Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Chesney Henry "Chet" Baker, Jr.

1_zps780ffe13.jpg


Cet Bejker ikona cool dzeza rodjen je 23. decembra 1929 god. u Oklahomi.
Truba je bila strast njegovog zivota.

I'm definitely a romantic, I don't think life is really worth all and the pain and effort and struggling if you don't have somebody that you love very much. Chet

Kada je 1950. godine film „Mladić s trubom" počeo da se prikazuje i kada su se redovi gledalaca protezali pred bioskopima da vide Kirka Daglasa kako barata trubom, mladi Česni H. Bejker ponovo je stupio u vojnu službu kao član armijskog benda stacioniranog u San Francisku. To mu je omogućavalo da se svake noći pridružuje muzičarima u gradskim klubovima kao što su „Bap siti" ili „Blekhok" i džemuje. Godine 1953, kada je u filmu „Odavde do večnosti" prokleti i zgodni Montgomeri Klift svirao vojničku trubu za mrtvog drugara, Čet je završio svoju saradnju sa Džerijem Maligenom koja ga je vinula u sam muzički vrh i od njega napravila zvezdu na džezističkom nebu. A kada je 1956. godine film „Čovek sa zlatnom rukom" obarao sve rekorde gledanosti, Čet je postao narkoman.

„Uspeh", kako je Art Blejki rekao, „može biti kao torta bačena u lice." Godine 1953. dvadesetčetvorogodišnja „Nova zvezda" časopisa „Daun bit" gušila se od pohvala svojih fanova zbog svog lepuškastog glasa i lepog lica. Bio je tipičan momak iz komšiluka.

„Pretpostavljam da sam na neki način bio svestan toga", kaže Čet svojim slabašnim glasom provincijalca iz Oklahome, umorno sležući ramenima. „Nikad nisam bio zadovoljan svojim zvukom i nastojao sam da se razvijam, tražeći ono što sam imao na umu. Voleo bih da mogu da sviram sa ili bez vibrata, i da sviram, svestan intonacije, pravo u centar. To je samo pokušaj da izvučete iz trube nešto što poseduje kvalitet i jedinstvenost, a da ne zvučite kao neko drugi. Znate, izgleda da ljude jedino impresioniraju tri stvari - kad svirate brzo, kad svirate visoko i kakav zvuk dobijate na instrumentu. Nisu u pitanju note koje svirate."

Četov uspon do slave bio je nalik na one veze za jednu noć koje kasnije otplaćujete. Čarli Parker ga je odabrao da svira sa njim tokom njegovog boravka na Zapadnoj obali. Zajedno su svirali po Kaliforniji, Oregonu i Kanadi. „Berd se ponašao prema meni kao prema sinu. Nikome nije dozvoljavao da mi priđe sa bilo čim, sa bilo kakvom drogom - a pokušavali su. To bi ga zaista iznerviralo. U to vreme je pio po dve boce konjaka i ušmrkavao drogu. Nije imao auto, pa sam ga ja vozio naokolo...".

Godine 1952. pridružio se kvartetu bez klavira koji je vodio bariton-saksofonista Džeri Maligen i u tom bendu je ostao devet meseci. Još uvek u periodu učenja, Bejker i njegovo muziciranje s tom grupom ne odskaču toliko tehnikom, koliko tonom nezaboravno žalobnog zvuka. Njegove glatke, prozračne trubačke deonice stvarale su odličnu protivtežu dubokom saksofonu.

Izgledalo je kao da se njegov melanholičan ton i jednostavni lirizam zadržavaju u nervnim završecima još dugo nakon poslednjih nota. To je, na neki način, bio nežan i delikatan stil, baziran na kul stilu Majlsa Dejvisa, koji nudi jedan - za džez-trubu - marginalan, ali zanimljiv pogled na mogućnosti ovog instrumenta. Njegova verzija standarda „My Funny Valentine" je konačna i samo njegova.

Čet je osvojio nagradu „Daun bita" dok je Maligen služio zatvorsku kaznu zbog droge. Kada se Džeri ponovo vratio na scenu, Četova početna tarifa je porasla. Oformio je sopstveni bend sa pijanistom Rasom Frimenom i nije bio zainteresovan da se vrati starom bendu za 125 dolara nedeljno. Razišli su se kao zakleti neprijatelji (kasnije su izgladili svoje odnose). Čet je počeo da zarađuje preko dve hiljade dolara nedeljno. Sve je dobro krenulo - čak i njegova karijera pevača. Kao i njegova truba, i njegov glas je izražavao istu tugu, senku izgubljenog dečaka. Postao je ikona takozvanog džeza sa Zapadne obale ili kul-škole. Bio je Džejms Din, Sinatra i Biks, upakovani u jednog čoveka.

Godine 1956. započela je katastrofa. Čet se navukao na drogu. Do 1959, sedam puta je bio hapšen, izgubio je njujoršku kabaretsku karticu i služio je kaznu na ostrvu Rajkers, kao i u zatvoru „Luka" u Italiji. Nemačka ga je 1962. deportovala, a 1963, pošto je jedno vreme bio u zatvoru, deportovala ga je i Britanija. Nakon svađe sa vezom za drogu u San Francisku, petorica momaka su ga pretukla, izbila mu četiri prednja zuba i rasekla usnu. Kosti su počele da se naziru ispod kože momka iz komšiluka. Postao je nepoželjan i ozloglašen. Satima su ga zadržavali na granicama evropskih zemalja, dok su carinici pretresali njegov prtljag i njega samog. Stalno su ga progonili novinari tračerskih listova u potrazi za lakom pričom o džezeru narkomanu. Sve teže je dobijao angažmane. Lojalni fanovi su ga ponekad viđali - kako stalno putuje, obično sam.

Četova opsesija muzikom nije bila urušena, ali se imidž promenio. Sada su ga prodavali kao prokletog „Letećeg Holanđanina džeza". U Napulju su mu ukrali trubu, nadajući se da zvuk ide zajedno sa instrumentom. Kritičari, postiđeni što su ga na početku toliko hvalili, sada su se okomili na njega. Govorili su da je njegovo sviranje neprivlačno, beživotno, a da mu je pevanje groteskno. Bilo kako bilo, Čet je nastavio da svira, nakon što su mu zalepili protezu za nepce kako bi mogao da izdrži pritisak instrumenta.

Jedne kišne noći u malom gradu u Midlendsu Čet gleda u izlog zalagaonice. Među neotkupljenim pisaćim mašinama, hromiranim ručnim satovima i radio-uređajima, nalazi se i srebrna truba u ofucanoj plavoj futroli. Bez šešira, u kaputu bez kaiša, Čet stoji na kiši i razmišlja o trubi. Pita se kako bi ta truba zvučala. Dovoljno je blizu da zamrači izlog. Treperave vlažne površine stakla na izlogu rastvaraju se i prizivaju sećanja na detinjstvo u Oklahomi kada je kao dečak u kratkim pantalonama žudeo za trubom.

Njegov povratak je počeo u ranim sedamdesetim sa programom na metadonu, a Dizi Gilespi - jedan od najboljih momaka u džezu - našao mu je angažman u njujorškom klubu „Haf nout". Čet od tada dolazi strogo na vreme, povukao se u sebe kako bi izbegao tračere, one koji upiru prstom u njega ili se gurkaju laktovima, jer žele da pokažu da sve znaju.

Od 1978. pa do smrti Bejker je boravio i svirao skoro isključivo u Evropi, vraćajući se u Ameriku otprilike jednom godišnje na nekoliko zakazanih svirki. Njegova najplodnija era, što se tiče snimanja ploča, bila je u poslednjoj deceniji života. Pošto je snimao za male i opskurne evropske diskografske kuće, nijedna od tih ploča nije nikada doprla do šire publike, iako su mnoge od njih bile veoma dobro primljene od strane kritičara, koji su tvrdili da je taj period bio jedan od Bejkerovih najzrelijih i najvrednijih. Od posebnog značaja su Bejkerov kvartet sa pijanistom Filom Markovicem i njegov trio sa gitaristom Filipom Katrinom. Tokom tog perioda išao je i na turneju sa svojim starim saborcem Stenom Gecom.

I novija generacija je opčinjena njegovom magijom. Elvis Kostelo mu je odao poštovanje svojim verzijama pesama „My Funny Valentine" i „Almost Blue" i unajmio ga je za solo u verziji „Shipbuilding". Francuski filmski režiser Bertran Tavernije uzeo ga je u obzir za pesmu u svom, danas kultnom, filmu o džezu „'Round Midnight".

