LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Antonio Machado
Machado, španjolski pjesnik rođen je 1875. godine u Sevilji, a umro je u Collioureu (Francuska) 1939. godine. Najmlađi od slavne Generacije `98, je obilježio prva dva desetljeća dvadesetoga stoljeća u španjolskoj književnosti trajnim vrijednostima. On je središte originalnosti izveo iz vlastitog otajstva ostajući vjeran sebi i svojoj zemlji, običnom čovjeku, ali i svemu onom što tvori španjolsku zasebnost u njenom ethosu: ljudskoj sudbi uokvirenoj u strasti, ljubavi, patnji, nadanju i snatrenju. Zbirke: “Samoće”, “Poezija” Najkineskiji od španjolskih pjesnika, bio je u to vrijeme usamljeni udovac u četrdesetim godinama. Njegova žena Lenora, koju je oženio kada je ona imala petnaest a on trideset i tri, umrla je sa nepunih osamnaest godina, u ljeto 1912. Bio je to udarac od kojeg se on neće nikada oporaviti; i Lenora, i brda Kastilje na kojima se mogla vidjeti Machadova dugačka figura kako neumorno gura njezina kolica tog posljednjeg ljeta, stalno će se vraćati u njegovu poeziju. Rubén Dario ga je ovako fiksirao u vremenu: “Tajanstven i tih. Jedva si mu mogao susresti pogled, toliko je bio dubok. Govorio bi s dodirom više milosti i sramežljivosti, i zamalo se moglo vidjeti svjetlost njegovih misli kako gore. Mogao je biti pastir lavova, i u isto vrijeme, pastir janjadi.”“Nikada nisam bliže misliti jednu stvar, nego kada sam napisao suprotno,” zapisao je Machado. Kada je kao prvi u zapadnom svijetu, pisao pjesme u kojima pripovjedač kao da ne postoji, u kojima s istim poštovanjem prilazi sanjanom i vidljivom krajoliku i pušta ih da teku usporedo, nikada ne prosuđujući i poturajući čitatelju istine, nije bio svjestan čudesne sličnosti s Wang Weiem, budističkim pjesnikom dinastije Tang iz 7. stoljeća, za kojeg nije ni mogao znati. Ali predmet ovog uvoda je nešto drugo. Građanski rat donosi u Machadove krajolike lunarnu pustoš i ogromnu tugu izgubljene Španjolske: nakon što je aktivno sudjelovao u obrani republike, napušta Barcelonu s drugim izbjeglicama 22. siječnja 1939., u samu zoru Francovog dana. Putnici iz pretrpanih vojnih ambulantnih kola koja su se po olujnoj kiši probijala u noći 27. siječnja iz Figuerasa do francuske granice, sjećaju se plemenitog starog učitelja koji je odbijao ući dok svi zaostali ne budu zbrinuti, riječima: “ja imam vremena, ja imam vremena.” Umro je nedugo poslije, izmočen od kišnih bujica i iscrpljen pješačenjem smrznutim planinskim prijevojima, u Colliouru, mjestu na francuskoj obali, gdje je i pokopan. Nobelovac Juan Ramón Jiménez koji je našao egzil u Portoriku, izrazio je nadu “da će se njegov prijatelj Machado, koji je tako dobro poznavao oporu i neujednačenu putanju smrti, znati vratiti u voljenu Kastilju, nekim podzemnim nebom.”
