Bankama porez, a pomoć samo nekim dužnicima?
Danas.hr 11.08.2011.
Najizgledniji model za pomoć dužnicima uključuje uvođenje poreza bankama na aktivu u švicarskim francima, a taj novac bi se iskoristio za pokrivanje (dijela) razlike između tržišnog i obračunskog tečaja franka po kojemu bi se izvršila konverzija stambenih kredita.
Potraga za "najmanje lošim" modelom pomoći dužnicima banaka pogođenim jačanjem švicarskog franka oko kojega bi se mogli naći Vlada i banke teško će se uspješno okončati bez kompromisa. To znači i priznanje vladajuće garniture da se malo zaletjela i pretjerala u obećanjima, te da se krug onih koji bi mogli računati na pomoć ipak sužava i time naglašava socijalna dimenzija cijele misije.
Na tom tragu su i ideje i savjeti stručnjaka koji se ovih dana bistre pri Ministarstvu financija. Prema saznanjima Poslovnog dnevnika, trenutačno se najizglednijom drži varijanta koja uključuje uvođenje poreza bankama na aktivu u švicarskim francima, s tim da taj novac zapravo ne bi išao u proračun nego bi se iskoristio za pokrivanje (dijela) razlike između tržišnog i obračunskog tečaja švicarskog franka po kojemu bi se izvršila konverzija stambenih kredita.
Ta razlika morala bi, međutim, biti manja nego što je predviđala prvotna ideja, odnosno prijedlog Vlade o 5,8 kuna za franak kao obračunskom tečaju jer bi to bio prevelik teret. Realno je pretpostaviti, a slično je već izjavio i guverner Željko Rohatinski u Dnevniku HTV-a, da se konverzija neće moći napraviti po tečaju nižem od 6 ili 6,2 kune za franak.
U slučaju uvođenja poreza, koncept balon kredita navodno bi se ostavio tek kao eventualni pomoćni alat, za iznos razlike tečaja povrh onoga što bi se pokrilo novcem od poreza.
Porez od dva do tri posto
Premijerkin savjetnik Željko Lovrinčević kaže da bi se nametanjem poreza na aktivu u švicarskim francima izbjeglo opterećivanje onih banaka koje nemaju kredite u švicarskim francima, odnosno penalizirali bi se oni koji su se igrali vatrom. Stopa tog poreza mogla bi biti, okvirno, između dva i tri posto, kaže Lovrinčević, s tim da bi osnovica za izračun bili svi krediti vezani za franak, i poduzećima i građanima. To znači namet od približno 900 milijuna kuna. Taj novac koristio bi se isključivo za (su)financiranje razlike obračunskog i tržišnog tečaja pri konverziji kredita, i to samo stambenih – i ne svih stambenih.
Dodatni kriteriji uključivali bi samo kredite za prve nekretnine, i to vrijednosti ne veće od 100.000 eura (ili franaka?), čime bi se u znatnom iznosu "počistio" portfelj kredita na koji bi se primijenio model pomoći.
Ukratko, banke bi novcem od poreza (same sebi) platile dio razlike obračunskog i tržišnog tečaja, a pritom bi im se ublažio rast nenaplativih kredita. Ovisno o ukupnoj tečajnoj razlici, dio bi morali preuzeti klijenti dužnici, kojima bi se mogla ponuditi mogućnost da taj ostatak vrijednosti reguliraju kroz "balon", tj. stave ga na stranu, ali nikako ne na rok od deset godina, već možda tri ili četiri godine.
Koliki bi dio ostao nepokriven primjenom arbitražnog tečaja od 6 ili 6,2 kune za euro u ovom se trenutku, uostalom, ne zna jer će to pokazati tek analize strukture stambenih kredita. Sigurno je samo da bi se značajan iznos na taj način eliminirao iz obuhvata modela.
Sve drugo, zaključuje Lovrinčević, značilo bi da država daje jamstva za razliku obračunskog i tržišnog tečaja po individualnim ugovorima o kreditima između banaka i klijenata, a to je neprihvatljivo i potiče moralni hazard. Problem je prilično kompleksan i stoga pri definiranju rješenja treba imati na umu instancu Ustavnog suda, kojem bi se mogli obratiti korisnici stambenih kredita u drugim valutama.