„Sviram svaki set kao da je poslednji", govorio je bez melodramatičnosti. „Želim da pokažem muzičarima kako sviram sa svim onim što imam. Mi smo tu samo da sviramo muziku. I to je sve."

Fotograf i režiser Brus Veber snimio je 1987. dokumentarni film pod nazivom „Let's Get Lost" o turbulentnoj karijeri i životu Četa Bejkera. Film nam daje seriju intervjua sa samim Bejkerom, prijateljima, fanovima, muzičarima, ljubavnicama, bivšom ženom i njegovom decom, prošaran scenama iz Bejkerove mladosti i sa nekih aktuelnih izvođenja. U njemu možemo videti mladog i lepog Bejkera, u Kaliforniji i Italiji pedesetih godina, i starog, ravnodušnog, umornog, sa propalim licem. Kritičari su ovaj film, divnih crno-belih fotografija i scena, prihvatili sa aklamacijom, a nominovan je i za „Oskara".

Oko tri ujutru, maja 1988, Čet je pronađen mrtav na ulici, ispod svoje sobe koja se nalazila na drugom spratu hotela „Prins Hendrik" u Amsterdamu, sa ozbiljnim povredama na glavi. U hotelskoj sobi su pronađeni heroin i kokain, a posle obdukcije i u njegovom telu. Nije bilo znakova borbe i smrt je proglašena kao nesrećan slučaj, mada neki i dalje sumnjaju da je gurnut ili da je u pitanju samoubistvo. U tom trenutku zakoračio je u šezdesetu godinu.

Teško je odvojiti muziku od mita. Bejkerova lepa pojava, njegova mladost i delikatan, introvertan ton učinili su ga pedesetih godina kult atrakcijom, koju su, kasnije, tragični događaji još više učvrstili. Sličnost sa Džejmsom Dinom i zvuk koji je podsećao na Biksa Bajderbeka dali su jednoj generaciji ljubitelja džeza njihovog „buntovnika bez razloga". Njegov život je predstavljao pravu modernu tragediju, tako karakterističnu za znatan broj džez muzičara.( Aleksandar Radovanović )

Prošli vek iznedrio je neka od najvećih imena svetskog džeza. Jedno od njih je, svakako, i Čet Bejker. Tokom svoje karijere duge skoro četiri decenije Bejker je, uprkos turbulentnom životu i čestim problemima sa zakonom, ostavio neizbrisiv trag u muzici. U danima kad se navršava osamdeset godina od njegovog rođenja, Bejkerov uticaj, poput dobrog vina, sa vremenom sve više dobija na značaju.

Rođen je kao Česni Henri Bejker junior 23. decembra 1929. godine u Oklahomi. Vreme Velike depresije podarilo je mnoge velikane džeza, koji su pokušavali da makar kroz umetnost pobegnu od pošasti ekonomske krize.

Možda i nije bilo puno dilema kojim će putem Bejker poći s obzirom na to da je odrastao u porodici u kojoj se muzika cenila i rado slušala. Njegov otac, Česni senior, i sam je svirao gitaru i veoma brzo uvideo da u njegovom sinu postoji veliki potencijal. Porodica Bejker se krajem tridesetih seli u Kaliforniju, gde se Čet kasnije sreće sa nadolazećim talasom zapadne „kul škole” džeza, a tokom pedesetih postaje i jedna od njenih vodećih ličnosti. Poznanstva i saradnja sa Stenom Gecom, Čarlijem Parkerom, Artom Peperom i članstvo u kvartetu Gerija Maligana otkrili su neizbrušen dijamant Bejkerovog talenta i probudili njegovu želju za dokazivanjem. Specifičan, relaksiran i pomalo melanholičan zvuk njegove trube, učinili su da Četov stil gotovo odmah postane prepoznatljiv.

Cenjen je podjednako i kao trubač i kao pevač. Šira publika zavolela je njegove maestralne interpretacije džez klasika na albumu „Chet Baker Sings”. Snimao je za mnoge ugledne izdavačke kuće, između ostalih i za „Pacific Jazz” i „Blue Note”. Uprkos tome, bio je veliki kritičar muzičke industrije.

– Izdavačke kuće ne brinu puno o muzici kao takvoj. Njima je jedino bitno hoće li im ona doneti profit ili ne – izjavio je Čet 1979. za „Jazz Professional”.

Kao entuzijastu i sanjara po prirodi, često su ga pogađale stvari tako normalne za savremeno doba. Smetalo mu je što je dobar deo publike suštinski neobrazovan i dolazi da čuje nešto samo zato što je to „in”.

– Neki ljudi zatraže melodiju i očekuju da ona zvuči potpuno isto kao na albumu. A džez nije to, džez je stvar momenta, inspiracije. Kad shvate da nisu dobili ono što su očekivali, odlaze razočarani – kaže Bejker.

Nažalost, Bejkerovi problemi sa heroinom bitno su uticali na tok njegove karijere. Dok su ga jedni kritikovali, i kroz ironiju konstatovali da „čist” nikad ne bi postigao takav uspeh, drugi su tvrdili da takav genije ne može da ostane normalan u turbulentnom i licemernom svetu. Zbog problema sa heroinom često je zapadao u konfliktne situacije i bio pod budnim okom policije. Proveo je više od godinu dana u zatvoru u Italiji zbog navodnog krijumčarenja narkotika. Gostoprimstvo su mu otkazale i Engleska i SR Nemačka zbog sličnih postupaka. U tuči u San Francisku 1966. godine Bejker je zadobio ozbiljne posekotine usana, a prednji red zuba mu je bio izbijen. Njegova karijera trubača bila je dovedena u pitanje. Narednih nekoliko godina proveo je u usavršavanju tehnike sviranja trube sa zubnom protezom. Tokom sedamdesetih i osamdesetih, Čet najviše vremena provodi na relaciji Njujork–Evropa, gde pokušava da ponovi uspehe iz ranijih decenija, što mu donekle i uspeva. Čet je poslednje godine svoje karijere proveo najčešće svirajući po Evropi, jer mu je, prema sopstvenom priznanju, odgovarao senzibilitet i istančan ukus evropske publike.

Zbog svog specifičnog izraza, mnogi smatraju da je Čet indirektno uticao na nastanak takozvanog smut džeza (od engleske reči smooth – gladak, lak, blag).

Brojni muzičari navode Četov uticaj kao bitan deo svog muzičkog izraza. Pomenimo samo Krisa Ajzaka, Šade, Kurta Elinga, Elvisa Kostela...

– Ponosan sam što sam Četa uspeo da „nateram” da svira na mom albumu „Punch The Clock” iz 1983. Sećam se da sam mu nešto ranije sa strahopoštovanjem dao primerak albuma „Almost Blue” – prisetio se svojevremeno Kostelo u intervjuu za „Scotland On Sunday”.

O životu poznatog muzičara napisane su brojne biografije. Našao je mesto u Džez kući slavnih 1987. godine. Zanimljivo je i da se Bejker nedavno našao u virtuelnom društvu Džona Koltrejna, Djuka Elingtona, Čarlsa Mingusa... Naime, poslednja verzija popularnog kompjuterskog programa „Word press” nosi naziv Bejker, u čast slavnom muzičaru.

Dokumentarac „Let’s Get Lost”, o Bejkerovom životu i radu u režiji Brusa Vebera iz 1988. godine, nominovan je za „Oskara”.

-----------------------------------------------------------

Misteriozni pad

Bejker je pronađen mrtav u zoru 13. maja 1988. godine, na pločniku ispred hotela „Princ Henrik” u Amsterdamu. Autopsijom je potvrđeno prisustvo narkotika u njegovom organizmu, a u sobi je pronađena izvesna količina heroina i kokaina. Zvanična istraga holandske policije utvrdila je da na Bejkerovom telu (osim posledica pada) nije bilo drugih povreda, tragova nasilja, ili prisustva drugih lica u sobi u trenutku nesreće. Bejkerova smrt zvanično je proglašena za nesrećni slučaj izazvan slučajnim padom kroz prozor. Kao i kod drugih naprasnih smrti muzičkih zvezda, i Bejkerov odlazak izazvao je brojne sumnje, pa i teorije zavere kod tvrdokornih fanova. Najčešća verzija bila je ta da Čet nije sam pao kroz prozor, već da je gurnut prilikom rasprave sa lokalnim dilerom droge.(Adrijan Čolaković)

U Americi vole pobednike i pokajnike, a Čet Bejker to nije bio. Zato je od Evrope, u kojoj umeju s naklonošću da gledaju na dekadente i "nedovršene" ljude, Čet Bejker načinio vlastitu teritoriju. Razvijao je i usavršavao svoj zvuk i ton do samog kraja na amsterdamskoj kaldrmi pre tačno 25 godina, ton na koji je njegova matična kultura ostala gluva, ali koji je zato na neočekivanim geografijama poput naše u pamćenje upisao lepotu i čaroliju muzike stopljene u neobičnoj ljubavi,

U Italiji slavljen kao pojava veća od Majlsa i Armstronga zajedno, u Belgiji i Skandinaviji njegovu muziku katalogizira mini-sekta marljivih arhivara i izdavača bezbrojnih sati neobjavljenih snimaka, a u Francuskoj pop-zvjezdica Vanesa Paradi ima singl Chet Baker (izgovoriti dakako s francuskim naglaskom), a da ne mora objasniti ime iz naslova.

U Holandiji, to će reći u Amsterdamu, koji je locus terribilis ove priče, stvar je posebna, podijeljena kao i osjećaj između zahvalnosti, zbog zajedničke historije, i nelagode, iz istog razloga.

U jednom uglu grada, tamo preko puta željezničke stanice nalazi se Kej Princa Hendrika – iako na tom dijelu nema vode – i hotel koji se zove isto. Ako čovjek stane ispred ulaza tipične mrke građevine bijelih rubova na mini trgu, na mračnijoj sjevernoj verziji naše asimetrične dalmatinske pjacete, osjetit će kao da se odjednom promijeni klima i sve na tren postane hladnije i tamnije. Nešto jezivo mrzlo, unheimlich je tu.

Nije to mistifikacija: za razliku od većine značajnih umjetnika koji su uglavnom umirali u privatnosti ili skriveni od svijeta, pa time i za nas dijelom apstraktno – ovo je naprotiv mjesto za koje se zna u detalj, u samu točku i kvadratni metar, gdje je prije četvrt stoljeća, trinaestoga maja 1988. udarilo tijelo Četa Bejkera. Tu je izbočina gdje je izmorena, izmučena vreća kostiju i otrovane krvi i organa koje je samo naborana koža držala da ne ispadnu i raspu se po ulici, pala po do danas nepromijenjenim zaobljenim kockama amsterdamske kaldrme koje u dodatnoj makabričnosti, najbizarnijom od fraza ovdje zovu "dječjim glavicama" (sic).

LIRIKA DŽEZA: Ironijom, u kvartu gdje se odvija Kamijev Pad i gdje gine Kišov Apatrid, baš u amsterdamskoj priči iz Laute i ožiljaka – Čet Bejker, sjedeći na simsu trećeg kata hotela i "kljucajući" tipično za one u narkotičkom stuporu, nagnuo se u svom zlatnocrnom snu poslije uštrcanog speedballa, smjese heroina i koke, i poput čitave vojske duhova i braće po sudbini koja trajno luta ovim gradom, otišao u trenu, greškom, bez smisla i oprosta. Dva dana nitko nije pokupio tijelo u obližnjoj policijskoj stanici, samo ulicu iza, usred Crvene četvrti. Još jedan džanki, uostalom, stranac, kakvih je ovdje čitava armada stradala kroz godine.

Da, "džanki", profesionalni. I k tome neodgovorni otac četvoro djece koje je, kao i bivše žene, ostavio u Americi i viđao ih rijetko, gotovo nikad. Posesivni i čak nasilni ljubavnik nekolicine žena koje su mu gotovo patološkom vjernošću i beskrajnom brigom izvjesno produžile život; narkomanski vijek trebao bi se poput životinjskog mjeriti drugačijim godinama – pedeset i osam godina otud je kao stoljeće u običnog svijeta. Svirač koji je na početku zbog izgleda prozvan "Džejms Din džeza", pred kraj života bio je gotovo deformiran, s očima upalim u lubanju, s oranicama bora preko lica, i bezub – ovo zadnje je istinski tragikomični fenomen prirode s obzirom na čisto tehničku nužnost položaja usana i zubala na pisku trube. Muzičar koji je, prevladavši čak i tu nemoguću falinku, od gradonačelnika Firence dobio status počasnog građanina, a onda jedno popodne stavio šešir na rimsku Via del Korso i tu svirao dok nije skupio dovoljno za dozu.

