Vladeta Jerotić

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Preispitajte sebe

Slavni srpski akademik otkriva: 6 osobina koje imaju samo zrele ličnosti!

Današnji psiholozi i psihijatri, i kada zastupaju različite stavove, složili su se oko nekih značajnih i za sve ljude tipičnih kriterijuma koji mogu približno tačno da odgovore na teško pitanje: šta zapravo čoveka čini zrelom i celovitom ličnošću?

33di4na.jpg


Naš poznati akademik Vladeta Jerotić, u svojoj knjizi "Čovek i njegov identitet", objasnio je koje su to sposobnosti koje bi individua trebalo da razvije da bi se smatrala zrelom ličnošću.

Što je više nezrelih ličnosti u jednom društvu, svakako su i manje šanse da to društvo ostvari svoje ciljeve i omogući prirodan razvoj mnogih potencijalnih mogućnosti, odnosno sposobnosti koje se nesumnjivo nalaze u svakom čoveku.

Današnji psiholozi i psihijatri, i kada zastupaju različite stavove, složili su se oko nekih značajnih i za sve ljude tipičnih kriterijuma koji mogu približno tačno da odgovore na teško pitanje: šta zapravo čoveka čini zrelom i celovitom ličnošću?

Moramo, najpre, poći od priznate činjenice da nema potpuno zrele ličnosti ili, kako se to stručno kaže, ličnosti koja bi bila potpuno integrisana. Postoje samo stupnjevi zrelosti koji se, više ili manje, približavaju ovoj zamišljenoj, idealnoj celini ličnosti.

Ukratko ćemo dati one najvažnije kriterijume u psihologiji koji određuju snagu čovekovog Ja, odnosno pokazuju stepen njegove zrelosti, pri čemu redosled ovih kriterijuma ne mora da označava i njihov značaj. Čini se, čak da svaki od njih ima približno podjednaku vrednost i podjednak značaj.

1. Sposobnost za voljenje nekog drugog, a ne samo sebe samog

Narcističke ličnosti, kada su uopšte u stanju da nekoga vole, ovo čine tako što u partneru vole sebe samog, i to ili sebe iz sadašnjosti, ili sebe iz prošlosti, ili sebe onakvog kakvog bi želeli da steknu u budućnosti. Jasno je da takva ljubav partnera nije u stanju da se bilo čega odriče, što znači da podnosi žrtve, princip na kome se zasniva sam život i bez koga se ne može zamisliti ne samo skladna porodica, već ni skladno društvo.

2. Sposobnost kontrolisanja sopstvenih nagona i impulsa

Upravljanje svojim agresivnim i seksualnim energijama koje su nam biološki date, u vidu urođenih nagona, započinje vrlo rano i koliko pravilno kontrolišu te nagone prvo roditelji, a kasnije i društvo, umnogome zavisi budući razvoj ličnosti.

3. Sposobnost podnošenja neprijatnosti, bola i patnje

Princip apsolutnog zadovoljstva kome, prema Frojdu, teži malo dete, a koji je Frojd s pravom suprotstavio principu realnosti, neprekidno vreba svakog od nas i zato mora stalno biti pod našom svesnom kontrolom kako ne bismo dozvolili da drugi umesto nas podnose bol i patnju (kao sinonime života). Izbegavanje svakog bola, i fizičkog i duševnog, karakteristika je našeg doba, koje i ovde pokazuje sve odlike infantilnog regrediranja.

4. Posedovanje zrele, a ne infantilne savesti

Zrela savest se pokazuje kako u toleranciji, ali i kontroli svojih nagonskih želja, tako i u toleranciji ali i budnosti prema zahtevima svoga moralnog bića. Nezrela savest, naprotiv, zasnovana na pretnjama, strahu i osećaju krivice, ponaša se prema samoj sebi ili svojoj okolini sadistički ili mazohistički.

5. Umerena agresivnost bez reakcije besa ili mržnje, ali i bez preterane bojažljivosti

Ako su nam i agresivnost i seksualnost dati kao sirov materijal koji čeka svoju plemenitiju obradu, onda je prirodno da na njih moramo da računamo i detinjasto je zatvarati oči pred ovim moćnim silama. Potisnuta agresivnost koja nije našla oduška u momentu kada je to bilo neophodno i u meri koja odgovara situaciji i našim obavezama kao etičkim bićima, ostaje neiskorišćena, divlja snaga koja se kad-tad mora da isprazni, i to najčešće u nekoj adekvatnoj situaciji i sa pojačanim intenzitetom.

6. Sposobnost da budemo nezavisni

Ovakvu sposobnost poseduje samo ona ličnost koja je već uspešno u sebi razvila sve druge, ranije pomenute sposobnosti. Ona je cilj i kruna individuacije i jedina stvarna zaloga, ali i uslov slobode. Samo nezavisna, dakle slobodna ličnost zna za tajnu zrelog ponašanja u kome se daje "Bogu Božije, a caru carevo".

Svako od nas mora najpre da odgovori na pitanje koliko je sam na sebi postigao i šta je do sada učinio sa svojim urođenim i zadobijenim talentima.

Tek tada možemo da se okrenemo društvu i da s pravom od njega očekujemo podstreke za rad.

