Ekspresionizam

Član
Učlanjen(a)
01.01.2010
Poruka
49
Ekspresionizam nije u umetnosti nova pojava. Javlja se uvek kad god emotivni problem prevagne i potisne formalne (probleme estetske prirode). Bilo ga je naročito u vremenima kada je vladala velika psihička napetost, ali nije izlazila iz okvira vladajućeg stila. Njegovi prvi predstavnici od modernih slikara su: Holanđanin Van Gog, Belgijanac Džejms Ensor i Norvežanin Edvard Munk, ipak glavni nosioci ovog novog ekspresionizma su nemački slikari...

U celom ovom modernom strujanju razlikuju se tri grupe: grupa "Most" slična Francuskom fovizmu čiji su glavni predstavnici Kihner i Holde. Grupa oko časopisa "Plavi konjanik" koja zastupa apstraktnu umetnost a glavni predstavnici su: Mark, Kandinski i Kle.. I treća grupa je grupa oko časopisa "Nova stvarnost" čiji predstavnici Dirks i Gros zastupaju nove tendencije. Ipak Ekspresionistima u užem smislu reči nazivaju se pripadnici grupe "most"i njima srodni umetnici.
autoportreti%20(3).jpg

slika3.jpg



Edvard Munk

Njegovo slikarstvo je najverovatnije autobiografsog karaktera. Porodična drama koju je doživeo u mladosti, ostavila je traga u njegovoj psihi i karakteru, tako da je kod njga bio stalno prisutan osećaj panike i straha od smrti.

Mada je počeo kao inpresionista, i naturalista ubrzo slikarstvo za njega postaje izraz onoga što se događau ljudskom duhu. Munkova poznata dela su: KRIK, BOLESNA DEVOJČICA, SAMRTNIČKA POSTELJA, PUBERTET, UBISTVO, LJUBOMORA, ŽENA I VAMPIR, PEPEO..

Za svoje najznačajnije delo smatra "Friz života" (ciklus od preko 20 slika) u kome erotizam i smrt predstavljaju osnovne pokretače ljudskih patnji, strasti i radosti.

20070521-krik.jpg


Kao grafičar takođe je ostvario važno delo. Pored toga što je norveško slikarstvo prvi put sa njim izašlo na svetsku scenu, značajan je njegov veliki uticaj na nemačko slikarstvo...

461px-Edvard_Munch_-_Madonna_(1894-1895).jpg
 
Član
Učlanjen(a)
29.12.2009
Poruka
144
Ekspresionizam je nastao i kao odgovor na impresionizam. Impresionizam je prekinuo veze sa akademskim slikarstvom, priroda više nije slikana da bi bila prikazana faktografska istina o njoj, već da bi umetnik naslikao svoje viđenje prirode. Impresionisti su to radili intuitivno, kao i pomoću iskustva koje im je govorilo da tada najnovija naučna otkrića kažu da se svetlost sastoji od spektra boja. Imajući to na umu, prirodu su posmatrali drugim očima, impresiju svetlosti su prenosili na platno i pomoću svojih slikarskih tehnika, jezika i izraza su stvarali novu impresiju. Zapravo, njihova opčinjenost prirodom i pejzažom ih nikada nije ozbiljno usmerila ka slikanju ljudi i njihovih psihičkih stanja, ako su i slikali ljude, oni su uglavnom bili deo pejzaža, njihova unutrašnjost je bila nedostupna, prekrivena spoljašnjim, dekorativnim manifestacijama. I to i jeste jedna od glavnih odlika impresionizma-manifestacija spoljašnjeg, impresija. Uvek je postojala neka težnja za priznanjem tog slikarstva od zvaničnih umetničkih krugova, iako je prvih godina impresionizam za te krugove bio skandalozan i dugo je trebalo da taj novi pravac postane cenjen.

Ipak, impresionizam je bio presudan za razvoj savremene umetnosti. On sam je nametnuo neke probleme unutar samog izraza, svetlost je sve više razlagala formu, a neki umetnici su upravo ovaj problem nastavljali da proučavaju i razvijaju dok nisu došli do bezpredmetnog slikarstva, Kandinski konkretno. Malo je slikara ostalo verno prvobitnim idejama impresionizma do kraja, ali su svi slikari u početku prošli kroz impresionističku fazu, a probleme ovog pravca je rešavao svako na svoj način. Tako su i Sezan, Gogen i Van Gog pronašli sopstvena rešenja za to. Sezan je formu vratio strogom geometrijskom strukturom i planskim osvajanjem platna. Gogen je zaronio duboko u izvorište ljudske duše, u praistoriju, u divljinu i pronašao iskonski mir ljudskog bića slikajući domoroce. Van Gog je "pomoću zelene i crvene pokušao da izrazi najstrašnije ljudske strasti", njegov izraz je uzeo potpuno suprotan pravac, on više nije dolazio spolja u vidu impresije, već iznutra, kao ekspresija, izraz osećanja. Upravo je ovo osnovna odlika ekspresionizma, samo su ekspresionisti kasnije razvili svoja sredstva, mada nikada nisu došli do nekih univerzalnih tehničkih sredstava kao što su to učinili impresionisti u okviru svog pravca.

