Burma (Mjanmar)

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Zemlja u kojoj je vreme stalo

Press

Zemlja u kojoj je vreme stalo


Iako siromašan, izolovan od ostatka sveta i pod višedecenijskom diktaturom, Mjanmar svojim kontrastima, kulturom i lepotom oduzima dah i ostaje u duši svih koji su ga posetili


1.jpg




To je Burma. Gotovo ni nalik bilo kom mestu na svetu koje znate", zapisao je Radjard Kipling, a koliko je bio u pravu, potvrđuje se i danas, više od jednog veka kasnije. Mjanmar je nekada kao potpuno poseban deo sveta. Zamislite: 4.000 svetih stupa širom svetog mesta Bagan, nevericu pri pogledu na zlatnu stenu koja se ljulja nad provalijom, žene obavijene tanakom (tradicionalna šminka), starice koje žvaću beltel (plod zimzelene biljke čiji je ukus sličan biberu) i pljuckaju kao krv crveni sok - i to sve na aerodromu. I dalje: upoznajte talentovane monahe koji svoje mačke podučavaju skokovima ili poslovne ljude koji ulažu novac na osnovu prognoza vidovnjaka... To je Mjanmar.
Najveća zemlja Indokine, već decenijama živi u izolaciji, bojkotovana od međunarodne zajednice i pod gvozdenom pesnicom dikatatorskog režima. Turisti je zbog toga izbegavaju, ali napaćeni burmanski narod je sve ono što režim nije. Ljubazni, gostoljubivi, duhoviti, pažljivi i radoznali, žele da imaju svoju ulogu u svetu i svakako zaslužuju svetliju budućnost. Ako odete u Mjanmar, izvesno je da nećete zažaliti. Zato, vratite svoje časovnike na neko davno prošlo vreme i upustite se u avanturu prohujalih dana. To tu je autentična Azija - rasklimatani autobusi, izlokani putevi, ljudi koji će vas dočekati kao davno izgubljenu porodicu. Zaboravite na internet i savremene tehnologije bar nakratko - povežite se sa kulturom i duhovnošću koja izbija iz svakog kamena u svetilištima, plovite Iravadijem na starom parobrodu, okupajte se u kristalno čistoj vodi Bengalskog zaliva - ima toliko novih iskustava da jedno putovanje nije dovoljno. Mjanmar je zemlja koja čoveka napaja emocijama, budi sva čula i ostaje u duši. Kao nijedna druga zemlja na svetu.

Šta videti?

Pagoda Švedagon - dragulj Jangona i jedno od najznačajnijih religijskih mesta u Mjanmaru. Nalazi se na vrhu brda Singutara, a prema legendi, postoji još od vremena pre nastanka sveta kakvog danas poznajemo. U to vreme, na vrhu brda procvetalo je pet pupoljaka lotosa, koji su predstavljali pet Buda koji je trebalo da se pojave na zemlji i ljude vode do nirvane. Gautama, Buda koga znamo, četvrti od njih petorice, i Maitreja (peti koji će svojim pojavljivanjem najaviti kraj sveta), doneli su osam vlasi kose da se čuvaju na tom svetom mestu. Šta god da je istina, istorija potvrđuje da je pagoda na tom mestu od šestog veka i gotovo ništa na njoj ne izgleda staro. Ona je magično privlačna posetiocima i za razliku od drugih hramova istovremeno je i duhovno, ali i sekularno mesto. Deca trčkaraju i pevaju pesme, monasi sede na stepenicama i ćaskaju, žene ogovaraju, i sve to u prisustvu vernika u dubokoj molitvi. Takve pagode nema u celom Mjanmaru, niti sličnog mesta bilo gde u svetu.


3.jpg



Pagoda Sule - u srcu Jangona nalazi se 46 metara visoka osmougaona stupa koja je, prema lokalnoj priči, izgrađena pre 2.000 godina kao kuća na pramen Budine kose. Ne zna se da li je kosa još tu ili ne, ali galerije pagode su oaze mira u haotičnom celodnevnom saobraćaju.

Pagoda Botatung - originalno zdanje uništeno je u bombardovanju tokom Drugog svetskog rata, a danas se na tom mestu nalaze šuplja stupa i brojne relikvije (ne samo pramenje kose).

Pijaca Bađoka - jedna od najpoznatijih u Mjanmaru, pre svega zbog 2.000 radnjica koje se nalaze u njoj

Mandalej - drugi grad po veličini i prestonica gornjeg Mjanmara, za koju i sami Burmanci kažu da je najveći centar burmanske kulture i budističkog učenja. Nalazi se na reci Iravadi. Gradom dominira palata, tvrđava Mandalej. Grad je poznat po milionerima i monasima (čak polovina svih budističkih monaha živi ovde). Mandalej je poznat i po pagodi Kiauktavđi sa statuom Bude napravljenom od jednog komada mermera, manastiru Švendanau Kjaung, koji predstavlja savršeni primer burmanske gradnje od drveta. Okolina grada se odlikuje veoma bogatom kulturno-istorijskom prošlošću. Tu je Amarapura, nekadašnja prestonica, čije ime znači „grad besmrtnosti", most U Bein, napravljen od tikovog drveta, koji već vekovima odoleva talasima i vetrovima. Treba obići još dve stare prestonice gornjeg Mjanmara, Sagaing i Ave. Brdo Sagainga sa brojnim pagodama i manastirima i danas se smatra živim centrom budističke vere u Mjanmaru. Veličina Ave može se sagledati u značenju njenog naziva - „grad dragulja".


5.jpg



Bagan - po mišljenju mnogih, predstavlja najznačajniji religiozni centar u svetu. Nazivaju ga „napuštenom prestonicom" na reci Iravadi i bez sumnje je jedan od najmističnijih i najzanimljivijih istorijskih mesta u zemlji. Ananda Pat je nasvetiji hram koji su gradila tri kralja, a njegov naziv u prevodu znači „bezgranična mudrost". Pagoda Švezigon jedna je od najlepših u Baganu, koja je služila kao prototip za izgradnju kasnijih.

Brdo Popa - visoko je 1.518 metara i smatraju ga jednim od najvažnijih hodočasničkih centara u zemlji jer, po verovanju, na njemu žive nati, ili duhovi, koji predstavljaju sastavni deo njihovog života. Da bi se stiglo do vrha, treba preći 777 stepenika, a sve vreme društvo vam prave majmuni. Popa na sanskritu znači „cvet".


