Zašto je inat srpski zanat?

UREDNIK
Učlanjen(a)
27.06.2011
Poruka
10.549
Zašto je inat srpski zanat?
Koliko nas prkos košta u životu: Da bi "terali mak na konac", mnogi uđu u brak s osobom koju ne vole i biju uzaludne bitke. To je situacija u kojoj jedna budalaština kreće na drugu, jedno gluparenje na drugo

IZVOR: NOVOSTI


Foto: thinkstock


PETOGODIŠNjACI I TINEJDŽERIIako za inat ne postoji starosna granica, roditeljima se čini da su njihova petogodišnja deca najveće inadžije na svetu. U tom uzrastu odjednom počinju da odbijaju poslušnost, prave se da ne čuju kada im mame kažu da slože igračke, neće da ručaju, dure se za svaku sitnicu. Psiholozi kažu da je to u "opisu" njihovog doba, pa roditelji treba da budu mudri i da, umesto da gube živce i viču, na lep način dopru do svojih mališana. Inat na inat u ovom slučaju ostavlja trajne, negativne posledice. Isto se dešava u tinejdžerskim danima, kada su deca po pravilu buntovna i inadžijskim stavom dokazuju da su mnogo velika i važna.



E, baš neću. Pazi šta ti kažem. Neću iz inata... Ponekad nam tako detinjstvo prođe u inaćenju. Namerno nećemo da jedemo. Ni da učimo, niti da slušamo nastavnike. Radimo nešto samo da bismo "napakostili" roditeljima. Ili da bismo vršnjacima pokazali da smo bolji i važniji. Deci se taj "manir" prašta, jer ona ne umeju racionalno da rasuđuju. Ali, ponekad nam čitav život prođe u inatu. Upišemo školu koju ne želimo, radimo posao koji nas ne ispunjava, ulazimo u brak sa nekim koga ne volimo, takmičimo se u životnim disciplinama koje nas zapravo ne zanimaju. Ali eto, zainatili smo se da sve to možemo, pa smo se onda dokazali sebi i drugima. Jesmo li, međutim, srećni? Da li smo, dok smo "terali mak na konac", osetili istinsko zadovoljstvo ili nam je samo bilo važno da se inatimo do kraja, da ne pokleknemo? A onda smo se posle, početnog zanosa, umorili. Istrošili.

Ako krenemo od izreke da je inat najgori zanat, onda je jasno da je to isterivanje kaprica šteta koju pravimo prvo sebi, pa onda drugima. Inadžijsko ponašanje se objašnjava kao infantilno, jer se odigrava po principu besmislenog suprotstavljanja zarad suprotstavljanja. Pa zašto se onda inatimo? Zato što imamo potrebu da branimo stereotip koji smo uspostavili, a koji nam se osporava, smatra teoretičar kulture dr Ratko Božović.

- To je zapravo igra stereotipa - kaže sagovornik "Života plus". - Kada se naša predstava dovodi u pitanje, mi svim snagama "udaramo" na sliku koja je ruši. To vam je situacija u kojoj jedna budalaština kreće na drugu, jedno gluparenje na drugo, jednostranost na drugu jednostranost. Inaćenje je individualno ili kolektivno isterivanje stanovišta koje pripada nama, mi ga smatramo relevantnim i interesnim, pa zbog toga pokušavamo da osporimo ono drugačije. Suštinski, inat znači tvrdoglavost, jednodimenzionalost i krutost na pogrešnom mestu u glavi.

Kada se inatimo, mi demonstriramo moć predrasuda koje posedujemo. Zbog toga što, kako kaže Božović, dolazi iz našeg bogatog kazana iracionalnog, inat uvek ide u paketu sa osvetom. A gde je osveta, tu su i mržnja, netolerancija, egoizam i egocentrizam.

