- Učlanjen(a)
- 10.07.2010
- Poruka
- 2.773
Vladimir Nazor (Brač, 30. maj 1876 — Zagreb, 19. jun 1949) je bio hrvatski i jugoslovenski književnik, a pri kraju života i predsednih Hrvatske.
Biografija
Građansku školu je završio na ostrvu Braču a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne nauke, matematiku i fiziku u Gracu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. Predavao je Hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri gdje je ujedno i proveo najviše svog života. Penzionisan je 1933. godine u Zagrebu kao upravnik dječijeg doma. Prvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900.)
Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) - djelo po kome će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelijim. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena.
Na izborima 1934., Nazor se krivim političkim potezom izjasnio za takozvanu Jevtićevu listu, te su mu neko vrijeme zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača. Nedugo poslije toga, 1939., objavljuje Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka.
U partizanima
Iako u godinama u narušenog zdravlja, godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko reke Kupe odlazi u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London.
Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima, koji se smatra jednim od najupečatljivijih ratnih dnevnika pored dnevnika Vladimira Dedijera i Dragojla Dudića. Propagandno njegov odlazak u partizane je mnogo vredeo partizanskom pokretu.
Napisao je januara 1943, u popaljenom srpskom selu kraj Vrginmosta, jednu od najpotresnijih pesma o stradanjima Srba „Majka pravoslavna“.
Vladimir Nazor za vrijeme V neprijateljske ofenzive
Posle rata
Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske. U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskog Sabora. Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio italijanske i njemačke pjesnike.
Njegovim imenom je nazvana najveća nagrada u Republici Hrvatskoj „Nagrada Vladimir Nazor“ koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, muzike, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, pozorišne umjetnosti kao i arhitekture i urbanizma.
Nazor je jedan od najplodnijih pisaca u hrvatskoj književnosti, autor golemoga djela sastavljenog od različitih žanrova: pjesama, epova, novela, romana, dnevničkih zapisa, putopisa, eseja, članaka, priča i igrokaza za djecu.
Prvih dvadesetak godina njegova stvaralaštva uglavnom se poklapaju s razdobljem hrvatske moderne i u tom vremenu Nazor prelazi put od diletantskog pjesnika u traženju vlastitog puta, preko nacionalno angažiranog poetskoga tribuna - ponesenog mitološko-legendarnim i istorijsko slovenskim motivima (Slavenske legende, 1900; Živana, 1902; Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904) te potrebom za osvješćivanjem i prosvjećivanjem istarskog puka (poema Krvava košulja, 1905) - preko pjesnika dionizijske životne radosti i panteističkog zanosa prirodom koji se napaja na vrelu poganskoga klasicizma te starozavjetnih biblijskih tekstova (Lirika, 1910; Nove pjesme, 1913), do sebi okrenuta refleksivnog lirika što se počinje zatvarati u svoj unutarnji svijet (Intima, 1915). Nazorova ditirampski raspjevana lirika, puna poleta i optimizma, razlikovala se od prevladavajućih pesimističkih, sumornih raspoloženja u poeziji hrvatske moderne, ali po svojoj okrenutosti mitu i legendi, pa i kultu snage, ona se ipak uklapala u slična neoromantičarska strujanja evropske moderne. Njegovi prozni radovi iz modernističke faze s jedne strane naslanjaju se na prošlostoletnu nacionalno-prosvjetiteljsku tradiciju (roman Krvavi dani, 1908), ali s druge strane u njima su vidljivi i uticaji novih, modernističkih stilova.
U svojim Istarskim pričama,1913 Nazor je ostvario sretan kompromis između odrađivanja nacionalnog „duga“ i uklapanja u tokove moderne književnosti. U njima je snažno istaknuta autorska nacionalna i socijalna angažovanost, ali je ona iskazana na nov, moderniji način, specifičnim nazorovskim miješanjem realnog i fantastičnog, dok se upletanje folklornih motiva (u Velom Joži, Boškarini i Divičinom gradu) podudaralo s neoromantičnim okretanjem folklornoj baštini i mitu. Njemu je odgovarala forma poetske alegorijske priče, veoma bliske artističkoj bajci Oskara Vildea i Mauricija Meterlinka, a njegova liričnost, sklonost prema simbolu i umjetna dekorativnost idealno su se poklapale s njegovim umjetničkim nadahnućima, pa je svojim Istarskim pričama, posebno onima uvrštenima u prvo izdanje zbirke – Halugica, Albus kralj,......... - potpuno zakoračio u svijet bajkovite modernističke secesionističke priče.
