LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Fjodor Ivanovič Tjutčev
Fjodor Ivanovič Tjutčev (5. prosinca 1803. – 27. srpnja 1873.) jedan je od najznačajnijih ruskih pjesnika. Gotovo dvadeset godina svoga života proveo je u Münchenu i Torinu. Bio je dobar prijatelj Heinricha Heinea, a dobro je poznavao i Schellinga. Tjutčev se nije eksponirao kao pjesnik, te nije aktivno sudjelovao u literarnim krugovima svoga vremena. Poznato je oko 400 njegovih pjesama koje Rusi vrlo često citiraju. Njegove rane pjesme napisane su u tradiciji ruske poezije osamnaestog stoljeća. Tridesetih godina u njegovoj se poeziji uočava utjecaj europskog (posebice njemačkog) romantizma. Tjutčev piše filozofsku poeziju o svemiru, prirodi i čovjeku. Četrdesetih godina napisao je nekoliko članaka o odnosima Rusije i zapadnoeuropske civilizacije. Pedesetih godina nastao je niz pjesama u kojima opisuje ljubav kao tragediju, a objedinjene su u ciklus koji je prema njegovoj ljubavnici Eleni Aleksandrovnoj Denisjevoj (1826-1864) dobio naziv “Denisjevski”. Ciklus se smatra jednim od vrhunaca svjetske ljubavne lirike. Šezdesetih i sedamdesetih godina nastaju mnoge njegove političke pjesme. Njegova najpoznatija pjesma je “Silentium!”. Pjesma je snažan poziv na šutnju, jer se ljudi međusobno ne mogu razumjeti. Stih “Izrečena je misao – laž” jedan je od njegovih najpoznatijih aforizama, kao i riječi “Rusiju um ne dokuči”, te “Nije nam dano da unaprijed znamo odgovor na naše riječi”.
Ja još se mučim
Ja još se mučim tugom čežnja,
još tebi stremim dušom svom -
i u sumraku uspomena
još ljubav dajem liku tvom.
Tvoj mili lik, nezaboravan,
uvijek i svuda nosim ja,
lik nedostižan, miran, stalan,
ko zvijezda što na nebu sja.
Posljednja ljubav
O, na zalazu naših dana
ljubav je tiša i praznovjerna…
Sijaj, svjetlosti oproštajna,
ljubavi zadnja, luči večernja!
Pola je neba palo u sjenu,
još na zapadu sjaj se žari, -
pričekaj malo, sutonski trenu,
potraj, potraj, predivna čari!
Pusti da krv u žilama sni,
u srcu žara sve je manje…
O posljednja ljubavi, ti
jesi blaženstvo i očajanje.
Noć
Pijesak gazim do kolena…
Poslednji je dana znak…
Već je tamom pokrivena
Gora – borje… Svud je mrak.
Kroz ta crna i duboka,
Tužna mjesta – ko će proć?
Odsvud, kao zvijer stooka,
Na nas motri pusta noć.
Posljednja ljubav
O, na zalazu naših dana
ljubav je tiša i praznovjerna…
Sijaj, svjetlosti oproštajna,
ljubavi zadnja, luči večernja!
Pola je neba palo u sjenu,
još na zapadu sjaj se žari, -
pričekaj malo, sutonski trenu,
potraj, potraj, predivna čari!
Pusti da krv u žilama sni,
u srcu žara sve je manje…
O posljednja ljubavi, ti
jesi blaženstvo i očajanje.
Fjodor Ivanovič Tjutčev (5. prosinca 1803. – 27. srpnja 1873.) jedan je od najznačajnijih ruskih pjesnika. Gotovo dvadeset godina svoga života proveo je u Münchenu i Torinu. Bio je dobar prijatelj Heinricha Heinea, a dobro je poznavao i Schellinga. Tjutčev se nije eksponirao kao pjesnik, te nije aktivno sudjelovao u literarnim krugovima svoga vremena. Poznato je oko 400 njegovih pjesama koje Rusi vrlo često citiraju. Njegove rane pjesme napisane su u tradiciji ruske poezije osamnaestog stoljeća. Tridesetih godina u njegovoj se poeziji uočava utjecaj europskog (posebice njemačkog) romantizma. Tjutčev piše filozofsku poeziju o svemiru, prirodi i čovjeku. Četrdesetih godina napisao je nekoliko članaka o odnosima Rusije i zapadnoeuropske civilizacije. Pedesetih godina nastao je niz pjesama u kojima opisuje ljubav kao tragediju, a objedinjene su u ciklus koji je prema njegovoj ljubavnici Eleni Aleksandrovnoj Denisjevoj (1826-1864) dobio naziv “Denisjevski”. Ciklus se smatra jednim od vrhunaca svjetske ljubavne lirike. Šezdesetih i sedamdesetih godina nastaju mnoge njegove političke pjesme. Njegova najpoznatija pjesma je “Silentium!”. Pjesma je snažan poziv na šutnju, jer se ljudi međusobno ne mogu razumjeti. Stih “Izrečena je misao – laž” jedan je od njegovih najpoznatijih aforizama, kao i riječi “Rusiju um ne dokuči”, te “Nije nam dano da unaprijed znamo odgovor na naše riječi”.
Ja još se mučim
Ja još se mučim tugom čežnja,
još tebi stremim dušom svom -
i u sumraku uspomena
još ljubav dajem liku tvom.
Tvoj mili lik, nezaboravan,
uvijek i svuda nosim ja,
lik nedostižan, miran, stalan,
ko zvijezda što na nebu sja.
Posljednja ljubav
O, na zalazu naših dana
ljubav je tiša i praznovjerna…
Sijaj, svjetlosti oproštajna,
ljubavi zadnja, luči večernja!
Pola je neba palo u sjenu,
još na zapadu sjaj se žari, -
pričekaj malo, sutonski trenu,
potraj, potraj, predivna čari!
Pusti da krv u žilama sni,
u srcu žara sve je manje…
O posljednja ljubavi, ti
jesi blaženstvo i očajanje.
Noć
Pijesak gazim do kolena…
Poslednji je dana znak…
Već je tamom pokrivena
Gora – borje… Svud je mrak.
Kroz ta crna i duboka,
Tužna mjesta – ko će proć?
Odsvud, kao zvijer stooka,
Na nas motri pusta noć.
Posljednja ljubav
O, na zalazu naših dana
ljubav je tiša i praznovjerna…
Sijaj, svjetlosti oproštajna,
ljubavi zadnja, luči večernja!
Pola je neba palo u sjenu,
još na zapadu sjaj se žari, -
pričekaj malo, sutonski trenu,
potraj, potraj, predivna čari!
Pusti da krv u žilama sni,
u srcu žara sve je manje…
O posljednja ljubavi, ti
jesi blaženstvo i očajanje.
