08.11.2010. | 23:45 gordan župa, vlasnik tvrtke ‘dubina’, ogorčen je na stalne prepreke za ulagače
‘Brod mi nije ni zaplovio, a država je uzela harač’
Izvor: Slobodna Dalmacija
Ovo je priča radnog naziva - koliko se u Hrvatskoj “isplati“ biti poduzetnik, osobito inovator, ili zapravo razvoj postaje - kazna.
Specifična mala tvrtka “Dubina”, koja se bavi radovima u moru, počela je djelovati 2001. godine, najprije s nekoliko radnika da bi vremenom narasla na 19 zaposlenika.
Budući da se bavila posebno zahtjevnim podmorskim radovima trebali su i posebni radnici - ronioci, ljudi od zanata koji se bitno razliku od svakoga sličnog na kopnu.
Prvih godina ronio je i sam vlasnik, a to često radi i danas.
- Krenuo sam s raznim radovima koje nitko drugi nije htio, od čišćenja brodova do zidanja u moru - priča 38-godišnji Gordan Župa, vlasnik “Dubine“, i dodaje:
‘Njemačku putovnicu stalno držim na ormariću, zlu ne trebalo...’, poručuje Gordan Župa koji stoji uza svoj brod Sam svoj majstor
- Ulagao sam, razvijao se i s vremenom shvatio da bez specifičnog plovila ne mogu dalje. Posjećivao sam sajmove širom Europe tražeći brod kakav sam imao u viziji. Vodila me misao da ulazak Hrvatske u EU moram dočekati spreman. Kad nisam pronašao brod kakav sam želio, odlučio sam ga sam izgraditi. I tu počinju glavobolje našega sugovornika koji je kvalitetom svojih radova stekao izuzetno visok rejting.
- Uz pomoć prijatelja Damjana Krkleca, stručnjaka za brodske motore i logistiku, došao sam do projektantice Andree Ivanišević koja je pristala sa mnom krenuti u avanturu. Odmah sam joj rekao da tražim nešto “drugačije“, nešto što će mojim radnicima olakšati posao. A to nešto mora biti brod dug centimetar ispod 12 metara, jer zbog naših propisa nisam htio “brod” nego - “brodicu“.
- Znate već, kad se radi o brodu preko 12 metara kriteriji za plovidbu su mnogo zahtjevniji. I Andrea je nacrtala dvotrupac od željeza koji sam u prvoj fazi (metalni radovi) dao raditi u privatnom škveru “Porta“ u Kaštel Sućurcu, a dovršen je u “Solin brodogradnji”, u Vranjicu. I, evo, hvala Bogu, brod plovi, počeo je i vraćati uloženo! Ali...
- Da sada dolazi ono “ali“ koje me dotuklo i dovelo do toga da razmišljam izvaditi brod na kopno, sve poslati i vratiti se u inozemstvo. Brod me gotovo doveo na rub bankrota. A mislio sam kako ću s njim tek krenuti punom snagom. Dočekali su me neki apsurdi naše države koji moraju dovesti svakoga normalnog čovjeka do katarze i pitanja - zar mi je sve ovo trebalo?! Budite konkretniji, zar niste imali subvencije države, neke poticaje?
- Jedina subvencija je bila pomoć Ministarstva mora od 200 tisuća kuna, odnosno plaćanje 15 posto troškova za izgradnju trupa. Za sve ostalo morao sam se snaći sam. Uskočio je HBOR s 50 posto kredita kojega sam ostvario preko Karlovačke banke. Ali, kako se radilo o prototipu, brod je koštao mnogo više nego smo na početku računali - gotovo pet milijuna kuna. Da ga danas počnem graditi, možda bi prošao 20-ak posto jeftinije. Na to se ne bunim, ali zato sam ogorčen što mi je moja draga država odmah na brod, dakle za moju investiciju, zaračunala 20 posto poreza na reinvestiranu dobit.
Apsurd nad apsurdima
I to je taj apsurd nad apsurdima koji će mnoge otjerati iz bilo kojega privatnog biznisa, osobito onog gdje treba investirati. Prilikom oporezivanja morala bi se priznavati investicija, a ne, kako stoji u zakonu, da se to uradi kroz amortizaciju kroz narednih pet godina.
- Ja sada odmah moram plaćati radnike, sve druge dažbine, repromaterijal i ostalo. Mislim da nigdje na svijetu ne postoji sustav gdje čovjek investira u posao i plaća porez kao da diže gotovinu s računa! Slučaj tvrtke “Dubina“ po mnogo čemu je jedinstven i kao takav bi morao državi biti zanimljiv. Ali, kaže Župa, nije ovo ni prvi ni zadnji put da za specifična zanimanja nema nikakva razumijevanja.
- Ugled se teško stječe, a propada vrlo lako. “Dubina“ se 10 godina trudi steći ugled, lani su u međunarodnoj akciji vadili potonuli turistički brod “Ilinden” iz Ohridskog jezera i pobrali velike komplimente, radili su na sanaciji štete feribota “Marko Polo” i havariji turskog broda na Mrduji.
- “Dubina“ intervenira diljem Jadrana, pa smo tako nedavno locirali potonulu ribaricu u blizini Drvenika. Radimo na sanaciji obala, u marinama, a specijalizirali smo se i za postavljanja novih sidrenih sustava (bez sidrenih kamena - colpo morta), gdje koristeći najsuvremeniju tehniku postižemo osiguravanje vezova pomoću tzv. upucavanja sidara u dno. Izgradnjom jedinstvenoga radnog broda željeli smo postići još veću efikasnost, a time i uposliti više ljudi - tvrdi Župa.
- Da bismo bili efikasni smislio sam dvotrupac koji na sebi ima hidrauličnu dizalicu nosivosti 6,5 tona, ronilačku banku zraka s kompresorom volumena 70 kubika, zatim tu je hidraulična jedinica za podvodne radove, strojevi za podvodna rezanja, bušenja i otkopavanja. Na brodu se nalazi i oprema za podvodna zavarivanja, sonar “side scan“ za pretraživanje podmorja, podvodne kamere, a u krmi se nalazi i mini radionica.
- Radi se, dakle, o jedinstvenom hrvatskom proizvodu za koji smo trebali dobiti nagradu, a ne “poreznu kaznu“! Već sada nam se javljaju iz inozemstva, htjeli bi otkupiti projekt broda, a jedna tvrtka iz Ukrajine inzistira da im prodamo i sam brod. I ako “poludim”, a nisam daleko od toga, možda sve pošaljem dovraga i prodam brod u koji sam naprosto zaljubljen - ogorčen je vlasnik “Dubine”.
I tako priča umjesto hepienda ima zabrinjavajući kraj. Vidjet ćemo hoće li itko u ovoj zemlji za poduzetnike tipa Gordana Župe imati razumijevanja ili će naš junak opet - trbuhom za kruhom. Njemačka putovnica i dalje je na noćnom ormariću...
tekst i slika: edo pezzi
‘Brod mi nije ni zaplovio, a država je uzela harač’
Izvor: Slobodna Dalmacija
Ovo je priča radnog naziva - koliko se u Hrvatskoj “isplati“ biti poduzetnik, osobito inovator, ili zapravo razvoj postaje - kazna.
Specifična mala tvrtka “Dubina”, koja se bavi radovima u moru, počela je djelovati 2001. godine, najprije s nekoliko radnika da bi vremenom narasla na 19 zaposlenika.
Budući da se bavila posebno zahtjevnim podmorskim radovima trebali su i posebni radnici - ronioci, ljudi od zanata koji se bitno razliku od svakoga sličnog na kopnu.
Prvih godina ronio je i sam vlasnik, a to često radi i danas.
- Krenuo sam s raznim radovima koje nitko drugi nije htio, od čišćenja brodova do zidanja u moru - priča 38-godišnji Gordan Župa, vlasnik “Dubine“, i dodaje:
‘Njemačku putovnicu stalno držim na ormariću, zlu ne trebalo...’, poručuje Gordan Župa koji stoji uza svoj brod Sam svoj majstor
- Ulagao sam, razvijao se i s vremenom shvatio da bez specifičnog plovila ne mogu dalje. Posjećivao sam sajmove širom Europe tražeći brod kakav sam imao u viziji. Vodila me misao da ulazak Hrvatske u EU moram dočekati spreman. Kad nisam pronašao brod kakav sam želio, odlučio sam ga sam izgraditi. I tu počinju glavobolje našega sugovornika koji je kvalitetom svojih radova stekao izuzetno visok rejting.
- Uz pomoć prijatelja Damjana Krkleca, stručnjaka za brodske motore i logistiku, došao sam do projektantice Andree Ivanišević koja je pristala sa mnom krenuti u avanturu. Odmah sam joj rekao da tražim nešto “drugačije“, nešto što će mojim radnicima olakšati posao. A to nešto mora biti brod dug centimetar ispod 12 metara, jer zbog naših propisa nisam htio “brod” nego - “brodicu“.
- Znate već, kad se radi o brodu preko 12 metara kriteriji za plovidbu su mnogo zahtjevniji. I Andrea je nacrtala dvotrupac od željeza koji sam u prvoj fazi (metalni radovi) dao raditi u privatnom škveru “Porta“ u Kaštel Sućurcu, a dovršen je u “Solin brodogradnji”, u Vranjicu. I, evo, hvala Bogu, brod plovi, počeo je i vraćati uloženo! Ali...
- Da sada dolazi ono “ali“ koje me dotuklo i dovelo do toga da razmišljam izvaditi brod na kopno, sve poslati i vratiti se u inozemstvo. Brod me gotovo doveo na rub bankrota. A mislio sam kako ću s njim tek krenuti punom snagom. Dočekali su me neki apsurdi naše države koji moraju dovesti svakoga normalnog čovjeka do katarze i pitanja - zar mi je sve ovo trebalo?! Budite konkretniji, zar niste imali subvencije države, neke poticaje?
- Jedina subvencija je bila pomoć Ministarstva mora od 200 tisuća kuna, odnosno plaćanje 15 posto troškova za izgradnju trupa. Za sve ostalo morao sam se snaći sam. Uskočio je HBOR s 50 posto kredita kojega sam ostvario preko Karlovačke banke. Ali, kako se radilo o prototipu, brod je koštao mnogo više nego smo na početku računali - gotovo pet milijuna kuna. Da ga danas počnem graditi, možda bi prošao 20-ak posto jeftinije. Na to se ne bunim, ali zato sam ogorčen što mi je moja draga država odmah na brod, dakle za moju investiciju, zaračunala 20 posto poreza na reinvestiranu dobit.
Apsurd nad apsurdima
I to je taj apsurd nad apsurdima koji će mnoge otjerati iz bilo kojega privatnog biznisa, osobito onog gdje treba investirati. Prilikom oporezivanja morala bi se priznavati investicija, a ne, kako stoji u zakonu, da se to uradi kroz amortizaciju kroz narednih pet godina.
- Ja sada odmah moram plaćati radnike, sve druge dažbine, repromaterijal i ostalo. Mislim da nigdje na svijetu ne postoji sustav gdje čovjek investira u posao i plaća porez kao da diže gotovinu s računa! Slučaj tvrtke “Dubina“ po mnogo čemu je jedinstven i kao takav bi morao državi biti zanimljiv. Ali, kaže Župa, nije ovo ni prvi ni zadnji put da za specifična zanimanja nema nikakva razumijevanja.
- Ugled se teško stječe, a propada vrlo lako. “Dubina“ se 10 godina trudi steći ugled, lani su u međunarodnoj akciji vadili potonuli turistički brod “Ilinden” iz Ohridskog jezera i pobrali velike komplimente, radili su na sanaciji štete feribota “Marko Polo” i havariji turskog broda na Mrduji.
- “Dubina“ intervenira diljem Jadrana, pa smo tako nedavno locirali potonulu ribaricu u blizini Drvenika. Radimo na sanaciji obala, u marinama, a specijalizirali smo se i za postavljanja novih sidrenih sustava (bez sidrenih kamena - colpo morta), gdje koristeći najsuvremeniju tehniku postižemo osiguravanje vezova pomoću tzv. upucavanja sidara u dno. Izgradnjom jedinstvenoga radnog broda željeli smo postići još veću efikasnost, a time i uposliti više ljudi - tvrdi Župa.
- Da bismo bili efikasni smislio sam dvotrupac koji na sebi ima hidrauličnu dizalicu nosivosti 6,5 tona, ronilačku banku zraka s kompresorom volumena 70 kubika, zatim tu je hidraulična jedinica za podvodne radove, strojevi za podvodna rezanja, bušenja i otkopavanja. Na brodu se nalazi i oprema za podvodna zavarivanja, sonar “side scan“ za pretraživanje podmorja, podvodne kamere, a u krmi se nalazi i mini radionica.
- Radi se, dakle, o jedinstvenom hrvatskom proizvodu za koji smo trebali dobiti nagradu, a ne “poreznu kaznu“! Već sada nam se javljaju iz inozemstva, htjeli bi otkupiti projekt broda, a jedna tvrtka iz Ukrajine inzistira da im prodamo i sam brod. I ako “poludim”, a nisam daleko od toga, možda sve pošaljem dovraga i prodam brod u koji sam naprosto zaljubljen - ogorčen je vlasnik “Dubine”.
I tako priča umjesto hepienda ima zabrinjavajući kraj. Vidjet ćemo hoće li itko u ovoj zemlji za poduzetnike tipa Gordana Župe imati razumijevanja ili će naš junak opet - trbuhom za kruhom. Njemačka putovnica i dalje je na noćnom ormariću...
tekst i slika: edo pezzi