Eтничка мапа Аустријске монархије из 1845.
- Začetnik teme zx16
- Datum pokretanja
UREDNIK
- Učlanjen(a)
- 28.07.2010
- Poruka
- 1.903
Srbi žrtve prvog etničkog čišćenja
Prvo etničko čišćenje u Evropi počinjeno je nad Srbima u Hrvatskoj 1941. godine, rečeno je nedavno prvi put, jasno i glasno, usred parlamenta Italije i zabeleženo u svim italijanskim medijima, preneo je rimski list "Tempo".
- Senator Ajmone Finestra je baš tim rečima započeo obraćanje parlamentu 14. februara povodom ponovnog objavljivanja knjige "Jugoslovenski tretman za Italijane posle 8. septembra 1943." - izjavila je u intervjuu Srni novinarka italijanske državne televizije RAI Mila Mihajlović, koja je i autor teksta u "Tempu".
Mihajlovićeva ističe da je prvi put u istoriji neko drugi, a ne Srbi, zvanično i javno izjavio, podnoseći materijalne dokaze, da je prvo etničko čišćenje počinjeno nad Srbima u Hrvatskoj pre ravno 70 godina, a nekoliko godina kasnije i nad Italijanima, da bi se ponovilo 1995. nad Srbima u Hrvatskoj.
"Na poslednjih deset stranica pomenute knjige objavljene su fotografije - svedočanstva o zločinima nad Srbima, nedoklane srpske dece iščupane iz ustaških kandži, izranjavanih muškaraca i žena izvučenih iz jama", prenosi "Tempo".
"Tu je i pet fotografija neprocenjive istorijske vrednosti, jedinih dokumenata o postojanju i užasima ustaškog logora na ostrvu Pagu, logora u sastavu kompleksa Jadovno u kome je za samo 132 dana ubijeno više od 40.000 Srba i Jevreja", piše list.
Preživeo klanje: Srbin u Obrovcu 1941.
Italijani su naredili zatvaranje logora istog časa kad su preuzeli vlast, preneraženi zločinom koji, prema Finestrinim rečima, ljudska svest nije mogla da zamisli.
- Ne samo da su italijanske vojne vlasti naredile zatvaranje ustaških logora, već su Italijani zaslužni i za dokumentovanje zločina.
Bez dokumenata i materijalnih dokaza zavera ćutanja, koja je do sada pokrivala neviđeno etničko čišćenje i genocid nad Srbima u Hrvatskoj, ostavila bi ga i dalje kao nešto što ne postoji. Maltene, kao srpsku izmišljotinu - zaključila je Mihajlovićeva.
Prvo etničko čišćenje u Evropi počinjeno je nad Srbima u Hrvatskoj 1941. godine, rečeno je nedavno prvi put, jasno i glasno, usred parlamenta Italije i zabeleženo u svim italijanskim medijima, preneo je rimski list "Tempo".
- Senator Ajmone Finestra je baš tim rečima započeo obraćanje parlamentu 14. februara povodom ponovnog objavljivanja knjige "Jugoslovenski tretman za Italijane posle 8. septembra 1943." - izjavila je u intervjuu Srni novinarka italijanske državne televizije RAI Mila Mihajlović, koja je i autor teksta u "Tempu".
Mihajlovićeva ističe da je prvi put u istoriji neko drugi, a ne Srbi, zvanično i javno izjavio, podnoseći materijalne dokaze, da je prvo etničko čišćenje počinjeno nad Srbima u Hrvatskoj pre ravno 70 godina, a nekoliko godina kasnije i nad Italijanima, da bi se ponovilo 1995. nad Srbima u Hrvatskoj.
"Na poslednjih deset stranica pomenute knjige objavljene su fotografije - svedočanstva o zločinima nad Srbima, nedoklane srpske dece iščupane iz ustaških kandži, izranjavanih muškaraca i žena izvučenih iz jama", prenosi "Tempo".
"Tu je i pet fotografija neprocenjive istorijske vrednosti, jedinih dokumenata o postojanju i užasima ustaškog logora na ostrvu Pagu, logora u sastavu kompleksa Jadovno u kome je za samo 132 dana ubijeno više od 40.000 Srba i Jevreja", piše list.
Preživeo klanje: Srbin u Obrovcu 1941.
Italijani su naredili zatvaranje logora istog časa kad su preuzeli vlast, preneraženi zločinom koji, prema Finestrinim rečima, ljudska svest nije mogla da zamisli.
- Ne samo da su italijanske vojne vlasti naredile zatvaranje ustaških logora, već su Italijani zaslužni i za dokumentovanje zločina.
Bez dokumenata i materijalnih dokaza zavera ćutanja, koja je do sada pokrivala neviđeno etničko čišćenje i genocid nad Srbima u Hrvatskoj, ostavila bi ga i dalje kao nešto što ne postoji. Maltene, kao srpsku izmišljotinu - zaključila je Mihajlovićeva.
- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.435
Igor Vukić:
Udomljavanje ratne siročadi u obiteljima
Udomljavanje u obiteljima dio je velike akcije zbrinjavanja djece, ratne siročadi, posebice nakon slamanja partizanske oružane pobune na području bosanske planine Kozare u ljeto 1942. godine. Akciju zbrinjavanja te djece, uglavnom pravoslavne vjere (djece pravoslavnih roditelja), vodile su institucije Nezavisne Države Hrvatske. na čelu sa šefom države, poglavnikom Antom Pavelićem. U akciji su izravno sudjelovali Ministarstvo zdravstva i udružbe Vlade NDH, Hrvatski Crveni križ, dječji domovi, a od nevladinih organizacija Karitas Zagrebačke nadbiskupije, Katolička akcija, predstavnici crkvenih redova i mnogi hrvatski građani. Među njima se angažmanom osobito isticala skupina oko Zagrepčanke austrijskog podrijetla, Diane Budisavljević.
Centralno mjesto među državnim službenicima koji su upravljali akcijom zbrinjavanja zauzima Kamilo Bresler iz Ministarstva udružbe. Još od prije rata imao je iskustva u razmještanju siročadi u udomiteljske obitelji. Sa svoje dužnosti imao je moć organizirati prijevoz i smještaj djece, dostavu hrane, lijekova i ostalih potrepština. Pri zbrinjavanju kozaračkih izbjeglica Bresler je koristio iskustva i iz prethodnoga zbrinjavanja hrvatskih izbjeglica, djece, žena i starijih ljudi, koji su uglavnom iz Bosne bježali pred napadima četnika.
Dobar dio djece, zbrinut nakon bitke na Kozari, ipak je vraćen roditeljima. Nekoliko stotina već do kraja 1942. i u prvom dijelu 1943. godine. Roditelji su k Diani Budisavljević dolazili tražiti djecu za cijelo vrijeme rata pa čak i poslije, kad joj je oduzeta mogućnost da aktivno radi. Neki su ostali živjeti u svojim novim obiteljima i mjestima boravka. Jedan od najpoznatijih slučajeva je onaj hrvatske filmske i kazališne glumice Božidarke Frait. Rođena je 1940. godine kao Božidarka Grubješić, a Frait je prezime zagrebačke obitelji koja ju je prihvatila i udomila 1942. godine.
Zbrinjavanje ratne siročadi nakon bitke na Kozari kao i izbjeglica s drugih područja, bio je jedan od najhumanijih pothvata u kojem su sudjelovale državne vlasti, nevladine udruge i pojedinci u složenom vremenu Drugog svjetskog rata. Jugoslavenska totalitarna promidžba potrudila se da iskrivi povijest i tog hvalevrijedanog postupka. Sustavno se prešućivalo da su za pomoć izbjeglicama i internircima srpsko-pravoslavne vjere, Diana Budisavljević i njezini suradnici imali odobrenje državnog sustava, odnosno, Ustaške nadzorne službe, već od listopada 1941. godine. Kasnije tu podršku i odobrenje potvrđuju i ministri u Vladi NDH poput Lovre Sušića, Save Besarovića, Andrije Artukovića pa sve do poglavnika Ante Pavelića. On je, primjerice, 1944. godine odlikovao Juliju Šepić, tabornicu Ženske loze ustaškog pokreta iz Siska izrijekom „za osobito požrtvovan rad oko opskrbljivanja napuštene djece s Kozare“. U neobjavljenom memoarskom tekstu koji je nakon osude na izdržavanju kazne napisao Dinko Šakić, jedan od dužnosnika u starogradiškom i jasenovačkom logoru, tvrdi se da je poruku o potrebi zbrinjavanja većeg broja djece koja su stigla u Staru Gradišku i kod Jasenovca, nadbiskupu Stepincu među prvima poslao Vjekoslav Luburić, u to vrijeme povjerenik za logore UNS-a.
