Fjodor Ivanovič Tjutčev

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Fjodor Ivanovič Tjutčev

FyodorTutchev11.jpg


Fjodor Ivanovič Tjutčev (5. prosinca 1803. – 27. srpnja 1873.) jedan je od najznačajnijih ruskih pjesnika. Gotovo dvadeset godina svoga života proveo je u Münchenu i Torinu. Bio je dobar prijatelj Heinricha Heinea, a dobro je poznavao i Schellinga. Tjutčev se nije eksponirao kao pjesnik, te nije aktivno sudjelovao u literarnim krugovima svoga vremena. Poznato je oko 400 njegovih pjesama koje Rusi vrlo često citiraju. Njegove rane pjesme napisane su u tradiciji ruske poezije osamnaestog stoljeća. Tridesetih godina u njegovoj se poeziji uočava utjecaj europskog (posebice njemačkog) romantizma. Tjutčev piše filozofsku poeziju o svemiru, prirodi i čovjeku. Četrdesetih godina napisao je nekoliko članaka o odnosima Rusije i zapadnoeuropske civilizacije. Pedesetih godina nastao je niz pjesama u kojima opisuje ljubav kao tragediju, a objedinjene su u ciklus koji je prema njegovoj ljubavnici Eleni Aleksandrovnoj Denisjevoj (1826-1864) dobio naziv “Denisjevski”. Ciklus se smatra jednim od vrhunaca svjetske ljubavne lirike. Šezdesetih i sedamdesetih godina nastaju mnoge njegove političke pjesme. Njegova najpoznatija pjesma je “Silentium!”. Pjesma je snažan poziv na šutnju, jer se ljudi međusobno ne mogu razumjeti. Stih “Izrečena je misao – laž” jedan je od njegovih najpoznatijih aforizama, kao i riječi “Rusiju um ne dokuči”, te “Nije nam dano da unaprijed znamo odgovor na naše riječi”.


Ja još se mučim

Ja još se mučim tugom čežnja,
još tebi stremim dušom svom -
i u sumraku uspomena
još ljubav dajem liku tvom.
Tvoj mili lik, nezaboravan,
uvijek i svuda nosim ja,
lik nedostižan, miran, stalan,
ko zvijezda što na nebu sja.
Posljednja ljubav
O, na zalazu naših dana
ljubav je tiša i praznovjerna…
Sijaj, svjetlosti oproštajna,
ljubavi zadnja, luči večernja!
Pola je neba palo u sjenu,
još na zapadu sjaj se žari, -
pričekaj malo, sutonski trenu,
potraj, potraj, predivna čari!
Pusti da krv u žilama sni,
u srcu žara sve je manje…
O posljednja ljubavi, ti
jesi blaženstvo i očajanje.


Noć

Pijesak gazim do kolena…
Poslednji je dana znak…
Već je tamom pokrivena
Gora – borje… Svud je mrak.

Kroz ta crna i duboka,
Tužna mjesta – ko će proć?
Odsvud, kao zvijer stooka,
Na nas motri pusta noć.


Posljednja ljubav

O, na zalazu naših dana
ljubav je tiša i praznovjerna…
Sijaj, svjetlosti oproštajna,
ljubavi zadnja, luči večernja!

Pola je neba palo u sjenu,
još na zapadu sjaj se žari, -
pričekaj malo, sutonski trenu,
potraj, potraj, predivna čari!

Pusti da krv u žilama sni,
u srcu žara sve je manje…
O posljednja ljubavi, ti
jesi blaženstvo i očajanje.
 
Član
Učlanjen(a)
12.02.2011
Poruka
56
Ja znadoh oci

Ja znadoh oči - o te oči!
Kako ih ljubljah, sam bog zna!
Od njenih čarnih, strasnih noći
Ne mogoh otkinut dušu ja.

U ponorima tog pogleda,
što život do dna razotkriva,
Takav se u njem bol ogleda,
Takva dubina strasti skriva!

