Ašok Murti: Arhitekta sa stilom

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
NE SAMO O POSLU: AŠOK MURTI
Arhitekta sa stilom

U svet stajlinga i mode Ašok Murti je ušao kao neko ko je imao izgrađen stav da stil nije samo odeća, već produžetak nečije ličnosti.

baja%20sedi.jpg


Kad je bio mali, Ašok Murti je imao nekoliko velikih strasti i mogao je da postane slikar, književnik, biolog ili veterinar. Diplomu je, ipak, stekao kao arhitekta, a onda se, sasvim neplanirano, zatekao u svetu mode i postao jedan od najcenjenijih domaćih stilista.

– Ko pogleda u moju krštenicu, shvatiće da sam stajlingom počeo da se bavim u ranim tridesetim. Nisam mogao da se snađem u novonastalom sistemu koji podilazi ukusu investitora i u kojem se intelektualna usluga najmanje plaća, pa sam u jednom trenutku ostao bez izvora prihoda – seća se Murti. – A, onda se potpuno čudno pojavio poziv sa „BK televizije” da budem njihov stilista. I eto, šesnaest godina kasnije, i dalje sam u tim sferama. Ne mogu da kažem da mi je u prvom trenutku bilo lako da u svojoj glavi zamenim svest o tome da radim nešto drugo.
– Trebalo mi je dve-tri godine da prihvatim da je to stalno, a ne privremeno stanje – priznaje stilista. – Nisam krenuo da studiram arhitekturu s namerom da jednog dana menjam delatnost i mnogo sam investirao u svoje obrazovanje. Posle velikog oklevanja bio sam na pragu da odem i na postdiplomske studije u inostranstvo. Gomila mojih prijatelja već je uradila isto i oni su me nagovarali na to. Ali, desilo se uvođenje sankcija na stipendije i više nije bilo moguće da razmišljam o tome, tako da je ovo bila jedina moguća opcija.

I kritikuje, i podržava

Baveći se intenzivno stajlingom, shvatio je koliko je toozbiljna nauka ukoliko neko želi temeljnije da se time bavi.
– Kod nas nema formalne škole, pa sam počeo da jurim literaturu. U ono vreme nije bilo lako pribaviti je. Gnjavio sam sve ljude koji su putovali u inostranstvo da mi donose knjige koje su mi bile potrebne. Ali, čitav niz mehanizama i alata pružilo mi je i formalno obrazovanje. Primenio sam mnogo onoga što sam naučio na arhitekturi, a pre svega teoriju forme i kompozicije – kaže naš sagovornik, ističući jedno univerzalno pravilo u stajlingu:
– Morate da budete apsolutno svesni kuda i u kojim situacijama ćete se kretati u trenutku odevenog dela svog života. Kad to raščistite, postoje samo dve stvari: nikada ne smete dozvoliti da sobom ponižavate okolinu i nikada ne smete sebe da dovedete u situaciju da se okolina oseća nadmoćno nad vama! Međutim, mislim da ljudi kod nas, iz potrebe da istaknu svoj status, počinju vizuelno da maltretiraju okolinu. Sa druge strane, ima dosta njih koji pokušavaju potpuno da negiraju rečnik odeće i izgledaju kao krpe. Postoji i ona grozna grupa, koje se najviše plašim, a to su ljudi koji nemaju nikakvu individualnost u oblačenju, pa se trude da uhvate prihvatljive estetske signale koje daje okolina i što više ih primene na sebi – podseća Murti, koji je mnoge smelo kritikovao, ali je mnogima i pomogao da izgrade sopstveni stil.

Drugačiji od ostalih

Ašok ističe da je azbuku odevanja pre svega učio od roditelja i sa simpatijama priča do koje mere je to bila neka vrsta ozbiljne građanske tradicije.
– Moj siroti otac je iz Indije i u Srbiju je došao sa svim stvarima koje je tamo nosio kao student, dok je živeo u onome, što se zove engleski sistem oblačenja – gde se znalo šta je prikladno obući za čaj u pet, šta kad se pođe u neku posetu, a šta za veče. Onda je pogledao okolo i sve poklonio Narodnom pozorištu u Šapcu, jer nije imao gde da ih obuče – navodi stilista.
Tako je u svet mode Ašok ušao kao neko ko je već odavno imao izgrađen stav da stil nije samo odeća, već produžetak nečije ličnosti. Od najranije mladosti je, kaže, obraćao pažnju šta oblači. U srednjoj školi je, recimo, redovno nosio kravatu i odelo, kad niko od njegovih drugova nije. Nekima se to dopadalo, nekima nije. Iako je stranac, njegov otac je insistirao na tome da se više identifikuje sa sredinom, ali Ašok je imao potrebu da pokaže da jeste deo tradicije, ali i da je individua, a odevanje je iskoristio kao dobru priliku da prestane da sakriva da je različit od drugih. Kao detetu iz mešovitog braka, za njega je građenje identiteta zaista bilo malo komplikovanije, nego za njegove vršnjake.
Mada je maštao da ima mnogo braće i sestara, sticajem okolnosti, ipak je ostao sam.
– Stalno zadirkujem roditelje da im više nije palo na pamet da ponove istu grešku, kad su videli šta im se desilo sa mnom. Istina je, u stvari, da su se upoznali veoma kasno, u vreme kada je majka, kao tehnolog u hemijskoj industriji „Šabac”, radila doktorat u Indiji. Rodila me je pred svoj četrdeseti rođendan. Od nas troje, ona je najviše vezana za Indiju i te tri i po godine smatra svojim najlepšim periodom života. Ona je htela da nosim indijsko ime, a imala je ideju da bismo tamo mogli i da živimo. Šabac je trebalo da im bude samo usputna stanica, ali život se malo više pobrinuo šta će raditi i gde će živeti i, dok su se okrenuli, tu su, gde su – ističe Murti. – Odlazili smo u Indiju dok je to finansijski bilo moguće. A onda, odjednom, ta putovanja su prestala. Dva intelektualca „teške kategorije” koji su iz samo njima znanih razloga odlučili da ostanu da žive i rade u jednom provincijskom gradiću, našla su se na ivici egzistencije. To je strašno!

Knjige i životinje najbolje društvo

Ašok je ipak našao način kako da zadovolji svoju potrebu za velikom porodicom.
– Sa knjigom se družim od najranijeg detinjstva. Knjiga je neka vrsta porodične tradicije. Bio sam spreman da ne odem u školu ako mi je neka knjiga interesantna.
Da nema egzistencijalnih muka, sigurno bih se potpuno posvetio i životinjama.
– Kad sam bio mali, pretresali su me kad ulazim u kuću da ne bih u džepu nešto uneo. U tome sam imao veliku podršku moga dede po majci. Deda je heroj mog detinjstva iveoma mi nedostaje! On je uživao u svakom mom interesovanju i snažno me podržavao. Nije ga mrzelo da mi čita, bio je spreman da mi pomogne da prošvercujemo neku životinju, kupovao mi boje, vodio me na izložbe... Uvek je bio na mojoj strani, a svakom detetu je to potrebno, ma šta uradilo – smeje se naš sagovornik.
– Žao mi je što nekim ljudima ne mogu da objasnim da ova divna stvorenja sa kamatom, debelo vrate svaku dobru stvar koju im uradite, samo ih ne treba tretirati kao objekte, nego kao osećajna bića, što i jesu. U to sam se uverio bezbroj puta. Evo, navršava se dvadeset četiri godine kako u kontinuitetu imam nekog ljubimca. Moja bivša supruga je uvela mačku u moj život. Ranije sam mislio da ih samo tolerišem, jer sam bio ubeđen da ne pokazuju onu vrstu emocija koju pokazuje pas i grdno sam pogrešio. U jednom trenutku sam imao čak pet pasa i tri mačke, sada smo ostali samo jedan pas i ja – sleže ramenima.
----------------------------------------------

Gimnastika za starije

– Bio sam neko ko je odbijao da se bavi fizičkim aktivnostima, jer sam smatrao da je ono: morate da radite na sebi, morate zdravo da se hranite, morate da vežbate – samo prazna fraza. Ali, zaista morate. U jednom trenutku, ta neaktivnost vas stigne sa kamatom. Napokon sam to shvatio. Za one koji me znaju odranije, potpuno je šokantno da poslednjih pet godina istumbam sve, samo da bih stigao na vežbe. To je gimnastika za starije na programu doktora Filguda – kaže Ašok smejući se.
--------------------------------------------------------------------

Hirurzi prave duplikate

Šta o estetskoj hirurgiji misli čovek od stila?
– Ako pođemo od toga da je plastična hirurgija prvobitno zamišljena da pomogne ljudima nakon teške povrede, kao i u slučaju kad nekoga Bog unesreći, pa se rodi sa asimetrično klempavim ušima, što zaista može da naruši samopoštovanje i naruži izgled ili ako žena ima problem viška kože posle porođaja, za mene je potpuno u redu da ta osoba izvrši estetsku korekciju. Ali, ako svi počnu da liče jedni na druge kao da su kupljeni u samousluzi, onda ne razumem tu potrebu. To ukida karakter i briše individualnost, a takođe ukazuje i na bazično neprihvatanje sebe. Džaba vama da popravite sve na sebi, ako ništa niste uradili iznutra – smatra Ašok Murti.
----------------------------------------------------------------

Ne odriče se prijatelja

Ašok kaže da je imao sreću što su kroz njegov život prošli mnogi ljudi koji su mogli da razumeju njegovo iskreno posvećenje kreativnosti i da stimulišu njegovo formiranje kroz obrazovanje. Pre svih, to je njegova učiteljica Milica Vuković, pojedini nastavnici, razredne starešine, profesori na fakultetu i zastavnik u vojsci. Armiju je služio u Smederevu, 1981. godine, kada je već bilo napeto. Koliko god to danas strašno zvučalo, kaže da je imao samo dobra iskustva. Možda jeste bilo stresno u prvom trenutku, ali je odrastao i naučio da živi samostalno. Mora da prizna i da ću zauvek ostati Jugosloven. Njegovi prijatelji žive širom bivše Jugoslavije i nikoga se nije odrekao.

Dana Stanković
[objavljeno: 13/06/2010]
Politika magazin




 
Natrag
Top