Machado, španjolski pjesnik rođen je 1875. godine u Sevilji, a umro je u Collioureu (Francuska) 1939. godine. Najmlađi od slavne Generacije `98, je obilježio prva dva desetljeća dvadesetoga stoljeća u španjolskoj književnosti trajnim vrijednostima. On je središte originalnosti izveo iz vlastitog otajstva ostajući vjeran sebi i svojoj zemlji, običnom čovjeku, ali i svemu onom što tvori španjolsku zasebnost u njenom ethosu: ljudskoj sudbi uokvirenoj u strasti, ljubavi, patnji, nadanju i snatrenju. Zbirke: “Samoće”, “Poezija” Najkineskiji od španjolskih pjesnika, bio je u to vrijeme usamljeni udovac u četrdesetim godinama. Njegova žena Lenora, koju je oženio kada je ona imala petnaest a on trideset i tri, umrla je sa nepunih osamnaest godina, u ljeto 1912. Bio je to udarac od kojeg se on neće nikada oporaviti; i Lenora, i brda Kastilje na kojima se mogla vidjeti Machadova dugačka figura kako neumorno gura njezina kolica tog posljednjeg ljeta, stalno će se vraćati u njegovu poeziju. Rubén Dario ga je ovako fiksirao u vremenu: “Tajanstven i tih. Jedva si mu mogao susresti pogled, toliko je bio dubok. Govorio bi s dodirom više milosti i sramežljivosti, i zamalo se moglo vidjeti svjetlost njegovih misli kako gore. Mogao je biti pastir lavova, i u isto vrijeme, pastir janjadi.”“Nikada nisam bliže misliti jednu stvar, nego kada sam napisao suprotno,” zapisao je Machado. Kada je kao prvi u zapadnom svijetu, pisao pjesme u kojima pripovjedač kao da ne postoji, u kojima s istim poštovanjem prilazi sanjanom i vidljivom krajoliku i pušta ih da teku usporedo, nikada ne prosuđujući i poturajući čitatelju istine, nije bio svjestan čudesne sličnosti s Wang Weiem, budističkim pjesnikom dinastije Tang iz 7. stoljeća, za kojeg nije ni mogao znati. Ali predmet ovog uvoda je nešto drugo. Građanski rat donosi u Machadove krajolike lunarnu pustoš i ogromnu tugu izgubljene Španjolske: nakon što je aktivno sudjelovao u obrani republike, napušta Barcelonu s drugim izbjeglicama 22. siječnja 1939., u samu zoru Francovog dana. Putnici iz pretrpanih vojnih ambulantnih kola koja su se po olujnoj kiši probijala u noći 27. siječnja iz Figuerasa do francuske granice, sjećaju se plemenitog starog učitelja koji je odbijao ući dok svi zaostali ne budu zbrinuti, riječima: “ja imam vremena, ja imam vremena.” Umro je nedugo poslije, izmočen od kišnih bujica i iscrpljen pješačenjem smrznutim planinskim prijevojima, u Colliouru, mjestu na francuskoj obali, gdje je i pokopan. Nobelovac Juan Ramón Jiménez koji je našao egzil u Portoriku, izrazio je nadu “da će se njegov prijatelj Machado, koji je tako dobro poznavao oporu i neujednačenu putanju smrti, znati vratiti u voljenu Kastilju, nekim podzemnim nebom.”
Gospode, uzeo si mi
Gospode, uzeo si mi što sam najviše voleo.
Srce moje ponovo vapi, Bože, cuješ li gore?
Tvoja je volja, Gospode, protiv moje izvršena.
Gospode, opet smo sami, moje srce i more.
Ljetnja noć
Ugodna ljetna noć.
Otvoreni balkoni
visokih kuća
na prostranom trgu staroga gradića.
U pustom, širokom pravokutniku
kamene klupe, simetrične
živice i akacije
ocrtavaju crne sjene na bijelom pijesku.
U zenitu mjesec, a na tornju
osvijetljeno kazalo sata.
Prolazim ovim starim gradić em,
sam, kao priviđenje.
Mahovina raste
Mahovina raste u sjeni na trgu
i na svetom i ostarjelom kamenu
crkve. U atriju je prosjak …
Njegova je duša starija nego crkva.
U hladna jutra on se lagano uspinje
mramornim stepeništem
do kamenog zakutka … Tu se ukazuje
kroz razderan kaput njegova suha ruka.
Praznim dupljama svojih očiju
vidio je kako prolaze
bijele sjene, za svijetlih dana,
bijele sjene svetih časova.
Možda je u snu
Možda je, u snu, ruka
sijača zvijezda
probudila zaboravljenu muziku
kao zvuk beskrajne lire,
i do naših usana dopro je ubogi val
malobrojnih istinskih riječi.
Na prijateljevu pogrebu
Jednog su ga užasnog poslijepodneva u mjesecu srpnju
spustili u zemlju, pod suncem koje je divljački žarilo.
Blizu raskriljena groba
bijahu ruže uvelih latica, uz
žeravce trpka mirisa i
purpurnih cvjetova. Nebo:
čelično plavo, bez ijednog oblaka.
Puhao je ukočeni, suhi povjetarac.
Zatežući čvrste konope
Iznad otvorenog groba
Dva su radnika polako spustila
teški lijes u dubinu….
Mukli udarac dosegnute zemlje
Svečano je odjekivao tišinom.
Lijes koji udara o zemlju
U sebi ima nešto savršeno ozbiljno.
Nad crnim poklopcem lijesa
Kovitlala se zemljina prašina…
Vjetar nam je donio
Bjelkasti miris unutrašnjosti groba. –
A ti, sada bez sjene, spavao si i odmarao,
Trajni mir tvojim kostima…
Spavao si konačnošću
Najstvarnijeg, duboka sna.
2.
Popodne bijaše sneno i tužno,
tipično ljetno popodne. Bršljanove izdanke
Ljuljaše vjetar na zaprašenom, crnom vrtnom zidu…
Prskanje fontane.
Strugavim zvukom pokrenuo sam bravu.
Zahrđala stara vrata kreštavo su me
pustila unutra, teško se zanjihavši i još jednom
narušivši tišinu zaustavljenu u mrtvom popodnevu.
U praznom vrtu klokotavi zvuk
prštave vode pjevao je svoje razlivene stihove,
vodeći me sve bliže fontani. Iz njezinih je usta
po bijelim mramornim pločama kapala monotonija.
Fontana je pjevala: “Vraća li se doista
sve što je prošlo, snovi i moj poj?
Sporo poslijepodne u još usporenijem ljetnom vremenu…”
Odgovorio sam joj:
“Ne vraća se, sestrice,
Ništa osim udaljenog zvuka tvog pjevanja.”
“Bilo je to upravo ovakva popodneva.
Kao i tada, moja se voda slijevala
i jednoličnošću prekrivala mramor.
Sjećaš se, brate? Pogledaj mirtu u dugoj lisnatoj mantiji:
i tada je pjevala melodiju koju upravo sada
osluškuješ. Zreli plamenocrveni plodovi
visjeli su s grana baš kao što
vise i danas. Zar se doista ne sjećaš?
Istog ovakvog usporenog, kasnog popodneva…”
“Ne znam o kakvim dalekim snovima
i nasmijanim stihovima pričaš, sestrice u izviranju.
Poznajem samo tvoju blistavu vodu i njezin
vedri zvuk koji je nekoć imao okus po plamenocrvenim plodovima,
poznajem i vlastitu gorčinu koja se uz tebe rasplinjuje,
staro ljetno popodne snivajući sve nejasnijim snovima.
Znam tvoja ogledala čija pjesma
odražava muku jučerašnje ljubavi,
ali reci mi, fontano čarobna jezika,
podsjeti me na sretne legende koje davno zaboravih.”
“Ne poznajem sretne stare legende.
Sjećam se jedino davne melankolije.
Jednog jasnog popodneva tijekom usporena ljetnog vremena…
u muci svratio si svojoj tražiti moje rime.
Usne si prislonio smirenom mi tijeku:
tog si mi jasnog popodneva povjerio svoj zavjet.
Imao si vruće usne, goruću bol.
Žedne bijahu tada, žedne ih i sad susrećem.
“Zbogom zauvijek, fontano pjesme,
pospani stari vrtu vječnog jezika.
Zbogom zauvijek – tvoja je monotonija
Gorča od moje vlastite boli.”
Uz škriputav zvuk moj je ključ okrenuo bravu.
Zahrđala vrata polako su se prepustila cviležu,
teško se zanjihavši u tišini mrtvog popodneva.
3.
Limunovo drvo nepomično pridržava
blijedu i prašnjavu granu
nad čistom vodom fontanine čarolije,
u čijoj se unutrašnjosti, snivajući,
još jedan plod pojavljuje…
Popodne je jasno,
Proljeće u zraku,
Sredina ožujskog popodneva,
s tek daškom travanjske uznemirenosti.
Sâm sam na tihoj verandi:
tražim neku neisprobanu iluziju –
neku sjenu na bjelini zidova,
neko uspavano pamćenje
na kamenoj ogradi fontane,
možda u zraku dašak
laganog titraja talara.
Popodnevom pluta
miris odsutnosti,
šapćući blistavoj duši: nikad,
a srcu: čekaj.
Miris je to koji priziva duhove
davno umrlih djevojaka.
Da, pamtim te, jasno i sretno popodne
s proljećem u zraku,
bez ijednog rascvjetalog cvijeta,
kako si mi znalo donositi
sladak miomiris drage mente,
miris dobrog bosiljka
koji je majka uzgajala u glinenim posudama.
Vidjelo si kako zaranjam svoje nevine ruke
u bistru, čistu vodu
dosežući čarobni plod
koji sada sniva u dubinama fontane…
O da, pamtim te, sretno i jasno popodne,
s proljećem u zraku.
4.
Slijedim pjesmu
starih kadenci
koju djeca pjevaju
trčeći i igrajući se,
u trku slijevajući zvuke
u svoje najdraže snove
na način fontane
i njezine vodene pjesme:
monotoni,
prastari smijeh
lišen užitka,
s prastarim suzama,
no slobodan od gorčine,
iz starih legendi.
Na dječjim usnama
pjesma teče
poput zbrkane priče
još uvijek jasno bolne
priče o davnoj ljubavi
nikada do kraja ispjevanoj.
Igrajući se u sjeni
starog gradskog trga,
djeca pjevahu…
Stara kamena fontana
slijevala je vječnu,
kristalnu vodu legenda.
Djeca pjevahu
ingenioznu pjesmu
o stvarima koje traju
i ne mogu se okončati.
Pjesma je zbrkana,
bol je jasna –
Fontana mirno
nastavlja pripovijedati,
beznačajnu priču,
ispunjenu boli.
5.
Sanjajući hodam
kasnonoćnim putevima.
Zlatne gore, zeleni borovi
i prašnjavi hrastovi…
Kamo vode ceste ispod mene?
Hodam pjevajući, predamnom je
put i sve kasnija večer.
“Ljubav je probola moje srce
svojim trnom.
Jednog sam ga dana izvadio –
I sada je srce prazno.”
Svijet oko mene na tren
postaje mutan i nepomičan,
zamišljen. Šuštaj vjetra
među riječnim jablanovima.
Prašina se podiže
I vijugavi se put, još uvijek
blago trepereći, rasplinjuje,
nestaje.
Moja pjesma još jednom vapi:
“Oštri trne od zlata,
Kad bih te samo mogao opet osjetiti,
u dubinama svog srca.”
Ništa ne znači
Ništa ne znači ako zlatno vino
prelije tvoju kristalnu čašu
ili trpki sok pomuti čisti pehar.
Ti naš tajanstvene hodnike
duše, putanje snova
i spokojno veče
kud odlaze da umru…
Tamo te čekaju
mrke proročice života,
i ponijet će te jednoga dana
u vrt vječnog proljeća.
Polje
Večer polako umire
ko što se skromno ognjište gasi.
Gore, na brdima,
pokoja iskra ostaje.
A ovo slomljeno stablo na belome putu
tjeskobom suze izaziva.
Dvije grane na ranjenom deblu, po jedan
list, suh i crn, na svakoj grani.
Plačeš? … Među topolama zlatnim,
daleko, sena te ljubavi čeka.
Gospode, uzeo si mi što sam najviše voleo.
Srce moje ponovo vapi, Bože, cuješ li gore?
Tvoja je volja, Gospode, protiv moje izvršena.
Gospode, opet smo sami, moje srce i more.
Ljetnja noć
Ugodna ljetna noć.
Otvoreni balkoni
visokih kuća
na prostranom trgu staroga gradića.
U pustom, širokom pravokutniku
kamene klupe, simetrične
živice i akacije
ocrtavaju crne sjene na bijelom pijesku.
U zenitu mjesec, a na tornju
osvijetljeno kazalo sata.
Prolazim ovim starim gradić em,
sam, kao priviđenje.
Mahovina raste
Mahovina raste u sjeni na trgu
i na svetom i ostarjelom kamenu
crkve. U atriju je prosjak …
Njegova je duša starija nego crkva.
U hladna jutra on se lagano uspinje
mramornim stepeništem
do kamenog zakutka … Tu se ukazuje
kroz razderan kaput njegova suha ruka.
Praznim dupljama svojih očiju
vidio je kako prolaze
bijele sjene, za svijetlih dana,
bijele sjene svetih časova.
Možda je u snu
Možda je, u snu, ruka
sijača zvijezda
probudila zaboravljenu muziku
kao zvuk beskrajne lire,
i do naših usana dopro je ubogi val
malobrojnih istinskih riječi.
Na prijateljevu pogrebu
Jednog su ga užasnog poslijepodneva u mjesecu srpnju
spustili u zemlju, pod suncem koje je divljački žarilo.
Blizu raskriljena groba
bijahu ruže uvelih latica, uz
žeravce trpka mirisa i
purpurnih cvjetova. Nebo:
čelično plavo, bez ijednog oblaka.
Puhao je ukočeni, suhi povjetarac.
Zatežući čvrste konope
Iznad otvorenog groba
Dva su radnika polako spustila
teški lijes u dubinu….
Mukli udarac dosegnute zemlje
Svečano je odjekivao tišinom.
Lijes koji udara o zemlju
U sebi ima nešto savršeno ozbiljno.
Nad crnim poklopcem lijesa
Kovitlala se zemljina prašina…
Vjetar nam je donio
Bjelkasti miris unutrašnjosti groba. –
A ti, sada bez sjene, spavao si i odmarao,
Trajni mir tvojim kostima…
Spavao si konačnošću
Najstvarnijeg, duboka sna.
2.
Popodne bijaše sneno i tužno,
tipično ljetno popodne. Bršljanove izdanke
Ljuljaše vjetar na zaprašenom, crnom vrtnom zidu…
Prskanje fontane.
Strugavim zvukom pokrenuo sam bravu.
Zahrđala stara vrata kreštavo su me
pustila unutra, teško se zanjihavši i još jednom
narušivši tišinu zaustavljenu u mrtvom popodnevu.
U praznom vrtu klokotavi zvuk
prštave vode pjevao je svoje razlivene stihove,
vodeći me sve bliže fontani. Iz njezinih je usta
po bijelim mramornim pločama kapala monotonija.
Fontana je pjevala: “Vraća li se doista
sve što je prošlo, snovi i moj poj?
Sporo poslijepodne u još usporenijem ljetnom vremenu…”
Odgovorio sam joj:
“Ne vraća se, sestrice,
Ništa osim udaljenog zvuka tvog pjevanja.”
“Bilo je to upravo ovakva popodneva.
Kao i tada, moja se voda slijevala
i jednoličnošću prekrivala mramor.
Sjećaš se, brate? Pogledaj mirtu u dugoj lisnatoj mantiji:
i tada je pjevala melodiju koju upravo sada
osluškuješ. Zreli plamenocrveni plodovi
visjeli su s grana baš kao što
vise i danas. Zar se doista ne sjećaš?
Istog ovakvog usporenog, kasnog popodneva…”
“Ne znam o kakvim dalekim snovima
i nasmijanim stihovima pričaš, sestrice u izviranju.
Poznajem samo tvoju blistavu vodu i njezin
vedri zvuk koji je nekoć imao okus po plamenocrvenim plodovima,
poznajem i vlastitu gorčinu koja se uz tebe rasplinjuje,
staro ljetno popodne snivajući sve nejasnijim snovima.
Znam tvoja ogledala čija pjesma
odražava muku jučerašnje ljubavi,
ali reci mi, fontano čarobna jezika,
podsjeti me na sretne legende koje davno zaboravih.”
“Ne poznajem sretne stare legende.
Sjećam se jedino davne melankolije.
Jednog jasnog popodneva tijekom usporena ljetnog vremena…
u muci svratio si svojoj tražiti moje rime.
Usne si prislonio smirenom mi tijeku:
tog si mi jasnog popodneva povjerio svoj zavjet.
Imao si vruće usne, goruću bol.
Žedne bijahu tada, žedne ih i sad susrećem.
