Alexandre Kojève - Kako čitati Hegela

Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Alexandre Kojève - Kako čitati Hegela



Obično se kao Hegelova metoda imenuje tzv. «dijalektička metoda», ali to je nesporazum, jer dijalektika nije metoda već vlastita istinska priroda samih stvari, a ne «umeće» izvan stvari. Sama konkretna stvarnost je dijalektička. Filozofska metoda može biti samo pasivna kontemplacija stvarnog i njegovo čisto i jednostavno opisivanje.
Fenomenologija je fenomenološka deskripcija, njen predmet je čovek kao «egzistencijalan fenomen». Čovek kako se on sam sebi pojavljuje u svojoj egzistenciji i kroz nju.
Hegelova metoda je ideirajuća apstrakcija. On posmatra konkretnog čoveka i epohu, ali samo zato da zu njima otkrije mogućnost (bit, pojam, ideju) koja se u njima ostvaruje.
Fenomenologija razmatra sve moguće filozofske stavove kao egzistencijalne stavove. Svaki od njih počiva tek na jednoj jedinoj «mogućnosti». Svaki je, prema tome, izopačen ako želi da izrazi celu istinu.
Fenomenologija zato je jedna filozofska antropologija. Njena tema je čovek, kao ljudski, stvarni bitak u istoriji.

Filozofija mora biti znanstvena (mora biti izložena u formi naučnog sistema). Znanost ili filozofija je nužna i potpuna, ona nije i ne može biti individualna spekulacija. Zaokruženost je kriterijum filozofske istine (apsolutne). U tom smislu, Fenomenologija ima kružni karakter.

Plan i struktura fenomenologije su takvi da je tekst podeljen u osam poglavlja. Podele A, B, C su uvedene naknadno. A i B slede logički ali ne i vremenski (istovremenost). Ono što se razvija u istoriji je konkretni čovek. Vremenitost se javlja u svakom odseku, ali prva tri odseka nisu istorijske naravi, ovi su odseci «istovremeni».

A, B, i C opisuju tri strane Svesti u širem smislu: «o sebi» (svest u strogom smislu), «za sebe» (Samosvest), «o sebi i za sebe» (Um, sjedinjenje dveju prvih)

A – Čovek se suprotstavlja svetu – svest o vanjskim predmetima
B – Čovek je svestan svoje suprotnosti prema svetu, svestan je sebe – osamljeni čovek koji je odvojen:
a) od sveta (moralni solipsizam): skepticizam, stoicizam
b) od boga: nesrećna svest

C – Čovek biva svestan svoje interakcije sa svetom, biva svestan sebe u svetu: potpuna svest.

Poglavlje VIII opisuje totalitet stvarnog, celokupna i konačna istina. Kružnost koja dokazuje totalitet tj. istinu celine.


KOMENTARI FENOMENOLOGIJE

Čovek, shvaćen u svom pasivnom, kontemplativnom stavu, ukoliko je spoznavajući subjekt, suprotstavlja se spoznatom vanjskom predmetu.

Čulna izvesnost. Hegelijanska filozofija je usmerena protiv gnoseološkog dualizma (kartezijanskog porekla). Radi se o ponovnom uspostavljanju Jedinstva protiv svakog dualizma. hegel počinje ublažavanjem tradicionalne opreke između spoznavajućeg subjekta i spoznatog objekta.
Objektivna istina se razlikuje od subjektivne izvesnosti: Istina je totalitet svarnosti koji se u punini i potpuno sam sebi objavljuje. Izvesnost ima smisla samo sa gledišta subjekta koji se suprotstavlja objektu. Izvesnost nije istina, već je samo subjektivna. Fenomenologija u celini opisuje proces preobražaja Izvesnosti u Istinu.

Za Hegela je senzualizam istinit ukoliko tvrdi da stvarni bitak jest. Ipak, on je lažan po tome što želi svaku spoznaju da zasnuje samo na spoznajnom stavu oseta, koji osim toga uključuje kontradikciju.
Za hegela nema apsolutno neracionalnih neposrednih datosti. Postoji uvek neki minimum racionalnosti tj. minimum negatorskog delovanja. Oset uključuje samo racionalne kategorije Bitak i Biti drugo. Oset objavljuje samo čisti tj. neodređeni bitak. Istina sadržana u čulnoj izvesnosti je da stvarni bitak jest, i ništa više.

Prelaz od oseta na opažaj. Bitak je raskomadan u Ja i u predmet, s jedne strane, i s druge on je raskomadan prostorom i vremenom. To nije sam bitak već primerci bitka.

Razum razlikuje «fenomen» od «istinskog bitka» ali sačuvan je objekat koji je suprotstavljen subjektu, to je natčulni svet ili «skrivena bit stvari». Na kraju poglavalja pojavljuje se Život, prvi pojam gde se subjekt ne razlikuje od predmeta. Život, i jedinstvo subjekta i predmeta uopšte, objavljuje se Umom.
Najpre se u pravcu predmeta pokazuje prazna Onostranost, bez sadržaja, čista negacija čulnog fenomena. U pravcu subjekta se pokazuje silogizam. Zatim se interakcijom silogizma i onostranosti prispeva do «misrnog sveta zakona» - to je newtonovska znanost.
Zatim dolazi kritika ove znanosti – ona je samo tautologija (ovo je ovo... i ništa više m.m.)
Ova tautologija se konkretizuje u ideji koja teži jedinstvu života što se pokazuje razumu koji je postao um.


IV poglavlje. Zadobijanje samosvesti kroz žudnju i delovanje. Otkriveni bitak svesti koja samoj sebi objavljuje svoj vlastiti bitak. Samosvest je Izvesnost i Istina: istina izvesnosti i izvesnost istine.
Ovo pretpostavja još jednu distinkciju između predmeta i subjekta. U ovom poglavlju se samosvest suprotstavlja svesti-o-drugoj-stvari. Da bi se moglo govoriti o nekoj samosvesti valja razlikovati između subjekta i predmeta. Ovo će gledište biti prevladano tek kada svest postane um.

C – Pretvaranje samosvesti u um.
Samospoznaja uključuje:
a) egzistencijalnu (emocionalnu, aktivnu) distinkciju između subjekta i predmeta;
b) spoznaju jedinstava subjekta i predmeta. Čovek deluje protiv sveta ali deluje ipak u njemu. Nemoguće je odeliti čoveka (subjekt) od sveta (objekt): ni stvarno, ni u spoznaji. Ali, treba ih suprotstaviti i razlikovati.

Jedinstvo čoveka i sveta nije neka datost, ono treba da bude ostvareno putem delovanja. Delotvorno ukidajući stvarnost predmeta, čovek dolazi do svesti o svojoj vlastitoj konkretnoj stvarnosti. Drugost (priroda) daje čoveku izvesnost o njemu samom. U žudnji za poništenjem predmeta, on nesvesno hoće potvrdu samog sebe. «Prirodni čovek» nije autonoman: on zavisi od spoljnog sveta, nije kadar da ga ukine ni da se potvrdi u svojoj nezavisnosti, u slobodi.
Čovek, budući slobodan i samostalan, priznaje da su i drugi jednako slobodni i samostalni. Obrnuto, on je isto slobodan i samostalan samo ako je kao takav priznat od drugih. Dijalektički preokret: uzajamno delovanje i uticanje – to je ono što čini društvenog, istorijskog čoveka.

Čovek pomoću sile pokušava da bude priznat kao slobodan i samostalan, odatle:
1) borba na život i smrt
2) dijalektika gospodara
3) dijalektika roba
4) borba na život i smrt

Polazi se od stanja bezlične žudnje. Kada čovek počinje da živi u ljudskoj sredini ta žudnja još postoji ali je promenila predmet – ona smera na drugog čoveka, a drugi čovek je priznat samo kao predmet. Za njim kao takvim on žudi, s namerom jedne negacije, prisvajanja.
Čovek nastoji da bude priznat od drugih, jednostavna žudnja postaje žudnja za priznanjem.

Biti čovek znači ne biti sustegnut nikakvom određenom «opstojnošću». Čovek ima mogućnost da negira Prirodu, i svoju vlastitu prirodu, ma kakva bila. Treba ostvariti negativnost, a ona se ostvaruje u delovanju i njime, ili kao Delovanje. Ako delatnot drugoga takođe ostvari ovu negativnost, onda svako traži smrt drugoga. Svako prihvata vlastitu smrt bar kao moguću. Biti čovek može se samo ako se može umreti, ali treba umreti kao čovek da se bude čovekom.
Ako čovek umre ostvarivajući svoju primitivnu žudnju za nekom prirodnom stvarnošću, on se ne negira, ne oslobađa se, on ostaje zavsan od Prirode.

Dijalektički prelaz as pozicije «borba na život i smrt» na poziciju «gospodar-rob» : čovek mora da ostane na životu, ali mora biti (ili postati) čovek

Nakon borbe, u kojoj niko ne mora poginuti, jedan je pobednik a drugi pobeđeni. Onaj ko je pobedio je gospodar: on je priznat priznanjem drugog, ali ne priznaje ovog drugog. Gospodar se razlikuje od čoveka u stanju bezlične žudnje po tome što njegova svest ima vlastiti, konkretni ljudski sadržaj. Ima odnos prema drugom čoveku i prirodi. On je priznat od drugog čoveka. Čovek u stanju bezlične žudnje nije priznat: sadržaj njegove svesti je priroda, pa je i on sam priroda tj. on je životinja. Ipak, svest od strane koje je gospodar priznat je svest roba. Gospodar postoji za čoveka, ali taj čovek za koga on postoji je samo rob.

Ropska svest je takva da je to samo čisto prirodno, biološko postojanje (bez negativnosti). Rob više voli da živi (kao rob) nego da umre (za slobodu). On je zavisan od organskog života, on daje prednost organskom životu i time on jeste taj život. Čovek, ukoliko je čovek, bori se da bi potvrdio svoj posed, neki prirodni predmet, ne ne nužno da ga potroši. Troše životinje.