U trepavici sjeni tada
Disaše tužan i čudesan,
On sav umoran, k'o naslada,
I, kao patnja, sav udesan.

I nijednom se to ne zbude
U trenucima divnim onim
Da me susretom ne uzbude
I da bez suza u njih ronim.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Nesanica


Jednolik odboj sata, znan:
Ta mučna povest noći, zavet!
Taj jezik što je svakom stran
I jasan svakom, kao savest!


Bez tuge – da l je ko od nas
Sred svemirskoga slušao muka
Ta jecanja vremena, mukla,
Proročko-oproštajni glas?


Čini nam se: osiroteli svet
Sustigo usud; kud i ne bi!
U borbi s prirodom celom, opet
Prepušteni smo samima sebi.


I život naš tu, pred očima
Ko privid na kraju zemlje lebdi,
I s našim vekom i druzima
U sumračnoj daljini bledi…


I novo neko, mlado pleme
Pod suncem upravo stasava!
A mi, pak, druzi, I naše vreme
Već smo pod smetom zaborava!


Pokatkad samo, obred žalni
Dok vrši u ponoćni čas –
Taj pogrebni glas metalni
Oplakuje, katkada, nas!



Fjodor Tjutčev (1803-1873)
 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306
Fjodor Tjutčev

1386847013_fyodortyutchev.jpg

Fyodor Tyutchev /Fyodor Ivanovich Tyutchev
(1803 - 1873)

* * *

O čemu urlaš, vetre moćan?
Za kim naričeš, besomučan?...
Šta glas tvoj stranca znači, noćas,
Čas pogružen, čas gluvo bučan?
Jezikom koji srce shvata
Na nepojmljive sećaš muke -
Rijuć', kopaš iz nedohvata
Katkad, besne i strašne zvuke!...

O, ne pevaj te pesme rušne,
Haos ćeš, blizak nam, dovesti!
Kako žudno mir noćne duše
Sluša voljeni bruj povesti!
Iz umirujućih on vri grudi,
U bezgranično žudeć' utok!...
O, bure zaspale ne budi -
Pod njima haos gmiže ljuto!...


oko 1830.

prevod - V.Jagličić


- "Antologija ruske lirike", knjiga I,
PAIDEIA, 2007.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306

* * *


Rastanak ima duboko značenje:
Kako god voliš - jedan dan,

il' dovek -
Ljubav je san, a san je magnovenje,
Pre ili posle nastaje buđenje,
Na kraju mora da se prene čovek.


1851.

prevod - M. Sibinović


- "Antologija ruske lirike", knjiga I,
PAIDEIA, 2007.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306
Problesak

Problesak



Čuješ li zvuk u tami gustoj:
Tiha je harfa vazdušna
Kad ponoć okrzne je usput
I prene žice iza sna.

Čas treptaj potresnih joj zvuka,
Čas naglo tajac razastrt,
Ko da se ropcem njina muka
Odaziva, pred samu smrt.

Na dašak najmanji zefira
Stresa se struna plašljiva...
Čini se – anđeoska lira
Na nebu tuži, prašnjava!

O, tad i duša naša s kruga
Zemnoga – leti besmrtnom!
I prošlost kao mrtvog druga
Grlili bismo bezmerno.

I kako nam je vera živa,
U srcu sunce pripeklo!
Ko da je, reka nevidljiva,
Žilama nebo proteklo!

Al nebo nije nama dato!
Gubimo brzo gore dah –
Zar božanski je oganj zato
Da ništavni ga diše prah?

I tek što, pridignuti bokom,
Taj divni prekinusmo san,
Da bojažljivo, mutno oko
Na tren horizont vidi sav –

Kad otežala glava stade –
A jedan zrak joj uze vid –
Stade – al ne u mir! – da pada,
Već u sne mučne, u snovid.


- iz knjige Fjodor Tjutčev Pesme, Vreme knjige (Stubovi kulture), Beograd, 1994.
 
Poslednja izmena:
Natrag
Top