4.jpg



Pećine Pindaja - u njima se nalazi više od 8.000 statua Bude, napravljenih od alabastera, tikovine, mermera i drugih materijala. Smeštene su u pravom lavirintu od brojnih prostorija koje ispunjavaju celu pećinu.

Jezero Inle - lepo, mirno jezero sa mističnom atmosferom, nalazi se u provinciji Šan. Na njegovim obalama ima 17 sela sa kućama na stubovima u kojima živi narod Inta. Veoma su živopisni brojni ribarski čamci, kojima veslaju vrlo spretni veslači, i to nogama.
M.J.G.





 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
12. maj 2007.

Veliki tabu: Odmor u Burmi

Da li turisti finansiraju brutalni režim, ili direktno pomažu osiromašeni narod?

Piše: Fiona Dunlop


1492082770464510dee7242622065944_extreme.jpg


Kada otići ...

Dok je avion kojim sam poletela iz Bankoka kružio nad poplavljenim poljima po kojima leže rasuti zvonasti krovovi hramova, pokušala sam da zamislim kako izgleda život u zemlji u koju stižem – sumoran i odsečen od sveta, uz budno oko vojnika koji stoje na svakom ćošku. Koliko sam samo bila u krivu.

Mjanmar (novo ime Burme od 1989) uspeo je da uhvati korak sa svojim uzornim azijskim susedima, i danas satelitske antene prekrivaju grad, i uredno ga snabdevaju CNN-om i korejskim sapunskim operama. On obiluje i prirodnim bogatstvima: zlatom, rubinom, naftom, gasom, i šumama, što sve donosi veliki prihod, a trgovina s Kinom doživljava bum. Biznismeni u prestonici nose uštirkane bele košulje i saronge, i mrmolje u mobilne telefone dok bosi u japankama hodaju po raspuknutim trotoarima. Leprozne kolonijalne fasade stoje iza bezličnih modernih blokova. To je čudan, delimično tipičan azijski svet.


1182923619464510df4325d056077469_extreme.jpg


I dok sam sa zadovoljstvom tamanila doručak u hotelu Yangon's Traders', shvatila sam da su ostali gosti iz Italije, Španije, Francuske, SAD, i Dalekog istoka – i većinom su bili turisti. Bojkot? Kakav bojkot? U 2005. godini je u Mjanmaru zvanično bilo 660,000 stranaca, a tog broja su samo 3.5 posto bili Britanci. Naše istorijske veze sa Burmom navele su većinu Britanaca, između ostalih i mene, da poštuju turistički bojkot na koji je pozvala Aung San Suu Kyi, izabrani lider koju vladajuća vojna diktatura drži u kućnom pritvoru.

Međutim, poslednjih meseci argumenti koje iznosi Koalicija slobodna Burma, glavna opoziciona grupa koja aktivno stimuliše razvoj turizma zarad stanovnika same Burme, imaju sve veći odjek na Zapadu. To me je i navelo da o svom putu porazgovaram sa Amrit Singh, Burmankom, vlasnicom tur operatera TransIndus čije je sedište u Velikoj Britaniji. Ona je potpuno ubeđena da samo 2 posto njenih troškova u Mjanmaru odlazi vladi, kao i da samo turizam može pomoći njenoj zemlji na putu ka demokratiji.


1854059637464510df55bef335718669_extreme.jpg


Uprkos lepoti Ranguna (danas je to Yangon), Mandalaya, i reke Irrawaddy (baš kao što je Džordž Orvel opisao u Burmanskim danima), ne možete ignorisati burmansku politiku. Suu Kyi je ućutkan, etničke manjine viktimizovane, a cenzura i prinudni rad su svakodnevna realnost. U burmanskim hotelima se često možete logovati na brzi internet, ali nećete moći da pristupite Hotmail ili Yahoo! servisima; uključite mobilni telefon i ništa se neće dogoditi – mreža vlade Mjanmara funkcioniše bez Sim kartica. Ovakvi oblici kontrole su samo jedan od razloga zbog čega nam se savetuje da ne idemo tamo.


314753221464510df78996108518004_extreme.jpg


Bagan, koji se nalazi 90 minuta avionom severno od prestonice, jeste Mjanmarov spektakularni ekvivalent kambodžanskog Angkora. Ogromna ravnica (iz čijeg su istorijskog centra lokalci uklonjeni silom 1990. kako bi turisti stekli 'jasniju' sliku) vrvi od nekih 4,000 pagoda, hramova, i manastira koji datiraju od 9. do 13. veka. Pljačkanje, nemar, poplave, slepi miševi, i iznad svega zemljotres 1975. godine uzeli su svoj danak. Ipak, Unesco je uspeo da oživi delikatne freske koje oslikavaju život Bude, da ponovo podigne 10 metara visoke, zlatom prekrivene statue, i rekonstruiše zidove od cigle. Danas sve to ponekad izgleda i previše savršeno. I odista, dok su moje dvokolice sa upregnutim ponijem (lokalna varijanta taksija) kloparale oko napuštenih struktura, samo sam upala u izgubljeno vreme čednosti, i u momentu zaboravila nepravde savremenog sveta.

Ta tišina nestala je onog časa kad sam ušla u impozantnije kraljevske hramove centralne zone. Na mene su se ostrvile žene za tezgama, nudeći mi lakirane kutijice i hramovske zvončiće, uzvikujući cene u dolarima. Njihova očajnička taktika bila je u žestokom kontrastu sa njihovom lepotom – burmanske žene će postideti svaku zapadnjačku starletu, uprkos velikim žutim flekama koje listom imaju na licu. To je thanaka, pasta od kore istoimenog drveta koju Burmanke koriste kao prirodni losion za kožu, ali ga ni muškarci ne odbijaju.


1120284744464510df9e41d861158319_extreme.jpg
Thanaka, lokalna kozmetika.

Potom sam krenula za svojim njuhom, ka ogromnom drvetu banjan u čijoj senci je improvizovana spoljna kuhinja, okružena stolovima toliko malim kao da su za decu. Odrasli ljudi sedeli su pogureni, skoncentrisani samo na jelo pred sobom, tako da sam i ja pošla njihovim primerom. Ispostavilo se da je klopa koju služe vrhunski gurmanski doživljaj – i sve to za oko 50 penija. Opet se ispostavilo da sam došla s predrasudama, jer mene su upozoravali da je hrana ovde grozna.

Moja sledeća stanica bila je Mandalay, grad u kojem živi 80 odsto sveštenika ove zemlje. Već sam se malo umorila od hramova, ali ništa se ne može porediti sa prizorom stotine sveštenika, mladih i starih, gotovo 1,000 njih, koji strpljivo čekaju u redu za ručak u najvećem manastiru u Mjanmaru pod nazivom Mahagandhayon.


2074305903464510dfbc092796597324_extreme.jpg


Jedne večeri, dok sam pokušavala da uhvatim slobodan taksi, prišao mi je mlad svestenik pokušavajući da testira svoj ograničeni engleski. Tokom ostatka večeri on je bio moj pratilac, od večere u restoranu do neviđenih Moustache Brothers, jedinih satirista u Mjanmaru. Nakon performansa u kući Suu Kyi zabranjeno im je da nastupaju na burmanskom, tako da sada predstave izvode u svojoj porodičnoj kući, tokom noći, i na engleskom jeziku, dok većinu publike čine bekpekeri.

Zatim sam odletela u grad Pindaya koji se nalazi u istočnoj državi Shan, i ostala bez daha dok sam razgledala obližnje gigantske pećine u kojima je napakovano oko 8,000 skulptura Bude. A onda sam otišla do pijace koja je delovala kao osinje gnezdo. Etničke manjine Danu, Pao i Palaung – kojih inače nema u centralnim dolinama – ovde su većina. Ulice i restorani bili su puni ljud, a prodaje se sve, od larvi (koje su, kako su mi rekli, odlične za prženje) do tartar steka koji se služi listovima banane. Žene su pušile iz malih lula, a muškarci žvakali betel, i to žestoko. Zahvaljujući mom prijatnom vodiču, Momu, interakcija je bila laka, prožeta smehom.

1994637211464510dfde659357992806_extreme.jpg


Kad sam se vratila sa puta imala sam jak osećaj da su burmanskom Velikom bratu potrebni posmatrači; što turisti steknu više informacija, to bolje. Kako je rekao Lu Maw, najpričljiviji od Moustache Brothers iz Mandalaya: 'Potrebne su nam mnoge uši, mnoge oči. Ovaj režim će biti bogat i ako turisti ne budu dolazili, i njih to nije briga. Ali nas jeste.'

Ono što sam slušala iz dana udan bilo je: živimo u strahu od potkazivača. Kako je jedan sveštenih, zuba crvenih od žvakanja betela, na besprekornom engleskom obešenjački rekao: 'Turisti su industrija koja ne zagađuje. I mi ih volimo!' A zatim reče: 'To sam video u Time magazinu!' Malo je toga što Burmancima može ostati neprimećeno, u diktaturi ili bez nje.


722675428464510e009558169094330_extreme.jpg


Zbog čega ne bi trebalo da idete

Zoya Phan, izbeglica iz Burme i aktivista za ljudska prava, tvrdi da je to poslednje mesto na koje treba da odete

I ja sam jedva poverovala kad su mi prvi put rekli da turizam pomaže običnim ljudima u Burmi. Imala sam samo 14 godina kada je vojska ušla u moje selo, otvorila vatru bez upozorenja, i pobila nenaoružane ljude. Još uvek se sećam crnog dima koji se vio iznad nas dok smo bežali da spasimo živote.

Napali su nas jer smo bili pripadnici etničke manjine Karen. Karen i druge etničke manjine su decenijama trpele maltretiranja od strane različitih režima koji su vladali Burmom, ali od 1990ih napadi su postali žešći i neuporedivo opasniji. Šta se promenilo? Ovaj režim je otvorio Burmu za međunarodnu trgovinu, investicije, i turizam. Milijarde dolara koje su se slile u zemlju nisu bile od koristi za obične ljude. Štaviše, režim je počeo manje da troši na zdravstvo i obrazovanje. I ne samo to, napravio je dvostruko jaču vojsku i pojačao napade na narod.


261854473464510e02f654591895987_extreme.jpg


Današnji diktatorski režim je definisao turizam kao vitalni izvor prihoda, nadajući se da će turisti ne samo doneti novac za oružje, već i ugled nelegitimnom vojnom režimu. Kršenje ljudskih prava u direktnoj je vezi sa turizmom na drugi način – hiljade ljudi prisilno je odvedeno iz domova na prinudni rad – ulepšavanje gradova, a mnogi su raseljeni da bi se na mestu njihovih kuća izgradili turistički sadržaji. Mnogi putevi i pruge kojima putuju turisti, kao i aerodromi koje turisti koriste, izgrađeni su prinudnim radom.

Čak i najfanatičniji zagovornici turizma u Burmi, kao što je Tony Wheeler iz Lonely Planeta, priznaju da je nemoguće da posetite Burmu, a da istovremeno njen režim od toga finansijski ne profitira. Sve te posledice videla sam iz prve ruke: moje selo je napadnuto, prijatelji su mi pobijeni, žene i deca silovani, a seljani podvrgnuti torturi. Vaši turistički dolari to direktno finansiraju, tako da molim vas, za sada, nemojte tamo ići.

Izvor: Observer
Prevod: Uroš Veličković
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Mjanmar, rubini u mraku

25. septembar 2009.

Mjanmar, rubini u mraku


U luci u Jangonu na reci Jangon kao da je vreme zaustavljeno. Svi su užurbani, a časovnik se ipak lenjo pomera, kao da je u ranom XX veku.

Autorka: Jelica Stojančić
Izvor: Vreme


2478237144abbac2cefa7a994970487_extreme.jpg


Nema dizalica, kontejnera, svi utovari i pretovari obavljaju se na starinski način, kičma-transom. Žilavi muškarci uprte džakove na leđa i nose ih povijeni stotinama metara preko uskih dasaka izdignutih iznad vode i mulja. Kad izbace vreće pirinča, kokosa i koječega u kamion, amalini iz šake ispuste štapić koji služi kao registrator njihovog učinka

Uoči puta za Mjanmar, nekadašnju Burmu, skoro da je bilo nemoguće pronaći turističke knjige o toj zemlji. Burmu su mnogi specijalizovani svetski izdavači škrto ugurali u ediciju o Jugoistočnoj Aziji, a neki su otišli i korak dalje, pa državu od oko 60 miliona stanovnika smestili u skromni antrfile u okviru bedekera za celu Jugoistočnu Aziju, u kojem naglašavaju da je zemlja pod sankcijama Amerike i Evropske unije i da je treba izbegavati. Do daljnjeg. A ako se iko na to odluči, neka to čini po svojoj savesti i na vlastitu odgovornost. Kao da bi stranci došli zbog režima, a ne zbog zemlje i ljudi.


8838184124abbac2d2f374027718363_huge.jpg


Turisti uglavnom borave u Jangonu, najvećem mjanmarskom gradu koji je nekada bio glavni, ali su vlasti u novembru 2005. godine administrativni centar države preselile 320 kilometara severnije, u Najpjidav. Nova prestonica je u osnovi zatvorena za strance, pa su zato, valjda, ambasade i dalje u Jangonu, svojevremeno poznatom kao Rangun.

PARALELNI SVETOVI: Zvuči paradoksalno, ali je istinito. Dan sakriva, a noć otkriva siromaštvo i nemaštinu. Noću ne šljašte sijalice, ljudi sede u mraku svojih stanova ili legnu čim izađe mesec. Osvetljene su po pravilu glavne saobraćajnice, a ostale čekaju jutro da im svane. Mjanmar kuburi sa strujom i upražnjava rigorozne restrikcije. Vremenom se čovek navikne na buku agregata. Navodno, gradiće nuklearnu centralu da trajnije reše problem.

Traženje restorana koje preporučuju prestižni svetski turistički vodiči može se pretvoriti u pravu neizvesnost. Često se ispostavi da knjige kaskaju za stvarnošću. Lokal može biti bog te pita kada zatvoren. Ako više volite šetnju umesto jeftinog taksija, noćno pešačenje do kafana sa spiska podrazumeva tabananje po mrklom mraku, po džombama i raspalom asfaltu. Nema čak ni automobila da vam osvetle put. A kad se napokon domognete cilja i uđete u kafanu, dešava se pravo čudo, kao da ste se preselili na neki drugi deo planete. Nestvarna raskoš i elegancija, kao da se radi o scenografiji za neki film, plene isto kao i savršena usluga. Još jedan dokaz da postoje paralelni svetovi. Izlazite iz jednog veka, ušetate u drugi i tako napred-nazad dok vam ne dojadi.

Strah za ličnu bezbednost može vam biti poslednja briga. U zvezdanoj noći sami samciti usred ničega u stranoj zemlji, možete da budete sasvim mirni. Niko vas tamo ne bi ni pipnuo, a kamoli napao bambusovom motkom. Nije im u prirodi.

1654383984abbac2d4700f503002355_huge.jpg

DOMAĆA RADINOST: Sklepani džip


NESTAŠICA
: Mjanmar je bogat prirodnim gasom i naftom. Ali, narod i nema neke velike koristi od gasa. Uglavnom se izvozi, a ljudi kuvaju na ugalj. Pogađa ih i nestašica goriva. Od države se dobijaju bonovi za gorivo, ali pošto dodeljena količina nije dovoljna za duža putovanja ili češće ture, vozači moraju da za velike pare kupuju benzin na crno. Ograničen je i uvoz automobila. Drumovima paradiraju neki prastari rasklimatani modeli. Ako vam se posreći, Jangon i okolinu možete obilaziti odlično očuvanim, klimatizovanim "nisanom laurel" iz 1988. godine, na primer.

Razvijaju i vlastitu auto-industriju, a najpopularniji su džipovi. Pošto se nema para za uvoz, džipove sklapaju sami od delova automobila koje dopremaju iz susednog Tajlanda. Motor je od jednog proizvođača, karoserija od drugog, gume od nekog trećeg i tako redom dok ne montiraju gotov proizvod koji uglavnom dobija ime po gradu u kojem je nastao. Ulicama Jangona najčešće je krstario džip jaza. Nije ličio na auto-frankenštajna, nego na ozbiljnu mašinu sa identitetom. Koštao je oko deset hiljada američkih dolara.

SLIKA NORMALNOSTI: Na prvi pogled ne možete zapaziti ništa neuobičajeno, da u državi postoji neka politička tenzija, bunt protiv režima, međuetničko trvenje. Većinu – po nekima 60, a po drugima 68 odsto – čine Burmanci (Bamer), a slede Šan, Kajin, Mon i ostali narodi i narodnosti. Oko 90 odsto Mjanmaraca upražnjava budizam (teravada škola), a ima i hrišćana, muslimana, hindu vernika, animalista... Narod šeta, trguje, obilazi svetilišta, sedi po kafanama, ide u bioskop... Sve izgleda sasvim normalno. Bar strancu. Vojske nema na ulicama, sede po kasarnama koncentrisanim po periferiji Jangona, a od policajaca možete da zapazite jedino saobraćajce. I to povremeno.

Kao strancu ili turisti sve vam je dozvoljeno, osim pak ono što nije. Na primer, ako zamolite da vam pokažu Univerzitetski bulevar u Jangonu u kojem se na broju 54 nalazi vila najpoznatije mjanmarske pritvorenice, prodemokratske ikone Aung San Su Či (64), odgovor će glasiti: Može, ali sa bezbedne distance. Je l’ vidite onaj skver, e tu počinje Avenija dobitnice Nobelove nagrade za mir. Ali, pošto ste stranci, ne možete tuda da prođete. Ako pokušate da prošetate, zaustaviće vas i pitati šta tu tražite i posle legitimisanja vratiće vas nazad. Ako pokušate da se provezete kolima, opet će se desiti isto. A onaj ko vas je vozio, takođe će iskusiti informativnu torturu jer će morati da objasni zašto vas je uopšte dovozio. Uhvatili bi ga po broju tablica, ako ga već na licu mesta ne zaustave.

Lista "Šta ne smete da radite u Mjanmaru ako ste stranac" ne iscrpljuje se u Univerzitetskoj aveniji. Na kilometar od rezidencije prvog čoveka zemlje, generala Tan Šveja, predsednika Državnog saveta za mir i razvoj, skreću vam pažnju da "ne gledate prema kući" i da vam ne padne na pamet da je slikate. A šta ovekovečiti? Vojnu stražu ispred metalne kapije i krov kuće?


6733876714abbac2d640f8509707701_huge.jpg

KUĆNI PRITVOR: Dobitnica Nobelove nagrade Aung San Su Či


AUNG SAN SU ČI
: Oronula rezidencija Su Či nalazi se u srcu grada između Univerzitetske avenije i jezera Inja koje je početkom maja ove godine, pod okriljem noći, preplivao Amerikanac Džon Jetav (54), nepozvan se ušunjao u njen dom i ostao u njemu dva dana. Bizarni incident je iskorišćen kao povod da je privedu i optuže za kršenje uslova kućnog pritvora, u kojem se s prekidima nalazi već 14 godina. Osuđena je na novih 18 meseci pritvora i time onemogućena da uđe u izbornu trku 2010. godine, a Jetav je deportovan u Ameriku. Mormon iz Misurija osuđen je na sedam, odnosno tri i po godine teškog rada, a munjevitom diplomatskom akcijom oslobođen i izručen. Iz zatvora ga je 16. avgusta izbavio lično američki senator Džim Veb. Demokratski senator, blizak predsedniku Baraku Obami, nezvanično se susreo sa generalom Tanom Švejom, a dozvoljeno mu je bilo i da se vidi sa Aung San Su Či, što u julu nije bilo dopušteno generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija Ban Ki Munu. Spekuliše se da bi senatorova poseta mogla biti uvertira umekšavanja međunarodnog stiska oko Burme. Intervencija senatora Veba ogorčila je burmanske disidente u egzilu koji su je okarakterisali kao režimski "propagandni puč".

"To će svakako ostaviti negativan utisak na burmanski narod", izjavio je gospodin Aung Din, izvršni direktor Američke kampanje za Burmu i bivši politički zatvorenik koji je 1988. godine vodio protest protiv režima. Nacionalna liga za demokratiju nije kritikovala Vebov postupak, ali je ocenila da je trebalo da generali, kada i Džona Jetava, oslobode i njihovu liderku.

SANKCIJE: O potrebi da se ukinu sankcije njegovoj zemlji nedavno se u "Vašington postu" zalagao i Tan Mjint U, unuk Burmanca U Tanta, trećeg po redu generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. Autor knjige Reka izgubljenih koraka: Lična istorija Mjanmara (The River Of Lost Footsteps: A Personal History Of Myanmar) poručuje Zapadu i Americi. Ukinite sankcije i uspostavite nove odnose, vakuum nastao vašim višedecenijskim odsustvom ispunjavaju drugi. Podseća i da stasava generacija oficira koja uopšte ne zna šta je Zapad, jer nisu posetili ni Evropu ni Ameriku.

Mjanmar, kojim upravlja vojna hunta od 1962. godine, nalazi se pod sankcijama Amerike i Evropske unije zbog kršenja ljudskih prava u toj zemlji, zbog zarobljeničke sudbine opozicione liderke Su Či i nepriznavanja parlamentarnih izbornih rezultata iz 1990. godine na kojima je, tvrdi se, pobedila njena Nacionalna liga za demokratiju. Sankcije podrazumevaju zabranu trgovinske razmene, embargo na oružje, bilo kakve investicije u tu zemlju, suspenziju svake vrste pomoći osim humanitarne. Prestižnim kompanijama Tifani i Kartije, na primer, zakonom je zabranjeno da koriste vrhunsko mjanmarsko drago kamenje za asambliranje svojih proizvoda, pa čak i posredno, preko trećeg lica. Najkvalitetniji svetski rubini i safiri dolaze upravo iz Mjanmara. Čim ponestane para u državnoj kasi, režim organizuje aukcije dragog kamenja i žada i ceo svet uprkos sankcijama sjati se da pokupuje prvoklasnu "geologiju", i tako bar dva puta godišnje.

Koristeći rupe u zakonima, neke zapadne sile i dalje nesmetano posluju sa državom pod embargom. Italijani na severu zemlje grade luksuzno zimovalište, a drugi evro-investitori merkaju morsku obalu i projektuju ekskluzivna letovališta.

Nema doduše Mekdonalds restorana, nema Kentaki fraj čikena (KFC), ali postoji lokalni lanac restorana brze hrane koji se zove Tokio fraj čiken. Ima pepsija i koka-kole. Uz režim Mjanmara su Rusija, Indija, Kina i ostatak Azije, mnogi delovi Evrope i Latinske Amerike, što uznemirava prozapadnu opoziciju jer slabi obruč oko režima, ostavljajući mu širok manevarski prostor i obezbeđujući dugovečnost.

ŽIVOT NA ULICI: Ljudi su nasmejani, ljubazni, predusretljivi. Jedan singapurski univerzitetski profesor, srpskog porekla, tvrdi da su Burmanci najobrazovaniji, najvaspitaniji i najfiniji svet u Aziji. Uz dobre veze i malo sreće, možete u Jangonu sresti izuzetne intelektualce, razmeniti misli o budizmu, zapadnoj i azijskoj istoriji i umetnosti, muzici, pa čak i o politici, uz izričit zahtev da konverzacija ostane u strogoj diskreciji, da ih nipošto ne citirate po imenu, kako ne bi imali problema.

Jangon kao takav je atraktivan, ali tragično oronuo. U strogom centru su koncentrisane raskošne kolonijalne zgrade i kad bi im umili i doterali fasade, izgledalo bi kao da ste zašli u neku mediteransku zemlju ili nabasali na repliku Pariza. Centar nije zagušen saobraćajem. Prolaze isključivo automobili. Navodno, pre nekoliko godina, motoristi su presekli generalsku kolonu i od tada im je strogo zabranjen ulazak u srce grada. I njima i biciklistima.

Trotoari u centralnom Jangonu po danu su zakrčeni tezgama i lavorima punim ribe ili nekim drugim morskim živuljkama koje napadaju rojevi muva. Čitav život se odvija na ulici. Sa tezgi ili direktno sa zemlje prodaju se voće i povrće, piratski holivudski filmovi, veš i garderoba, knjige, brza hrana... U predvečerje dnevni korisnici trotoara temeljno očiste svoj prostor i ustupe ga noćnoj smeni. Grad se pretvara u veliku kafanu i roštiljadu, živahno je do sitnih sati.


19703157514abbac2d72f61668960347_huge.jpg

ORONULI SJAJ: Zgrada u kolonijalnom stilu


Kome nije do folklora i uličnih specijaliteta, može da se opusti u nekom od uglađenih restorana uz odličnu nacionalnu kuhinju. Kažu da nigde na svetu nema tako ukusnih škampa. Valjda zato što su divlji, uhvaćeni u moru, a ne tovljeni u uzgajalištima.

ZAUSTAVLJENO VREME: Gradsko pristanište na reci Jangon, koje je ujedno i luka, vrhunac je velegradske autentičnosti. U njemu kao da je vreme zaustavljeno. Svi su užurbani, a časovnik se ipak lenjo pomera, kao da je u ranom XX veku. Nema dizalica, kontejnera, svi utovari i pretovari obavljaju se na starinski način, kičma-transom. Žilavi muškarci uprte džakove na leđa i nose ih povijeni stotinama metara preko uskih dasaka izdignutih iznad vode i mulja. Kad izbace vreće pirinča, kokosa i koječega u kamion, amalini iz šake ispuste štapić koji u stvari služi kao registrator njihovog učinka.


13171581954abbac2d81a9b312648301_huge.jpg

ULIČNI PRODAVCI: Najbolji škampi na svetu


Opšti utisak je da u Burmi postoje malobrojne dobrostojeće, veoma dobrostojeće i ekstremno dobrostojeće grupe ljudi. Sve ostalo je sirotinja koja se snalazi da preživi. I Jangon ima svoje Dedinje, koje se drugačije zove. Niču luksuzne vile, živi se lagodno u senovitim baštama opasanim visokim zidovima i šapuće o promenama. A šta je, spolja gledano, svima zajedničko, ma kojeg etničkog i socijalnog porekla bili? Tanaka maska za lice i telo, valjda pramajka svih zaštitnih krema protiv UV zraka. U osnovi čarobnog balzama je prah od tanaka drveta u koji se dodaju još neki prirodni sastojci da učine kožu mekšom. Tanaka ne poznaje ni polne ni starosne razlike, svi je nanose izdašno.


1979593904abbac2da9429922997603_huge.jpg


Na mobilni možete da zaboravite. Nemaju roming sa spoljnim svetom, a interna mobilna mreža je tek u povoju i posedovati džepni telefon zvuči kao nemoguća misija. Svakog meseca mora da se menja broj mobilnog, valjda iz bezbednosnih razloga, a kartica basnoslovno košta.

Strance poštuju i željno očekuju i tretiraju ih sa naglašenom pažnjom. U muzejima, u kompleksima svetilišta i hramova nalaze se toaleti za strance, uredne prostorije sa tekućom vodom, sapunom i pratećom papirnatom galanterijom, u koje se ulazi sa ključem. A kako je tamo gde idu Mjanmarci kad ih pritera? "Ne želiš da znaš", odgovaraju.
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Skače maca oko tebe…

BELEŠKE S PUTA: MJANMAR

Skače maca oko tebe…


Iako je poznato da se domaće mačke teško dresiraju, monasima u manastiru Nga Pe, koji se nalazi na jezeru Inle je to pošlo za rukom

glavna-slika----1.jpg



Jezero Inle je najveća mjanmarska prirodna atrakcija. Nalazi se na istoku zemlje u oblasti Šan i dugačko je 22, a široko 11 kilometara, dok njegova dubina iznosi najviše petmetara. Sa obe strane oivičuju ga visoki plavo-zeleni planinski venci, koji se oslikavaju u njegovoj plitkoj, prozirnoj i nadasve mirnoj vodi. Jezero okružuje 180 sela, od kojih je 67 plovećih, a većinu stanovništva čine pripadnici plemena Inta, koji sebe nazivaju „sinovima jezera”. Pretpostavlja se da su Inte na ove prostore došle u 18.veku, bežeći od stalnih sukoba između Burmana i Tai naroda na jugu zemlje.

Tokom vremena Inte su razvile zapanjujuće sposobnosti iz oblasti ribolova i poljoprivrede. S toga je jezero danas poznato po ribarskom umeću i „plovećim baštama”, koje stanovništvu omogućavajuda pristojno žive od svog rada. Iako se Mjanmar ubraja u najsiromašnije zemlje Azije, iz tih razloga na jezeru Inle ova stvarnost nije toliko uočljiva.

Ploveće bašte se prave od podloge napravljene od upletenih stabljika lokvanja, ili asure, na koju se nabacuje blato iz jezera, koje se tokom vremena pretvara u debeli plodni „pod”, odnosno humus. Bašte se prave kraj obale i dugačke su do 100, a široke oko dvametra. Kada se završe, bašte se čamcima odvlače na jezero da bi se zatim zavezale za štapove od bambusa pobodene u dno. Obrada bašti obavlja se iz čamaca, a sadi se svakakvo povrće i mnoge vrste cveća.

Ako se bašta kojim slučajem proda, kupac samo treba da je odveže od štapova, da je zaveže za čamac i odvuče do svoje kuće. Pošto se zbog razmnožavanja lokvanja i nadiranja peska jezero sve više smanjuje, zvanično je zabranjeno da se postavljaju nove bašte, ali nezvanično one se i dalje prave. No, nisu samo ploveće bašte učinile jezero Inle poznatim, već je to i neobičan način na koji ribari veslaju i upravljaju svojim čamcima. Ovu posebnu tehniku veslanja, jedinstvenu u svetu, „sinovi jezera” razvijali su i prenosili kroz mnoge generacije. Umesto, da kako je to uobičajeno, veslo drže rukama, ribari stojeći jednom nogom na duguljastom plitkom čamcu, veslaju drugom nogom, tako što je saviju oko dugačkog vesla.

Snažnim zaveslajima ribari pokreću čamac, a iz daleka se čini da hodaju po površini jezera, oslanjajući se na štaku! Ova neobična tehnika veslanja, ribarima omogućuje slobodne ruke, kojima čim zapaze neko kretanje, zabadaju u vodu velike pletene kupe nalik vrši, sve do dna jezera. Zatim, pomoću mreže pričvršćene za kupu izvlače ulov na čamac.

Seoske kuće, i sojenice, na jezeru povezuju kanali, veliki i mali, kao u Veneciji. U sela se stiže kanalima, u kojima često plivaju debeli bivoli i deca koja se sa njima igraju. No, to nimalo ne smeta veštim čamdžijama, da upravljaju dvanaestak metara dugim klimavim čamcima, koji na jezeru Inle slove za glavno prevozno sredstvo. Takvim neobičnim vodenim taksijem obišla sam nesvakidašnje atrakcije na jezeru Inle: ploveću tkačnicu, šarenu pijacu, ploveće vrtove, škole, pagode i manastire.

Čamcem po jezeru

Dan na jezeru Inle počinje veoma rano. Stigavši do kanala na kome se nalazila platforma za ukrcavanje, ušla sam u klimavi taksi čamac. Bilo je hladno, pa sam se ogrnula ćebetom. Pokazalo se to kao dobar potez, naročito kasnije kada smo izašli na jezero i kada je jutarnja hladnoća udružena sa brzinom kojom se kretao čamac, izazivala cvokotanje mojih zuba.

Ploveći ka jezeru, prolazili smo kraj sojenica poređanih sa obe strane kanala, u kojima je već bilo veoma živo. Neki ljudi su doručkovali, žene su prale veš, deca su galamila, psi lajali, a bivoli plivali po kanalu, ne obazirući se ni na koga. Mimoilazili smo se sa mnogobrojnim čamcima natovarenim svakojakom robom, cvećem i raznim vrstama voća i povrća, među kojima je prednjačio paradajz, koji ovde slovi za glavni poljoprivredni proizvod.

Selo u koje smo se uputili, nalazi se usred jezera i poznato je po tkačnicama u kojima se izrađuju različite tkanine i rukotvorine. Već izdaleka čulo se kloparanje razboja iz sojenica koje su se stojeći na drvenim „nogama” kao čaplje, izdizale iznad vode. Razboji u ovim tkačnicama na vodi su veoma veliki i rad na njima je mukotrpan. I pored toga što sam se trudila da shvatim na kom principu razboji rade, ostala sam uskraćena da to i saznam. Trebalo je da nešto o tome i pročitam, ili da se dobro raspitam kod tkalja, no za to nije bilo vremena. Ono što je bitno je da oni i dalje kloparaju i tkaju. Moju pažnju privukla je tkalja koja je pokazivala nekim Japancima umetnost „lotosovog tkanja”.

Veoma strpljivo, ponavljajući sto puta isti pokret, mlada žena je rasecala duge stabljike lotosa iz kojih je pažljivo izvlačila tanke niti, koje bi zatim ostavljala da se suše na suncu. Kada se niti osuše, tkalja ih ispreda u tanku nit-konac od koga se prave najfiniji šalovi. Na sličan način se u Dalmaciji od niti agava prave razne rukotvorine. Pošto je ovakva tkanina skupocena, ona se ne iznosi na lokalne pijace, već se prodaje u tkačnicama. Jeftinije i veoma lepe tkanine za narod i turiste, prodaju se na pijacama i na čamcima sa suvenirima.

U poznatom selu Ivama, svakodnevno vlada pravi šareni vašar. I ovde sojenice kao čaplje stoje u vodi, a neke su međusobno spojene mostićima, ili romantičnim vodenim puteljcima koje su stanovnici usekli u bujnu vegetaciju. Uz malu nadoknadu, moj čamdžija me je proveo kroz ovaj čudesni vodeni lavirint, kraj bašti i domaćih životinja i kroz kolje na kojima čame sojenice. Stotinak čamaca zbijenih oko blatnjave obale jezera strpljivo je čekalo vlasnike, koji su na tezgama prodavali svoje proizvode. Oni koji okasne, prinuđeni su da preskaču čitavu flotu da bi se dočepali tla, što je veoma zamorno. Zbog toga se prodavci i kupci staraju da stignu na vreme, kako bi zauzeli što bolju poziciju. Kao i ostale pijace u Aziji, tako i ova u Ivamu, fascinira mnoštvom ljudi, galamom, nepoznatim mirisima i šarenilom boja. U uskim prolazima kroz koje se ljudi tiskaju, na klimavim tezgama seljaci sa jezera Inle prodaju svoje proizvode: paradajz, patlidžan, tikvice, kupus, karfiol, salate, grašak, boraniju, voće, ribu, pirinač, cveće i suvenire, koji su na drugim mestima jeftiniji, ali je pravi gušt kupiti ih baš ovde.

U Ivamu značajno mesto zauzima Paung Dav,manastir koji slovi za najveće svetilište u oblasti Šan. U prizemlju ovog zdanja nalazi se ogromna pijaca suvenira, a na spratu, na jednom podestu nalazi se pet zlatnih grumenova ispod kojih se nalaze statue Bude. Statue su izgubile svoj prvobitni izgled, jer ih stanovništvo već vekovima oblepljuje zlatnim listićima, tako da sada svojim oblikom podsećaju na zlatne Sneške Beliće. Veruje se da statue imaju magičnu moć, pa stanovništvo o njih trlja krpice koje im služe kao amajlije.

Četiri sestre

U mestu Njuangšve, preporučeno mi je da utolim gladu restoranu „Četiri sestre” koga su davne 1997. godine otvorile četiri sestre, od kojih se jedna u međuvremenu udala i živi u Nemačkoj. Ovaj restoran poznat je po izuzetnoj ljubaznosti i dobroj domaćoj kuhinji i po tome da nema fiksne cene, pa gost plaća onoliko koliko može, ili koliko hoće. Iako sam veoma dobro i obilno jela domaće specijalitete: ribu iz jezera Inle, sa pirinčem i povrćem, nisam ovu primamljivu pogodnost zloupotrebila.

Od mnogih sela koje sam kasnije obišla, jedno mi je ostalo u sećanju, zbog jednog ljupkog i lepog Bude. Bleštav i neobično veliki sedeći Buda, smešten je za čudo, usred zelenog pirinčanog polja. Seljani su bezbroj puta pokušavali da ga stave pod krov, ali svaki jači vetar, bi ga odmah odneo. Vetar kao da je znao da je pod vedrim nebom, simpatični, nasmejani Buda mnogo lepši.

Manastir Nga Pe, takođe spada u atrakciju na jezeru Inle. Sagrađen je od tikovine u 19.veku, krov mu je podbočen stubovima, čist je i uredan i poseduje impozantnu kolekcija raznih statua Bude. Svetinje su izrađene u tipičnom Šan stilu, rezbarene su, pozlaćene i ukrašene mozaicima od ogledala.

No, sve svetinje padaju u zasenak, jer su glavna atrakcija ovog manastira dresirane mačke, zbog koga ga nazivaju i manastirom skočimačaka. Ove neobične mačke uglavnom lenčare i dremaju, sve dok ne dođu gosti i dok ne počne predstava. Tada slušaju komande monaha, izvode svakakve vragolije i skaču kroz obruč, što važi za odrasle, dok mačići skaču preko ispruženog prsta. Kada dobro obave zadatak, mačke dobijaju nagradu, uglavnom ribice, ali se dešava da im skakanje dosadi, pa se izvrnu i zaspe, ili jednostavno odu svojim putem. Ove akrobacije su neobične za domaće mačke, budućida je opšte poznato da se one teško dresiraju. Priča se da je pre 30 godina jedan monah uspeo da dresira svoju mačku da skače kroz obruč, a da su sledeće generacije monaha i mačaka nastavile tu tradiciju. Monasi kažu da se kod dresiranja mačaka radi o duševnoj vežbi, koja iziskuje veliko strpljenje. Ko poznaje mačke i njihov karakter, razumeće njihovu teoriju.

Na povratku sam saznalada neki kanali i deo jezera spadaju u zaštićenopodručje, zbog retkih vrsta ptica koje tu žive. Ptice nisam videla, ali poseta plovećim baštama mi se jako dopala. Plovili smo kroz uske prolaze između bašti nalik dugačkim tepisima i kraj visokih pritki prepunih šarenog povrća. Budućida mi je sve bilo na dohvat ruke, osećala sam se kao Eva u raju.

Nedostajali su samo Adam i zmija. Zaključila sam da bi jezero Inle slobodno moglo da se proglasi ekološkim rajem, no intenziviranje poljoprivrede i rastući turizam, već ostavljaju vidljive tragove na ovoj jedinstvenoj oazi na planeti.
Iznenađujuće brzo nastupio je sumrak i ponovo je zahladnelo, a povratak u naš hotel je potrajao. Međutim, sa zadivljujućim osećajem za orijentaciju naš čamdžija je preko nepreglednih tepiha od ljiljana pronašao put do lanterni koje su osvetljavale stazu do našeg hotela. A onda je okruženo crnim brdima, jezero Inle lagano počelo da pada u san. Samo još poneki zaostali ribari grabili su snažnim zaveslajima u susret svetlima iz svojih uspavanih sela.

Sonja Lapatanov
Objavljeno: 24.07.2011.
Izvor: Politika magazin

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Mjanmar, daleko od hordi turista

27. 05. 2012
Press

Put oko sveta

Mjanmar, daleko od hordi turista

U neke zemlje se stiže teže od ostalih. U neke predele zalazi manje turista nego u druge. Neka fantastična čuda sveta žive u osami. Mjanmar, ili Burma, kako su ovu zemlju preimenovali Britanci pod čijom je čizmom dugo bila, jedna je od zemalja bliskih na mapi i u mislima putnika, ali daleko od hordi turista

1.jpg

Pod višedecenijskim sankcijama Zapada zbog vojne hunte koja vodi zemlju, u vestima se uglavnom može čuti o problemima sa kojima se ova siromašna zemlja suočava. „Danas je mnogo
bolje nego pre nekoliko godina", govore mi masovno meštani. „Čak po nekoliko sati dnevno imamo struje", zadovoljni su malim. Ipak, tu se još mogu naći deca koja rade u fabrikama i bolesnici koji umiru na ulici. Poslednja na svetu po kvalitetu zdravstva, među najnerazvijenijim ekonomijama sveta, Mjanmar je ipak magična zemlja. Njenih 60 miliona dobroćudnih duša voli posetioce, njena priroda očarava, a istorija ostavlja bez daha. Ipak, internet koji radi dovoljno brzo da otvori elektronsku poštu posle pola sata čekanja nisam našao - obično bi čekanje prekinuo iznenadan kratkotrajan nestanak struje. Upozorili su me da u pretraživače ne ukucavam nazive cveća, kako ne bih imao problema sa policijom. Čudnog li pravila, pomislih, kada su mi objasnili da revolucija jasmina iz Tunisa nije kod policije najpopularnija.
Hramovi stari više od osam stoleća leže razbacani po prašumama i poljima, njihovi vrhovi sijaju na suncu kao simbol duhovnosti i moći starih naroda. Nasmejani Burmanci prodaju sve na ulicama: od hrane pa čini se do delova ruskih raketa, za povoljnu cenu. Iako su budisti i vera im brani svako povređivanje životinja, obožavaju borbe petlova, tako da se često u ćoškovima zapuštenih ulica može čuti besomučna krika životinja. Griža savesti čini svoje, na burmanski način, pa mi vlasnik jednog petla-šampiona kaže da je ubeđen da će za svoju strast biti kažnjen tako što će se u sledećem životu roditi kao petao...

2.jpg

Generali su iznenada jednog dana odlučili da premeste glavni grad iz Jangona pravo u centralni deo države, na pusto polje a, kako tvrde Burmanci, po savetu astrologa. Inače se ovde malo šta radi bez saveta astralnih sila. Tako je Burma prvi put postala nezavisna 4. januara 1948. godine u 4 sata i 20 minuta, kako bi novorođenče imalo sreće u životu. Zlonamernici tvrde da je prestonica premeštena zbog straha od eventualne američke invazije, mada je verovatnije da je premeštaj usledio zbog prenatrpanosti Jangona, ali i mnogo bolje nove lokacije u središtu države. Fascinantno je prisustvovati rađanju grada. Jer u novoj prestonici sve je u izgradnji, a između zdanja zjape zelene njive koje čekaju izgradnju. Ni Pi Dao je sada među deset najbrže rastućih gradova na svetu, iako se procenjuje da već ima skoro milion stanovnika, na toliko ogromnom prostranstvu izgleda kao da su svi u prolazu. Pošto se ovde nalazi centralna administracija, fotokopije pasoša delio sam policajcima kao suvenire, ne bi li me pustili da se slobodno provozam njegovim ogromnim bulevarima koji vode sa kraja na kraj gradilišta i ganc novih zdanja. Neobično je posećivati hramove završene koliko juče, spomenike postavljene čini se pred moj dolazak, tumarati kompleksima još neuseljenih stanova koji kao da su zatečeni i mojim i svojim prisustvom u ovom „kraljevskom gradu sunca". Grad je podeljen na zone - hotelijersku, stambenu, vojnu, šoping... a između zona ogroman prazan prostor i tek poneki čovek.


Viktor Lazić




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Selo sa ženama okovanih vratova

Žene plemena Kajan iz istočnog Mjanmara već generacijama su žrtve tradicije koja podrazumeva nošenje oko vrata bronzanih prstenova, teških i do deset kilograma. Skinete li im prstenje propisali ste im smrtnu kaznu!

1_zps74d090c4.jpg


2_zpsd66f7cf7.jpg


3_zps5b3f230f.jpg


4_zps27f506a0.jpg


5_zpsa5117dfa.jpg


Svi koji dođu u selo Panpet prvo primete žene, mlade i stare, neprirodno dugih vratova, koji su posledica nošenja teških ogrlica još od ranog detinjstva. Ova plemenska obeležja devojčicama se stavljaju kad napune pet godina. Počinju sa šest do deset prstenova, a svake godine dodaju po jedan.

Pleme Kajan u prošlosti je preživelo teške trenutke. U Mjanmaru su bili tretirani kao građani drugog reda, zbog čega su se povukli na granicu s Tajlandom. Žene su počele da nose da bi izbegle eventualne napade razbojnika i bandi, pošto se verovalo da će sa njima biti manje privlačne.

Prstenovi oko vrata su vremenom postali svojevrsni simbol bogatstva porodice i njenog položaja u plemenu. Međutim, tradicija, čiji je cilj bio da im spase živote, izaziva ozbiljne deformitete vratnih pršljenova. U starijim godinama žene više ne mogu da drže glavu uspravno. Uprkos tome, veoma su vredne, bave se tkanjem i rade u polju.


Izvor: Klix.ba
 
Natrag
Top