Izvorni dokumenti i sjećanja sudionika tog pothvata zbrinjavanja također su jedan od elemenata za dekonstrukciju mita o logoru u Jasenovcu. U njima se vidi da su tog ljeta 1942. godine logori Stara Gradiška i Jasenovac (točnije, prostori oko njega, u selima Košutarici, Mlaki i Jablancu) poslužili kao mjesto prikupljanja izbjeglica, koje ubrzo odatle odlaze na druga mjesta.
Pavelić, a ne Partija
Iz zapisa Diane Budisavljević i drugih sudionika i dokumenata vidi se da u logorima nakon toga više nema velikog broja djece. A nije ga bilo ni prije „kozaračkog zbjega“. Stoga se otvara pitanje otkud na popisu Spomen područja Jasenovac, koje se financira iz hrvatskog proračuna, imena više od 20.000 djece navodno ubijenih u tom logoru.
Nakon Drugog svjetskog rata režim je potencirao priču da je „spašavanje djece iz ustaških logora“, organizirala Komunistička partija. Iako je među sudionicima pomaganja, a osobito onima iz visokog društva, bio tek poneki partijski simpatizer. Nasuprot tome, a mnogo bliže istini, moglo bi se reći: kozaračku, partizansku djecu, spašavao je Pavelić, a ne Partija.
-----------------------------
Moja napomena: Igor Vukić upozorava da je njegova knjiga namjenjena onima koji se ne boje istine.
Udomljavanje ratne siročadi u obiteljima
Udomljavanje u obiteljima dio je velike akcije zbrinjavanja djece, ratne siročadi, posebice nakon slamanja partizanske oružane pobune na području bosanske planine Kozare u ljeto 1942. godine. Akciju zbrinjavanja te djece, uglavnom pravoslavne vjere (djece pravoslavnih roditelja), vodile su institucije Nezavisne Države Hrvatske. na čelu sa šefom države, poglavnikom Antom Pavelićem. U akciji su izravno sudjelovali Ministarstvo zdravstva i udružbe Vlade NDH, Hrvatski Crveni križ, dječji domovi, a od nevladinih organizacija Karitas Zagrebačke nadbiskupije, Katolička akcija, predstavnici crkvenih redova i mnogi hrvatski građani. Među njima se angažmanom osobito isticala skupina oko Zagrepčanke austrijskog podrijetla, Diane Budisavljević.
Centralno mjesto među državnim službenicima koji su upravljali akcijom zbrinjavanja zauzima Kamilo Bresler iz Ministarstva udružbe. Još od prije rata imao je iskustva u razmještanju siročadi u udomiteljske obitelji. Sa svoje dužnosti imao je moć organizirati prijevoz i smještaj djece, dostavu hrane, lijekova i ostalih potrepština. Pri zbrinjavanju kozaračkih izbjeglica Bresler je koristio iskustva i iz prethodnoga zbrinjavanja hrvatskih izbjeglica, djece, žena i starijih ljudi, koji su uglavnom iz Bosne bježali pred napadima četnika.
Dobar dio djece, zbrinut nakon bitke na Kozari, ipak je vraćen roditeljima. Nekoliko stotina već do kraja 1942. i u prvom dijelu 1943. godine. Roditelji su k Diani Budisavljević dolazili tražiti djecu za cijelo vrijeme rata pa čak i poslije, kad joj je oduzeta mogućnost da aktivno radi. Neki su ostali živjeti u svojim novim obiteljima i mjestima boravka. Jedan od najpoznatijih slučajeva je onaj hrvatske filmske i kazališne glumice Božidarke Frait. Rođena je 1940. godine kao Božidarka Grubješić, a Frait je prezime zagrebačke obitelji koja ju je prihvatila i udomila 1942. godine.
Zbrinjavanje ratne siročadi nakon bitke na Kozari kao i izbjeglica s drugih područja, bio je jedan od najhumanijih pothvata u kojem su sudjelovale državne vlasti, nevladine udruge i pojedinci u složenom vremenu Drugog svjetskog rata. Jugoslavenska totalitarna promidžba potrudila se da iskrivi povijest i tog hvalevrijedanog postupka. Sustavno se prešućivalo da su za pomoć izbjeglicama i internircima srpsko-pravoslavne vjere, Diana Budisavljević i njezini suradnici imali odobrenje državnog sustava, odnosno, Ustaške nadzorne službe, već od listopada 1941. godine. Kasnije tu podršku i odobrenje potvrđuju i ministri u Vladi NDH poput Lovre Sušića, Save Besarovića, Andrije Artukovića pa sve do poglavnika Ante Pavelića. On je, primjerice, 1944. godine odlikovao Juliju Šepić, tabornicu Ženske loze ustaškog pokreta iz Siska izrijekom „za osobito požrtvovan rad oko opskrbljivanja napuštene djece s Kozare“. U neobjavljenom memoarskom tekstu koji je nakon osude na izdržavanju kazne napisao Dinko Šakić, jedan od dužnosnika u starogradiškom i jasenovačkom logoru, tvrdi se da je poruku o potrebi zbrinjavanja većeg broja djece koja su stigla u Staru Gradišku i kod Jasenovca, nadbiskupu Stepincu među prvima poslao Vjekoslav Luburić, u to vrijeme povjerenik za logore UNS-a.
Izvorni dokumenti i sjećanja sudionika tog pothvata zbrinjavanja također su jedan od elemenata za dekonstrukciju mita o logoru u Jasenovcu. U njima se vidi da su tog ljeta 1942. godine logori Stara Gradiška i Jasenovac (točnije, prostori oko njega, u selima Košutarici, Mlaki i Jablancu) poslužili kao mjesto prikupljanja izbjeglica, koje ubrzo odatle odlaze na druga mjesta.
Pavelić, a ne Partija
Iz zapisa Diane Budisavljević i drugih sudionika i dokumenata vidi se da u logorima nakon toga više nema velikog broja djece. A nije ga bilo ni prije „kozaračkog zbjega“. Stoga se otvara pitanje otkud na popisu Spomen područja Jasenovac, koje se financira iz hrvatskog proračuna, imena više od 20.000 djece navodno ubijenih u tom logoru.
Nakon Drugog svjetskog rata režim je potencirao priču da je „spašavanje djece iz ustaških logora“, organizirala Komunistička partija. Iako je među sudionicima pomaganja, a osobito onima iz visokog društva, bio tek poneki partijski simpatizer. Nasuprot tome, a mnogo bliže istini, moglo bi se reći: kozaračku, partizansku djecu, spašavao je Pavelić, a ne Partija.
-----------------------------
Moja napomena: Igor Vukić upozorava da je njegova knjiga namjenjena onima koji se ne boje istine.
Poslednja izmena:
- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.435
- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.435
Nastavak intervjua s Igorom Vukićem, čiji je otac kao "kozaračko dijete" prošao logor Jasenovac:
-Sve češće javljaju se ljudi čiju su rodbinu ubili četnici i partizani, a nalazi se na popisu jasenovačkih žrtava.
Igor Vukić: U židovskom muzeju u Washingtonu nalazi se popis sa šesto tisuća imena, među kojima su i žrtve savezničkih bombardiranja diljem Hrvatske. Sve je to pripisano Jasenovcu. Sadašnji popis u jasenovačkom muzeju koji država financira ipak je uži, ali prema našem istraživanju, nema stvarne veze s događajima u Jasenovcu. Nastojali smo rekonstruirati što se iz dana u dan događalo u logoru. Koristili smo arhivske dokumente, razgovarali s još živim zatočenicima, analizirali sve što je do sada objavljeno o Jasenovcu. Do 1990. objavljeno je nekoliko knjiga bivših logoraša koje o logoru govore, praktično, isto što i mi.
-A to je?
Igor Vukić: Jasenovac je bio radni logor za aktivne protivnike NDH-a, pretežno komuniste te skupinu Židova koja je bila izuzeta iz deportacije u Njemačku. Neki su Židovi vjerojatno sačuvali život jer su ostali u Jasenovcu, a ne završili u Auschwitzu, Treblinki, Birkenauu…
-Meni je redatelj i prevoditelj Vladimir Gerić pričao kako je kao dijete pakirao pakete s tadašnjim zagrebačkim nadrabinom Freibergerom, koji je poslije stradao u logoru…
Igor Vukić: Da, u Auschwitzu. Inače su židovske bogoslovne općine iz Zagreba i Osijeka bile zadužene za opskrbu logora, slali su pakete u Jasenovac, a novac i robu dobivali su od međunarodnih židovskih organizacija i židovske imovine.
-O tome postoje dokazi?
Igor Vukić: Mogu se pronaći u arhivima Zemaljske komisije za istraživanje ratnih zločina i drugim fondovima iz NDH u Hrvatskom državnom arhivu. U dokumentima piše da je poslano više od pedeset tisuća paketa, svaki mjesec po dva za svakoga židovskog logoraša, što znači da je židovskih zatočenika bilo između 700 i 800 sve vrijeme trajanja logora.
-Slavko Goldstein tvrdi da je ubijeno 12.000 Židova s područja NDH.
Igor Vukić: Ali prvo treba podastrijeti uvjerljive dokaze, koje on ne pokazuje. Upravo obrnuto, nema dokaza za velika masovna ubojstva. Nema uopće dokaza da je u Jasenovcu bilo masovnih ubojstava do 1945; nema posmrtnih ostataka, o tome ne govore ni dokumenti ni preživjeli zatočenici.
-Je li se uopće moglo likvidirati toliko ljudi?
Igor Vukić: Ne. Krenimo redom, židovska skupina doista je u početku u Jasenovcu bila u većini. Prvo su bili smješteni na otoku Pagu s idejom da rade u solanama, a onda zbog ustanka u Lici i dalmatinskom zaleđu Italija je reokupirala taj demilitarizirani pojas i ti su zatočenici prebačeni, muškarci u Jasenovac, a žene u Loborgrad.
-Ne na Rab?
Igor Vukić: To je bilo poslije. U 1941. godini 1200 do 1400 zatočenika Jasenovca uglavnom su Židovi, dvjestotinjak je možda Srba, tridesetak Hrvata i nešto ostalih. U 1942. godini Židovi iz Zagreba, Osijeka itd. deportirani su u kolovozu u Njemačku, Poljsku, Auschwitz… dio prolazi kroz Staru Gradišku i Jasenovac i također odlazi tamo. U Jasenovcu ostaje skupina Židova, njih 700 do 900, i taj broj ostaje u sljedeće tri godine. Po popisima koji se mogu pronaći vidi se da su oni tu živjeli 1942/43/44. godine. Oni predstavljaju i glavni dio unutarnje uprave logora. Predstavnik, predsjednik zatočenika, zvao se logornik, njemu podčinjeni bili su grupnici, i oni su organizirali funkcioniranje logora. Ustaše su davali vanjsku stražu i pratnju kada se išlo izvan logora na radove i kad je bilo potrebe za disciplinskim mjerama.
-Kao što je strijeljanje?
Igor Vukić: U logoru je bilo strijeljanja radi održavanja discipline. Zatočenicima je rečeno da se ne smije bježati iz logora i ako netko pobjegne bit će strijeljano njegovih deset i više kolega iz radne ili zavičajne skupine. Također je bilo kažnjavanja i zbog krađe pa su jednom zajedno strijeljani ustaše i zatočenici koji su se povezali i zajednički švercali izvan logora, npr. oduzeto zlato, novac, odjevne predmete sašivene u logoru i slično. Među strijeljanima bio je i Ljubo Matković, brat zapovjednika logora Ivice Matkovića. Čak ni za njega nije bilo milosti. A strijeljano je i deset ustaša jer su pljačkali po okolnim selima.
-Što bi se dogodilo ako bi pri bijegu stradao neki ustaša?
Igor Vukić: Tada su kazne bile drastičnije. Tada bi za odmazdu bio strijeljan veći broj zatočenika. A bilo je i slučajeva kada su ljudi kažnjavani po zapovijedi iz Zagreba. Zapovjednik logora Ivica Brkljačić rekao je u istrazi kada su ga partizani zarobili 1945, da je on 1943. dao strijeljati pet zatočenika po zapovijedi iz Zagreba. Tvrdio je da je to bilo jedino strijeljanje provedeno 1943.
-Ni to se ne slaže po popisu u muzeju Jasenovac?
Igor Vukić: Po popisu u muzeju te je godine navodno ubijeno 3600 zatočenika. No i bivši zatočenici slažu se da je 1943. bila mirna i da je bilo samo to jedno strijeljanje. Brkljačić, inače bivši student bogoslovije, u želji da zatočenicima olakša izdržavanje kazne u logoru, uveo je slobodno vrijeme pa je 1943. igran turnir u nogometu između radnih skupina. Djelovala je kazališna i glazbena skupina, koje su redovito izvodile kazališne predstave za zatočenike. Muzikolog i predratni istraživač židovske glazbene baštine Erih Samlaić pjevao je ariju izMale Floramye. Nije točno da je izvođena cijela opereta, nego je samo pjevana jedna arija. Ali je točno da su zatočenici napisali libreto i glazbu za vlastitu operetu Raj na oceanu, autor glazbe bio je Jozef Kende, austrijski Židov koji je skladao u prostoriji gdje je imao pijanino.
-To sve negdje piše?
Igor Vukić: O tome piše zatočenik Milko Riffer u knjizi Jasenovac 1943, koja je objavljena 1946, odmah poslije rata, ali je pri izlasku bila cenzurirana od također zatočenika Grge Gamulina, poslije poznatoga povjesničara umjetnosti i sveučilišnog profesora i književnika.
-Sigurni ste da je to bio Grgo Gamulin?
To piše. Gamulin je izbacio poglavlja o logorskom orkestru s tvrdnjom kako bi, iako je sve istina, bilo malo nezgodno napisati da je u ustaškom logoru bilo tako. Godine 2011. objavljen je reprint te knjige, a pronađeno je i uvršteno i to izbačeno poglavlje. Na suđenju Dinku Šakiću bivši su zatočenici također potvrdili da su se te 1943. održavale predstave. Inače orkestar je osnovan 1942, osnovao ga je i vodio Natko Devčić, poslije poznati skladatelj i profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koji je umro 1990-ih godina, a da nikada nije htio govoriti o logoru.
-----------------------------
Moja napomena: Igor Vukić upozorava da je njegova knjiga namjenjena onima koji se ne boje istine.
-Sve češće javljaju se ljudi čiju su rodbinu ubili četnici i partizani, a nalazi se na popisu jasenovačkih žrtava.
Igor Vukić: U židovskom muzeju u Washingtonu nalazi se popis sa šesto tisuća imena, među kojima su i žrtve savezničkih bombardiranja diljem Hrvatske. Sve je to pripisano Jasenovcu. Sadašnji popis u jasenovačkom muzeju koji država financira ipak je uži, ali prema našem istraživanju, nema stvarne veze s događajima u Jasenovcu. Nastojali smo rekonstruirati što se iz dana u dan događalo u logoru. Koristili smo arhivske dokumente, razgovarali s još živim zatočenicima, analizirali sve što je do sada objavljeno o Jasenovcu. Do 1990. objavljeno je nekoliko knjiga bivših logoraša koje o logoru govore, praktično, isto što i mi.
-A to je?
Igor Vukić: Jasenovac je bio radni logor za aktivne protivnike NDH-a, pretežno komuniste te skupinu Židova koja je bila izuzeta iz deportacije u Njemačku. Neki su Židovi vjerojatno sačuvali život jer su ostali u Jasenovcu, a ne završili u Auschwitzu, Treblinki, Birkenauu…
-Meni je redatelj i prevoditelj Vladimir Gerić pričao kako je kao dijete pakirao pakete s tadašnjim zagrebačkim nadrabinom Freibergerom, koji je poslije stradao u logoru…
Igor Vukić: Da, u Auschwitzu. Inače su židovske bogoslovne općine iz Zagreba i Osijeka bile zadužene za opskrbu logora, slali su pakete u Jasenovac, a novac i robu dobivali su od međunarodnih židovskih organizacija i židovske imovine.
-O tome postoje dokazi?
Igor Vukić: Mogu se pronaći u arhivima Zemaljske komisije za istraživanje ratnih zločina i drugim fondovima iz NDH u Hrvatskom državnom arhivu. U dokumentima piše da je poslano više od pedeset tisuća paketa, svaki mjesec po dva za svakoga židovskog logoraša, što znači da je židovskih zatočenika bilo između 700 i 800 sve vrijeme trajanja logora.
-Slavko Goldstein tvrdi da je ubijeno 12.000 Židova s područja NDH.
Igor Vukić: Ali prvo treba podastrijeti uvjerljive dokaze, koje on ne pokazuje. Upravo obrnuto, nema dokaza za velika masovna ubojstva. Nema uopće dokaza da je u Jasenovcu bilo masovnih ubojstava do 1945; nema posmrtnih ostataka, o tome ne govore ni dokumenti ni preživjeli zatočenici.
-Je li se uopće moglo likvidirati toliko ljudi?
Igor Vukić: Ne. Krenimo redom, židovska skupina doista je u početku u Jasenovcu bila u većini. Prvo su bili smješteni na otoku Pagu s idejom da rade u solanama, a onda zbog ustanka u Lici i dalmatinskom zaleđu Italija je reokupirala taj demilitarizirani pojas i ti su zatočenici prebačeni, muškarci u Jasenovac, a žene u Loborgrad.
-Ne na Rab?
Igor Vukić: To je bilo poslije. U 1941. godini 1200 do 1400 zatočenika Jasenovca uglavnom su Židovi, dvjestotinjak je možda Srba, tridesetak Hrvata i nešto ostalih. U 1942. godini Židovi iz Zagreba, Osijeka itd. deportirani su u kolovozu u Njemačku, Poljsku, Auschwitz… dio prolazi kroz Staru Gradišku i Jasenovac i također odlazi tamo. U Jasenovcu ostaje skupina Židova, njih 700 do 900, i taj broj ostaje u sljedeće tri godine. Po popisima koji se mogu pronaći vidi se da su oni tu živjeli 1942/43/44. godine. Oni predstavljaju i glavni dio unutarnje uprave logora. Predstavnik, predsjednik zatočenika, zvao se logornik, njemu podčinjeni bili su grupnici, i oni su organizirali funkcioniranje logora. Ustaše su davali vanjsku stražu i pratnju kada se išlo izvan logora na radove i kad je bilo potrebe za disciplinskim mjerama.
-Kao što je strijeljanje?
Igor Vukić: U logoru je bilo strijeljanja radi održavanja discipline. Zatočenicima je rečeno da se ne smije bježati iz logora i ako netko pobjegne bit će strijeljano njegovih deset i više kolega iz radne ili zavičajne skupine. Također je bilo kažnjavanja i zbog krađe pa su jednom zajedno strijeljani ustaše i zatočenici koji su se povezali i zajednički švercali izvan logora, npr. oduzeto zlato, novac, odjevne predmete sašivene u logoru i slično. Među strijeljanima bio je i Ljubo Matković, brat zapovjednika logora Ivice Matkovića. Čak ni za njega nije bilo milosti. A strijeljano je i deset ustaša jer su pljačkali po okolnim selima.
-Što bi se dogodilo ako bi pri bijegu stradao neki ustaša?
Igor Vukić: Tada su kazne bile drastičnije. Tada bi za odmazdu bio strijeljan veći broj zatočenika. A bilo je i slučajeva kada su ljudi kažnjavani po zapovijedi iz Zagreba. Zapovjednik logora Ivica Brkljačić rekao je u istrazi kada su ga partizani zarobili 1945, da je on 1943. dao strijeljati pet zatočenika po zapovijedi iz Zagreba. Tvrdio je da je to bilo jedino strijeljanje provedeno 1943.
-Ni to se ne slaže po popisu u muzeju Jasenovac?
Igor Vukić: Po popisu u muzeju te je godine navodno ubijeno 3600 zatočenika. No i bivši zatočenici slažu se da je 1943. bila mirna i da je bilo samo to jedno strijeljanje. Brkljačić, inače bivši student bogoslovije, u želji da zatočenicima olakša izdržavanje kazne u logoru, uveo je slobodno vrijeme pa je 1943. igran turnir u nogometu između radnih skupina. Djelovala je kazališna i glazbena skupina, koje su redovito izvodile kazališne predstave za zatočenike. Muzikolog i predratni istraživač židovske glazbene baštine Erih Samlaić pjevao je ariju izMale Floramye. Nije točno da je izvođena cijela opereta, nego je samo pjevana jedna arija. Ali je točno da su zatočenici napisali libreto i glazbu za vlastitu operetu Raj na oceanu, autor glazbe bio je Jozef Kende, austrijski Židov koji je skladao u prostoriji gdje je imao pijanino.
-To sve negdje piše?
Igor Vukić: O tome piše zatočenik Milko Riffer u knjizi Jasenovac 1943, koja je objavljena 1946, odmah poslije rata, ali je pri izlasku bila cenzurirana od također zatočenika Grge Gamulina, poslije poznatoga povjesničara umjetnosti i sveučilišnog profesora i književnika.
-Sigurni ste da je to bio Grgo Gamulin?
To piše. Gamulin je izbacio poglavlja o logorskom orkestru s tvrdnjom kako bi, iako je sve istina, bilo malo nezgodno napisati da je u ustaškom logoru bilo tako. Godine 2011. objavljen je reprint te knjige, a pronađeno je i uvršteno i to izbačeno poglavlje. Na suđenju Dinku Šakiću bivši su zatočenici također potvrdili da su se te 1943. održavale predstave. Inače orkestar je osnovan 1942, osnovao ga je i vodio Natko Devčić, poslije poznati skladatelj i profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koji je umro 1990-ih godina, a da nikada nije htio govoriti o logoru.
-----------------------------
Moja napomena: Igor Vukić upozorava da je njegova knjiga namjenjena onima koji se ne boje istine.
UREDNIK
- Učlanjen(a)
- 28.07.2010
- Poruka
- 1.903
Дечак Мирослав Лазански испред латиничне дрвене „пирамиде“ у Јасеновцу, која је била једино спомен обележје стравичног хрватско-муслиманског геноцида над Србима, све до 1966.
Тек тада је постављен симболички нејасан и непримерен споменик у облику цвета, аутора Богдана Богдановића, комунисте и потоњег активног аутошовинисте из осамдедетих и деведесетих година.
Историја бележи неке илустративне детаље у вези са церемонијом откривања споменика:
„Домаћин церемоније требало је да буде Крајачић, али се он није појављивао. Није дошао ни тадашњи шеф хрватских комуниста, Владимир Бакарић, тврдећи да се не осећа добро. Програм је требало да почне у 9 часова, али се чекао Крајачић који није стизао, па је почетак каснио више од два сата. Мика Шпиљак, председник Републичког извршног већа СР Хрватске, правдао је кашњење делегације из Загреба тиме да су прилазни путеви закрчени. Председник СУБНОР-а Србије, Раја Недељковић, распитао се код окупљених људи и сазнао да нема никаквог закрчења на путевима.
Како Крајачић није стизао, церемонију је говором отпочео Марко Белинић, председник СУБНОР-а Хрватске. Већ прва реченица његовог говора изазвала је жамор међу окупљенима, јер је Белинић наставио са причом о Јасеновцу као нацистичком, а не усташком логору, и негирао идентитет жртава: „Другови и другарице, овај логор овдје гдје данас откривамо споменик подигли су њемачки фашисти да би уништили хрватске комунисте и родољубе”. Говори су били преопширни, и било је очигледно да их окупљена маса не слуша.
У једном тренутку маса, коју су највише чиниле жене у црнини, је почела да се комеша, да би затим пробила кордон, и преко празног поља потрчала ка споменику. Готово сто хиљада људи је, уз крике, плач, посртање и падање, трчало неких осам минута до подножја споменика. Богдановић се у мемоарима присетио да је био скамењен, да се споменик „зацрнео као саће окићено пчелама” и да је читав призор био „ванземаљски и подсећао на Судњи дан”.
У међувремену је стигла вест да Крајачић ипак стиже, али да је променио протокол и да не долази у Јасеновац већ у ресторан у бањи Липик, и да ће тамо да се одржи свечани ручак за службене делегације.
Тамо се Крајачић, већ свађалачки расположен, у једном тренутку обратио и делегацији српског СУБНОР-а и Недељковићу речима:
„А ви, гегуле и репоње? Сељачине, Срби? Хоћете да подижете рафинерије у Новом Саду и Панчеву? Што ви знате што су рафинерије? У то се ми разумијемо, а ви знате само свиње да товите. И много вас је остало, да знаш!”
Данас прљави посао историјског ревизионизма и смањивања броја српских жртава у Геноциду 1941-1945, осим Хрвата и Ватикана, обављају и Срби, поједини представници СПЦ и неки квазиисторичари, уз повремено садејство извесних јеврејских кругова, свако из својих мотива.
Пометена српска јавност збуњено и претежно немоћно и незаинтересовано посматра ово светогрђе и понижавање жртава.
Извор