Bob Dilan i Jugoslavija

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Bob Dilan i Jugoslavija

Još 2004, kada je Bob Dilan objavio prvi tom "Hronika", svoje, uslovno rečeno, (auto)biografske proze, "Geopoetika" je objavila ovu knjigu odmah iza američkog izdanja, očekujući uskoro njen drugi i treći tom. Oni do sada nisu napisani ali su, podstaknuti Nobelovom nagradom, sada za njih izgledi veći. Barem se Bob Dilan tako opet javno obavezao.

19511b.jpg


"Geopoetika" je sa njim u međuvremenu obnovila dosadašnje ugovore, usto otkupila prava i za sve drugo što je do sada uradio, što uključuje i njegovu celokupnu poeziju. Uveliko spremamo sve što je napisao, a što nije malo. Reč je o izuzetno velikoj količini pesama ispisanih na 700-800 strana. Radi se odgovorno, ekipno jer je delo obimno i teško za prevođenje, ali se sa njim uspešno rvemo. To rade najbolji. Mislim da ćemo objavljivanjem svega toga što je Dilan napisao rastrebiti one polemičke tonove koji su delimično bili razumljivi, mada pomalo nepotrebni i preširoki jer, kao što sam i ja govorio (i nisam, naravno, jedini) – Dilan do sada i doslovno i smisleno zapravo nije pročitan i sva ta polemičnost i upitanost su neprimerene zato što ljudi nisu imali priliku, šansu i mogućnost da ga uopšte književno vrednuju. To je možda i najveća istina Dilanovog stvaralaštva a na kraju krajeva – pravičnost odgovora na pitanje je li zaslužio Nobelovu nagradu ili nije nosi samo njegova književnost. Tu nema drugog spora niti merila.

272081.jpg


Ideja "Geopoetike" da sve Dilanovo stvaralaštvo postepeno iznesemo pred javnost bila je motivisana zapravo činjenicom da su Dilana čitali samo malobrojni, a malobrojni su to i razumeli samo do određene mere. Sada smo prvi put u situaciji da dubioznije uđemo u ono što on radi; njegova proza i lirika biće ipak veliko otkriće u literarnom smislu. Tek će se videti koje domete je Dilan pisac dosegao. Oni nisu nimalo naivni i prevazilaze granice žanrova i pitanja da li je neko pevač, estradna ličnost i slično.

"Geopoetika" je krenula pravcem kojim je i počela: obnovili smo “Hronike” i upravo objavili njegovu drugu proznu knjigu pod naslovom "Tarantula".

Ova knjiga nije laka za definisanje, iz više razloga. Reč je o knjizi koja je čista proza. Možda bi najbliže istini bilo da je zovemo eksperimentalnom prozom. Žanrovski se približava nečemu što bi u modernističkom smislu bilo nazvano romanom, ali se do kraja ne usuđujem da to tako nazovem. Objašnjenje njenog nastanka, vremena i načina može približiti suštinu te knjige. Ona je ispisivana pre ravno 50 godina: započeta je 1967, a objavljena 1971. Dilan je imao ličnu dilemu da li da je objavi kasnije ili uopšte ne objavi, zato je i odugovlačio sa završavanjem. Njegove dileme nisu suštinski važne, koliko su odraz ondašnjeg stvaralačkog traganja za samim sobom. Vremena su to i godine autora koji je još uvek definisao svoj način iskazivanja.

36aa50.jpg


Knjigu je preveo Zoran Paunović, a na našu molbu napisao je predgovor koji je nazvao, ne slučajno, "Zimermanovo bdenje". To je aluzija na pravo Dilanovo (prez)ime. Veza sa bdenjem je "Fineganevo bdenje". Sličnosti sa Džojsom su vidljive. Postoji tu jasna sličnost u odnosu na zaumno i podsvest. U trenucima kada je pisao "Tarantulu” očigledno je da je postojala nit koja je povezivala ovu vrstu podsvesti.

Postoji jedan paradoks u pokušaju analize ove vrste knjige, a to je da čovek u ovoj situaciji ne sme da se ponaša kao tradicionalni analitičar književnog dela jer u ovakvoj knjizi ne treba tražiti racionalno i logičko. Čovek se u nešto uplete: ili mu godi ili ne; mora da se prepusti tekstu, nema drugog načina. Možda ću to najlakše približiti ako uporedim s automatskim pisanjem nadrealista. Ovo jeste jedna mogućna linija nastavka automatskog pisanja iz doba dadaizma i nadrealizma: evo kako bi to izgledalo kada bi oni nastavili da pišu u sedamdesetim, čak i danas. Odraz takve pretpostavke i ta vrsta neuhvatljivosti utisaka posle čitanja preobražava se u nešto drugo na najlepši mogući način: imate utisak da ste iskoristili retku priliku i da to "nešto drugo" što ste najzad pročitali jeste – muzika.


Često sam razmišljao da li se muzika uopšte može učitati iz teksta i verovao da ta vrsta materijalizacije nije mogućna. Posle "Tarantule" mislim da jeste. U ovoj knjizi se htela pokazati muzika u književnom smislu. Utoliko je i predgovor Zorana Paunovića vrlo konstruktivan jer govori šta sve ne treba tražiti u Dilanovom tekstu, iz čega, opet, proizilazi i šta se u tekstu može naći: ovakva knjiga nije "neuspeli pokušaj unošenja reda u haos, već uspešno dočarana slika haosa". To bitno menja težinu i zadatak u literaturi i kada se tako čita, a doživljaj je čudnovat i potpuno nesvakidašnji.

Knjiga je nastala u jedno važno vreme: godina 1967. je plus-minus izuzetno važna i za Jugoslaviju u umetničkom, kulturnom, političkom i socijalnom smislu, a važna je i za svet. To je bila tačka dodira Jugoslavije sa celim svetom u najesencijalnijem smislu. I u trenutku pisanja knjige, 1967. Bob Dilan na pretposlednjoj strani "Tarantule" pominje Jugoslaviju. Taj topos je vrlo važan u kontekstu drugih, ali dozvoljava i jednu dozu šaljivosti jer se knjiga može čitati i unazad. A može i na preskok. A može i da se ne čita uopšte. Ovo je primer izuzetne stvaralačke oslobođenosti pisanja. I čitanja.

“Geopoetika” se pridružila Dilanovom pisanju, ovom napisanom daleke 1967. zato što je i "Tarantula" pokazatelj slobode književnosti, one koja leži upravo u njenom savladavanju svih vremena.

(Blic Online)
 
Natrag
Top