Počevši od pjesničkih zbirki Intima i Pjesni ljuvene,1915, Nazor se sve više zatvara u svoj unutrašnji svijet; u njegovom stvaralaštvu postaju dominantne teme unutrašnjeg pročišćenja, samopregorne žrtve i uzvišene osamljenosti, a sklonost k alegorijskom iskazu sve je više vidljiva (ep Utva zlatokrila, 1916; zbirka priča Stoimena, 1916; Legenda o svetom Hristoforu, 1922; Pjesme o četiri arhanđela, 1927). Kroz Nazorovo stvaralaštvo možemo pratiti motivsko-tematsku i stilsku povezanost pojedinih djela koja organski izrastaju jedna iz drugih, a ipak su ona raznolika, jer je kod njega zametna stalna težnja za promenom. Tako u vremenu kad u hrvatskoj književnosti postaju sve dominantniji avangardni stilovi, posebice ekspresionizam, Nazor je — tražeći nov izraz i nove motive — pokušao slijediti poratni senzibilitet (novela Crveni tank, 1922), ali nove kvalitetne domete u svome stvaralaštvu on je ostvario na drugom području okrenuvši se svojim vlastitim inspiracijama (sjećanju na djetinjstvo na ostrvu i mladost) i jednostavnijem umjetničkom iskazu.
Artistička dekorativnost i izveštačenost, koja je karakterizirala dobar dio novela iz njegove modernističke faze, ustupila je mjesto kazivanju koje ne zazire od imenovanja i oblikovanja lica, stvari i pojava te odnosa među njima. Kao rezultat novih nadahnuća i novih umjetničkih usmjerenja nastala je
No, priključivši se partizanima, Nazor je revitalizovao kreativni opus, unoseći nove teme i intonaciju
Biografija
Građansku školu je završio na ostrvu Braču a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne nauke, matematiku i fiziku u Gracu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. Predavao je Hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri gdje je ujedno i proveo najviše svog života. Penzionisan je 1933. godine u Zagrebu kao upravnik dječijeg doma. Prvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900.)
Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) - djelo po kome će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelijim. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena.
Na izborima 1934., Nazor se krivim političkim potezom izjasnio za takozvanu Jevtićevu listu, te su mu neko vrijeme zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača. Nedugo poslije toga, 1939., objavljuje Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka.
U partizanima
Iako u godinama u narušenog zdravlja, godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko reke Kupe odlazi u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London.
Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima, koji se smatra jednim od najupečatljivijih ratnih dnevnika pored dnevnika Vladimira Dedijera i Dragojla Dudića. Propagandno njegov odlazak u partizane je mnogo vredeo partizanskom pokretu.
Napisao je januara 1943, u popaljenom srpskom selu kraj Vrginmosta, jednu od najpotresnijih pesma o stradanjima Srba „Majka pravoslavna“.
Vladimir Nazor za vrijeme V neprijateljske ofenzive
Posle rata
Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske. U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskog Sabora. Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio italijanske i njemačke pjesnike.
Njegovim imenom je nazvana najveća nagrada u Republici Hrvatskoj „Nagrada Vladimir Nazor“ koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, muzike, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, pozorišne umjetnosti kao i arhitekture i urbanizma.
Nazor je jedan od najplodnijih pisaca u hrvatskoj književnosti, autor golemoga djela sastavljenog od različitih žanrova: pjesama, epova, novela, romana, dnevničkih zapisa, putopisa, eseja, članaka, priča i igrokaza za djecu.