Gospodar nije istinski čovek. On nikada neće biti zadovoljen priznatošću jer njega priznaju samo robovi. Rob je onaj ko će postati istorijski čovek, istinski čovek. Rob je od prirodnog sveta podjarmljen jer je više voleo da živi. Gospodar koji je stavio svoj život na kocku, savladao je prirodni svet, time i roba.
Rob zavisi o životu, o stvarima. Njegovo odbijanje smrti je ipak jedan ljudski stav, jer njegova ovisnost o stvarima je ljudska tj. negatorska. On izrađuje, preobražava stvari.On vlada stvarima, ali isto tako i zavisi od njih. Negativna strana rada je to što on zarobljava. Rob radi za gospodara a ne za samog sebe.
Stav gospodara prema starima je posredovan: svešću (tj. radom) roba. U tom smislu gospodar ne živi više u prirodnom svetu, ne zavisi više od njega jer mu rob radnik služi kao zaklon od tog sveta.

priroda se menja u istorijski svet onda kad ima borbe tj. hotimičnog rizika smrti, onda kada se javlja negativnost, koja se ostvaruje kao rad. Istorija je povjest krvavih borbi za priznanje (ratovi, revolucije) i radova koji preobražavaju prirodu.

Gospodar se bori kao čovek (za priznanje) ali troši kao životinja (a da nije radio ). U tome je klica njegovog nečoveštva. On time ostaje čovek u smislu bezlične žudnje. On je dokon, on ne radi, on ne negira – zato on i ne može premašiti stadijum bezlične žudnje. On može umreti kao čovek ali može živeti samo kao životinja. Čovek u smislu bezlične žudnje ne može biti priznat od drugog slobodnog čoveka.

Rob je iz straha pred smrću, doživljavajući smrtnu teskobu, stekao iskustvo čiste negativnosti tj. svoje slobode, svoje ljudskosti. Odatle on ima svest o postojanju u svetu, svest o konačnosti ljudske egzistencije, svest o individualnosti. Smrtna teskoba objavljuje robu da čovek nije istinski vezan ni uz jedan od posebnih uslova egzistencije. Teskoba je nužni uslov oslobođenja, ali nedovojan. Ona je tek mogućnost slobode.
Služeći gospodara rob se pokorava tuđoj volji: njegova svest je posredovana.On živi kao funkcija teskobe (koja je kao takva ljudska) a ne kao funkcija svoje životinjske žudnje. Rob još nije svestan oslobodilačke vrednosti rada. Gospodar, s druge strane, ostaje rob prirode po svojoj žudnji. Rob menja prirodu u svet. Time se oslobađa od prirode. Postaje svestan svoje slobode. Ova sloboda je još apstraktna jer rob ne živi zaista kao slobodan čovek, iako ima unutrašnju svest o svojoj slobodi. Slobodan je po svojoj misli i za svoju misao. Isprva veruje da će moći pri toj misli i ostati, ali dolazi do iskustva da ovaj stav nije sposoban za život. Dijalektičko iskustvo ropske svesti obistinjuje se u tri etape:
1. stoički stav
2. skeptički stav
3. stav nesrećne svesti (hrišćanski)

Stoicizam. Rob sebi objašnjava svoju situaciju i zauzima stoički stav naspram nje. Njegov princip je da je čovek slobodan jer misli. Stoik se, zasićujući svoje žudnje, potčinjava prirodi. On je misleći oslobođen. Ravnodušan je prema vanjskom, ljudskom ili prirodnom svetu. Na prestolu ili u lancima, on je jednako slobodan
Rob stoik nema svoju stvarnost u volji gospodara jer se on više ne potčinjava da bi ostao u životu, ne radi više zato da bi se održao u postojanju. On prihvata mogućnost da ga gospodar kazni smrću, on prihvata svoju vlastitu smrt: «filozofsko samoubistvo». To je negativna sloboda, prema svetu i ljudima, za koje se stoik ne zanima. Sloboda je apstraktna jer stoik misli ali ne deluje. Njegovo Ja ostaje jedno s njim samim, ono nije posredovano. Ono se suprotstavlja svetu, povlači se u misao, ali se ne bori protiv ovog sveta, protiv gospodara, da bi postigao da bude priznat kao slobodan. On je čovek, ali apstraktni čovek – samo u misli, i to u svojoj misli.
Svetu oprečna misao je prazna, ona nema sadržaja. Ako i ima neki sadržaj ona ga je dobila od spoljašnjeg sveta – stav stoika je provizoran te će on postati skeptik. Stoicizam je apstraktna sloboda kao iluzorna nezavisnost od sveta. Stoik ne može ništa drugo nego da prizna nemogućnost tog stava, da zanijeka (porekne) svet i društvo. On svoj stav preobrće u solipsizam, koji Hegel naziva skepticizmom.

Skepticizam. Ovde se radi o negaciji prirodnog sveta. Individualitet je uzdignut. To je moralni egzistencijalni solipsizam bez teoretske dopune. Različitost je negirana a sve što preostaje je čisto Ja koje je samo na svetu i upravo zbog toga je i slobodno. Ovo Ja je još apstraktno jer još nema borbe za istinsko priznanje. Stoik primećuje da je njegova sloboda iluzorna i tada on postaje «skeptik» ili «nihilist». Skeptik ostvaruje ideal stoika (apstraktnu slobodu) negirajući postojanje vanjskog sveta.
Radi se o mudracu koji kontemplira ali ne deluje. Stoik, u osnovi, ima za ideal stav Gospodara, ali on svoj život ne stavlja na kocku u borbama radi prestiža, ne deluje. Stav skeptika je negatorski – kao onaj čoveka-žudnje, kao onaj stav koji ima rob koji radi. Skeptik ima negatorski stav jer on razara sam bitak spoljašnjeg sveta, ali on to ne čini stvarno i aktivno već samo i isključivo mentalno. Ni on ne deluje!
Razlika stoika i skeptika je i u tome što je stoikova misao u stvarima, ona ne bi mogla negirati ove stvari a da samu sebe ne sruši. Skeptikova misao je, naprotiv, okrenuta prema samoj sebi, ona može da negira stvari. Skeptikovo mišljenje je beskonačno jer ono negira svako određenje. Ipak, skeptik ne može stvarno negirati svoju datu prirodu tj. svoje ropsko mesto u svetu gospodara. Njegova negacija je samo teorijska.

Čovek se razlikuje od životinje zato što je negatorsko biće, ali on je sintetički bitak, on je totalitet (jedna konkretna stvarnost) samo ukoliko se seća onoga što je negirao: što uključuje svest u njenom najširem smislu.

Čovek ima beskrajne mogućnosti; zato umire. Čovek je «iščezavauća beskonačnost», otvorena beskonačnost.

Skeptik ostaje u opažajnosti te podrezumeva distinkicju subjekta i objekta. On otkriva slobodu ali je osamljuje, hoće da misli negativnost u osami te negatinost završava u ništavilu – negativnost ne postoji izvan totaliteta, odvojena od identiteta ona je čisto ništa, smrt.
Krajnji rezultat skeptičkog stava je samoubistvo – čisto Ja se izjednačava sa čistim Ništa.
Skeptik ne negira neki sadržaj, neku teoriju, neki moral, već svaki sadržaj, svaku teoriju, svaki moral. Negacija koju on ponavalja je uvek ista – ona je trabunjanje. A njeov život, on je nužno kontradiktoran, te je njegova negacija samo verbalna: ako traje, ne ubija se, njegovo trajanje je kontradiktorno. Ako to shvati, on postaje:

Nesrećna svest. Ovde se radi o držanju koje nije saznajno već osećajno (čuvstverno). Pobožni čovek je svestan sebe i svoje suprotstavjnosti svetu. Odvaja se od sveta, ali ovo osamljenje uzrokuje njegovu nesreću. Iako se osamljuje, on je još rob koji živi u jednom neprijatejskom svetugde nije priznat. On postaj rob božji. jednak je gospodaru u tom smilslu što su i on i gospodar podjednako božji robovi. Ipak, on još nije stvarno slobodan: jednakost koju on postiže je jednakost u ropstvu, u obostranoj nepriznatosti.
Polazna tačka za nesrećnu svest je to što skeptik koji živi sebi protivreči. Bivajući svestan ove protivrečnosti, on postaje nešto drugo: pobožan čovek tj. hrišćanin.
Pobožni čovek prihvata svoja dva Ja, i zato je nerećan. Čovek, ukoliko ostaje rob, mora potražiti gospodara. Pobožan čovek ostaje rob. Skeptik negira gospodara ali ostaje rob. A rob bez gospodara je buržuj, koji je bitno hrišćanin (o ovome Hegel razglaba u VI poglavlju).
Pobožni čovek je gospodar i rob u isto vreme. Gospodar koliko i rob, rob koliko i gospodar. Gospodar sveta, rob boga. Pobožan čovek bira između dva Ja, on ih ne udružuje, on vrši izbor i izabira transcendentno Ja. Odatle sledi opreka dvaju svetova: ljudski i božanski. Razapet među njima pobožan čovek neće moći da ukine protivrečnost, već će izabrati ali pritom ostati potpuno pasivan. Posvetiće se jedino bogu. On hoće da transcendira svet, a ne da ga reobrazi delom borbe i rada.

Iz nemogućnosti da pobožna svest sintetizira individualno (posebno) i nepromenljivo (opšte) rađa se Trojstvo:

1. Rob traži gospodara (strašnog) u onostranosti, jer se boji smrti. Bog Otac. Židovstvo.
2. Logos, individualni bog. Evanđelje. Isus.
3. Svest nalazi sebe u Nepromenljivom. Hrišćanstvo, Crkva, Duh Sveti.

ili

a) nepromenljiva suština koja nalaže pojedinačnost - židovstvo
b) nepormenljiva suština koja postaje pojedinačnost - hrišćanstvo
c) duh u kojem svest s radošću sebe ponovo nalazi – imanencija uma, ateizam

fenomenologija pobožne svesti a ne teologija. Cilj je sjedinjenje individualiteta i apsoluta. Prvi pokušajje bogočoveštvo. Hrist nije potpuno čovek, on je s jene strane transcendencija. Pobožan čovek teži jedinstvu koje shvat a pre svega u Hristu.
Opšte treba spojiti s individualnim. Pobožan čovek čini prvi korak u tom pravcu: on podržava oboje – i čoveka kao ono pojedinačno, i Boga kao ono opšte. U tome je njegova istina. Ipak, njegov nedostatak je u tome što je on to «po sebi» a ne «za sebe». Pobožan čovek nije uman!
On počinje da deluje u svetu, ali deluje za onostranost i kroz nju. Deluje za Boga a ne za sebe. Njegovo delovanje je Božje a ne njegovo!
Gospodar i rob u isto vreme – to znači da je još rob, i to rob bez gospodara. On zna da je gospodar prirode, ali on to nije jer je rob božji. Pobožan čovek nalazi sebe radeći, za njega je to jedina datost. Ipak, on radi zato što je tako naredio gospodar (Gospod). Isti je slučaj i sa robom. O ne zna da čovek radi zato da bi ostvario svoju individualnost na ovom svetu.
Pobožnjak ne zna da je njegovo delovanje njegovo delovanje. On veruje da je delovanje uspešno jedino po božjoj volji. Zahvaljuje bogu što mu je dozvolio da radi i da radi kroz njega. Bog je za njega jedini istinski delatnik. Pobožnjak hoće da uništi svoju individualnost, ali je svojim radom zapravo potvrđuje, čak i onda kada se bogu zahvaljuje, jer taj je čin njegov, on ga ostvaruje.
Pobožno delovanje je istinsko delovanje, ali je oslobođenje apstraktno, intelektualno.

Asketizam. pobožno delovanje nema drušvenog dometa, njegovo delovanje zanima samo njega, ali tada ono nije ništa više nego životinjska funkcija. Time životinjske funkcije postaju za asketu ono što je najvažnije.

Crkva. Ona nije istinska država a verska zajednica nije istinsko društvo. Zato što je svako za sebe, a bog za sve. Posrednik između pojedinačnog i opšteg je sada čovek, i to sveštenik, koji je prototip građanina. Crkva je klica države. Sveštenik nije više rob nego sluga, ali još nije građanin jer je pobožan. Delovanje čoveka je postalo duštveno u crkvi, ali čovek veruje da je ono verovanje nekog drugog, tj. Boga (utelovljenog u crkvi i njenim sveštenicima). U očima pobožnjaka bog igra ulogu koju igra drušvo.

Stigavši do vrhunca, pobožan čovek je sačuvao sve svoje karakteristike (nersrećne svesti): nesreću i usamljenost – jer veruje u onostranost. Nesreća, usamljenost i religija tvore jednu povezanu celinu. Čovek je ateist. On vuie nije osamljen u odnosu na prirodu, on živi u imanenciji: on je Um:
jednog lepog dana, čovek primeti da njegov bog (imaginarni), u stvari, jest on sam: prepoznaje se u bogu. Odatle nastupa kraj njegovoj nesreći, odsada je čovek uma, on je postao uman.


REZIME PRVIH ŠEST POGLAVLJA FENOMENOLOGIJE DUHA

U VIII poglavlju izloženo je «apsolutno Znanje». Ono nije ništa drugo nego kompletni sistem hegelijanske filozofije, koji je kasnije izložen u «Enciklopediji filozofskih znanosti». Radi se o tome da se pokaže šta treba da bude ovo znaanje, i šta treba da bude čovek obdaren ovim znanjem koje mu dozvoljava da na jedan kompletan i adekvatan način objavi totalitet postojećeg bitka.
¸U VII poglavlju je izložena religija. Treba napomenuti da je ono što se odražava u religioznim i filozofskim ideologijama, zapravo slika specifično ljudskih i društvenih svetova. Ideologije su supra-strukture koje nastaju kao funkcije realnih struktura.
U tom smislu, apsolutno znanje, koje objavljuje totalitet bitka, može biti ostvareno tek na kraju istorije, u poslednjem ljudskom svetu.

Da bismo shvatili tu opštu povest, moramo znati i šta su ljudi, jer ljudi su taj materijal od kojeg se istorija izgrađuje, i on je taj koji istoriju ostvaruje.

Da bi bilo samosvesti, potrebno je da prethodno postoji svest. Drugim rečima, treba da se vrši objava bitka rečju, i to rečju Biti. To je prva premisa Fenomenologije. Objava bitka je za sada neutralna, jer nema samosvesti pa ni neke opreke između subjekta i objekta, Ja i Ne-Ja. Bitak će kasnije biti nazvan «objektivni, vanjski, ne-ljudski»
Najelementarniji oblik svesti je svest o bitku i njegovoj objavi rečju, i njega Hegel razmatra u prvom poglavlju pod imenom «Čulna izvesnost».
Čovek koji kontemplira neku stvar, koji hoće da je vidi onakvom kakva ona jeste i da u njoj ništa ne promeni, je apsorbovan ovom kontemplacijom. Ona je izvesni samozaborav. Čovek je utoliko manje svestan sebe ukoliko je više svestan stari. U njegovom govoru se nikada neće pojaviti reč Ja. Da bi se ona pojavila, mora postojati još nešto što je drugačije od čisto pasivne kontemplacije, koja samo objavljuje bitak. Ovo drugo je Žudnja (početak IV poglavlja). Time je postavljena druga premisa Fenomenologije.
Kada čovek oseća žudnju (glad, žeđ...= on postaje nužno svestan sebe. Žudnja se uvek objavljuje kao moja žudnja. Dakle, u osnovi samosvesti, tj. istinski ljudske egzistencije, ne leži spoznaja niti pasivna kontemplacija, već u njenoj osnovi leži žudnja. Ipak, žudnje nema gde nema života, zato je ljudska egzistencija moguća samo tamo gde ima nečega što je samo biološki, životinjski život.
Da bi bilo istinski ljudske egzistencije, ne treba samo da postoji pozitivna, pasivna kontemplacija koja je objaviteljica bitka, već treba da ima i žudnje, aktivnog i negatorskog Ja, Ja koje menja bitak i koje stvara novi bitak razarajući onaj dati.
Odatle dalje sledi da čovek ne može biti bitak koji jest, koji je večito identičan i koji sam sebi dostaje. Žudnja uvek podrazumeva neku prazninu, koja nije čisto ništa već nešto jeste u onoj meri u kojoj ništi bitak, a koja se mora ispuniti: Čovek je negatorsko delovanje koje menja dati bitak i koje samo sebe menja menjajući ga.

Životinjska žudnja je nužan ali to nije dovoljan razlog ljudske i filozofske egzistencije (životinje nikada ne dolaze do samosvesti). To je zato što životinja, jedući biljku ili drugu životinju, od njih zavisi i ne dospeva do toga da ih uistinu premaši. Životinja se uzdiže nad prirodom samo utoliko da bi iznova neposredno pala u nju kroz zadovoljenje ove žudnje. Životinja ne transcendira samu sebe kao dati bitak tj. kao telo. Ona se ne uzdiže iznad sebe da bi se mogla vratitit u sebe tj. ne stoji u distanci prema sebi kako bi se mogla kontemplirati. Zato životinja najdalje može dospeti do samoosećaja, ali nikada do samosvesti.
Da bi bilo samosvesti, i da bi bilo filozofije, treba da postoji transcendencija sopstva u odnosu na sopstvo kao dati bitak, a to je moguće samo ako žudnja nema za predmet dati bitak nego ne-bitak. Žudeti za ne-bitkom znači osloboditi se bitka, ostvariti svoju samostalnost, svoju slobodu. Da bi bio ljudski, čovek ne treba da deluje s namerom da sebi podloži stvar, nego s namerom da sebi podloži jednu drugu žudnju (za stvari).
Na ovom mestu u Fenomenologiju se uvodi treća premisa kojom se tvrdi egzistencija mnogih žudnji koje se mogu uzajamno žudeti, od kojih svaka hoće da negira, da asimilira, da sebi prisvoji, da sebi podloži drugu žudnju kao žudnju.
Samosvest i čovek nisu ništa drugo nego žudnja koja teži da se zadovolji time da bude priznata od druge žudnje u svojem isključivom pravu na zadovoljenje. Ukoliko postoji mnoštvo ovih žudnji za opštim priznanjem onda je očigledno da delovanje koje se rađa iz njih ne može da bude ništa drugo nego borba na život i smrt.
To je borba jer će svako hteti da sebi potčini drugoga, sve druge, i to putem negatorskog delovanja.
To je borba na život i smrt jer žudnja koja ima za predmet žudnju premašuje biološki dati bitak. Čovek će rizikovati svoj biološki život da zadovolji svoju biološku žudnju. Biće koje nije sposobno da svoj život izloži opasnosti kako bi postiglo ciljeve koji nisu neposredno vitalni, nije zaista ljudsko biće.

Ovde se u Fenomenologiji nalazi četvrta i poslednja premisa: pretpostavlja se da će se borba završiti tako da obojica protivnika ostanu u životu. Ipak, to će značiti da je jedan od protivnika ustuknuo pred onim drugim i da mu se potčinio, priznajući ga ali ne bivši od njega priznat. Pretpostavka je da se borba završava pobedom onoga koji je spreman da ide do kraja nad onim koji suočen sa smrću ne uspeva da se izdigne iznad svojeg biološkog istinkta održanja. Jedan od njih je pobednik, i on postaje gospodar pobeđenog, a ovaj pobeđeni postaje rob pobednika.

Rob je podredio svoju ljudsku žudnju za priznanjem svojoj biološkoj žudnji za održanjem života. Pobednik je reskirao svoj život za jedan ne životni cilj – za superiornost nad biološkim životom a tako i nad pobeđenim.Razlika između gospodara i roba se ostvaruje u egzistenciji pobednika i pobeđenog i biva priznata od obojice.
Potčinjavajući sebi roba i sileći ga da radi, gospodar sebi podlaže prirodu i tako stvaruje svoju slobodu u prirodi. Njegova egzistencija je onda samo ratnička: on se bori ali ne radi. Robovska egzistencija se svodi na rad koji on vrši u službi gospodara. On radi ali se ne bori.

Biće koje deluje da zadovolji svoje vlastite nagone koji su uvek prirodni, se ne uzdiže iznad prirode, ono ostaje uvek prirodno biće, ostaje životinja. Rad je bitno ljudsko delovanje, delovanje u pravom smislu, jer je ono izvršeno u službi nekog drugog. Delujući da zadovoljim nagon koji nije moj, delujem ravnajući se prema onomešto nije za mene nagon – delujem prema ideji a ne prema biološkoj svrsi.


Čovek je rođen i istorija je započela prvom borbom koja je dovela do pojave gospodara i roba. Da se bude čovek potrebno je da budu bar dvojica.