- Sve je to mozaik jednog te istog. Ako sebe smatramo mudrošću sveta, onda osporavamo sve što se od nas razlikuje. Čitava današnja komunikacija sa drugima se vodi u stilu inata, baš kao i čitava politika, jer kada jedna strana dođe na mesto druge, onda kreću osveta i inat. Nećemo da prihvatimo da neko rezonuje i dela drugačije od nas, jer smo mi mera stvari - objašnjava kulturolog.

Inatimo se roditeljima, prijateljima, partnerima. Lako potežemo "oroz", ubeđeni da na to imamo pravo, jer smo ispravni, pravdoljubivi, pošteni. Nećemo da nas niko pravi budalama. Uglavnom se dokazujemo, a da ne znamo u čemu i zbog čega. Nećemo da idemo tamo, odbijamo da sagledamo stvari iz drugog ugla, hoćemo kako mi hoćemo, nećemo kako drugi hoće. Pretnje u stilu: "Zapamtićeš me" naša je mantra. Inatimo se šefovima, navodnim neprijateljima, protivnicima koje smo sami kreirali. Pa kada krene po zlu, ono nam se samo obije o glavu. Jesmo li sposobni da na ličnim greškama naučimo da od inata nema goreg zanata i da bi zato trebalo da se "manemo rđavog posla"?

- Kada bismo imali tu autorefleksiju, ne bismo se ni inatili. Ali, tu i jeste apsurd. Ne postoji autokritičnost, što znači da je onaj koji se inati već u mentalnoj strukturi koja mu zaklanja umno rezonovanje. On nema proživljenu varijantu viđenja onog drugog, niti je kadar za toleranciju, razumevanje razlike, shvatanje da svako ima pravo da iskaže svoju različitost, a da pritom ne bude satanizovan. Ako kao pretpostavku komunikacije imate mržnju, netrpeljivost i osvetu, onda ona ne može da funkcioniše. Zato što je inat više u domenu iracionalnog, ne možemo mnogo da utičemo na njega - smatra Božović.

To što odbijamo da poslušamo nekog, da uvažimo njegovo mišljenje ili mu ispunimo želju, što kontriramo često objašnjavamo kao posedovanje čvrstog karaktera. "Neće nama niko da soli pamet", logo je sa kojim nastupamo. Dičimo se sopstvenim inadžijskim manevrima, ubeđeni da smo osobe od stava. Jesmo li?

- Taj stav može da bude problematičan ako je ukopan u rovove naših predrasuda. Onda nam je problem da vidimo stvari kao celinu. Međutim, stvarna objektivnost znači da mislite i logikom drugog, onog koji razmišlja različito od vas. A ne da isterujute pravdu tako što idete mišlju:"Ako nisi kao ja, onda si sporan". Takvo razmišljanje je zapravo defekt komunikacije i znači ubistvo tolerancije u razgovoru - objašnjava Božović.

Dok se inatimo, obično nismo svesni koliko daleko možemo da odemo u tome. Tvrdokoran stav koji smo zauzeli preti da eskalira u pravi rat, a u njemu smo sami najveće žrtve. Gubimo prijatelje, partnere, kolege. Uskraćujemo sebi poslove, šanse, trenutke za uživanje. Hranimo se negativnim emocijama kojih se teško oslobađamo. Gubimo svest i sebe u njoj. I sve se to dešava zato što je, kako kaže sagovornik, onaj ko se inati zapravo objekt, a ne subjekt komunikacije. Takvim ponašanjem negiramo sopstvenu moć i superiornost, dokazujući ono suprotno - ranjivost i inhibiciju. Ali uprkos tome, ne odustajemo. Pod plaštom pravednosti, opet pretimo rečima: "Ćeraćemo se još...".

Iako potiče od turske reči, inat se obično definiše kao srpska "poslastica", koja se teško prevodi na druge jezike, pa se i doživljava kao naš brend. Božović kaže da inat jeste stvar kolektivnog, mentalitetskog nasleđa.

- Zato ga je i teško osporiti, jer spada u pojmove dugog trajanja. On prirodno ide sa osvetom, po principu: "Sada ćemo mi vama pokazati ko smo i kakvi smo mi".
 
Natrag
Top