“Zbogom zauvijek, fontano pjesme,
pospani stari vrtu vječnog jezika.
Zbogom zauvijek – tvoja je monotonija
Gorča od moje vlastite boli.”
Uz škriputav zvuk moj je ključ okrenuo bravu.
Zahrđala vrata polako su se prepustila cviležu,
teško se zanjihavši u tišini mrtvog popodneva.
3.
Limunovo drvo nepomično pridržava
blijedu i prašnjavu granu
nad čistom vodom fontanine čarolije,
u čijoj se unutrašnjosti, snivajući,
još jedan plod pojavljuje…
Popodne je jasno,
Proljeće u zraku,
Sredina ožujskog popodneva,
s tek daškom travanjske uznemirenosti.
Sâm sam na tihoj verandi:
tražim neku neisprobanu iluziju –
neku sjenu na bjelini zidova,
neko uspavano pamćenje
na kamenoj ogradi fontane,
možda u zraku dašak
laganog titraja talara.
Popodnevom pluta
miris odsutnosti,
šapćući blistavoj duši: nikad,
a srcu: čekaj.
Miris je to koji priziva duhove
davno umrlih djevojaka.
Da, pamtim te, jasno i sretno popodne
s proljećem u zraku,
bez ijednog rascvjetalog cvijeta,
kako si mi znalo donositi
sladak miomiris drage mente,
miris dobrog bosiljka
koji je majka uzgajala u glinenim posudama.
Vidjelo si kako zaranjam svoje nevine ruke
u bistru, čistu vodu
dosežući čarobni plod
koji sada sniva u dubinama fontane…
O da, pamtim te, sretno i jasno popodne,
s proljećem u zraku.
4.
Slijedim pjesmu
starih kadenci
koju djeca pjevaju
trčeći i igrajući se,
u trku slijevajući zvuke
u svoje najdraže snove
na način fontane
i njezine vodene pjesme:
monotoni,
prastari smijeh
lišen užitka,
s prastarim suzama,
no slobodan od gorčine,
iz starih legendi.
Na dječjim usnama
pjesma teče
poput zbrkane priče
još uvijek jasno bolne
priče o davnoj ljubavi
nikada do kraja ispjevanoj.
Igrajući se u sjeni
starog gradskog trga,
djeca pjevahu…
Stara kamena fontana
slijevala je vječnu,
kristalnu vodu legenda.
Djeca pjevahu
ingenioznu pjesmu
o stvarima koje traju
i ne mogu se okončati.
Pjesma je zbrkana,
bol je jasna –
Fontana mirno
nastavlja pripovijedati,
beznačajnu priču,
ispunjenu boli.
5.
Sanjajući hodam
kasnonoćnim putevima.
Zlatne gore, zeleni borovi
i prašnjavi hrastovi…
Kamo vode ceste ispod mene?
Hodam pjevajući, predamnom je
put i sve kasnija večer.
“Ljubav je probola moje srce
svojim trnom.
Jednog sam ga dana izvadio –
I sada je srce prazno.”
Svijet oko mene na tren
postaje mutan i nepomičan,
zamišljen. Šuštaj vjetra
među riječnim jablanovima.
Prašina se podiže
I vijugavi se put, još uvijek
blago trepereći, rasplinjuje,
nestaje.
Moja pjesma još jednom vapi:
“Oštri trne od zlata,
Kad bih te samo mogao opet osjetiti,
u dubinama svog srca.”
Ništa ne znači
Ništa ne znači ako zlatno vino
prelije tvoju kristalnu čašu
ili trpki sok pomuti čisti pehar.
Ti naš tajanstvene hodnike
duše, putanje snova
i spokojno veče
kud odlaze da umru…
Tamo te čekaju
mrke proročice života,
i ponijet će te jednoga dana
u vrt vječnog proljeća.
Polje
Večer polako umire
ko što se skromno ognjište gasi.
Gore, na brdima,
pokoja iskra ostaje.
A ovo slomljeno stablo na belome putu
tjeskobom suze izaziva.
Dvije grane na ranjenom deblu, po jedan
list, suh i crn, na svakoj grani.
Plačeš? … Među topolama zlatnim,
daleko, sena te ljubavi čeka.