Član
- Učlanjen(a)
- 05.09.2009
- Poruka
- 7.315
Rusko-japanski rat (10. februar 1904—5. septembar 1905) je bio rat između carske Rusije i Japanskog carstva za prevlast nad Mandžurijom i Korejom. Najveće poprište rata je bila južna Mandžurija, tačnije poluostrva Ljaotung i Mukden u Kini. Pomorski rat se odvijao u Žutom moru i morima oko Koreje i Japana. Rat je započeo Japan, pošto je Rusija odbijala da im preda severnu Koreju.
U ratu sa Japanom koji je usledio ruska vojska je doživela težak poraz. Izgubila je pacifičku i baltičku flotu. Na taj način izmenio se balans snaga u Istočnoj Aziji. Japan je postao nova svetska sila. Porazi su u Rusiji izazvali veliko narodno nezadovoljstvo sa neefikasnom carskom i autokratskom vlašću. Ti događaji doveli su do ruske revolucije 1905.
Uzroci rusko-japanskog rata
Nakon Mejđi restauracije 1868. u Japanu je nova vlast prekinula sa nekoliko vekova dugom izolacijom Japana. Odlučili su da prihvate zapadne ideje, tehnološke novosti i običaje. Do kraja 19. veka Japan je za relativno kratko vreme izašao iz izolacije i transformisao se u modernu industrijsku državu. Japan je nastojao da ga priznaju jednakim zapadnim silama. Rusija je bila velika sila i imala je imperijalne ambicije na Istoku. Do kraja 19. veka Rusija je proširila svoju imperiju duž centralne Azije sve do Avganistana i apsorbovala je pri tome lokalne države. Rusija se protezala od Poljske na zapadu do poluostrva Kamčatke na istoku. Sa izgradnjom Transsibirske železnice do Vladivostoka Rusija se nadala da će osigurati i ojačati svoj uticaj i prisustvo u tom području.
Mirovni sporazum
Poraz je uzdrmao poverenje cara u Rusiji. U Rusiji je 1905. izbila revolucija, koja je predstavljala ozbiljnu pretnju stabilnosti zemlje.
Rusija se odlučila na mirovne pregovore. Pregovore je vodio američki predsednik Teodor Ruzvelt, koji je zbog toga dobio Nobelovu nagradu za mir. Postignut je Sporazum u Portsmutu 1905. u kome je stajalo:
Učešće Crne Gore u ratu
Crna Gora je bila u prijateljskim odnosima sa Rusijom, a Rusija je izjavila da je Crna Gora istinski i jedini prijatelj Rusije.Nekoliko dana što je Rusija objavila rat Japanu Crna Gora je takođe objavila rat Japanu. Crna Gora je poslala jedan odred vojske na čelu sa Jovanom Lipovcem. U odredu crnogorske vojske najviše se istakao Lekso Saičić koji je ubio najubojitijeg samuraja zbog čega je odlikovan sa nekoliko ruskih odlikovanja.
wikipedia
Japan i Crna Gora najavile primirje
16. jun 2006. | 16:12 | Izvor: B92 Podgorica --
Japan je priznao nezavisnu i suverenu Crnu Goru, čime je završen rat koji traje više od jednog veka.
Naime, Crna Gora je početkom 20. veka, kada su Rusija i Japan ušle u rat, stala na stranu Rusije i objavila rat Japanu. Da je rat završen, ali i da Japan priznaje Crnu Goru kao nezavisnu državu, biće definitivno potvrđeno dolaskom specijalne izaslanice japanskog premijera i zamenice ministra spoljnih poslova Akiko Jamanaka u Crnu Goru 21. i 22 juna.
Jamanaka će se sastati sa najvišim zvaničnicima Crne Gore i predati pismo japanskog premijera Junićira Koizumija predsedniku vlade Crne Gore Milu Đukanoviću.
Istorija i simbolika
Šta je Crnu Goru navelo da tako odreaguje, za B92 objašnjava istoričar države i prava Novak Adžić: "Učešće Crnogoraca bilo je simbolično i ono je bilo u tom smislu da Crna Gora u tom simboličkom značenju podrži Rusiju, bude saveznik Rusije u rusko-japanskom ratu. Razume se, bilo je tu i generala Jovana Popovića Lipovca, zatim generala Anta Gvozdenovića i mnogih drugih Crnogoraca."