Nema zrelog društva bez zrelih individua. A njih ne stvara samo društvo već i samovaspitanje. Naime, nema druge odgovornosti, kao što reče jedan naš filozof, od samoodgovornosti.

(Vladeta Jerotić, "Čovek i njegov identitet")

(Stil/Kurir)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Када вам неко учини добро

Xxu0778.jpg


У ресторану је седео професор Владета Јеротић са пријатељима. Један младић је хтео да их части пићем.
Пришао је, представио се и рекао да он професору Јеротићу много дугује, зато што су му његове књиге помогле у животу, па би хтео, на овај начин, да му се захвали.
Професор Јеротић је љубазно одбио рекавши:
„Немојте да увек чините ја теби – ти мени. Ја сам нешто, како ви кажете, вама учинио и ви сада хоћете мени да вратите.
Када вам неко учини нешто добро, ви учините добро неком другом, он неком трећем и тако се прави круг добрих дела.
Иначе то – ја теби, ти мени – је одраз племенске свести и основ корупције. Зато ја кажем да је за племенске народе, у које убрајам и Србе, корупција нешто природно.
Ипак, не треба заборавити да смо ми позвани да будемо хришћани, а то значи да се издижемо изнад своје природе.“

Преузето из: “Светосавско звонце“ бр. 9/2014.
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Vežbe za mozak Vladete Jerotića: U 92. godini sačuvao savršeno pamćenje!

vladeta-jerotic_770.jpg


Važno je negovati i dušu i um i to do kraja života.

Kako pamtite toliko?

"Preko 30 godina, svakog drugog dana ja sebe preslišavam engleske reči. To mi je treći jezik. Prvi je bio francuski, nemački drugi, koga je bilo najviše kada sam bio u Evropi.

Engleski sam naučio posle 30 godina. Bio sam u Engleskoj nekoliko meseci, nisam naučio Bog zna koliko. Čitam skoro bez rečnika, ali nije isto čitati i govoriti. Imam uvek neki nov engleski tekst pred sobom i preslišavam se šta radim.

Preslišam se prvo dve-tri nove reči od pre dva dana, ne više od toga. Ako sam ih zapamtio, onda čitam tekst i nove reči iz teksta beležim u rečnik i preslišavam se opet za dva dana. A ako nisam zapamtio one reči od b, ne učim nove, nego i dalje obnavljam stare. Radim preko 30 godina svaki dan na svom rečniku.

Druga stvar je učenje pesmica. Nalazite nove pesmice, učite ih, preslišavajte se i znaćete 15-20 pesmica napamet jednog dana. Obnavljate svoje pamćenje iznova i osvežavate ga.

Uzmite pesme Branka Radičevića, Jovana Dučića, Milana Rakića ili nekih modernih pesnika. Ne moraju biti to dugačke pesme, mogu biti kraće. Učite pesmu napamet. Ne možete da je zapamtite? Čitajte je 10 puta pa je zapamtite, ne možete da je ne zapamtite.

Naučite je pa se posle 2, 3, 5 dana preslišajte da li ste je zapamtili. Zapamtili ste, odlično, prelazite na novu pesmu. Tako se pamćenje održava. Naučnici kažu da imamo 10 milijardi neurona u mozgu."

(Izvor: Stil)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
VLADETA JEROTIĆ: KAKO MUŠKARAC GLEDA (VIDI) ŽENU?

1e1620.jpg


Posmatrajući godinama (kao psihoterapeut), a i samog sebe ispitujući, kako muškarac najčešće gleda ženu, otkrio sam sedam mogućih tipova muškaraca. Da pokušam da ih prikažem i donekle objasnim:

Nežan pogled (i duže gledanje) muškarca na ženu, verovatno je najpoželjniji jer je najbliži onom idealu muškarca koji očekuje da kroz gledanje (duže gledanje!) jednog lepog dana vidi ženu. Ovo je prilika da je muškarac zavoli, i, možda, trajno voli (eto srećnog braka!). Nežni (prvi) pogled muškarca na ženu, ukazuje na srećno provedeno rano detinjstvo sa majkom koja je volela i muža i dete, i bila voljena.

Sažaljiv pogled muškarca na ženu, otkriva nam muškarca osećajnog i sažaljivog, koji je upravo tako, od ranog ili poznijeg detinjstva, posmatrao svoju majku, tip mučenice (nekad istina i samomučenice), kinjene na razne načine od muža (njegovog oca), možda i od njene ili od njegove porodice. U slučaju braka sa takvom ženom (kao što je bila njegova majka), dve su mogućnosti česte. Ili će se muž pretvoriti vremenom u svoga oca, preko poznatog i raširenog mehanizma „identifikacije sa agresorom”, ili će istinski i samosvesno ispravljati (i možda ispraviti) loše očevo ponašanje prema majci, voleći svoju ženu takvu kakva je („mučenički tip žene”, koja ipak više pati, nego što uživa u patnji); u najboljem slučaju, voleći je, ispraviće je i približiti tako tzv. normalnoj ženi.

Kada muškarac gleda na ženu potcenjivački (nekad i prezrivo), loš je to predznak za njegov budući bračni ili vanbračni život. On je tako naučio da gleda svaku ženu od ranog ili poznijeg detinjstva, jer je tako na njegovu majku gledao njegov otac. A zašto je tako gledao njegov otac (deda, pradeda…) na ženu? To je bio najčešće „pogled na ženu” u srpskoj patrijarhalnoj porodici kroz vekove. Potcenjivački odnos balkanskog muškarca prema ženi, najbolje pokazuju srpske narodne poslovice (neću ih ovde navoditi, svako ih može naći u Vukovim narodnim poslovicama). Da potcenjivačko-prezriv odnos muškarca prema ženi nije uvek takav bio, pokazuju istraživanja našeg poznatog etnopsihologa Bojana Jovanovića, a mogu se naći slični podaci i u vrednoj knjizi dr Miodraga Purkovića, proučavaoca srpske srednjovekovne nacionalno-crkvene istorije, pod naslovom Srpska kultura srednjeg veka(Himelstir, Nemačka, 1985).

Požudan pogled muškarca na ženu, u prvom redu je namenjen njenom osvajanju: agresivnom i seksualnom ili prvo seksualnom, pa onda i agresivnom. Moje dugogodišnje iskustvo kao psihoterapeuta sa različitim tipovima „osvajanja” žene od strane muškarca, pokazali su mi da agresivan nagon u čoveku, njegova želja za posedovanjem i moći, snažnija je, dugotrajnija i upornija od seksualnog nagona i njegovih imperativnih zahteva. Pravih erotomana (poremećaj seksualnog nagona kod muškarca i žene-nimfomanke) malo je kod oba pola. Otud seksualna požuda nekih muškaraca krije njihovu strasnu želju za posedovanjem žene koja se često, vremenom, pretvara u bezobzirno vladanje nad ženom, uključujući njegovo „pravo” na seksualni odnos kad god zaželi. Iako je želja za posedovanjem, kao deo agresivnog nagona (i kod muškarca i kod žene), prirodna, ova se želja pretvara u izopačenost onda kada je muškarac, zbog nečega značajnog, postao i ostao infantilan od detinjstva. U požudnog muškarca nema ljubavi, otud opasnost za njega da postane bludnik, a ne prirodni sejač života. Obuzetost takvog muškarca ženinim telom (čemu danas „pomaže” seksualna klima u svetu Zapada) opasna je i za muškarca i za ženu, jer se kod muškarca može da pretvori u seksualnu opsesivnu neurozu, a ženu da pretvori u frigidnu lutku koja se kupuje.

Uplašen pogled muškarca na ženu, otkriva nesigurnog muškarca – nesigurnog kako u ljubavi, tako i u polnim odnosima – kome ni otac ni majka nisu u detinjstvu omogućili, svojim konfliktnim ponašanjem, da stekne dovoljnu meru samopouzdanja kao duševno-duhovno i kao polno biće. Poznati „kastracioni kompleks” mogao je da se u sinu rano pojavi, bilo od grubog „kastrirajućeg” oca, ili od tipa „kastrirajuće” majke. Žena za takvog muškarca predstavlja onda stalnu opasnost; takvi muškarci ili ostaju trajno neoženjeni, ili nesvesno biraju tip kastrirajuće žene. I u ovom slučaju, kao i u svim ostalim, uspešno, manje uspešno ili neuspešno vaspitanje još u ranom detinjstvu odrediće budući odnos muškarca prema ženi.

Ravnodušan pogled muškarca na ženu označava različit tok muškog erotsko-seksualnog života: lišenog majčinske ljubavi, izloženog uticaju loše majke, snažno pogođenog nekom neuspelom ljubavi u adolescentnom dobu. Posle ovakvih i sličnih ranih trauma u životu muškarca, njegove prirodne erotsko-seksualne potrebe može odvesti u različite oblike ponašanja. Tako je moguće da postane homoseksualac (dakle, ne urođen, već stečen), potom mrzitelj žena, ali moguće je da se približi i nekom aseksualnom obrtu u polnom životu. Ravnodušan pogled prema ženama kod muškarca „prirodan” je kod evnuha i u slučajevima organskih poremećaja hormona i muškog organa za snošaj i oplođavanje.

Poslovan pogled na ženu, počeo je preovlađivati od vremena industrijske revolucije na Zapadu i uspona kapitalizma, da bi u današnje vreme zauzeo skoro pretežno mesto u odnosima muškarca i žene, svodeći lagano, i prirodnu potrebu za ljubavlju, kao i prirodnu potrebu za polnim odnosima sa suprotnim polom na poslovnu meru koja vodi brigu u prvom redu o korisnosti odnosa među polovima.

I posle svih ovde, na brzinu nabrojanih „pogleda muškarca na ženu”, ovaj poslovni pogled ukazuje na vrhunac otuđenja čoveka od čoveka, samim tim i na otuđenje muškarca od žene i obratno. Umesto pogleda simpatije, onda moguće ljubavi, muškarac posmatra ženu (ali sve češće i žena tako gleda muškarca) kao objekt, a ne subjekt u komunikaciji. Ljubav se izopačila u blud (kada su u pitanju polni odnosi), a egzistencijalna komunikacija buberovskog Ja-Ti odnosa, pretvara se sve češće u korisnost (pre svega materijalnu) međusobnih odnosa.
Ne znam koliko sam uspeo da u ovoj kratkoj skici odnosa (pogleda, gledanja i viđenja) muškarca prema ženi, nešto kažem o stvarnim odnosima, danas, među polovima. Sigurno je da su ovi odnosi daleko složeniji i raznovrsniji nego što sam ih ja ovde prikazao, samo na osnovu površnog „pogleda” muškarca na ženu.

Ostaje mi da kao hrišćanski antropolog (po mogućnosti objektivan posmatrač realnih zbivanja među polovima danas), s jedne strane žalim zbog napredovale pojave otuđenja među ljudima u svetu (sledstveno onda i među polovima), s druge strane da se nadam popravljanju ovakvih odnosa u budućnosti. Bitno je pri tome pitanje da li se ljudi (kao pojedinci, ne kao narodi) mogu menjati u toku jednog, relativno dugog života. Da li se, dakle, potcenjivački, ravnodušni, uplašeni, bludni a posebno poslovni pogled muškarca na ženu (i naravno, sve češće, takvi isti pogled žene na muškarca) mogu ispraviti ili ne mogu. Ubeđenja sam da je takvo ispravljanje moguće, ostaje, naravno, pitanje – kako.

Odlomak iz knjige Vladete Jerotića “O braku”, izdavač Zadužbina Vladete Jerotića (objavljeno uz dozvolu izdavača)

Izvor: Detinjarije.com
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
10 POUKA VLADETE JEROTIĆA ZA SVA VREMENA: Ko ih nije pročitao do sada, neka to obavezno učini, OVO JE ŠKOLA ŽIVOTA

Vladeta Jerotić napustio je svet u 95. godini života

Objavljeno: 04.09.2018. 10:11h

419829_vladeta-jerotic_ff6368c5c9ed9c2560.jpg


Vladeta Jerotić, istaknuti srpski lekar, neuropsihijatar, psihoterapeut i književnik, svestrani erudita i akademik SANU, svet je napustio u devedesetpetoj godini života, a iza sebe je ostavio pre svega ono do čega je najviše držao - lepu reč, a onda i naučna dostignuća, ali i mudrost, bogatu životnu filozofiju iz koje svi možemo da učimo.

Ovo su samo neke od njegovih najlepših misli, koje mogu da nas motivišu i u najtežim danima:

1. Mislim da je najteže od svega dosledno stajati celim svojim bićem iza onoga u šta verujemo i šta govorimo. Zašto? Savremena psihologija potvrdila je naslućivanja velikih stvaralaca kroz vekove da je čovek čudno biće rascepljenog uma koji, i ne znajući, jedno govori, drugo misli, treće oseća, a četvrto radi.

2. Mudrost je u ćutanju i tišini, nikako u mnogim rečima. One iscrpljuju fizičku i duhovnu snagu čovekovu, one samo mucaju o srži, do koje se stiže ćutanjem i tišinom.

3. Nije preterano smatrati da je najveća nesreća za ljude i ovu planetu na kojoj žive katkad potpuna, katkad djelomična nesposobnost jednog velikog broja ljudi kako bi voljeli. Isto tako ne izgleda mi nimalo pretjerana misao da se čitavo čovječanstvo i zemlja pod njim održavaju prije svega zahvaljujući onim malobrojnim ljudima koji su u stanju voljeti.

4. Samo je čovjek taj koji ne oprašta ni sebi ni drugima, nego traži osvetu, bilo agresijom kažnjavajući druge, često nevine ljude i narode, bilo danas sve češće, kažnjavajući samog sebe, navlačeći na sebe nesvjesno sve moguće psihosomatske bolesti, alkohol i drogu, oblijevajući od depresije i dovodeći sebe do samoubojstva.

5. Sumnja je plod samo kao prijelazna i prolazna faza u razvoju ličnosti, ali često, nažalost, naročito na ovom olujnom i trusnom tlu, na kome se sumnjalo u sve i svakoga, ona ostane trajna i neizmjenjiva sumorna božica, pratilja našeg bića.

6. Dete do kraja treće godine je upijajući um, kao sunđer je. Koliko bi samo trebalo da se otac i majka tada vole najviše! I da tako bude pet, pa posle neka bude malo i prepirki, ali prvih tri do pet godina, i zbog deteta i zbog sebe, da dete vidi, upije ljubav oca i majke. Ostaće skript, pa će tražiti u svome braku da ponove ono što su doživeli prvih tri do pet godina, i dobro i loše!

7. Ono što je kod dece lepo, fascinantno, bogoliko, to je njihovo poverenje – ono što je Erikson nazvao prapoverenje sa kojim svako dete dolazi na svet, njihovo brzo opraštanje uvreda, divljenje, čuđenje. To su elementi koje vredi sačuvati za ceo život.

8. Voleti drugog čoveka znači razumeti ga, a svakako oprostiti mu. Nije, doduše, lako voleti čoveka onakvog kakav jeste, ali samo ako budemo u stanju ne samo da ga prihvatimo već da ga i zavolimo onakvog kakav jeste, podstaći ćemo ga da postane upravo onakav kakav može da bude.

9. Ako ne ustaneš odmah skoriće ti se blato na kaputu. Ako padneš ustani odmah i gledaj da se ne sapleteš ponovo nikako na isti kamen.

10. Ako ste usamljeni, to je zbog toga što ste sami sebe izolovali, ako ste dovoljno skromni nećete nikada ostati usamljeni. Pokušajte da siđete i naučite skromnost i nećete nikada više biti sami.

