LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Alojz Gradnik
Alojz Gradnik (3. kolovoza 1882. – 14. srpnja 1967.), slovenski pisac i prevoditelj. Gradnik je bio profilirani autor. Tijekom svog života, između 1916. i 1944., objavio je devet zbirki pjesama i ostavio je velik broj neobjavljenih radova. Zajedno s Izidorom Cankarom i Ivanom Pregeljem, Gradnik je pripadao onim slovenskim autorima koji su slijedili prvu modernističku generaciju u slovenskoj književnosti (Ivan Cankar, Oton Župančič, Dragotin Kette i ostali). Gradnik je uvelike bio pod utjecajem radova pjesnika Josipa Murna Aleksandrova, a vjerojatno je bio među prvima koji su priznali Murnov pjesnički genij. Kao i Murn, Gradnik je u svoju poeziju inkorporirao impresionističke prikaze ladanja i seoskog života. Gradnikov stil i rječnik bili su jednostavni sa složenim motivima i sadržajima. Gradnikova rana poezija bila je jednako jako inspirirana starijim generacijama slovenskih pjesnika (modernisti, ali i Simon Gregorčič i France Prešeren) i europskim dekadentnim pokretom. Jedna od specifičnih osobina Gradnikove rane poezije bila je intenzivan fokus na odnosu između Erosa i Tanatosa: to jest, između erotske strasti i motiva smrti. Kasnije se odmaknuo od dekadentizma, ponovo otkrivši svoju rimokatoličku vjeru i okrenuvši se više mističnim temama, zadržavajući jednostavan i jasan jezik. Također je pisao domoljubne pjesme, u kojima je iznio intimne osjećaje boli, nade i razočarenja zbog tragedija u suvremenoj slovenskoj povijesti.
Pisma
Nikad mi više možda neće biti
dano da te vidim. Ipak jedna
duša smo samo, i znam da nijedna
sila nas više neće rastaviti.
Spojila nas je tuga nevidljiva
i mi smo zdenca dva, na površini
zemlje daleka, ali u dubini
ipak se jedan u drugoga sliva.
Smrt? Da ostavim te i ruku joj dadem,
da me zamami u sne što se zlate
i da kod nje tako čekam na te?
A ako je san taj dubok i bez nade
u drugi život? Ako li Nirvana
zauvijek guta sve što tako jako
iz mene vrišti? — Ne mogu nikako
da otrgnem se od tvojih usana.
Kad nam već usud drugi život ne da,
čemu li bježiš? Gledaj, moja prsa
ko snijeg su bijela, ko plodovi trsa
usta su moja slatka. Iz njih meda
samo se napij! Isrči mi iz žila
svu krv moju, vrelu od bjesnila,
da srvan budeš vapio od slasti,
i kada jednom ovaj život zađe
da smrt u meni tad ništa ne nađe.
Posljednji gost
O srce, kome još otvaraš vrata?
Skoro će zima, ceste su sve tiše,
pred kuću slijeću vrana gladna jata,
I živa duša ne prolazi više.
Gdje li je ono što si ti bez mjere
sipalo svuda, nuđalo bez cijene?
Gdje vreli mošt je tvoje slatke vjere,
gdje sok je njegov, gdje njegove pjene?
Zidovi goli, okviri raznijeti,
razbita okna, čaše su ispite.
Ni jedan trag u tužnu noć ne svijetli,
trpeze velom prašine pokrite.
O srce, ti si krčma prazna, nijema,
bez kore kruha i bez kaplje vina.
Od gostiju ni jednog više nema,
progutala ih bez traga tišina.
Još jedan gost nas mora posjetiti,
al neće reći oko kojeg sata,
tražiti neće ni jesti ni piti,
samo će tiho zaključati vrata.
Tužna pjesma
Nemoj otići, tu ostani sa mnom,
i daj mi ruku da se moja zagrije,
nek’ sve se vrati što je bilo prije,
pa makar da je davno pokopano.
Makar je mračno, ti ne pali luči,
sve vidi tko je proplakao noći,
nema želja tko je vječno, u samoći
čekao, znajuć’ kako usud muči.
Pred nama sad su samo krhotine.
U srce moje gledaj: kako malo
od svih je riječ med nama ostalo.
Kajanje osta, što neće da mine.
Nemoj otići, ne govori ništa,
nek’ teče dalje slijepih snova rijeka
i nek’ u čunu nosi dva čovjeka,
a svejedno je gdje su pristaništa.