Sukob je donekle rešen protokolom tokom komunističke vladavine u Jugoslaviji, a ono što se i danas prepričava jesu anegdote vezane za taj rat.
Jednu od njih priča i Novak Adžić: "Meni ovako deluje simpatično obračun jednog Crnogrca sa japanskim samurajem. Prema ovoj anegdoti, mislim da pobeda tog Crnogorca u dvoboju sa japanskim samurajem nije bila baš viteška. Iz kog razloga? Što je Crnogorac računao da će u tom duelu, kada je u pitanju veština, po svim pravilima samurajske borbe izgubiti, pa pošto je postojao običaj da se pre borbe poklone oni koji učestvuju u duelu, u tom momentu dok se japanski samuraj poklanjao, Crnogorac je jednostavno izvadio svoj jatagan i odsekao mu glavu."
Dr Đuro Batrićević: Crnogorac Aleksandar Lekso Saičić posjekao 1905. u dvoboju japanskog samuraja
Od Turske do Madžurije
Među rijetkim slavodobitnicima u rusko-japanskom ratu pominje se ime Aleksandra-Leksa Saičića, rođenog u Vinickoj, kraj Berana, 5. avgusta 1873. godine na ognjištu dostojnoga potomka Vuka Brajotića - čuvenog komandanta Vasa Saičića.
Ovaj budući vitez i legenda rusko-japanskog rata, osnovnu školu i gimnaziju učio je na Cetinju, kao pitomac knjaza Nikole. Gimnaziju je nastavio u Dubrovniku, odakle je prešao u Beograd, gdje je stupio u „Pješadijsku podoficirsku školu”, da, „kao sin junaka i junačke porodice, bude što prije vojnik i junak pod oružjem”.
Po završetku podoficirske škole, Lekso se vratio u domovinu, gdje je postavljen za ađutanta vasojevićke brigade, u kojoj službi je ostao tri godine.
U želji da se, kao vojnik, dalje usavršava, odlazi u Carigrad, gdje stupa u redove turske vojske, kao poručnik carske garde, u kojoj službi je ostao tri godine......
.....Zadivio dvije carevine
Lekso je svojim junaštvom zadivio dvije carevine u rusko-japanskom ratu, o čemu Zečević piše:
„1905. godine je došlo do rata između Rusije i Japana. Lekso je bio u ruskoj vojsci. Kad su se vojske našle u blizini, japanski komandant vojske zatražio je od ruskog komandanta da mu pošalje zatočnika, junaka, koji će izaći na megdan japanskom megdandziji. Ne izaći na megdan, značilo je u ono vrijeme priznati poraz. To je bilo u blizini Vladivostoka. Ruski komandant je saopštio vojsci da japanski komandant traži junaka od strane ruske vojske da mu izađe na megdan. Ko se osjeća sposobnim da izađe na megdan, neka se javi meni, rekao je komandant.
Među prvima se javio Lekso Saičić i zatražio dozvolu od ruskog komandanta da on izađe na megdan japanskom junaku. Lekso je bio malo mršav, pa se ruskom komandantu učinilo da nema izgleda na pobjedu. Pokušao je da ga odvrati od ove namjere jer, govorio mu je da je Japanac čuveni stari megdandžija, pa Lekso može i život izgubiti. Lekso mu je na to zatražio konja i dobru sablju i rekao da komandant ne brine za njega.
Kad je komandant vidio da je Lekso tvrdo riješio da izađe na megdan Japancu, dozvolio mu je. Naredio je da mu se izabere dobar konj i da mu se da dobra sablja. Kad je Lekso bio spreman da pođe, pozdravio je komandanta i zahvalio mu što mu je dozvolio da izađe na megdan. Komandant mu je zaželio srećan put i pobjedu na megdanu. Na Leksu je bio šinjel, pa mu je komandant rekao da skine šinjel jer mu može smetati u borbi. Lekso odgovori: „Kojoj ovci svoje runo smeta, onđe nema ni ovce ni runa”. Pošao je veseo i raspoložen što mu se dala prilika da oproba svoju hrabrost i vještinu.
Megdan sa samurajem
Megdandžije su se sreli na približno jednakom rastojanju jedne i druge vojske. Vojske dvije velike carevine su sa najvećim interesovanjem posmatrale junake, koji će ispred njih u polju da dijele megdan.