(Espreso.rs)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
U Srbiji brakovi pucaju sve više: Vladeta Jerotić otkriva šta je razlog ove porazne statistike

VJe54bc6ceb3bcd577.jpg


Vladeta Jerotić pitkim rečima govorio je o najtežim društvenim i psihloškim problemima, ali i o braku i o ljubavi

Poslednja istraživanja ukazuju da će se u Srbiji dva od tri braka završiti razvodom. Za one koji ulaze u brak po drugi put, prognoze su još gore.

Sa tako uznemiravajućim statistikama, postaje veoma važno odgovoriti na pitanje šta je to što čini brak uspešnim i stabilnim, a šta uzrokuje razvod.

Tokom niza godina mnoštvo teorija je pokušalo da objasni razloge za razvod. Neke od tih teorija su postale veoma popularne i još uvek imaju uticaj na shvatanja ljudi o braku kao i na bračno savetovanje ili terapiju.

Nažalost ponekad nije toliko važno da li su autori knjiga i teorija o braku u pravu ili ne, dokle god su popularni i interesantni. Hrišćanske crkve su se, u pokušaju da ponude principe za uspešan brak, pozvale na biblijske tekstove o braku. Međutim, za autore Biblije, brak je imao drugačije značenje nego ono koje imamo u 21 veku. U vremenu u kome su brakovi bili ugovoreni i predstavljali savez među porodicama ili državama, kao i razmenu dobara, brak ima drugačije značenje od onog koje mi znamo u kulturi u kojoj je rezultat romantičnih osećanja. Pokušaj da se nametnu svi aspekti braka našeg vremena u tekst i kulturu Biblije može rezultovati u ozbiljnom izvrtanju značenja tekstova o braku.

Takođe, Biblija nije napisana kao udženik za odnose u braku i porodici ili klinično savetovanje. Iako Biblijske poruke i principi prevazilaze vreme i kulturu iz koje su potekli, te poruke i principi su izneseni u formi i kontekstu vremena i kulture u kojoj su napisani. Možda su teškoće u razumevanju biblijskih principa o braku rezultovale u preuzimanju ideja ili 28 teorija iz popularne psihologije. Tako se nažalost, pastoralno bračno savetovanje često bazira na istim teorijama koje su postale popuralne izvan crkve sa dodatkom biblijskih tekstova.

Mitovi o braku

Model aktivnog slušanja je jedna od najuticajnijih teorija o bračnoj terapiji. Ovaj model je pružio osnovu za mnoge pristupe bračnoj terapiji.

Razlika između uspešnih i neuspešnih brakova

Hipoteza je da je aktivno empatično slušanje u toku konflikta karakteristika stabilnih i srećnih brakova, dok ova osobina nedostaje u neuspešnim brakovima.

Sledi da za srećan i trajan brak supružnici treba da budu dobri i saosećajni slušaoci i da ne zauzmu odbrambeni stav čak i kad se osete napadnuti od strane supružnika. Ova pretpostavka je kod većine bračnih terapija bila osnova za razvoj različitih vežbi slušanja.

Naprimer, jedan supružnik počinje da govori koristeći “ja izjave” izražavajući svoje potrebe i osećanja, nasuprot “ti izjavama” kojima se najčešće izražava kritika. Drugi supružnik sluša i treba da parafrazira sadržaj i osećanja supružnikovih izjava da bi proverio da li je pravilno shvatio ono što je druga osoba rekla. Zatim je osoba zamoljena da prihvati i uvaži osećanja supružnika izbegavajući osuđivanje.

Gde je naučna potvrda za ovu teoriju?

Pored nedostatka istraživanja koja bi potvrdila ovakav pristup praktično se pokazalo da je veoma teško koristiti “ja izjave” kada želimo osvetu, osećamo mržnju prema partneru ili se osećamo povređeni i želimo da nekog povredimo. Teško je setiti se “ja izjave”, a ponekad nas jednostavno nije briga za “ja izjave”.

Istraživanje koje je Gotman izveo pokazalo je da se aktivno slušanje retko javlja (4.4% vremena) i nije predvidelo nikakve ishode. Takođe detaljno preslušavanje video snimaka i izjava bračnih parova ukazuje da ljudi retko parafraziraju izjave svojih partnera. To naravno ne znači da je aktivno empatično slušanje pogrešno.

U stvari veoma je važno, ali ne daje direktan odgovor na pitanje šta je glavni razlog zašto neki brakovi opstaju ili ne. Istina je da kraktoročno aktivno slušanje smanjuje negativne interakcije, kao i da supružnici treba da slušaju jedno drugo i da slušaju sa empatijom. Problem je u tome kako da se to ostvari. Gotman predlaže da slušanje mora biti bazirano na bračnom prijateljstvu i pozitivnim interakcijama bračnog para dok nisu u konfliktu.

Model ljutnje kao opasne emocije je baziran na hipotezi da je ljutnja destruktivna u braku. Hendriks u svojoj bestseler knjizi o braku “Destruktivna moć ljutnje” kaže da je ljutnja destruktivna u svim odnosima. Parot i Parot dodaju da nema druge emocija koja je nanela toliko štete brakovima koliko ljutnja.

