"Duga" D. Šimunović

Član
Učlanjen(a)
20.09.2009
Poruka
3
DUGA


1. Ime i prezime pisca i naslov djela:
Dinko Šimunović: „Duga“
2. Izdavačka kuća, mjesto i godina izdanja:
Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1996.g.
3. Vrsta djela: Pripovjetka
4. Mjesto radnje (potkrijepiti citatom iz djela koji potvrđuje napisano):
Selo Čardaci: „Tako je i Serdarova kćerka Srna svakog popodneva, oslonjena glavicom na ruke, stajala na prozoru najveće kuće u Čardacima.“
Marčinkova glavica: „Ta je Marčinkova glavica uru od Čardaka, po dnu obrasla starim vinogradima, a po vrhu mladom šumom.“
Pusta tvrđava iznad sela Čardaka: „Nad jednim od donjih opkopa tvrđave kočila se u mraku crna i visoka kuća, sa dva žutkasto rasvijetljena prozora, kao golema mačka na plijenu.“
5. Vrijeme radnje (potkrijepiti citatom ili razjasniti svoj zaključak):
Ljeto: „Toga je ljeta sunce neobično dugo i žarko sipalo sjaj i toplinu na Čardake i Lug, na Glibušu i njezine pritoke.“
Jesen: „A još se nešto te jeseni dogodilo čudno: jedne večeri nebo se rastvorilo više stare tvrđave.“
6. Tema: Život i smrt Brunhilde Serdar.
7. Glavni likovi (opis potkrijepljen citatima):
Brunhilda Serdar, Srna: Jedinica Janka i Emilije Serdar. Bila je lijepa, vitka i visoka, plave kose do ramena. Imala je deset godina. Brzo i spretno je trčala i skakala, pa je svakoga podsjećala na Srnu. Bila je vesela djevojčica i često bi zapjevala.
„I lijepa bijaše Srna, vitka i visoka, a kose do ramena kao ugašeno zlato, pa vlažne i meke, baš kao svila na kukuruzima u Lugu.
Pa koliko je bila vitka, tako je hitro i skakala, da bi svak, čim je vidi pomislio na Srnu, makar i ne znajući kako je zovu.“
Njeni roditelji ograničavali su je u mnogim stvarima.
Smatrali su da se njihovoj kćeri ne pristoji pjevati kad god poželi i što god poželi, jer je bila žensko i još nisu bili kupili glasovir.
Srna je morala izbjegavati sunce da bi joj lice ostalo nježno i bijelo kao kod svih gospodskih djevojčica.
Svako jutro i večer morala je uzimati ljekovite trave da bi ostala zdrava – iako je bila zdrava.
Nikad se nije smjela najesti do sita – da bi ostala tanka i vitka.
A naročito nije smjela trčati, jer se to ne pristoji djevojčici, a mogla bi i pasti i ozlijediti lice.
Svakodnevno je Srna od svojih roditelja slušala opomene, posebno kad bi htjela učiniti nešto što se dopušta samo dječacima.
„I tako je Srna slušala svaki dan slušala bezbrojne opomene za svoju lakoumnost, osobito kad bi htjela da učini nešto, što se dopušta samo dječacima.“
Srna nije bila kao druge djevojčice. Htjela se popeti na jablan, preplivati Glibušu, jahati na konju, potući se s dječacima...
Teško je podnosila ograničenja, ali je voljela svoje roditelje i bilo joj je drago da se o njoj dobro misli.
„Srna je sve to u svojoj dječjoj duši ćutjela, ali mislila nije ništa. Tako je njoj bilo u roditeljskoj kući svaki dan i ne samo ljeti.
I ovaj put navriješe Srni na oči krupne suze, a cijelo joj vitko tijelo drhtalo.
Pa nije ona ni bila kao druge djevojčice što su, pače ni kao dječaci. Svaki je to znao i nijesu joj proricali dobra.
Bila je Srna kao vatra živa i govorila katlkad čudne riječi, koje se od druge djece čardačke nikad ne čuju, niti su ostale djevojčice imale njezinih želja. Ona je htjela da se na jablan penje, da prepliva Glibušu, da trči na konju, da se potuče s dječacima – i stotinu drugih čudnovatih i strašnih stvari. Jedamput se pače dočepala i očeve stare puške, pa ko zna, što bi se dogodilo, da joj ne oduzeše. I zato su roditelji strogo pazili na nju, pa joj ne puštali ni onoga što su druge djevojčice smjele. „Što će svijet reći“ i „mlada se šibica savija“, govorila su mrko-tužna lica Serdara Janka i gospođe Emilije.“
8. Sporedni likovi (nabrojati i kratko opisati):
Emilija i Janko Serdar: Srnini roditelji, najbogatiji Čardačani. Strogo su pazili na Srnu i branili joj čak i neke stvari koje su druge djevojčice smjele.
Glavni razlog bio je: „Što će svijet reći?“
Nakon Srnine smrti shvatili su da svi ljudi nisu isti. Shvatili su da su Srni oteli radosti života za kojima je ona čeznula, da nisu razumjeli Srnine želje i misli. Shvatili su da im je život izgubio smisao.
Sava: Bila je drugo od osmero djece u siromašnoj obitelji Marčinkovih. Otac je morao raditi za nadnicu da bi ih prehranio, a jednom dok je majka trgala grožđe za Čardačke trgovce, Savi je svinja odgrizla šake.
Sava je bila lijepa djevojka, ali je bila svjesna da se nikad neće udati. Bila je očajna, jer su se svi oko nje mučili i radili, a ona bez ruku nije mogla ništa.
Imala je strinu koja joj je pomagala u sitnim poslovima.
Kad je imala 16 godina odlučila je pokušati šiti i vesti. Mučila se pune četiri godine, sve dok njen vez nije postao najbolji u selu. Od veza je dobro zarađivala, pa je svima u kući bilo bolje.
Na nagovor popa otišla je u grad, jer da će u gradu zaraditi više novca.
U gradu je stanovala kod gospođe Lukre i upoznala njenog rođaka Marka. Marka je Sava zanimala radi novca. A Sava se zaljubila i sve dala Marku. Bilo je dobro dok je bilo novaca. Kad im se rodila kćer, Sava više nije imala vremena za vez pa je i novca bilo malo. Marko je otišao i ostavio Savu samu s djetetom. Sava se vratila na Marčinkovu glavicu. I više ne veze.
9. Fabula:
Uvod: U selu Čardaci živjela je obitelj Serdar. Imali su djevojčicu Brunhildu, koja je bila visoka i vitka i tako je spretno trčala i skakala da su je prozvali Srna.
Srni su mnoge stvari bile zabranjene jer je roditeljima glavna briga bila što će susjedi reći.
Srna je voljela svoje roditelje i bilo joj je drago da se o njoj dobro misli, iako je čeznula da se može ponašati kao dječak.
Zaplet: Došla je jesen i vrijeme branja grožđa. Serdari su odlučili da sa Srnom pođu na Marčinkovu glavicu i kupe bijelog grožđa za vino. Udovica Klara, vlasnica vinograda, namolila je Srnine roditelje da dopuste Srni natrčati se i naskakati se taj dan, jer je ionako nitko neće vidjeti. Rekla im je da je grjehota što Srna nije dječak, jer je vidjela koliko Srna uživa u trčanju i skakanju. Srna je to čula.
Dok su Serdari birali grožđe u vinogradu, udovica Klara i Srna pošle su potražiti Savu.
Sava im je ispričala svoju životnu priču. Bila je djevojka kojoj je svinja kao maloj bebi odgrizla obje šake. Ipak, ona se nije predala. Naučila je vesti bolje od drugih djevojaka u selu, a njihov kraj je bio poznat po sitnom vezu. Da bi zaradila više novca i pomogla svojoj siromašnoj obitelji, na nagovor popa je otišla u grad. Tamo je upoznala Marka koji se oženio njome radi novca i da radi za njega. Rodila im se kćer i Sava više nije imala vremena za vez. Novca je bilo malo, pa je Marko otišao i ostavio Savu samu s djetetom. Sava se vratila na Marčinkovu glavicu. Vez joj se zgadio. Smatrala je da je vez izvor sve njene nesreće.
Dok je Sava pričala začuo se grom i počela je padati kiša. Nad Lugom je i dalje sjalo sunce i pojavila se duga. Sava je ispričala da se kod njih u selu govori da se djevojčica koja protrči ispod duge pretvori u dječaka.
Vrhunac: Srna je to slušala i već je vidjela sebe kao dječaka kako se ispod duge vraća roditeljima. Otrčala je niz vinograde, a udovica Klara i Sava to nisu niti primjetile. Ugledale su je daleko u polju gdje trči prema močvari. Srnina glavna misao je bila: „Još malo, pa ću biti sin!“ Stigla je tako do „Mrtvog jezera“ prekrivenog ševarom, pa je izgledalo kao da se može pregaziti.
Zatrčala se iz sve snage i upala u „Mrtvo jezero“. Našli su je i izvukli tek peti dan.
Rasplet: Serdari su se preselili u staru tvrđavu iznad sela. Pokušali su pobjeći od uspomena, ali uspomene nisu bile oko njih već u njima. Sjećali su se Srne pune života i konačno počeli shvaćati njene želje i borbu koja se odvijala u njoj.
Zaključak: Život im je postao bez smisla. Vrijeme je bilo strašno. Kad je oluja dostigla svoj vrhunac, primili su se za ruke i pošli na bedem. Časak su zastali, pa ih je nestalo u dubini. Vrijeme se konačno smirilo.
10. Dnevnik čitanja (učenikova kratka zapažanja tijekom čitanja; učenik treba zapisati što ga se tijekom čitanja posebno dojmilo, zbog čega, je li mu se neki lik osobito svidio i zašto, razumije li postupke likova, bi li postupio drukčije i sl. Učenik bi tijekom čitanja trebao bilježiti svoja zapažanja)
Ovo je tužna pripovjetka. Govori o zabranama, neostvarivim željama, velikom praznovjerju. Ali govori i o tome kako velikom voljom i uloženim trudom možemo postići baš sve. I ne smijemo biti naivni. Ne treba vjerovati svakome i svačemu. Nisu svi ljudi pošteni, a i sve ono o čemu se priča ne mora biti istinito.
Roditelji bi trebali dozvoliti djeci da se igraju i uživaju, a ne im sve zabranjivati i slušati što će drugi reći i zamjeriti.
11. Osnovna misao djela (opširnije, u obliku kratkog sastavka):
Ovo je pripovjetka o roditeljima koji se previše zaštitnički odnose prema svojoj kćerki i koji svojoj kćerki nameću prevelika ograničenja. A to ni u kom slučaju ne može biti dobro, jer nitko ne može živjeti tuđi život.
Srna je zbog silnih zabrana poželjela postati sin, jer dječaci su smjeli sve ono što je njoj bilo zabranjeno. Naivno je povjerovala da će postati dječak ako prođe ispod duge i da će joj kao dječaku biti dozvoljeno sve ono što joj je bilo zabranjeno kao djevojčici. A ne može joj se ni zamjeriti – imala je samo deset godina.
Nakon što su ostali bez Srne, njenim roditeljima su se otvorile oči. Shvatili su da nisu svi ljudi isti. Svatko ima svoje želje i potrebe, a silno ograničavanje vodi u nesreću. Bez Srne život im je postao besmislen.
Sava je primjer da se sve može savladati i naučiti ako postoji volja. Ona je bila poštena djevojka sa sela i nije joj uopće palo na pamet da bi je zbog novca netko mogao prevariti i iskoristiti njenu nesreću.
12. Bilješka o piscu
Dinko Šimunović (Knin, 1. 9. 1873. - Zagreb, 3. 8. 1933. ) rođen je u učiteljskoj obitelji. Djetinjstvo je proveo po mjestima Dalmatinske zagore (Koljani, Kijevo), gdje mu je otac službovao. Učiteljsku školu završio je u Arbanasima (kod Zadra), a službovao je, kao i njegov otac, po selima Dalmatinske zagore. Život i rad, među siromašnim, ali ponosnim ljudima toga kraja, odrazio se u njegovom književnom stvaranju. 1909. godine odlazi u Split, gdje je kao profesor radio do mirovine, a 1929. godine preselio se u Zagreb gdje je i umro 03. kolovoza 1933. godine.
Najplodnije stvaralačko razdoblje D.Šimunovića je između 1905. i 1914. godine. Zauzima posebno mjesto u novijoj hrvatskoj književnosti kao pisac koji je stvorio našu modernu seosku novelu. U pripovijetkama ("Mrkodol", "Đerdan", "Duga", "Alkar") je opisivao Dalmatinsku zagoru i Cetinsku krajinu, a u romanima ("Porodica Vinčić, "Tuđinac") je zahvaćao i druge teme. Šimunović piše jezgrovito, sažeto, krepko. Njegove se pripovijetke ubrajaju u klasična djela hrvatske književnosti
 
Natrag
Top