Svi moji drugari tatatatirci sada su „džinovi"

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Legendarni Branko Kockica za Press nedelje
29.09.2012 - Izvor: Press

Svi moji drugari tatatatirci sada su „džinovi"

Mirjana Mitrović

„Deco, ko hoće burek?'' „Ja,ja,ja,ja,ja,ja,ja." „Ma, kakva jaja deco, ko hoće burek?" Ovo je samo jedna od nezaboravnih doskočica legendarnog Branka Milićevića, izgovorena u kultnoj dečjoj emisiji „Kocka, kocka, kockica", u kojoj je glumac decenijama na nesvakidašnji način, uz obavezan poklik „tatatira", podučavao životu generacije mališana kojima je do danas ostao junak detinjstva.

1.jpg
2.jpg

„Branko je bio i bravar i gnjurac i stolar i podvodni ribolovac, pravio je brodove, zidao je kuće, pravio pozorišne predstave, snimao ploče, pravio televiziju. Bio je i mornar i kapetan. Igrao je košarku i tenis, trenirao je mačevanje, vaterpolo, klizanje i svirao u zrenjaninskom orkestru „Elektroni" bas gitaru, i pevao rokenrol. Bio je na televiziji dečji „volitelj" jer je voleo da zadirkuje decu u seriji 'Kocka, kocka, kockica'", piše u predgovoru knjige za decu „Čarobna jelka" o njenom autoru, glumcu i piscu za klinčadiju i odrasle, koji sebe najviše voli da predstavlja kao „narodnog učitelja".

3.jpg

U njegovoj biografiji zabeleženo je da je odigrao mnogo filmskih i pozorišnih uloga i to prvo za odrasle. Nagrađen je kao Hamlet i Okovani Prometej, a malo ko zna da je jedini srpski glumac koji je igrao Hamleta u Njujorku, na engleskom i sa američkim glumcima. Poslednjih godina posvetio se pisanoj reči, napisao 44 pozorišna komada izvedena u „Pužu'' i osvojio rekordnih sedam nagrada kao scenarista predstava za decu.

Postavlja se pitanje da li je Branko više pisac ili glumac?

- I pisanje i gluma su u funkciji moje osnovne profesije, a to je teatarmejker. U tome sam sličan Molijeru i Šekspiru. Doduše, Šekspir je bolji pisac od mene, ali ja sam od njega bolji glumac. Međutim, oduvek sam sanjao da postanem pisac. Nažalost, nisam imao podršku. Večito sam „pisuckao" razne stvari, ali niko me nije hrabrio da počnem s ozbiljnim pisanjem. Moja profesorka srpskog u gimnaziji me nije priznala za pisca, čak ni kad su me svi ostali priznali. Ovo je poruka svima da istraju u svojim snovima.

Vaš otac je bio glumac. Da li je to uticalo da gluma postane vaše životno opredeljenje?

- Mene gluma nikada nije preterano zanimala. Baš kao ni sad. Više me je intrigiralo pravljenje pozorišta. Na početku karijere mislio sam da ću biti reditelj, ali sam pao na prijemnom. Upisao sam glumu u nameri da se posle prebacim na režiju, ali sam odustao jer sam se venčao s jednom rediteljkom i tako napravio kompenzaciju.

Pozorištance Puž osnovali ste 1977. godine. Šta je uticalo da profesionalni život posvetite dečjem pozorištu i svesno zanemarite glumačku karijeru za odrasle?

- Nisam ja seo, razmislio i odlučio da otkačim odrasle. Taj zaokret dogodio se polako. U početku sam radio paralelno i u Ateljeu 212 i na televiziji. Onda sam počeo da odbijam uloge koje mi se nisu dopadale i zagrejavao se za dečje pozorište malo-pomalo.

4.jpg

Bili ste u glumačkoj postavi prve „Kose" u režiji Mire Trailović. Zanimljivo je da ste igrali sve glavne muške uloge u mjuziklu, menjali ste Mišu Janketića, Dragana Nikolića, Ljubu Moljca...

- To nisu bile uloge. Mi smo se, prosto rečeno, ponašali u skladu sa onim kakvi smo bili. To je bila opšta zafrkancija i veselje. Svi smo znali sve pesme i sve tekstove i svakome od nas je bilo potpuno svejedno ko šta igra. Pošto nisam služio vojsku, bio sam dežurna zamena za Dragana i Ljubu kad su išli na odsluženje, a Mišinu ulogu sam igrao najviše, jer je on snimao filmove i bio zauzet u JDP-u.