Alojz Gradnik (3. kolovoza 1882. – 14. srpnja 1967.), slovenski pisac i prevoditelj. Gradnik je bio profilirani autor. Tijekom svog života, između 1916. i 1944., objavio je devet zbirki pjesama i ostavio je velik broj neobjavljenih radova. Zajedno s Izidorom Cankarom i Ivanom Pregeljem, Gradnik je pripadao onim slovenskim autorima koji su slijedili prvu modernističku generaciju u slovenskoj književnosti (Ivan Cankar, Oton Župančič, Dragotin Kette i ostali). Gradnik je uvelike bio pod utjecajem radova pjesnika Josipa Murna Aleksandrova, a vjerojatno je bio među prvima koji su priznali Murnov pjesnički genij. Kao i Murn, Gradnik je u svoju poeziju inkorporirao impresionističke prikaze ladanja i seoskog života. Gradnikov stil i rječnik bili su jednostavni sa složenim motivima i sadržajima. Gradnikova rana poezija bila je jednako jako inspirirana starijim generacijama slovenskih pjesnika (modernisti, ali i Simon Gregorčič i France Prešeren) i europskim dekadentnim pokretom. Jedna od specifičnih osobina Gradnikove rane poezije bila je intenzivan fokus na odnosu između Erosa i Tanatosa: to jest, između erotske strasti i motiva smrti. Kasnije se odmaknuo od dekadentizma, ponovo otkrivši svoju rimokatoličku vjeru i okrenuvši se više mističnim temama, zadržavajući jednostavan i jasan jezik. Također je pisao domoljubne pjesme, u kojima je iznio intimne osjećaje boli, nade i razočarenja zbog tragedija u suvremenoj slovenskoj povijesti.
Pisma
Nikad mi više možda neće biti
dano da te vidim. Ipak jedna
duša smo samo, i znam da nijedna
sila nas više neće rastaviti.
Spojila nas je tuga nevidljiva
i mi smo zdenca dva, na površini
zemlje daleka, ali u dubini
ipak se jedan u drugoga sliva.
Smrt? Da ostavim te i ruku joj dadem,
da me zamami u sne što se zlate
i da kod nje tako čekam na te?
A ako je san taj dubok i bez nade
u drugi život? Ako li Nirvana
zauvijek guta sve što tako jako
iz mene vrišti? — Ne mogu nikako
da otrgnem se od tvojih usana.
Kad nam već usud drugi život ne da,
čemu li bježiš? Gledaj, moja prsa
ko snijeg su bijela, ko plodovi trsa
usta su moja slatka. Iz njih meda
samo se napij! Isrči mi iz žila
svu krv moju, vrelu od bjesnila,
da srvan budeš vapio od slasti,
i kada jednom ovaj život zađe
da smrt u meni tad ništa ne nađe.
Posljednji gost
O srce, kome još otvaraš vrata?
Skoro će zima, ceste su sve tiše,
pred kuću slijeću vrana gladna jata,
I živa duša ne prolazi više.
Gdje li je ono što si ti bez mjere
sipalo svuda, nuđalo bez cijene?
Gdje vreli mošt je tvoje slatke vjere,
gdje sok je njegov, gdje njegove pjene?
Zidovi goli, okviri raznijeti,
razbita okna, čaše su ispite.
Ni jedan trag u tužnu noć ne svijetli,
trpeze velom prašine pokrite.
O srce, ti si krčma prazna, nijema,
bez kore kruha i bez kaplje vina.
Od gostiju ni jednog više nema,
progutala ih bez traga tišina.
Još jedan gost nas mora posjetiti,
al neće reći oko kojeg sata,
tražiti neće ni jesti ni piti,
samo će tiho zaključati vrata.
Tužna pjesma
Nemoj otići, tu ostani sa mnom,
i daj mi ruku da se moja zagrije,
nek’ sve se vrati što je bilo prije,
pa makar da je davno pokopano.
Makar je mračno, ti ne pali luči,
sve vidi tko je proplakao noći,
nema želja tko je vječno, u samoći
čekao, znajuć’ kako usud muči.
Pred nama sad su samo krhotine.
U srce moje gledaj: kako malo
od svih je riječ med nama ostalo.
Kajanje osta, što neće da mine.
Nemoj otići, ne govori ništa,
nek’ teče dalje slijepih snova rijeka
i nek’ u čunu nosi dva čovjeka,
a svejedno je gdje su pristaništa.