Ante Tomić: Sredite Husniji boravišnu dozvolu
Izvor: Slobodna Dalmacija 09.11.2010. | 23:08
Bosanski građevinski radnik na Hvaru u zadnji je čas skinuo osamnaestogodišnjeg dečka s plahte o koju se ovaj naumio objesiti, a sutradan mu došla policija na vrata. Otočne snage reda i zakona sigurno ne bi ni znale za čovjeka da nije drugome spasio život, nego su vidjeli sumnjivo muslimansko ime u izvještaju o pokušaju samoubojstva i odlučili provjeriti ima li taj papire.
Uspjeh je bio potpun. Očaravajućom detektivskom pronicljivošću ukebali su ilegalnog useljenika i priveli ga licu pravde, a pravda ga je brzo i stručno deportirala u njegovo selo kraj Novog Travnika.
Husnija Turić tek se za devet mjeseci smije ponovno vratiti u Republiku Hrvatsku, a ako se ikada vrati, zacijelo će dobro razmisliti nađe li se u prilici da nekome pomogne.
Nevjerojatnim slučajem možda će jednom opet gledati gdje se nekakav hrvatski kreten vješa i neće mu pasti na pamet da išta poduzme. “Khhh! Khhh!” krkljat će iskolačenih očiju nesretnik na štriku, a Husnija će ga odozdo mirno pogledati, pripaliti cigaretu pa mu ovako reći:
“Eh, znam, znam, razumijem ja, jarane, sve što ti meni govoriš, ali ne mogu. Ne smijem. Pomognem li tebi, sebi sam odmogao. Izbacit će me odavde, posao ću izgubiti, a žena mi bolesna, djeca sve jedan drugom do uha...
”“Khhh! Khhh!” nastavit će onaj gore neumoljivo. “Evo njega opet. Umrijet će, a neće shvatit”, kazat će Husnija negodujući. “Ne smijem, čovječe. Kako ne kontaš, imat ću problema ako ti spasim život.”
Samoubojica će tada zadnji put trznuti nogama i isplaženog se jezika mrtav zaljuljati na lusteru, a Husnija Turić spokojno će otpuhnuti dim i zaključiti: “E, jebaji ga.”
Vjerojatnije je ipak da se takvo što neće dogoditi, i ne samo zato što je izvanredna rijetkost da netko dvaput svjedoči tuđem suicidu.
Trenutak prije nego što će autobusom za Srednju Bosnu napustiti Republiku Hrvatsku, Husnija Turić izjavio je za naše novine da mu, premda je izgnan i bez prihoda, nije žao da je spasio osamnaestogodišnjaka. Ne razmišljajući o posljedicama, tvrdi da bi opet jednako postupio.
Ovdje na trenutak možemo zaboraviti deportiranog bosanskog ilegalca. Napokon, ne moramo strahovati za dobrotu glupog Huse. Trebamo se zabrinuti što će biti s našim dušama.
Ako ste čitali ovu nevjerojatnu pripovijest, a niste sasvim bez srca, morala vas je zgaditi i ozlojediti birokratska bešćutnost policije i suda na Hvaru, koji su ubogog zidara, tesara, limara, što li je već, šutnuli unatoč tome što je on nesebično spasio jedan mladi život. Ne znam što o ovome kaže zakon i, pravo da vam kažem, ne zanima me. Ako je zakon takav da je Husniju Turića trebalo izbaciti iz RH, onda je taj zakon nepravedan i neljudski, glup i sramotan.
Mučni poslovi
Pod jedan, ilegalni radnici, već i načelno, zaista nisu nikakva prijetnja našem tržištu rada. Kolika god da je stopa nezaposlenosti, teške, mučne i prljave poslove koje Bosanci rade i novac koji zarađuju rijetko bi koji od nas prihvatio. Premda na internetskim forumima skinheadsi gnjevno poručuju da strani radnici oduzimaju poslove našim ljudima, prava je istina da skinheadsi obično ne znaju s koje strane valja primiti lopatu.
Pod dva, u pojedinačnom slučaju koji opisujemo osobito je da je ilegalni radnik učinio dobro djelo kojim se ne može svatko pohvaliti, a da je baš njegov plemeniti čin represivni aparat na posljetku iskoristio protiv njega. Ne znam da smo ikada i igdje kao na primjeru Husnije Turića jasnije otkrili istinitost one narodne “učini dobro, izij govno”.
Takvo što mora vas obeshrabriti, morate se zasramiti da vaša domovina čini takve svinjarije. Ako je vaša zemlja izbacila čovjeka koji je samoubojicu skinuo s konopa, to nije zemlja kojoj želite plaćati porez ili, neda-obog, dati život za nju.
Josipović je na potezu
Samo je jedan način, ako mene pitate, da se izgladi ovaj ružan i žalostan nesporazum. Automobil hrvatskog veleposlanstva ujutro bi trebao krenuti iz Sarajeva do sela Opara pokraj Novog Travnika, gdje bi delegacija strpljivo pričekala da se Husnija Turić spakira i oprosti sa ženom i djecom.
Zatim bi se uputili prema graničnom prijelazu s Republikom Hrvatskom, a tamo bi ih dočekao predsjednik Ivo Josipović, koji bi našem junaku osobno uručio boravišnu i radnu dozvolu i ovako mu kazao:
“Gospodine Turiću, u ime hrvatskih građana i svoje osobno ime, srdačno vam zahvaljujem da ste jednom mladiću spasili život. Osim toga, molim vas da primite našu smjernu ispriku za neugodnosti koje ste zbog toga otrpjeli.”
