VIP
- Učlanjen(a)
- 14.07.2011
- Poruka
- 19.110
DA LI NAS SPASAVAJU DELA, ILI VERA?
Pitanje iz naslova je vrlo ozbiljno, iz razloga što danas postoji opšte nerazumevanje kriterijuma po kojima se spasavamo.
Da li su to dela, ili pak vera?
Odgovor na ovo pitanje je sasvim jednostavan ako se sagleda u biblijskom kontekstu o spasenju.
A odgovor na njega glasi "ne spasavaju nas ni dela, ni vera"
Za većinu će ovaj odgovor možda biti šokantan.
Ali on u sebi nosi potpunu biblijsku istinu.
Da vidimo šta biblija govori o tome.
U pogledu dela - na početku važno je napomenuti da su Jevreji u ispunjavanju verskih dužnosti bili najstriktnija i najpedantija nacija.
Potvrdu ovome pronalazimo u slučaju koji je ispričao sam Gospod Isus Hristos, o čoveku koji je došao u hram da bi se pohvalio Bogu za svoja Bogougodna dela koja čini.
"Dva čoveka udjoše u crkvu da se mole Bogu, jedan farisej i drugi carinik.
Farisej stade i moljaše se u sebi ovako: Bože! Hvalim te što ja nisam kao ostali ljudi: hajduci, nepravednici, preljubočinci ili kao ovaj carinik.
Postim dvaput u nedelji; dajem desetak od svega što imam" ( jevanđelje po Luci 18. 10 - 12 ).
Kada bi se ovaj slučaj koji je Isus ispričao tu završio, svako bi mogao sa pravom da pohvali ovog čoveka .
Ali ovaj slučaj se tu ne završava, već Isus nastavlja na sledeći način:
"A carinik izdaleka stajaše, i ne htede ni očiju podignuti na nebo, nego bijaše prsi svoje govoreći: Bože! Milostiv budi meni grešnome.
Kažem vam da ovaj otide opravdan kući svojoj, a ne onaj. Jer svaki koji se sam podiže poniziće se; a koji se sam ponižuje podignuće se" ( jevanđelje po Luci 18. 12 - 14 ).
Ovde vidimo da farisejevo hvalisanje svojim ličnim pravednim delima Bog nije prihvatio kao dovoljno da bi ga opravdao.
Ali je zato opravdao carinika koji ta dela nije imao, ali je shvativši svoju bedu i grešnost tražio Božansku milost.
U pogledu vere apostol Pavle u novom zavetu kaže sledeće:
"Kakva je korist, braćo moja, ako ko reče da ima veru.....?
Zar ga može vera spasti...?
Ti veruješ da je jedan Bog; dobro činiš; i djavoli veruju, i drhću
" ( Jakovu poslanica 2. 14 - 19 ).
U ovim biblijskim navodima vidimo osnovnu istinu - da nas ne spasavaju ni dela, ni vera.
Šta je onda po bibliji spasonosno.
Da bi se dao odgovor na ovo pitanje - nužno je pomenuti jedan primer.
Zamislimo ženu koja bi skuvala ručak sa svim potrebnim namirnicama koje bi u njega stavila, ali sa nedostatkom soli, i takav ručak donela svom suprugu.
Rezultat bi bio - muževljevo ručavanje u kafani.
U tom smislu, po bibliji ono što spasava čoveka je jedna posebna vrsta vere, u kojoj su prisutna i dela.
Drugim rečima, ne spasava čoveka vera sama po sebi kao nešto u čemu ne bi postojala dela.
Kao što ne spasavaju ni sama dela ako u njima ne bi bilo vere.
Upravo tekst u Jakovu 2 poglavlju u celosti - govori o tome:
Kakva je korist, braćo moja, ako ko reče da ima veru a dela nema? Zar ga može vera spasti?
Ako, na primer, brat i li sestra goli budu, ili nemaju šta da jedu,
I reče im koji od vas: Idite s mirom, grejte se, i nasitite se, a ne da im potrebe telesne, šta pomaže?
Tako i vera ako nema dela, mrtva je po sebi.
No može ko reći: Ti imaš veru, a ja imam dela. Pokaži mi veru svoju bez dela svojih, a ja ću tebi pokazati veru svoju iz dela svojih.
Ti veruješ da je jedan Bog; dobro činiš; i djavoli veruju, i drhću.
Ali hoćeš li razumeti, o čoveče sujetni! Da je vera bez dela mrtva?" ( Jakovu poslanica 2. 14 - 20 ).