O, da, i usput: jedan od najliričnijih trubača džeza, možda odmah uz Majlsa i Kliforda Brauna. Virtuoz-intimist što se nije razbacivao notama, nego je dugim, melankoličnim frazama i bakrenim toplim tonom horne znao utišati salu kao nitko, tako da se ljudi metaforički i doslovno nagnu naprijed, slušajući gotovo voajerski sviračevu privatnost. Instrumentalist koji nije vladao akordima jer ih se nije potrudio naučiti pošto je imao upravo nadljudski osjetljivo uho i uskakao bez greške kao da je nekim čudom naslućivao unaprijed, u džezu vrlo kompleksnu, akordsku progresiju. I to mu nije bilo dosta.

MISTERIJA TONA: U žanru gdje je muzičar, uglavnom strogo odijeljeno, ili instrumentalist ili pjevač, Čet je bio oboje, s obje tehnike u potpunoj harmoniji. Ima dovoljno filmskog i video materijala, može se provjeriti: malo je uzbudljivijih stvari u muzici do dana današnjeg kao onaj moment iznenađenja, kada Čet, nakon što tiho, pretiho završi refren balade, pa iskoristivši dva takta benda, podigne trubu iz krila – još od ranih šezdesetih uvijek je sjedio na pozornici, povijen kao starac – i dune prvu notu. Potpuno pjevan, njegov pomalo maglen i šuštav ton, po pravilu u srednjem i nižem registru, zaokružen, voluminozan kao zvuk flugelhorna, ton je zapanjujuće sličan njegovom glasu, timbra što je bio kao ekstenzija instrumenta. Iz ovoga je Čet razvio fantastičan "trik", svoj manir: kao bariton krenuo bi prirodnim nižim tonom prvo, a onda, budući je poput mnogih pjevača male snage i volumena jednako razvio i vokalnu i, ključno, tehniku mikrofona, prelazio u viši i tanji zvuk, improvizirao sola sket-tehnikom bez riječi, šetajući između najviše note koju je mogao izvući punim glasom i falseta.

U njegovoj vlastitoj zemlji naprotiv, iz raznih tadašnjih, redom socijalno-historijskih i psiholoških razloga, kritika ga u svom sljepilu nikada nije mnogo cijenila, čak ni kao instrumentalista, a jedna od tipičnih zamjerki bila je da (rani) Čet "pjeva monotono". U isto vrijeme, primjerak njegova albuma Chet sings, stigao je nekako u Brazil, u Rio, gdje se grupa muzičara, pjesnika i intelektualaca u potrazi za novim skupljala redovito da sluša tu ploču. U divnoj podudarnosti između tamošnjeg portugalskog tonaliteta i toga "monotonog" glasa s vinila, muzičari Žoao Žilberto i Tom Žobim, uzeli su album kao model iz kojega su stvorili svoj vlastiti stil što su ga nazvali bossa nova. Njime će se oduševljavati ista američka kritika koja je Četa otpisala potpuno i ignorirala ga uporno, jednako sa zlobom i neznanjem do danas.

Ne čudi: u Americi vole pobjednike i pokajnike, a on to nije bio. Evropu naprotiv, u kojoj simpatiziraju dekadente i "nedovršene" ljude, napravio je vlastitom teritorijom, od Italije, gdje je kao uznik u Pizi odlično naučio jezik, preko Francuske, Belgije, Njemačke i Jugoslavije – iz zagrebačkog "Lisinskog" 1985. ostao je neobično inventivan album trija bez basiste (koji se nije pojavio) – pa nazad, do fatalne Holandije. I uza sav užas i poniženje života neizlječivog ovisnika, tragični paradoks je da je Čet s godinama zvučao sve bolje, sve suptilnije. Razvijao je i usavršavao svoj zvuk i ton do samog kraja, na što je njegova matična kultura ostala gluha, a ostavljao ljepotu i čaroliju u pamćenje neočekivanim geografijama, stapajući ih u neobičnoj ljubavi. U tome, i ponovo na liniji kišovskog bezemljaša, donosio je nešto samo i jedino svoje, i trubu i ožiljke, zvuk kakav kultura u koju je stigao nikada ne bi mogla sama stvoriti.( đorđe matić )

2_zps2369ae63.jpg



3_zpsdf305f8a.jpg



Izvor: Ana.rs


 
Natrag
Top