Ne učini li se takvo što, postupak Husnije Turića neće imati nikakvog smisla. Hrvatski životi uistinu neće biti vrijedni spašavanja. Zašto bi više itko takve gadove skidao s vješala?
ante tomić
Izvor: Slobodna Dalmacija 09.11.2010. | 23:08
Bosanski građevinski radnik na Hvaru u zadnji je čas skinuo osamnaestogodišnjeg dečka s plahte o koju se ovaj naumio objesiti, a sutradan mu došla policija na vrata. Otočne snage reda i zakona sigurno ne bi ni znale za čovjeka da nije drugome spasio život, nego su vidjeli sumnjivo muslimansko ime u izvještaju o pokušaju samoubojstva i odlučili provjeriti ima li taj papire.
Uspjeh je bio potpun. Očaravajućom detektivskom pronicljivošću ukebali su ilegalnog useljenika i priveli ga licu pravde, a pravda ga je brzo i stručno deportirala u njegovo selo kraj Novog Travnika.
Husnija Turić tek se za devet mjeseci smije ponovno vratiti u Republiku Hrvatsku, a ako se ikada vrati, zacijelo će dobro razmisliti nađe li se u prilici da nekome pomogne.
Nevjerojatnim slučajem možda će jednom opet gledati gdje se nekakav hrvatski kreten vješa i neće mu pasti na pamet da išta poduzme. “Khhh! Khhh!” krkljat će iskolačenih očiju nesretnik na štriku, a Husnija će ga odozdo mirno pogledati, pripaliti cigaretu pa mu ovako reći:
“Eh, znam, znam, razumijem ja, jarane, sve što ti meni govoriš, ali ne mogu. Ne smijem. Pomognem li tebi, sebi sam odmogao. Izbacit će me odavde, posao ću izgubiti, a žena mi bolesna, djeca sve jedan drugom do uha...
”“Khhh! Khhh!” nastavit će onaj gore neumoljivo. “Evo njega opet. Umrijet će, a neće shvatit”, kazat će Husnija negodujući. “Ne smijem, čovječe. Kako ne kontaš, imat ću problema ako ti spasim život.”
Samoubojica će tada zadnji put trznuti nogama i isplaženog se jezika mrtav zaljuljati na lusteru, a Husnija Turić spokojno će otpuhnuti dim i zaključiti: “E, jebaji ga.”
Vjerojatnije je ipak da se takvo što neće dogoditi, i ne samo zato što je izvanredna rijetkost da netko dvaput svjedoči tuđem suicidu.
Trenutak prije nego što će autobusom za Srednju Bosnu napustiti Republiku Hrvatsku, Husnija Turić izjavio je za naše novine da mu, premda je izgnan i bez prihoda, nije žao da je spasio osamnaestogodišnjaka. Ne razmišljajući o posljedicama, tvrdi da bi opet jednako postupio.
Ovdje na trenutak možemo zaboraviti deportiranog bosanskog ilegalca. Napokon, ne moramo strahovati za dobrotu glupog Huse. Trebamo se zabrinuti što će biti s našim dušama.
Ako ste čitali ovu nevjerojatnu pripovijest, a niste sasvim bez srca, morala vas je zgaditi i ozlojediti birokratska bešćutnost policije i suda na Hvaru, koji su ubogog zidara, tesara, limara, što li je već, šutnuli unatoč tome što je on nesebično spasio jedan mladi život. Ne znam što o ovome kaže zakon i, pravo da vam kažem, ne zanima me. Ako je zakon takav da je Husniju Turića trebalo izbaciti iz RH, onda je taj zakon nepravedan i neljudski, glup i sramotan.
Mučni poslovi
Pod jedan, ilegalni radnici, već i načelno, zaista nisu nikakva prijetnja našem tržištu rada. Kolika god da je stopa nezaposlenosti, teške, mučne i prljave poslove koje Bosanci rade i novac koji zarađuju rijetko bi koji od nas prihvatio. Premda na internetskim forumima skinheadsi gnjevno poručuju da strani radnici oduzimaju poslove našim ljudima, prava je istina da skinheadsi obično ne znaju s koje strane valja primiti lopatu.
Pod dva, u pojedinačnom slučaju koji opisujemo osobito je da je ilegalni radnik učinio dobro djelo kojim se ne može svatko pohvaliti, a da je baš njegov plemeniti čin represivni aparat na posljetku iskoristio protiv njega. Ne znam da smo ikada i igdje kao na primjeru Husnije Turića jasnije otkrili istinitost one narodne “učini dobro, izij govno”.
Takvo što mora vas obeshrabriti, morate se zasramiti da vaša domovina čini takve svinjarije. Ako je vaša zemlja izbacila čovjeka koji je samoubojicu skinuo s konopa, to nije zemlja kojoj želite plaćati porez ili, neda-obog, dati život za nju.
Josipović je na potezu
Samo je jedan način, ako mene pitate, da se izgladi ovaj ružan i žalostan nesporazum. Automobil hrvatskog veleposlanstva ujutro bi trebao krenuti iz Sarajeva do sela Opara pokraj Novog Travnika, gdje bi delegacija strpljivo pričekala da se Husnija Turić spakira i oprosti sa ženom i djecom.
Zatim bi se uputili prema graničnom prijelazu s Republikom Hrvatskom, a tamo bi ih dočekao predsjednik Ivo Josipović, koji bi našem junaku osobno uručio boravišnu i radnu dozvolu i ovako mu kazao:
“Gospodine Turiću, u ime hrvatskih građana i svoje osobno ime, srdačno vam zahvaljujem da ste jednom mladiću spasili život. Osim toga, molim vas da primite našu smjernu ispriku za neugodnosti koje ste zbog toga otrpjeli.”
Ne učini li se takvo što, postupak Husnije Turića neće imati nikakvog smisla. Hrvatski životi uistinu neće biti vrijedni spašavanja. Zašto bi više itko takve gadove skidao s vješala?
ante tomić