Zajedničko svim ekspresionistima je to što su akcenat sa likovne forme preneli na unutrašnju, psihološku sadržinu. Nije im više toliko bitno kako slikaju, već šta slikaju, upravljali su se prema društvenim problemima i ljudskoj sudbini. Zato se ekspresionizam i pojavio početkom XX veka, u vreme socijalnih kriza, emotivne nesigurnosti i duhovnog nespokojstva, kada je prva industrijska revolucija izmenila strukturu gradskih celina, ugrozila čoveka i ekološki i psihološki i u društvu produbila otuđenost od rada i pravih vrednosti. Ako se pogleda malo bolje, i umetnost celog XX i ovog našeg veka jeste nihilistička, ona je negiranje, crpi inspiraciju iz istih izvora i problema iz kojih je crpeo i ekspresionizam pre više od 100 godina. Siromaštvo, bolesti, prostitucija, beda, alkoholizam više nisu bile pojave, već stvarni elementi nove urbane subkulture. Zato u Munkovim delima preovladava melanholija, sumorno razmišljanje o životu i egzistenciji, usamljenost i strah od smrti. Psihološka napetost je u Munkovim delima stvarala arhetipske i košmarske slike. Voringer je o tim delima rekao da čovek Severa (Munk je Norvežanin) samo kroz unutrašnju disharmoniju može da zadovolji svoju potrebu za izrazom ogorčene patetike. I zaista, u ekspresionizmu su do izražaja došli nordijski, germanski i slovenski duh. U ekspresionizmu umetnost ne reprodukuje svet, već uobličava novi, delo je autonomni organizam, iste vrednosti kao i priroda. To je slično Sezanovoj teoriji, samo su nemački teoretičari dali produbljeniju raspravu, preneli su je i na stil, karakter stvaralačkog procesa, nameru,...

Voringer je posebno opisivao severnjačku tradiciju koja po njemu ne može da se pretvori u jasno saznanje stvarnosti, već se razrešava u igri mašte i pretvara se u avetinjski iskrivljenu stvarnost. Iza vidljivog se nalazi karikatura, sve je groteskno. Nagon je prava reč ako hoćemo da opišemo ovu umetnost. Da bi ga shvatili, ekspresionisti su putovali po južnim morima, skupljali crnačke skulpture, gotičke drvoreze, narodnu umetnost,... Tražili su praizvore (kao Gogen) likovnog jezika jer su verovali da je savremeni čovek izgubio vezu sa prirodom, da su mu otupela osećanja i zakržljala intuicija. Verovali su da su nagoni opstali samo kod primitivaca. Za ekspresioniste je urbani život prokletstvo jer deformiše psihu, otuđuje ljude. Tu izvrnutu sliku sveta oni hoće da zabeleže, ali ne racionalno, već instinktima, oslobađanjem unutrašnjih impulsa, vapajem i krikom usamljenog i nemoćnog čoveka. Taj svet se odslikava i u njemu i on se odslikava u svetu, tj. slika je postala zbir psihosocioloških projekcija. Zato su figure teško deformisane, po njima one su nastale "krvlju i nervima, a ne razumom". Pošto forma-sudbina dovodi do razbijenog oblika, tako i boje izražavaju sirovost i surovost, one "plaču i smeju se". Sve ovo su odlike "Mosta", grupe ekspresionista kojoj su pripadali Kirhner, Nolde, Hekel,Rotluf, Pehštajn,...

"Plavi jahač" (Kandinski, Mark, Burljuk, Šenberg, Kle,...) se više bavio položajem umetnika i umetnosti u svetu. Verovali su da je nekada "umetnost bila kvasac koji nadima testo sveta", ali da su ta vremena sada daleko i da umetnik mora da se drži daleko od javnog života. Oni su želeli izolaciju, nisu hteli da se izmešaju sa svetom niti da prime ponude koje im svet daje. Estetiku koju je Plavi jahač negovao je Kandinski pretočio u svoju knjigu "O duhovnom u umetnosti". E tu zavrzlamu treba pročitati i shvatiti. Most je stvarao sliku sveta, dok je Plavi jahač podsticao svet da progovori, više se bavio apstrakcijom i čistim slikarstvom, verujući da se umetnost ne oblikuje prema prirodi već od sopstvenih elemenata, kao priroda. plavom jahaču je cilj bio da probudi radost. Oni su pokušavali da sagledaju suštinu stvari, ne njihovu spoljašnju manifestaciju, hvatli su unutrašnju konstrukciju prirodne strukture, ne njen privid. Tako su došli prvi do bezpredmetnog slikarstva, čiste apstrakcije. Oslobađali su se obmana čula, prikazivali su nezemaljsko bitisanje koje stoji iza svega. Umetnost su shvatali kao metafiziku, jednom rečju.

Nacisti recimo nisu prihvatali ekspresionizam, on se nije uklapao u njihovu idealizovanu sliku srećnog sveta. Slike su im uništavane, Bauhaus koji su osnovali i na kojem su predavali ekspresionisti je zatvoren, slikari gonjeni, a mnogi su i prebegli u Ameriku. 1937. su Gebelsovi propagandisti otvorili izložbu sa ekspresionističkim slikama na kojoj su slike bile izvrgnute ruglu kao boljševičke i nenemačke. Izložba se zvala "Izopačena umetnost". Ove slike su spaljivane da bi se zaštitila zdrava nemačka rasa, zajedno sa knjigama koje su bile označene kao štetne. Nisu svatali da je ekspresionizam nastao na temeljima evropske kulture, da svoj karakter duguje sveukupnoj evropskoj i svetskoj umetničkoj tradiciji. Tako su na lomačama XX veka uništavani i neki temelji zapadne civilizacije.
 
Natrag
Top