Gospodar, vladajući nad robom radnikom, vlada nad prirodom i živi u njoj kao gospodar. Ipak, održavati se u prirodi ne boreći se protiv nje znači živeti u užitku, a uživanje do kojeg se dolazi bez svakog napora je ugoda.
Na prvi pogled izgleda da gospodar ostvaruje vrhunac ljudske egzistencije, jer je on čovek koji je potpuno zadovoljen. Ipak, nije tako, jer on je započinjajući bitku hteo da iznudi priznanje od nekog drugog čoveka. Na kraju borbe on je priznat, ali je priznat tek od roba. Ako biti čovek zanači biti gospodar, onda rob nije čovek, tako da ni gospodar nije priznat od strane drugog čoveka. Gospodar nikada ne uspeva da ostvari svoj cilj – gospodstvo je egzistencijalni ćorsokak.
Sve što gospodar može je da oglupi u ugodi ili da umre na bojnom polju. On ne može da živi svsno znajući da je zadovoljen onim što jeste. Istina gospodara jeste rob. Gospodar kao egzistencijalni ćorsokak je samo «katalizator» istorije koja će biti ostvarena dovršena i «objavljena» po robu koji je postao građanin.

Čovek je postao rob zato jer se bojao smrti. Ovaj strah objavljuje njegovu zavisnost u odnosu na prirodu, a isto tako opravdava njegovu zavisnost prema gospodaru, koji vlada prirodom. S druge strane, strah ima i pozitivnu vrednost koja uslovljava nadmoć roba nad gospodarom. Životinjskim srahom pred smrću, rob je osetio užas i teskobu pred ništavilom, pred svojim ništa. On je samog sebe susreo kao ništavilo, shvatio da je cela njegova egzistencija samo prevladana, ukinuta smrt, jedno Ništa koje se održava u Bitku.
* ovde se ističe hegelijanska ideja da čovek nije bitak koji je u večnom identittu sa samim sobom, već je to ništa koji ništi, koje negira i koje se menja, polazeći od ideje ili ideala koji još nije (aristotelovski shvaćeno kao potentia) *

Rob ima još jednu prednost koja je uslovljena time što on radi i što radi u službi nekog drugog. Raditi za drugoga znači raditi protiv instikata. Rob koji radi za gospodara postiskuje svoje instinkte radi jedne ideje, pojma. To je ono što pretvara njegovu delatnost u specifično ljudsku delatnost, u rad. On ne radi zbog nečeg što je važno u biološkom smislu, već radi jednog društvenog, ljudskog, istorijskog pojma. On razvija i poseduje tehnike. Tehnika se rađa iz ideje koja je kao takva naučni pojam – posedovati naučne pojmove znači biti obdaren razumom, sposobnošću stvaranja apstraktnih pojmova.
Razum, apstraktno mišljenje, nauka, tehnika, veštine – sve to vuče poreklo iz prisilnog rada roba. Ali, još veća prednost rada je i to što će on otvoriti put slobode, tj. oslobođenja.

Svojim radom rob dolazi do toga da ne zavisi više od datih, prirodnih uslova egzistencije. On ih menja prema ideji koju sebi stvara o sebi samom. On postaje svestan svoje slobode, svoje samostalnosti, i stvara apstraktni pojam o slobodi. Taj pojam još ne odgovara istinskoj stvarnosti, već se rob oslobađa samo mentalno.
Da bi prestao da bude rob, on mora da nadvlada svoj strah pred smrću. Da postane drugačiji nego što je. On to, nasuprot gospodaru, može da učini upravo zato što je rad njegovo trajno određenje, negatorska spsobnost. Čisto ratnički stav gospodara se ne menja tokom vekova i on ne može prouzrokovati ni jednu istorijsku promenu.
Kod roba koji radi, sasvim je drugačija situacija. On menja datu prirodu i kada god ponavlja svoj čin on ga ponavlja u drugim uslovima, tako da je i sam čin drugačiji. Tamo gde ima rada, ima nužno i promene, napretka, istorijskog razvoja. Ono što se menja putem rada nije samo prirodni svet, već je to i sam čovek. Rad je dvostruko oblikovanje: on s jedne strane oblikuje i preobražava svet, sve više ga prilagođujući čoveku: s druge strane on preobražava čoveka, obrazuje ga i čini ga sve sličnijim ideji koju je sebi o samome sebi stvorio i koja je u samom početku bila samo apstraktna ideja, ideal.
Ovaj preobražaj roba je dugotrajan i bolan: Prvo se onuzdiže do apstraktne ieje o svojoj slobodi, ali ne uspeva da je ostvari jer se još ne usužuje da deluje za ciljem ovog ostvarenja, ne usužuje se da se bori protiv gospodara i stavi svoj život na kocku u borbi za slobodu. Tako će, pre nego što pomiri ideal slobode sa činjenicom ropstva, rob izmišljati čitav niz ideologija kojima će nastojati da se opravda i da opravda svoje ropstvo.

Prva od ideologja je stoicizam: rob pokušava da uveri sebe kako je stvarno slobodan jedino time što se smatra slobodnim, tj. time što ima apstraktnu ideju o slobodi. Sloboda se identifikuje sa slobodom misli. Tu nema delatnosti, nema negatorskog delovanja. Stoička ideologija je pronađena da bi se osporavala robova nedelatnost, njegovo odbijanje da se bori za ostvarenje svog anarhoslobodarskog ideala. Čovek nije neki fidsirani bitak, on je pre ništa koje ništi negacijom bitka. Negacija bitka je delovanje - istinski bitak čoveka je njegovo delovanje. Ne delovati znači ne bitisati kao ljudski bitak, već kao dato, prirodno biće – gubljenje i otupljivanje, dosađivanje.
Delovati znači menjati stvarost, negirati dato. U slučaju roba to znači negirati ropstvo i negirati gospodara. Ipak, rob se još ne usuđuje to da učini, on samo svoju misao čini negatorkom datog. Rob stoik postaje rob skeptik-nihilist.
Novi stav je solipsistički: negirana je vrednost i stvarnost svega što nije ja. Ipak, čovek nemože opstati u ovom skeptičko-nihilističkom stavu. Uzeti nihilizam ozbiljno znači ubiti se, potpuno prestati delovati i shodno tome prestati živeti.
Nihilist koji ostaje u životu mora da prihvati kontradikciju koja je sadržana u njegovoj egzistenciji – to je kontradikcija između ideje (ideala) slobode, i stvarnosti ropstva. Tako nastaje poslednja ideologija roba – hrišćanska ideologija.

U ovoj poslednjoj ideologiji, rob ne negira karakter svoje egzistencije već pokušava da ga opravda govoreći da je on nužan i neizbežan, te da svaka egzistencija mora biti kontradiktorna. Sloboda ovde nije tek neki ideal, ona je stvarna, ali je stvarna tek na Onom svetu. Nema potrebe da se rob bori protiv gospodara, on je već slobodan samo utoliko ukoliko sarađuje sa onim drugim svetom kroz koji se on oslobađa. On je priznat od boga, zato i nema potrebe da se bori za priznanje gospodara. On je u tom drugom svetu, u jedinom svetu koji nešto zaista znači, već oslobođen. Hrišćanin bez napora i borbe postiže ideal roba – jednakost sa gospodarem.
Ipak, oslobađanje bez krvave borbe je metafizički nemoguće, jer rob je postao robom time što je odbio da stavi svoj život na kocku. Bog hrišćanina je nužno gospodar, i to apsolutni gospodar. Nemajući više gospodara, hrišćanin ne prestaje biti rob. On je rob bez gospodara tj. on je rob sam po sebi – on je čista bit ropstva.
Hrišćanin prihvata božanskog gospodara iz istog razloga iz kojeg je prihvatio i ljudskog gospodara: iz straha od smrti. Prihvatio je prvo ropstvo jer je to bila cena njegovog biološkog života, prihvatanje drugog je zato jer je ono cena njegovog večnog života. Hrišćanstvo sr raža iz robove teskobe pred ništavilom, njegovim ništavilom.

Ukinuti nedostatak hrišćanske ideologije, osloboditi se apsolutnog gospodara, ostvariti slobodu i živeti u svetu kao ljudsko samostalno biće, moguće je samo ako se prihvati ideja smrti i sledstveno njoj, ako se prihvati ateizam.
Ipak, da bi se uspelo ukinuti hrišćanstvo, treba da se najpre hrišćanski ideal ostvari kao jedan Svet, jer da bi jedna ideologija bila prevladana, čovek mora da iskusi ostvarenje ove ideologije u stvarnom svetu.
Ovaj problem se rešava u odseku A VI poglavalja.
Pagansko društvo ima tu bitnu osobinu što je određena kao država tj. društvo gospodara. Za građane ona priznaje samo gospodare. Gražanin je onaj koji ratuje dok je rad određen samo za robove koji se nalaze sasvim izvan sfere društvenog. Država je Država-Gospodar i svoj smisao ne vidi u svom radu već u svom prestižu, u ratovima iz prestiža koje vodi da bi iznudila priznanje svoje samostalnosti i nadmoćnosti nad drugim državama. Pojedinačni element države (predstavljen kao ropstvo) ostaje izvan društva i države u pravom smislu.
* ovo treba gledati kroz prizmu aristotelovske politike *
Čovek od početka želi priznanje, ne zadovoljava se da sam sebi prida neku vrednost. On hoće da ova pojedinačna, njegova vrednost, bude priznata od sviju, opštepriznata. To znači da istorija može da stane samo stvaranjem društva, države gde je individualna vrednost svakoga priznata kao takva samo u svojoj pojedinačnosti, priznata od sviju. Ipak, jedna takva država moguća je samo posle ukidanja suprotnosti između gospodara i roba.

Gospodar nije samo gospodar robova i građanin države. On je nužno članjedne porodice i time je u njemu saržana i pojedinačna strana egzistencije. Unutar porodice gospodar je otac, suprug, sin... on je ovaj određen, jedan, poseban. Unutar porodice nema borbe, nema rizika, nema smrti. Pojedinačna porodica je nužna dopuna opšte i univerzalističke paganske države. U državi se priznaje njegova ljudska egzistencija, ali u državi nije on taj koji biva priznat. Porodica, s druge strane, priznaje njegovu pojedinačnu egzistenciju, ali ova nedelatna egzistencija nije uistinu ljudska.
Onde gde se ljudska dela borbe i rada ne sintetizuju u jednom jedinom ljudskom biću čovek nikada nije potpuno «zadovoljen»

Za porodicu je najviša vrednost prirodni bitak i bološki život njenog člana. Država zahteva od člana porodice upravo rizik njegovog života i njegovu smrt za opštu stvar. U paganskom svetu je nužan sukob države i porodice, opšteg i pojedinačnog. Paganski svet propada, a to je Hegel objasnio na sledeći način: država je ljudska država samo ukoliko vodi večite ratove iz prestiža, malo po malo, država nadjačava ostalemanje države i porobljava ih. Stanovnici metropole, građani u pravom smislu, su sada malobrojni da bi održavali integritet svog carstva, car mora da pribavi plaćene vojnike. Zato građani grada države nisu više obavezni da ratuju i nisu više u stanju da pružaju otpor partikularizmu Cara... On ih ukida i pretvara u pojedince, u privatne osobe. Nekadašnji građani sada postaju robovi suverena, ali oni to postaju samo zato što to već jesu. Građani koji su bili gospodari sada postali robovi rimskog Cara i zato prihvataju ideologiju svojih robova: stoicizam, skepticizam i na kraju hrišćanstvo.