Junaci su se približavali jedan drugome i oštro su se gledali. Munjevitom brzinom su se udarali sabljama. Odbijali su i dočekivali udarce, gledajući da jedan drugome prevari oči i skine protivnika na zemlju. Mahali su i odbijali udarce sabljama, po nekoliko puta. U borbi je japanski junak malo okrznuo Leksa na vrhu čela. Leksu krv poteče niz čelo. Japanac pogleda krv na čelu protivnika. U tom momentu Lekso munjevitom brzinom, samo njemu svojstvenom, mahnu sabljom i presječe japanskog junaka. Čim je on pao na zemlju, njegova bedevija je vrištući pobjegla u japansku vojsku.
Ovom pobjedom nanijet je teški moralni poraz japanskoj vojsci, u kojoj je nastalo razočarenje, a kod ruske vojske radost i veselje.
Polazeći sa megdana, Lekso je odao poštu poginulom japanskom vojniku. Kad se približio ruskoj vojsci, pala je komanda: MIRNO!
Vojna muzika je svirala vojnički marš. Komandant ruske vojske sa generalima, srio je pobjednika megdana. Lekso je pozdravio komandanta i raportirao mu da je izvršio zadatak. Komandant ga je otpozdravio i čestitao mu pobjedu, pa su to učinili i drugi generali. Tako je dočekan pobjednik na megdanu, uz najveće vojničke počasti”.
U bogatoj arhivskoj građi nalazi se, pored ostalog, i masa dragocjenih podataka o Aleksandru Leksu Saičiću, koje sam koristio.
Za vrijeme dvoboja između Leksa Saičića i japanskog samuraja (pripadnika vojničke kaste u feudalnom Japanu - primjedba autora), admiral ruske flote bio je Roženstvenko, jedan od najsposobnijih ruskih admirala, a admiral japanske flote bio je Togo. Njih dvojica su Aleksandru Leksu Saičiću čestitali na dobijenom megdanu. Tom prilikom su Rusi, za ovaj podvig, Aleksandra Leksa Saičića nazvali Murovcevom novoga vijeka. To je ujedno bilo i najveće priznanje za ispoljenu hrabrost, smjelost i odvažnost u jednom ratu.
Murovcev je u Rusiji bio legendarni junak, kao što su u dalekoj prošlosti bili: u francuskoj srednjovjekovnoj književnosti Roland, ili Miloš Obilić i Marko Kraljević, opjevani narodni junaci u našoj narodnoj poeziji.
forum.cafemontenegro.com
U ratu sa Japanom koji je usledio ruska vojska je doživela težak poraz. Izgubila je pacifičku i baltičku flotu. Na taj način izmenio se balans snaga u Istočnoj Aziji. Japan je postao nova svetska sila. Porazi su u Rusiji izazvali veliko narodno nezadovoljstvo sa neefikasnom carskom i autokratskom vlašću. Ti događaji doveli su do ruske revolucije 1905.
Uzroci rusko-japanskog rata
Nakon Mejđi restauracije 1868. u Japanu je nova vlast prekinula sa nekoliko vekova dugom izolacijom Japana. Odlučili su da prihvate zapadne ideje, tehnološke novosti i običaje. Do kraja 19. veka Japan je za relativno kratko vreme izašao iz izolacije i transformisao se u modernu industrijsku državu. Japan je nastojao da ga priznaju jednakim zapadnim silama. Rusija je bila velika sila i imala je imperijalne ambicije na Istoku. Do kraja 19. veka Rusija je proširila svoju imperiju duž centralne Azije sve do Avganistana i apsorbovala je pri tome lokalne države. Rusija se protezala od Poljske na zapadu do poluostrva Kamčatke na istoku. Sa izgradnjom Transsibirske železnice do Vladivostoka Rusija se nadala da će osigurati i ojačati svoj uticaj i prisustvo u tom području.
Mirovni sporazum
Poraz je uzdrmao poverenje cara u Rusiji. U Rusiji je 1905. izbila revolucija, koja je predstavljala ozbiljnu pretnju stabilnosti zemlje.
