Đura Jakšić

Član
Učlanjen(a)
05.09.2009
Poruka
7.315
DjuraJaksic_NM.jpg


Đura Jakšić (Srpska Crnja, 27. jul 1832 — Beograd, 16. novembar 1878) je bio srpski slikar, pesnik, pripovedač, dramski pisac, učitelj i boem.

Biografija

Rođen je 1832. godine u Srpskoj Crnji, u Banatu, u svešteničkoj porodici. Otac ga upisuje u trgovačku školu iz koje beži tri puta i na kraju upisuje nižu gimnaziju u Segedinu. Posle završene osnovne škole u Srpskoj Crnji i niže gimnazije u Segedinu (danas Mađarska), odlazi u Temišvar (danas Rumunija) da uči slikanje. Uoči revolucionarne 1848. godine bio je student umetničke akademije u Pešti, ali je zbog revolucionarnih događaja morao da je napusti. Vrativši se u rodni kraj produžio je da uči slikarstvo u Bečkereku kod Konstantina Danila čuvenog slikara tog doba, tražeći sopstveni umetnički izraz i produbljujući svoja znanja, između ostalog i nemačkog jezika.
U revoluciji od 1848—1849. iako šesnaestogodišnjak, učestvuje kao dobrovoljac. Kada se revolucija završila porazom, napisao je: „Ah, zašta ginusmo i stradasmo – a šta dobismo!” Ubrzo ga neimaština primorava da prihvati razne poslove. Tih godina često menja mesta boravka, odlazi u Beograd, ali se vrlo brzo upućuje u Beč da nastavi studije slikarstva. U Beču se kreće u umetničkim krugovima sa Brankom Radičevićem i Đurom Daničićem. Njegovi poetski prvenci ugledali su svetlost dana u Serbskom letopisu 1853. godine. Besparica ga primorava da se vrati kući, ali ubrzo zatim odlazi na Akademiju finih umetnosti u Minhen.
Krajem 1855. nastanio se u Kikindi i živeo od slikarstva. Piše i pesme i štampa ih u Sedmici pod pseudonimom Teorin. U Novi Sad prelazi 1856. godine, podstaknut povratkom prijatelja sa kojima je drugovao u Beču koji se okupljaju oko novosadskih listova Sedmica i Dnevnik. Po povratku sa slikarskih studija, živi u Banatu do 1856.
Od 1857. prelazi u Srbiju, gde ostaje sve do smrti. U Srbiji radi kao seoski učitelj (u Podgorcu, Sumrakovcu, Sabanti, Rači kod Kragujevca i Požarevcu, u kome se i oženio) i kao gimnazijski učitelj crtanja (u Kragujevcu, Beogradu i Jagodini).
Đura Jakšić je bio svestran umetnik i rodoljub: pesnik, pripovedač, dramski pisac i slikar. Ali i boem. Stvaralački i stradalački život tog obrazovanog i temperamentnog čoveka često se odvijao u boemskom ambijentu skadarlijskih kafana Tri šešira i Dva jelena. Boemska atmosfera bila je njegovo prirodno okruženje u kome je dobijao stvaralačku inspiraciju, izazivao divljenje i aplauze veselih gostiju i boemskih družbenika, ali i bes vlasti čijoj se sirovosti i lakomosti rugao, originalno i starično.
Stalno je živeo u oskudici, i teško je izdržavao svoju brojnu porodicu. Pritisnut porodičnim obavezama i dugovima, sklon boemiji, bolestan, Đura Jakšić se potucao kroz život. Razočaran u ljude i život, nalazio je utehu u umetničkom stvaranju, pesničkom i slikarskom. Bio je nežan, iskren drug i bolećiv otac, ali u mračnim raspoloženjima razdražljiv i jedak. Njegova bolna i plahovita lirika veran je izraz njegove intimne ličnosti, tragične i boemske.
Oboleo od tuberkuloze, u dugovima, gonjen je i otpuštan (1871) iz državne službe. Uz pomoć Stojana Novakovića dobija posao u Državnoj štampariji 1872. godine.
Smrt ga je zatekla na položaju korektora Državne štamparije u Beogradu 16. novembra 1878. godine (po julijanskom kalendaru). Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.