Došli smo do rešenja problema: gospodari su prihvatili ideologiju svojih robova – paganski čovek gospdstva postaoje hršćanski čovek ropstva i to bez borbe i bez revolucije u pravom smislu – sami gospodari su postali robovi, ili pseudorobovi, jer oni više nerade u službi drugog. Ovaj rob bez gospodara, gospodar bez roba, je buržuj, privatni vlasnik. Njegovo carstvo je porodično imanje (obiteljsko imanje, u tekstu). Suprotno grčkom polisu, rimsko carstvo je jedan buržujski svet i on kao takav postaje na kraju hrišćanski svet.

Buržujski svet razrađuje privatno pravo, a ono baš kao i stoicizam daje apsolutnu vrednost čistom i jednostavnom bitku čoveka, nezavisno od njegove delatnosti. Vrednost koja se pridaje osobi ne zavisi od konkretnih uslova njene egzistencije: svugde i uvek čovek je jedna pravna osoba i svi su to jednako. Buržoaska država je osnovana na privatnom pravu koje je stvarna osnova stoicizma, ako se on ne shvati kao apstraktna ideja, već kao društvena istorijska stvarnost.
Što se tiče skeptka nihilista, privatno vlasništvo je njegova stvarna baza i njegova društveno istorijska stvarnost. Istinska vrednost i istinski bitak se priznaju jedini samom sebi i to se ponovo javlja kod privatnog vlasnika koji podređuje sve, i samu državu, apsolutnom važenju svog vlastitog imetka.
Najzad, buržoaska bit Rimskog carstva pretvara hrišćansku ideju i hrišćanski ideal u jednu društveno povesnu stvarnost. Evo kako se to dešava: da bi bio ljudsko biće, buržuj mora da radi. On ne mora da radi u službi nekog drugog, već za samog sebe. Ipak rad, ukoliko treba da bude specifično ljudsko delovanje, jeste rad samo ako se vrši prema jednoj ideji, a ne prema datom bitku (koji je isto što i radnik). Buržuj ne može raditini za državu jer nje još nema, buržoaski svet je samo aglomeracija privatnih vlasnika, posebnih, odvojinih jednih od drugih, onih koji nisu u istinskoj zajednici.
Dakle, buržuj mora da radi za drugog a može da radi samo za samog sebe. Čoveku polazi da reši taj problem pomoću buržoaskog principa privatnog vlasništva. Buržuj ne radi za drugoga, ali ne radi ni za samog sebe shvaćenog kao biološko bivstvo. On radi za sebe samoga kao za «pravnu osobu» radi za vlasništvo kao takvo, tj. za vlasništvo koje je postalo novac – radi za kapital.

Paganizam je religija gospodara, građana-ratnika koji pravo važenje daju samo oštosti. Za razliku od njega, Hrišćanstvo je religija Robova, tačnije podanika-buržuja, i daje apsolutno važenje pojedinačnosti, kao onome što je ovde i sada. Ovo se jasno očituje u mitu o utelovljenju boga u Isusu Hristu, i u ideji da bog ima neposredan i direktan odnos sa svakim čovekom zasebno.
Hrišćanstvo je najpre posebična, porodična i ropska reakcija protiv paganskog univerzalizma gospodara-građanina. Osim toga, ona implicira ideju sinteze pojedinačnog i opšteg, gospodarstva i ropstva – ideju individualiteta, ostvarenja opštih vrednosti i stvarnosti u pojedincu i njime, i opšteg priznanja pojedinca, koje jedino donosi najviše i konačno «zadovoljenje».
Po Hegelu, hrišćanski antropološki ideal se može ostvarinti samo ukidanjem hrišćanske teologije: čovek hrišćanin može stvarno postati ono što bi hteo da bude samo postajući čovek bez boga, tj. postajući čovek-bog. On mora u samome sebi ostvariti ono što je u početku verovao da je ostvareno u njegovom bogu. Da stvarno bude hrišćanin on mora postati sam Hrist.
Po hrišćanskoj religiji, individualnost kao sinteza pojedinačnog i opšteg dogaža se jedino u Onostranosti, posle čovekove smrti. Ovo ima smisla jedino ako se pretpostavi da je čovek besmrtan, ali po Hegelu je besmrtnost nespojiva sa samom biti ljudskog bitka, pa time ni sa hrišćanskom antropologijom.
Ljudski ideal može onda biti ostvaren jedino od strane smrtnog čoveka, čoveka koji zna da je takav. Bog kao transcendentno opšte, koje priznaje pojedinačnost, mora da bude nadomešteno onim opštim koje je imanentno svetu. Po Hegelu, ovo imenentno opšte može biti jedino država, i zato on kaže da je «apsolutna» država koju on ima pred očima (Napoleonovo Carstvo) ostvarenje hrišćanskog kraljevstva nebeskog.
Istorija hrišćanskog sveta je onda istorija postepenog ostvarivanja idealne države gde će čovek napokon biti «zadovoljen», ostvarujući se kao Individualnost tj. kao sinteza Pojedinačnog i Opšteg, Gospodara i Roba, Borbe i Rada.

Ovaj razvoj kojim se ruši hrišćanska teologija je delo buržoaskog intelelektualca. On može da opstane samo u hrišćanskom buržoaskom svetu, gde se može ne biti gospodar (nemati robove i ne boriti se) a da čovek ipak ne postane rob. On je miroljubiv, ne bori se, ali se od buržuja razlikuje po tome što on ne radi. On nema niti bitne odredbe roba niti bitne odredbe gospodara. To što nije rob dozvoljava mu da se oslobodi ropske strane hrišćanstva – teološkog, transcendentnog elementa. Budući da nije gospodar on može da ostane pri elementu pojedinačnog, pri individualističkoj ideologiji hrišćanske antropologije. U svom ništa on može ostvariti sintezu gospodstva i ropstva – može je zamisliti, ali budući da se suzdržava od svakog rada i od svake borbe, on ne može zaista ostvariti ovu sintezu koju otkriva. Njegova sinteza ostaje samo verbalna.
Samo stvarnost sinteze može da «zadovolji» čoveka, da dovrši istoriju i potvrdi apsoluntu znanost. Ostvarenje hrišćanske misli koju je pripremio intelektualac, moguće je samo uz borbu, društveni rat, rizik života.
Buržuj radnik mora postati ratnik
(Viva la Revolucion!)


Buržuj nije ni rob ni gospodar, on je – buduci da je rob kapitala – svoj vlastiti rob. Ja ovo shvatam u smislu Marksovog «fetišizma robe i novca» if zou know what I'm sazin'
Buržuj se zato mora osloboditi samog sebe i oslobodilački rizik života nije rizik na bojnom polju, već rizik koji je stvorila Robespierreova Strahovlada (bz the waz, da li ti trebaju neki tekstovi koji se ticu francuske revolucije?). Postavši Revolucionar, buržuj-radnik sam stvara situaciju koja u njega uvodi element smrti. Zahvaljujući strahovladi ostvaruje se ideja konačne sineze. U strahovladi se rađa država u kojoj je postignuto ovo zadovoljenje, za Hegela je to Napoleonovo Carstvo. Napoleonje potpuno «zadovoljeni čovek», ljudski individuum u pravom smislu, jer se njime kao određenim i pojedinačnim, ostvaruje ošta stvar. Njemu jedino nedostaje samosvest, on je savršeni čovek ali to ne zna (Ana, da li to može da se kaže i «on je savršeni čovek po-sebi, ali još to nije i po-sebi i za-sebe»?) Hegel je Napoleonova samosvest, i to je fenomen kojim se dovršava istorijski razvoj i omogućava apsolutna znanost – shvatanje Napoleona po Hegelu. Ovom dijadom se obrazuje savršeni čovek zadovoljen onim što jest i time što zna da to jest. To je ostvarenje ideala objaljenog mitom o Hristu, čoveku-bogu. Kako kaže Hegel: «To je Bog koji se pojaljuje». To je stvarni, pravi Hrist:



Stvarni svet uključuje čoveka. Čovek izvan sveta je samo apstrakcija, čovek živi u svetu i može da postoji jedno u njemu. Bitna stvarnost stvarnog, njegova bit, entelehija i ideja je čovek. Ali, to nije ljudski individuum već čovečanstvo uzeto u svojoj prostorno-vremenskoj celini. Religija je onda učenje o apsolutnoj bitnoj-stvarnosti, uzetoj o samoj sebi iza samu sebe. U VII poglavlju se radi o tome da se pokaže i razume kako duh razume samog sebe kao takvog a ne samo u i po stvovima indivuduuma prema njemu. Ovo samo-razumevanje duha vrši se u religiji.
Sam sadržaj VII poglavalja govori o opštem procesu razvoja nesvesne, simboličke, mitske anropologije: izlaže stav Čoveka koji govori o samome sebi verujući da govori o nečemu drugome. Ljugi «ga obožavaju kao dati-statički bitak koji postoji za samoga sebe», i to je ono shvatanje koje se vrši u mitskom obliku a izražava umentošću ili teologijom.

Treba znati da je svaka etapa od samih početaka religijskih sistema napredak religije prema Hrišćanstvu a time i prema ateizmu. Svaki stadijum odgovara jednom očovečenju boga. U svakom napretku čovek je nadmoćan bogu prethodne etape. Svaki put kada čovek radi za jednog boga on ga nadmašuje, sve dok ne počne svesno raditi za samog sebe.

U društvu kome odgovara prirodna religija nema još robova, to jedruštvo u kojem se gladuje i u kojem hoće da se vodi telesna ljubav: gozbe, sekslualne orgije...