U tom smislu važno je napomenuti da u bibliji postoje dve vrste vere:
1. FORMALNA ILI POVRŠNA VERA
Ova "vera" ako se uopšte može tako nazvati - podrazumeva formalna ljudska dela kao pokušaj da čovek njima zaradi Božju naklonost, što smo videli u slučaju fariseja koji je Bogu izneo svoja dela da bi mu pokazao i uverio ga u svoju sopstvenu pravednost.
2. INTEGRALNA ILI ŽIVA VERA
Ova vrsta vere ne predstavlja samo jednu misao koja lebdi negde tamo, ili formalno deklarativno priznanje i pokušaj da delima zaradimo Božju naklonost.
Ona predstavlja akciju koja podrazumeva određene korake koje čovek uz Božju pomoć čini ka njenom ostvarenju.
Biblija kao reč Božja nadahnuta silom Svetoga Duha - je upravo data sa ciljem da u čoveku probudi ovu vrstu vere.
Drugim rečima, kada čovek čita ili sluša reč Božju - Duh Sveti tako deluje na njegovo biće, na srce i um, da on biva osvedočen u svoju sopstvenu grešnost, a sa druge strane u Božju pravdu i čistotu, i ujedno u njegovu ljubav.
U njemu se tada rađa žalost zbog greha, i on možda i sa suzama doživljava to osvedočenje od strane sile Svetoga Duha.
Ako se ne usprotivi ovoj osvedočavajućoj sili - njemu se daje Božansko prosvetljenje, koje takom vremena rezultuje promenom u biću čoveka, koju on nikada sam od sebe ne bi mogao da učini.
Ova promena se u bibliji naziva "nanovorođenje Svetim Duhom"
Isus je rekao u razgovoru sa Nikodimom koji nije razumeo prirodu ove promene:
"Odgovori Isus i reče mu: Zaista, zaista ti kažem: ako se ko nanovo ne rodi, ne može videti carstvo Božije.
Reče Nikodim Njemu: Kako se može čovek roditi kad je star? Eda li može po drugi put ući u utrobu matere svoje i roditi se?
Odgovori Isus: Zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije.
Šta je rodjeno od tela, telo je; a šta je rodjeno od Duha, duh je.
Ne čudi se što ti rekoh; valja vam se nanovo roditi.
Duh diše gde hoće, i glas njegov čuješ, a ne znaš otkuda dolazi i kuda ide; tako je svaki čovek koji je rodjen od Duha.
Odgovori Nikodim i reče Mu: Kako može to biti?" ( jevanđelje lo Jovanu 3. 3 - 9 ).
Ovo je vera iz koje se prirodno rađaju dela.
Prirodno, ne kao nešto usiljeno pokrenuto našom ličnom težnjom da učinimo nešto lično za Boga.
Božja reč o tome kaže "Jer je Bog što čini u vama da hoćete i učinite kao što Mu je ugodno" ( Filibljanima poslanica 2. 13 ).
Kako bi ovaj gore opisani slučaj sa Farisejom bio drugačiji da je on imao ovu vrstu žive vere iz koje proističu i dela kojima se hvalio.
Tada bi i njegova molitva bila drugačija, bez isticanja svoje lične pravde.
Što se tiče dela koja Duh svojim delovanjem prirodno proizvodi u čoveku, u bibliji postoji više vrsta takvih dela.
A sva su ona prožeta Duhom ljubavi prema Bogu i bližnjima.
Ona na prvom mestu podrazumevaju poslušnost zapovestima.
Isus je rekao svojim učenicima:
"Ako imate ljubav k meni, zapovesti moje držite.
I ja ću umoliti Oca, i daće vam drugog utešitelja da bude s vama vavek....
Ko ima zapovesti moje i drži ih, on je onaj što ima ljubav k meni; a koji ima ljubav k meni imaće k njemu ljubav Otac moj; i ja ću imati ljubav k njemu, i javiću mu se sam" ( jevanđelje po Jovanu 14. 15 - 21 ).
U otkrivenju Jovanovom 14. 21 Bog kaže "Ovde je trpljenje svetih, koji drže zapovesti Božije i veru Isusovu"
U tom smislu, posvećeni Hrišćanin ne čini ništa što je suprotno principima zapisanim u Božjim zapovestima.
Na drugom mestu su dobra dela bilo koje vrste.
Dela milosrđa, pomaganja, stvaranja mira - jer Isus je rekao "blago onima koji mir grade" propovedanje jevanđelja svetu radi njegovog spasenja, i slično.
Danas su svet i crkve utavorene u jednom čisto legalističkom stavu, gde se ističe forma vere.
Neke od ovih formi imaju svoj biblijski smisao, ali same po sebi ne spasavaju.
A na nju upućuju uglavnom oni koji sami nisu stekli živo iskustvo sa Bogom putem ove žive vere.
Zato je bitno da se molimo Bogu da razumemo kakvu veru on traži od nas, i da spoznamo kakva je njena prava priroda.
Neka nam Gospod pomogne u tome.
Pitanje iz naslova je vrlo ozbiljno, iz razloga što danas postoji opšte nerazumevanje kriterijuma po kojima se spasavamo.
Da li su to dela, ili pak vera?
Odgovor na ovo pitanje je sasvim jednostavan ako se sagleda u biblijskom kontekstu o spasenju.
A odgovor na njega glasi "ne spasavaju nas ni dela, ni vera"
Za većinu će ovaj odgovor možda biti šokantan.
Ali on u sebi nosi potpunu biblijsku istinu.
Da vidimo šta biblija govori o tome.
U pogledu dela - na početku važno je napomenuti da su Jevreji u ispunjavanju verskih dužnosti bili najstriktnija i najpedantija nacija.
Potvrdu ovome pronalazimo u slučaju koji je ispričao sam Gospod Isus Hristos, o čoveku koji je došao u hram da bi se pohvalio Bogu za svoja Bogougodna dela koja čini.
"Dva čoveka udjoše u crkvu da se mole Bogu, jedan farisej i drugi carinik.
Farisej stade i moljaše se u sebi ovako: Bože! Hvalim te što ja nisam kao ostali ljudi: hajduci, nepravednici, preljubočinci ili kao ovaj carinik.
Postim dvaput u nedelji; dajem desetak od svega što imam" ( jevanđelje po Luci 18. 10 - 12 ).
Kada bi se ovaj slučaj koji je Isus ispričao tu završio, svako bi mogao sa pravom da pohvali ovog čoveka .
Ali ovaj slučaj se tu ne završava, već Isus nastavlja na sledeći način:
"A carinik izdaleka stajaše, i ne htede ni očiju podignuti na nebo, nego bijaše prsi svoje govoreći: Bože! Milostiv budi meni grešnome.
Kažem vam da ovaj otide opravdan kući svojoj, a ne onaj. Jer svaki koji se sam podiže poniziće se; a koji se sam ponižuje podignuće se" ( jevanđelje po Luci 18. 12 - 14 ).
Ovde vidimo da farisejevo hvalisanje svojim ličnim pravednim delima Bog nije prihvatio kao dovoljno da bi ga opravdao.
Ali je zato opravdao carinika koji ta dela nije imao, ali je shvativši svoju bedu i grešnost tražio Božansku milost.
U pogledu vere apostol Pavle u novom zavetu kaže sledeće:
"Kakva je korist, braćo moja, ako ko reče da ima veru.....?
Zar ga može vera spasti...?
Ti veruješ da je jedan Bog; dobro činiš; i djavoli veruju, i drhću
" ( Jakovu poslanica 2. 14 - 19 ).
U ovim biblijskim navodima vidimo osnovnu istinu - da nas ne spasavaju ni dela, ni vera.
Šta je onda po bibliji spasonosno.
Da bi se dao odgovor na ovo pitanje - nužno je pomenuti jedan primer.
Zamislimo ženu koja bi skuvala ručak sa svim potrebnim namirnicama koje bi u njega stavila, ali sa nedostatkom soli, i takav ručak donela svom suprugu.
Rezultat bi bio - muževljevo ručavanje u kafani.
U tom smislu, po bibliji ono što spasava čoveka je jedna posebna vrsta vere, u kojoj su prisutna i dela.
Drugim rečima, ne spasava čoveka vera sama po sebi kao nešto u čemu ne bi postojala dela.
Kao što ne spasavaju ni sama dela ako u njima ne bi bilo vere.
Upravo tekst u Jakovu 2 poglavlju u celosti - govori o tome:
Kakva je korist, braćo moja, ako ko reče da ima veru a dela nema? Zar ga može vera spasti?
Ako, na primer, brat i li sestra goli budu, ili nemaju šta da jedu,
I reče im koji od vas: Idite s mirom, grejte se, i nasitite se, a ne da im potrebe telesne, šta pomaže?
Tako i vera ako nema dela, mrtva je po sebi.
No može ko reći: Ti imaš veru, a ja imam dela. Pokaži mi veru svoju bez dela svojih, a ja ću tebi pokazati veru svoju iz dela svojih.
Ti veruješ da je jedan Bog; dobro činiš; i djavoli veruju, i drhću.
Ali hoćeš li razumeti, o čoveče sujetni! Da je vera bez dela mrtva?" ( Jakovu poslanica 2. 14 - 20 ).
U tom smislu važno je napomenuti da u bibliji postoje dve vrste vere:
1. FORMALNA ILI POVRŠNA VERA
Ova "vera" ako se uopšte može tako nazvati - podrazumeva formalna ljudska dela kao pokušaj da čovek njima zaradi Božju naklonost, što smo videli u slučaju fariseja koji je Bogu izneo svoja dela da bi mu pokazao i uverio ga u svoju sopstvenu pravednost.
2. INTEGRALNA ILI ŽIVA VERA
Ova vrsta vere ne predstavlja samo jednu misao koja lebdi negde tamo, ili formalno deklarativno priznanje i pokušaj da delima zaradimo Božju naklonost.
Ona predstavlja akciju koja podrazumeva određene korake koje čovek uz Božju pomoć čini ka njenom ostvarenju.
Biblija kao reč Božja nadahnuta silom Svetoga Duha - je upravo data sa ciljem da u čoveku probudi ovu vrstu vere.
Drugim rečima, kada čovek čita ili sluša reč Božju - Duh Sveti tako deluje na njegovo biće, na srce i um, da on biva osvedočen u svoju sopstvenu grešnost, a sa druge strane u Božju pravdu i čistotu, i ujedno u njegovu ljubav.
U njemu se tada rađa žalost zbog greha, i on možda i sa suzama doživljava to osvedočenje od strane sile Svetoga Duha.
Ako se ne usprotivi ovoj osvedočavajućoj sili - njemu se daje Božansko prosvetljenje, koje takom vremena rezultuje promenom u biću čoveka, koju on nikada sam od sebe ne bi mogao da učini.
Ova promena se u bibliji naziva "nanovorođenje Svetim Duhom"
Isus je rekao u razgovoru sa Nikodimom koji nije razumeo prirodu ove promene:
"Odgovori Isus i reče mu: Zaista, zaista ti kažem: ako se ko nanovo ne rodi, ne može videti carstvo Božije.
Reče Nikodim Njemu: Kako se može čovek roditi kad je star? Eda li može po drugi put ući u utrobu matere svoje i roditi se?
Odgovori Isus: Zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije.
Šta je rodjeno od tela, telo je; a šta je rodjeno od Duha, duh je.
Ne čudi se što ti rekoh; valja vam se nanovo roditi.
Duh diše gde hoće, i glas njegov čuješ, a ne znaš otkuda dolazi i kuda ide; tako je svaki čovek koji je rodjen od Duha.
Odgovori Nikodim i reče Mu: Kako može to biti?" ( jevanđelje lo Jovanu 3. 3 - 9 ).
Ovo je vera iz koje se prirodno rađaju dela.
Prirodno, ne kao nešto usiljeno pokrenuto našom ličnom težnjom da učinimo nešto lično za Boga.
Božja reč o tome kaže "Jer je Bog što čini u vama da hoćete i učinite kao što Mu je ugodno" ( Filibljanima poslanica 2. 13 ).
Kako bi ovaj gore opisani slučaj sa Farisejom bio drugačiji da je on imao ovu vrstu žive vere iz koje proističu i dela kojima se hvalio.
Tada bi i njegova molitva bila drugačija, bez isticanja svoje lične pravde.
Što se tiče dela koja Duh svojim delovanjem prirodno proizvodi u čoveku, u bibliji postoji više vrsta takvih dela.
A sva su ona prožeta Duhom ljubavi prema Bogu i bližnjima.
Ona na prvom mestu podrazumevaju poslušnost zapovestima.
Isus je rekao svojim učenicima:
"Ako imate ljubav k meni, zapovesti moje držite.
I ja ću umoliti Oca, i daće vam drugog utešitelja da bude s vama vavek....
Ko ima zapovesti moje i drži ih, on je onaj što ima ljubav k meni; a koji ima ljubav k meni imaće k njemu ljubav Otac moj; i ja ću imati ljubav k njemu, i javiću mu se sam" ( jevanđelje po Jovanu 14. 15 - 21 ).
U otkrivenju Jovanovom 14. 21 Bog kaže "Ovde je trpljenje svetih, koji drže zapovesti Božije i veru Isusovu"
U tom smislu, posvećeni Hrišćanin ne čini ništa što je suprotno principima zapisanim u Božjim zapovestima.
Na drugom mestu su dobra dela bilo koje vrste.
Dela milosrđa, pomaganja, stvaranja mira - jer Isus je rekao "blago onima koji mir grade" propovedanje jevanđelja svetu radi njegovog spasenja, i slično.
Danas su svet i crkve utavorene u jednom čisto legalističkom stavu, gde se ističe forma vere.
Neke od ovih formi imaju svoj biblijski smisao, ali same po sebi ne spasavaju.
A na nju upućuju uglavnom oni koji sami nisu stekli živo iskustvo sa Bogom putem ove žive vere.
Zato je bitno da se molimo Bogu da razumemo kakvu veru on traži od nas, i da spoznamo kakva je njena prava priroda.
Neka nam Gospod pomogne u tome.