Književni rad

Đura Jakšić najveći je liričar srpskog romantizma i jedan od najdarovitijih i najznačajnijih srpskih slikara 19. veka.
Strastven, izuzetne imaginacije, snažne osećajnosti, buntovan i slobodarski, pisao je za romantičarskim zanosom pesme o slobodi, protiv tiranije, rodoljubivu liriku, ali i stihove lirskog posvećenja i dubokog bola. Kontroverzan, posvetio je zbirku poezije Knezu Milanu Obrenoviću. Jakšić je začetnik i najistaknutiji predstavnik anakreolske poezije kod Srba, ali i autor brojnih dosetki, aforizama, poetskih minijatura.
U duhu epohe u kojoj je živeo i stvarao, Đura Jakšić je imao svoje uzore, među pesnicima Petefija i Bajrona, a među slikarima Rembranta. Često je obrađivao iste motive i u književnim delima i na slikarskim platnima.
Iako uspešni pesnik i dramski pisac, Jakšić je za srpsku književnost važan i kao pripovedač. Oglasio se u trenutku kada se kod nas javljaju nagoveštaji realizma, posebno vidljivi u prodoru savremene tematike.
Pisao je nekoliko vrsta pripovedaka. Najpre one u kojima je idealizovao naš srednji vek, prikazujući nemanjićka vremena. Drugu grupu čine pripovetke o životu banatskog sela, a među njima je najpoznatija ’Sirota Banaćanka’, koja i govori o stradanju naroda tokom burnih događaja iz 1848, 1849. Treću grupu čine pripovetke inspirisane srpsko-turskim ratom, i u njima je rodoljubiva tematika iz Jakšićevih pesama dobila svoj prirodni produžetak.
Napisao je oko 40 pripovedaka, tri drame u stihu: „Stanoje Glavaš“, „Seoba Srbalja“ i „Jelisaveta“. Ostavio je nezavršen istorijski roman Ratnici o srpsko-turskom ratu 1876-1878. Jakšić je stvarao lirsku, epsku i dramsku poeziju. Svoje lirske pesme objavljuje skoro po svima srpskim časopisima. Za života je objavio zbirku svoje lirike „Pesme“. Najznačajnije epske pesme su: „Bratoubica“, „Nevesta Pivljanina Baja“, „Barjaktarovići“, „Mučenica“ i „Pričest“. Njegov rad na drami je dvostruko obimniji nego na lirici i epu.
Jakšić je jedan od najranijih i najplodnijih srpskih pripovedača. Najviše je pisao u prozi: oko četrdeset pripovedaka i skica, od kojih nekoliko nedovršenih.
Od drama, umetnički je najuspelija Jelisaveta kneginja crnogorska, pisana u duhu šekspirovske dramaturgije, sa namerom da se na istorijskoj osnovi prikaže i jedna politička drama, tako važna za celokupnu našu istoriju, a vezana za vladarevu ženu, strankinju poreklom. Mnogo sukoba, strasti, mržnje, oblikuju dramatičan odnos među junacima, i zbog toga je logično što dva glavna junaka, Jelisaveta i Radoš Orlović, na kraju tonu u ludilo.
Najmanje je radio na lirici, pa ipak, Đura Jakšić je stvorio izvestan broj pesama od trajne i klasične vrednosti. Neke od njih, kao „Na Liparu“, „Mila“, „Koga da ljubim“, „Put u Gornjak“, 'Kroz ponoć nemu“, spadaju u najbolje stihove srpske poezije.

Kritički osvrt

Kad je reč o Jakšiću, onda se u prvom redu misli na njegov lirski talent, i u pogledu temperamenta i u pogledu izražaja. Jakšić je romantik u najpotpunijem smislu. On se razvio pod uticajem Branka Radičevića, Zmaja, Bajrona i Petefija. Kao i svi veliki romantičarski pesnici, i Jakšić je buntovna i strasna priroda, neobuzdane i plahovite mašte i nadahnuća, ustreptao i bujan i u osećanjima i u izražaju, nezadovoljan životom, sav u čežnji za uzvišenim i nedokučivim. U lirskim pesmama, gde je neposredno i jednostavno uobličavao raspoloženje, on je postigao velike uspehe, kad nije padao u preteran zanos i verbalizam. U epu, drami i pripoveci, gde je potrebno više mirnoće, sklada i mere u kompoziciji, on je stvarao samo osrednje. Ukoliko ta njegova dela vrede, vrede gotovo isključivo zbog snažnih lirskih mesta.
On je bio i slikarski talent, i celoga se života bavio slikarstvom. Svoje prve pesme je potpisivao „Đura Jakšić, moler“. U slikarstvu je njegov uzor bio Rembrant, iz čijih portreta, rađenih isključivo kontrastnim bojama, izbija neka unutarnja vatra ispod same boje, izvan kontura koje su izgubljene u boji. Tako je Jakšić shvatio reč kao izražaj, — čisto slikarski. Burna i opojna emocija, ljuta „kao vrh od handžara“, kako sam kaže, iskren je i spontan izraz njegove ličnosti, ne nameštena poza i knjiška sentimentalnost. Iskreni, vatreni i opojni zanos, to je odlika njegova romantičarskog temperamenta, koji on kod nas najbolje pretstavlja, kao što Bajron pretstavlja engleski, ili Viktor Igo francuski romantizam. Vatreni zanos svoga osećanja, ljubav ili rodoljublje, setu ili pesimizam, on dočarava rečima koje gomila po boji, po zvuku, po sposobnosti da potstaknu naročitu vrstu osećanja, ali ne radi toga da izazove konkretnu sliku ili jasan pojam, već samo radi toga da dočara svoje osnovno raspoloženje. On zna moć reči, nigda mu ih nije dosta, nigda nije zadovoljan izborom; bira ih i raspoređuje, zatim gomila i zasipa. To isto, kat-kada, radi i sa slikama i pojmovima.
Njegove najlepše pesme („Na Liparu“, „Padajte, braćo“ i druge) uobličene su na taj način. On više polaže na ritam nego na plastiku, zato su njegove slike samo apstraktni nagoveštaji nečeg što se naslućuje. Kao što u snažnim raspoloženjima prevlađuju burne orkestracije i gromki uzvici, tako u nežnima prevlađuje prisan, topao ton, šapat i cvrkutanje. Ali taj podignuti ton, igra sa osećanjima i jezikom, često je promašila i prešla u bleštav stil. Jakšić je imao lepih uspeha, ali i mnogo neuspeha. Još je Skerlić tačno primetio da je „reč bila njegova vrlina i njegova mana“, rekavši da je Jakšić ’pesnik snage, ali bez mere i sklada’
Jakšićeve drame u stihu prikazuju karaktere iz naše prošlosti. Sentimentalne ljubavi, nameštena patetika i deklamatorski ton prevlađuju svuda podjednako. „Seoba Srbalja“ je pisana narodnim desetercem, a „Jelisaveta“ i „Stanoje Glavaš“ vrlo slikovitim i živim jambom. Te su drame više za čitanje nego za gledanje; u njima vrede snažna lirska mesta. Jakšićevi dramski karakteri su odveć naivni i preterano idealisani; oni se ne uobličavaju kroz radnju, već kroz neprirodne i duge monologe; radnja je uopšte oskudna i slabo motivisana. Kao romantični repertoar za širu publiku, koja voli istorijske kostime i deklamaciju, one su sve igrane u pozorištu; „Stanoje Glavaš“ se i danas igra.
Iako je Jakšić najviše radio u prozi, taj deo njegova književnog rada je najmanje značajan. On piše istorijske pripovetke i pripovetke sa predmetom iz savremenog života, srbijanskog i banatskog, savremene seoske pripovetke uglavnom. Najbolje su mu pripovetke u kojima slika banatsko selo i seljaka. U svima pripovetkama izbija njegov zanosni lirizam, ljubav prema nacionalnoj i ličnoj slobodi i pobuna protiv društvene nepravde. On je jedan od začetnika socijalne pripovetke, koja se razvila tek u doba realizma, i osnivač lirske priče.

Nagrada Đura Jakšić

U Srpskoj Crnji se svake godine (2007. po 46. put) održavaju manifestacije posvećene Đuri Jakšiću. Tom prilikom se dodeljuje nagrada "Đura Jakšić" za najbolju zbirku poezije koja je izdata na srpskom jeziku prošle godine.
Dobitnik nagrade za 2006. godinu je Milan Nenadić. Nagradu je dobio za knjigu pesama "Kamen sa imenom"


(wikipedia.rs)



Putnik


Uvek na opazu
Kud čovek ne brodi
Birajući stazu
Koja sreći vodi.

Gledi staze redom:
Ovom neću ići;
Idem pravo sredom
Pre ću k meti stići.

I polazi s Bogom
Putem putnik mladi,
Mladom, lakom nogom
Po cvetnoj livadi.


Što je drugom teško,
Lako je za njega,
Srce mu s' viteško
Ne straši ničega.

Po bregovi tuđi
Ko zerav se sija,
Ide pevajući
A znoj ga probija.

Sa junačkim skokom
Sve bede obara,
Pred njegovim okom
Sve se u raj stvara.


Mnogo je obiš'o
Sveta pregolema,
I doma bi iš'o
Al' već doma nema.

Mira meni treba,
Snaga mi je pala,
A zaradit hleba
Ruka j' malaksala.

Ah! al' nigdi stanka,
Nigdi za meneka!
Starost me nejaka,
Starost mene čeka!

I sa tugom veljom
Laca štap opeta,
No ne s onom željom
Upoznati sveta.

Upozna ga dosti,
Ne treba mu više,
Sve mu već pakosti
O grudi razbiše.

Vrane njemu kose
Postaše srebrne
Dobro noge nose
Da u grob posrne.

Zbogom, svete beli!
Ja stazu izbira,
Duša dalje želi,
Telo ište mira.

I sve na opazu
Dalje putnik hodi,
Rado sledi stazu
Koja grobu vodi.



Staze

Dve preda mnom staze stoje:
Jedna s cvećem, druga s trnjem;
Gvozdene su noge moje:
Idem trnjem da se vrnem...
Ja ustupam cveća staze
Kojima je noga meka;
Nek po cveću žene gaze,
A trnje je za čoveka.
 