Onda kada se rob uzdiže do razuma, stvaraoca apstraktnih pojmova, budući da on sam menja svet prema jednoj ideji, sklon je da veruje da i svet pokreće neka ideelna, natčulna pokretačka snaga. Bog onda nije samo iznad čulnog sveta, on je isto tako i ono nadljudsko, svemogući gospodar koji stvara svet i njime vlada (newtonovska fizika time dobija nužnu teološku dopunu koja daje «mehanicističku» interpretaciju sveta... fiat lux! i ti sistemi)

Nesrećna svest je hrišćanska svest. Ona isto tako hoće da ostvari svoj ideal koji mu se pokazuje kao osećaj nedostatka i bola. On ostaje pobožan sve dok ga ne ostvari. Čovek zamišlja boga jer hoće da se objektivira, zamišlja ga transcendentnog jer ne uspeva da se objektivira u svetu. To znači odbacivanje mogućnosti ostvarenja ideala u ovostranosti, smatrati se nesrećnim na ovom svetu. Nalaziti se u hrišćanskom stavu znači hraniti nostalgiju, bolan osećaj nedovoljnosti stvarnosti.

Egzistencija intelektualca je neposredna, nije posredovana naporom rada i borbe. Intelektualac nalazi sebe u neposrednoj sadašnjosti. On ne želi da bude zadovoljen posle smrti, on to hoće odmah i sad. Nije pobožan, nema osećaj nesreće pa time ni misao i osećaj transcendencije. Ipak, ni on nije zaista zadovoljen jer usred neposrednosti svog stava on pušta svet onakvim kakava je i zadovoljava se time da u njemu uživa.
Obescenjivanje datog kao stvarnog karakteriše religiozni stav. Pozitivno ocenjivanje datog je tipično za umentički svet. Ovde svet, prestajući da bude smatran Zlim, može da bude smatran samo Lepim. Intelektualac zato najdalje može stići do čiste radosti neaktivnog i miroljubivog umentika, a to je daleko od revolucionara.

Ateizam će konačno biti proglašen u VIII poglavlju, u samom zaključku Fenomenologije. Tu je Čovek, posle francuske refolucije, zahvaljujući Napoleonu, u situaciji da kaže o samome sebi sve ono što je s pripisivao bogovima koji ne postoje nigde više nego samo u polusvesnom mišljenju ljudi koji su stvarali istoriju svojim delovanjem. U tom smislu je i religija neka samospoznaja, jer čovek verujući da govori o bogu zapravo sve vreme govori o samom sebi. Duh koji se očituje u religijama i o kojemu se u religijama govori, jeste duh koji spoznaje samog sebe. Svaka teologija je samo antropologija.
Čovek daje sebi najvišu vrednost, ali se još ne usuđuje da je da sebi kao živom biću. Ne usuđuje se da prihvati ovaj svet kao ideal. Daje vrednost onome što je u njemu izvan-svetovno, čisto mentalno. U ovom begu on nailazi na nadljudskog boga i njemu pripisuje vrednosti koje je hteo dati samom sebi. Religija se rađa iz dualizma, raskoraka između ideala i stvarnosti, između ideje kojućovek sebi stvara o samom sebi i njegovog svesnog života u empirijskom svetu. Dok god ima raskoraka, čovek će težiti da ideal projicira izvan sveta – biće uvek religije, teizma, teologije.
Isto tako, samo pošto čovek prestane da projicira ideal u onostranost, on može hteti da ga ostvari delovanjem u svetu, tj. on može da diže REVOLUCIJU . Dovršenje religije je njeno ukinuće, jer cilj religioznag razvoja je celovito ostvarenje religije. To znači da čovek mora biti obuhvaćen religijom u njenoj objektivnoj stvarnosti. Ali, kako je Čovek samo čovečanstvo koje živi u svetu kao opšta Država, onda ovo ostvarenje mora značiti ateizam – čovek će morati o samom sebi reći ono što je govorio o bogu.

Religija zato pretpostavlja, u logičkom a ne vremenskom smislu, celinu konstitutivnih elemenata (momenata) koji su dati u prethodnih šest poglavlja. Taj konkretni pobožni čovek nije ni čista svest ni čista žudnja ni čisto delovanje već je čovek-svesan-samog-sebe-u-svome-delatnom-životu-u-svetu. Religija logički pretpostavlja celi život u svetu tj. celu istoriju. To znači a je ona uvek ideologija, ideelna nadgradnja koja se osniva na bazi tj. istorijskoj, svetskoj osnovi koja se ostvaruje kao borba i rad. U teologiji čovek postaje svesan stvarnog čovečanstva, Naroda, Države, društvene, političke, istorijske stvarnosti.
Religiozni razvoj i sam samo jedan konstitutivni element (momenat), stvarnog istorijskog razvoja. Ovaj stvarni istorijski proces određuje pojedinačne i različite oblike religije, a cilj svekolikog religioznog razvoja je ateistička filozofja u kojoj i kojom duh posmatra kakav jest stvarno. Religija je projekcija obeležja već formirane društvene stvarnosti u onostranost. S druge strane, narod se uspostavlja kao homogena jedinica time što je izgradio Religiju koja je zajednička svim njegovim pripadnicima. Svaka religija je totalna vizija ljudske stvarnosti i ona nastaje jedino zato što nastaje ova stvarnost.

Da bi bilo samosvesti u pravom smislu, da bi se čovek prema sebi mogao odnositi kao prema objektu, on mora da se ostvari, da se objektivira kroz Delovanje. Kroz negatorkso delovanje stvara se društveni, politički i istorijski svet koji je kao takav stvaran i objektivan i delo je čoveka. Samo ukoliko je svestan svog objektivnog dela, čovek može biti svestan sebe. To znač isvest o tome da on o što je on uistinu stvarno i objektivno, jer on nije ništa više od onoga što je njegovo delo. Ovo izvršeno delovanje objektivirano iu njegovom delu i njemu samome je Duh. Čovek zna da je on delovanje, zna da je predmet njegovo delo, zna da je on sam taj predmet, i spoznajući predmet on spoznaje samog sebe.
Pre toga, čovek je samo izvanska svest, on veruje da su delo ili objekat jedno fiksirano, stabilno, od njega nezavisno i njemu suprotstavljeno bivstvo.
U religiji je čovek kpojedinačno bivstvo koje zato mora imati izvansku, opštu dopunu – boga. Ipak, opšte nije izvan čoveka, ono nije potpuno neljudsko. Ono je u čoveku, ono je duhovno, ono je Duh.

U pravom smislu se može govoriti samo o jednoj religiji. Svaka pojedinačana religija sadržava sve elemente koji se nalaze i u svim drugima. U svakoj religiji je naglašen jedan od konstitutivnih elemenata (momenata) ili više njih, a drugi ostaju nesvesni. Ovaj naglašeni element uvek odgovara elementu ljudske egzistencije koja se ostvaruje sasvim pojedinačno u istorijskom svetu ili državi koja proizvodi religiju.

PRELAZ na APSOLUTNO ZNANJE ... VIII poglavlje

U prvih sedam poglavlja Hegel je govorio o filozofiji, dok će u osmom poglavlju govoriti upravo o samoj sofiji tj. o mudrosti. Ukoliko se filozofija shvati izvorno kao filo-sofija, tj. ljubav i duhovna težnja ka mudrosti, jasno je zašto upoglavlju o apsolutnom znanju hegel umesto o filozofu govori o mudracu.

Mudrac je čovek sposoban da odgovri na sva pitanja koja mu se mogu postaviti, i to da odgovori tako da celina njegovih odgovora tvori koherentan, sveobuhvatan i zatvoren sistem Mudrac je sebe potpuno i savšeno svestan čovek. Platon je odbijao da prihvati da je ideal mudraca ostvariv, ali to i nije čudno ukoliko se zna da je smatrao da se nikada ne može uspotaviti jedan celoviti znanstveni sistem a da se ne zapadne u regressus... na svako «zašto» moguće je nadovezati neko novo «zašto».
Znanje mudraca je takvo da je totalno, on objavljuje totalitet Bitka celim svojim mišljenjem. A, kako se bitak pokorava principu identiteta sa samim sobom, može imati samojean i jedini totalit Bitka, tj. samo jedno i jedino znanje koje ga potpuno objavljuje – samo je jedan mogući tip mudrosti. Mudrac koji ostvaruje ovaj jedan jedini ideal je takođe u posedu moralnog savršenstva i zadovoljen je onim što jeste.

٭ mudrost je umeće da se odgovori na sva pitanja a filozofija je umeće da se pitanja postave (sokrat)
٭ mudrac je zadovoljen onim što jeste, dok je flozof bino nezadovoljen, on teži ka nečem drugom... pojam filosa, eros kod platona
٭ mudrac je uzor samom sebi i drugima, a filozof je negativni uzor – on objavljuje svoju egzistenciju da bi ukazao da ne trea biti kao on, da ne treba biti filozof već mudrac. Filozof se menja znajući šta ne treba da bude a šta treba da postane... On ostvaruje napredak

Filozofija ima smisla i razloga da postoji samo kada se pokazuje kao put koji vodi mudrosti, samo kada je vođena idealom mudraca. U tom smislu, ako se s Platonom poriče mogućnost ljudskog mudraca, mora se ili negirati filozofija ili tvrditi egzistencija boga.
Odgovor na pitanje «šta sam ja», na koje Hegel odgovara u Fenomenologiji, je odgovor na sva moguća pitanja koja se tiču ljudske egzistencije. Hegel smatra da je potpunost odgovora dokazana njegovom kružnošću.
Postavljajući pitanje, polazeći od njega i logički napredujući, dolazi se nužno do polazne tačke. Time su iscrpljena sva moguća pitanja-odgovori, tj. postignut je potpuni odgovor: svaki deo kružnog znanja ima za odgovor celo ovo znanje, koje je zahvaljujući svojoj kružnosti celina sveg znanja.
Koncepcija kružnosti ima dvostruki aspekt: ideelni tj. apstrktni svet, i stvarni tj. konkretni ili egzistencijalni aspekt. Samo ova dva aspekta zajedno tvore konretni pojam.
Ovakva koncepcija povlači i jednu bitnu konsekvencu: mudrost može biti ostvarena samo na kraju istorije. Mudrac mora nužno biti građanin države koja je univerzalna i homogena (neekspanzivna i nepromenljiva). Ona je kao takva realna baza kružnosti apsolutnog sistema. U njoj građanin ostvaruje kao delatni građanin kružnost koju objavljuje preko svog sistema kao konemplativni mudrac.
Dakle, dvostruki je kriterijum za ostvarenje mudrosti: univerzalnost i homogenost države u kojoj mudrac živi i kružnost njegovog znanja.

Nužni prelaz od religije na mudrost postoji samo za filozofa, tj. za onog koji od početka ide za istraživanjem samosvesti tj. za onoga ko je spreman da beskrajno proširi svest koju ima o samom sebi.
Znanje hrišćanskog teologa je na vrhu pojavne svesti, ali ono ne objašnjava stvarnog čoveka koji spoznaje šta on jeste. Znanje teologa je svest (o spoljnom svetu) ali to nije samosvest. Dovoljno je da se desi preobraženje transcendencije u imanenciju da bi se doseglo apsolutno znanje mudraca koje je vrhunac samosvesti.
Ovo preobraženje, prelaz teologije u mudrost kao apsolutno znanje je nužan i Hegel kaže da se on već dogodio u konkretnim oblikovanjima svesti, imajući u vidu čoveka opisanog na kraju VI poglavlja – Napoleona, napoleonskog građanina, i Hegela kao gražanina Carstva Napoleona. U tome se ostvaruje savršenstvo o kome govori teolog a kod koga je ovo samo apstraktna ideja zbog toga što bog u kome se ova ostvaruje, ne postoji.
Ipak, ništa ne dokazuje da je dolazak ovog filozofa nužan. Ništa ne dokazuje da građanin savršene države ne može ostati relativno nesvesan i prema tome podržavati religiju, ne smatrajući državu svojim vlastitim nego božjim delom. Hegel to tumači tako što smatra da je hrišćanska teologija teologija mrtvog boga kao boga. Hrišćanstvo je nesvesni, tj. simbolički ateizam. Apsolutno znanje onda ne čini ništa drugo nego samo postaje svesno ovog ateizma, ovog antropo-teizma, i umno ga izražava putem pojma.

To znači da se religija ne može ukinuti u bilo kojem svom obliku, ona se definitivno može ukinuti samo u svom hrišćanskom obliku. Da bi bog išćeznuo potpuno on ne treba da se zameni nekim drugim bogom, već on treba sam see da ukine, a tek se hrišćanski bog ukida kao bog da bi postao čovek.
Potrebno je da se izvrši izvesno samo-ukidanje. Čovek koji samog sebe ukida u odnosu na nekog drugog, podleže tom drugom kao svome gospodaru. Da bi bilo apsolutnog znanja čovek mora da ukine samom sebe, a to na društvenom planu znači da je potrebno da ima pojave ropstva i svega onoga što iz nje sledi tj. dijalektike gospodara i roba, i da je protekao celi istorijski razvoj čovečanstva onako kako je on opisan u Fenomenologiji.
Nije dovoljno samo reći kako neki bog ne postoji da bi on bio konačno ukinut. Treba osim toga razumeti i zašto se tvrdila njegova egzistencija tj. zašto i kako je on stvoren pomoću ljudske misli. Samo time što zna da je on negatorsko delovanje koje uspeva, čovek može doći do mudrosti i tvrditi identitet s bitkom uzetim u njegovom totalitetu.
Da se to desi, nije dovoljno samo da čovek bude stvaralačko delovanje, građann radnik u savršenoj državi, već on treba i da zna da on to jeste, on treba da bude svestan sebe To hegel izražava govoreći da samoukidanje objekta i njegovo postojanje po subjektu moraju postojati ne samo o sebi ili za nas, već i za samu samosvest. Mudrost proizlazi iz ovog napora. Čovek stvara stvarni svet delovanjem samo zato da ga opet uzme u sebe putem razumevajuće kontemplacije.

Apsolutno znanje pre svega karakteriše njegov totalitet. Ono je apsolutno tj. opšte i definitivno. Ono u sebi implicira sva moguća određenja spoznaje i bitka, subjekta i objekta. Ovaj totalitet se objavljuje svojom kružnošću. Mudrac zato dovršava proces istorijskog dolaska Čoveka, i može se pojaviti samo na njegovom kraju. Samo zato što poseduje totalitet egzistencijalnim mogućnosti, njegova svest je apsolutno znanje.

Znanost mudraca je istinita, to znači da ona objavljuje stvarnost, a ono što je stvarno (to je umno : ) jeste čovek-u-svetu. Bez sveta bi čovek bio samo nepostojeća apstrakcija. Znanje mudraca zato objavljuje bitak u njegovoj konkretnoj stvarnosti. Ne objavljuje ni čoveka uzetog zasebno ni svet uzet zasebno, već objavljuje čoveka i svet.

Najelementarniji oblik svesti je Oset. On je uvek pojedinačan. Oset je «nešto» a ne jedna «stvar». Oset otkriva čisti bitak. Ipak, biti znači biti ovde i sada. Oset je samo konstitutivni element svesti i on se uvek upotpunjava u Opažaju. Opažaj je nešto određeno i uvek je odnos između opažanika i opaženog – odnos između same stvari i njenih kvaliteta, i ovih kvaliteta među sobom. Budući da se bitak uklapa u opažaj, biti uvek znači biti nešto određeno: ovakvo ili onakvo, postojati za sebe suprotstavljajući se i isključujući sve što nije, samim tim znači postojati za ovo drugo i po ovom drugom... Biti znači biti određen ovim odnosom, biti odnos. Odnositi se prema sebi = razlikovati što se jest od onoga što se jest, znači biti drugo a da se jest. Biti ne znači biti samo «nešto» već biti znači biti jedna «stvar» koja je uvek određena i specifična.
Svest isto tako nije nikada samo Oset i Opažaj, već je ona isto tako i Razum: Kada opažam ovaj sto ja ne opažam da je to sto; moje opažanje mi ne otkriva da je ovaj sto jedna realizacija stola uopšte. Ipak, stvarni sto nije samo neka stvar koja ima opažljiv oblik, nego sto je određena stvar koja odgovara reči «sto». Reči imaju neki smisao – one su pojmovi. Reči, ili pojmovi, rastavljaju sadržaj od vremensko-prostorne odredbe Oseta – sto uopšte jeste uvek i nigde. Ipak, Razum u sebe uključuje i Oset i Opažaj, tako da je reč «sto» koja odgovara «stolu uopšte» opažena i osetovana ovde i sada. Reč-pojam bitiše kao što bitišu stvariČ ona pripada bitku. Stvarni bitak u jednom od svojih aspekata je Pojam. Biti znači biti opšti, biti nešto više od posebnog određenja svog bića.

Svaka stvarna svest je celina koju čine oset pojedinačnog opažaj posebnog i razum opšteg. Ova celina je dijalektičko kretanje koje sabira pojedinačne osete, specificirajući ih u opažaje, koje poopštava razum (ili vice versa, po želji publike)!
Svaka od spomenutih etapa je pojedinačan oblik suprotnosti između svesti i predmeta. U njima predmet nije objavljeni potpuni bitak, tj. duh ili logos. On to nije jer je u svakoj etapi objavljen samo jedan deo totaliteta. Jedino Mudrac izvršava totalno upotpunjenje i ukida u znanju filozofsku suprotnost spoznavajućeg i spoznatog.Za Hegela se radi o tome da ukine suprotnost između svesti i njenog predmeta. Potrebno je da svest shvati da je ona sama isti bitak kao i njen stvarno-bivstvujući-predmet.

Svaka etapa je sabiranje prethodnih etapa, zato će poslednja etapa biti sabiranje svih etapa uopšte. Totalitet još nije postignut zato što se celina koju predstavlja ova poslednja etapa još suprotstavlja elementima koje sabire. U poslednjoj etapi su svi aspekti bitka objavljeni, i to objavljeni u svom jedinstvu. To znači da je bitak objavljen u svom totalitetu a sadržaj znanja je totalan, apsolutan tj. apsolutno istinit.

Apsolutno znanje nije mudrost! Apsolutno znanje je, kako Hegel kaže, jedan «konkretni oblik» tj. ono je Mudrac, čovek od krvi i mesa. Znanje više nije ni subjektivno ni objekivno, ona nije više ni subjekivna i pojedinačna stvarnost koja se suprotstavlja opštem Bitku. Ona jeste ovaj Bitak, ukoliko je objavljen u svom totalitetu tj. bitak-sam-sebi-objavljen-u-totalitetu-svoje-stvarnosti tj. objektivna stvarnost svesna same sebe ili objektivna samosvest – DUH. Ipak, znanje je objava totaliteta bitka, a objavljeni totalni bitak je sam duh, a ne samo jedan konkretan oblik duha – duh koji daje svojem potpunom i pravom ili istinskom sadržaju, oblik osobnog Ja.
Koliko se mudrac razlikuje od znanja on je ljudski individuum, jedno posebno Ja. Znanje je njegovo znanje, njegovo delo i rezultat njegovog delovanja – znanje koje samog njega samom njemu objavljuje, znanje čiji je sadržaj on sam, znanje koje je samosvest.
Njegov bitak je njegovo znanje o njegovom bitku, on je objava bitka jer on jeste objavljeni bitak Znanje koje on ima o svom bitku jeste sam njegov Bitak, on je znanje i bitišući kao znanje on je mudrac.
Na taj način mudrac prestaje biti jedna pojedinačnost jer on sam postaje opšti, i to tako da ostaje ono što jeste, ostaje Pojedinac.

Treba još jednom ponoviti da se u istoriji znanje ne može pojaviti bilo gde i bilo kada. Pre nego što može da razvija znanost, čovek mora definisati sam sebe. Znanje se može realizovati samo totalnim naporom Čoveka, celim kolektivnim ljudskim naporom ostvarenim kroz dovršeni razvoj oššte istorije. Pre toga nije moguće apsolutno znanje zato što nema totalne ili apsolutne stvarnosti koju ono treba da objavi. U tom smislu, znanje nšta ne dobija spolja i ona sama ništa ne stvara, ona samo objavljuje Bitak u njegovom vremenskom i prostornom totalitetu. Znanje potpuno objavljuje totalitet objektivne stvarnosti, i između stvarnosti i znanja postoji samo jedna jedina razlika: u stvarnosti je Celina pre delova, a u znanju delovi prethode Celini. (kružnost)
Stvarnost je analitička a znanje je sitnetičko. U tom smislu, svaka objava «naivne svesti» govori o svetu ako što ga rastavlja na delove. Zato je svaka od ovih objava apstraktna, a time stvarnost ostaje nedokučiva.

Na ovom mestu se nalazi jedno opširno i detaljno razglabanje o Heglovom shvatanju Vremena... Ne znam baš da li nam je to toliko neophodno... Ima dosta gnjavaža i upoređivanja sa Platonom, Aristotelom, Spinozom, Kantom... blah, blah... Trenutno mi se čini da je praktičnije da ga preskočim u beleškama... Za sad, nastavljam s pretpostavkom da svi razumemo zašto Hegel identifikuje Pojam i Vreme...

Prethegelijanska filozofija je suprotstavljala pojam (i vreme) stvarnosti. To nije slučajna zabluda, ona je definitivno istina, ali za svoje vreme. Pojam i stvarnost se ne podudaraju od početka, oni se podudaraju tek na kraju. Radom će čovek ukinuti početnu prepreku između sebe i ošteg tj. društveno-političkog sveta. Sve dok se napor rada i borbe ne završi, prepreka ostaje stvarna i u tom smislu je bilo razumljivo reći da pojam i stvar nisu jedno.
Kada pojam (i vreme) koincidiraju s objektivnom stvarnošću i prestaju biti spoljašnji Čoveku, vreme prestaje biti istorijsko ili ljudsko. Mudrac se pojavljuje u vremenu, ali njegov dolazak na kraju vremena označava kraj vrmena jer rezultat njegovog vremenitog delovanja, koji je znanje, nije više vreme. Znanje je večnost koja sebe samoj sebi objavljuje. Vreme više nije apstraktni pojam, ono je vreme kao takvo, kraj istorije. Vreme prestaje biti apstraktno i prestaje biti vreme jer se istorija zaustavlja konačnim prevladavanjem suprotnosti pojedinačnog i opšteg.
Menjanje i promena podrazumevaju budućnost, ali sada kada je rezultat delovanja čoveka totalan, rezultat mudračevog delovanja je savršen. On se ne menja i ne može više biti premašen – nema budućnosti u pravom smislu. Ovaj rezultat nije više istorijski događaj. Žudnja je potpuno zadovoljena, nema više borbe i rada, istorija je završena jer više nema ničega da se učini. Čovek je Čovek samo utoliko ukoliko može da čita i razume nepromenljivu knjigu u kojoj je izloženo apsolutno znanje, ali time on ne stvara ništa novo... Vreme u kome traje ovaj čovek-čitalac jeste kružno vreme, a ne pravilinijsko-istorijsko vreme.eno apsolutno znanje, ali time on ne stvara ništa novo... Vreme u kome traje ovaj čovek-čitalac jeste kružno vreme, a ne pravilinijsko-istorijsko vreme.
Ova knjiga je večno sama sebi identična, nema budućnosti, nije vreme... A to što se njen sadržaj odnosi na nju samu, govori da ona nije samo večna – ona je večnost! Večnost pretpostavlja vreme i iz njega proizlazi, ali ona može biti objavljena jedino ljudskom rečju, logosom. Ovo Hegel naziva «pojava Duha u vremenu», a to nije ništa drugo nego čovek u svom razvoju, Duh.
Duh se pojavljuje u vremenu toliko dugo dok ne shvati ili ne razume svoj pojam, tj. dok ne uništi vreme. Čovek više nema potrebe da negira da bi se održao u postojanju, a čovek koji ne negira nema više prave budućnosti jer on zauvek prihvata datu sadašnjost. On nije više istorijsko vreme. On je građanin savršene države, potpuno i definitivno zadovoljen ovom državom. U njoj se više ništa ne menja. Nema istorije, budućnost je samo prošlost koja je već bila, život u njoj je čisto biološki. U tom smislu, nema više ni Čoveka u pravom smislu.Duh se posle kraja istorijskog čoveka, sklonio u knjigu. Knjiga nije više vreme nego Večnsost. Duh se održava kao duh koji se više ne menja, i koji je na taj način Večnost.

Dijalektičko kretanje koje je vreme ili istorija, je kružno kretanje. Znanje koje objavljuje ovo kretanje kao dovršeno mora takođe biti kružno.
Kretanje je krug koji se vraća u samog sebe, koji pretpostavlja svoj početak, a postizava ga samo na svršetku

Hegelovo (istorijsko ili ljudsko) vreme je kružnica, i razlikuje se od Aristotelovog (ili biološkog) vremena samotime što nije ciklično: hegelijanska kružnica može da se obiđe samo jedanput.
Početak čoveka, istorije i vremena, postoji za čoveka tek na kraju vremena i istorije, ovaj kraj nije više novi početak ni za čoveka ni čoveka, on je zaista njegov kraj. Objavljeni identitet čoveka i sveta ukida žudnju, koja je početak istorije, čoveka i vremena.
Krug vremena zato može da se obiđe samo jedanput: istorija se završava, ali više ne počinje ponovo. Čovek umire i ne uskrsava!!!

ALI, iako nije ciklično, vreme je kružno: to znači da se na kraju postiže identitet početka. Bez ovog identiteta istorija ne bi mogla početi: ona se završava samo ponovnim uspostavljanjem ovog identiteta, ali tada se ona nužno završava. Vraćanje na polaznu tačku je opet ništavilo Čoveka.
Znanje koje objavljuje sabrani totalitet čoveka, završeni tok istorije, mora takođe biti kružno. Ova kružnost znanja jedini je kriterijum njene apsolutne istine – njenog izjednačenja sa totalitetom stvari.

DAKLE, znanje je kružno kao vreme, istorija i čovek, ali iako se istorijski krug obilazi samo jedanput, krug znanja je ciklus koji se večno ponavlja. Postoji mogućnost ponavljanja znanja, čak je i nužno njeno ponavljanje:
Naime, sadržaj Znanosti odnosi se jedino na samog sebe: Knjiga je svoj vlastiti sadržaj. No, sadržaj Knjige je potpuno objavljen tek na kraju Knjige. Ali, ako je ovaj sadržaj sama Knjiga, na kraju dati odgovor na pitanje što je ovaj sadržaj ne može biti ništa drugo nego cijela Knjiga. Tako, stigavši do kraja, treba Knjigu ponovno čitati (ili ponovno misliti); i ovaj se ciklus vječno ponavlja.

Shema istorijskog razvoja izgleda ovako:
Čovek deluje i menja dati svet. Živeći u svetu on sam se menja prema ovom menjanju sveta. Budući da se menja, on postaje nužno svestan svoje promene. Budući da je sebe svestan, on konstatuje da se još ne slaže s datim svetom, da se ideja koju on sebi stvara o samom sebi, nezavisno od svoje egzistencije u svetu, razlikuje od njene stvarnosti u svetu. Trebe, dakle, iznova menjati dati svet da bi se on učinio konformnim. Tako se kretanje nužno nastavlja sve dok čovek ne ustanovi savršenu saglasnost između sebe i sveta. Tada se istorija definitivno zaustavlja, a filozof je došao do svog cilja tj. do mudrosti. Sada je postalo nemoguće da se čovek menja i da nadmaši svest koju ima o samome sebi. Smrt istorije!

Dakle, razvoj pretpostavlja delovanje i svest o ovom delovanju. Pretpostavlja samosvest. Životinja ima jedino samoosećaj, čak i da se menja, iako se premašuje, njena se «samosvest» uništava umesto da se širi – ona postaje ništa, ona umire ili iščezava svaki put kada se predrugojačuje.

Svet kao svet uključuje delatnog čoveka. Mudrac može potpuno ostvariti Duh objavljujući putem svoje znanosti totalitet bitka, ali on mora najpre pojmovno shvatiti postojanje Duha tj. istoriju, bitak koji jeste, objavljeni bitak samo ukoliko uključuje čoveka. Objaviti bitak u njegovom totalitetu jeste objavljivanje Čoveka, a čovek je delovanje, delovanje je kretanje i postajanje, vreme i istorija... Znanje bitno pretpostavlja delovanje, zato je znanje večno kružno kretanje, ono je dijalektičko. Dijalektičko je, opet, samo zbog toga što je bitak koji ona otkriva dijalektičan. Bitak je pak dijalektičan zato što stvarno sadrži čoveka ili delovanje, zato što se bitak koji sadrži čoveka ostvaruje i objavljuje u vremenu – u istorijskom ljudskom delovanju i njime.
Delovanje mudraca na kraju prelazi u knjigu i dijalektičko kretanje prestaje biti kretanje sveta i istorije, već postaje kretanje reči i pojma tj. dijalektike u običnom smislu reči. Svet i čovek ne mogu više da se kreću. Svet je umro. Svet je prošao. Budući da su svet i čovek u svetu mrtvi, oni više nemogu služiti kao materijalna podloga dijalektičkom pojmu koji i dalje živi i koji se i dalje kreće. Materijalna podloga večnog kretanja pojma je od sada Knjiga («Logika»), večni utelovljeni Logos...

Dolaskom mudraca završava se niz društveno-istorijskih pojava. Dolazak mudraca je poslednji istorijski događaj.Istorija je trajala onoliko dugo dok Čovek nije uspeo ukinuti suprotnost između sebe i prirode. On to uspeva preko negatorskog delovanja borbe i rada. Kada se pojavljuje mudrac, suprotnost je već prevladana. Čovek više nema žudnje, on je potpuno i definitivno zadovoljen onim što jest, on više ne deluje, ne preobražava i ne menja svet, a prema tome ni samog sebe.
Nastupa Istina koja je slaganje stvarnog i pojma. Pojam je u mudracu stekao stvarnost. Pojam više nije u opreci prema svom predmetu, nije više izvan njega. Ovaj pojam nema više za materijalnu podlogu egzistenciju istorijskog i delatnog čoveka. On više nije vreme. Ovaj pojam se više ne menja i ostaje večno identičan sa samim sobom, tj. identičan s identičnim bitkom koji objavljuje u samom ovom bitku. Pojam koji se više ne suprotstavlja bitku ne menja više bitak. Ako još ima kretanja, ono ne remeti večnost, ono je cikličko kretanje, večno vraćanje na samo sebe. Ovo cikličko kretanje je znanje.
Sam duh je znanje. To je bitak objavljen logosom, govorom, pojmom. Znanje je objava bitka a bitak objavljen po znanju je duh.

A sad, najjača misao:
Historija je, pak, povijest pogrešnih Govora Čovjeka, koji, malo po malo, postaju istine.

Istorija nije ni bogatija ni siromašnija od samog Bitka. U vremenu se može razvijati samo ono što jest; a večni totalitet bitka nije ništa drugo nego sve ono što je bilo u vremenu. Bitak se stvara, ali on sebe ne nadmašuje, jer izvan Bitka je samo Ništavilo. Iz istog razloga, s gledišta vremena neće više biti budućnosti, jer nema ničega što bi još moglo postati.
«Sistem Znanosti» je nužno kružan ili ciklički. Iz Fenomenologije, čitalac je nužno gurnut prema Logici.
 
Natrag
Top