Prvih dvadesetak godina njegova stvaralaštva uglavnom se poklapaju s razdobljem hrvatske moderne i u tom vremenu Nazor prelazi put od diletantskog pjesnika u traženju vlastitog puta, preko nacionalno angažiranog poetskoga tribuna - ponesenog mitološko-legendarnim i istorijsko slovenskim motivima (Slavenske legende, 1900; Živana, 1902; Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904) te potrebom za osvješćivanjem i prosvjećivanjem istarskog puka (poema Krvava košulja, 1905) - preko pjesnika dionizijske životne radosti i panteističkog zanosa prirodom koji se napaja na vrelu poganskoga klasicizma te starozavjetnih biblijskih tekstova (Lirika, 1910; Nove pjesme, 1913), do sebi okrenuta refleksivnog lirika što se počinje zatvarati u svoj unutarnji svijet (Intima, 1915). Nazorova ditirampski raspjevana lirika, puna poleta i optimizma, razlikovala se od prevladavajućih pesimističkih, sumornih raspoloženja u poeziji hrvatske moderne, ali po svojoj okrenutosti mitu i legendi, pa i kultu snage, ona se ipak uklapala u slična neoromantičarska strujanja evropske moderne. Njegovi prozni radovi iz modernističke faze s jedne strane naslanjaju se na prošlostoletnu nacionalno-prosvjetiteljsku tradiciju (roman Krvavi dani, 1908), ali s druge strane u njima su vidljivi i uticaji novih, modernističkih stilova.
U svojim Istarskim pričama,1913 Nazor je ostvario sretan kompromis između odrađivanja nacionalnog „duga“ i uklapanja u tokove moderne književnosti. U njima je snažno istaknuta autorska nacionalna i socijalna angažovanost, ali je ona iskazana na nov, moderniji način, specifičnim nazorovskim miješanjem realnog i fantastičnog, dok se upletanje folklornih motiva (u Velom Joži, Boškarini i Divičinom gradu) podudaralo s neoromantičnim okretanjem folklornoj baštini i mitu. Njemu je odgovarala forma poetske alegorijske priče, veoma bliske artističkoj bajci Oskara Vildea i Mauricija Meterlinka, a njegova liričnost, sklonost prema simbolu i umjetna dekorativnost idealno su se poklapale s njegovim umjetničkim nadahnućima, pa je svojim Istarskim pričama, posebno onima uvrštenima u prvo izdanje zbirke – Halugica, Albus kralj,......... - potpuno zakoračio u svijet bajkovite modernističke secesionističke priče.
Počevši od pjesničkih zbirki Intima i Pjesni ljuvene,1915, Nazor se sve više zatvara u svoj unutrašnji svijet; u njegovom stvaralaštvu postaju dominantne teme unutrašnjeg pročišćenja, samopregorne žrtve i uzvišene osamljenosti, a sklonost k alegorijskom iskazu sve je više vidljiva (ep Utva zlatokrila, 1916; zbirka priča Stoimena, 1916; Legenda o svetom Hristoforu, 1922; Pjesme o četiri arhanđela, 1927). Kroz Nazorovo stvaralaštvo možemo pratiti motivsko-tematsku i stilsku povezanost pojedinih djela koja organski izrastaju jedna iz drugih, a ipak su ona raznolika, jer je kod njega zametna stalna težnja za promenom. Tako u vremenu kad u hrvatskoj književnosti postaju sve dominantniji avangardni stilovi, posebice ekspresionizam, Nazor je — tražeći nov izraz i nove motive — pokušao slijediti poratni senzibilitet (novela Crveni tank, 1922), ali nove kvalitetne domete u svome stvaralaštvu on je ostvario na drugom području okrenuvši se svojim vlastitim inspiracijama (sjećanju na djetinjstvo na ostrvu i mladost) i jednostavnijem umjetničkom iskazu.
Artistička dekorativnost i izveštačenost, koja je karakterizirala dobar dio novela iz njegove modernističke faze, ustupila je mjesto kazivanju koje ne zazire od imenovanja i oblikovanja lica, stvari i pojava te odnosa među njima. Kao rezultat novih nadahnuća i novih umjetničkih usmjerenja nastala je
- knjiga poezije Niza od koralja,1922 te
- Priče iz djetinjstva,1924 i
- Priče s ostrva, iz grada i sa planine,1927. dvije zbirke autobiografske novelistike
No, priključivši se partizanima, Nazor je revitalizovao kreativni opus, unoseći nove teme i intonaciju
- Pjesme partizanke, 1944,
- živopisni dnevnik S partizanima, 1945).
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Poslednja izmena od urednika: