Član
- Učlanjen(a)
- 28.06.2010
- Poruka
- 1.095
Prema mišljenju niza autora, ruski pesnik i esejista Aleksandar Semjonovič Kušner (14.9.1936, Lenjingrad), jedan je od najvećih ruskih liričara druge polovine 20.vijeka. Filolog po obrazovanju, Kušner je u mladosti deset godina predavao ruski jezik i književnost u srednjoj školi. Od kraja šezdesetih godina prelazi na profesionalni književni rad. U formiranju njegovog pesničkog profila važnu ulogu imalo je višegodišnje prijateljstvo sa L. Ginzburg, poznanstvo sa A.Ahmatovom, sa pesnikom L.Semjonovom, sa A.Bitovom, Jevg.Rejnom i J.Brodski. U književnoj kritici je označen kao inicijator škole ruskog neoakmenizma. Kušner je član Saveza pisaca SSSR od 1965. i Ruskog Pen-kluba od 1987. Glavni urednik je čuvene edicije "Biblioteka pesnika" od 1992, a od 1995. edicija "Nova biblioteka pesnika" i član je uredništva časopisa "Zvezda", "Kontrapukt" (od 1998) i virtuelnog časopisa " Art-Peterburg" ( od 1996).
Tih i uravnotežen po prirodi, Kušner je sa svojim novim idejama nastupao postepeno, ne prelazeći preko granice zvanično dopuštenog. Zato je, počev od 1962.godine, svoje knjige objavljivao relativno redovno i bez većih problema. U tome neki vide izraz njegovog svojevrsnog konformizma. Kušnerova škola je, bez sumnje, spoj poetike harmonične škole i akmeizma. Kušnerovim pjesmama je svojstven uzdržani ton, odsustvo histerije, bombastih izjava globalne sadržine, nervne gestikulacije. On je pre suv tamo gde bi drugi ključao, ironičan, gde bi drugi očajavao. Kušnerova poezija je, kratko rečeno, poezija stoicizma.
Objavio je sledeće knjige poezije i o poeziji:
-Prvi utisak (1962),
-Noćna straža (1966),
-Znaci (1969),
-Pismo (1974),
-Upravni govor (1975),
-Glas (1978),
-Tavridski park (1984),
-Dnevni snovi (1985),
-Živa ograda (1988),
-Apolon u snegu (1991);
-Noćna muzika (1991),
-Na sumračnoj zvezdi (1994),
-Hiljadulistika (1998),
-Leteća niska.Nova knjiga pesama (2000),
-Peta stihija.Pesme i proza (2000),
-Šikara (2002),
-Talas i kamen: stihovi i proza (2003),
-Apolon u travi (2005),
-Hladni maj (2005),
-U novom veku (2006)
Aleksandar Kušner je nosilac književnih nagrada "Severna Palmira" (1995), Državne nagrade Rusije (1966), Puškinove nagrade iz nemačkog Fonda Alfreda Topfera (1999).
Izvor: Miodrag Sibinović Lirika Aleksandra Kušnera
Vaza (Iz knjige Prvi utisak)
Na antičkoj vazi igra, snuje
Čovečuljsko kolo, divni mlin.
Nije jasno, ko kog osluškuje,
Nije jasno, ko ide za kim.
Dubok urez, stara slika večna.
Svako igra, svak nečemu rad.
Međ` njima ću pronaći čovečka
S okrenutom glavom unazad.
Skok mu visok, snaga dolazeća,
Hrli napred strelovit mu let.
Al` ko da se nečega priseća,
Nazad gleda, u minuli svet.
Šta li vidi? Muke neumesne.
Da l` mu draga maše rukom sad,
Il` drug zove-tlapnje neizvesne!
Zato ga i lomi tako jad.
Hajd`, graveru, majstore metala,
I moj život ureži kraj svih,
Ta, kružiću, dok mi je stopala,
Nisam gori igrač ja od njih.
Tuđih reči poštovalac pomni,
Tapkaću uz doboš ko i sad,
Tačno kao taj čovečak lomni
S okrenutom glavom unazad.
*** ( Iz knjige Noćna straža)
Zvezda nad krošnjama što svetli
Izgori tren pre no što sleti.
I vetar duva...Ali ne kao, ono...
Da jele strovali u ponor.
I pljusak šiba šume rane,
Al`, kad prosine, sam prestane.
Ko, ko taj svet tako zauzdava
Da ptiče u gnezdu može da spava?
***
Ti kobni snovi su glupost živa!
Neoprostivo je da im se kliče,
Zbog toga što je običan život
Neutešniji od svake priče.
U snovima si video svojim
Vesla u čamcu i kamen o vratu,
A stolica što ti uz krevet stoji
Stoput je strašnija, brat bratu.
Po tome kako te gleda iz tame-
Mogo bi pred njom da zaplačeš-
Priseti se sopstvene čame,
Uvreda koje ti bliske kače.
I zašto-ne shvatam-da kukamo
U snu, da se bacamo pod kola,
Kad je dovoljno buđenje samo-
Pa da sve isto krene s nova.
***
U noćnoj seni samcat stajah
U pustom parku grada.
Čas tiho škripnu vrata raja
Čas tresnu vrata hada.
Sleva mi muzika dotiče
Koju glasovi skladno pune.
A zdesna neko večno viče
I ovaj život kune.
Tih i uravnotežen po prirodi, Kušner je sa svojim novim idejama nastupao postepeno, ne prelazeći preko granice zvanično dopuštenog. Zato je, počev od 1962.godine, svoje knjige objavljivao relativno redovno i bez većih problema. U tome neki vide izraz njegovog svojevrsnog konformizma. Kušnerova škola je, bez sumnje, spoj poetike harmonične škole i akmeizma. Kušnerovim pjesmama je svojstven uzdržani ton, odsustvo histerije, bombastih izjava globalne sadržine, nervne gestikulacije. On je pre suv tamo gde bi drugi ključao, ironičan, gde bi drugi očajavao. Kušnerova poezija je, kratko rečeno, poezija stoicizma.
Objavio je sledeće knjige poezije i o poeziji:
-Prvi utisak (1962),
-Noćna straža (1966),
-Znaci (1969),
-Pismo (1974),
-Upravni govor (1975),
-Glas (1978),
-Tavridski park (1984),
-Dnevni snovi (1985),
-Živa ograda (1988),
-Apolon u snegu (1991);
-Noćna muzika (1991),
-Na sumračnoj zvezdi (1994),
-Hiljadulistika (1998),
-Leteća niska.Nova knjiga pesama (2000),
-Peta stihija.Pesme i proza (2000),
-Šikara (2002),
-Talas i kamen: stihovi i proza (2003),
-Apolon u travi (2005),
-Hladni maj (2005),
-U novom veku (2006)
Aleksandar Kušner je nosilac književnih nagrada "Severna Palmira" (1995), Državne nagrade Rusije (1966), Puškinove nagrade iz nemačkog Fonda Alfreda Topfera (1999).
Izvor: Miodrag Sibinović Lirika Aleksandra Kušnera
Vaza (Iz knjige Prvi utisak)
Na antičkoj vazi igra, snuje
Čovečuljsko kolo, divni mlin.
Nije jasno, ko kog osluškuje,
Nije jasno, ko ide za kim.
Dubok urez, stara slika večna.
Svako igra, svak nečemu rad.
Međ` njima ću pronaći čovečka
S okrenutom glavom unazad.
Skok mu visok, snaga dolazeća,
Hrli napred strelovit mu let.
Al` ko da se nečega priseća,
Nazad gleda, u minuli svet.
Šta li vidi? Muke neumesne.
Da l` mu draga maše rukom sad,
Il` drug zove-tlapnje neizvesne!
Zato ga i lomi tako jad.
Hajd`, graveru, majstore metala,
I moj život ureži kraj svih,
Ta, kružiću, dok mi je stopala,
Nisam gori igrač ja od njih.
Tuđih reči poštovalac pomni,
Tapkaću uz doboš ko i sad,
Tačno kao taj čovečak lomni
S okrenutom glavom unazad.
*** ( Iz knjige Noćna straža)
Zvezda nad krošnjama što svetli
Izgori tren pre no što sleti.
I vetar duva...Ali ne kao, ono...
Da jele strovali u ponor.
I pljusak šiba šume rane,
Al`, kad prosine, sam prestane.
Ko, ko taj svet tako zauzdava
Da ptiče u gnezdu može da spava?
***
Ti kobni snovi su glupost živa!
Neoprostivo je da im se kliče,
Zbog toga što je običan život
Neutešniji od svake priče.
U snovima si video svojim
Vesla u čamcu i kamen o vratu,
A stolica što ti uz krevet stoji
Stoput je strašnija, brat bratu.
Po tome kako te gleda iz tame-
Mogo bi pred njom da zaplačeš-
Priseti se sopstvene čame,
Uvreda koje ti bliske kače.
I zašto-ne shvatam-da kukamo
U snu, da se bacamo pod kola,
Kad je dovoljno buđenje samo-
Pa da sve isto krene s nova.
***
U noćnoj seni samcat stajah
U pustom parku grada.
Čas tiho škripnu vrata raja
Čas tresnu vrata hada.
Sleva mi muzika dotiče
Koju glasovi skladno pune.
A zdesna neko večno viče
I ovaj život kune.
Poslednja izmena: