Zavisni poremećaj ličnosti

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Zavisni poremećaj ličnosti

126e60.jpg


Kad se ljudsko mladunče rodi, ono je potpuno zavisno od roditelja/staratelja. Retko koja druga vrsta u prirodi može se „pohvaliti“ tom privilegijom. Kako dete odrasta, (trebalo bi da) postaje sve samostalnije i samostalnije. Pri tom, ovde ne mislimo samo na egzistencijalne potrebe koje samo uči da zadovoljava, već i na emotivne potrebe. Sposobnosti za snalaženje u novim i izazovnim emotivnim situacijama se vrlo slično (ne)razvijaju kao i ostale sposobnosti, samo u ovom slučaju govorimo o emocionalnoj inteligenciji. Rekla mi prijateljica kako je bilo „grubo“ od mene što sam mom sinu rekla da mora da se sam podigne kada je pao, a nisam mu pritrčala u pomoć. Kaže kako kad njena devojčica padne u parku, ona se plaši da će to biti trauma za nju i odmah je uzima u ruke i nosi kući da je neguje. Ne bih preispitivala svoju odluku. Moj unutrašnji osećaj i roditeljski instinkt je „obradio“ informaciju da se nije ozbiljno povredio i da treba da nauči da se „diže kad padne“. Nisam ovo napisala kako bi kritikovala nečiji stil roditeljstva, nego da bih povezala sa temom iznad. Svet iz dečije perspektive izgleda malo drugačije nego kada odrastemo. Kada jedno dete padne i oguli koleno, a mama kaže u redu je TI MOŽEŠ da se podigneš, detetu nije milo, uopšte. Dete bi volelo da ga mama podigne jer je to lakše i prijatno. Osetiti maminu blizinu i mogućnost oslanjanja na njenu toplinu, ljubav i brigu, jesu jako prijatne emocije. Ali, ukoliko mama to radi SVAKI put, onda osim puno ljubavi dete dobija i poruku „mama zna bolje/mama zna sve“, što znači da ja ne mogu/ne znam. Ove pak „grube“ mame poručuju da život nije uvek prijatan i da će ponekad boleti kad padnemo, ali da moramo naučiti da ustajemo. Mama je i dalje na pristojnoj „daljini“ kako bi reagovala „u slučaju nužde“, ali istovremeno poručuje detetu „ja verujem da ti možeš“ i kad se dete podigne i ONO vidi da može… i to je sjajan osećaj! Deca su „ponosna“ kad nauče sama da piške, kake, jedu itd. Prezaštićujući roditelji uzimaju deci priliku za taj osećaj i tu, baš tu može biti začetak razvoja zavisnog poremećaja ličnosti. Ova dijagnoza se ne postavlja pre osamnaeste godine zato što biti zavisan kod dece je normalna razvojna faza, ali ako ovaj „osećaj“ ostane i posle adolescencije, onda možemo govoriti o poremećaju. Da se nešto razumemo, jedna klijentkinja mi je rekla kako moram imati od svakog poremećaja po malo kada uspevam nekako da razumem sve različite klijente koji dolaze kod mene. To je laički najbolje objašnjen uobičajen nivo neurotičnosti kod svakog od nas. Razlika je u intenzitetu i učestalosti.

Kako izgledaju zavisne ličnosti?
To su osobe koje nikako ne mogu doneti odluku i preuzeti odgovornost. Najčešće su u disfunkcionalnim odnosima u kojima se loše postupa sa njima, ali sa obzirom na to da je druga opcija sablasna (a to je ostati „sam(a)“), često ostanu predugo (ponekad i zauvek) u istima. Imaju nultu toleranciju na kritiku i neodobravanje koji ih duboko pogađaju, zato što to asocira na nekakvo „odbacivanje“. Skoro nikada ne pokazuju inicijativu, a dobijate osećaj da za njih nema „predaha“ jer su pod konstantnim stresom i anksioznošću.

Biti njihov prijatelj nije loš osećaj. Oni svoju sreću doživljavaju isključivo preko sreće drugih ljudi, tako da uradiće sve što je neophodno kako bi usrećili ljude oko sebe. Pri tom cena koju plaćaju za to je preskupa. Na taj način, oni gube svoj identitet. Zvuči lepo zar ne? Bar za onog na koga se „nakače“, ali suštinski je malo drugačije nego što izgleda. To što nisu agresivni direktno ne znači da ne osećaju agresiju već da je lepo upakuju sa mašnicom u oblik koji se zove pasivna agresija. Ovaj poklon sa mašnicom čini osobu od koje su zavisne da se oseća bespomoćno i „ugušeno“. Nije lako razdvojiti ljude koji to rade iz društvenih konvencija (u našem društvu jeste poželjno ponašanje žrtvovati se za ljude koje volimo) i ljude koji imaju zavisni poremećaj. Recimo da je to pitanje mere, učestalosti i intenziteta. Ono što ovi ljudi izazivaju kod suprotne strane jeste osećaj potrebe da se brine o njima kao što ona mama sa početka trči da podigne svoje dete i vodi ga kući da ga neguje kad ogrebe dlan. A to je popriličan izazov (odupreti se tom „pozivu“). Naročito je teško da se odupru ljudi koji imaju tendenciju da upadaju u ulogu Spasioca (po terminima transakcione psihoanalize).

Osobe koje su zavisne „plaćaju“ to što brinete o njima svojom pokornošću i potpunom potčinjenošću. Ako vam to predugo prija, zapitajte se… što vama prija uloga „domaćina“?
Nikome od nas nije prijatno kada naiđe situacija u kojoj moramo doneti tešku odluku, da se zauzmemo za sebe ili da se u krajnjoj liniji branimo, ali kod njih kada naiđe takva situacija (koja uopšte i ne mora da ima objektivnu težinu), razvije se panika.

Partnerski odnosi
Osobe na koje se „nakači“ zavisna osoba, za nju moraju predstavljati nekakvu snagu i podršku. Njihovi partneri dobiju „roba“, ali plaćaju cenu tako što posle nekog vremena počinju da se guše u odnosu koji je pandan simbiozi. Tu se ne zna ko gde počinje, a gde završava, zato što zavisna osoba radi SVE kako ne bi bila ostavljena i odbačena. Praktično ceo život osmišljavaju i organizuju tako da ne dođu u situaciji da moraju da se zauzmu za sebe. Ako ipak partner odluči da prekine odnos jer mu je previše, oni brže bolje nalaze sledećeg „domaćina“ jer je apsolutno nepodnošljivo biti sam. To znači da dok traje odnos postoji „preterana“ bliskost koja nije zrela, već neurotična jer je bliskost iz straha od ostavljanja, a ne zato što vide osobu kakva jeste i prihvataju je. Bliskost sa partnerom, naravno, je bitna i poželjna za izgradnju svake veze, ali ako partneri gube sebe i osećaju se kao jedna osoba, dovode u rizik svoj odnos, često bez svesnosti o tome, bar na početku. Kako da to prepoznamo u partnerskim odnosima? Ako je partnerski odnos preterano idiličan i bez ikakvih konflikata, suštinski znači da bi svaki eventualni konflikt mogao doneti prekid odnosa, te se izbegava. Tako da nije sve kako se čini kad spolja posmatramo tuđu dinamiku odnosa. Kada/ako do konflikta ipak dođe, dinamika je sledeća. Partner izrazi neslaganje o nečemu, ili traži svoj „prostor“. Onda se zavisna osoba još više učvršćuje u poziciji žrtve i izaziva kod partnera još veći nivo griže savesti jer „ja sam sve za tebe uradio/la, a ti hoćeš da me ostaviš“, tako da odnos postaje mučan i teskoban.

Najveći problem je što se ova dinamika odnosa teško uočava. Ovaj tip ličnosti bira okruženje ljudi koje o njoj vode brigu u zamenu za njenu potčinjenost. Ona zahteva da iznova bude zaštićena umesto da traži rešenje. Biti potreban nekome, a zauzvrat dobiti zahvalnost, zdrava je potreba, ali pitanje je da li se odnos zasniva samo na tome, da li je veza između dve osobe zasnovana samo na potrebi jedne strane da ne bude sama, a druge da nekome bude potrebna. Potreba jedne strane da bude žrtva, a druge spasilac. Potreba jedne strane da zavisi, a druge da od nje(ga) zavise.

Zavisni poremećaj u poslovnom svetu
Utisak koji ostavljaju jeste da su blage i prijatne, ljubazne i mirne osobe i NIKADA ni po koju cenu ne ulaze u konflikt. Što bi jedna moja koleginica rekla „oni ljudi za koje osetiš da želiš da ih grliš bez ikakvog racionalnog razloga“. Ne ulaziti u konflikte (posebno na poslu) ima ime kad je zrela sposobnost i zove se asertivnost, ali kod zavisne osobe ona samo služi kao uvod u stvaranje zavisnih odnosa. Šefovima je najteže uručiti otkaz baš njima iz očiglednih razloga.

Nikada neće pokazati inicijativu, a ako budu prinuđeni da uđu u nešto novo i izazovno, sabotiraće svoj uspeh unapred. Neće raditi motivisano, biće neodlučni i predaće bitku još pre nego što je i započela. Žive sa duboko ukorenjenim uverenjem da su neadekvatni i oslanjaju se samo na spoljne zaštitničke figure. Skoro nikada nemaju liderske pozicije baš zbog tih svojih uskih okvira iz kojih ne žele izaći.

Kombinacije sa ostalim poremećajima
Osobe zavisne strukture su izrazito predisponirane da razviju anksiozne poremećaje. Generalizovana anksioznost se može razviti usled opsesivne brige da će biti ostavljeni i sami. Takođe, ovakve osobe mogu ispoljiti panične napade u slučaju kada ostanu same u novim, nepoznatim situacijama u kojima misle da neće uspeti da se snađu. Ispoljavanje izražene anksioznosti (do nivoa panike) zapravo doprinosi da podržavajuća osoba ostane blizu i pruži zaštitu te ujedno i onemogućava da zavisna osoba preuzme odgovornost i bude samostalna. Karakterističan je i razvoj agorafobije, jer se napadi anksioznosti javljaju u situacijama kada osoba napušta poznato i podržavajuće okruženje. Često se mogu razviti i hipohondrijski sindromi uz pomoć kojih se konstantno privlači pažnja drugih pri čemu se osoba osigurava da će biti voljena bez obzira na svoju slabost i neadekvatnost. Mogu razviti i depresiju zato što je to tip agresije prema sebi koji im pomaže da ostanu u ulozi žrtve. Naravno, ovi poremećaji se mogu javiti i bez zavisnog, tj. samostalno.

U kombinaciji sa histrioničnim poremećajem, pasivnost može da se transformiše u zavođenje, koje služi svrsi potrebe za zavisnošću. Kada se zavisnost poveže sa narcističkim crtama, arogancija bude donekle umekšana. U slučaju povezanosti sa izbegavajućim poremećajem, strah od odbijanja i podsmeha je izraženiji pa se povećava potreba ka držanju uz bilo kakvu podršku koja se može naći, koliko god da je neadekvatna.

Simptomi i dijagnostika
Da budemo potpuno iskreni, u praksi ovaj poremećaj u svom izvornom obliku se pojavljuje kod 1% (i manje) populacije, ali svako od nas može na ovoj listi naći nešto što se na njega odnosi i pritom da to ne znači da imate zavisni poremećaj. Trebalo bi da se zabrinete ako imate svih osam stavki. Teško je sebi priznati da imate zavisni poremećaj jer je to nekako „netrendovski“. Često ljude intrigiraju dijagnoze, pa sebi zvuče luckasto kad kažu da imaju puno ovog ili onog poremećaja, ali nekako se niko ne „cima“ da kaže da ima zavisni poremećaj jer zvuči nekako „nekul“ biti zavisan od nekog. Međutim, nepriznavanje sebi da imamo problem ili maskiranje istog preko narcističkih izjava, sigurno nam neće doneti koristi. Pokušajte da se suočite sa svojim problemom, kako ne bi postali stvarna žrtva:

kategorija A. Kod ovakvog čoveka postoji jedna prekomerna i sveobuhvatna želja da se drugi ljudi pobrinu za njega. Postoji izvesna doza potčinjavajućeg ponašanja i težnja da se osoba „prikači“ za druge ljude, prema kojima ispoljava ponašanje koje karakteriše velika emocionalna „glad“, a sve to usled ogromnog straha od odbacivanja.

  1. Osoba veoma teško može da donosi svakodnevne odluke bez da je drugi ljudi upućuju, odobravaju joj ili je razuveravaju, sugerišu joj i sl.
  2. Osoba bi volela da drugi ljudi preuzimaju odgovornosti kojima bi ona sama trebalo da teži u svom životu.
  3. Ovakvog pojedinca je strah da se u nečemu ne složi sa drugima, jer bi na taj način rizikovao da naiđe na osudu i neodobravanje.
  4. On će teško sam da započne bilo kakav projekat ili zadatak u životu, a da mu drugi ljudi pre toga ne pruže podršku, uveravajući ga da mu je dobro to što radi.
  5. Postoji prekomerna potreba da se od drugih ljudi konstantno dobija oslonac ili podrška. Ovakva osoba će ponekad ići do te tačke da će da dozvoli da neki drugi pojedinac sebe ugrozi radi njega, a sve to samo da se on sam ne bi suočio sa nekom neprijatnošću, neodobravanjem ili odbacivanjem.
  6. Kad je usamljen, oseća se krajnje ranjivo, izloženo i bespomoćno.
  7. Kad se jedna emotivna veza privede kraju, on će često početi očajnički da traži bilo kakvog partnera da bi sa njim otpočeo novu vezu.
  8. Izražena je nezdrava preokupacija mišlju da će osoba u životu ostati potpuno sama i ostavljena od svih, i da u takvom stanju uopšte neće biti sposobna da se pobrine za sebe.
Psihoterapija sa zavisnim poremećajem ličnosti
Osobe koje su više zavisne se ređe odlučuju da dođu na sam tretman kod stručnog lica i pre se odlučuju za medikamentozni nego za psihoterapijski tretman, teže primenjuju instrukcije koje su im date, nisu uporne i istrajne u svom lečenju, brže odustaju pa su i pomaci slabo vidljivi a verovatnoća vraćanja na staro ponašanje je veća.

Pristup se razlikuje i u odnosu na psihoterapijski pravac koji praktikuje terapeut. Pa tako, direktivniji pravci (kao što su kognitivno bihejvioralne terapije) će verovatno raditi na „učenju“ socijalnih veština i sposobnosti koje manjkaju, kao što su asertivnost i nezavisnost. Humanistički pristupi će se više baviti prihvatanjem i građenjem odnosa poverenja sa klijentom. Nakon prevazilaženja stava potčinjenosti razvija se poverenje, pobuđuje se afirmacija sopstvene ličnosti, radi se na pojačavanju verovanja u samostalno funkcionisanje, bez potrebe za potčinjavanjem. Kada se odnos poverenja uspostavi, radi se na jačanju snaga i minimiziranju slabosti. Dinamske/dubinske terapije pak, će pokušati da otkriju razlog za to ponašanje kod klijenta. Radiće se na separacionoj anksioznosti i na postizanju emotivne stabilnosti i nezavisnosti.
Dubinske terapije jako akcentuju transfer i kontratransfer u radu sa zavisnim osobama. Te tako, klijentov transfer će zvučati kao poziv terapeutu na „ulaz“ u zavisan odnos, a terapeutov kontratransfer može ići u dva smera. Jedan je da poželi da se povlači (kao što bi radio partner koji se guši u tom odnosu) ili da brine o klijentu (kao što su brinuli mama i tata). Svesnost o transferu i kontratransferu je ključna kako bi se iskoristile u prilog terapije. Na taj način će terapeut razumeti kako se klijent ponaša van terapijskog konteksta i šta ga tačno pokreće. To ostavlja prostora za rad na samopouzdanju i nezavisnosti.

Iako je rad na ovom poremećaju dugotrajan i često ugrožen otporima (klijent poželi da ode ako ne dobije od terapeuta ono što mu je trebalo kad je došao, a to je zadovoljenje potrebe za zavisnošću), prognoze su relativno dobre. Naročito u partnerskoj terapiji i savetovanju.

Ukoliko se prepoznate, napravite prvi korak i pokušajte naći snagu a nađete terapeuta sa kim možete zajedničkim snagama da se izborite sa svojim strahovima i da živite kvalitetniji i ispunjeniji život.

Ivana Đorđević
sertifikovan O.L.I. psihoterapeut

Izvor: Lekariduse.wordpress.com
 
Natrag
Top