PYC

Član
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
11.506
Отаџбина
Ђура ЈАКШИЋ

И овај камен земље Србије,
Што претећ сунцу дере кроз облак,
Суморног чела мрачним борама
О вековечности прича далекој,
Показујући немом мимиком
Образа свога бразде дубоке.

Векова тавних то су трагови -
Те црне боре, мрачне пећине;
А камен овај, ко пирамида
Што се из праха диже у небо,
Костију кршних то је гомила,
Што су у борби против душмана
Дедови твоји вољно слагали,
Лепећи крвљу срца рођеног
Мишице својих кости сломљене,
Да унуцима спреме бусије,
Оклен ће некад смело презирућ
Душмана чекат чете грабљиве.

И само дотле, до тог камена,
До тог бедема...
Ногом ћеш ступит, можда, поганом?
Дрзнес ли даље?... Чућеш громове,
Како тишину земље слободне
Са грмљавином страшном кидају,
Разумећеш их срцем страшљивим
Шта ти са смелим гласом говоре,
Па ћеш о стења тврдом камењу
Бријане главе теме ћелаво
У заносноме страху лупати,
Ал' један израз, једну мисао
Чућеш у борбе страшној ломљави
"Отаџбина је ово Србина!...


 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
05.09.2009
Poruka
7.315
Ja sam stena

Ja sam stena,
o koju se zloba mori,
svetska čuda i pokori.
Mnogi težak oblak, jeka,
krš gromova, oganj, kletva
i sto čuda neba, zemlje,
razbilo se o meneka...
Usamljena
na sredini morske pene,
cepam munje i gromove;
a talase rikajuće
sa hrapavim kamom grudi
u kapljice sitne mrvim.
U noćima smrti strasne
na rame mi ptice sleću
i zloslutnim grakću glasom:
pakost, zlobu i nesreću -
sto zlokobih
dva'est osam stojim leta,
prezirući, smejući se
pakostima bezbožnika;
hladna, nema
za radosti i za zlosti,
nepomična, neosetna,
u kojojzi otrov-srce,
umorena ljuta zmija,
na uzglavku - večnom mraku -
na kamenu od uvreda,
razmrskana, ćuti, spava...
Ja sam stena... al' krvava!...
Ispirana gnevom, jedom,
zaljuljana mukom, bedom!...
Smrt mi grozna, nemilosna,
sa pesnicom koštunjavom,
zlokobnicom oka svoga,
umiruća časom preti...
Čekaj, sele!
Još ne želim ja umreti!
Dok se zemlja ne zatrese,
burno more ne zajoše,
ne pocrni sjaj zvezdani,
i meseca svetlost bleda
ne zavije u oblaku
božje pravde i istine,
sjajne zore i večeri
zrak crveni ne proturi
u krvave ljute zmije,
kojima će duh večiti
po jauku, bolu, pisci,
nesrećnoga šibat sveta -
donde - donde!...
Uvređeno srce moje,
u večitom bolu, gnevu,
smeha se je zaželelo...
- Ha! Il' možda, neće doći
strašnog suda glas užasni?
Možda nikad neće moći
gorkoj muci i jauku
nasmejat se srce moje?...
Idi!... Idi!...
Ne diraj me mraznom rukom,
da preživim večnost tužnu
na vrletnom mome visu,
gde me čuda i otrovi
zlobnog sveta uzvisiše -
al' otklen ću sam, po volji,
stojat... pasti... ili večno
zla i podlost prezirati
lednim okom gorskog lava...
Ja sam stena, al' krvava!...

(1860)
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Orao

Blizo do neba gora je čarna,
ne treba orlu tek jedan let,
Samo da pusti krila nemarna -
Prezro je davno prezreni svet.

Po tamnoj magli teškog vihora
Neće na zemlju ni nebo, hol!
Nebo mu s' čini da pasti mora,
A pusta zemlja sam jedan bol.

Tiho se vije, oblake goni,
Preziruć gleda u sunčan zrak...
Strelovit posle na zemlju roni
I krvlju kaplje zemaljski mrak.
 
Član
Učlanjen(a)
05.09.2009
Poruka
7.315
Osećam...

Osećam miš'cu snažnu i jaku,
u srcu krvi, u krvi boj -
pa gde je časak?... U tome času
da prsne krvca za narod moj!

O gnjili svete, truleži sramna.
Skapaćes tako u miru tom!
Il' će te neba vihor razorit,
il' božja gneva grmeći grom.

Il' će ti Marko - kad jednom dođe -
topuzom žića zagatit tek...
Il' padaj, majko sveta i ljudi,
il' rađaj ljude i rađaj vek!