Rusija se odlučila na mirovne pregovore. Pregovore je vodio američki predsednik Teodor Ruzvelt, koji je zbog toga dobio Nobelovu nagradu za mir. Postignut je Sporazum u Portsmutu 1905. u kome je stajalo:
- Rusija priznaje Japanu da je Koreja u japanskoj sferi interesa
- Rusija pristaje da napusti Mandžuriju
- Rusija je prestala iznajmljivati Port Artur
- južni deo Sahalina Rusija je predala Japanu
Učešće Crne Gore u ratu
Crna Gora je bila u prijateljskim odnosima sa Rusijom, a Rusija je izjavila da je Crna Gora istinski i jedini prijatelj Rusije.Nekoliko dana što je Rusija objavila rat Japanu Crna Gora je takođe objavila rat Japanu. Crna Gora je poslala jedan odred vojske na čelu sa Jovanom Lipovcem. U odredu crnogorske vojske najviše se istakao Lekso Saičić koji je ubio najubojitijeg samuraja zbog čega je odlikovan sa nekoliko ruskih odlikovanja.
wikipedia
Japan i Crna Gora najavile primirje
16. jun 2006. | 16:12 | Izvor: B92 Podgorica --
Japan je priznao nezavisnu i suverenu Crnu Goru, čime je završen rat koji traje više od jednog veka.
Naime, Crna Gora je početkom 20. veka, kada su Rusija i Japan ušle u rat, stala na stranu Rusije i objavila rat Japanu. Da je rat završen, ali i da Japan priznaje Crnu Goru kao nezavisnu državu, biće definitivno potvrđeno dolaskom specijalne izaslanice japanskog premijera i zamenice ministra spoljnih poslova Akiko Jamanaka u Crnu Goru 21. i 22 juna.
Jamanaka će se sastati sa najvišim zvaničnicima Crne Gore i predati pismo japanskog premijera Junićira Koizumija predsedniku vlade Crne Gore Milu Đukanoviću.
Istorija i simbolika
Šta je Crnu Goru navelo da tako odreaguje, za B92 objašnjava istoričar države i prava Novak Adžić: "Učešće Crnogoraca bilo je simbolično i ono je bilo u tom smislu da Crna Gora u tom simboličkom značenju podrži Rusiju, bude saveznik Rusije u rusko-japanskom ratu. Razume se, bilo je tu i generala Jovana Popovića Lipovca, zatim generala Anta Gvozdenovića i mnogih drugih Crnogoraca."
Sukob je donekle rešen protokolom tokom komunističke vladavine u Jugoslaviji, a ono što se i danas prepričava jesu anegdote vezane za taj rat.
Jednu od njih priča i Novak Adžić: "Meni ovako deluje simpatično obračun jednog Crnogrca sa japanskim samurajem. Prema ovoj anegdoti, mislim da pobeda tog Crnogorca u dvoboju sa japanskim samurajem nije bila baš viteška. Iz kog razloga? Što je Crnogorac računao da će u tom duelu, kada je u pitanju veština, po svim pravilima samurajske borbe izgubiti, pa pošto je postojao običaj da se pre borbe poklone oni koji učestvuju u duelu, u tom momentu dok se japanski samuraj poklanjao, Crnogorac je jednostavno izvadio svoj jatagan i odsekao mu glavu."
Dr Đuro Batrićević: Crnogorac Aleksandar Lekso Saičić posjekao 1905. u dvoboju japanskog samuraja
Od Turske do Madžurije
Među rijetkim slavodobitnicima u rusko-japanskom ratu pominje se ime Aleksandra-Leksa Saičića, rođenog u Vinickoj, kraj Berana, 5. avgusta 1873. godine na ognjištu dostojnoga potomka Vuka Brajotića - čuvenog komandanta Vasa Saičića.
Ovaj budući vitez i legenda rusko-japanskog rata, osnovnu školu i gimnaziju učio je na Cetinju, kao pitomac knjaza Nikole. Gimnaziju je nastavio u Dubrovniku, odakle je prešao u Beograd, gdje je stupio u „Pješadijsku podoficirsku školu”, da, „kao sin junaka i junačke porodice, bude što prije vojnik i junak pod oružjem”.
Po završetku podoficirske škole, Lekso se vratio u domovinu, gdje je postavljen za ađutanta vasojevićke brigade, u kojoj službi je ostao tri godine.
U želji da se, kao vojnik, dalje usavršava, odlazi u Carigrad, gdje stupa u redove turske vojske, kao poručnik carske garde, u kojoj službi je ostao tri godine......