Nadam se da se nećete uvrediti zbog ovog pitanja, ali godinama je kružila priča da je vaš angažman u danas kultnoj dečjoj emisiji „Kocka, kocka, kockica" bio neka vrsta terapije odvikavanja od droge. Da li su vas pogađale takve priče?

- Prvi put čujem tu priču. Nikad nisam čuo da je ikada iko ikome dao da vodi dečju emisiju da bi ga izlečio od droge. Da se tako nešto dogodilo, takvog urednika bi valjalo uhapsiti. Onako usput, treba da proveriš osobu od koje si čula priču. Mora da je mentalno poremećena. Angažman sam dobio zato što se uredniku Ljubiši Bogičeviću dopalo kako sam glumio u „Užičkoj republici". A što se droge tiče, ima bolji fazon od terapije. Neki tvoj duhoviti kolega je izmislio da je video grafit „Branko Kocka u venu se bocka." Rima je odlična, pa su mi mnogi novinari postavljali to pitanje, naravno, očekujući da ću se potresti, ali nisu uspevali. Ali ti si uspela. Evo, sav sam se naježio. To ti je isto kao da pitaš direktorku neke škole da li se drogira. Kakav bi odgovor od očekivala od nje, čak i da je istina? Čudi me da me nisi pitala šta sam radio po ratištima, pošto je u Hrvatskoj kružila priča da sam nekoliko puta poginuo u paravojnim formacijama.

Javljaju li vam se klinci s kojima ste snimali „Kockicu"?

- Ne družimo se, ali oni koji su snimali emisiju obavezno mi to prijave kad me sretnu. A u Pužu se posle svake predstave slikam s publikom. Nekada je to bilo samo s klincima, ali sada sve češće hoće da se slikaju i moja „bivša deca", sad već džinovi.

5.jpg

Da li su vam se sklopile sve kockice u životu?

- Kockice su se složile u takav mozaik mog života da mi ga je milo pogledati. Nedostaje još poneka kockica, ali one više ne zavise od mene. Sad glancam taj svoj mozaik tako što sam počeo da primenjujem sopstvenu primenjenu filozofiju iz knjige „Prizemljena sreća". n Šta je za vas sreća? - Sreća je ono što ti misliš da jeste. Zavisi od tačke gledišta. A dobro je da ta tačka ne bude u oblacima. Loptu sreće treba spustiti na zemlju. Onda lakše driblamo i dajemo golove. Srećni su narodi koji nemaju heroje. Zato u knjizi kažem: „Srećan život je mlaka, manje više dosadna svakodnevica, prošarana retkim, malim neprijatnostima i čestim prijatnostima različite jačine." Imao sam podosta uzbudljiv život. To zna da bude naporno.

Nova sezona u Pužu

Šta u novoj sezoni Pozorištance Puž priprema za najmlađe? - Mlada rediteljka iz Londona Aleksandra Dejvis postavlja novi komad „Princeza u zamku duhova", čiju premijeru očekujemo 19. oktobra. Duhovi su princezini roditelji koji je ne puštaju iz zamka, jer je svet suviše opasan i plaše mladiće koji pokušavaju da je spasu. Kad sam čuo tu ideju, nisam hteo ni da čujem da se tako nešto izvodi u Pužu. Plašio sam se da će sitna publika da se plaši. Međutim, dok sam čitao komad, toliko sam se smejao da sam se predomislio i odobrio projekat.

Postao sam tolerantniji zbog Pressa

Prema anketi našeg lista, u kojoj je pre nekoliko godina učestvovalo više od milion čitalaca, izglasani ste za najmilijeg živog Srbina, a bilo je čak 110 kandidata. Da li vas je ova titula promenila? - Jeste. Počeo sam da se ponašam onako kako pretpostavljam da ljudi očekuju od omiljene osobe. Prestao sam da držim pridike i grdim ljude i decu na ulici. Ako se neko u samoposluzi gura preko reda, uzdržim se od galame, jer pomislim da je čovek možda u nekom problemu i da žuri i da je, uostalom, baš on glasao za mene.




 
Poslednja izmena od urednika:
Natrag
Top