Negativan pogled na ljutnju preovladava u mnogim teorijama o bračnoj terapiji. Gotman je otkrio da iako je ljutnja u vezi sa smanjenom bračnom satisfakcijom, dugoročno gledano ljutnja je povezana sa bračnom srećom i uspehom. U dva longitudalna istraživanja Gotman je utvrdio da gnev u bračnim interakcijama ne predviđa razvod, ali prezir i odbrambeni stav predviđaju sa sigurnošću.

Pored ponašanja mora promeniti i percepcija

Pokazalo se međutim da, ne samo da srećni brakovi ne poseduju recipročnu razmenu nego da je to karakteristika upravo nesrećnih brakova. Nesrećni parovi vode evidenciju onoga što su dali i primili, dok srećni parovi to čine bezuslovno.

Ova pogrešna pretpostavka je nastavila da se koristi u bračnoj terapiji čak i nakon što se pokazalo da nije tačna. Kao komentar na to, Gotman daje poređenje – to je kao kada bismo u lečenju opasne bolesti nastavili da koristimo ono što se pokazalo da pogoršava stanje pacijenta. Ova teorija je rezultovala u bezuslovnoj pozitivnosti kao intervenciji u bračnoj terapiji. Terapeuti su poučavali supružnike da budu ljubazniji prema svojim partnerima bez obzira šta dobiju zauzvrat. Zatim bi terapeut pitao klijente da diskutuju da li su primetili ono što je pozivitno ili ne. Robinson i Price su otkrili da nesrećni parovi primećuju manje onog što je pozitivno nego neutralan objektivan posmatrač za citavih 50%.
Tako da je utvrđeno da se pored ponašanja mora promeniti i percepcija. Međutim, to može biti veoma teško jer su istraživanja pokazala da ljudi koji daju negativne komentare o supružniku imaju tendenciju da odbace sve ono što je pozitivno i u suprotnosti sa onim 30 što su izjavili. Dalja istraživanja su potvrdila da je veoma teško promeniti negativnu percepciju kod supružnika.
Model harmonije je nastao pod uticajem Harold Raush koji je objavio rezultate istraživanja o promeni koju parovi doživljavaju kada postanu roditelji.

On je smatrao da postoje tri tipa bračnih parova. Prvi tip se dosta raspravlja, čak i oko manjih stvari, drugi tip izbegava koflikt u potpunosti i ima veoma malo psihološkog uvida i svesti, a treći tip je Harold nazvao “harmonični” bračni par. Raush je smatrao da su prva dva tipa disfukcionalna.

U svom longitudalnom istraživanju Gotman je otkrio da su obe hipoteze netačne. Kako oni parovi koji su često u konfliktu, tako i oni koji ga izbegavaju mogu imati srećne i stabilne brakove. Ustvari, on je otkrio da strastveni parovi koji se često raspravljaju su jedini koji imaju romantičan brak i nakon 35 godina braka.

Kombinacija hipoteza koje su u konfliktu

Primer 1: Hipoteza da je dominantnost u bračnom odnosu disfunkcionalna nasuprot hipotezi da je nedostatak dominantnosti disfunkcionalan.

Gotmanovo istraživanje pokazuje da je podela moći ili jednakost u braku u smislu prihvatanja uticaja (posebno muževog prihvatanja uticaja žene) značajna za stabilnost braka čak i među tek venčanim parovima, a posebno kada je reč o zlostavljanju u braku.

Primer 2: model žena gonilac/muž koji se povlači je disfunkcionalan.

Otkriveno je da je ovaj model prisutan u svim brakovima. Međutim, ovaj model je veoma istaknut kod brakova koji su neuspešni, tako da ima donekle podlogu u istraživanju.

Primer 3: promena ponašanja je neophodna za srećan brak/prihvatanje jedno drugog bez pokušaja da se ponašanje promeni.

Gotman je otkrio da većina konflikata u braku nastaje kao rezultat razlika između supružnika koje su trajne i ne mogu se promeniti.

U zavisnosti od sposobnosti para da prihvati jedno drugo i uspostavi dijalog o tim razlikama i problemima zavisi da li će ostati zajedno ili će se razici.

Primer 4: loše rešavanje problema je disfunkcionalno.

Gotman je utvrdio da većina bračnih problema neće biti rešena i da je mnogo važnije kakav stav i osećanja su izražena u vezi sa tim problemima nego da li su oni razrešeni.

Primer 5: čitanje misli je disfunkcionalno.

Istraživanje je ukazalo da ljudi mogu da “čitaju misli” tj. komuniciraju u toku konflikta pretpostavljajući tuđa osećanja ne zato sto suviše predpostavljaju ili imaju pogrešnu sliku o partneru nego zato što poznaju svog supružnika. Nije “čitanje misli” već osećanja tj. stav sa kojima su izražene, ono što takvu komunikaciju čini disfunkcionalnim ili ne.

Primer 6: velika očekivanja za brak izazivaju razvod.

Pokazalo se da ljudi koji imaju više standarde i veća očekivanja za brakove imaju bolje brakove ne lošije.

Primer 7: sličnosti među supružnicima su baza bračne sreće i stabilnosti. Ova hipoteza ima donekle potvrdu u istraživanju.
Mitovi o razvodu
Afera je uzrok vecine razvoda. Oko 25% posto slučajeva bračne terapije je prijavilo aferu kao glavni problem. Međutim, oko 80% muškaraca i žena su navele glavni razlog za razvod postepeno udaljavanje jedno od drugo i gubitak osećaja zajedništva, kao i osecaj da više nisu voljeni i cenjeni u braku. Afere su bile uzrok razvoda za 20 do 27% svih parova, a intenzivni sukobi za 40% parova. Ustvari osećaj da neko nije voljen je bio najčešći razlog za razvod u rezultatima dva istraživanja.

Monogamija je za žene. Ovakav stav je bio objavljen u knjizi “Anatomija ljubavi” koju je napisala Helen Fisher.

Ona ističe stav da muškarci moraju da “ašikuju” i imaju seksualne afere te da žene treba da se naviknu na tu činjenicu. Helen tvrdi da je ovakvo ponašanje biološko i deo nasleđa evolucije. Gottman u svojoj knjizi smatra da je ovakav stav naneo puno štete. Ustvari postoji dosta istraživanja koja pokazuju da muškarci imaju više koristi od braka, kao monogamnog odnosa nego žene. U longitudalnoj studiji o starosti brak je predvideo veću starost muškaraca. Brakovi pozitivnije utiču na zdravlje muškaraca nego žena.

Ovo je naravno diskutabilno, jer zdrav brak bi verovatno trebao da ima iste koristi za oba pola.

Naučna istraživanja takođe pokazuju da su rani podaci o razlikama među polovima u vezi sa brojem afera bili pobijeni sa istraživanjem o prilikama za aferu. Lavson je pronašao da od kada su žene zaposlene u velikom broju, broj afera žena je premašio afere muškaraca.

Razlike među polovima uzrokuju razvod. Ovaj mit je posebno postao popularan nakon sto je John Gray izdao svoju knjigu “Muskarci su s marsa a žene s venere”.

U njegovoj knjizi on ističe različite potrebe koje muškarci i žene imaju i kojih treba da su svesni da bi sačuvali brak. Nešto poput mita o braku ranije pomenutog, žene imuškarci treba da recipročno daju i primaju. Prema autoru knjige muškarci nisu sposobni da slušaju, te žene ne treba da im nešto objašnjavaju duže od 2 minuta ili da očekuju kontakt očima. Džon Grej takođe ističe da muškarci imaju potrebu za seksualnom intimnošću dok žene imaju potrebu za emocionalnom podrškom i intimnošću. Goleman u svom istraživanju o karakteristikama emocionalne inteligencije je otkrio da muškarci i žene imaju više sličnosti nego razlika. Druga istraživanja potvrđuju da ima veoma malo psiholoških razlika između muškaraca i žena koje su rezultat bioloških razlika, te da je većina razlika naučena i rezultat uticaja kulture.
Međusobno poštovanje kao ključ dobrog braka

Par je u stanju da umanji negativni afekat tokom konflikta. Ove karakteristike pružile su osnovu za Gotmanovu bračnu terapiju: da bi se ostvarila trajna promena u problematičnim brakovima, intervencije treba da uvećaju pozitivan afekat u situacijama gde nema konflikta ili u toku konflikta, a takođe i pomognu parovima da nauče kako da umanje negativni afekat tokom konflikta prihvatajući uticaj jedan drugog.

Dugogodišnje istraživanje sa 130 tek venčanih parova, praćenih u toku 8 godina, pokazalo je da muževi koji prihvataju uticaj svojih žena već u prvim mesecima braka imaju srećnije brakove i manja je verovatnoća da će se razvesti od onih muškaraca koji se opiru uticaju svojih žena.

Statistički gledano, kada muškarac nije spreman da deli moć sa svojim partnerom, postoji 81% šansa da brak neće biti uspešan nego samo-destruktivan.

Naravno, podjednako je važno da i žene poštuju svoje muževe, ali istraživanja pokazuju da većina žena, čak i u nestabilnim brakovima to već čini. To ne znači da se one nikada ne naljute na svoje muževe, već da su spremnije da dopuste svojim muževima da utiču na njihove odlluke uzimajući u obzir njihova osećanja i mišljenje.

Međutim, često muškarci nisu spremni da to isto uzvrate. Gotmanovo istraživanje nije pokazalo da muškarci treba da se odreknu svog uticaja i dopuste da žene njima vladaju, već da su srećni i stabilni brakovi oni u kojima muževi poštuju svoje žene i ne opiru se da dele moć i zajedno donose odluke. U mnogo slučajeva, muškarci koji se opiru uticaju svojih žena nisu toga svesni.

Primer je softverski inženjer David koji smatra da on i njegova žena zajedno donose odluke i dele moć u braku. Međutim, to nije tako kada se pogleda na ono što se odigrava u njihovom domu.

Pravila za svađu

Jedne večeri David je saopštio svojoj ženi Marti da će morati do kasno da radi u četvrtak. Marta ga je podsetila da njena majka dolazi u posetu u petak i da je ona računala na njega da joj pomogne u čišćenju kuće i pripremi gostinjske sobe.

“Ljuta sam na tebe”, rekla je Marta, “Zar se ne sećaš da moja majka dolazi? Zašto ne možeš napraviti promene u svom rasporedu na poslu?”.

“Zašto se ti nisi setila da ja treba da završim veliki projekat? Nema šanse da mogu da napravim promene u rasporedu. Moram da radim – a možda ću čak da radim i ceo vikend”, odgovorio je ljutito David.

Umesto da smanji negativan afekat tokom koflikta

Prihvatajući uticaj, David ga je uvećao zauzimajući odbrambeni stav i umesto da odgovori na Martinu žalbu, uzvratio je svojom primedbom: Zašto se ona nije setila njegovog rasporeda. Zatim joj je zapretio dodajući da će možda morati da radi i više nego što je ranije rekao. Marta se razbesnela. Izvređala ga je nazivajući ga raznim imenima i napustila ljutito sobu. David se osećao kao žrtva.

Njemu je izgledalo kao da je njen bes kao i obično došao niotkuda. Njegovo srce je ubrzano lupalo i osećao je pritisak u glavi. Sve što je želeo je da pobegne od nepravednog i nerazumnog stava svoje žene. Nije bio raspoložen za kompromis. Osećajuci se kao žrtva, uzeo je pivo i uključio televizor.

Kada se Marta vratila u sobu želeći da razgovara, on ju je jednostavno ignorisao. Kada je počela da plače, on je napustio sobu i izjavio da ide rano na spavanje.

Pomenuti konflikt ima više krivaca. Martin oštar početak razgovora nije pomogao Davidu da bude otvoren za kompromis. Međutim, Martina reakcija ima svoju istoriju. Njena majka živi u Kanada i oni se retko viđaju. Marta je planirala ovu posetu već mesec dana i mnogo puta govorila Davidu koliko je sretna da će moći da pokaže majci njihovu novu kuću. Kada je David izjavio da mora da radi do kasno, ne osvrćući se na posetu Martine majke, Marti je postalo jasno da je David zaboravio. Ukoliko nije zaboravio, to mu je bilo tako nevažno da razmotri promene u svom rasporedu.

Doneo je odluku bez diskusije sa Martom. Kada se dese ovakve rasprave ima toliko optužbi da je teško utvrditi šta je uzrok sukoba. Međutim, u slučaju Marte i Davida glavni problem je njegova nespremnost da prihvati ženin uticaj – kada ona postane negativna i da primedbu kao “ljuta sam na tebe”, David reaguje na to pogoršavajući ili uvećavajući negativni afekat.
Pomislite koliko bi se drugačije Marta i David osećali da je David, umesto da zauzme odbramben stav, pružio izvinjenje Marti i objasnio da je toliko opterećen poslom da je potpuno zaboravio da posetu njene majke. Ili da je, nakon toga, David pokušao da popravi situaciju. Mogao je da je sasluša bez primedbi i pretnji što bi Marti pomoglo da se smiri. Kasnije su mogli zajedno da pokušaju da nađu rešenje problema.

Možda je David mogao da joj pomogne da sredi kuću iste večeri a da ostane da duže radi tokom vikenda. Prihvatanje uticaja ne znači da se nikada neće izraziti negativna osećanja prema partneru. Brakovi mogu da prežive mnoštvo izraza ljutnje, primedbi i kriticizma.

Problem nastaje kad muž kao u slučaju Davida odgovara na ženino nezadovoljstvo sa većom negativnošću (vikanje, uvrede, optužbe i slično). Žene muževa koji ne prihvataju uticaj su sklone kao Marta da budu oštre sa svojim muževima kada započinju diskusiju ili raspravu. Otvorenost za uticaj je veoma važna u odnosima, kako među bračnim drugovima, tako i u odnosima roditelja i dece ili prijatelja i saradnika. Otvorenost za uticaj pored poštovanja i jednakosti zahteva posedovanje karakteristika emocionalne inteligencije kao što je empatija ili sposobnost da se postavimo na mesto druge osobe. Iako se neki pozivaju na biblijske tekstove da bi objasnili svoju kontrolu nad brakom i bračnim drugom, Božji plan prilikom stvaranja obeshrabruje takav stav.

U drugom poglavlju 1 knjige Mojsijeve, uspostavljanje institucije braka i stvaranje čoveka kao socijalnog bića stvorenog za odnose sledi nakon što je čovek dao imena ostalim stvorenjima. Božji zaključak da “nije dobro da je čovek sam” (1 Mojsijeva 2,18) i stvaranje Eve čini se da ukazuje da čovek nije mogao da zadovolji svoje socijalne potrebe u odnosu sa inferiornim bićima kao što su životinje niti sa superiornim bićima kao što su anđeli i Bog.

Žena je stvorena kao neko ko je ravan čoveku, ko neće njime vladati niti mu se podčiniti. Neki od komentatora se slažu da stvaranje Eve od Adamovog rebra ukazuje na nežnu vezu koja treba da postoji između prvog para kao i na to da Eva nije bila stvorena da kontrolise Adama niti da mu bude inferiorna, nego da stoji kraj njega kao ravna njemu. Iako je pojava greha prema Bibliji poremetila ljudske odnose sa Bogom kao i jednih sa drugima, saveti u Novom zavetu takođe ohrabruju otvorenost za uticaj, međusobnopoštovanje i slušanje.

Izvor: Opanak
 
Natrag
Top