Šta je novo?

Dragutin Tadijanović

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.056
Dragutin Tadijanović


dtadijanovic.jpg



Dragutin Tadijanović rođen je 4. studenoga 1905. godine u Rastušju, kod Slavonskog Broda, kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande. Polazio je Nižu pučku školu u susjednom selu Podvinju (1912. – 1916.) i u Slavonskom Brodu dva razreda Više pučke škole (1916. – 1925.), a od 1918. Realnu gimnaziju. Od jeseni 1920. godine, stanujući u brodskom samostanu, kao učenik petog razreda gimnazije, piše pjesme.U Zagrebu je na Gospodarsko-šumarskom fakultetu upisao studij šumarstva (1925.), ali je kasnije prešao na Filozofski fakultet (povijest južnoslavenske književnosti i filozofija 1928.). Diploma Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izdana mu je 1937.Radio je kao korektor službenog lista „Narodne novine“ (1935. – 1940.), honorarni nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939. – 1945.), urednik u knjižnici „Djela hrvatskih pisaca“, u Izdavačkom poduzeću „Zora“, i „Hrvatski pjesnici“, u „Matici Hrvatskoj“, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a (do umirovljenja 1973.), kao prosvjetni viši pristav u Banovini Hrvatskoj, u „Društvu književnika Hrvatske“ kojega je i bio predsjednik (1964. – 1965.). Prvu pjesmu (Tužna jesen) objavio je u đačkoj “Omladini” 1922. pod pseud. Margan Tadeon, a pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u “Književniku” i “Hrvatskoj reviji”. Objavio je oko 500 pjesama u dvadesetak zbirki, a priredio je i nekoliko izdanja svojih izabranih i sabranih djela. Umro je 2007. godine.




Bio sam kao i ti

Ti koji ćeš živjeti
U patnjama srca, još dugo
Poslije mene, znaj,
I moja su krila
Šumorila i cvijeće
Mirisno mi cvalo.
I ja sam bio, kao i ti, mlad.


Epilog
Otkako znam za sebe
S riječima prijateljujem
Riječi su moja muka
Riječi su moja radost
Riječi su moje prokletstvo
Riječi su moja utjeha
Riječi su život moj
Otkako za sebe znam
S njima prijateljujem


Može li čovjek

Može li slovima na papir
Prenijeti šum vjetra pjevanje
Ptica u šumi, i srce
Slomljeno od boli?
Može li se u susjedstvu
Ili u dalekoj zemlji
Ići s rukama krvavim do lakata
I s nožem u zubima,
A k zvijezdama dizati pogled
Ljudskih očiju? Može li čovjek
Još uvijek da podnosi
Bijedu, ponizenje, zločin,
da se raduje pokoljenjima,
I da sluša šum vjetra
pjevanje ptica?


Nečije ranjeno srce

Tko ti je dušu uzeo prijatelju moj,
Dugo te poznajem pa znam da si zaljubljen.
Vidim da tvoje najdraže vino više nema ukusa,
I stalno gledaš kroz vrata kao da nekoga čekaš.
Tko je ta djevojka zbog koje se opijaš.
U tebi kao da nema više ni života ni radosti.
Znaš da smo prijatelji i da mi možeš reći sve.
Ne volim kad si takav, šutjiv i bezvoljnog pogleda.
Uvijek smo znali upasti u svakakve nevolje,
Ali ti, baš uvijek si znao izvući ono najbolje.
Koliko si me puta k sebi pozivao da dođem,
I po suncu, i po kiši ja sam uvijek dolazio.
Slušali bismo onu tvoju ludu glazbu,
Često smo si znali zapaliti i dobro popiti
I pred ponoći na ulicama si me znao dobro preplašiti
Koliko puta smo znali doći do mene jedva trijezni,
Budili susjede putem , galamili ulicom pjevajući
Naše najdraže pjesme, nabijali nogoma u kontejner.
I tako do moje kuće, nakon duge zamorne šetnje
Opet bismo nešto popili i zaspali jedući trešnje
Prijatelju najbolji, došao je trenutak da se središ,
Prošlo je dosta vremena a još nisi ništa postigao
I vrijeme je da se pomiriš sa svijetom.
Za svoje dobro zaboravi svoju odavno bivšu ljubav,
Nije ona jedina za tebe, neka ti kao san tone u zaborav!
 
Član
Učlanjen(a)
14.04.2011
Poruka
128
Sanjam kako idem pored tebe...



...ali kad te u daljini ugledam,
prelazim na drugu stranu,
protivnu,
gdje me nećeš opaziti
između prolaznika mnogih.
Pred tobom se skrivam
za uglove ulične
ili za široka stabla.
U noći,
sanjam kako idem pored
tebe...​
 
Top