(1862)​
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Đura Jakšić — Život, rad i pesništvo

DjuraJaksicpevanipesnici1.jpg



ĐURA JAKŠIĆ
(1832—1878)


"Budući pesnik i slikar, uveden u matičnu knjigu kao Georgije, rodio se 27. jula 1832. godine u Srpskoj Crnji.
Đura Jakšić nije stekao šire kniževno obrazovanje jer je bio usesređen na slikarstvo kao poziv. Uoči revolucionarne 1848. godine bio je student umetničke akademije u Pešti, ali je zbog revolucionarnih događaja bio prinuđen da je napusti.
Mnogostruk po svojoj umetničkoj obdarenosti — lirski i epski pesnik, dramski pisac, slikar i pripovedač. Njegove pesme su odraz njegove intimne ličnosti, tragične i boemske: slikovite, muzikalne, snažnih osecćnja i bogatog izraza. Dominiraju osećanja tuge i potreba za ljudskom toplinom, ljubavlju i razumevanju. One su iskrene i doživljene. Bio je nežan, iskren drug, ali u mračnim raspoloženjima razdražljiv i netrpeljiv.
S naporom, mukom i neshvatanjem prolazio je kroz život; zajedno s bolom, nemirom i ogorčenjem zbog neispunjenih težnji i snova. Bio je razočaran u ljude i život. Utehu je nalazio u umetničkom stvaranju. Tek nakon smrti doživeo je počast i uvažavanje.
Umro je od tuberkuloze 16.10.1878. godine u Beogradu. Sahranjen je na Novom groblju."



  • Na noćištu 1856.
    Studena me kiša šiba
    Izvođači: Dušan Jakšić, Milan Prunić, Miodrag Bogdanović, Zvonko Bogdan

  • Šta će... 1857.
    U cvetnom vrtu
    Izvođači: Dubravka Nešović, Mila Đorđević

  • Ljubav XIII 1862.
    Je si li čula, dušo
    Izvođači: Zvonko Bogdan

  • Kroz ponoć... 1862. (muzika: Stanislav Binički)
    Kroz ponoć nemu
    Izvođači: Danica Obrenić, Ivana Pandurović, Zvonko Bogdan, Miodrag Bogdanović, Mirjana Peić, Čeda Momčilović

  • Mila 1856. (muzika: Ž. Petrović)
    Izvođači: Miki Jevremović

  • Crnogorac Crnogorki 1862. (muzika: Kornelije Stanković)
    Izvođači:

  • Na Liparu 1866—1867. (muzika: Mirko Petrović)
    Izvođači:

  • Jednoj nestašnoj devojčici 1875.(muzika: )
    Izvođači: Hašim Kučuk Hoki

  • Siroče 1876.
    Zelen lišće goru kiti
    Izvođači: Duet Živadin Kojić Žića & Latif Havkić, Merima Njegomir, Miodrag Bogdanović, Raša Pavlović, Branka Stanarčić

"Mirko Petrović Njegoš nije bio školovani muzičar ali je, zahvaljujući svojoj upornosti i daru za muziku, uspio da stekne potrebna muzička znanja iz muzičke teorije i klavira, koja mu je pružio kompozitor Robert Tolinger. Za Petrovića se može reći da je bio prvenstveno dvorski kompozitor jer je pisao za potrebe dvora i Vojne muzike. To su bili plesovi i marševi među kojima je najčešće izvođen Ferdinand marš. To ukazuje na činjenicu da je crnogorski dvor težio da se i u muzičkom pogledu izjednači sa evropskim dvorovima onoga vremena. Petrović je komponovao i solo pjesme za jedan glas i klavir, medu kojima su poznate:
Na liparu, Izgubljena sreća
i Moja igra."

Stihovi — Đura Jakšić


NA NOĆIŠTU

Studena me kiša siba
već vasceli dan;
oj, primi me, krčmarice,
u tvoj lepi stan!

Savu, Mlavu i Moravu
prelazeći ja,
tebe sam se zaželio,
i lakoga sna.

Natoči mi čašu vina
iz podruma svog,
poljubi me, zagrli me,
pomogo ti bog!


1856.

ŠTA ĆE… *
U CVETNOM VRTU


Šta će u lepom vrtu
uveo, bačen cvet?
Na svetu nikog nemam —
treba li mene svet?...

Išao sam dalje, dalje,
ljubavi tražeć' hlad,
da u tom hladu umrem,
čezneći, stranac mlad.

Mloga mi lepa moma
darova pogled svoj;
al' jedva što bejaše...
O, bože, bože moj!...

Prvi je pogled osto
U srcu urezan;
mlađanih mojih leta
ovo je bio san.

O njom sam samo snevo,
ona mi beše sve:
neka me ona voli,
a svijet prezire.

Svet mi je ona bila,
ja nebo, sunce njoj;
al' preka sudba htede...
o, bože, bože moj!...

U ovu goru zađoh,
u strani zavičaj,
ne gledam njena lice,
njenoga oka sjaj.

Samo se sećam raja
mladog života svog,
svakog poljupca, glasa,
pogleda njezinog;

pa tiho tužim, venem
i kunem život svoj
U ovoj pustoj gori...
o, bože, bože moj!

1857.


LJUBAV *

Jesi li čula, dušo,
da ponoć uzdiše,
kad joj na crnim grudma
zvezdu raniše?

Jesi li vid'la, sunce,
gde slavuj umire,
kada mu vihor belu
ružu razdire?...

Onda ćeš znati, čedo,
verovat', raju moj,
kako je srcu mome,
duši ranjenoj!...

1862.

Ljubav — ovaj ciklus od 18 ljubavnih pesama nastao je 1862. godine u Beču. Đura ih je ispevao svojoj ženi Tinki, koja je boravila u Banatu, kod Đurinog oca, i tu očekivala porođaj. Rodio se sin i dobio je ime Miloš. Drugi sin zvao se Beluš.


KROZ PONOĆ *

Kroz ponoć nemu i gusto granje
vidi se zvezda tiho treptanje,
čuje se srca silno kucanje;
o, lakše samo kroz gusto granje!

Tu blizu potok daljinu para,
Tu se na cveću dika odmara,
Tu mene čeka ašikovanje —
O lakše samo kroz gusto granje!

Pašću, umreću, duša mi gore,
rastopiće me do bele zore,
k'o grudu snega vrelo sunčanje —
o, lakše samo kroz gusto granje!


1862.


MILA *

"Vina, Milo!" — orilo se,
dok je Mila ovde bila;
sad se Mila izgubila:
tuđe ruke vino nose.
Ana toči, Ana služi,
al' za Milom srce tuži!

Nema nama Mile više!
Ono malo veselosti,
što imaše dobri gosti,
to kod Mile ostaviše.
Ana toči, Ana služi,
Al' za Milom srce tuži!

Iz Milinih ruku mali',
— ma se rasto bela sveta —
mesto čaše od bermeta,
otrova bi progutali. —
Ana toči, Ana služi,
Al' za Milom srce tuži!

Ko da igra? Ko da peva?
Ko da žedni? Ko da pije?
Ko li brigu da razbije? —
Nesta Mile, nesta ćeva!
Ana toči, Ana služi,
al' za Milom srce tuži!

1856.


CRNOGORAC CRNOGORKI *

Rane moje ljuto tištu,
mila, divna Crnogorko!
Moje grudi pomoć ištu,
isparane na bojištu.

Pomoć, pomoć, Crnogorko!
Potrprasi mi puške male,
ruke su mi malaksale
sekuć Turke, Crnogorko!

A kad padnem, gorski lave,
moja lepa Crnogorko,
teške rane i krvave
nek zamene turske glave!
Oh, shvati me, Crnogorko,
ne kukanjem i sa plačem,
vec krvavim ljutim mačem:
u boj, u boj, Crnogorko!

A na domu hrani sinke,
moju nadu, Crnogorko;
one divne muške slike,
one hrabre osvetnike,
hrani, neguj, Crnogorko,
i lep nauk kazuj njima:
svetiti se dušmanima, —
moja verna Crnogorko!

1862.

Pesma je nastala povodom borbi u Crnoj Gori. Ispevana je avgusta 1862. godine.


NA LIPARU *

Jeste li mi rod, siročići mali?
Il' su i vas, možda, jadi otrovali?
Ili vas je, slabe, progonio svet, —
pa dođoste samo, da kad ljude znamo,
da se i mi malo bolje upoznamo,
u dvopevu tužnom pevajucć set?...

Mi smo male,
al' smo znale
da nas neće
niko hteti,
niko smeti
tako voleti
Kao ti...
— Ćiju ći!

Moje ptice lepe, jedini drugari,
u novome stanu poznanici stari,
srce vam je dobro, pesma vam je med;
ali moje srce, ali moje grudi
ledenom su zlobom razbijali ljudi,
pa se, mesto srca, uhvatio led.

S belom bulom,
sa zumbulom,
šaren-rajem,
rajskim majem,
cvećem, mirom,
sa leptirom,
letimo ti mi
srca topiti...
— Ćiju ći!

Moje ptice male, jadni sirotanci,
prošli su me davno moji lepi dani,
uvelo je cveće, odbego me maj,
a na duši osta, ko skrhana biljka,
il' ko tužan miris uvelog bosiljka,
jedna teška rana, težak uzdisaj.


1866.



JEDNOJ NESTAŠNOJ DEVOJCI *

Zar poljubac meni, starcu,
daješ mlada, sa usana?
Zar na moje staro rame
Pada ruka usijana?

Je l' to ljubav, je li šala?
te je tvoja ruka mala
Na ramenu sedog starca,
zadrhtala, zatreptala?

Il' si došla, zluradice,
Da me varkaš, da me jediš?
Izmućene stare grudi
da povrediš, da pozlediš?

"Ja te ljubim!"... tvrdiš, mlada,
puna jada, puna nada, —
ali ljubav sedom starcu
veruj, dušo, teško pada...

Uvele su grudi moje,
tvoja ljubav vatra živa —
Pa se bojim, starac sedi,
od plamena i goriva.


1875.



SIROČE *
ZELEN LIŠĆE GORU KITI


Zelen-lisje goru kiti.
miris-cveća polje sara,
a u lugu sirotanče
tiho goru razgovara:

"I ti imaš majke svoje,
goro čarna, goro mila,
pa te tvoja dobra majka
danas lepo opremila.

Kadiveli dolamicu
obukla ti od miline,
išarala meke grudi,
ravna polja i doline.

Pa kada je u samoći
tvoga srca želju čula,
mirisom te duše svoje
u milosti zadahnula..."

I još dete mekim glasom
tužnoj gori zborit poče;
al' uzdahnu gora čarna:
"Oj siroče!... O, siroče!"

Samo čovek, tvrda srca,
mirno sluša, hladno ćuti;
tek od gladi kad premine,
na grobu će uzdahnuti...


1876.

izvor:riznicasrpska
 
Poslednja izmena:
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Ponoc


...Ponoc je.
U crnom plastu nema boginja;
Slobodne duse to je svetinja...
To gluvo doba, taj crni cas -
Al' kakav glas?
Po tamnom krilu nema ponoci
Ko grdan talas jedan jedini
Da se po morskoj valja pucini -
Lagano huji - ko da umire,
Il' da iz crne zemlje izvire?
Mozda to dusi zemlji govore?
Il' zemlja kune svoje pokore?
Il' nebo, mozda, dalje putuje,
Da moju kletvu vise ne cuje?
Pa zvezde placu, nebo tuguje,
Poslednji put se s zemljom rukuje...
Pa zar da neba svetu nestane?
Pa zar da zemlji vise ne svane?
Zar da ostane -
Tama?...
I hod se cuje -
Da l' ponoc tako mirno putuje?
Ni vazduh tako tiho ne gazi -
Ko da sa onog sveta dolazi?
Il' kradom oblak ide navise?
Il' bolnik kakav tesko uzdise?
Il' andjo melem s neba donosi?
Il' ostru kosu da ga pokosi?
Da ljubav ne(j)de?... Da zloba nije?...
Mozda se krade, da nam popije
I ovu jednu casu radosti?
Il' mozda, suza ide zalosti?
Da nas orosi tuzna kapljica?
Ili nam mrtve vraca zemljica?
. . . . . . . . . . . . . .
Vrata skrinuse...
O, duse! O mila seni!
O, majko moja! O, blago meni!
Mnogo je dana, mnogo godina,
Mnogo je gorkih bilo istina;
Mnogo mi puta drhtase grudi,
Mnogo mi srca cepase ljudi;
Mnogo sam kajo, mnogo gresio
I s hladnom smrcu sebe tesio;
Mnogu sam gorku casu popio,
Mnogi sam komad suzom topio...
O, majko, majko! O, mila seni!
Otkad te, majko, nisam video,
Nikakva dobra nisam video!...
Il' mozda mislis: Ta dobro mu je,
Kad ono tiho tkanje ne cuje,
Sto pauk veze zicom tananom
Nad onim nasim crnim tavanom,
Medju ljudma si - medju bliznjima -"
Al' zlo je, majko, biti medj njima!
Pod ruku s zlobom pakost putuje,
S njima se zavist bratski rukuje,
A laz se uvek onde nahodi
Gde ih po svetu podlost provodi;
Laska ih dvori, izdajstvo sluzi,
A nevera se sa njima druzi...
O, majko, majko, svet je pakostan -
Zivot je, majko, vrlo zalostan...
. . . . . . . . . . . . . . . .
1966.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Đura Jakšić pijan dolazio u manastir

[h=2]Đura Jakšić pijan dolazio u manastir
[/h] Tanjug



Jedan od najuglednijih predstavnika srpskog romantizma u književnosti i slikarstvu, sudeći prema zabeleškama hroničara tog i kasnijeg vremena, nije se najbolje proveo tokom službovanja u Jagodini




JAGODINA - Jedan od najuglednijih predstavnika srpskog romantizma u književnosti i slikarstvu Đura Jakšić, sudeći prema zabeleškama hroničara tog i kasnijeg vremena, nije se najbolje proveo tokom službovanja u Jagodini, gde je napisao i "Komadić švajcarskog sira".

Brz na jeziku i "poroku pića odan", kako je kmet Jovanča Cvetanović pisao ministarstvu prosvete, moleći ministra da Đuru "ma gde premestiti izvoli, čime bi ovdašnje građanstvo uveliko zadovoljno bilo", morao je, godinu dana nakon tog pisma, da napusti Jagodinu, ali se zadržao u njenoj okolini, slikajući najviše u manastirima Jošanici kod Jagodine i Ravanici kod Ćuprije.

U manastiru Ravanica i danas se čuva njegova slika kneza Lazara, ulje na platnu, formata 130 sa 100 santimetara.

Anegdota, objavljena 1934. godine u "Moravskom glasniku" koji se čuva u Istrojskom arhivu za Pomoravlje u Jagodini, a koja je gotovo nepoznata i nema je u brojnim knjigama o Jakšiću, govori da pesnik u Ravanicu nije bio dobrodošao.

Kako piše tadašnji urednik "Moravskog glasnika" B.D. Nikolić, Đura je manastirskom bratstvu priređivao neprijatnosti, posebno kada bi bio pijan. Zbog toga se događalo da mu manastirske kapije budu zatvorene ispred nosa.

Jednom je arhimandrit Ravanice Nikodin procenio da je pesnik dobro "zagrejan pićem", pa mu nije dozvolio da uđe u manastirsku portu.

Pošto to nije bio prvi put da starešina manastira bude neljubazan prema njemu, Đura je rešio da mu se osveti.

"Nije dugo prošlo, a Đura se ponovo pojavio u Ravanici i to trezan", piše "Moravski glasnik". Otvorio je manastirsku knjigu i zauzeo važan stav, jer je dolazio po nalogu viših crkvenih vlasti da "izvrši vanredan pregled kase i rada arhimandrita ravaničkog".

Jakšić je prilikom jednog odlaska u Beograd uspeo da na praznom polutabaku hartije udari pečat više crkvene vlasti, tekst pisma napisao je sam, a izvrnutim rukopisom falsifikovao je potpis jednog činovnika..

Pored toga, ništa neobično nije bilo što je baš Đura određen da "izvrši vanredni pregled kase", jer se taj posao poveravao i učiteljima, objašnjava urednik "Moravskog glasnika", uz napomenu da mu je to ispričao arhimandrit Makarije.

"Čitajući pismo, arhimadrita poče oblivati hladan znoj. Ali, poznajući Đuru i njegovu slabost, arhimandrit je znao da će se, ako mu ponudi da ostane duže u Ravanici, Đura brzo napiti i da do 'vanrednog pregleda kase', neće doći".

" Đuro, sedi malo", reče mu ljubazno, "znaš, imam da zavedem još nekoliko novčanih dokumenata, pa ćeš posle toga moći da obaviš posao". Đura je prihvati, pa su iz arhimandritovih prešli u druge odaje.

Pošto je bilo vreme ručku, poslužen je najpre rakijom, zatim izvanredno dobrim ručkom, a potom je, kao što sledi svakom revizoru, Đura poslužen najboljim manastirskim vinom.Služio ga je i arhimandrit.

Pred mrak kada se Đura dobro napio i zaboravio zbog čega je došao u Ravanicu, arhimandrit ga izvede iz porte i pokaza mu put za Ćupriju. Uzalud se Đura opirao što posao nije završio.

Dugo posle toga Đura nije dolazio u Ravanicu, a kada je sledeći put došao objasnio je arhimandritu da je došlo do toga da baš on, Đura Jakšić, bude određen za vanrednog revizora kase manastira Ravanice.

To je, kaže pisac teksta u "Moravskom glasniku", izgleda izgladilo odnose, pa je Đura posle toga češće dolazio u Ravanicu i tamo se lepo osećao.

Jakšić je Jagodinu napustio početkom 1872. godine, a ostale su mnogobrojne anegdote o njemu, slike, satirične pesme i pamfletsko satirične priče.

U Jagodini je od kmeta Cvetanovića dobio udarac štapom po glavi, a i krivično odgovarao za sliku "Ubistvo Karađorđevo", koja mu je oduzeta i bačena na tavan suda, a kasnije njome zatvarana badža (otvor na tavanu).

U Ćupriji jedna gradska osnovna škola nosi ime Đure Jakšića, Jagodinci su mu dali ulicu, a i Klub pisaca u ovom gradu, jedan od najstarijih u Srbiji, nosi ime velikog pesnika.

 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Šta će…

Šta će u lepom vrtu
Uveo bačen cvet?
Na svetu nikog nemam –
Treba li mene svet?

Išo sam dalje, dalje,
Ljubavi tražeći hlad,
Da u tom hladu umrem,
Čezneći starac mlad.

Mloga mi lepa moma
Darova pogled svoj:
Al’ jedna što bijaše –
O, bože, bože moj !

Prvi je pogled osto
U srcu urezan,
Mlađanih mojih leta
Ovo je bio san.

O njoj sam samo snivo,
Ona mi beše sve!
Neka me ona vole,
A svet prezire.

Svet mi je ona bila,
Ja nebo, sunce njoj –
Al’ preka sudba htede –
O, bože, bože moj !

U ovu goru zađoh,
U strani zavičaj,
Ne gledam njeno lice,
Njenoga oka sjaj.

Samo se sećam raja
Mladog života svog,
Svakog poljupca, glasa,
Pogleda njezinog.

Pa tiho tužim, venem
I kunem život svoj
U ovoj pustoj gori
O bože, bože moj!

 
Natrag
Top