.....Zadivio dvije carevine
Lekso je svojim junaštvom zadivio dvije carevine u rusko-japanskom ratu, o čemu Zečević piše:
„1905. godine je došlo do rata između Rusije i Japana. Lekso je bio u ruskoj vojsci. Kad su se vojske našle u blizini, japanski komandant vojske zatražio je od ruskog komandanta da mu pošalje zatočnika, junaka, koji će izaći na megdan japanskom megdandziji. Ne izaći na megdan, značilo je u ono vrijeme priznati poraz. To je bilo u blizini Vladivostoka. Ruski komandant je saopštio vojsci da japanski komandant traži junaka od strane ruske vojske da mu izađe na megdan. Ko se osjeća sposobnim da izađe na megdan, neka se javi meni, rekao je komandant.
Među prvima se javio Lekso Saičić i zatražio dozvolu od ruskog komandanta da on izađe na megdan japanskom junaku. Lekso je bio malo mršav, pa se ruskom komandantu učinilo da nema izgleda na pobjedu. Pokušao je da ga odvrati od ove namjere jer, govorio mu je da je Japanac čuveni stari megdandžija, pa Lekso može i život izgubiti. Lekso mu je na to zatražio konja i dobru sablju i rekao da komandant ne brine za njega.
Kad je komandant vidio da je Lekso tvrdo riješio da izađe na megdan Japancu, dozvolio mu je. Naredio je da mu se izabere dobar konj i da mu se da dobra sablja. Kad je Lekso bio spreman da pođe, pozdravio je komandanta i zahvalio mu što mu je dozvolio da izađe na megdan. Komandant mu je zaželio srećan put i pobjedu na megdanu. Na Leksu je bio šinjel, pa mu je komandant rekao da skine šinjel jer mu može smetati u borbi. Lekso odgovori: „Kojoj ovci svoje runo smeta, onđe nema ni ovce ni runa”. Pošao je veseo i raspoložen što mu se dala prilika da oproba svoju hrabrost i vještinu.
Megdan sa samurajem
Megdandžije su se sreli na približno jednakom rastojanju jedne i druge vojske. Vojske dvije velike carevine su sa najvećim interesovanjem posmatrale junake, koji će ispred njih u polju da dijele megdan.
Junaci su se približavali jedan drugome i oštro su se gledali. Munjevitom brzinom su se udarali sabljama. Odbijali su i dočekivali udarce, gledajući da jedan drugome prevari oči i skine protivnika na zemlju. Mahali su i odbijali udarce sabljama, po nekoliko puta. U borbi je japanski junak malo okrznuo Leksa na vrhu čela. Leksu krv poteče niz čelo. Japanac pogleda krv na čelu protivnika. U tom momentu Lekso munjevitom brzinom, samo njemu svojstvenom, mahnu sabljom i presječe japanskog junaka. Čim je on pao na zemlju, njegova bedevija je vrištući pobjegla u japansku vojsku.
Ovom pobjedom nanijet je teški moralni poraz japanskoj vojsci, u kojoj je nastalo razočarenje, a kod ruske vojske radost i veselje.
Polazeći sa megdana, Lekso je odao poštu poginulom japanskom vojniku. Kad se približio ruskoj vojsci, pala je komanda: MIRNO!
Vojna muzika je svirala vojnički marš. Komandant ruske vojske sa generalima, srio je pobjednika megdana. Lekso je pozdravio komandanta i raportirao mu da je izvršio zadatak. Komandant ga je otpozdravio i čestitao mu pobjedu, pa su to učinili i drugi generali. Tako je dočekan pobjednik na megdanu, uz najveće vojničke počasti”.
U bogatoj arhivskoj građi nalazi se, pored ostalog, i masa dragocjenih podataka o Aleksandru Leksu Saičiću, koje sam koristio.
Za vrijeme dvoboja između Leksa Saičića i japanskog samuraja (pripadnika vojničke kaste u feudalnom Japanu - primjedba autora), admiral ruske flote bio je Roženstvenko, jedan od najsposobnijih ruskih admirala, a admiral japanske flote bio je Togo. Njih dvojica su Aleksandru Leksu Saičiću čestitali na dobijenom megdanu. Tom prilikom su Rusi, za ovaj podvig, Aleksandra Leksa Saičića nazvali Murovcevom novoga vijeka. To je ujedno bilo i najveće priznanje za ispoljenu hrabrost, smjelost i odvažnost u jednom ratu.
Murovcev je u Rusiji bio legendarni junak, kao što su u dalekoj prošlosti bili: u francuskoj srednjovjekovnoj književnosti Roland, ili Miloš Obilić i Marko Kraljević, opjevani narodni junaci u našoj narodnoj poeziji.
forum.cafemontenegro.com
Poslednja izmena: