Srpski svetitelji

Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
NikolaUgod2.jpg

SVETI NIKOLAJ MIRLIKIJSKI CUDOTVORAC


1. O TOME, KAKO JE SVETI NIKOLAJ CUDOTVORAC USAO U MOJ ZIVOT

Ranije nisam znala sta je to ikona. Nisam shvatala, sve dok se u nasem gradu nije pojavila ikona Svetog Nikolaja Cudotvorca. Mnogi se toga secaju, mnogi su dolazili na poklonjenje u Vaznesenjski hram, gde se ona nalazila tih dana. Mnogo je napisano o cudesima, isceljennjima i o tome sta su ljudi osecali prilikom doticanja te Svetinje…Secam se da sam stajala u dugom redu za celivanje ikone, i sto sam joj se vise priblizavala, sve je bivalo vece uzbudjenje, neko odusevljenje, ocekivanje necega, neki neodredjen strah – od predstojeceg susreta, kao da cu u tom trenutku ugledati samog Svetog Nikolaja Cudotvorca – na javi. Polako sam se priblizavala – uzbudjenje raste, citam molitvu sa razglednice na kojoj je ta ista ikona. Ona mi se cini neobicnom. Ikona Svetog Nikolaja Cudotvorca se odjednom pojavila preda mnom – kao udar zvona – kao ostar i kratak zvuk koji je prostrujio citavim mojim telom. Sveti Nikolaj Cudotvorac je ovde. Ziv je. Moj dragi, odavno poznati, moj Sveti Nikolaj Cudotvorac. Sta se dalje desavalo? Ne mogu svega da se setim ,kako sam celivala njegov Lik, kako sam se molila. Ali evo sta je zadivljujuce. Od toga dana je u moj zivot i zivot moje porodice usao Sveti Nikolaj Cudotvorac i postao njen clan. Mnogo, mnogo puta mi je pomogao. U velikim i malim stvarima. Desavala su se i cudesa. Uselio se u nas dom i postao nas prijatelj. Ikona, koju imam od tada je bila obicna, ali ono sto me dosad zadivljuje - samo kada pogledam na nju – na predivno lice – voljeno, rodjeno, osecam sam da je on – Sveti Nikolaj Cudotvorac – ovde sa mnom i da me slusa. Ali i to nije sve. Cak iako ne gledate ikonu, vec samo prosto pomislite o svetom Nikolaju Cudotvorcu, vec osecate njegovo prisustvo. Kroz njega sam shvatila sta je to Svetitelj, sta je molitva i sta je Vecni Zivot i Ljubav.
Kada se radujem, ja osecam da tu radost mogu da podelim sa Svetim Nikolajem Cudotvorcem, kada sam tuzna, znam da je pored mene i da saoseca sa mnom i da ce mi pomoci. Kada radim nesto lose…sramota me je da pogledam na ikonu, ali kazem: “Oce Nikolaje, ja sam – grozna, gresna, ali me ti nemoj ostaviti, pomoli se za mene, jer ja po svojoj nemoci ne mogu sa svojom molitvom da se probijem do Gospoda – pomozi mi!” I on mi uvek pomaze. I u nasem Krstovozdvizenjskom hramu ima ikona Svetog Nikolaja Cudotvorca. Ona je takodje veoma neobicna, i njena pojava u hramu je takodje cudesna. Kada sam prvi put usla u hram prvo sam ugledala tu ikonu. I svaki put, gde god da stojim u hramu, bez obzira kolika je guzva, u odredjenom trenutku ikona Svetog Nikolaja Cudotvorca mi se pokazivala, i oci su nam se sretale. Sveti Nikolaj Cudotvorac i ja – i on kao da me pita – kako si danas? Naravno, ja shvatam da je ikona samo stvar, da nije ziva, ali…ona je ipak ziva. Nekako drukcije ziva – ziva je, kada joj se obracas u molitvi. Sveti Nikolaj Cudotvorac je postao moj prijatelj, zastupnik, otac. Verujem da ce mi uvek pomagati u ovom zivotu i po smrti da me nece ostaviti sve dok mu se molim. On, Sveti Nikolaj Cudotvorac, mi je otkrio smisao ikone i mnogo toga drugog. On mi je pomogao da shvatim da se treba stideti greha, a zavoleti trpljenje. Preko njega sam spoznala sta je to pomoc Bozija, i da na molitvu postoji odgovor. Svetitelju Oce Nikolaje moli Boga za nas!

2. SAVREMENA CUDA

Pomoc Svetitelja Nikolaja

Prica svestenik Aleksej Timofejev
Ovaj slucaj sam upamtio za ceo zivot. To je bilo prve godine moje sluzbe u hramu. Tada mi je pomagao moj dobri prijatelj Mihail. U leto su se seoske vlasti konacno iselile iz kuce, koja je vec zvanicno bila predata Crkvi, i koja je tokom niza godina sluzila kao veterinatrska klinika. Bivsi domacini su nam ostavili nered, posebno u onom delu kuce u kojem nisu ziveli. Trebalo je izvrsiti hitne opravke jer se priblizavala jesen. Uskoro smo uspeli da nadjemo radnike i da se dogovorimo sa njima. Trebalo je samo da nabavimo odredjenu sumu novca. U hram je dolazilo malo ljudi, ali smo uspeli i Miloscu Bozijom skoro skupili novac. Kada smo to saopstili glavnom nadzorniku radova, od njega smo culi sledece:”Ili nam platatite za polovinu sume vise, ili mi odlazimo na drugi objekat”. Meni i Mihailu nije predstojalo nista drugo nego da udjemo u nas hram, sa ostecenom obloznom zidnom armaturom, da podignemo ruke k Nebu i obratimo se pravom Nastojatelju: “Oce Svetitelju Nikolaje, ti sve vidis. Neka bude onako, kako je tebi ugodno”. Nista nismo ocekivali. Nije proslo ni pet minuta, na vrata ulazi covek – mi smo bili zadivljeni – i poklanja onoliko novaca koliko nam je nedostajalo. “Raduj se Nikolaje, brzi pomocnice i preslavni Cudotvorce”. Na jesen smo vec ziveli u Crkvenom domu.

3. SPASAVANJE BEBE KOJA SE DAVILA


U Kijevu su ziveli muz i zena, i imali su sina jedinca – bebu. Ti blagocestivi ljudi su narocito postovali Svetitelja Nikolaja i Mucenike Borisa i Gleba. Jednom, posle praznika su se vracali iz Visegrada, gde su se nalazile Mosti Svetih Mucenika. Kada su plovili Dnjeprom, zena je drzeci bebu na rukama zadremala, i ispustila dete u vodu. Nemoguce je opisati tugu jadnih roditelja. U svojim jadikovkama oni su se sa zaloscu posebno obracali Svetitelju Nikolaju. Uskoro su promenili misljenje, i shvativsi da su ocito necim razgnevili Boga, odlucili da se usrdnom molitvom obrate Cudotvorcu, moleci za oprostaj i utehu u tuzi koja ih je snasla.
Sledeceg jutra je crkvenjak Sofijskog Sabora u Kijevu, dosavsi u hram, cuo deciji plac. Zajedno sa cuvarem je usao u hram. Pred Likom Svetitelja Nikolaja su ugledali bebu, koja je bila potpuno mokra, kao da je malocas izneta iz vode. Vest o pronadjenoj bebi je ubrzo dosla i do roditelja. Oni su tog trenutka otrcali u Crkvu i tu se zaista uverili da je dete njihov sin koji se utopio. Vratili su se kuci radosni, blagodareci Boga i Njegovog velikog Cudotvorca. Svetiteljevu ikonu, pred kojom je pronadjeno utopljeno dete do dan danas nazivaju “Mokri Nikola”.

4. SPASENJE PATRIJARHA


Jednom, za vreme grckog cara Lava i Patrijarha Atanasija, Svetitelj Nikolaj se javio nekom blagocestivom starcu po imenu Teofan i rekao mu da ne okleva da ode kod ikonopisca Ageja i zamoli ga da naslika tri ikone: Gospoda Isusa Hrista, Presvetu Bogorodicu i Svetitelja Nikolaja, episkopa Mirskog. Teofan je trebalo da ikone pokaze patrijarhu, kada ih ikonopisac naslika. Kada su ikone bile gotove i donesene u Teofanovu kucu, domacin je priredio trpezu i pozvao u svoju kucu patrijarha sa celim saborom. Ugledavsi Svete Likove, patrijarh je pohvalio ikonu Spasitelja i Majke Bozije, a o Svetiteljevoj ikoni je rekao, da njegov Lik nije trebalo staviti pored ove druge dve, jer on dolazi sa sela, i bio je sin prostih ljudi Teofana i None. S tugom poslusavsi patrijarha, Teofan je izneo Svetiteljevu ikonu iz sobe, postavio je na prvobitno mesto i zamolio jednog crkvenosluzitelja da za sve vreme trpeze, koja je bila organozovana u cast patrijarha, stoji pred ikonom i molitveno proslavlja Svetitelja. Za vreme jela je ponestalo vina. Bojeci se da ga ne vide, Teofan je pao na kolena pred Svetiteljevom ikonom i zamolio ga za pomoc. Posle, dosavsi na mesto gde su stajali prazni sudovi, zadivljen, ugledao ih je napunjene predivnim vinom. Sledeceg jutra neki velmoza je molio patrijarha da dodje kod njega, kako bi nad njegovom cerkom, koja je bila posednuta zlim dusima, procitao Sveto Jevandjelje. Kada su plovili otvorenim morem, pocela je strasna bura, brod se prevrnuo i svi putnici su se nasli u vodi, moleci za spasenje Boga, Prevsetu Bogorodicu i Svetog Nikolaja. Neocekivano se pojavio Sveti Nikolaj. Hodajuci po moru, kao po suvom, on se priblizio patrijarhu, uzeo ga za ruku sa recima: “Atanasije, da li je tebi potrebna pomoc od mene, sina prostih ljudi?” Izvukavsi sve iz vode i stavivsi ga na brod, Sveti je postao nevidljiv. Brod je brzo stigao u Konstantinopolj, a patrijarh izasavsi na obalu, je posao u Crkvu Svete Sofije i poslao po Teofana, trazeci da mu donese ikonu Svetog Nikolaja. Kada je ikona donesena, on je pao pred nju na kolena i sa suzama rekao: “Sagresih, oprosti Sveti Nikolaje meni gresnom”. Celivavsi casni Lik, patrijarh i svi na saboru su svecano odneli ikonu u Crkvu Svete Sofije. Sledeceg dana su polozeni temelji novog hrama u Konstantinopolju u cast Svetitelja Nikolaja. Kada je hram zavrsen, osvecen je na dan praznovanja Svetitelja. Tog dana je Sveti Nikolaj iscelio 40 bolesnih muskaraca i zena. Mnogi su tu posle toga dolazili: slepi, hromi, gubavi, i poklonivsi se Svetiteljevoj ikoni, odlazili zdravi – Slava Bogu i Njegovom Cudotvorcu.

5. SPAS…Nikolaj Cudotvorac


Januara 1996-e godine sam zbog necega uzela da pregledam stare papire i fotografije, koje sam cuvala u kutiji. Uzela sam u ruke svoju komsomolsku kartu. Nekako odmah sam pocela da se secam dogadjaja iz mladosti. Januara 1956-e godine su menjali te karte za nove, to je bilo na dan Hristovog Rodjenja. Tada sam zivela u Tulskoj oblasti i bilo mi je svega 14 godina.
Rejonski odbor komsomola se nalazio 17 km od naseg seoceta. Rano ujutru su nas, djake, dovezli autobusom u rejonski centar. Ja i moja drugarica smo prve dobile nove karte. Ja nisam zelela da cekam, da svima zamene karte, i predlozila sam Ljusi (tako se zvala moja drugarica) da odemo do moje rodjake, koja zivi 4km od gradica. Brzo smo dosli do nje. Ona nas je ugostila i ja i Ljusa smo bukvalno “utonule” u knjige. Tetka je imala sabrana dela “Svetske istorije” i Veliku sovjetsku enciklopediju. To je u to vreme bila velika retkost.
Citajuci nismo ni primetile kako je dan proleteo. Brzo smo se obukle i otisle na autobusku stanicu na kraju sela. Smrkavalo se. Zakasnile smo na autobus; cekati sledeci – bilo je hladno, a ici peske – hladno i veoma daleko, vise od 12km. Moguce je bilo ici pored jezera, koje je sluzilo kao rezervoar za skupljanje vode, i time skratiti put za trecinu. Ne secam se koja je od nas dve to predlozila, ali smo skrenule na stazu koja vodi do njega. Primetila sam da niko tog dana nije prosao stazom – stope su bile zatrpane snegom. Ljusa me je umirivala: kazu da se staza vidi i pored jezera.
Ali kada smo dosle blize, zaprepastile smo se: bio je led, sa tamnim pukotinama, zloslutno blistajuci pod Rozdestvenim nebom, bez ikakvih otisaka stopa. Stajale smo cuteci, i ne znajuci sta da radimo. Autobus je otisao, peske je – i daleko i hladno, preko leda – strasno, moze se upasti u nesmrznuto mesto na jezeru.
O cemu je Ljusa razmisljala – ja ne znam. A ja sam stajala i prisiljavala se da se setim neke molitve, koju me je ucila baka. Nicega nisam mogla da se setim sem: “Nikolaje Ugodnice – spasi i sacuvaj nas”. Ponavljala sam i ponavljala te spasonosne reci. Tada je vec bilo sasvim mracno.
I odjednom, na 20-30m od nas ugledale smo na ledu muskarca u poodmaklim godinama, u staromodnom kratkom kaputu, sa stapom. On nam je mahao: sto stojite, treba da ste na drugoj obali. Idite! I mi smo posle za njim drhteci od straha i zime, drzeci se jedna za drugu. Nas putovodja je isao napred, ne dozvoljavajuci da mu se priblizimo, razdvajajuci nas u stranu, govoreci da cemo propasti kroz led ako budemo isle skupa. Tako smo i isle, drscuci kao jasikovi listovi, preskacuci preko pukotina. A putovodja nas je vodio samo njemu poznatim putem, po mrklom mraku, zaobilazeci nesmrznuta mesta. Sirina jezera je na tom mestu veca od 2km!
Kada je do obale ostalo 50m, mi smo pocele da trcimo, prestignuvsi naseg putovodju. Skocivsi na obalu, ja sam se zaustavila, da zablagodarim tome ko nas je spasao od sigurne opsanosti. Ali…nije ga bilo ni na ledu, ni na obali. Zanemele smo od straha. Postojavsi jos neko vreme, pocele smo da trcimo u selo. Cutke smo se razisle svojim kucama. Kada su nas sledeceg dana pitali, kako smo dosle kuci, Ljusa i ja smo bez dogovora odgovarale – autobusom. Ni kuci, ni prijateljima nismo rekle ni reci o tome sta se desilo. Setivsi se toga posle otprilike 40 godina, ja ne sumnjam, da nas je spasao Sveti Nikolaj Cudotvorac. Hvala mu za spasenje nasih dusa”.
Sveti Nikola je posetio svoj hram

U prolece 1976-e godine monahinja Olimpijada (sada pokojna) je ispricala da su se na drugi dan posle praznika Svetog Nikolaja Cudotvorca, na praznicnoj Bozanstvenoj Liturgiji u Sveto-Nikolajevskom hramu u gradu Kursku, nekoliko parohijana koji su se tu molili, udostojili da vide nesto sasvim neobicno.
U oltaru su sluzila dva svestenika, protojerej Anatolij Filin i Lav Lebedev (takodje sada pokojni – on je umro kao svestenik Ruske Pravoslavne Zagranicne Crkve). Posle Sluzbe jednog od njih su upitali:
-A gde je treci svestenik koji je sasluzivao s vama?
-Koji? Nije bilo nikog drugog sem nas dvojice!
Medjutim, nekoliko ocevidaca su kroz otvorena Carska Vrata, desno od njih dvojice, videli starca sede kose, koji je stajao u oltaru na arhjerejskom mestu, i usrdno se molio, i vrsio poklone. Njegova odezda je bila mnogo svetlija – bio je bolje obucen od preostale dvojice svestenika, i njegova riza kao da je svetlela. Jedno je izvesno: u riznici Sveto-Nikolajevskog hrama nema tako otmene odezde. Evo sta su pomislili oni koji su videli starca: bacuska iz glavnog grada je dosao u goste. Medjutim, Kurski Vladika Hrizostom je tog dana bio na putu. A ostalo je sve bilo kao i uvek. Samo sto je otac nastojatelj ponekad, prenebregavsi naredbu opunomocenika za pitanja religije, iznosio i postavljao za poklonjenje na analoj, cudotvornu ikonu Svetitelja u beloj rizi. Ali cudesni svestenik nije izasao iz oltara da se pokloni Svetinji. Saznavsi o tajanstvenom posetiocu, bacuske su pocele da proveravaju, da li to nije bila refleksija svetlosti na staklu ikone, i pokusavali su da stoje na raznim mestima, ali nista slicno nisu videli.
-Recite mi, sta je tu cudno! – rekao je tada, obrativsi se pojcima jedan od protojereja koji je sluzio tu Liturgiju.
-Kako je imao blagii lik, usrdno se krstio, vrsio poklone, sve na Gornjem mestu. Mi smo pomislili da je to episkop Pimen Saratovski – odgovorili su pojci.
I tokom vremena su ljudi shvatili, da je treci svestenik tog dana u Sveto-Nikolajevskom hramu bio…Svetitelj i Cudotvorac Nikolaj!

6. SOCIVA


Idem iz hrama posle vecernje sluzbe. Zurim kuci, jer s posla idem pravo u Crkvu. Ispred mene idu polako dve bake. Idu, drzeci se jedna za drugu. Klizavo je. Pokusala sam da ih prestignem, i tad jedna baka govori drugoj: “To je pravo cudo”. Usporila sam korak i oslusnula. Baka prica: “Spremila sam se da izadjem iz kuce – vec sam se bila obukla. Setila sam se i uvidela da nema kljuceva na nocnom ormaricu. Mislim, pali su na pod. Ne, nema ih ni na podu. Trazila sam, trazila. Ne mogu da nadjem. Skinula sam kaput. Trazila sam i u dzepu, i u torbi. Nema ih nigde. Hocu da idem i ostavim otvorena vrata. Prisla sam ikoni Svetog Nikolaja Cudotvorca, da ga zamolim da mi pomogne da nekako nadjem kljuceve. Poklonila sam se. Ustajem. Podigavsi oci, ugledam da na ekseru pored prozora vise moje kljucevi. Nikada ih tu nisam kacila, vec sam ih uvek ostavljala na nocnom ormaricu u hodniku.
Jedva sam pretekla starice skoro trceci. Bolesna majka je kod kuce, a i sin treba da dodje sa posla. Dosla sam kuci i odmah pocela da spremam veceru u kuhinji. Dosao je sin. Dok je skidao kaput, ispricala sam mu sta sam cula na putu iz hrama. Sin je otisao u sobu, a ja opet u kuhinju. Minut posle deset cujem krik: “Mama!” Trcim u sobu. Moj sin je zbunjen. Ima los vid, ali ne nosi naocare, vec sociva. I jedno socivo je nekako ispalo. Socivo je – mali, potpuno prozracan listic. Na podu je tepih, a na krevetu kao pamuk mek, prekrivac. Mozda ces ga tu naci. A ja i ne pokusavam da trazim, jer ne vidim dobro. A on ne moze da nadje. Odjednom je moj sin pao na kolena pred ikonom Svetog Nikolaja Cudotvorca i poceo da mu se moli. A ja nisam htela da smetam, pa sam ponovo otisla u kuhinju. Mislim, nemoguce je naci to socivo. Treba kupiti nova. Ali on radi sutra. Sta ce da radi? Odjednom, dolazi moj sin kod mene u kuhinju, i pokazuje mi svoj palac:”Pogledaj mama. Pomolio sam se, i dok sam ustajao, oslonio sam se na krevet, a socivo se prilepilo za palac”.

7. ZIVO CUDO


40 godina je proslo od tad, a to cudo kao zivo stoji jos uvek pred mojim ocima. Dok sam ziva necu ga zaboraviti. Bilo je vrelo majsko jutro. Na pijaci se pocelo sa prodajom. Dug red se protegao pored trgovackih radnji. Pridjem sa Dunom Alekesejevom, kad tamo prodaju ikone na fotografskom papiru za 10 rubalja. Svi zele da kupe ikonu Svetog Nikolaja Cudotvorca, ali se ne odlucuju. Ta ikona kosta 15 rubalja. Zene se cenjkaju, mole prodavacicu da im je proda za 10 rubalja. Prodavacica se ne slaze. “Ne –samo ja imam Nikolaja-Ugodnika”. Moja susetka i ja smo takodje zelele da kupimo tu ikonicu, i cak smo novac spremile, ali je bilo sramota da kupujemo preko reda. Jer su mnogi zeleli da je kupe. Ja sam stala sa susetkom Evdokijom na sam kraj reda. Cekamo s nestrpljenjem: nece biti dovoljno ikonica! Vreme je bilo toplo, mirno, bez vetra. Brisemo znoj sa lica. Niko ne zeli da da 15 rubalja za ikonicu. Polako se ubedjuju, mole prodavacicu, iscekuju: mozda ce popustiti. Ali trgovkinja je neumoljiva. I odjednom u potpunoj tisini ikonica je poletela, kao leptiric ili jesenji listic, i prilepila se pravo na moje srce. Veoma se obradovavsi, ja sam je levom rukom pritisla na grudi. Svi su istovremeno uzdahnuli:
-Kako je to moguce? Pa cak nije bilo nikakvog vetra!
-Eto sta je cudo! – rekla je prodavacica, skrstivsi ruke na grudi.
-A zasto se nije na mene ili na nekog drugog prilepila? – ljutito je prozborila Evdokija. Ja sam ostavila novac na tezgu i otisla kuci. Dunjsa je isla za mnom, samo sto nije plakala. Dugo smo se nas dve secale tog cuda. Pricali o tome poznanicima. Ona vise nije medju zivima. Ali neka cuje mrtvim uhom: ja govorim istinu. Moze biti da se jos neko od ocevidaca seca ovog cuda.

8. OTPLATA DUGA


Ovaj dogadjaj se desio dve godine posle mog krstenja. Redovno sam odlazila u hram Boziji, molila se molitvama iz molitvenika, ali neku posebnu potrebu za obracanje Svetim Bozijim Ugodnicima nisam imala. I desilo se tako da sam prvo izgubila dobro placeni posao, a zatim smo ja i moje dete poceli neprimetno da oboljevamo. A jedna slepa starica je vec davno molila da se pobrinem za nju i govorila, da one koji se trude na njivi Bozijoj, Gospod nece ostaviti u nevolji. Ali moja dusa se nije rasplamsala hriscanskom verom, iako sam u Zitijima Svetih citala o raznim primerima blagocestivosti. I tako sam ja trazila posao sa velikom platom, a sirota baka je vreme provodila u molitvi, moleci za pomoc.
Jedno vece me je jedna porodica izbeglica zamolila da prenoci u mojoj kuci. Nimalo ne sumnjajuci, ja sam ih pustila u kucu, a sama sam nocevala kod poznanice koja je otisla da se pobrine za svog bolesnog oca, i meni ostavila svoje kljuceve. U nedelju sam otisla u Crkvu i dugo nisam zelela da se vracam kuci…Sve se desilo po Bozijem Promislu. Putnici, koje sam primila, su odneli sve sto sam stekla i sve vredno sto je moja drugarica imala (nasli su kljuceve).
Tada sam se pomolila Bozijem ugodniku Svetom Nikolaju Cudotvorcu, onako kako sam znala, da bi on molio Boga za mene gresnu.
Pomoc je dosla odande, odakle sam je najmanje ocekivala. Otisla sam kod svoje poznanice – jedne bake, da joj ispricam o svojoj nevolji (mojoj drugarici su odneli skupocene stvari). Ona se sa mnom pomolila i sve smo predali u Ruke Bozije. Kada sam sledeceg puta dosla kod nje, na stolu je stajao koverat za mene, i u njemu tacno onoliko novca, koliko je bilo potrebno za otplatu duga. Pokazalo se, da je stara bakina prijateljica slucajno putovala kroz Petrograd i ostavila taj novac zbog starog prijateljstva. Tada sam zablagodarila Svetom Nikolaju, sto je tako nesto izmolio za mene. Ostala sam da zivim sa tom bakom, i zajedno smo prozivele jos nekoliko blagoslovenih godina. Tako je Sveti arhiepiskop Mirlikijski Nikolaj Cudotvorac, postao moj pokrovitelj i zastupnik.
Kada su lekari nemocni…

Moj sin ima dve godine, i invalid je od detinjstva. Ranije smo ziveli u Ozerku. Kada smo krstili Igora u Suvalovskoj Crkvi, i bacuska mu jelejem pomazao obraze, na njima su se pojavili ekcemi. Od mame sam mnogo slusala o cudesima Svetog Nikolaja Cudotvorca. Na primer, jedna zena je propadala i molila je Svetog Nikolaja za pomoc. Cudo se desilo, i ona je posla u Crkvu i upalila svece pred svakom ikonom. Mi smo uskoro doputovali u centar grada. Ispricacu vam kakvo se cudo nama desilo. 13 septembra 1999-e godine ja sam resila da nahranim svoga malisana kravljim sirem – dala sam mu ga na vrh kasicice i on je odjednom poceo da kaslje, zatim da povraca, odnela sam ga u kadu, i on je poceo da otice, usne su mu se izvrnule, pogled mu je bio zamagljen, a ruke i noge potpuno otekle. Nikada tako nesto nisam videla. Sve se to desilo u roku od nekoliko minuta. Pozvali smo hitnu pomoc, a dete se gusilo. Susetka je skoro golog malisana obukla, i rekla da hitna pomoc nece skoro doci, vec da treba trcati u najblizu bolnicu. Ja sam vikala: “Igore, nemoj da umres, vici…”Ali Igor je vec skoro cutao. I tada sam ja pocela da se molim “Gospode pomozi, Sveti Nikolaje Cudotvorce ucini cudo. Ako Igor sad ozivi - ja to nikad necu zaboraviti, palicu u Crkvi svecu pred svakom ikonom.” Muz nas je kolima odvezao u najblizu bolnicu. Igora su stavili na reanimaciju. Lekari su mislili da se dete zagrcnulo, ali je on imao alergiju – otekao je, dakle uzalud je bilo sve sto su radili. Ali dete je ostalo zivo! Ja sam ispunila svoje obecanje, uzela odredjeni broj sveca, iako za mene to nije bilo jednostavno, i upalila ih pred svakom ikonom u Nikolajevskom hramu (to nam je najblizi hram). Hvala Gospodu i svim Svetima i Svetom Nikolaju za sve!

9. IDI ZA MNOM


Ovaj dogadjaj, koji se desio pre otprilike 20 godina, ispricala je Irina Ivanovna Ivanova, verujuca zena. Tada se ogromna pijaca nije nalazila kao danas, u Urjupinsku, vec u Povorinu. Iz svih delova Sovjetskog Saveza dolazili su nakupci koji su kupovali nase marame od paperja. I na taj nacin su mnogi seljaci uspevali da prezive. Narodu je sve na pijaci manje ili vise ocigledno. I cela grupa prodavaca marami je na neverovatan nacin bila prinudjena da se smesti u neveliki prostor, koji je visokom ogradom bio potpuno odvojen od tezgi sa prehrambenim proizvodima. Te nehumane uslove narod je odlucno podnosio, a istovremeno je to davalo slobodu mnogobrojnim dzeparosima. Irina je posla s majkom da prodaje marame, koje je isplela, kupivsi perje kod jedne seljanke, kako bi pomogla studije na institutu njena dva sina I vaspitavanje treceg, koji je jos bio djak. Otac im je rano umro od prekomernog rada. Prodavanje marama je bio jedini spas za porodicu. I tako prodavsi marame, Irina i njena majka su se kretale prema izlazu. Sa svih strana su isle zbijene mase ljudi. Majka je malo zaostajala. Kod Irine je bio sav zaradjen novac – pored samog srca. U ruci – prazna torba…I odjednom neki dugalija joj otima torbu, a s druge strane isto neki dugonja je vuce za maramu oko vrata. Ona jos nista ne shvata, kad se ispred nje, skoro licem u lice, pojavila treca osoba, smeseci se. Tad se ona silno uplasila, shvativsi da su to dzeparosi koji rade pod vidom flertovanja. A zarada od marama je na “skrovitom” mestu…Samo jedan pokret ruke tog dugajlije i…Irina je uoci puta vec slusala o slicnim slucajevima. Postalo je strasno. Potpuna bespomocnost…I ona je pocela da cita 90-i psalm, poznat u narodu kao psalm “Zive pomoci”. Moze biti da sam ga naglas citala – prica ona, - ne secam se, ali ono sto se dalje desilo je potpuno neverovatno. Dugonje su odjednom nestale, masa ljudi preda mnom takodje, napravio se uzan prostor taman toliko da moze covek da prodje, a ispred mene je bio – sedi starac sa bradom. Secam se kao da je danas bilo, kako mi je od tog trenutka sve bilo neobiucno lako. Starac mi kaze: “Idi, cerko za mnom” – i izveo me je iz guzve. Osvrnula sam se, mama se tesko probijala koz guzvu, kroz koju sam ja lako prosla. I kad sam se setila dobrog starca koji me je izveo iz guzve, njega vise nije bilo”. Taj neobican dozivljaj je podstakao Irinu da douci spasonosni psalm do kraja. A svog spasitelja je potom videla na ikoni, i saznala ko je.

10. ZA SVECU


Pise vam g.Gubkina, predavac nedeljne skole u Spaso-Preobrazenjskom hramu. Ispricacu vam o slucaju koji se desio mojoj baki, Ani Naumovoj Davidovnoj. Ona je 50-ih godina zivela s muzem Ivanom Zaharovicem u seocetu Tomarovka u Belgorodskoj oblasti. U porodici je jedino deda radio. I na dan praznika Svetog Nikolaja, kod moje bake je dosla susetka i pozvala je u hram. Ali baka je rekla da nema novca cak ni za svecu. Posla je na pijacu, i prolazeci izmedju redova, ugledala je pod nogama rublje, nosene vetrom. Kada ih je uzela, videla je da je da je to novcanica od 10 rubalja – u to vreme, ne mala suma. Ispricala je susetki o tome, a ova je rekla: “To ti je Njura, Nikolaj Ugodnik poslao!”
Staranje Svetoga Nikolaja

Rodila sam se u siromasnoj verujucoj porodici sa mnogo dece. Narocito smo postovali Svetog Nikolaja Ugodnika. Ispricacu vam slucajeve njegove cudesne pomoci. Kada sam bila trudna, plovila sam zajedno sa muzem, camcem po Volgi. Muz je pre toga popio pivo, te sa pocela da imam problema sa njim. Toliko je trzao camac da se skoro uspravio, postalo je strasno – ja sam se svake noci molila Gospodu i Svetom Nikolaju za sina. Camac se prevrnuo. I tada se preda mnom pojavio lik starca sede kose u sirokoj kosulji. On me je pazljivo podizao sa dna. Ja sam isplivala i nasla se u cvrstom obrucu spasilackih motornih i nekoliko obicnih camaca. Kako su se oni pojavili na reci na kojoj nije uopste bilo nikoga u 9 sati ujutru? Eto kako se o meni pobrinuo Sveti Nikola Ugodnik. I jos jednom. Mi smo imali dva mala sina. Ziveli smo u staroj trosnoj kucici. I meni je dosla na pamet strasna misao da dignem ruku na sebe. Ali me je odlucan glas s Neba zaustavio u toj nameri. I vise od toga – da se takve gresne misli ne bi ponavljale - zastupnistvom Svetog Nikole sam dobila pismeni nalog za dvosobni stan. Tada sam cekala u dugom redu na salteru za pitanja poboljsanja zivotnih uslova. I iznenada su u fabriku stigla jos cetiri neodlozna pismena naloga. Gospod, Prevseta Bogorodica i Sveti Nikolaj mi pomazu tokom celog mog zivota. A mladji sin je sam jednom osetio pomoc naseg Svetitelja. Bio je u podvodnom ribolovu, ali je hvatao samo sitnu ribu. A tako je zeleo da me obraduje jednim saranom! Dosao je kuci samo da malo prezalogaji, i pozalio se da nije uspeo da ulovi sarana. Ja mu kazem – a ti se sine pomoli Svetom Nikolaju Ugodniku. Dala sam mu molitvu. Uskoro se vratio sa ogromnim saranom teskim 5kg. I dugo bio zadivljen snagom molitve…
Volim da se molim Svetom Nikolaju Ugodniku

Moja baka, Aleksandra Filipovna, je umrla mnogo godina pre mog rodjenja. O njoj znam samo iz majcine price, i na zalost, to nije bas mnogo: ona je bila stroga, ali pravedna, govorila je ono sto je mislila, i nikoga nije pustala iz kuce, a da ga ne nahrani. Vreme je bilo tesko, ratno, glad je vladala u svim oblicima. Hramovi su bili zatvoreni, a ako se u njima i sluzilo, sumnjam da su ih ucitelji javno posecivali. Kako sam razumela - ni moja baka nije bila izuzetak. Da li je isla tajno u Crkvu, da li je postila i pricescivala se – o tome nisam pitala. Znam samo, da je veoma postovala Svetitelja Nikolaja, a njena smrt, je molitvama tog velikog Bozijeg Ugodnika bila sasvim neobicna. Evo sta sam cula iz majcinih usta:
-Posle oceve smrti i mama se ubrzo razbolela. U narodu tu bolest nazivaju vodenom bolescu. Otekla je, jadnica, neverovatno. Mucila se strasno, tri puta su je operisali, izbacivali vodu. Ali ja od nje nisam cula ni jauk, ni roptanje. Bivalo je da lezi, i sve vreme tiho peva nesto zalsono, kao da place. Pridjem joj i pitam:”Mama, ti places?” Ona odmahne glavom – ne brini, toboze, a zatim uzdahne i kaze: “Ne kceri, to se ja molim. Volim da se molim Svetom Nikolaju Ugodniku. On je moj omiljeni Svetitelj”. (Kasnije, buduci da sam i sam postao monah, svestenik, i ja sam poznao dubinu izrecenog: kada volimo da se molimo odredjenom Svetitelju, tom ljubavlju ulazimo u duhovno srodstvo i opstenje sa njim, i on se takodje moli za nas – prim.aut.). Tako je ona veoma stradala. Ja skoro i nisam zivela u svojoj kuci, vec sam sve vreme nocevala sa njom. Zavrsim svoje poslove, i brzo u bolnicu. I jednom tako majka mi je govorila: “Zoja, zamisli san, da li cu ostati ziva ili ne?” Plakala sam, plakala, namestila stolice, legla – i kao da sam u zemlju propala. Neki tamo san. U toku dana se toliko premoris, da ti nije do snova. Ujutru sam se probudila, i cujem kako me mama zove. Lezi, tako kao da svetli, smirena, i umilno, kao da se oprasta, pita:”I – jesi li videla nesto? Nista? A ja sam videla. Neki san! Slusaj. Ulazim u nepoznati, veliki i svetli hram. U hramu nema nikoga – samo jedna sveca gori na ciraku. Gori i skoro se dimi. I cujem glas, iako nikoga ne vidim: “Rab Boziji Nikolaj”. (Moj deda nikada nije ninakoga povisio glas, nije umro bez ispovesti, a zbog necega se nije pokajao, pa je zato sveca i dimila). I odjednom je nevidljiva ruka stavila novu upaljenu svecu. I pomislim – cija li je to pravedna dusa otisla Gospodu? I kao odgovor na tu moju misao dobijam odgovor: “Novoprestavljena Aleksandra!” I tu sam se probudila. Znaci uskoro cu umreti. Ne placi, ne placi, ne treba plakati. Ne treba zbog mene da tugujes, ja sam ovde postradala”. (Kako je ona sve razumela!). Ubrzo posle tog sna, ona je zaista umrla. Kada je skoncala, nije vise bila otecena, lezala je u grobu kao ziva. Mlada, lepa. Jos je nesto interesantno! Kroz godinu dana na njenom grobicu su se pojavili veliki beli cvetovi. Niko ih nije sadio – sami su nikli. A zatim su se pojavili i po celom groblju. Trcim u skolu, a seljaci govore, eto kako je Mikolajevna brizna cerka – cak je i cvece posadila na grobicu. A mene je sramota da priznam, da mi u tuzi nije bilo ni do cega, pa ni do cvetova.

11. EKONOMIJA NIJE DOBRO ISLA


Jeromonah Roman (Matjusin) skit Vetrovo
Prepricacu pricu pokojne Marije Aleksejevne Belove, ziteljke Kirovska, koja je umrla nedavno u 91-oj godini zivota. Marija je rodjena i vaspitavana u seljackoj porodici na Sviri. Domacinstvo je vodjeno porodicnim trudom. Ziveli su siromasno, i otac je u kasnu jesen odlazio poslednjim parobrodima na zanat, a na prolece, u maju se prvim vracao kuci – obradjivao je zemlju. On je uveo obavezno pravilo: “za letnjeg Svetog Nikolu (22 maja) je pozivao svestenika u kucu i sluzen je porodicni moleban Svetom Nikolaju Cudotvorcu. Posle takvog molebana u porodici je sve nekako postajalo skladno i rad je bio uspesan. Kada je Mariji bilo 15 godina, otac se zbog necega zadrzao na poslu i nije uspeo da dodje kuci za Nikoljdan. Bio je praznik. Majka govori kcerki: “ Manjka, hajde da ove godine ne sluzimo moleban – prolece je, vreme je lepo, ima mnogo da se radi na polju i u povrtnjaku”. Tako smo i odlucili. A otac se tog dana, vracajuci se kuci, spotakao, pao u tovarni deo broda i slomio dva rebra. Zato se i nije vratio kuci – odveli su ga u bolnicu, na duze. Tako da su majka i cerka morale da obave celu prolecnu setvu bez oca. Obe su se veoma namucile tog proleca-leta. Ustedeli su na molebanu, a koliko su snage i zdravlja izgubile bez muske pomoci! Tako su ih Gospod i Sveti Nikolaj urazumili. Od tad je u Marijinoj porodici moleban sluzen svakog proleca na Nikoljdan, i sve je u porodici bilo uspesno.
Ana Kirovsk

12. “PRESLAVNI U NEVOLJAMA ZASTUPNICE”

Ovu pricu o pomoci Svetitelja Nikolaja u nevolji ispricala mi je jedna tesko bolesna zena. Ona je i zapisana na osnovu njenih reci. “Pre 29 godina sam otisla sa 11-ogodisnjim sinom i sustekom i njenom 11-godisnjom cerkom u sumu za gljive, u seocetu Kiljdinstroj. Vec se smrkavalo, kisa je promicala, a mi smo zalutali. Deca su se umorila, bila su gladna i bilo im je hladno, a put nazad nismo znali. Isli smo po blatu, a kisa je padala. Na dozivanje niko nije odgovarao. Nismo imali sibice, da bismo se malo ogrejali. Ja sam se pomolila:”Sveti Nikolaje Ugodnice, sazali se na decu, spasi ih od propasti”- klecim usred blata i placem. Pomolila sam se i posli smo dalje. Pecuraka i ima i nema, ali ocito daleko smo otisli. Izasli smo na poljanu, a pored jednog grma stoji starcic, razaznajemo ga po pojasu. Ja mu prilazim: “Mili dekice, pomozi nam, odvedi nas medju ljude”. Potrcala sam prema njemu, a Tonja me ne pusta, uhvatila me za odecu. Ja opet: “Dekice mili, pomozi, pokazi nam put”. On stapom pokazuje navise, na vrh visokog brezuljka, gde nismo bili. Dekica nam je pokazao pravac i nestao - samo smo videli da su se grane malo zanjihale. Deca su pocela da placu – da li je dekica bio tu ili ne? Uplasila su se. Nismo mogli nista da uradimo. Poceli smo da se penjemo uz strmu planinu, pomalo odmarajuci. Cas sina ponesem, cas devojcicu, cas me Tonja vuce. Ali na dozivanje i dalje niko ne odgovara.
Popeli smo se na vrh iz doline i ugledali autoput. Automobili prolaze pored nas, niko se ne zaustavlja na nase dozivanje. Na koju stranu da krenemo? A vec je pala noc. Udruzili smo sopstvene snage - ja sam s Tonjom ponela veliki naramak drva, da bismo pregradili put. Zaustavio se jedan automobil - vozac se ljuti, ali nam je pokazao kuda da idemo. U prvoj kucici, koja je bila pored puta, je gorela vatrica. Domacica nas je uvela u kucu, nahranila, napojila, smestila na spavanje. Od nje smo saznali, da se to blatno podrucje naziva Lesak, i mestani ga obilaze. Zahvaljujuci molitvi i pomoci Svetog Nikolaja Cudotvorca, mi smo izasli iz tog blata. Tonja nije dozvolila da pridjem starcicu, jer je prepoznala Svetitelja Nikolaja, jer je imala njegovu ikonu. Deca imaju sad skoro 40 godina i jos uvek se secaju tog dogadjaja. “Za vaseljenu prinoseci molitve, od svakih mnogobrojnih nevolja i tuga izbavi nas sveti Nikolaje!” (kanon Svetitelju Nikolaju).
Zapisala raba Bozija Elizabeta
19 decembar
Desilo se to pre 14 godina. Ja sam se razbolela, i lekari nisu uopste mogli da odrede sta je u pitanju. Topila sam se kao sveca. Ponesto odradim, dodjem kuci, nista mi se ne jede. Odmaha sam legala u krevet, bila sam veoma slaba i takvo stanje je trajalo skoro mesec dana. I tako, lezim 18 decembra, suze mi teku iz ociju, i odjednom sam se setila da je sutra 19-i decembar – praznik Svetog Nikolaja Ugodnika. Govorim u sebi:”Svetitelju Nikolaje, zelim ili da ozdravim ili da umrem”. S tom mislju sam i zaspala. Ujutru sam se probudila - osecam se zdravom, povratio mi se apetit, brzo sam se oporavila. Od tada uvek u Crkvi prinosim svecu Svetitelju Nikolaju. Za mene je 19-i decembar - moj drugi rodjendan. I jos, kada treba negde da putujem, ja se molim Svetom Nikolaju Ugodniku, i sve protice bez problema i brzo.
Tamara Majakova “Kako Bog da”
Skupljala sam gljive sa muzem, ali nas je kisa primorala da odemo iz sume. U automobilu smo shvatili da smo izgubili dokumenta. Trazili smo ih dugo, molili Boga, ali ih nismo nasli. Kroz nedelju dana sm posavetovala muza da se na kolenima pomolimo pred ikonom Svetitelja Nikolaja, i da ga zamolimo za pomoc. Muz se slozio, samo je upitao:”A sta da radimo posle molitve, da li da opet idemo u sumu?” Ja sam odgovorila:”Kako Bog da!” Kroz minut su nas pozvali telefonom i rekli, da su nasa dokumenta nadjena potpuno ocuvana, bez obzira na to sto je cele nedelje padala kisa. Nisu hteli da uzmu nikakav novac.
Rab Boziji Jovan i Fotinija, Kalingradskaja oblast

13. ZASTUPNISTVO SVETITELJA


U nasoj porodici se cuva stara ikona Svetitelja Nikolaja, Bozijeg Ugodnika, koga je narocito postovala moja prababa Darja Pavlovna. A zasto – o tome nam govori porodicno predanje.
Jednom je moja prababa, tada jos mlada zena, otisla na jutarnju sluzbu u Iverski Viksunski zenski manastir. Zivela je 15km od manastira u selu Veletma, i put do njega je vodio kroz sumu. Negde na pola puta, iz sume je neocekivano iskocio grozan kosmati muskarac, zagradivsi Darji put. Sta je mogla da uradi sama nezasticena zena? Ona je pocela usrdno da se moli:”Oce Nikolaje, pomozi!”I odjednom je iz sume izasao sedi starcic malenog rasta s palicom u ruci. Zamahnuo je palicom na stranu prema zlocincu, a prababi govori:”Ne boj se rabo Bozija”. Muskarac je pogledao na starcica, odmaknuo se, i zatim obracajuci se Darji rekao: “Zeno, moli se Bogu i svom Svetom zastupniku …” I nestao je u sumi. I starcic je takodje nestao, kao da ga nije ni bilo…Tako se na cudesan nacin projavila milost Svetog Bozijeg Ugodnika Nikolaja. Pricajuci o tom cudu koje joj se desilo, prababa je uvek plakala i usrdno se molila pred Svetiteljevom ikonom.
Elena labeza Mi nismo sami
U gradu Zarajsku se izdaju “Nikoljski listici” – parohijski vesnik zarajske Crkve Svetog Nikolaja. Svetitelj Nikolaj je postao nebeski pokrovitelj starog grada od 1225-e godine, kada je u njega donesena njegova cudotvorna ikona iz grckog grada Korsuna. Po molitvama Svetitelja Nikolaja, ziteljima Zarajska se desilo mnogo cudesa kako u proslosti, tako i danas. O tome i mnogo cemu drugom se moze procitati u “Nikoljskim listicima”.

14. NE DAJ DA POGINEM


Desilo se to 1943-e godine prilikom prelaska preko Dnjepra. Zinovij Ivanovic Nemtirev je bio na svom redovnom vojnom zadatku. Naviknuvsi od detinjstva na poslusanje, on je spremno ispunjavao svaku naredbu komande. I rukovodstvo je imalo poverenja u njega, znajuci da on iz svake cak i najslozenije situacije nadje izlaz. Ali je taj slucaj zaista cudesan! Zinovij Ivanovic je sa sigurnoscu vozio automobil po pontonskom mostu preko Dnjepra. Neocekivano su neprijateljski protivavionski topovi otvorili vatru, i jedna od granata je pala na most. Automobil je poceo da tone. “Nikola, pomozi ne daj da poginem!” – procedio je kratku molitvu. Samo cudom je uspeo da se izvuce iz automobila. Ali do obale nije bilo daleko. Nece Zinovije uspeti da dopliva do obale! Odjednom je sa svoje leve strane, pod miskom, osetio veliku ribu. Priljubivsi se uz nju, srecno je dospeo do obale. I bez obzira na hladno jesenje vreme nije se uopste prehladio.
…Zinovij Ivanovic se i danas seca tog zadivljujuceg slucaja. I svaki put mu se oci pune suzama.

15. BLAGODATNA ISCELJENJA


Vekovima se kao Svetinja postuje Zarajski Beli Bunar. Njega posecuju pravoslavni sa svih strana. U davna vremena se nad svetim Izvorom nalazila kapela. Na dan donosenja cudotvorne ikone (11 avgusta) u Zarajsk, a takodje i za vreme narodnih nevolja, organizovani su krsni pohodi prema Belom Bunaru. Poznato je da su se za vreme epidemije kolere 1830, 1848 i 1871-e godine, zarajci u krsnom pohodu, sa cudotvornom Nikolajevom ikonom uputili ka izvoru. Tu su sluzili moleban Svetom Nikolaju Ugodniku, moleci za njegove molitve pred Prestolom Bozijim, za izbavljenje grada Zarajska od epidemije…I epidemija je prestala. Cak i u sovjetska vremena, kada su krsni pohodi bili zabranjeni, ljudi su pojedinacno ili u malim grupama nastavljali da posecuju Sveto mesto, moleci za pomoc i isceljenje. Isceljenja se desavaju i u nase vreme. Tako je 1988-e godine, 82-ogodisnja stanovnica Harkova, dotad bolesna od raka zeluca, saznavsi za isceliteljski izvor, s muzem doputovala u grad Zarajsk. Oni su se zajedno molili Svetom Nikolaju Cudotvorcu i pili vodu sa izvora. Zena se iscelila. Skoro pre deset godina, jedan stanovnik Zarajska je protojereju Valeriju Romanovu ispricao slucaj, koji se desio njegovom drugu koji je dosao iz Armenije. Njegov drug je dugo godina bolovao od kozne bolesti i nikako nije mogao da se isceli. Dosao je u Zarajsk nadajuci se u cudo. Prijatelj ga je doveo do Bunara i polio celim vedrom Svete Vode, od cega je on izgubio svest. Pozvali su hitnu pomoc, ali medicinska intervencija nije bila potrebna. Bolesnik je dosao k svesti i uvideo da je kozna bolest u potpunosti nestala.
16. SVETI NIKOLAJ URAZUMLJUJE

Trgovacki pomocnik jednog moskovskog trgovca je bio castan i savestan covek iz Sui. Trgovina pamucnom predjom je isla dobro. Ali putujuci iz jednog u drugo naselje, Vasilij Petrovic nije cak uspevao da proveri ni zaradjeni novac, ni kolicinu prodate robe. A to je obicno radio u krcmi. Jednom je primetio manjak novca za deset puda pamucne predje. Kako gazdi objasniti gubitak novca? I jadnik, odlucio je da se utopi u reci. Seo je u taljige, posao, i na putu zadremao. I u snu je ugledao starca, koji mu je rekao: “Sta to nameravas da uradis? Zaboravio si da si predju nekome prodao po fabrickoj ceni”. Trgovacki pomocnik se dosetio: tacno, dao je na zajam deset puda pamucne predje jednom kupcu, tacno - zapamtio je! Osvrnuo se unaokolo: reka je – iza, a konj je stao ispred vrata Sveto-Nikolo-Sartomskog manastira. A nad manastirskim vratima - ikona Svetog Nikolaja Cudotvorca. Postalo mu je jasno ko ga je urazumio.
17. “RUSITELJ BOGOPROTIVNIH UCENJA”

Jeromonah Sergej (Ribko), nastojatelj moskovskog hrama Silazak Svetog Duha na Apostole na Lazarevskom groblju, je ispricao sledeci slucaj: pocetkom 90-ih godina on je bio zitelj Optina pustinje. Jedna od hodocasnica mu je ispricala o tome kako je ona prisla veri. Bila je aktivan clan kompartije i bavila se antireligioznom propagandom. U snu je poceo da joj se javlja njen deda Stefan, bivsi svestenik. On je unuci pricao o nekim svojim i njenim zivotnim situacijama, koje ona cak nije mogla ni da pretpostavi. Delimicno joj je otkrio da njena majka nije bas takva zena kakvom se prikazuje, sto se kasnije i potvrdilo. A u jednom od snova je videla mucenicku smrt svoga dede, kako su ga tukli, vredjali i zivog bacili u bunar, gde je umro u teskim mukama, a porodicu – zenu i decu – su primoravali da po nekoliko dana i noci prestoje pored bunara, gledajuci njegove muke.
Posle ovih snova, ateisticki pogledi svestenikove unuke su se promenili, ali ne u potpunosti. I zatim se desio sledeci dogadjaj. Ta zena je imala cerku, koja je u to vreme cekala dete. Bila je u sedmom mesecu trudnoce, koju je morala da odrzava - dete je bilo veoma slabo, i lekari su ih upozoravali da se pripreme na gubitak deteta.
Cuvsi krajnji lekarski zakljucak, zena je dosla kuci i pala na kolena. U kuci nisu imali ikona – ona ih je sama skinula, kada je bila neverujuca. Ostala je samo jedna mala prasnjava ikonica Svetog Nikolaja, sva u paucini, viseci pod samim tavanom, gde se prakticno nije moglo prici. I tom Svetitelju je pocela usrdno da se moli. Kroz neko vreme je uvidela da se nad njenim desnim ramenom nalazi svetla zvezdica, koja se priblizila ikoni i usla u nju. Tako je zena shvatila da je njena molitva uslisena.
Uskoro je cerka srecno rodila dete, i kada su je otpustili iz porodilista, svi su zajedno posli kuci. Beba je bila u bakinim rukama. Uneli su je u sobu, skinuli pelene, i njegov pogled je pao na ikonu Svetog Nikolaja. Slabo, malo, nedovoljno razvijeno detence se radosno osmehnulo Svetitelju i pruzilo ruke prema njemu. “To je bio potpuno osmisljen gest. Tad sam odmah sve shvatila, bacila partijsku kartu i krstila se” – zavrsila je svoju pricu ova raba Bozija.
Tako je veliki Svetitelj razoblicio bogoprotivno komunisticko ucenje, priveo veri i izmirio s Bogom svestenikovu unuku. Neka Gospod upokoji njegovu dusu i pomiluje nas njegovim Svetim molitvama. Amin.

18. PLAC CUDOTVORCA

Iz Murmanske Crkve Prepodobnog Trifona na Zelenoj ulici, jos zvanoj i Morska, otisao je na svoj poslednji pohod, komandir posade “Kursk”, kapetan Genadij Ljacin.
Tog dana on je dugo stajao pred ikonom Svetog Nikolaja Cudotvorca – prica otac Andrej. – Kasnije, kada je Genadij Petrovic izasao, ja sam prisao ikoni. Ikona je mirotocila. Cudotvorac je plakao. Samo po sebi to je veliko cudo, a istovremeno i strasno…
Mozda je to bio znak Ljacinu? Mozda je Cudotvorac na taj nacin pripremio kapetana za buducu tragediju?
Stvar je u tome da se Sveti Nikolaj Cudotvorac smatra pokroviteljem mornara…
Sam bacuska je – bivsi mornar. Jos pre dve godine otac Andrej je bio kapetan-latenat Severne flote Andreja Amelina. Sluzio je na nosacu aviona “Admiral Gorskov”.
Tako sam umoran od stranaca – zalio se otac Andrej. – zamislite, nedavno dolazi jedan od njih i pita me: “Da li vi mislite da je Putin kriv za tragediju podmornice, posto vodi drzavu u totalitarizam?” I to mene – svestenika! Ja nemam prava da govorim lose ni o kome, cak ni o okorelom ubici. Moja duznost je da pozivam ljude na sveprastanje, a ne da pricam o politici…
U Crkvi ima mnogo naroda. Bacuski prilazi sedi muskarac, koji drhtavom rukom brise suzu:
Gde da stavim svecu?
Stavite na policu. Kad se oslobodi mesto, ja cu je staviti u cirak. Vi mi samo recite ime – koga da pomenem?
Ne znam. Mnogo ih je poginulo na “Kursku”…
Pored jedne od ikona je stajala jedna starija zena sa zutim ogrtacem. Oci pune suza, pogled skamenjen. Sapce: “Gospode, zasto? Zasto si uzeo nase decake? Oni su bili tako mladi…Otac Andrej prilazi ka toj zeni. Tiho joj nesto govori. Ona podize pogled. Dugo slusa, a zatim se na njenom licu pojavljuje mali osmeh…
Dok ne saznam da je moj drug sahranjen, ne verujem u smrt – govori mladi covek, sudeci po drzanju, vojno lice.
Za Gospoda nema zivih ili mrtvih – za Njega su svi zivi! – objasnjava otac Andrej. – Podvodnicari su imali mucenicku smrt. Time su okajali svoje grehe. Nadam se da ih je Gospod prizvao k Sebi, u raj.
Ja sam dobro poznavao jos podmornicara sem kapetana Ljacina – prica otac Andrej. – I mnoge druge podmornicare “Kurska”. Admiral Popov mi je takodje bio blizak prijatelj. Pre dve godine sam od njega zatrazio razresenje da odem iz flote i posvetim se sluzenju u Crkvi. Dozvolio mi je. Popov je duboko verujuci covek. Njegove dve cerke pevaju u crkvenom horu u jednom od vologodskih hramova…Verujte, njemu je sad jako tesko. Kao i meni – i ja sam pomorac i shvatam sta su prezivljavali. Ipak, verujem da ih Bog nece ostaviti. On bira najbolje.

19. PRAVA REC


Sta je Sveti predskazao glumici Ljubavi Sokolovoj
Interesantno je da o susretima sa Svetim Nikolajem pricaju mnogi. Pre tri godine sam razgovarao o tome sa poznatom glumicom - Ljubavi Sokolovom i objavio njenu pricu u “Komsomolki”.
-31-og jula sam napunila 20 godina – prica glumica. Zivela sam u Lenjingradu. Na dan mog rodjenja sam posla sa svekrvom poslom u grad. Izasli smo iz vagona, krenuli ulicom, i odjednom mi prilazi stasit starcic s bradom. On me je zaustavio veoma nezno, zagledao se u moje oci i rekao: “Moje ime je Nikolaj. S mukom ces jesti, ali ces preziveti”. A mi tad jos nismo ni mogli da zamislimo da ce nastupiti glad. Dalje je rekao: “Nauci molitvu “Oce nas” i jos nauci na nemackom: “Gottes Mutter, hilf mir”. To na ruskom znaci:”Majko Bozija, pomozi mi”.
Rekavsi to, starac je otisao i nestao iza ograde, a moja svekrva se ukocila, govoreci: “To je Sveti Nikolaj Cudotvorac! Stigni ga!” Ja sam potrcala iza ograde, a tamo je bio samo prazan prostor i nije bilo nikoga…Obican covek ne moze tako brzo da nestane sa tog prostora. Zatim smo posli u Crkvu, i tamo sam u Liku na ikoni Svetog Nikolaja Cudotvorca odmah prepoznala tog starcica. Glad je odnela sve moje bliznje, pa tako i moju svekrvu. Jedino sam ja, suprotno svakoj logici - prezivela. Molitvu “Oce nas” i danas citam svako jutro.
20. Milostivi Cudotvorac

Ovu pricu o zastupnistvu Svetog Nikolaja sam cula od svoje svekrve, Evdokije Sidorovne Tereskovec. Njenog oca, tada jos mladica, su pozvali u rusko-turski rat. On je vec tada imao zenu, dete, svoje domacinstvo u selu Nicgale.Odazvao se pozivu i otisao u komandu. U toku puta njegovi drugovi su se smejali, salili, a on se sve vreme molio Svetom Nikolaju Cudotvorcu. U komandi je vrsena medicinska kontrola. Sidor je bio potpuno zdrav, ali ga je neko iz komisije odjednom upitao: "Hoces li ici u rat?" "Pa ionako cete sve da posaljete"-odgovorio je on. Tada su ga pitali da li ima zenu, decu - i potpuno neocekivano pustili kuci. Od tad je on jos vise postovao Svetitelja Nikolaja u svu svoju decu - a njih je bilo dosta - je ucio da se mole ovom milostivom Cudotvorcu. Mojoj svekrvi je sada osamdeset sedam godina, i ona brizljivo cuva veliku starinsku Svetiteljevu ikonu.
I jos jedan slucaj mi je ispricala moja svekrva. Kod njih u selu Nicgale je ziveo jedan bogat covek. Bio je ozenjen, ali nije imao dece; vodio je raspusan zivot - pio je i isao svukud. Njegova zena je uzela da vaspitava mladu bratanicu - ali je on i nju sablaznio. Zena je sve vreme plakala i molila se Svetom Nikolaju Cudotvorcu, moleci za pomoc. Jednom, kada ona nije bila kuci, muz je zaspao, i u snu su mu se javili demoni u vidu strasnih, ruznih muskarca. On se veoma uplasio i resio je da se pokaje, i usred noci je otisao k svesteniku. A demoni su mu govorili:"I mi idemo s tobom!"Bilo je strasno ici nocu, i on se u toku celog puta molio Svetitelju. Nikolaju. Na putu je bila reka. I odjednom su mu se ukazala dva mosta preko reke. Demoni su poceli da ga bodre:"Idi, idi.." Ali umesto toga, molitvama Svetog Nikolaja Cudotvorca, on se predomislio i uputio ka jednoj starici koja je zivela nedaleko. Dosao je do nje sav pobeleo od straha. Ona ga je smestila pored ikone, i potom je on sam uvideo da nikakvih mostova nije bilo…
Od tad je prestao da pije i poceo je da vodi dobrodeteljni zivot. Kao zahvalnost za cudo kojim ga je Sveti Nikolaj spasao, on je narucio kod ikonopisca Svetiteljevu ikonu koju je zatim poklonio hramu. Moja drugarica je isla na hodocasnistvo u Elgavskuju pustinju, koja se nalazi pod Rigom, i tamo je cula sledecu pricu. Jedan covek je ukrao iz hrama ikonu Svetog Nikolaja Cudotvorca. Tada mu se Svetitellj javio u snu i rekao da vrati ikonu. On je poslusao samo sto je ikonu odneo u drugi hram, iz koga je ponovo poslata u manastir.
Olga Tereskovec
21. Citaj "Oce nas" Irina Savenko

Desilo se to pre 30 godina u seocetu Nazija Lenjingradske oblasti. Moja najstarija sestra Sofija je posle rodjenja cerke obolela od dijabetesa. Tada joj je bilo samo 20 godina. I jednom nocu javio joj se Svetitelj Nikolaj. Probudivsi se, Sofija je ugledala starcica, ali se nije uplasila posto je vec prepoznala Svetog Nikolusku. On joj je prisao i rekao:"Citaj "Oce nas"". Sestra je poslusala , i pocela, onako kako je mogla da cita "Oce nas" i zivela je jos 27 godina posle toga. Za sve to vreme ona je bila bodra, energicna, radno sposobna, da su se cak neprijatelji cudili:"Odakle joj snage za sve to?" A pomagali su joj Sveti Nikolaj Cudotvorac i molitva "Oce nas".

22. Rumeni djevreci


Nasa porodica je 1942-e evakuisana iz Lenjingrada u Jaroslavsku oblast. Tamo smo kupili malu kolibu. Mama je tad vec bila bolesna, a trebalo je nekako ziveti.Gladovali smo, i morali smo da napasamo stoku kako bi se nekako prehranili. Jednom zimi najmladja sestra je prisla majci s molbom da joj da djevrek. U kuci nije bilo cak ni brasna, ali je devojcica bila uporna. Tada ju je mama, izgubivsi strpljenje, okrenula licem prema ikoni Svetitelja Nikolaja i rekla: "Stoj, i moli se da ti Svetitelj posalje djevrek".
Dva dana posle tog razgovora je bila strasna vejavica. Nanela je toliko snega, da su se na ulazu u kolibicu nalazili ogromni snezni smetovi. Ujutru drugog dana, kada je zasijalo sunce, mama je cula lagano kucanje na ulaznim vratima. Poslala me je da otvorim misleci da je dosla susetka. Otvorivsi vrata, ugledala sam na ogradi veliku torbu sa rumenim djevrecima. Otrcala sam do majke i ispricala joj o tom cudu. Mama nije verovala, brzo je obukla mene i sestru i poslala u selo da saznamo da mozda nije neko zaboravio tu torbu.
Sneg tek sto je pao, nigde nije bilo nikakvih vidljivih tragova. Susetka takodje nije nista znala. Pitali smo zitelje sela, ali niko nije znao nista o torbi sa djevrecima. I tako ,ne nasavsi vlasnika torbe, vratile smo se kuci. Desilo se pravo cudo, jer niko od stanovnika sela nije mogao da nam pokloni takav poklon: gladovalo se u svim kucama. Kada smo dosle kuci, mama nas je dovela do ikone Svetitelja i rekla:"Zahvaliute Svetom Nikoljaju Cudotvorcu". I zatim nam dala po djevrek. U torbi je bilo dosta djevreka i dugo smo ih jeli.
Irina Soboleva
23. Zastitnik vojnika

Ja sam kozak u jednoim ogranku Orenburske kozacke vojske. Ucestvovao sam u borbama na nekoliko "vrucih tacaka". Za to sto sam dosad ziv treba da zahvalim Svetom Nikolaju Cudotvorcu - ikonicu sa njegovim Likom su mi blagoslovili u Moskovskom Donskom manastiru pred odlazak u Abhaziju 1993-e godine. Ikonicu sam uvek nosio u levom dzepu na grudima, i ta strana tela mi nije stradala. A u desnoj sam imao devet parcica granate, metak i kontuziju od eksplozije - na desno uvo do dan danas ne cujem. U Ceceniji se desilo potpuno isto: ikonica se nalazila u levom dzepu, i leva polovina tela nije stradala, a u desnu sam bio pogodjen tako da sam sad invalid.
Kozak Aleksej
24. Pomocnik pastira

Zelim da vam ispricam nekoliko slucajeva cudotvorne pomoci Svetitelja Nikolaja Mirlikijskog. O njima mi je tog proleca pricao jedan svestenik, od koga sam dobila medaljon sa Likom Svetitelja Nikolaja. Nazalost, nisam ga pitala za ime. Znam samo da je iz Petergota. On mi je rekao:" Veliki i brzi pomocnik svim hriscanima je Sveti Nikolaj, koga ne nazivaju uzalud Cudotvorac. Znam mnogo slucajeva njegove pomoci; i meni gresnom je pomagao. Jednom, jos za vreme Velikog Otadzbinskog rata, nasao sam se na nekom pustom mestu sa dvojicom nepozantih muskaraca. Odjednom su oni otisli u stranu i poceli nesto da se savetuju. Uznemirio sam se: po njihovom govoru sam osetio opasnost. Tog casa sam se obratio za pomoc Svetom Nikolaju Cudotvorcu: "Oce Nikolaje, pomozi mi! Moj zivot je u opasnosti: ova dvojica su nesto naumili protiv mene". I odjednom, na jedno 20-30 metara od nas, pojavio se starcic, sav u belom. Ugledali su ga, i, sa recima "treba da idemo, nemamo ovde vise sta da trazimo"- otisli.
Evo jos jedan slucaj, koji se desio pre nekoliko godina. Putovao sam iz Petergota zeleznicom na krstenje. Trebalo je da izadjem na stanici "Aerodrom". I kada je voz vec stigao do te platforme, ja sam ispruzio ruku za torbu, u kojoj je bilo sve sto mi je trebalo za Svetu Tajnu Krstenja. Ali torbe nije bilo. Ostala je na peronu u Petergotu, na klupi. Eto sta je staracko pamcenje! Morao sam da se vratim nazad. Pomolio sam se Svetom Nikolaju, da bi on sacuvao torbu neostecenu na istom mestu. Kada sam izasao na stanici "Novi Petergot", moja torba je stajala na klupi i sve je u njoj bilo citavo i neosteceno.
Valentina
25. Prognavsi smrt

Desilo se to februara 1994-e godine. U to vreme sam bila u gostima kod cerke u seocetu Seksna, Vologodske oblasti. Desilo se da sam zbog obilnog krvarenja bila prevezena u bolnicu. Stanje je bilo kriticno, veliki gubitak krvi…
I u jednoj zabiti, na uskom komadu crnice, vidim zensku figuru, odevenu kao nevesta u belom. Zagledavsi se, primetila sam da su joj ruke crne. Bilo mi je strasno: shvatila sam da je to smrt. I tad se pojavio visoki svetli starac koji me je zaklonio, nagnuvsi se nad krevet. Zapamtila sam njegov Lik. Posle te vizije moje zdravlje se poboljsalo.
Pocela sam da odlazim u Crkvu i pazljivo posmatram Likove Svetitelja. Nasla sam onog, kog sam trazila. Bio je to sveti Nikolaj Cudotvorac. Danas odlazim u Crkvu Svetog Nikole u Vologdu.
Nina Rogulina

26. Spasavanje muslimana

Sredinom 80-ih godina jedan Rus je bio u pravoslavnom hramu u Taskentu. I tamo je video muslimana, koji se sa velikim strahopostovanjem neprestano klanjao, i palio svece pred ikonom Svetog Nikolaja Cudotvorca. I tako se pored ikone poveo razgovor medju njima, i musliman je ispricao o cudu, koje je ucinio Sveti Nikolaj.
Jedne zimske noci on je isao kroz stepu u udaljeno selo i odjednom, sasvim blizu je cuo zavijanje vukova. Kroz nekoliko minuta je bio okruzen coporom vukova. U strahu i ocajanju musliman je povikao: "Ruski Boze i Nikola, pomozite!" Iznenada je poceo da duva jak vetar - pocela je mecava. Zahvatila je copror u vihoru i odvela u stepu. Kada se vetar stisao, musliman je pored sebe ugledao sedog starcica, koji mu je rekao: "Trazi me u ruskoj Crkvi", - i nestao. Dosavsi u pravoslavni hram, musliman je sa cudjenjem i velikom radoscu u Liku Svetog Nikolaja prepoznao tog istog "dekicu", koji mu se te noci javio u stepi.
Monahinja Pelagija
27. Cudesa u Estoniji

U Rusiji ima mnogo Bozijih hramova i medju njima je veliki broj posvecen Bozijem Ugodniku Svetitelju Nikolaju. Takvi hramovi postoje i u Estoniji. Jedna od njih je mala kapela, izgradjena od cigle pre vise od sto godina. Nalazi se na putu prema Cudskom jezeru, u podnozju Bogorodicine gore, na kojoj se po lepoti svojih kupola i zlatnih krstova izdvaja Pjuhtickij zenski manastir. Zaklonjena zbunovima, kapelica otkriva belinu svojih zidova pored okuke na putu i ponovo nestaje ispred ociju - zaista cudesna opticka varka.
Nekada je tu bila kuca, u kojoj je sa svojom porodicom ziveo Estonac Soares, a pored je bilo celo selo nazvano Sompa. To selo je izgorelo, a s njim i Soaresova kuca. I po predanju i letopisu Pjuhtickog manastira, seljak je poceo da gradi novu kucu. U to vreme se Soaresu u snu javio Boziji Svetitelj Nikolaj i rekao mu da se spusti u bunar i dohvati njegovu Svetu ikonu, pritom rekavsi: "Ti gradis kucu, imas krov nad glavom, a ja se vec toliko vremena nalazim u prljavom bunaru!"
Uplasen ovim Svetiteljevim javljanjem, Soares je brzo ispunio Svetiteljevu naredbu, izvadivsi iz bunara ikonu. Kako je ona tu dospela - ostaje tajna. Ocito, to je bilo potrebno za proslavljenje Svetog Nikolaja u tom kraju. Soares i cela njegova porodica su posle cudesnog javljanja prihvatili pravoslavnu veru, i kao posledica toga je na tom mestu izgradjena seoska kapela. Ikona je uramljena srebrnim ramom, i trenutno se nalazi u manastiru, u Nikoljskom sporednom oltaru Uspenskog hrama.Jednom godisnje, na praznik Svetog Nikole, u kapeli se pred ikonom skupljaju sestre i poklonici i vrsi se vodoosveceni moleban sa Akatistom Svetitelju. I ne samo kapela, vec postoji i veliki seoski hram u cast Svetitelja Nikolaja na manastirskom groblju, koji ostrim vrhovima svojih zvona, ukazuje umornim putnicima put ka zivonosnom izvoru. I u nase vreme, u srcima ljudi, zivi ljubav prema ovom Bozijem Ugodniku. Sam Svetitelj cini cudesa, pomazuci ljudima. On ne razlikuje nacije, on voli i zali sve.
Tako se nedavno razbolela Estonka po imenu Vivi, koja zivi nedaleko od manastira. Svi Rusi i Estonci su znali tu dobru trudoljubivu zenu i trudili se da joj pomognu koliko su mogli. Sama Vivi je mislila da su joj posle iznenadne muzevljeve smrti nervi oslabili, pa je zato i srce boli. Zivela je samo za decu: treba ih odgajiti, vaspitati, uciniti pravim ljudima. Vivi je uzimala lek za srce, ali se njeno opste stanje svakim danom pogorsavalo.
Jedne noci Vivi je u snu imala viziju da joj se javio Sveti Nikolaj kao starac blagog Lika, i rekao:”Rabo Bozija ti imas rak grudi!” Uznemirena, rastrojena, Vivi je ujutru otisla u gradsku polikliniku na prijem kod lekara-onkologa. Lekar je potvrdio dijagnozu Svetog Nikolaja, i predlozio joj operaciju srca, koja je mogla da pomogne, jer bolest jos nije uzela maha.
Operisali su je i stanje joj se popravilo. Iz bolnice je izasla zdrava, bodra, uverivsi se u Svetiteljeva cudesa. Vivi je primila pravoslavnu veru – zivi i radi u Slavu Boziju. Bog joj pomaze da vaspitava decu, i ona se raduje zahvaljuje Bogu i Njegovom Ugodniku Svetom Nikolaju za veliku milost.

28. Moj prvi zastupnik

Nemoguce je opisati sva cudesa, koja se desavaju po molitvama Svetog Nikolaja Cudotvorca. Svaki covek dobija njegovu podrsku – i verujuci, i neverujuci. I najzadivljujuce je, sto Svetiteljeva pomoc uvek dolazi brzo. I meni je mnogo puta pomogao.
Buduci covek koji je ziveo potpuno odvojeno od Crkve, iako sam krsten, ja sam veoma sumnjao u postojanje zagrobnog zivota. Moja majka je uvek verovala u Boga i jednom mi je pokazala ikonu Svetog Nikolaja Ugodnika u Trojicinom hramu Aleksandro-Nevske Lavre. U teskim zivotnim trenucima, ja sam, po savetu svoje majke, odlazio u taj hram i palio svece pred tom ikonom. Na moje veliko zaprepascenje, pomoc je uvek dolazila veoma brzo.
Ako sam se ujutru posvadjao sa zenom, ja sam isao “Svetom Nikolaju”, i uvece je vec bio mir. Ako su se pojavljivali problemi na poslu, oni su posle molitve pred ikonom na cudesan nacin nestajali. Tako se odvijalo moje ocrkovljenje.
Ovaj slucaj koji sam zapamtio, se desio kad sam vec poceo da posecujem Bogosluzenja. Tog dana smo zena i ja dobili platu. Posto smo prebrojali novac, pokazalo se da nedostaje sto hiljada.Uznemirili smo se misleci da je novac izgubio svoju vrednost. Ali me je majka tesila: “ Pomoli se Svetom Nikolaju i idi na kasu. Mozda su napravili gresku.” Posle molitve sam resio da ako nadjem novac,od polovine kupim veliku ikonu Svetog Nikolaja Ugodnika – jednu koja mi se svidela u prodavnici ikona. I cudo se desilo: blagajnica je rekla – spasi je Gospode – da je posle isplate plate ostao visak novca – oko sto hiljada… Tako smo sada u kuci imali ikonu Svetog Nikolaja Cudotvorca.
A desio se i ovakav slucaj. Mog kolege prijatelja sin je bio u zatvoru. I moj kolega, neocrkovljen covek, mi se obrati sa pitanjem: “Kome njegova majka da se moli, kako bi mu bi na sudi smanjili godine pritvora?” Ja sam je posavetovao da se moli Svetitelju Nikolaju. Ne znam da li je ta zena odlazila u hram, ali je sud doneo mnogo blazu presudu nego sto su ocekivali.
Svetitelj Nikolaj je pokrovitelj naseg grada Kolpino. Tu je pronadjena njegova cudotvorna ikona, koja se sada nalazi u hramu “Kulic i Pasha”. Neka bi Sveti Nikolaj pomagao svim pravoslavnim hriscanima na putu ka Carstvu Nebeskom!

Andrej Iljin, g. Kolpino

29. Tajanstveni saputnik

Jedna devojka je kasno uvece isla kroz sumu u selo, da bi posetila svoju bolesnu majku i odnela joj belu zemicku, koja je u to vreme bila skuplja od zlata. Skoro se smracilo, i njoj je bilo strasno da ide sama kroz sumu. Devojka se setila kratke molitve – jedne-jedine koju je znala – a koju je naucila od bake. Pocela je da je izgovara, i strah je polako nestajao. I odjednom je ugledala da joj u susret ide stariji muskarac, u kome je prepoznala suseda svoje majke - Pavla Ivanovica. On joj je rekao da je posao u sumu kako bi obisao svoj stog sena – i jos joj je rekao da Bog cuva seno – bilo je na svom mestu. I tako razgovarajuci, oni su neprimetno dosli do sela. Stigavsi do majcine kuce, devojka se oprostila sa susedom i zahvalila mu na drustvu.
Ugledavsi cerku, bolesnica se obradovala, ali se odmah uznemirila: kako je mogla sama da ide tako kasno kroz sumu! Devojka joj je rekla da je kada se uplasila pocela da izgovara tropar Svetom Nikolaju “Pravilo veri i obraz krotosti”, te je zatim na putu srela suseda Pavela Ivanovica, pa su zajedno srecno dosli kuci.
Ujutru je majka zamolila cerku da zbog necega ode do Pavela Ivanovica, i devojka je ulazeci u njegovu kucu rekla: “Kako smo sinoc brzo i bez problema dosli do sela!” Na to je zacudjeni sused odgovorio: “Gde sam ja sinoc isao s tobom? Ja sam celo vece bio kuci, porubljivajuci pustene cizme.

30. Amajlija

Seoska kovacnica, u kojoj je radio moj otac, se nalazila svega nekoliko stotina hvata od stare seoske Crkve. Svestenik i kovac su se pozanavali i druzili. Crkevena zvona su bila skinuta, ali se sluzba nije prekidala cak i u surove, predratne godine. Skidanje zvona je izvrsila specijalna brigada. U narodu su te ljude nazivali “besposlicarima”.
1934-e godine “besposlicari” su se pojavili i u nasem selu i skinuli su tri zvona. Naravno vernici su protestvovali, ali sta da se radi: rejonska vlast je mocna. A parohijane je neophodno pozivati na sluzbu, narocito na velike praznike. Selo je veliko, ne mogu se svi obici. I tad se bacuska setio svog druga-kovaca. Dosao je kod njega i rekao: “Atanasijevicu, spasavaj! Na tebe polazem svu nadu”.
Bilo je moguce okaciti parce zeleznicke sine ili stari raonik od pluga i udarati u njega, ali se to ni jednom ni drugom nije svidelo. Tada je kovac predlozio da se napravi puska i postavi na zvonik, i da se svaki put pred pocetak sluzbe ispale tri metka. Svesteniku se to mnogo vise svidelo i on se saglasio. Bivsi vojni kovacki majstor je iz iskustva znao kako se to radi. Dovukao je jednu cev od livenog gvozdja debljine ruke, jedan kraj je zalio olovom, gvozdenim obrucima podesio drveni stub (oslonac), probusio otvor za upaljac. Puska je bila gotova. Izneli su je na zvonik, ucvrstili i probe radi ispalili dva puta.
U znak zahvalnosti bacuska je zeleo da ugosti kovaca, ali on to nije prihvatio jer se plata ne trazi za Bogougodna dela. Tada je otac Aleksej skinuo sa sebe ikonicu-amajliju Svetog Nikolaja Cudotvorca na pletenom lancicu, stavio na grudi svom drugu i rekao: “Atanasijevicu, kada se budes nalazio u opasnoj zivotnoj situaciji, nosi je sa sobom. Osvecena je i cuvace te od svake nesrece”. Uskoro posle toga svestenika Alekseja su uhapsili. Ostala je ikonica kao secanje na dobrog coveka,punog razomevanja.
Poceo je rat. Zbog svojih godina starosti otac nije morao da ide na front, uzeli su ga u neboracku sluzbu, pod Muromom, gde je u to vreme bila odbrambena linija. Kopali su se protivtenkovski rovovi, podizalo protivtenkovsko kolje. Svi instrumenti, koje su koristili hiljade mobilizovanih mirjana, su podlegali jednodnevnom remontu Iipopravci. Vojna kovacnica, gde je bio upucen otac, je radila danonocno. Nemacki avioni-izvidjaci su ucrtavali u plan takve objekte i bombardovali ih. Neprekidno skupljanje ljudi i tehnike oko kovacnice ju je demaskiralo i povecvalo mogucnost napada.
Moja mama je,prateci muza u rat, saputala da ne zaboravi da se moli. Zasila mu je u kosulju rukom napisan Simbol vere. A setila se i ikonice-amajlije. Okacila mu je na grudi, prekrstila i dodala: “Ponesi je, i Svetitelj ce te sacuvati”. Bronzana amajlija, malo veca od kutije sibica, uvek je oca podsecala da je Sveti Nikolaj negde pored. I da ce u najtezem, smrtnom casu priteci u pomoc.
“Gospode, spasi! Svetitelju oce Nikolaje, pomozi!” – ponavljao je otac, dok su bezali u skroviste, spasavajuci se od bombardovanja. Eksplozije su bile neprestane. Svi su se sakrili, a otac je jednog trenutka zastao, da bi proverio da li je kovacnica citava. Eksplozivni talas ga je oborio i kao maljem udario u grudi. Osvestio se u sanitarnoj zemunici. Stariji lekarski pomocnik, koji takodje nije ucestvovao u borbi, ga je pregledao i zaprepasceno klimnuo glavom: “Pa kovacu, ti si rodjen srecan!”Pokazao mu je parce gvozdja velicine naprstka. “Zabio ti se u grudi, ali nije usao u telo: sprecila ga je bronzana ikonica. Svo tvoje sestoro dece je moglo da ostane bez roditelja”.
“Nije li to bilo cudo Svetog Nikolaja i Angela-cuvara?- pomislio je otac. – Nije li ikonica “preuzela” moju smrt na sebe?” Setio se oprostajnih reci svestenika Alekseja, i svoje zene, kada ga je ispracala u rat. “Zaista je Bog svemoguc!” – uveravao je otac. A ta amajlija se do dan danas cuva u nasoj porodici i predaje iz pokolenja u pokolenje kao Sveta relikvija.

Aleksej Neljubin
izvor:Manastir Lepavina
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Sveti Simeon Mirotočivi

Stefan Nemanja
Izvor: Vikipedija,

Stefan Nemanja
260px-Stefan_Nemanja.jpg

Freska iz Bogorodičine crkve u Studenici

Titula Veliki župan Raške Period (1166) 1168 — 1196 Prethodnik Tihomir Zavidović Naslednik Stefan Nemanjić Poreklo Dinastija Nemanjići Otac Zavida Porodica Supružnik Ana Deca Vukan Nemanjić
Stefan Nemanjić
Rastko Nemanjić Stefan Nemanja (ponekad Stevan, crkvenoslovenski: Стѣфань; rođen oko 1113, umro 13.02.1199.) je bio veliki župan Raške, rodonačelnik vladarske dinastije Nemanjića i tvorac moćne srpske države u srednjem veku. Smatra se jednim od najznačajnijih srpskih vladara i, zajedno sa sinom Savom, jednim od utemeljivača Srpske pravoslavne crkve, koja ga slavi kao svetog Simeona Mirotočivog. Doba njegove vladavine predstavlja prelomni period u istoriji i kulturi Srba
Kao najmlađi sin vlastelina Zavide, zbacio je između 1166. i 1168. godine svog najstarijeg brata Tihomira i vrhovnu vlast Vizantije. Pored brata Tihomira imao je još dva brata Miroslava i Stracimira. Nakon propasti antivizantijske koalicije, u kojoj je učestvovao, 1172. godine Nemanja se predao vizantijskom caru Manojlu Komninu (1143—1180) i priznao ga za svog suverena. Posle njegove smrti 1180. godine, započeo je napade na vizantijsku teritoriju i završio širenje svoje vlasti na sve okolne srpske oblasti (Kosovo, Zeta, Travunija, Zahumlje i Neretvljanska oblast), osim Bosne. Njegova ekspanzija je okončana porazom na Moravi 1190. godine, nakon čega je Raška ponovo postala vizantijski vazal, ali je Nemanji priznat veći deo dotadašnjih osvajanja.
Na unutrašnjem planu, okrenuo se učvršćivanju vlasti u zemlji. Sazvao je sabor protiv bogumila u Raškoj, nakon čega se, uz pomoć vojske, surovo[4] obračunao sa sledbenicima ovog učenja, koje je smatrano jeretičkim. Na međunarodnom planu je ulazio u velike saveze protiv Vizantije, šaljući svoje poslanike čak u Nirnberg na pregovore sa svetim rimskim carem Fridrihom Barbarosom (1155—1190), ali je bio i odan vazal Manojlu Komninu, šaljući mu pomoćne vojne odrede koji su učestvovali i u bici kod Miriokefalona 1176. godine.
Njegovu vladavinu karakteriše početak podizanja monumentalnih vladarskih zadužbina, kao i pojava autentičnog srpskog stila u sakralnoj arhitekturi, poznatog kao Raški stil, za čiji početak se uzima njegovo podizanje manastira Đurđevi Stupovi. Pored njega, Nemanja je podigao i obnovio čitav niz crkava i manastira, među kojima treba istaći manastire: Studenicu (koju je podigao sebi kao mauzolej) i Hilandar, koji je obnovio iz temelja sa sinom Savom 1198. godine[5].
Povukao se sa vlasti i zamonašio na saboru 1196. godine, a za svog naslednika je odredio srednjeg sina Stefana Prvovenčanog (veliki župan 1196—1217, kralj 1217—1228), u dogovoru sa vizantijskim carem Isakom II (1185—1195, 1203—1204), čijom ćerkom Evdokijom je Stefan bio oženjen. Preminuo je kao monah Simeon u manastiru Hilandar, a njegove mošti su 1208. godine prenete u manastir Studenicu, u kome se i danas nalaze.

Poreklo i porodica


Nemanja_pecat.jpg

Pečat Stefana Nemanje


Stefan Nemanja je bio četvrti i najmlađi sin srpskog vlastelina Zavide koji je bio u rodbinskim vezamaRaškom (sa Vukanovićima po muškoj liniji) i kraljevinom ZetomVojislavljevićima po ženskoj liniji). O Zavidinom životu i tim rodbinskim vezama nema mnogo pouzdanih podataka, ali se na osnovu Nemanjinog žitija može zaključiti da se on zbog sukoba sa rođacima i borbe oko vlasti u Raškoj, sklonio u kraljevinu Zetu. sa dinastijama koje su u to doba vladale (sa
Ostale detalje Zavidinog životopisa moguće je rekonstruisati samo pomoću hipoteza. U nauci se živo raspravljalo o identitetu Zavidinog oca. Tako je Ljubomir Kovačević 1900, kao i Tibor Živković 2006, pretpostavio da je Zavidin otac bio veliki župan Vukan, dok je po Stanoju Stanojeviću (1930) to bio Vukanov sinovac, Stefan Vukan. Za češkog istoričara Jana Lesnog Zavidin otac je bio Uroš I [7].
Osim Nemanje, Zavida je imao još dece:

  • Tihomira, vladao kao veliki župan Raške (1163.-(1166) 1168), živeo (? - 1169.).
  • Stracimira, vladao oblastima oko Zapadne Morave (1163-(1166) 1168, 1169-?), živeo (?-posle 25.12. 1189.)
  • Miroslava, vladao Zahumljem (1163-(1166) 1168, 1169-?), živeo (?-1196. ili 1199.)
  • Ćerku nepoznatog imena, udatu za nekog od Vojislavljevića, verovatno Gradihnu
  • Ćerku nepoznatog imena, udatu za Kulina, bana Bosne[10]
Bio je oženjen plemkinjom Anom (u monaštvu Anastasija), sa kojom je imao petoro dece:

  • Vukana, kralja Zete (1199-1208) i velikog župana Raške (1202-1204), živeo (?- 1208.)
  • Stefana, velikog župana Raške (1196-1217) i kralja Raške (1217-1228), živeo (?-1228.)
  • Rastka, prvog srpskog arhiepiskopa (1219-1233), živeo (1169.-1236.)
  • Jefimiju, udatu za Manojla Anđela Duku (1230-1237, umro 1241), solunskog cara
  • Ćerku nepoznatog imena, udatu za Tiča, upravnika Skoplja
Prilike u Raškoj u prvoj polovini XII veka

Tokom osme decenije XI veka, zetski kralj Bodin (1081—1101) je zauzeo Rašku i na vlast doveo župane Marka i Vukana. U vizantijskim izvorima sa kraja XI i početka XII veka javlja se Vukan kao glavni i jedini predvodnik srpskih napada na Vizantiju, koji se iz Zvečana spušta na Kosovo i ugrožava vizantijski Lipljan. Ne zna se kada je on umro, pošto vizantijski izvori nakon tog perioda ćute o njemu, ali se smatra da se to desilo između 1112. i 1115. godine. Nakon njega se, kao raški veliki župan, javlja njegov bratanac Uroš I, koji je vodio ofanzivnu politiku prema Vizantiji. On se povezuje sa Mađarima i učestvuje u njihovom napadu na Vizantiju (1127—1129), a početkom četvrte decenije XII veka udaje svoju ćerku Jelenu za mađarskog prestolonaslednika slepog Belu II (1131—1141). Ona je imala uticaja na politiku svoga muža, ali i njenog sina i njegovog naslednika Geze II (1141—1161), a na mađarskom dvoru se u tom periodu nalazio i jedan od Uroševih sinova Beloš, koji je obavljao visoke državne poslove kao ban i palatin (upravnik dvora).
Pre 1146. godine, najverovatnije krajem 1145. godine, Uroš I umire, a vlast preuzima njegov najstariji sin Uroš II. On se povezuje sa Mađarskom, kojom je tada vladao njegov sestrić Geza II uz pomoć svoje sestre i brata, pokušava da se oslobodi vizantijske vrhovne vlasti. Međutim, car Manojlo je 1149. godine spalio Ras, a iduće godine je na reci Tari (kod Valjeva ili u Crnoj Gori) potukao srpske snage ojačane pomoćnim mađarskim odredima. On je Uroša II primorao da ponovo prizna vizantijsku vlast, kao i posle nove neuspešne pobune 1153. godine. Uroša je 1155. godine pokušao da zbaci sa vlasti najmlađi sin Uroša I Desa, ali je ostao na vlasti odlukom Manojla Komnina.

Mladost

Nemanja.jpg

Nemanja na umetničkoj gravuri


Nemanjin otac, Zavida je prognan iz Raške tokom građanskog rata koji je u njoj vođen oko vlasti među Vukanovićima. Nemanjino žitije navodi da je tada bio veliki metež i da su njegovom ocu braća mu zavišću oduzeli zemlju, što neki istoričari tumače da je Zavida zapravo bio veliki župan Raške, koga su srodnici zbacili sa vlasti. On se nakon toga sklonio u Dokleju/Duklju, u kojoj je rođen.
Tokom njegovog progona iz Raške, verovatno 1113. godine u Ribnici na Morači (današnja Podgorica), mu se rodio najmlađi sin Nemanja. Kršten je u rimokatoličkoj crkvi, po latinskom obredu, koji je bio preovlađujući u tadašnjoj Zeti, da bi se po Zavidinom povratku u Rašku sa porodicom, Nemanja krstio po drugi put, u episkopalnoj crkvi svetih Petra i Pavla u Rasu (tadašnjoj prestonici Raške), po grčkom obredu.
Navod Nemanjinog žitija o Zavidinom povratku u Rašku se ponekad prevodi da mu se otac vratio u stolno mesto, a nekad da mu se otac vratio na stolno mesto, usled čega neki autori smatraju da se Zavida vratio u Rašku kao veliki župan. Ne zna se sa sigurnošću kada se Zavida vratio u Rašku, ali je to verovatno bilo početkom treće decenije XII veka, pošto se u Nemanjinom žitiju navodi da je punoletstvo stekao u Raškoj, mada ima i drugačijih mišljenja o vremenu njegovog povratka u Rašku (druga polovina četvrte decenije, peta decenija XII veka).

Udeoni knez (pre 1149-1168)

Kada je odrastao, Nemanja je kao udeoni knez dobio na upravu župe Toplicu, Ibar, Rasinu i RekuToplice, Ibra, Rasine i Puste Reke odnosno oblasti oko
Istorijski izvori ćute o Nemanji sve do sedme decenije XII veka. Tada ga je, tokom priprema za novi rat sa Mađarima 1162. godine, u svoj logor u Nišu pozvao vizantijski car Manojlo I Komnin1143-1180). Susret dvojice vladara bio je veoma srdačan, o čemu govori Nemanjina hagiografija: (
20px-Wikiquote-logo.svg.png
„A kad ga ovaj ugleda, primi ga s carskom ljubavlju i poljubi ga.“
(Stefan Prvovenčani, „Žitije svetog Simeona“)


220px-Ras_gradina_aero.jpg

Verovatni ostaci Rasa,Raške

nekadašnje prestonice


Tom prilikom Manojlo je Nemanji dodelio dvorsku titulu carskog sana i župu Dubočicu (oko današnjeg Leskovca) na upravu, čime je on postao direktni carev vazal. Manojlovi razlozi za ovo nisu poznati, ali je verovatno Nemanja izabran zato što je bio najmlađi od četiri brata, pa samim tim i sa najmanje legitimiteta da se uključi u borbu za položaj velikog župana koje su sa prekidima trajale tokom poslednjih decenija, ali i zbog toga što je vladao oblastima koje su se naslanjale na pravac Via MilitarisMoravskom dolinom, zbog čega je Nemanja bio u položaju da odseče odstupnicu Vizantincima u borbi sa Mađarima. Treba imati u vidu da su Vizantinci i Mađari tokom prve polovine XII veka vodili stalne borbe na granici Panonske nizije i Balkanskog poluostrva, u kojima su Raški veliki župani bili tradicionalni saveznik kraljevine Mađarske. Zbog toga je Manojlo uzdizanjem Nemanje, pokušao da zakomplikuje prilike u Raškoj, ali i da sticanjem Nemanjine zahvalnosti obezbedi sebi leđa. koji je išao
Tokom pohoda protiv kraljevine Mađarske iste godine, Manojlo se konačno obračunava sa Urošem II i umesto njega za novog velikog župana postavlja Desu (1162-1163), obavezavši ga da mu vrati oblast Dendru koju mu je 1155. godine dao na upravu. Naredne godine Manojlo je u Nišu ponovo krenuo da okuplja vojsku za napad na kraljevinu Mađarsku, u kojoj su se, vezani vazalnim obavezama, morali naći i veliki župan Raške Desa i knez Nemanja. Pošto se Desa nije pojavio u Nišu sa predviđenim trupama, niti je caru vratio Dendru, a postojali su i izveštaji da pregovora sa Mađarima i Nemcima, Manojlo je Desu pozvao na odgovornost u Niš. Nakon toga je odveden u Carigrad, a za novog velikog župana je Manojlo postavio Tihomira(1163-(1166) 1168), najstarijeg Nemanjinog brata. U uspešnim pohodima vizantijske vojske protiv kraljevine Mađarske tokom 1163. i 1164. godine, zauzeti su Zemun i veći broj gradova na obali Jadranskog mora od Splita do Bara, a u njihovim redovima, na čelu svojih odreda, najverovatnije se nalazio i sam Nemanja. Novi vizantijski pohod usledio je 1166. godine, a u sastavu trupa kojima je komandovao Andronik Kontostefan bili su i odredi srpske konjice koje je poslao veliki župan Raške. Ti odredi su učestvovali u vizantijskoj pobedi kod Sirmijuma (današnje Sremska Mitrovica) koja je odlučila ishod rata iako nije došlo do teritorijalnih promena.

Sukobi sa braćom

Neposredno posle dobijanja Dubočice, Nemanja počinje sa gradnjom manastira svetog Nikola u Kuršumliji i manastira posvećenog Bogorodici na ušću Kosanice u Toplicu. U njegovim žitijima se gradnja ovih manastira navodi kao razlog za nezadovoljstvo njegove braće, koja su mu prebacivala da radi na svoju ruku, bez njihove dozvole ili barem dogovora sa njima. Na te primedbe Nemanja je odgovorio:
20px-Wikiquote-logo.svg.png
„Braćo moja draga, kako smo jednorodni, neka ne bude na gnev ovo delo moje, koje počeh u Gospodu i dovrših ga. Ja ga svrših, pa, ako je dobro, neka je meni, a ako je zlo, neka opet bude meni.“
(Stefan Prvovenčani, „Žitije svetog Simeona“)


350px-Drzava_stefana_nemanje.gif

Razvoj raške države (1168-1190)


Međutim, pravi razlog nezadovoljstva Nemanjine braće je najverovatnije bila Nemanjina pretenzija da uz pomoć Vizantije i podršku crkve, dođe do titule velikog župana. On je pokušao da se, uz podršku dela plemstva, domogne titule velikog župana optužujući Tihomira da vodi vizantofilsku politiku. Na velikom skupu raške vlastele, koji je sazvan tim povodom, Nemanja je sa delom onih koji su ga podržali zarobljen i zatvoren u pećini kraj Rasa. Njegovo zarobljeništvo je trajalo relativno kratko, pošto su ga njegove pristalice ubrzo oslobodile, nakon čega je uz podršku vlastele postao veliki župan Raške i potisnuo braću, koja su pobegla u Vizantiju.
Oko datiranja njegovog dolaska na vlast postoje neslaganja, tako da jedni smeštaju Nemanjinu pobunu na saboru u 1165. godinu, a njegovo oslobođenje i dolazak na vlast u 1166. godinu, dok drugi Nemanjinu pobunu na saboru smeštaju u 1167. godinu (posle Tihomirovog slanja odreda Vizantiji 1166. godine), a njegovo oslobođenje i dolazak na vlast u 1168. godinu. Izvesno je, da je on između 1165. i 1168. godine, kao najmlađi među braćom, zbacio najstarijeg brata Tihomira, preuzeo vlast, proglasio se velikim županom i potisnuo iz zemlje ostalu braću (Tihomira, Stacimira i Miroslava).
Nemanjina žitija navode da se izbavio iz tamnice tako što je obećao svetom Đorđu da će podići manastir u njegovu slavu na vrhu brda koje je jedino mogao videti iz pećine, samo ako ga oslobodi iz tamnice. Svetac mu je pomogao, prema navodima hagiografija, a Nemanja mu je u znak zahvalnosti podigao manastir Đurđevi Stupovi (gradnja započeta 1171. godine).
Njegova braća su od Manojla dobila vojnu podršku u pokušaju da povrate vlast. Nemanjina žitija navode da je protiv njega poslata velika najamnička vojska u kojoj je pored Grka, bilo Franaka i Turaka. Do bitke je došlo u jesen 1168. godine kod Pantina, nedaleko od Zvečana i u njoj su Nemanjine snage uspele da potisnu protivnika u Sitnicu, u kojoj su se mnogi podavili dok su se ostali u neredu povukli sa bojišta. U Sitnici se udavio i njegov brat Tihomir, a nakon bitke Nemanja je priznao vrhovnu vlast Vizantije, dok ga je Manojlo prihvatio kao zakonitog vladara Raške. Kasnije se Nemanja izmirio sa braćom i ostavio ih na vlasti u njihovim udeonim kneževinama.

Veliki župan (1168-1196)


Rat sa Vizantijom


135px-Manuelcomnenus.jpg

Vizantijski car Manojlo I Komnin

Nemanja je 1170. godine napao, vizantijskog vazala, kneza Zete Radoslava i tom prilikom pripojio svojoj zemlji deo tadašnje Zete i Neretvljansku oblast. Već naredne godine Manojlo Komnin dolazi u sukob sa Mletačkom republikom i po njegovom naređenju biva 12.03. zaplenjena sva mletačka imovina na prostoru Vizantije. Kao odgovor na ovo, iz Venecije je pokrenuta mletačka ratna flota sa oko 120 brodova ka vizantijskim posedima. Borbi protiv Vizantije priključila se i kraljevina Ugarska, a podršku ovom savezu davalo je i Sveto rimsko carstvo, sa Fridrihom Barbarosom (1152-1190) na čelu. U ovaj savez se 1172. godine uključuje i Nemanja, koji otpočinje sa udarima ka Kotoru, ometaući istovremeno saobraćaj kroz moravsku dolinu (putni pravac Beograd-Braničevo-Niš). Međutim, iste godine umire kralj Mađarske Ištvan III (1162-1172), posle čega počinju sukobi oko vlasti u samoj Mađarskoj, iz kojih kao pobednik uz vizantijsku pomoć 1173. godine izlazi Manojlov kandidat Bela III (1173-1196). Neposredno nakon toga, mletačka vojska tokom zimovanju na ostrvu Hiosu biva desetkovana epidemijom, tako da Raška ostaje sama u borbi protiv Vizantije. Manojlo je odmah iskoristio povoljan trenutak i sam se na čelu vojske uputio u Rašku. Pred nadolazećom vizantijskom vojskom, veliki župan Raške se povukao u planine.

Zatočeništvo u Carigradu

Ovaj sukob se okončao Nemanjinim poklonjenjem caru Manojlu. On je jednog dana gologlav, bosonog, sa odećom iscepanom do lakata, konopcem oko vrata i mačem na rukama ušao u vizantijski logor i izašao pred cara. Stigavši do Manojla Nemanja je pred njega pao ničice pružajući mu svoj mač, da sa njim radi šta mu je volja. Vizantijski car je prihvatio njegovu poniznost, pristavši na obnovu vazalnihCarigradu, kroz koji je buntovni veliki župan Raške proveden u Manojlovoj trijumfalnoj povorci. Tokom boravka u Carigradu, veliki župan Raške je živeo u manastiru Bogorodice Evergetide (u čiju je slavu po povratku u Rašku podigao manastir Bogorodice Dobrotvorke (tzv. Studenica)). obaveza i ostavljanje Nemanje na položaju velikog župana. Završni deo ove epizode odigrao se u

Povratak u Rašku

Vizantijski car Manojlo Komnin je vratio Nemanju na položaj velikog župana, a njegovoj braći je potvrdio njihove udeone oblasti - Stracimiru oko Zapadne Morave i Miroslavu Zahumlje. Po povratku u Rašku, Nemanja se okrenuo učvršćivanju centralne vlasti, a Tihomirovog sina i naslednika Prvoslava je primorao da se odrekne vladarskih pretenzija u njegovu korist.
U skladu sa svojim vazalnim obavezama, Nemanja je redovno slao pomoćne odrede u vizantijske vojne pohode. Tako su se i srpske snage našle u sastavu vizantijske vojske koju su trupe Ikonionskog sultanata do nogu potukle u bici kod Miriokefalona 17. septembra 1176. godine u klancima Male Azije. Po rečima Nikite Honijata, sam Manojlo je ovaj strahovit poraz uporedio sa katastrofom kod Mancikerta1071. godine iz
Vizantijski car Manojlo I Komnin umire 24. septembra 1180. godine, nakon čega Vizantiju zahvataju unutrašnja previranja, u kojima se za par godina smenjuje nekoliko vladara, što dovodi do velikih promena na Balkanskom poluostrvu. Kraljevina Ugarska, Raška i banovina Bosna neposredno posle Manojlove smrti prekidaju vazalne odnose sa Vizantijom, a već 1185. godine na prostoru današnje Bugarske izbila je pobuna u kojoj je obnovljena bugarska država i stvoreno tzv. drugo bugarsko carstvo. Mnoge vazalne države u regionu, među kojima i Raška, tada se okreću od slabe Vizantije prema Papstvu.

Osvajanje Niša, Kosova i Metohije

Unutrašnju krizu u Vizantiji prvi je iskoristio mađarski kralj Bela III, koji je tokom 1180. i 1181. godine osvojio Dalmaciju. Nemanja mu se pridružio 1183. godine i oni su zajedno napadali na vizantijske posede u Moravskoj dolini i istočno od nje. Tokom ovog pohoda zauzeti su Beograd, Braničevo, RavnoĆuprija) i Niš, a združene snage su prodrle čak do Sredeca (današnja Sofija). Mađari su se nakon toga povukli iz borbi, dok je Nemanja nastavio ofanzivu i zauzeo oblast nišavsku do kraja, Lipljan, i Moravu (Binačka Morava), i zvano Vranje, prizrensku oblast i oba Pologa do kraja s međama svojim.

Osvajanje Zete

250px-Serbie_de_Nemanja_1184_sr.svg.png

Politička karta Balkana 1184. godine

Posle prodora na jug i istok, Nemanja je napao vizantijskog vazala, kneza Zete Mihajla III1162-1186), iz vladarske dinastije Vojislavljevića. Tok osvajanja nije poznat, ali se on već u januaru 1186. godine pominje kao vladar u Kotoru, tako da se smatra da je do tada ovladao celokupnom Zetom. (
U tom pohodu zauzeo je gradove: Danj, Sard, Drivast, Skadar, Svač, Ulcinj, Bar, Risan, a o stradanju gradova, u kojima su vizantijske pristalice pružile otpor, u njegovim žitijima se navodi:
20px-Wikiquote-logo.svg.png
„Ostale gradove poobara, i poruši, i pretvori slavu njihovu u pustoš...“
(Stefan Prvovenčani, „Žitije svetog Simeona“)
20px-Wikiquote-logo.svg.png
„...gradove sazidane od njih razruši i izmeni slavu njihovu u sliku pustoši, i ime njihovo ne nazva se više tamo u oblasti toj...“
(Domentijan, „Žitije svetog Simeona“)
Ovih borbi i razaranja je bio pošteđen samo Kotor, koji je Nemanja dodatno utvrdio i u njemu podigao svoj dvorac.

Napadi na Dubrovnik

Istovremeno sa Nemanjinim pohodima, njegova braća Stracimir i Miroslav su 1184. godine otpočeli sa napadima na posede Dubrovačke republike. Prvo je Stracimir sa flotom pokušao da zauzme Korčulu, ali je pretrpeo poraz u kome mu je flota spaljena, a on sam se jedva spasao. Iste godine, Miroslav je napao Dubrovnik sa 13 brodova, ali je 18. avgusta potučen nedaleko od Poljica, kod ostrvceta Koločepa. Naredne, 1185. godine, Miroslav je opseo grad sa kopna, ali se povukao nakon sedam danabombardovanja grada pomoću opsadnih sprava[6].
Neprijateljstva između Dubrovačke republike i Raške su okončana 27. septembra 1186. godine, kada je zaključen mir između njihovih predstavnika, župana Nevdala i Družine Vidoševića (sa raške strane) i dubrovačkog kneza Krvaša i nadbiskupa Trifuna (sa dubrovačke strane). Odredbe mira davale su Dubrovčanima pravo slobodne trgovine, ispaše i iskorišćavanja šuma u Raškoj, dok je stanovnicima Raške omogućen slobodan promet u gradu.

Pregovori sa Barbarosom i krstaški napadi na Vizantiju

Posle sloma druge normanske ofanzive na Balkansko poluostrvo (krajem 1185), vizantijski car Isak II1185-1195, 1203-1204) je stupio u pregovore sa Belom III oko okončanja neprijateljstava. Napravljen je dogovor da se car oženi Belinom ćerkom Margaritom, a da kao miraz Vizantiji budu vraćeni gradovi i oblasti u moravskoj dolini, koji su većinom bili u Nemanjinim rukama. Ovaj događaj ostavio je Rašku bez jakog saveznika, zbog čega je Nemanja bio primoran da pronađe drugog jakog saveznika. Istovremeno je nastavio ofanzivu i širenje svojih oblasti, oslanjajući se na vizantijsku zauzetost pobunom na prostoru današnje Bugarske koju je pomagao.


250px-Fridrichna3krizove_vyprave.gif

Sveti rimski car Fridrih BarbarosaIII
tokom krstaškog pohoda

Pad Jerusalima 02.10. 1187. godine, pokrenuo je III krstaški pohod na Svetu zemlju. Deo krstaša, predvođen svetim rimskim carem Fridrihom Barbarosom, planirao je da prođe kroz Nemanjine zemlje, što je veliki župan pokušao da iskoristi, uzdajući se u neprijateljstvo Fridriha i Vizantije usled sukoba na prostoru današnje Italije. Njegovi izaslanici su na Božić 1188. godine u Nirnbergu, predložili svetom rimskom caru da se sastane sa Nemanjom koji će mu omogućiti bezbedan prolazak i snabdevanje kroz Rašku.
Do susreta dvojice vladara došlo je 27.07.1189. godine u Nišu. Nemanja je u pratnji svog brata Stracimira ponudio Fridrihu:

  • 20.000 vojnika spremnih na rat sa Vizantijom
  • stupanje Raške u vazalne odnose sa Svetim rimskim carstvom
zauzvrat, Nemanja je tražio da mu se priznaju sva dotadašnja i buduća osvajanja.
Sličnu ponudu su, tom prilikom, izneli i ustanici sa prostora današnje Bugarske, nudeći 40.000 vojnika. Fridrih nije prihvatio ove ponude, tako da nije došlo do stvaranja saveza, ali je ta opcija ostala otvorena, o čemu svedoči i ugovoreno venčanje između Miroslavljevog sina Toljena i ćerke Bertolda od Andeksa, istarskog grofa i titularnog vojvode Hrvatske i Slavonije, do kojeg na kraju ipak nije došlo.
Krstaška vojska je iz Niša nastavila niz Via Militaris ka Serdici i Hadrijanopolju, a iza nje je nastupao Nemanja sa svojim trupama nastavljajući osvajanja Vizantijskih oblasti. Stalni pljačkaški napadi na krstaše doveli su do otvorenih neprijateljstava i Fridrihove snage novembra 1189. godine, posle opsade, zauzimaju Hadrijanopolj i otpočinju sa pripremama za udar na Carigrad. Zbog toga dolazi do obnove pregovora o savezu sa Nemanjom i ustanicima sa prostora današnje Bugarske, a Fridrih pokreće i svoju flotu (na čelu sa njegovim sinom Henrikom (1191—1197)) ka Carigradu, da bi izvršio pomorsku blokadu vizantijske prestonice, koju je uz pomoć Srba i Bugara planirao da napadne. Međutim, ove akcije bivaju prekinute 14. februara 1190. godine, kada dolazi do zaključenja mirovnog ugovora po kome su krstaši prebačeni u Malu Aziju da nastave svoj pohod ka Jerusalimu.


220px-Simeon_Ljeviska.jpg

Stefan Nemanja, freska iz Bogorodice LjeviškeXIV veka)


Oslobođen opasnosti od Fridrihovog napada, Isak II pokreće svoje trupe, prvo ka prostoru današnje Bugarske, a potom i ka Nemanji koji je u međuvremenu osvojio Pernik, Zemen, Velbužd, Žitomisk, StobiSkoplje. Vizantijska vojska je nadirala sa juga i Nemanja se pred njom povlačio, da bi negde na Južnoj Moravi (u jesen 1190. ili početkom 1191. godine) došlo do bitke u kojoj je Vizantija odnela odlučnu pobedu. Nemanja se nakon toga povukao, dok su Vizantinci opustošili taj deo Raške, spalivši i jedan Nemanjin dvorac, najverovatnije nedaleko od današnje Kuršumlije. Posle tih dejstava, došlo je do sklapanja mira, prema kome je: i

  • Nemanja morao da vrati Pernik, Zemen, Velbužd, Žitomisk, Stobi, Skoplje, Niš, Ravno i kontrolu nad pravcem Via Militaris
  • Nemanji su priznata ranija osvajanja (Kosovo sa Lipljanom, Metohija do Prizrena)
  • Nemanju nasleđuje njegov srednji sin Stefan, koji dobija titulu sevastokratora i Isakovu bratanicu Jevdokiju za ženu, a ne najstariji Vukan.
Poslednji rat, Nemanja je vodio, 1192. ili 1193. godine, protiv Mađara, koji su napali Rašku. Detalji ovog sukoba nisu poznati, ali je izvesno da su Vizantinci sa nekoliko odreda potpomogli srpsku odbranu i da se ceo sukob okončao bez nekih teritorijalnih promena, nakon pritiska koji je na kralja Mađarske Belu III izvršio papa Selestin III (1191—1198), na insistiranje Isaka II.
Krajem Nemanjine vladavine, nastala je i najstarija, danas sačuvana, ćirilična knjiga pisana srpskom redakcijom staroslovenskog jezika, Miroslavljevo jevanđelje, pisano za njegovog starijeg brata, humskog kneza Miroslava.

Povlačenje sa vlasti i odlazak u monaštvo


Sveti Simeon
290px-Sveti_Simeon_Kraljeva_Crkva_detalj.jpg

Freska iz kraljeve crkve u Studenici, oko 1314.


Mirotočivi Rođen oko 1113., Ribnica (današnja Podgorica), Kraljevina Zeta Preminuo 13. februar 1199., Hilandar, Sveta gora, Vizantija Poštuje se u Srpskoj pravoslavnoj crkvi Praznik 13/26. februar
Stefan Nemanja se povukao sa vlasti na velikom državnom saboru 25. marta 1196. godine na koji je pozvao:
20px-Wikiquote-logo.svg.png
„...ženu svoju, i sinove svoje, i arhijereja svojega po imenu Kalinika, i starešine, i knezove zemlje svoje koji upravljahu, vojvode, vojnike...“
(Stefan Prvovenčani, „Žitije svetog Simeona“)
Vlast i titulu velikog župana Raške je predao srednjem sinu, Stefanu Nemanjiću, čiji je tast Aleksije III Anđel (1195-1203) 08.04. 1195. godine izvršio državni udar u kome je svrgnuo sa vlasti svog brata Isaka II i preuzeo vlast. Najstarijem sinu Vukanu je ostavio na upravu Zetu, Travuniju, Hvosno i Toplicu, sa tim da je podređen Stefanu, kao velikom županu Raške.
Nemanja se posle sabora i povlačenja sa vlasti zamonašio sa suprugom Anom u crkvi svetih Petra i Pavla u Rasu i tom prilikom su uzeli monaška imena Simeon i Anastasija. Prvu godinu svog monaškog života proveo je u manastiru Studenici, da bi se u jesen 1197. godine pridružio svom najmlađem sinu monahu Savi na Svetoj gori. Tamo je, zajedno sa njim, uz dozvolu vizantijskog cara, oživeo zapusteli manastir Hilandar 1198. godine.
20px-Wikiquote-logo.svg.png
„...koji će služiti za primanje ljudi od srpskoga naroda...“
(Osnivačka hrisovulja manastira Hilandar)

Smrt

Nemanja je preminuo u dubokoj starosti, u manastiru Hilandar 3. februara 1199. ili 1200. godine. Prema hrišćanskom predanju, u trenutku njegove smrti prostoriju je obasjala svetlost. Sledeće godine ga je Svetogorski sabor kanonizovao kao svetog Simeona Mirotočivog, jer su njegove mošti točile miro. Njegov sin Sava je 1208. godine preneo njegove posmrtne ostatke u Rašku, da bi nad njima izmirio svoju stariju braću Stefana i Vukana koji su se borili oko vlast. Njegove mošti su tada položene u njegovu zadužbinu Studenicu, u kojoj se i danas nalaze.
Srpska pravoslavna crkva ga proslavlja 26. februara po gregorijanskom, odnosno 13. februara po julijanskom kalendaru.

Nemanjina verska politika

Stefan Nemanja se smatra jednim od rodonačelnika Srpske pravoslavne crkve, prvim velikim ktitorom pravoslavnih hramova među Srbima i duboko pobožnim čovekom. Pravoslavlje je, prema vizantijskom modelu, postalo državna vera, a episkopija u Rasu njeno središte. O tome svedoči i činjenica da su raški episkopi Jevtimije i Kalinik važili za uticajne ličnosti u državi i na saborima. Bez obzira na to, on je održavao dobre i čvrste veze predstavnicima papske kurije, kako iz političkih razloga zbog podrške u borbi protiv Vizantije, tako i zbog činjenice da je u njegovoj državi deo stanovništva, mahom u primorskim oblastima, bio rimokatoličke vere.
Tokom svoje vladavine, Nemanja je poveo borbu protiv bogumilske jeresi čije je pripadnike prognao i kaznio, tako da oni nakon toga nisu predstavljali veću opasnost po državu.

Nemanjine zadužbine

Tokom svog života Nemanja je podigao i obnovio već broj manastira i crkvi, kako na prostorima kojima je vladao odnosno upravljao, tako i u drugim zemljama.


220px-%D0%A1%D0%B2._%D0%A1%D0%B0%D0%B2%D0%B0_%D0%B8_%D1%81%D0%B2._%D0%A1%D0%B8%D0%BC%D0%B5%D0%BE%D0%BD.jpg

Sveti Simeon i sveti Sava osnivaju Manastir Hilandar

Manastir Bogorodice kod Kuršumlije (pre 1168-1172)Manastir svetog Nikole kod Kuršumlije (pre 1168)
Manastir svetog Đorđa u Rasu (Đurđevi stupovi) (posle 1168. godine)
Manastir Bogorodice Dobrotvorke (Studenica) (1183-oko 1191)
Manastir Hilandar (1198)

Manastir svetog Nikole (Končul ili Kazinovići) na Ibru

Manastir Bogorodice Bistričke na Bistrici kod Bijelog Polja

Ženski manastir Bogorodice u Rasu

Manastir svetog arhangela Mihajla u Skoplju (obnovio)
Crkva svetog Nikole u Nišu,
Crkva manastira svetog velikomučenika Pantelejmona u Nišu (obnovio)
Manastir svete Bogorodice Gradačke (ibarski Gradac), pominje se od njegovog doba

Manastir svetog Nikole u Dabru (Banja) kod Priboja, pominje se od njegovog doba

Manastir svetog Đorđa u Dabru (Orahovica ili Mažići) kod Priboja, pominje se od njegovog doba
Pored ktitorskih delatnosti, Nemanja je pomagao hrišćanske svetinje u svetu:

  • Crkvu Svetog groba u Jerusalimu,
  • Crkvu svetog Jovana Preteče u Jerusalimu,
  • Crkvu svetog Teodosija u pustinji kod Vitlejema,
  • Crkvu svetih apostola Petra i Pavla u Rimu,
  • Crkvu svetog Nikole u Bariju,
  • Manastir Bogorodice Evergetide u Carigradu,
  • Manastir svetog Dimitrija u Solunu.
Progoni bogumila


Krajem XII veka, među Srbima i drugim balkanskim Slovenima, je bilo veoma rasprostranjeno slovensko hrišćansko učenje nazvano bogumilstvo. Glavna politička tendencija bogomilstva bila je otpor vizantijskoj državnoj i crkvenoj vlasti.


250px-Nemanjin_sabor.jpg

Sabor protiv bogumila, crkva svetog Ahilija u Arilju (1290)

Samo bogumilstvo je bilo veoma rašireno među narodom u Raškoj i Bosni, a njegovo širenje među vlastelom dovelo je Nemanjine akcije protiv njih. On je sazvao državni sabor na kome je trebalo da se donese odluka daljim merama protiv njih. Na njemu se deo vlastele usprotivio bilo kakvoj akciji protiv njih, ali je na kraju ipak doneta odluka da se oni prognaju iz zemlje i kazne. Bogumili su se oružjem suprotstavili odlukama sabora, tako da je Nemanja protiv njih poveo pravi krstaški rat u kome je bogumilstvo uništeno. Oni su većinom proterani iz države, imovina im je popaljena i oduzeta, dok je deo njih ostao u zemlji prikrivajući svoju veru. Nemanjin sin Stefan, ovim rečima opisuje rad svog oca protiv bogumila:

Kao nekada prorok Ilija, koji je ustao na bestidne jereje, i on izobliči bezboštvo njihovo, i jedne popali, druge raznim kaznama kazni, treće progna iz države svoje a domove njihove, i sve imanje sakupiv, razda prokaženim i ubogim. Učitelju i načelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu, što ne ispoveda Hrista, sina božjeg.

— Stefan Prvovenčani, „Žitije svetog Simeona“

U sukobima su spaljene njihove knjige, najverovatnije slovenske apokrifne knjige, koje su oni prevodili
Deo bogumila je tada pobegao u okolne zemlje, mahom u Bosnu, gde su našli utočište pod okriljem Crkve bosanske i bana Kulina.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Sveti knez Lazar

Lazar Hrebeljanović
izvor:Wikipedija


Lazar Hrebeljanović
260px-Lazar_Hrebeljanovic.jpg

Freska iz crkve manastira Ljubostinje,
(1402—1405)

Datum rođenja oko 1329. — 15. jun 1389. Mesto rođenja kod Novog Brda Mesto smrti Kosovo polje Grob Ravanica Titula Knez Srbije Period 1371—1389 Naslednik Stefan Poreklo Dinastija
Lazarevići Otac Pribac Majka nepoznata Porodica Supružnik Milica Deca Mara
Dragana
Teodora
Jelena
Stefan
Olivera
Vuk Lazar Hrebeljanović (Prilepac, 1329 — Kosovo polje, 1389) poznat i kao sveti car Lazar, bio je srpski vladar sa prestonicom u Kruševcu. Poginuo je u bici na Kosovu 1389. i proglašen je za sveca.

Mladost na dvoru cara Dušana

Lazar Hrebeljanović je najverovatnije rođen 1329. godine u Prilepcu kod Novog Brda. Taj grad je dobio njegov otac, Pribac Hrebeljanović od kralja Dušana Nemanjića kao nagradu za službu na njegovom dvoru. Istorija za sada ne zna kako se zvala majka Lazara Hrebeljanovića. Ne zna se takođe ni koliko je tačno braće i sestara imao.
Otac Lazara je bio logotet na Dušanovom dvoru u Prizrenu. U doba kada se kralj Dušan krunisao za cara, Lazar Hrebeljanović je imao oko 17. godina. Porodično bogatstvo Hrebeljanovića je bilo veoma malo i obuhvatalo je samo utvrđeni grad Prilepac (gde se Lazar rodio) i grad Prizrenac. Kao mladić Lazar je služio na dvoru cara Dušana. O tome govori i „Povesno slovo o knezu Lazaru“, kao i arhiepiskop Danilo. Kao dvorski činovnik Lazar je od cara Dušana dobio titulu stavioca i sa ovom titulom je imao veliko učešće u političkom životu carevine. Na dvoru je sreo despota Jovana Olivera, ratničkog kesara Preljubu, despota Dejana i kesara Vojihnu.
Lazar Hrebeljanović se 1353. godine oženio ćerkom velikog kneza Vratka Milicom. Njen otac je bio iz roda Nemanjića po liniji velikog župana Vukana. Posle naprasne smrti cara Dušana Nemanjića 20. decembra 1355. Lazar Hrebeljanović kao dvoranin je prisustvovao sahrani u mauzoleju Svetog Arhanđela kod Prizrena. Tu je Lazar mogao da vidi kako su u jugozapadnom uglu hrama sahranjuju posmrtni ostaci cara Dušana i kako se grobnica zatvara sa poklopcem od beličastog mermera na kojem je izvajan visoki reljef cara Dušana.

Knez Lazar kao najmoćniji vladar u Raškoj

Unutrašnji sukobi i deobe stvorili su krizu srpske države. Sa nestankom carstva, posle iznenadne smrti Dušana Nemanjića, a potom i Cara Uroša (1355-1371), mnogi krupni i sitni feudalci, srpska vlastela ili „velikaši“ - kako ih pamti narodno predanje ugrozili su jedinstvo srpskih zemalja. O srpskim podelama jasno govori i vizantijski car Jovan Kantakuzin sledećim rečima:
20px-Wikiquote-logo.svg.png
„I na hiljadu strana rastureni počeše međusobno gloženje.“ (Jovan Kantakuzin, Istorija)
Slika raspada jasno se ocrtavala, a izgledala je ovako:

  • Zapadna Makedonija (Kralj Marko, sin i naslednik oca Vukašina i turski vazal posle 1371. godine)
  • Istočna Makedonija (Konstantin i Jovan Dragaš - isto kao turski vazali posle 1371. godine)
  • Zapadna Srbija : Župan Nikola Altomanović
  • Zeta (Balšići)
  • Kosovo (Vuk Branković)
  • Morava (Knez Lazar Hrebeljanović)
Pobedom na Marici Turcima je bio otvoren put za dalja porobljavanja srpskih pokrajina. Manji odredi turske vojske sejali su pustoš po selima i trgovima. „Strah... nevolja i nesreća ljuto su obli sve gradove i zapadne predele...“Lazar se počinje u svim intitulacijama nazivati „Gospodin vse Srbljem“, „Knez Srbljem“, što u stvari znači „Knez ili vladar srpskih zemalja“. Pored toga, Lazar upotrebljava i kraljevsko vladarsko ime Stefan Lazar. Čak se na aversu očuvanog pečata na „Lazarevoj darovnoj povelji“ Hilandaru iz 1379. nalazi lik Stefana Prvomučenika, zaštitnika loze Nemanjića. U poveljama se potpisuje crvenim mastilom. Od bitnog značaja, u skladu sa srednjovekovnom državnopravnom teorijom je to što je Lazar posedovao crkveni legitimitet.
Ugrožen od Turaka, izložen stalnoj opasnosti da ga napadne Nikola Altomanović, strahujući i od napada Ugara knez Lazar je morao i energično i mudro da dela na jačanju odbrambene moći svoje države. Pošto je imao veliki broj ženske rodbine, pretežno ženidbenim vezama uspeo je da okupi oko sebe svoje moćne susede. Sestru Draginju udao je za čelnika Musu, gospodara rudarskog kraja oko Kopaonika, grada i župe Brvenik, a kćer Maru, 1371. godine, za Vuka Brankovića. Dve mlađe svoje kćeri predao je knez Lazar svatovima u Kruševcu. Jelena se udala za Đurđa Stracimirovića Balšića, „gospodara vsom Zeti i pomorju“, a Teodoru za Nikolu Gorjanskog Mlađeg, uglednog feudalca u Južnoj Ugarskoj (Mačva).
Udadbama, uspostavljanjem savezničkih odnosa i oružanom borbom sa nepokornim velikašima uspeo je knez Lazar da ojača i teritorijalno proširi svoju državu. Sa okolnim velikašima osnovao je neku vrstu porodičnog saveza, kome je on bio na čelu. Najmoćniji članovi saveza posle kneza Lazara bili su njegovi zetovi Vuk Branković i Đurđe Stracimirović Balšić. Sa smrću cara Uroša nestalo je carskog dostojanstva. Pošto je po protokolu vizantijskog dvora, koji je primenjivan i na srpskom dvoru, samo car mogao dodeljivati visoka zvanja, te je Lazar ostao u zvanju kneza a Vuk Branković ima zakonsko pravo samo na naslov „gospodin“. „Blagoverni i hristoljubivi i Bogom prosvećeni knez Lazar i ljubazni mu sin gospodin Vuk“, zabeležio je nepoznati letopisac 1387. godine, „kada su vladali svim srpskim zemljama i pomorskim i tako u slozi i ljubavi pobeđivali neprijatelje svoje“.
Udruženim snagama kneza Lazara i bosanskog bana Tvrtka, 1373. godine pobeđen je, zarobljen u Užicu i oslepljen Nikola Altomanović. Pobednici su podelili njegovu oblast. Banu Tvrtku je pripao i manastir Mileševo u kome je sahranjen Sveti Sava. Potomak Nemanjića po ženskoj liniji, ban Tvrtko je odlučio da se 1377. godine kruniše za kralja Bosne i Srbije. Obred krunisanja izvršen je na grobu Svetog Save. Nepomućeno prijateljstvo kneza Lazara sa kraljem Tvrtkom jasan je dokaz da je Tvrtkov postupak smatran saglasnim sa srednjovekovnim poimanjem legitimnosti nasleđa prestola. To, međutim, nikako ne znači da je knez Lazar prestao da se smatra glavnim vladaocem na teritoriji srpskog carstva, tim pre što je i on preko svoje žene Milice bio u srodstvu sa izumrlom dinastijom Nemanjića.
Veran tradiciji vladara na srpskom prestolu, knez Lazar je pregao da podigne autoritet crkve i učini je moćnom potporom u borbi za učvršćenje svoje vlasti i odbranu od Turaka. U tom cilju smatrao je neophodnim da izmiri Pećku i Carigradsku patrijaršiju, koje su bile u neprijateljstvu od doba proglašenja Pećke patrijaršije 1346. godine kada se kralj Dušan krunisao za cara. Posle dugih pregovora u kojima se istakao monah Isaija, do izmirenja je došlo 1375. godine. Obred svečanog priznanja Pećke patrijaršije obavljen je u patrijaršijskoj crkvi u Peći. Bila je to velika svečanost, kojoj su, pored mnogobrojnih velmoža i crkvenih velikodostojnika, prisustvovale monahinje Jelisaveta (monaško ime carice Jelene), i Jefimija, udovica despota Jovana Uglješe. Monahinja Jelisaveta umrla je početkom novembra 1376. godine. Verovatno po dogovoru sa kneginjom Milicom, Jefimija je odmah posle njene smrti došla u Kruševac i nastanila se u dvoru kneza Lazara.
Kada mu se u Kruševcu rodila i peta kćer Olivera, knez Lazar je verovatno izgubio svaku nadu da će dobiti naslednika prestola. Zato nije teško zamisliti radost supružnika kada im se 1377. godine rodio sin, koji je na krštenju, po tradiciji loze Nemanjića, dobio ime Stefan. Posle Stefana kneginja je rodila još dva sina Vuka i Dobrivoja. Dobrivoje je umro kao dete a Vuk je rastao uz Stefana koji nije bio mnogo stariji.


Knez Lazar i borbe sa Turcima


220px-Knezlazar.jpg

Knez Lazar, romantičarska slika Đure Jakšića

Privredni i kulturni napredak države kneza Lazara ometan je stalnim pokušajima Turaka da je podčine. Zato je knez bio prinuđen da usredsredi svoju pažnju na vojne pripreme. Na teritoriji svoje države prvi put se sukobio sa jačim odredom turske vojske 1380/1381. godine kada su njegove vojskovođe Crep i Vitomir pobedili Turke na Dubravici kod Paraćina.
Mada poraženi u Bosni kod Bileće 1388. godine, Turci su odlučili da i po treći put napadnu kneza Lazara. Obavešten o njihovim pripremama, knez Lazar je 1389. godine preko svog zeta Nikole Gorjanskog, mačvanskog bana, ugovorom sa Ugrima osigurao zaleđe i pregao da prikupi što veću vojsku za predstojeću bitku. Obratio se za pomoć i kralju Tvrtku, koji je i po svojoj tituli bio dužan da učestvuje u borbama za odbranu nezavisnosti Srbije.
Obavešten da će Turci pokušati prodor preko Kosova, knez Lazar je na čelu svoje vojske sredinom juna došao na Kosovo.
„Pođimo, braćo i čeda“, - obratio se knez Lazar uoči bitke vojnicima, kako je zapisao nepoznati letopisac u Povesnom Slovu o knezu Lazaru, „pođimo na podvig koji je pred nama, ugledavši se na nagradodavca Hrista. Smrću poslužimo dužnosti, prolijmo krv našu, iskupimo život smrću i dajmo udove naših tela nepoštedimo za čast i otačastvo naše, a Bog će se svakako smilovati na ostatke naše i neće istrebiti do kraja rod i zemlju našu “.
Što se tiče sukoba sa Osmanlijama, letopisi govore da je Lazar imao uspeha u borbama s njima. Godine 1386. Orhanov sin, Murat I je predvodio vojsku na Srbiju. Srpska vojska, s knezom Lazarom na čelu, nalazila se na Toplici (na Pločniku) i tada je sprečen dublji prodor neprijatelja u unutrašnjost zemlje. Iz sažetih vesti letopisca stiče se utisak da su dva vladara izbegla sukob.
Posle smrti Ugarskog kralja Ludovika I (1382), knez Lazar je odbio položaj turskog vazala i zajedno sa kraljem Tvrtkom umešao se u dinastičke sukobe u Ugarskoj. Međutim, srpska država nije morala da brani samo severnu granicu već i južnu - na Kosovu. Turska horda je prešla preko zemljalja braće Dragaša i na pomolu je visio neizbežan sukob sa Srbijom. Bitka se odigrala na Vidovdan 28. juna 1389. godine na polju Kosovu.


200px-Krusevac-lazar_hrebljanovic.JPG

Spomenik u Kruševcu

U okršaju prvog sukoba Srbi su pobedili Turke. „Među vojnicima“, piše Konstantin Filozof u Žitiju despota Stefana Lazarevića, „koji su se borili pred vojskom beše neko veoma blagorodni (Miloš - zabeležio je neko na margini Konstantinovog dela) koga oblagaše zavidljivci svome gospodinu i osumnjičiše ga kao neverna. A ovaj da pokaže vernost, a ujedno i hrabrost, nađe zgodno vreme, ustremi se ka samome velikom načelniku kao da je prebeglica, i njemu put otvoriše. A kad je bio blizu, iznenada pojuri i zari mač u toga samoga gordoga i strašnoga vlastodršca. A tu i sam pade od njih. U prvi mah odolevali su Lazarevi ljudi i pobeđivali su. Ali već ne beše vreme za izbavljanje. Stoga i sin toga cara ojača opet u toj samoj bici i pobedi. Šta je bilo posle toga? Postiže Lazar blaženu smrt tako što mu je glava posečena, a njegovi mili drugovi molili su usrdno da poginu pre njega i ne vide njegovu smrt. Ova bitka bila je godine 6897. meseca junija 15. dan. A tada, tada ne beše mesta u celoj toj zemlji gde se nije čuo tužni glas ridanja i vapaj koji se ne može ni sa čime uporediti tako da se vazduh ispunio...“.
Na Kosovu polju: „mučenik Hristov postade veliki knez Lazar“ (Despot Stefan: natpis na stubu mramornom na Kosovu), izborom i opredeljenjem za nebesko ispuni reči Njegove: „Od ove ljubavi nema veće do ako ko položi život za bližnje svoje“. Jn 15;13. Onome koji je učinio izbor dostojan Nebeskog Cara narod nepokolebljivo imenu dodaje - car - i ovenčava ga oreolom svetavštva a Crkva kanonizuje, već nekoliko godina posle pogibije.


Sahrana kneza Lazara


180px-Knez_Lazar_sa_freske_iz_Lazarice.JPG

Lik kneza Lazara sa freske u crkvi Lazarici

Iz Mitropolijske crkve u Prištini telo Kneza Lazara 1390/1391. god. preneseno je u njegovu zadužbinu manastir Ravanicu. Zbog nadiranja Turaka i stanovništvo i monaštvo biva prinuđeno da napušta ognjišta i svetinje. Sa sobom nosi i najveću dragocenost - mošti Lazareve. Nastavlja svetitelj da deli sudbinu svog naroda, preko Beograda do Sent Andreje u Ugarskoj posle nekoliko godina prenesen u fruškogorski manastir Vrdnik (Nova Ravanica). Tokom Drugog svetskog rata, godine 1942. zbog ustaških pustošenja pravoslavnih svetinja u Sremu, mošti bivaju prenesene u Sabornu crkvu u Beograd.
Godine 1954. Sveti arhijerejski sabor SPC doneo je odluku o prenošenju moštiju Sv. Kneza u Ravanicu. Ova odluka se sprovodi o šestotoj godišnjici Kosovske bitke, 1989. godine i to tako što su njegove mošti izlagane na putu kroz veliki broj srpskih gradova i manastira.
Tako je od Vidovdana 1988. do avgusta 1989. ćivot iz Beogradske Saborne crkve preko manastira Vrdnika, Ozrena, Tronoše i Ćelija, zatim Šapca, Valjeva i Kragujevca, pa manastira Žiča, Ljubostinja i Pavlica prenesen do Kosova. Na Gazimestanu, mestu kosovske bitke, održan je pomen a potom, posle boravka u manastiru Gračanica i svečanih vidovdanskih bogosluženja, ćivot sa Lazarevim moštima preko Niša, Kruševca i manastira Manasija, prenesen je u Ravanicu.
Porodica

Sa Milicom knez Lazar je imao dece:

  • Mara, udata za Vuka Brankovića
  • Dragana, udata za bugarskog cara Ivana Šišmana
  • Teodora, udata za bana Nikolu II Gorjanskog
  • Jelena, udata prvo za Đurđa II Balšića, kasnije za Sandalj Hranića
  • Olivera, udata za sultana Bajazita
  • Stefan, srpski despot 1389-1427
  • Vuk
  • Dobrivoje
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Sveta carica Milica

Milica Hrebeljanović
Izvor: Vikipedija


Milica Hrebeljanović
250px-Kneginja_Milica.jpg


Datum rođenja: 1335.
(Srbija) Datum smrti: 11. novembar 1405.
(Srpska despotovina)
Kneginja Milica (*oko 1335 — †11. novembar 1405), bila je žena srpskog kneza Lazara i pravoslavna svetiteljka.

Poreklom je iz vladarske porodice Nemanjića. Njen otac bio je knez Vratko, u narodnoj tradiciji poznatiji kao Jug Bogdan. Vratko je bio praunuk Nemanjinog sina Vukana i unuk Vukanovog sina Dimitrija u monaštvu Davida. David je sazidao manastir Davidovicu i praznuje se kao svetitelj u Srpskoj pravoslavnoj crkvi svakog 7. oktobra.
Milica je rođena oko 1335. godine, a oko 1353. udala se za Lazara Hrebeljanovića. Posle smrti cara Uroša Lazar postaje knez Raške sa prestonicom u Kruševcu.
Imali su osmoro dece, tri sina:

  • Dobrovoj (umro ubrzo po rođenju),
  • Stefan i
  • Vuk
i pet kćerki:

  • Jelena,
  • Mara,
  • Dragana,
  • Teodora i
  • Olivera.
Mara je bila udata za Vuka Brankovića, Jelena za Đurđa II Balšića, Dragana za bugarskog cara Ivana Šišmana, Teodora (Jelena) za bana Nikolu II Gorjanskog (mađ. Garay Miklós), a najmlađa Olivera za turskog sultana Bajazita.
Kad joj je muž 1389. poginuo u Kosovskoj bici, Milica je upravljala narodom i državom, jer su joj sinovi bili još deca. To su za državu bila teška vremena. Kada je njen stariji sin Stefan odrastao, postao je vladar. Tada je mogla da napusti državna poslove. Otišla je sa svojom rođakom Jefimijom u manastir Ljubostinju, koji je sama osnovala. U njemu se zamonašila i dobila ime Evgenija. Pred smrt primila je monaški zavet velike shime i dobila novo ime Efrosinija. U manastiru Ljubostinji provela je svoje poslednje dane, tu je preminula 11. novembra 1405. godine. U tom manastiru je i sahranjena.
Srpska pravoslavna crkva je proslavlja kao svetiteljku 19. jula po crkvenom kalendaru ili 1. avgusta po novom kalendaru. Istog dana proslavlja se i njen sin despot Stefan Lazarević.
Kneginja Milica se bavila i diplomatskom delatnošću, zajedno je sa Jefimijom 1398. išla kod sulatana Bajazita da zastupa interese svoga sina Stefana. Tom prilikom je izdejstvovala prenos moštiju svete Petke iz Vidina u Beograd. Mošti su bile smeštene u kapelu svete Petke na Kalemegdanu, danas su one u rumunskom gradu Jaši.
Bavila se i književnošću, poznata su njena dela „Molitva matere“ i „Udovstvu mojemu ženik“. Smatra se da su književni dar od nje nasledili ćerka Jelena Balšić i sin despot Stefan.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.464
Najbolje bi bilo, zjovane29, da prekopiraš sve iz Vikipedije što se odnosi na svetitelje, pa da zalijepiš ovdje. Padne li ti nekada na pamet da je Vikipedija dostupna svakome kao i tebi i da se sve ovo što kopiraš može i tamo vidjeti?! Ovdje bi trebalo potavljati teme na kojima će se voditi rasprva, a ne golu faktografiju, o kojoj se nema šta reći.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Sveti kralj Milutin

Stefan Uroš II Milutin

Izvor: Vikipedija


Stefan Uroš II Milutin
260px-Le_roi_Milutin_de_serbie.jpg

Freska iz kraljeve crkve u Studenici,
oko 1314. godine

Datum rođenja oko 1253. Mesto rođenja nepoznato Datum smrti 29. oktobar 1321. Mesto smrti Nerodimlje kod Uroševca, Srbija Grob Manastir Banjska
(Crkva svete Nedelje
u Sofiji
20px-Flag_of_Bulgaria_%28bordered%29.svg.png
Bugarska)
Titula Kralj Srbije Period 1282 — 1321 Prethodnik Stefan Dragutin Naslednik Konstantin/Stefan Poreklo Dinastija Nemanjići Otac Uroš I Majka Jelena Porodica Supružnik Jelena?
Jelisaveta
Ana
Simonida
Deca Stefan
Konstantin
Carica (Zorica)
Ana (Neda)
Stefan Uroš II Milutin Nemanjić (rođen oko 1253, umro u Nerodimlju 29.10.1321) je bio kralj Srbije1282—1321) i jedan od najmoćnijih srpskih vladara u srednjem veku[4]. Pripadao je dinastiji Nemanjićasin kralja Uroša I (1243—1276), mlađi brat kralja Dragutina (kralj Srbije 1276—1282, kralj Srema 1282—1316) i otac kralja Stefana Dečanskog (1322—1331). ( i bio je mlađi
Tokom njegove četrdesetogodišnje vladavine, kraljevina Srbija je otpočela svoje značajno širenje ka jugu na račun Vizantije sa kojom je 1299. godine uspostavljena nova granica na liniji Ohrid—Prilep—Štip (koje su držali Vizantinci), čime je srpskoj državi priključen severni deo današnje Albanije i veći deo današnje Republike Makedonije. Pored toga, vodio je uspešne ratove sa Bugarima, od kojih je trajno osvojio Braničevo sa Kučevom i Tatarima. Posle Dragutinove smrti 1316. godine došao je u sukob sa kraljem Mađarske Karlom Robertom (1310—1342) zbog zauzimanja poseda svog brata i tada je izgubio Mačvu i Beograd (1319), ali je uspeo da zadrži Rudnik i Braničevo. On je prvi kralj Srbije koji postaje ozbiljan politički faktor u regionu, koji sklapa ofanzivne saveze, ali i biva meta jakih saveza okolnih država. Uporedo sa tim, ženidbama je uspeo da obezbedi osvajanja iz uspešnih ratova sa Vizantijom i Bugarima, dok je sukob sa Tatarima okončao slanjem svog sina-naslednika Stefana kao taoca.
Na unutrašnjem planu je izvršio promenu sa raškog skromnog dvora, ceremonija i titula na vizantijsko uređenje sa raskošnim dvorom. Podigao je i obnovio veći broj manastira i crkava među kojima se izdvajaju Bogorodica Ljeviška, Gračanica, Kraljeva crkva u Studenici, Bogorodica Trojeručica u Skoplju, Staro Nagoričane i njegova zadužbina Banjska na prostoru njegove države odnosno manastirska crkva u Hilandaru van njegove države. Paralelno sa razvojem sakralne arhitekture koja je u njegovo doba dobila novi oblik poznat kao Vardarski stil, razvijala se i fortifikaciona arhitektura u kojoj su najznačajniji dometi manastirsko utvrđenje u Hilandaru i proširenje Beogradske tvrđave gradnjom Zapadnog Podgrađa sa pristaništem (mada ima onih koji to proširenje pripisuju i Stefanu Dušanu (kralj 1331—1346, car 1346—1355)). Zbog svog zadužbinarskog delovanja je kanonizovan dve i po godine nakon smrti i proglašen Svetim kraljem, a njegovo žitije je napisao njegov saradnik i kasniji arhiepiskop srpski Danilo II (1324—1337).
Ženio se čak pet puta, poslednji put Simonidom 1299. godine i iz tih brakova je imao dva sina StefanaKonstantina i dve ćerke Anu (Nedu) i Caricu (Zoricu). Iako je značajno proširio i ojačao srpsku državu i uveo vizantijsko uređenje u nju, nije uspeo da konsoliduje unutrašnje prilike u zemlji, tako da je posle njegove smrti došlo do građanskog rata. Protiv njegovog zakonitog naslednika i mlađeg sina Konstantina pobunio se stariji sin Stefan (Ćorović navodi da je Konstantin bio stariji), a u borbe oko prestola se uključio i Dragutinov sin Vladislav koji je prema Deževskom sporazumu iz 1282. godine. Rasulo u zemlji je bilo toliko da se pojedina vlastela jednostavno otcepila (kao Branivojevići u Zahumlju), a bande pljačkaša su napadale čak i povorku koja je prenosila Milutinovo telo u njegovu zadužbinu manastir Banjsku. i trebao da nasledi Milutina

Život pre dolaska na vlast (1253—1282)



230px-Mladi_milutin_Sopocani.jpg

Mladi kraljević Milutin, freska iz manastira Sopoćani

Milutin je na istorijsku scenu stupio je 1267. godine, kada je njegov otac počeo da pravi planove o naslanjanju na Vizantiju i odbacivanju vazalnih odnosa prema Mađarima. On je tada započeo pregovore sa vizantijskim carem Mihajlom VIII o ženidbi njegove ćerke Ane za Milutina i o njegovom imenovanju za naslednika, umesto starijeg sina i mađarskog zeta Dragutina. Pregovori su otpočeli i na čelu vizantijske delegacije se nalazio Jovan (XI) Vek (vaseljenski patrijarh 1275—1282), ali je već u samom startu došlo do razmimoilaženja u stavovima dve strane, koja je oličena u Pahimerovom zgroženom opisu srpskog dvora i Dragutinove supruge, mađarske princeze Katarine koja je sedela u staroj haljini i prela. Međutim interes obe strane bio je jači od međusobnih razlika, tako da se nastavilo sa pregovorima. Oni su se na kraju okončali neuspešno, pogotovo posle Uroševog poraza i zarobljavanja od strane Mađara u Mačvi 1268. godine. On je tom prilikom, da bi bio oslobođen, morao da Dragutina uzdigne na rang mladog kralja tj. prestolonaslednika i dodeli mu oblast na upravljanje.
Posle ovog poraza Srbi prilaze širokom savezu protiv Vizantije, a samog Uroša sa vlasti 1276. godineGackog, posle čega se Uroš zamonašio, a Dragutin je postao novi kralj. Sam proces je posredno podržala kraljica Jelena koja je posle toga dobila na upravu Zetu, Trebinje, gornji Ibar i Plav, a pretpostavlja se da se slično poneo i sam Milutin i da je tom prilikom dobio određene oblasti na samostalnu upravu, dok je jedini koji je posle okončanja borbi ustao protiv ove odluke bio srpski arhiepiskop i Urošev prijatelj Joanikije (1272—1276), koji se demonstrativno povukao sa svog položaja i poslednje godine proveo sa bivšim kraljem koji je umro 01.05.1277. godine kao monah Simon. zbacuje Dragutin, pobedivši ga, uz pomoć mađarskih snaga, kod

Vladavina


Sabor u Deževi i osvajanja (1282—1292)

200px-StefanDragutin.jpg

Stefan Dragutin, freska iz crkve svetog Ahilija u Arilju

Naslanjanje na Mađare, neaktivnost prema Bugarskoj u kojoj je besneo građanski rat, poraz od Vizantije i njen prodor do Lipljana stvorili su nezadovoljstvo među srpskom vlastelom prema kralju Dragutinu. Njegovu vladavinu je dodatno opterećivala pobuna i zbacivanje oca koja je smatrana nemoralnom, a presudna kap, koja je iskorišćena kao povod za sazivanje sabora, bio je Dragutinov pad sa konja pri lovu kod Jeleča početkom 1282. godine i teža povreda noge, koja ga je učinila gotovo nepokretnim na duže vreme.
Sabor srpske vlastele je sazvan u Deževi i na njemu je Dragutin predao vlast svom mlađem bratu Milutinu, dok je za sebe zadržao oblasti severno od Zapadne Morave sa Dabrom, Rudnikom i oblastima oko današnjih Arilja i Priboja. Sami izvori o saboru su vrlo nejasni ne zna se šta je tačno dovelo do njega odnosno da li je vlastela primorala Dragutina na ovaj čin ili je on shvatio šta se sprema i samoinicijativno predao vlast. Takođe se ne zna sa sigurnošću ko je trebalo da nasledi Milutina, ali se smatra da je jedna od saborskih odluka bila i da Milutina nasleđuju Dragutinovi, a ne njegovi sinovi.
Milutin je nasledio i bratovljevo učešće u velikom savezu koji je formirao kralj obeju Sicilija Karlo I sa ciljem rušenja vizantijskog cara Mihajla VIII i obnove Latinskog carstva koje je Mihajlo srušio 1261. godine. Savez, koji je nastajao još 1267. godine kada je Mihajlo pokušao da u Urošu I pronađe saveznika, dostigao je vrhunac početkom osme decenije XIII veka kada je, posle smrti pape Nikole III1277—1280) koji je podržavao Mihajla VIII i Lionsku uniju, novi papa postao Karlov čovek Martin IV1281—1285). Oko Karla I u njemu su se, pored Dragutina odnosno Milutina, našli:

  • Filip Kurtene, sin Balduina II (1228—1261) i titularni latinski car
  • Mletačka republika, koja je do 1279. godine bila na Mihajlovoj strani (tj. imala sa njim zaključeno primirje)
  • Jovan I Anđeo, vanbračni sin epirskog despota Mihajla II (1237—1271) i vladar Tesalije
  • Georgije I Terter, bugarski car koji je srušio provizantijskog Jovana Asena II (III) (1279—1280)
dok je sam papa Martin dao savezu svojevrstan blagoslov, proklevši Mihajla VIII koji je prihvatio uniju kao šizmatika i zabranivši katoličkim vladarima da sarađuju sa njim. Plan je bio da Milutin i Jovan udare na Makedoniju, a da Karlo, Filip i Mlečani udare na sam Carigrad.

Osvajanja po Vizantiji

U sklopu ovog saveza je ratna dejstva 1281. godine otpočeo Dragutin, ali su ona, posle početnih uspeha, okončana jakom vizantijskom kontraofanzivom. Iste godine kada je preuzeo vlast Milutin u saradnji sa nekadašnjim vizantijskim vlastelinom Kotanicom prodire na jug i zauzima oba (Gornji i Donji) Pologa (oblast oko Tetova), Skoplje, Ovče Polje, Zletovo i Pijanec (Pijanac, gornji sliv Bregalnice oko današnjeg Delčeva). Paralelno sa njegovim napadima sa juga je na Vizantiju udario Jovan I Anđel koji je takođe imao značajnijih uspeha. Međutim, ključni faktor ove koalicije bili su Napuljski Anžujci i dok su Milutin i Jovan napredovali na Balkanskom poluostrvu, na Apeninskom je uz logističku i finansijsku31. 03. 1282. godine do velike narodne pobune poznate kao Sicilijansko večernje, koja je dovela do proterivanja Anžujaca sa Sicilije i dolaska snaga Petra III Aragonskog1276—1285) na nju, primoravši Karla I da svoje snage spremljene za udar na Vizantiju, okrene sukobu sa kraljevinom Aragon i odbranu preostalih poseda. Ovim potezom je Mihajlo VIII uspeo da uništi anžujsku Kraljevinu obeju Sicilija i trajno je onesposobi za dejstvo na Balkanu. Sa druge strane Jadrana, osvajanja su približila Milutina i Jovana i oni su iste godine učvrstili svoj savez udajom Jovanove ćerke nepoznatog imena za Milutina, koji je po stupanju na presto oterao svoju prvu suprugu Jelenu.

Posle sloma Karlovog saveza, Mihajlo VIII se okrenuo sređivanju prilika na Balkanskom poluostrvu podigavši veliku najamničku vojsku kojom je planirao da suzbije Milutina i Jovana. Međutim na početku tog pohoda 11. 12. 1282. godine nedaleko od Rodosta (Ilaigita, turski naziv je Tekirdag) Mihajlo umire, a komandu nad vojskom preuzima njegov sin i naslednik Andronik II. On je bez obzira na očevu smrt nastavio pohod, ali ga nije sam poveo, već je na Srbiju poslao najamljene Tatare u pljačkaški, a ne u osvajački pohod[3]. Bez obzira na to, Tatari su predstavljali ozbiljanu vojnu snagu i Milutin se povukao pred njima, a njihovi pljačkaški odredi su prodrli do Lipljana i Prizrena. Njihovo napredovanje je zaustavio nabujali Beli Drim u kome se deo vojske predvođen Črnoglavom podavio pokušavajući da ga prepliva na konjima, dok je sam vođa uspeo da ga pređe, ali je ubijen u sukobu sa srpskim odredima, a njegova glava je nataknuta na kolac i poslata Milutinu. Posle toga su se drugi pljačkaški odredi povukli nazad u Vizantiju.
Nakon njihovog povlačenja, Milutinu se u borbi pridružuje i Dragutin sa svojim snagama i oni zajednički započinju novi prodor duboko u Vizantiju 1283. godine, dočekavši Božić kod Nasuda (Nausa). Njihove snage prodiru u strumsku i sersku oblast, kod Hristopolja izbijaju na Egejsko more i Svetu goru, ali te oblasti ne zauzimaju trajno, već se posle prodora povlače na zimovanje u centralnoj Makedoniji. Dragutin se posle toga vraća u svoju oblast, a Milutin naredne godine samostalno nastavlja ofanzivu. On tokom 1284. godine zauzima Debar, Kičevo i Poreč (e), čime je ovladao zapadnom Makedonijom i severom današnje Albanije i pomerio granice kraljevine Srbije na jug pred vizantijska utvrđenjaStrumicu, Prilep, Ohrid i Kroju. Tokom ove akcije, Milutin nije samo upao u Vizantiju, već je prodro i u državu svog bivšeg tasta odnosno Tesaliju. Ovim se završavaju Milutinova trajna širenja ka jugu, svi prodori u Vizantiju koje on bude napravio posle 1284. godine postići će samo priznavanje osvajanja načinjenih tokom prve tri godine njegove vladavine.
Tokom ove tri godine osvajačkih ratova, Milutin je uspeo da promeni tri supruge. Prvo je 1282. godine po preuzimanju vlasti, svoju prvu suprugu Jelenu, koja je najverovatnije bila ćerka nekog srpskog velmože, zamenio ćerkom svog saveznika Jovana Anđela. Sa njom je dobio sina Konstantina, ali ju je već 1283. godine vratio ocu i oženio se rođenom sestrom mađarskog kralja Vladislava IV Kumanca i Dragutinove supruge Katarine Jelisavetom, koja je u to doba bila monahinja. U braku sa njom dobio je ćerku Caricu (Zoricu), ali se taj brak okončao već 1284. godine, kada se Milutin oženio ćerkom bugarskog cara Georgija Tertera Anom, sa kojom je ostao u braku do 1299. godine i sa kojom je dobio sina Stefana (drugi autori navode da je Stefan bio stariji od Konstantina tj. da je rođen u prvom Milutinovom braku sa Jelenom) i ćerku Anu (Nedu).

Borbe sa Bugarima i Tatarima

U to vreme je mađarski kralj Vladislav IV predao Dragutinu na upravu Mačvu sa Beogradom i oblasti Soli i Usoru na tlu današnjih severnih delova Bosne i Hercegovine i on je u njima samostalno vladao nazivajući se sremskim kraljem. Istovremeno se kriza koju su Tatari stvorili u Bugarskoj povećavala, a jedan od njenih pokazatelja bilo je i praktično osamostaljivanje pojedinih velikaša. Tako su Drman i Kudelin Braničevsku oblast pretvorili u svojevrsno razbojničko leglo iz koga su uznemiravali susedne oblasti kojima su vladali Dragutin i kralj Mađarske Vladislav. Mađari su pokušali 1285. godine da ih suzbiju, ali su u pretrpeli poraz u Gornjačkoj klisuri u pokušaju da se probiju do Ždrela (13kmjugoistočno od Petrovca), u kome su se njih dvojica utvrdili. Posle njih je i Dragutin pokušao da ih suzbije, ali je i on teško poražen. O težini poraza svedoče i navodi da su bugarski velikaši posle toga krenuli u osvajačku kontraofanzivu. Njihov prodor primorao je Dragutina da pozove svog brata u pomoć i oni su se sastali u Mačkovcu na Moravi dogovorivši se o zajedničkoj akciji. Njihove združene snage slomile su otpor Drmana i Kudelina, zauzele Ždrelo, a potom i celu Braničevsku oblast sa istoimenim gradom i Kučevom koja je ušla u sastav Dragutinove države.


300px-Baba_Vida_Klearchos_1.jpg

Vidinski Grad

Najverovatnije je zauzimanje Braničeva pokrenulo vidinskog kneza Šišmana, koji je poput Drmana i Kudelina bio tatarski vazal, da na čelu tatarskih pljačkaških odreda prodre u kraljevinu Srbiju. Oni su prodrli duboko, čak do Peći odnosno Hvosna i jedan od ciljeva im je bila i pljačkanje manastira svetih Apostola kod Peći (Pećka Patrijaršija), ali ih je u tome omela jača srspka vojska koja se iznenada pojavila sa juga i suzbila ih, mada Danilo Pećki u svom žitiju navodi da je Šišmanove snage odbilo Božije znamenje straha. Samo datovanje ovog Šišmanovog pohoda, kao i njegovi motivi nisu poznati, ali se smatra da je do njega došlo posle 1291. godine kao reakcija na zauzeće Braničeva. Srpske snage se nisu zaustavile na zaustavljanju prodora, već su se pokrenule u kontraofanzivu i proterale Šišmanove snage do samog Vidina koji je tom prilikom zauzet, a sam Šišman se spasao prešavši u čamcu Dunav. Milutin je prvobitno planirao da poruši Vidinski Grad[10], ali je ipak prihvatio pregovore koje mu je ponudio sam Šišman rečima:

Gospodine moj, slavni kralju, odvrati jarost gneva tvoga od mene, jer što sam učinio, prema mojim delima ovo sve dođe na mene. No neću nastaviti ka ovom da imam takvu zlu misao u srcu mome. Primi me kao jednoga od vazljubljenih tvojih, sa kletvom izrekavši, da do izdisanja moga neću više pogrešiti tvojoj volji
Njih dvojica su sklopili mir po kome je Šišmanu vraćen Vidin i njegova oblast koju je osvojio Milutin, a on se zauzvrat oženio ćerkom srpskog velikog župana Dragoša i postao Milutinov vazal.


200px-Milutin_Arilje.jpg

Kralj Milutin, freska iz crkve svetog Ahilija u Arilju (oko 1296. godine)

Proterivanje Drmana i Kudelina, koji su pred Srbima pobegli svom de jure suverenu tatarskom kanuNogaju (?—1299), kao i Šišmanovo priznavanje srpske vrhovne vlasti umesto tatarske, pokrenuli su Nogaja da se okrene zbivanjima na Balkanskom poluostrvu i utvrdi svoje pozicije na njemu. On je zbog toga pokrenuo veliku vojsku ka Srbiji sa ciljem da se razračuna sa Milutinom i njegovom ofanzivom. Kralj Srbije je bio svestan Nogajeve vojne nadmoći, zbog čega mu je u susret umesto vojske, poslao poslanike da pregovaraju o sklapanju mira. Nogaj je njegove poslanike primio i saglasio se sa njima o sklapanju mira kojim je priznato uz Milutinovo obećanje da su njegove akcije protiv bugarskih velikaša bile defanzivnog karaktera i da on ne planira da se proširuje na istok na račun drugih Nogajevih bugarskih vazala. Sam kan je sa svoje strane tražio od Milutina taoce koji će garant da će se Milutin pridržavati ugovorenih obaveza, što je kralj Srbije ispunio poslavši kanu svog sina Stefana i decu svojih viđenijih velikaša, tako da je 1292. godine između njih zaključen mirovni ugovor koji su ispoštovali obojica. Nogajevi motivi za sklapanje ovako povoljnog mira sa Srbijom u poziciji jasne vojne nadmoći nisu poznati, ali je najverovatnije da on sam nije bio preterano zainteresovan za Balkansko poluostrvo i širenje na njemu.

Novi napadi na Vizantiju i sklapanje mira (1292—1301)

U doba srpskih sukoba sa Bugarima i Tatarima, na južnim delovima zapadnog Balkana došlo je do napredovanja vizantijskih snaga i potiskivanja preostalih državica na prostoru današnje Grčke. Anžujci su nastavljali svoju ofanzivnu politiku ka Vizantiji preko Filipa I Tarentskog (1294— 1332) sina Karla II Napuljskog (1285— 1309) koji je od 1294. godine bio nosilac prava latinskih careva i Karla Valoe, brata francuskog kralja Filipa IV Lepog (1285— 1314). Filip je polažući prava na prostor nekadašnjeg Latinskog carstva i njegovih vazala preuzeo preostale Anžujske posede na Balkanskom poluostrvu i ženidbom sa ćerkom epirskog despota Nićifora I (1271— 1296) ojačao svoj položaj zadobivši i gradove u Etoliji. Istovremeno je između vladara Tesalije i Epira vladala zategnutost koju su iskoristili Vizantinci1290. godine ili oko 1295. godine zauzeli Drač, čime su ponovo izbili na Jadransko more oduzevši Anžujcima značajnu bazu za operacije na Balkanskom poluostrvu. Povezivanje Epirske despotovine sa Filipom pokrenulo je 1295. godine otvoreni rat sa Tesalijom u kome je despotovina suzbijena i bila primorana da zatraži vizantijsku pomoć. Već naredne godine umiru i vladar Epira Nićifor I i Tesalije Jovan I, bivši tast kralja Milutina, a vlast u Epiru preuzima Nićiforova udovica Ana i vizantofilska struja u državi, što dodatno ojačava Vizantijske pozicije u zapadnim delovima današnje Grčke. i


320px-Durres_Old_city_wall_2.JPG

Ostaci tvrđave u Draču

Od početka Milutinove vladavine 1282. godine, srpski odredi u manjem ili većem obimu nisu prestajali da upadaju u Vizantiju i uznemiravaju njene pogranične oblasti. Iako su akcije većeg obima, odnosno osvajačke prirode posustale nakon 1284. godine, Milutin se nije odrekao napredovanja ka jugu. Nakon smirivanja situacije na istočnim granicama 1292. godine i dešavanja koja su potom usledila u Epiru i Tesaliji, srpski kralj pokreće 1296. godine novi pohod na Vizantiju i tokom njega srpska vojska uspeva da zauzme vizantijski Drač.
Novi prodor Srba i gubitak Drača, dovode 1297. godine do velike ofanzive na Srbiju na čijem se čelu našao iskusni vojskovođa Mihajlo Glavas. Međutim i ovaj pohod nije postigao željeni uspeh, posle čega se pristupilo pregovorima o miru između dve monarhije. Vizantiji je sa jedne strane bio neophodan mir odnosno savez sa Srbijom da bi mogla da sredi prilike kako na Balkanskom poluostrvu, tako i u Maloj Aziji u kojoj su turski emirati bili u stalnoj ofanzivi, tako da je već oko 1300. godine, skoro cela Mala Azija osim nekih većih, mahom priobalnih, utvrđenih gradova (Nikeja, Nikomedija, Brusa, Sard, Filadelfija, Magnezija, Herakleja, Smirna, Fokeja,…) bila u njihovim rukama. Milutinu je bio potreban mir da bi mogao da sredi prilike u sopstvenoj državi, tačnije da u svoju korist reši predstojeći sukob sa bratom Dragutinom o tome ko će naslediti Milutina, pošto je prema jednoj od odredbi DeževskogStefanu koji se 1299. godine vratio iz tatarskog zatočeništva ugovora to trebalo da bude Dragutinov sin, dok se Milutin spremao da svoju državu ostavi svom sinu

Pregovori sa Vizantijom i ženidba sa Simonidom


200px-Serres_IM_Prodromou_Andronicos.jpg

Andronik II, freska iz manastira kod Sera

Zbog toga su 1297. godine otpočeli pregovori o sklapanju mira i savezništva, između Milutina sa jedne i Andronika II sa druge strane, koje bi trebalo da učvrsti brak srpskog kralja sa vizantijskom princezom. Na čelu vizantijskog pregovaračkog tima nalazio se Teodor Metohit koji je od početka pregovora do njihovog okončanja u proleće 1299. godine pet puta dolazio u kraljevinu Srbiju. Osnovu ugovora činilo je vizantijsko priznanje srpskih osvajanja severno od linije Kroja—Ohrid—Štip—Prilep koja su postignuta do 1284. godine kao miraza uz jednu vizantijsku princezu koja bi postala nova Milutinova supruga. Andronik II je prvo ponudio svoju sestru Evdokiju koja je bila udovica trapezuntskog cara Jovana II1280—1297). Međutim ona je odbila da se uda u jednu varvarsku zemlju, pa je ostala u TrapezuntuAleksija II (1297—1330), koji nije bio u dobrim odnosima sa svojim ujakom Andronikom II. Njeno odbijanje je dovelo njenog brata u bezizlaznu situaciju jer je nije mogao da ispuni svoj deo već ugovorenog saveza, što je Milutin jasno naglasio da smatra uvredom i da će na nju odgovoriti ratom. Zbog toga je odlučio da srpskom kralju ponudi svoju petogodišnju ćerku Simonidu. Milutinu je na to pristao, što jasno svedoči o tome da je po sredi bio politički brak iz koga je Milutin osim vojne koristi, značajno dobijao i na prestižu, jer je on postao zet vizantijskog cara i prestao da bude uzurpator severne Makedonije, već njen zakoniti vladar koji je tu zemlju dobio kao miraz, što posebno ističe u svojoj povelji Hilandaru. Sam zvanični čin je obavljen na ničijoj zemlji kraj VardaraUskrsa 1299. godine i tom prilikom su Vizantincima predati:

  • Ana Terter, dotadašnja Milutinova supruga čiji je brak proglašen nevažećim
  • Kotanica, nekadašnji vizantijski vlastelin koji je 1281. godine prebegao Srbima i od tada predvodio njihove napade na Vizantiju
  • srpski taoci
dok su Milutinu predati vizantijski taoci i mlada Simonida koju je dočekao sam Milutin kleknuvši pred njom. Kraljevini Srbiji su tom prilikom priznate ranije osvojene teritorije, dok su Vizantiji vraćeni neki posedi koje je do tada kontrolisala srpska vojska, među kojima se verovatno našao i sam Drač.


280px-Drzava_Nemanjica_krajem_XIII_i_pocetkom_XIV_vijeka_1.svg.png


Država Nemanjića, krajem XIII i početkom XIV veka: 1. Milutinova teritorija; 2. Dragutinova država; 3. Milutinova osvajanja do 1299. godine; 4. Privremeni gubitak teritorije u Humu, početkom XIV veka.


Međutim sklapanje ovakvog sporazuma, dovelo je do velikih negodovanja na obe strane, ponuda drugih susednih država da Milutina za sebe vežu rodbinskim vezama, ali su sile koje su na njega primorale oba vladara bile jače od svih tih faktora.

  • U samoj Vizantiji jak otpor braku pružala je crkva, zbog činjenice da je to Milutinu već peti brak (sam četvrti brak se smatrao teškom povredom hrišćanskog morala), kao i zbog toga što je Simonida tek dete, a on je već u svojim kasnim četrdesetim, tako da je na ovaj brak bačena anatema.
  • U samoj kraljevini Srbiji je postojala jaka opozicija u redovima vlastele, koja je bila protiv sklapanja mira sa Vizantijom i prekidanja ratnih dejstava koja su bila više nego uspešna i donosila joj značajna sredstva. Pored vlastele, protiv braka je bio i deo sveštenstva[9].
  • Tokom ovih pregovora, predstavnici Tesalije su pokušali da Milutina odgovore od sklapanja braka i mira sa Paleolozima, dok mu je udovica bugarskog cara Smileca (1292—1298) ponudila da uzme nju za suprugu i sa njom Bugarsko carstvo u miraz.
Građanski rat sa bratom Dragutinom (1301—1312)

Teško je sa sigurnošću govoriti o odnosima između Dragutina i Milutina, kao i o stvarima koje su dovele do krize njihovih odnosa, ali se smatra da taj odnos od početka nije bio topao i bratski, a da je najveći njihov kamen spoticanja bilo pitanje Milutinovog naslednika koje su obojica želela da reše u svoju korist, što je na kraju dovelo do otvorenog građanskog rata. Izvesno je da se pravi rat rasplamsao oko 1301. godine, ali je i pre toga bilo jasno da će do njega doći, o čemu svedoče i pomoćni odredi koje je Milutin dobio iz Vizantije 1299. godine prilikom sklapanja braka. Dragutin, sa druge strane, nije mogao da računa na podršku tazbine, pošto se kraljevina Mađarska od ubistva Vladislava IV 1290. godine nalazila u građanskom ratu oko prestola u kome je i sam Dragutin aktivno učestvovao.


320px-Dubrovnik-L04-1.jpg

Stari grad u Dubrovniku

Kralj Milutin 1301. godine dolazi u sukob sa Dubrovačkom republikom izdavanjem naredbe da se pozatvaraju dubrovački trgovci u kraljevini Srbiji, zauzećem priobalnog pojasa oko grada sa Cavtatom i kopnenom blokadom grada. Republika svetog Vlaha je na to odgovorila zauzimanjem Mljeta, pomorskom blokadom ušća Bojane i napadom na Kotor, koji je odbijen. Tokom naredne godine otpočeli su pregovori koji su okončani 14.09. iste godine mirovnim ugovorom koji je zaključen uz posredovanje Mletačke republike koja je u to doba bila dubrovački senior. Ostaje nejasan povod za ovaj sukob, koji je možda bio u vezi sa sukobom sa Dragutinom ili je pak Milutin kao vizantijski saveznik blokirao Dubrovnik kao Mletačkog vazala usled tekućeg sukoba Mlečana i Vizantije, koji je proizašao iz mletačko-đenovljanskog rata (1294—1299), koji se te godine završio sklapanjem primirja na deset godina, ali je izvesno da je ovim ratom kraljevina Srbija zadobila Cavtat i priobalni pojas oko grada, a Mljet je ostao u njenom sastavu.
Situacija na Balkanskom poluostrvu u to doba je bila poprilično kompleksna i u gotovo svim njegovim delovima besneli su ratovi. Na njegovim zapadnim delovima su pored sukoba između Dragutina i Milutina po kraljevini Srbiji, besneli sukobi u kraljevini Mađarskoj između protivnika Karla Roberta (među kojima je bio i Dragutin) i njegovih pristalica, među kojima su se isticali Šubići koji su ga i ovenčali 1300. godine za kralja u Zagrebu, ali i u banovini Bosni između Šubića i Kotromanića tj. bogumila. Bez obzira na aktivnu uključenost u dva sukoba (borbe u Bosni i Mađarskoj), bribirski knez Pavle I Šubić1292—1312) je najverovatnije oko 1304. godine pokušao da iskoristi borbu između Dragutina i Milutina i zauzme Humsku oblast. Njegove trupe su prodrle skroz do Onogošta (današnji Nikšić), a u jednoj ispravi iz te godine se njegov sin i titularni ban Bosne Mladen II Šubić (1312—1322) naziva gospodarem cele Humske zemlje. Međutim tokom tih borbi su Milutinove snage zarobile samog Mladena II, a uskoro je Milutinovo poslanstvo je preko Dubrovnika stiglo do Pavla u Skradin i ugovorilo njihov zajednički susret. Predmet i zaključak pregovora nije poznat, ali je izvesno da su se njih dvojica sastali u Vrulji kod Makarske, posle čega više nije bilo upada Šubića u Zahumlje i Mladen se opet našao na slobodi, ali ostaju nepoznati uslovi i odredbe dogovora između Pavla i Milutina.

Napadi Katalonske kompanije na Hilandar


250px-Hilan2.jpg

Manastirska crkva u Hilandaru, podignuta u doba kralja Milutina

Tursko napredovanje u Maloj Aziji, dovelo je 1303. godine na Balkansko poluostrvo novu najamničku vojsku u službi Vizantije. Bili su to katalonski najamnici predvođeni Rožerom de Florom, koji su u Španiji i na Siciliji bili poznati kao almogaveri, dok su ih na Balkanskom poluostrvu jednostavno zvali KatalonciKatalonska kompanija. Iako su isprva uspeli da potisnu Turke, oni su se uskoro okrenuli pljačkanju i Vizantinaca da bi 1304. godine napali i vizantijsku Magneziju. U aprilu naredne godine je Rožer ubijen na dvorcu prestolonaslednika Mihajla IX čime je otpočeo rat između Vizantijskog carstva i Katalonske kompanije čijim redovima su se priključili i odredi Turaka Seldžuka željni pljačke. Tokom naredne dve godine oni su opustošili Trakiju, da bi u jesen 1307. godine preko Rodopa prešli na poluostrvo KasandruSvetu goru.
Bogatstvo svetogorskih manastira je privuklo pljačkaše, a na udaru jednog njihovog odreda se našao i sam Hilandar, na čijem se čelu u to doba nalazio kao iguman Danilo, budući srpski arhiepiskop koji je na to mesto izabran po direktnoj Milutinovoj naredbi. Ovaj napad je odbijen, posle čega se Danilo odlučio da iz manastira izvuče dragocenosti i uputi se u Skoplje da Milutina izvesti o situaciji i zatraži pomoć. Milutin ga je saslušao i obezbedio mu neophodna sredstva za odbranu, tako da se Danilo posle toga vratio u manastir donoseći sa sobom kako zalihe, tako i najamnike koje je Milutin platio. Zahvaljujući njegovom povratku i snagama koje je doveo, Hilandar se spasao, pošto se duže vreme nalazio pod opsadom i kako se navodi u njegovom žitiju situacija je bila takva da su se monasi spremali na predaju. Tom prilikom su Danilove snage uspele da unište deo napadača, a potom i da odbiju nove napade koji su usledili 1308. i 1309. godine.


250px-Athos_7.jpg

Ruski manastir svetog Pantelejmona na Svetoj gori

Za razliku od njega, snage Katalonske kompanije su uspele da zauzmu ruski manastir svetog Pantelejmona i spale ga, a pokušale su u proleće 1308. godine da zauzmu Solun, ali bez uspeha[2]. Iako su vođe Katalonske kompanije primile 1308. godine Teobalda Sepoa i prihvatile Karla Valou za svog gospodara, oni se nisu umešali u borbe njegovog saveza protiv Vizantije i 1309. godine su napustili Solunsku oblast, prvo ka Tesaliji, potom 1310. godine stupaju u službu atinskog vojvodeValtera od Brijena (1308—1311), da bi konačno 1311. godine potukli na Kefisu u Beotiji franačku.

Savez sa Filipom i Karlom


Karlo Valoa, brat francuskog kralja Filipa IV Lepog, je preko svog braka sa Katarinom Kurtene, unukom Balduina II, postao 1301. godine nosilac pretenzija na titulu latinskog cara i on je u saradnji sa Filipom Tarentskim započeo stvaranje opsežnog saveza za njegovu obnovu. U njega je uspeo da 1308. godineKatalonsku kompaniju koja je trebalo da bude neka vrsta njegove invazione vojske i koja bi na taj način ispunila dogovor svog nekadašnjeg vođe Rožera de Flora o obnovi Latinskog carstva koji je on zaključio sa kraljem Sicilije Frederikom II (1296—1336). Pored Karla i Filipa u savezu su se još nalazili i:

  • Mlečani od 1306. godine, kada su prekinuli dvanaestogodišnje primirije iz 1302. godine
  • kralj Milutin od 1308. godine, prema sporazumu zaključenom kod Melena 27.03.
  • Vizantijski upravnici Soluna (Jovan Monomah) i Sarda (Konstantin Duka Limpidaris) koji su obećali da će priznati Karla za svog suverena
a papa Kliment V (1305—1314) ga je, kao i Martin IV dve decenije ranije, podržao bacanjem anatemeAndronika II 1307. godine.


330px-Karelvalois_Bonifac8.jpg

Bonifacije VIII prima Karla Valou (1301)

Milutin je sklapanje ovog saveza otpočeo još u leto 1306. godine, kada se preko skadarskog episkopaDrač. Njegovi predstavnici su se sastali sa njim 06. 08., a tokom jeseni su se dvojica vladara sastala i sklopila savez. Milutin je posle toga uputio Dubrovčanina Marka Lukareva i Kotoranina Trifuna Mikaelija u Francusku da u njegovo ime pregovaraju sa Karlom. U kraljevinu Srbiju je nakon toga stigao u uzvratnu posetu dominikanski fratar koji je u svom izveštaju sačinjenom početkom 1308. godine Milutina ocenjuje kao nepouzdanog, razvratnog i surovog, dok sa mnogo simpatija govori o katolicima naklonjenom srodniku Anžujaca Dragutinu koga naziva kraljem Srbije, dok za Milutina navodi da je kralj Raške[9]. Bez obzira na vrlo negativnu ocenu koju je dobio, Karlo je ipak 27. 03. iste godine zaključio savez sa Milutinom sa ciljem rušenja Vizantije. Odredbe tog sporazuma su još:

  • priznavale Milutinu osvojene posede (čitavu oblast između Prilepa i Proseka, Ovče Polje do Štipa, debarsku oblast do reke Maće i kičevski kraj do Hokerije, uz napomenu da sve te oblasti Milutinu donose prihod od svega 5.000 florina godišnje)
  • obavezivale Milutina da pređe u katoličanstvo
  • predviđale brak njegove ćerke Carice sa mlađim sinom Karla Valoe Karlom
Karlovi predstavnici su ovaj ugovor ratifikovali sa Milutinom 25.07. iste godine kod Golih Huma, dok ga je Filip IV ratifikovao tek 1313. godine. Odredbu o Milutinovom prelasku u katoličanstvo, ozbiljno je shvatio i sam papa Kliment V, koji je 1308. godine poslao svoje legate u kraljevinu Srbiju da prekrste Milutina i predaju mu papsku zastavu, ali su se oni i pored dobrog prijema vratili neobavljena posla, pošto im se Milutin izgovarao da to nije u stanju da uradi u ovom trenutku zbog protivljenja svoje majke Jelene (rođena je katolikinja) i brata Dragutina (koji je važio za velikog pravoslavnog dobrotvora veoma tolerantnog prema katolicima, iako ima indicija da je deo svog života proveo kao katolik, koji je pred sam kraj svog života živeo isposnički, zamonašivši se pred smrt).


300px-Milutin_Gracanica_Loza.jpg

Kralj Milutin, detalj freske Loza Nemanjića iz Gračanice

Razlozi zbog kojih je Milutin ušao u ovaj savez nisu poznati, ali je i njemu samom bilo vrlo jasno u kakvom je stanju Vizantija po kojoj je harala Katalonska kompanija, suzbijali su je Turci u Maloj Aziji, dok je na Balkanu gubila sukob sa Bugarskim carstvom, iznurenim od tatarske vlasti, koji se okončao 1307. godine mirovnim ugovorom koji je bio nepovoljan po Vizantiju. Zbog toga mu je jasno kao isplativije rešenje delovalo približavanje Anžujcima sa kojima u savezu bi se mogao proširiti na račun Vizantije, ali bi stekao i moćnog saveznika u borbi protiv Dragutina koji je u to doba bio u sukobu sa anžujskim pretendentom na titulu kralja Mađarske Karlom Robertom. Verovatno sa tim u vezi i stoje ovakve odredbe ugovora kojim je Karlo značajno profitirao, jer su se Milutinu potvrđivale teritorije koje je zauzeo još pre dve decenije, a on je bio u obavezi da pomaže u ratu i promeni veru.
U skladu sa dogovorom, Milutin je u redovima Katalonske kompanije koja se nalazila kod Solunakonjanika i 500 pešaka iz turskog kontigenta na čijem se čelu nalazio Melik (Melekilj). On je sa njima izvršio napade ka Solunskoj oblasti, ali je bio odbijen. Međutim, uskoro se sam savez raspao sam od sebe:

  • 1308. godine je umrla Karlova supruga Katarina Kurtene i sa njom su prava na titulu latinskog cara prešla na njenu ćerku Katarinu koja je bila verena za Filipa Tarentskog (u brak su stupili 1313.)
  • 01.05.1306. godine gine nemački kralj Albert I (1298—1308) i Karlo počinje da pravi kombinacije da postane nemački car
  • 1309. godine papa Kliment V prelazi u Avinjon i baca kletvu na Mletačku republiku izbacujući je tako iz svih aktivnosti sa bilo kojim katoličkim vladarem, pa samim tim i Karlom
  • 1309. godine Katalonska kompanija je otišla u Tesaliju čime Karlo gubi vojnu silu na terenu, što se manifestovalo i odlaskom njegovog predstavnika iz njihovih redova[6]
Pretpostavlja se da je i sam Milutin već 1309. godine ponovo prešao na stranu Vizantije.

Pružanje vojne pomoći Vizantiji i kraj građanskog rata

Sukob između Milutina i Dragutina, oko toga čiji će sin postati kralj Srbije, započeo je još oko 1301. godine i trajao je bez nekog većeg uspeha na obe strane. Milutin je u skladu sa svojim namerama da ga nasledi njegov sin, uzdigao Stefana, koga je oko 1297. godine oženio Teodorom, ćerkom bugarskog cara Smileca, na rang mladog kralja i 1309. godine mu dodelio na upravu Zetu. Istovremeno je, u skladu sa savezničkim odnosima sa Andronikom II, poslao vizantijskom caru vojnu pomoć za uništavanje turskog dela Katalonske kompanije koji se pod vođstvom izvesnog Halila nalazio u okolini Galipolja i pljačkao po Trakiji. Njegove, najverovatnije najamničke, snage od oko 2.000 vojnika, pomogle su 1312. godine vizantijskoj vojsci da ih uništi, posle čega je Andronik poklonio Hilandaru selo Kucovo.


250px-%D0%9C%D0%B0%D0%BD%D0%B0%D1%81%D1%82%D0%B8%D1%80_%D0%A1%D0%B2_%D0%82%D0%BE%D1%80%D1%92%D0%B0.JPG

Manastirska crkva svetog Đorđa u Starom Nagoričinu

Međutim, dok su Milutinove snage vodile borbe protiv Turaka u Trakiji, Dragutin je pokušao da preuzme vlast u kraljevini Srbiji. Pored svojih trupa, na njegovu stranu prešla je i Milutinova vlastelaDanila, koji je tada bio episkop Banjski, sakupi najamničku vojsku sastavljenu od Turaka, Tatara i Oseta, uz pomoć svog novca koji je sklonio u svoju zadužbinu manastir Banjsku, a koji mu je dopremio Danilo. Uz pomoć ovih snaga Milutin je uspeo da odbije napade, posle čega se u sukobe umešala Srpska pravoslavna crkvaiguman Hilandara i kasniji srpski arhiepiskop Nikodim (1317—1324). Prema postignutom sporazumu, obnovljene su odredbe Deževskog sporazuma o tome da Dragutinov sin Vladislav (pošto je Urošica1306. godine) nasleđuje Milutina posle njegove smrti, Dragutinu je vraćen i Rudnik sa okolinom, pošto ga je 1302. godine, tokom građanskog rata, zauzeo Milutin, a manastir Banjska je uzdignut na nivo povlašćene igumanije u povelji koju su izdala i potpisala oba kralja. nezadovoljna njegovom miroljubivom politikom prema Vizantiji, tako da je sam kralj ostao praktično bez podrške u zemlji. Bez obzira na to, on je uspeo da preko svog prijatelja i saradnika koja je otpočela posredovanje među braćom. Njihovim posredovanjem okončani su sukobi i među braćom je zaključen mir, o čemu je u ime obojice i sabora vlastele vizantijskog cara izvestio tadašnji umro oko

Poslednje godine i sukob sa kraljevinom Mađarskom (1312—1321)

Posle uspešnog uništenja turskih pljačkaša na Balkanskom poluostrvu, uz srpsku pomoć 1312. godine, Andronik II je 1313. godine ponovo zatražio Milutinovu pomoć i to protiv Turaka koji su u Maloj Aziji ugrožavali Brusu i Nikeju. Srpski kralj se ponovo odazvao njegovom pozivu, iako je nepunu godinu dana ranije umalo izgubio presto zbog toga. Tom prilikom on je podigao veliku vojsku na čije čelo je postavio velikog vojvodu Novaka Grebostreka. Srpska vojska je tokom 1313. godine operisala, kao zasebno odeljenje uz vizantijsku, po Maloj Aziji i uspešno je potisnula Turke o čemu, pored zapisa Danila Pećkog, svedoči i ktitorski natpis na manastirskoj crkvi svetog Đorđa u Starom Nagoričinu na kome stoji da u to leto kralj izbi Turke, kao i podizanje srpskog manastira svetih Arhangela u Jerusalimu u čast tih pobeda.


250px-HeleneDAnjou.jpg

Kraljica Jelena i njen sin kralj Milutin, freska iz Gračanice1324.


Milutinova majka, kraljica Jelena Anžujska koja je, od Dragutinovog svrgavanja kralja Uroša I 1276. godine, upravljala Trebinjem i okolinom umrla je 08.02.1314. godine u svom dvoru u Brnjacima, zamonašivši se pred smrt u Skadru kao pravoslavka. Njeno telo je iz njenog dvora po zimi preneto i sahranjeno u njenu zadužbinu, manastir Gradac, a njene posede je preuzeo Milutin.

Pobuna Stefana Dečanskog

Provizantijska politika kralja Milutina izazivala je jasno nezadovoljstvo među vlastelom koja je 1312. godine listom prešla na Dragutinovu stranu kada ga je napao. Naredne godine ih je Milutin mobilisao i poslao u borbu za vizantijske interese na prostoru Male Azije. Već 1314. godine buknula je nova pobuna na čijem se čelu našao Milutinov sin i nekadašnji prestolonaslednik Stefan koji je kao mladi kralj upravljao Zetom. Tačan razlog za Stefanovu pobunu nije zabeležen, ali se smatra da je on rešio da se oružjem izbori za ono što je smatrao da mu pripada tj. kraljevski venac[3][9][11], pošto je obnovom Deževskog ugovora 1312. godine Dragutinov sin Vladislav postao prestolonaslednik, barem de jure. Izvesno je da mu je vlastela dala neku vrstu podrške za tako nešto, a sigurno da je računao da će ga podržati, kao što su pre samo dve godine podržali njegovog strica, jer razlozi njihovog nezadovoljstva Milutinovom vizantofilskom politikom nisu nestali, čak naprotiv, oni su se povećali slanjem samih vlastelina da se sa svojim snagama bore za Vizantiju.


250px-Stefan_Decani_portal.jpg

Stefan Dečanski, freska iz manastira Visoki Dečani


Iako je pobuna imala sve izglede da uspe, to se ipak nije dogodilo. Izgleda da je Milutin naslutio šta se dešava i pokušao da započne pregovore sa Stefanom, ali ih je ovaj odbio i podigao se na oružje. Međutim, Milutin je, sudeći prema izvorima, uspeo mnogo brže da okupi vojsku i sa njom je krenuo ka Zeti na Stefana. Snaga Milutinovih trupa u odnosu na one koje je u tom trenutku uspeo da okupi njegov sin bila je drastično veća, zbog čega se on pred njima povukao sa druge strane reke Bojane i prihvatio pregovore koje mu je Milutin, ponovo, ponudio rečima[10]:

On je izašao na kolenima pred oca i molio je za svoju milost, ali je Milutin bio nemilosrdan. Naredio je da se njegov sin okuje i u lancima sprovede u Skoplje. Tu je u tamnici, posle nekog vremena, po očevoj naredbi oslepljen, čime je Milutin planirao da ga onesposobi kao pretendenta na presto i eventualnog vođu nezadovoljne vlastele, pošto je prema srednjovekovnim shvatanjima kao slep bio nesposoban za upravljanje državom. Međutim, kasnije će se ispostaviti da je Stefan oslepljen samo delimično ili bolje reći privremeno, ali je to od Milutina vrlo vešto skrivao. Ne zna se kako je tačno spašen vid Milutinovom sinu i pored kraljevog naređenja, ali se pretpostavlja da je dželat potplaćen ili da je po sredi zavera protiv kraljeve odluke. Milutin je posle toga, poslao, navodno, slepog Stefana sa suprugom Teodorom i dva sina Dušanom i Dušicom u izgnanstvo u Carigrad kod svog tasta Andronika II.

Dragutinova smrt i aneksija njegovih poseda


300px-Djurdjevi_stupovi.JPG

Manastir Đurđevi stupovi

Kralj Stefan Dragutin umro je 12.03.1316. godine. On je pred svoju smrt odredio na saboru za naslednika svog sina Vladislava, posle čega se zamonašio i umro kao pravoslavni monah Teoktist, a njegovo telo je prema njegovoj želji sahranjeno u manastiru Đurđevi Stupovi koji je obnovio, a ne u njegovoj zadužbini crkvi svetog Ahilija u današnjem Arilju. Dragutinovu smrt iskoristio je njegov brat Milutin i sa vojskom upao u njegovu oblast, zaposeo Mačvu sa Beogradom, Braničevo i oblasti koje je Dragutin zadržao Deževskim ugovorom (oblasti severno od Zapadne Morave sa Dabrom, Rudnikom i oblastima oko današnjih Arilja i Priboj), dok je njegovog sina Vladislava, koji je prema odredbama Deževskog ugovora trebalo da ih nasledi obojicu, Milutin zatvorio u tamnicu. Nakon ovoga je praktično kao Milutinov mogući naslednik ostao samo njegov sin Konstantin koji je kao mladi kralj i prestolonaslednik dobio na upravu Zetu. Dragutinove posede na severu današnje Bosne i HercegovineUsoru i Soli) istovremeno je zauzeo ban Hrvatske, vladar Bosne i nekadašnji Milutinov zarobljenik Mladen II Šubić. (
Već u leto 1317. godine Milutin počinje nove ratne sukobe sa Dubrovačkom republikom. Tokom njih nije bilo većih borbi i sve se mahom svelo na kopnenu blokadu grada i pljačkanje njegove okoline, a okončalo se uplitanjem Mletačke republike, kao dubrovačkog suverena i sklapanjem mira u jesen iste godine, prema kome je Milutin morao da plati ratnu odštetu. Razlozi za ovaj sukob nisu poznati, ali je moguće da je Milutin pokušao da pritiskom na republiku svetog Vlaha od njih dobije udovicu bana Bosne Stefana I Kotromanića (1287—1314) i ćerku svog brata Dragutina Jelisavetu sa decom[9], pošto su oni, kao Dragutinovi potomci, mogli istaći svoje pravo na presto kraljevine Srbije. Ako je to i bio povod rata, oni nisu isporučeni kralju Srbije, a Jelisavetin najstariji sin je uskoro, uz pomoć Mladena II, postavljen za bana Bosne kao Stefan II (1322—1353).

Sukobi sa Anžujcima

Zauzimanje većeg dela Dragutinovih poseda, dovelo je Milutina u direktan sukob sa kraljem Mađarske Karlom Robertom koji je te prostore smatrao svojim posedom, pošto su oni samo predati na upravu Dragutinu. Sam Karlo nije odmah krenuo u ofanzivu, ali je zato stvorio široku koaliciju protiv Milutina u kojoj su se od zime 1318. godine još našli i:

  • Mladen II Šubić, ban Hrvatske i de jure Karlov vazal
  • Filip Tarentski, gospodar Drača
  • albanske starešine predvođene braćom Musaki
dok je podršku savezu davao i papa Jovan XXII (1316—1334) koji Milutina naziva šizmatičkim nevernim Raškim kraljem.


270px-Stefan_Milutin_Uros2.jpg

„Kralj Stefan Milutin“, litografija Anastasa Jovanovića (1817—1899) iz 1852.

Sukobe su započeli Milutinovi upravnici Stona Branivojevići koji su napali Šubićeve posede. Moguće je da je ovo predstavljalo Milutinov napad na Mladena II kao odgovor na njegovo zauzimanje Usore i Soli, kao i podršku Dragutinovom unuku Stefanu II u banovini Bosni. Mladen je na to odgovorio uspešnim napadima i dodavanjem svojoj tituli i naziva glavni gospodar humske zemlje. Kao odgovor na to, Milutin je svojoj tituli dodao i naziv kralj Hrvatske. Bez obzira na početne uspehe, Milutin je na kraju uspeo da suzbije Mladena II i primora ga sredinom 1319. godine na zaključenje mira sa kraljem Srbije i davanje talaca (među kojima je bio i njegov rođeni brat i omiški knez Grgur) kao zalog za ispunjenje odredaba mirovnog ugovora.
Albanske starešine su se takođe podigle protiv Milutina, ali je njihov pokret, bez podrške Filipa Tarentskog, bio osuđen na potpunu propast, tako da je kralj Srbije čak uspeo i da ovlada nekim gradovima na prostoru današnje Albanije. O svojoj snazi i državi u to doba, Milutin je ostavio zabelešku na srebrnom oltaru koji je poklonio crkvi svetog Nikole u Bariju, na kome je zabeležio da je gospodar zemlje od mora sve do reke velikog Dunava.
U prvoj polovini 1319. godine Karlo Robert je otpočeo svoju ofanzivu na kraljevinu Srbiju. Njegove snage su na juriš zauzele Beogradsku tvrđavu, koju je Milutin ojačavao za odbranu i spalile je, posle čega su zagospodarile Mačvom. Međutim njegove trupe su nakon toga suzbijene, tako da su u zimu1320. godine obnovljena neprijateljstva koja su na kraju okončana trajnim mađarskim zauzimanjem Mačve i Beograda od čega je stvorena Mačvanska banovina, na čije čelo je postavljen Pavle Gorjanski. Pored vojnih napada, Karlo i papa su pokušali da prošire koaliciju katoličkih snaga (pošto je Mladen II potučen, a Filip Tarentski zauzet svojim problemima) pozivajući vladare Češke, Poljske, Nemačke i Koruške da se priključe ratu protiv raškog nevernika.


Stefanov povratak i Milutinova smrt



250px-Ljevis31.jpg

Freska kralja Milutina iz Bogorodice Ljeviške

Milutin je tokom 1320. godine dozvolio, na insistiranje arhiepiskopa Nikodima i svetogorskih kaluđera, svom sinu Stefanu da se vrati iz Carigrada u kraljevinu Srbiju. Tom prilikom mu je dao na upravu župuBudimlje na Limu, dok je uz sebe zadržao njegovog sina i kasnijeg cara Dušana. Iste godine su u Vizantiji otpočeli sukobi između Andronika II i njegovog naslednika i unuka Andronika III (savladar 1321—1328, car 1328—1341) oko vlasti. Tokom tih zbivanja, Milutin je u Carigrad poslao kaluđera Kalinika da od vizantijskog cara zatraži povratak 2.000 kumanskih najamnika koje mu je Milutin pozajmio za borbe u Maloj Aziji. Ova jedinica je lako mogla odneti prevagu u građanskom ratu dvojice Andronika, tako da su saradnici mlađeg otpočeli pregovore o preuzimanju tih 2.000 kumanskih najamnika. Milutin je pokazao spremnost na takav dogovor, tako da je trebalo da na granici dve države dođe do susreta mladog Andronika i Milutina na kome bi se ugovorile odredbe ugovora. Međutim do susreta nije došlo, pošto su se sukobi u Vizantiji privremeno okončali sredinom 1321. godine, tako što je među dvojicom Andronika postignut sporazum kojim je mlađi postao savladar i dobio na direktnu upravu celu Trakiju i delove Makedonije, čime je i nestalo potrebe za angažovanjem dodatnih snaga.
Tokom jeseni, Milutin je iznenada doživeo apoplektički udar koji mu je oduzeo moć govora i bacio ga u postelju. Izdahnuo je 29. 10. 1321. godine u svom dvorcu u Nerodimlju, nedelju dana nakon završetka Gračanice i Andronikovog poklona u vidu manastira svetog Nikole kod Sera. Njegova iznenadna bolest i nesređeni naslednički odnosi stvorili su pravi metež u državi, tako da su pljačkaške čete napale čak i sprovod koji je prenosio njegovo bogato ukrašeno telo iz Nerodimlja u njegovu zadužbinu manastir Banjsku.


250px-Relic_Stefan_Uro%C5%A1_II_Milutin.jpg

Kovčeg kralja Milutina u sofijskoj crkvi svete Nedelje

Dve i po godine posle njegove smrti, crkva ga je kanonizovala kao svetog kralja. Njegovo telo je pred Kosovski boj 1389. godine prebačeno iz Banjske u Trepču, da bi pred otomanskom najezdom 1460. godine bilo preneto u Sofiju, u crkvu svete Nedelje koja se po njegovim moštima još naziva i crkva svetog Kralja i koja ima veliki kult u bugarskom narodu. Početkom XXI veka, vođeni su razgovori o tome da se deo njegovih moštiju prebaci u obnovljeni manastir Banjsku.

Problemi oko nasleđivanja

Iako je pred kraj svog života Milutin smatrao za svog jedinog naslednika svog sina Konstantina, o čemu svedoče portreti u Gračanici, Konstantinov novac, pominjanje na oltaru u crkvi svetog Nikole u Bariju, ali i davanje na upravu Zete (što se smatralo dužnošću prestolonaslednika), njegovo postavljanje nikada nije ozvaničeno na državnom saboru. Takav nedefinisan status je otvorio prostor da Konstantinu ospore pravo na presto još dva pretendenta:

  • njegov polubrat i Milutinov sin Stefan
  • njegov brat od strica i Dragutinov sin Vladislav

300px-Stefan_Decanski_Coronation.jpg

„Stefanu Dečanskom se vraća vid na krunisanju“, litografija Anastasa Jovanovića (1817—1899) iz 1852.

Stefan je svoje pretenzije vukao iz činjenice da je on već bio Milutinov prestolonaslednik, ali ga je Milutin nakon otvorene pobune 1314. godine razbaštinio i oslepeo. Međutim posle očeve smrti, Stefan je skinuo zavoje sa očiju i objavio da mu je sveti Nikola povratio vid i da kraljevstvo njemu pripada.
Vladislav je svoje pretenzije vukao iz odredbe Deževskog ugovora iz 1282. godine, kojim je Dragutin predao vlast Milutinu, a kojom se određuje da će Dragutinovi direktni potomci naslediti Milutina. Ovaj ugovor je prestao da važi tokom građanskog rata između Dragutina i Milutina (od 1301. do 1312. godine), ali je nakon toga obnovljen i ponovo stupio na snagu. Međutim, nakon Dragutinove smrti, Milutin je zauzeo veći deo njegovih poseda, a samog Vladislava je zarobio i bacio u tamnicu iz koje je on izašao tek kada je Milutin umro.
Stefan je zahvaljujući podršci većeg dela vlastele i crkve ovenčan za kralja 06.01.1322. godine, nakon čega je uspeo da suzbije napad Konstantina koji je iz Zete pokušao da preuzme vlast, posle čega je u povlačenju stradao ili je čak zarobljen i po Stefanovoj naredbi ubijen. Vladislav je za to vreme ovladao severnim delovima zemlje, sa čime se Stefan u prvom momentu pomirio, ali je krajem 1323. godineRudnika, nakon čega je Stefan uspeo da ga potisne i ovlada i njegovim delom kraljevine Srbije. došlo do sukoba između njih dvojice oko
Pored njih trojice, početkom XIV veka na sceni su se pojavili još neki potencijalni Milutinovi naslednici. Kralj Srbije je održavao bliske veze sa majkom svoje supruge Simonide Irinom (Jolantom) koja je samostalno upravljala Solunom. Pošto nije uspela da nagovori Andronika II da po zapadnom običaju podeli državu njihovim sinovima, ona je počela da radi na tome da nagovori Milutina da posle svoje smrti ostavi presto nekom od Simonidine braće. Teško je reći koliko je i da li Milutin ozbiljno razmišljao o tome, ali se sa sigurnošću može reći da su Simonidina braća:

  • Dimitrije (1308)
  • Teodor (oko 1317)
posetili kraljevinu Srbiju, ali da su odbili da vladaju takvom zemljom koja im je delovala suviše varvarska. Ovi planovi su pali u vodu nakon Irinine smrti 1317. godine.

Poreklo i porodica


Milutin je bio sin kralja Uroša I Nemanjića i njegove supruge Jelene Anžujske, koja je bila dalja rođaka francuskog kralja Luja IX (1226—1270) i napuljskog kralja Karla I (1266—1285) iz porodice Anžujaca. Pored njega, oni su imali barem još troje ili četvoro) dece.
Sam Milutin se ženio pet puta i uglavnom su u pitanju bili politički brakovi.
 
Poslednja izmena od urednika:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Stefan Lazarević
Izvor: Vikipedija


Stefan Lazarević
Despot_Stefan_Manasija_lik.jpg

Detalj freske iz crkve manastira Manasije,
1418. godine

Datum rođenja 1377.
Mesto rođenja Kruševački Grad
Datum smrti 19. jul 1427.
Mesto smrti Glavica kod Kragujevca Grob Koporin/Manasija
Titula Knez i despot Srbije Period 1389 — 1402,
knez Srbije
1402 — 1427,
despot Srbije Prethodnik Lazar Naslednik Đurađ Poreklo Dinastija Lazarevići Otac Lazar Majka Milica Porodica Supružnik Jelena Deca nije ih imao.


Bitke Stefana Lazarevića
Rovine (1395) –
Nikopolj (1396) –
Angora (1402)
Gračanica (Tripolje) (1402) –
Kosmidion (1410)
Stefan Lazarević poznat i kao Stevan Visoki (rođen u Kruševcu 1377, umro u Glavici kod Kragujevca19. jula 1427) je bio sin kneza Lazara (1371—1389) iz porodice Hrebeljanovića, koji je sa titulama kneza (1389—1402) i despota (1402—1427) vladao Srbijom. Smatra se jednim od najvećih srpskih vladara i vojskovođa, u svoje vreme je važio za jednog od najboljih vitezova i vojskovođa, a njegova književna dela ga čine jednim od najvećih srpskih književnika u srednjem veku.
Nakon očeve pogibije u Kosovskom boju 1389. godine, kao maloletan je došao na vlast i uz pomoć majke Milice Nemanjić je vladao do svog punoletstva 1393. godine.
Kao otomanski vazal, predvodio je srpske pomoćne odrede u:

  • bitkama na Rovinama (17.05.1395),
  • kod Nikopolja (25.09.1396) i
  • Angore (1402).
Sa svojim snagama je Osmanlijama doneo pobedu nad združenim evropskim krstaškim snagama u bici kod Nikopolja, a njegova borbenost u bici kod Angore zadivila je tatarskog vladara Timur-Lenka1360—1405). Posle nje je od Vizantinaca u Carigradu dobio titulu despota (1402), a krajem 1403. ili početkom 1404. godine, stupio je u vazalne odnose i sa mađarskim kraljem Žigmundom (1387—1437) od koga je dobio Mačvu, Beograd (u koji 1405. godine smešta svoju prestonicu), Golubac i druge posede, a kasnije (1411) i Srebrenicu. Prilikom Žigmundovog obnavljanja viteškog reda Zmaja, u decembru 1408. godine, Stefan se našao na drugom mestu među vitezovima, odmah iza samog mađarskog kralja.
Posle velikog poraza kod Angore, otpočeo je građanski rat u Otomanskoj imperiji, ali i sukobi među srpskom vlastelom, prvo između Lazarevića i Brankovića, a potom i između samog Stefana i njegovog mlađeg brata Vuka. Sukobi u Srbiji su se okončali 1412. godine izmirenjem Stefana i njegovog sestrićaĐurđa (1427—1456), dok je kao pobednik iz borbi među Osmanlijama izašao 1413. godine Mehmed I1413—1421), zahvaljujući srpskoj pomoći, nakon čega je, za Srbiju, usledio period mira. Posle smrti svog sestrića Balše III Balšića (1403—1421) 28.04.1421. godine, nasledio je Zetu, oko čijih primorskih gradova je vodio rat protiv Mlečana, koji je okončan mirovnim ugovorima iz 1423. i 1426. godine. Pošto nije imao dece, Stefan je na saboru u Srebrenici 1426. godine imenovao svog sestrića Đurđa za naslednika, a sredinom naredne godine je umro u lovu, od srčane kapi.
Na unutrašnjem planu, on je slomio otpor vlastele (1398), a periode mira je iskoristio za snaženje Srbije u političkom, ekonomskom, kulturnom i vojnom pogledu. On je 29.01.1412. godine objavio „Zakonik o rudnicima“, sa posebnim delom kojim se uređuje život u, tada najvećem rudniku na Balkanu[4], Novom Brdu (tzv. Statut Novog Brda). Time je dodatno pojačao razvoj rudarstva, koje je bilo glavna privredna grana tadašnje Srbije, tako da je krajem njegove vladavine Srbija bila jedan od najvećih proizvođača srebra u Evropi. Na polju arhitekture, nastavlja se razvoj Moravskog stila, koji je započeo u doba njegovog oca gradnjom Ravanice i Lazarice. U periodu od 1407. do 1418. godinezadužbinu, manastir Resavu (Manasiju), poslednju monumentalnu zadužbinu srpskog srednjeg veka, a Beograd je od porušenog pograničnog gradića pretvorio u modernu utvrđenu. podiže svoju glavnu evropsku prestonicu, proširivši ga gotovo deset puta
Bio je veliki pokrovitelj umetnosti i kulture pružajući podršku i utočište kako učenim ljudima iz Srbije, tako i izbeglicama iz okolnih zemalja koje su zauzele Osmanlije. Pored toga, on je i sam bio pisac, a njegovo najznačajnije delo je „Slovo ljubve“ (Slovo ljubavi) koje se odlikuje renesansnim crtama. Pored književnog stvaralaštva samog despota, u ovom periodu se, između ostalih, javljaju Konstantin FilosofGrigorije Camblak, a razvija se i bogata prepisivačka delatnost (tzv. Resavska prepisivačka škola). i
Srpska pravoslavna crkva ga je kanonizovala 500 godina nakon njegove smrti 19.07.1927. godine i slavi ga 01.08. (19.07. po julijanskom kalendaru) kao svetog Stefana despota Srpskog.Uspomena na njega,očuvana je i u srpskoj narodnoj tradiciji,koja ga pamti kao zmajevitog junaka Visokog Stefana,ne samo na prostoru kojim je vladao,već na znatno širem prostoru, naseljenom Srbima, a za njegovu ličnost je vezana narodna izreka:i ti možeš,i konj ti može,ali ti Bog ne da.

Poreklo i porodica

Stefan je bio sin Lazara Hrebeljanovića i njegove supruge Milice, koja je pripadala bočnoj liniji Nemanjića, pošto je njen otac, knez Vratko, bio direktan potomak Vukana, najstarijeg sina Stefana Nemanje.Pored Stefana, oni su imali još sedmoro dece



Stefan Dragutin
Izvor: Vikipedija,


Stefan Dragutin
260px-StefanDragutin.jpg

Freska iz crkve svetog Ahilija u Arilju,
oko 1290. godine

Datum rođenja pre 1253. Mesto rođenja nepoznato Datum smrti 12. mart 1316. Mesto smrti nepoznato Grob Manastir Đurđevi Stupovi Titula Kralj Srbije i Srema Period 1276 — 1282, kralj Srbije
1282 — 1316, kralj Srema Prethodnik Uroš Naslednik Milutin (u Srbiji)
Vladislav (u Sremu) Poreklo Dinastija Nemanjići Otac Uroš Majka Jelena Anžujska Porodica Supružnik Katalina Deca Urošic
Vladislav Jelisaveta Stefan Dragutin (Stefan Dragutin Nemanjić) bio je kralj Srbije od 1276. do 1282. godine i kralj Srema od 1282. do 1316. godine. Sin je Stefana Uroša I i Jelene Anžujske od roda fruškog. Imao je dva sina, Vladislava (sremskog kralja) i Urošica (kasnije monah Stefan) i kćerke Jelisavetu (udatu za Stefana I Kotromanića) i Ursulu (ili Ursu), udatu za Pavla Šubića.

Istorija

Pobunio se protiv očeve centralizacije države, zbacio ga sa vlasti uz pomoć Ugarske i zavladao Srbijom 1276. godine. Dragutin je, zatim, podelio državu na tri dela: kraljica Jelena Anžujska je vladala oblastima Zete, Trebinja, Plava i Poibarja, Milutin, Dragutinov mlađi brat, je vladao južnim delom države, a Dragutin većim severnim delom.
Dragutin je stupio u antivizantijsku koaliciju sa Karlom I Anžujskim, kraljem Sicilije. Slomio je nogu, dok je jahao pored grada Jelače, a nakon tog događaja došlo je do Deževskog sporazuma: presto je predao bratu Milutinu koji se obavezao da će ga posle njegove smrti naslediti Dragutinovi potomci.


280px-Srem04-sr.png

Sremska kraljevina Stefana Dragutina


Dragutin je posle odricanja od srpskog prestola na saboru u Deževu zadržao vlast nad nekim severnim delovima države. Pošto je svog sina Vladislava oženio nećakom ugarskog kralja Andrije II, Dragutin je kao nasledni posed dobio Mačvu sa Beogradom, Usoru, Soli, i oblasti južno od Beograda. Njegova nova država se nazivala Sremska kraljevina, zbog čega je Dragutin ostao poznat u istoriji kao «sremski kralj». Prva Dragutinova prestonica je bio grad Debrc (između Beograda i Šapca), da bi kasnije svoje sedište premestio u Beograd. Beograd je prvi put ušao u sastav srpske države za vreme kralja Dragutina, a Dragutin je bio prvi srpski vladar koji je vladao iz ovog grada.

220px-DinarKraljDragutin.jpg

Dinar kralja Dragutina, poznat kao prvi srpski dinar sa ćiriličnim natpisom


U to vreme, imenom Srem su nazivane dve teritorije: Gornji Srem (današnji Srem) i Donji Srem (današnja Mačva). Dragutinova Sremska kraljevina je u stvari obuhvatala Donji Srem. Neki istorijski izvori govore da je Stefan Dragutin takođe vladao i Gornjim Sremom i Slavonijom, ali drugi izvori pominju drugog lokalnog vladara, koji je vladao Gornjim Sremom. Ime ovog vladara je bilo Ugrin Čak.
Zajedno sa bratom Milutinom, Dragutin je za vreme svoje vladavine ratovao protiv Vizantije, Bugara i Tatara. Potonja saradnja Milutina sa Vizantijom je povredila Dragutinove interese, te dolazi do građanskog sukoba između dva brata 1301-1312/3 godine. Pošto je bio u ratu i sa bratom i sa ugarskim kraljem, Karlom Robertom, odlučio je da se izmiri sa Milutinom 1312. godine. Uspostavile su se stare granice. Ubrzo se teško razboleo i zamonašio primivši ime Teoktist. Svoju državu je dao na upravu sinu Vladislavu II. Umro je 1316. godine.



Stefan Uroš III Dečanski
Izvor:Vikipedija


Stefan Uroš III Dečanski
260px-Stefan_Decanski_ktitor.jpg

Freska iz manastirske crkve u Dečanima,
oko 1350. godine

Datum rođenja oko 1276/posle 1284. Mesto rođenja nepoznato Datum smrti 11. novembar 1331. Mesto smrti Zvečanski Grad kod Mitrovice, Srbija Grob Manastir Dečani Titula Kralj Srbije Period 1322 — 1331 Prethodnik Stefan Milutin Naslednik Stefan Dušan Poreklo Dinastija Nemanjići Otac Milutin Majka Jelena/Ana Terter Porodica Supružnik Teodora Smilec
Marija Deca Dušan
Dušic
Jelena
Siniša Stefan Uroš III Dečanski Nemanjić (rođen oko 1276./posle 1284., umro u Zvečanu11.11.1331. godine) bio je kralj Srbije iz porodice Nemanjića, sin kralja Milutina (1282—1321) i otac Dušana Silnog (kralj 1331—1346, car 1346—1355). Nastavio je širenje Srbije na račun Vizantije i stvorio od nje najmoćniju silu na Balkanskom poluostrvu, pobedom kod Velbužda 1330. godine. Srpska pravoslavna crkvakanonizovala kao svetog kralja, a njegova zadužbina je manastir Visoki Dečani, ispod Prokletija kod Peći.


Mladost


Stefan je rođen iz braka kralja Milutina i Ane, ćerke bugarskog cara kumanskog porekla Georgije Tertera. Tačna godina Stefanovog rođenja nije poznata ali je morao biti rođen posle 1284. godine jer se tada njegov otac, oteravši svoju prethodnu ženu, ugarsku princezu Elizabetu, oženio po treći put, Anom. Kako je Milutin ratovao sa svojim susedima, došao je u sukob sa vidinskim knezom Šišmanom, koji je sa svoje strane bio vazal tatarskog kana Nogaja. Tatarski kan nije odobravao takav napad i pretio je upadom u Srbiju, ali ga je Milutin odobrovoljio i odvratio od napada poslavši mu taoce u vidu svog sina Stefana i još nekoliko dece iz vlasteoskih kuća. Oni su ostali među Tatarima sve do Nogajeve smrti i pogibije.
Po nekim istorijskim izvorima kralj Stefan Dečanski je rođen oko 1274/76. i majka mu je bila Jelena Duka, ćerka Jovana I Duke upravitelja Tesalije i prva žena kralja Milutina.

Dolazak Simonide u Srbiju



220px-Simonida.jpg

Freska kraljice Simonide

Godine 1299. kralj Milutin se oženio po četvrti put, ćerkom vizantijskog cara Andronika II PaleologaSimonidom. Milutinova treća žena, Stefanova majka bila je proterana, a brak sa njom proglašen nevažećim. Time je Stefan proglašen nelegitimnim sinom, i kao takav nije imao prava na presto.
Ipak, Stefan je poslat u Zetu kao očev namesnik. Kako Milutin sa Simonidom nije mogao da ima dece, njena majka Irina svestrano je radila na tome da se srpski presto obezbedi nekom od njenih sinova. Prvo je poslala Dimitrija ali se njemu Srbija učinila divljom i on se uskoro vratio u Vizantiju. Isto je pokušala i sa drugim sinom Teodorom ali je on to odbio i umesto toga postao monferatski markiz.

Buna protiv oca


Sve to, a ponajviše gubljenje prava na nasledstvo srpskog prestola kao i jak prozapadni i anti-vizatijski uticaj koji se u Zeti jako osećao uticali su na Stefana da podigne bunu protiv oca. Skoro nikakvih istorijskih podataka o toj buni nemamo, čak ni približnu godinu njenog odvijanja, ali se sa razlogom pretpostavlja da je to moralo biti oko 1308. godine ili neposredno posle. Milutin je, skupivši vojsku krenuo na sina, koji se pred očevom silom povukao preko Bojane. Arhiepiskop Danilo II u svom delu "Žitija srpskih kraljeva i arhiepsikopa" piše da je Milutin tada sinu ponudio pregovore i da je Stefan dirnut otišao ocu i molio za oproštenje. Međutim, kada se Milutin dočepao Stefana nije imao milosti. Stefan je bio okovan i poslat u Skoplje gde je oslepljen i poslat u Carigrad. Veruje se da Stefan nije bio oslepljen jer je izvršilac kazne bio potkupljen, ili je bio oslepljen samo delimično (usijani legen nije probio zenice), ali je Stefan tokom celog života iz straha od oca nosio povez preko očiju.

Izgnanstvo u Carigrad


U Carigradu je car Andronik imao saučešća prema mladom kraljeviću kome je tamo umro mlađi sin, Dušic, i sa svoje strane nije činio ništa da mu zagorča sudbinu. Ovo izgnanstvo moglo je imati presudan uticaj na Stefanovog sina Stefana Dušana. U ovo vreme Stefan je bio oženjen Teodorom, ćerkom bugarskog cara Smilca sa kojom je i imao bar troje dece:

  • Dušan (1308-1355), srpski kralj a potom car (1331-1355)
  • Dušica, umro u Carigradu pre 1318.
  • Jelena Šubić, udata za Mladena III Šubića, umrla posle 1355.
Iznenada 29. oktobra 1321. godine Milutin je umro u svom dvoru u Nerodimlju. Kako je za života bio nepoverljiv nije rešio pitanje naslednika te je odmah po njegovoj smrti došlo do borbe oko prestola između njegovih naslednika. Kao legitimni nasledik smatrao se Milutinov sin iz prvog braka, Konstantin, koji je ranije bio namesnik u Humu a posle Stefanovog progononstva dobio je na upravu i Zetu. Čim je Stefan čuo za očevu smrt proglasio je da mu je sveti Nikola vratio vid, skinuo zavoj sa očiju i oko sebe stvorio jaku stranku. Na njegovu stranu je stala i Crkva. Vratio se iste godine u Srbiju i prvo predložio Konstantinu da podele vlast što je ovaj odbio. Tako je započela borba oko Milutinovog nasleđa.

Borba za presto


Konstantinovo odbijanje da se nagodi, Stefanovo mučeništvo (pritvorno ili stvarno), verovanje u čudesnu moć isceljenja i njegovo slovensko poreklo po majci su mu osvojili simpatije naroda i sveštenika. U borbi sa Stefanom Konstantin je poražen, uhvaćen i ako je verovati Pseudobrokaru surovo ubijen tako što je prikovan klinovima za dasku i rasečen na pola. Postoji i predanje da je Stefan od Konstantinove lobanjepehar. Na Bogojavljanje 1322. godine arhiepiskop Nikodim krunisao je Stefana za kralja sa titulom "Stefan Uroš III, blagoverni i hristoljubivi kralj srpskih i pomorskih zemalja", a njegovog sina Stefana Dušana kao mladog kralja. Drugi pretendent na presto bio je Dragutinov sin Vladislav. Posle Milutinove smrti Vladislav se izbavio iz tamnice i istakao svoje pravo na srpski presto. Uz njega je pristao samo onaj deo vlastele koji je nekada bio pod njegovim ocem kraljem Dragutinom, a pomagao ga je ugarski kralj a verovatno i njegov sestrić bosanski ban Stefan II Kotromanić. Stefanov rat sa Vladislavom se otegao sve do proleća 1324. godine. Glavne borbe vodile su se oko Rudnika, znači na samoj granici jer je Vladislav držao Mačvu, Usoru i Soli u Bosni i Beograd. Na kraju Vladislav je bio savladan nadmoćnim snagama Stefanovim. Ponuđeno mu je da se skloni u Bosnu odakle bi mogao da pretneduje na srpski presto kao što su to i u prošlosti mnogi radili, ali je on umesto toga izabrao život u Ugarskoj gde je i umro. Posle njegove smrti bosanski ban je zauzeo Usoru i Soli a ugarski kralj deo Mačve i Beograd.

Rat sa Dubrovnikom


Za vreme građanskog rata u Srbiji dubrovački trgovci su se više držali Vladislava. Čim je stupio na presto kao kralj, Stefan je u tom solidarisanju video otvoreni akt neprijateljstva. Srbi su sa povećom vojskom napali Dubrovnik koji je od svoje zaštitnice Mletačke republike tražio pomoć i podršku koja je to i učinila prekinuvši sve trgovačke veze sa Srbijom. U međuvremenu srpska vojska je pustošila okolinu Dubrovnika. Kako Srbi nisu imali uslove da osvoje Dubrovnik a kako Dubrovčani nisu mogli da preduzmu ništa protiv Srba, sklopljen je mir 26. marta 1326. godine.

Marija Paleolog


Kako je Stefanu umrla žena Teodora, odlučio je da se oženi po drugi put i to ćerkom Filipa Tarentskog. Taj brak mu je trebao radi veza sa Anžujskim dvorom, jer se verovatno želeo da ugleda na prozapadnu politiku svoga strica kralja Dragutina i da napravi anti-vizantijski savez. Međutim Anžujci taj brak nisu odobrili, verovatno iz obzira prema izgnanom Vladislavu čije su veze sa Anžujcima bile mnogo dublje (njegova majka Katarina, ćerka ugarskog kralj bila je Anžujka). Ne uspevši na toj strani Stefan se okreće Vizantiji i 1324. godine za suprugu dobija Mariju Paleolog, ćerku Jovana Paleologa, sinovca cara Andronika II. Sam Jovan Paleolog odavno je želeo da stvori jednu nezavisnu državu između Srbije i Vizantije sa prestonicom u Solunućesara ako se vrati, ali je ovaj ubrzo umro. Marija je ostala na srpskom dvoru kao kraljica, "stideći se Romeja zbog muževljevog ponašanja".
Sa Marijom Paleolog, kralj Stefan Dečanski imao je bar dvoje dece:


  • Simeon Siniša (1324/26 - 1369/71), od 1359. vladao Epirom i Tesalijom
  • Teodora (1330- posle 1381), udata za Dejana upravitelja Makedonije, umrla kao monahinja Evdokija
Neki istoričari ubrajaju i Jelenu Šubić u Stefanovu decu iz drugog braka (a ne iz prvog braka sa Teodorom).

Potiskivanje Bugara



220px-Stefan_Uros_III.jpg

Novac Stefana Uroša III

U Bugarskoj je 1323. godine za cara izabran Mihailo Šišman, zet kralja Milutina, za koga je bila udata Ana, sestra kralja Stefana. U ovo vreme se dešavaju i velike dinastičke borbe u Vizantiji. Andronik III Paleolog1325. godine. Ipak, postigavši taj cilj nije mu bilo dovoljno pa su se obe stranke ponovo spremale za rat. Oba cara tražila su saveznike, unuk među Bugarima, a deda među Srbima. Andronik II bio je onaj car koji je prognanog Stefana lepo primio u Carigradu. U jeku građanskog rata Andronik Mlađi je 1328. godine zauzeo Makedoniju i Albaniju. Pristalice starog cara su se održale samo u gradovima na srpsko-vizantijskoj ganici: Melniku, Proseku i Strumici. Ipak, i pored svih poziva kralj Stefan zvanično nije zauzimao nijednu stranu iako je krišom pomagao Andronika Starijeg. Kada je mlađi Andronik osvojio Prosek, upravnik grada je grad predao Srbima radije nego da ga preda osvajaču. Ali većina vojske i građanstva pristajala je uz mlađeg Andronika, i istom 1328. godine mu otvoriše vrata Carigrada. U maju iste godine stari car bi prinuđen da se odrekne prestola i bi oteran u manastir. Zbog svega što se tih godina događalo a posebno zbog zauzimanja Proseka došlo je do sukoba između Srba i Vizantinaca. Međutim Srbi su sada otvorene prešli u napad i skoro zauzeli Ohrid. Pritisnut nezadovoljnim delom građana carstva koji su podržavali njegovog dedu s jedne i srpskim osvajanjima s druge strane Andronik III bio je prinuđen da pronađe saveznika. Pronašao ga je vrlo skoro u bugarskom vladaru Mihailu Šišmanu.
Decenijama je Bugarska gledala kako se srpska država širi izvan svojih starih granica i prodire u vardarsku dolinu. Teritorije koje je nekada obuhvatalo bugarsko Samuilovo carstvo sada su uglavnom bile u srpskim rukama. Bugarska ili nije imala dovoljno snage ili nije bila ujedinjena da preduzme nešto protiv takve srpske ekspanzionističke politike jer su Vizantinci svagda gledali da radije stanu na srpsku nego na bugarsku stranu; sve do sada. Ni sam car Mihailo nije bio prijateljski raspoložen prema Srbima. On je još 1325. godine. oterao svoju ženu Anu (ćerku Milutinovu, sestru Stefanovu) i oženio se Teodorom, sestrom cara Andronika III. Dva cara su se dva puta sastajala kod Adrijanopolja i Sozopolja da diskutuju o strategiji napada na Srbiju. Car Mihailo je za svoju vojsku kupio tatarske i osetske najamnike i utvrdio savez sa Vlaškim knezom Jovanom Basarabom. I Srbi su se pripremali za sukob. Obavešteni o savezu protiv njih po pričanju vizantijskog istoričara Nićifora Grigore Srbi su kupili "1.000 Kelta" a po Kantakuzenovom "300 Alamana". Takođe je pozvao da mu se pridruže i katalonski najamnici, almogaversi, koji su bili poznati po neustrašivosti i specifičnom načinu ratovanja. Pored toga 1. maja 1330. godine kralj Stefan izdao je naredbu o zabrani izvoza oružja iz Mletačke republike u Bugarsku kroz njegovu teritoriju


Rat Kralja Dečanskog sa bugarskim Carem


Bugari su krenuli na Srbiju iz južnog pravca da bi lakše došli u dodir sa Vizantijskom vojskom. Kralj Stefan je odlučio da napadne Bugare pre nego što dođu u kontakt sa Vizanticima; međutim nadajući im se sa severa Srbi su se grupisali na ušću Toplice u Južnu Moravu. Car Mihailo je krenuo na sever ka Vidinu da pokupi vlaške i tatarske najamnike pa je onda krenuo duboko prema jugu i prešao srpsku granicu kod Strume. Čuvši za pravac bugarskog kretanja Srbi su manevrisali da ih presretnu. Kralj Stefan se u tom pohodu zaustavio kod crkve Svetog Đorđa u Nagoričinu i na reci Kamenici ponovo Bugarima ponudio pregovore. Tu je i čuo vesti od špijuna poslatih u bugarsku vojsku koje su govorile o nedisciplini u njihovim redovima. Kada su u zoru 28. jula 1330. godine stigla i poslednja srpska odeljenja kralj im je dao mali odmor i onda napao Bugare kod Velbužda. Broj srpske i bugarske vojske je iznosio verovatno oko 15.000. U borbi su se istakli naročito vojnici mladog kralja Stefana Dušana. Zapadni najamnici su jurišali u sam centar bugarske vojske i verovatno se njima treba pripisati smrt cara Mihaila koji je pokušao da pobegne ali je na jednom bregu pao sa konja. Tu je i ubijen a telo doneseno pred kralja Stefana koji ga je sahranio u crkvi u Nagoričinu. Srpska vojska je krenula u Bugarsku, prema Trnovu. Car Andronik III, čuvši vest o porazu bugarske vojske nije hteo da se upušta u borbu nego se povukao natrag u Vizantiju. Skoro nesmetano srpska vojska je krenula na put ka Trnovu. Međutim kod Izvora Bugari dočekaše kralja Stefana i zamoliše za mir. Bilo je boljara koji su predlagali da se ujedine Srbija i Bugarska pod nemanjićkom krunom, ali je kralj Stefan to odbio. On je povratio na presto svoju sestru Anu i njenog maloletnog sina Jovana Stefana a u unutrašnje uređenje Bugarske nije hteo da se meša. Ovakvim mirom nije bila zadovoljna srpska vlastela, posebno mlađa koja je počela da se grupiše oko mladog kralja Stefana Dušana.

Dve verzije smrti



Decanski.jpg

Freska kralja Stefana Dečanskog

Kad se govori o smrti kralja Stefana Dečanskog treba imati u vidu da pred istoričarima stoje dve sasvim drugačije verzije. Prva verzija pisana je za vreme vladavine njegovog sina Stefana Dušana; pisao ju je nastavljač arhiepsikopa Danila II koji je završio delo Žitija srpskih kraljeva i arhiepsikopa. U njoj se pripoveda da je kralj Stefan pred kraj života promenio mišljenje prema svome sinu i da je, pod uticajem svoje mlade žene Marije Paleologove presto srpskih i pomorskih zemalja namenio svom sinu iz drugog braka Simeonu. Dušan, kao dobar sin nije želeo da se protivi "volji roditelja kraljevstva mi" i otišao čak u Carigrad odakle ga je vlastela nagovorila na povratak i sukob sa roditeljem koji je rezultovao u bojem na Porodimlji, posle koga je kralj Stefan Uroš III odveden u Zvečan i tamo posle nekog vremena umro prirodnom smrću, verovatno od srčanog udara. Druga verzija, pisana pedesetak godina posle Dušanove smrti u objavljena u delu "Žitije Stevana Dečanskog" koju je sastavio Grigorije Camblak govori o nasilnoj smrti srpskog kralja koji je umro od ruke svog sina Dušana. Ovo delo pisano je prilično "anti-dušanovski" sa namerom da pokojnog kralja oglasi kao velikomučenika. Srpska pravoslavna crkva je ovu potonju verziju uzela za kanonsku i za Dečanskog kaže da je "od oca oslepljen od sina udavljen". Obe verzije su sasvim moguće ali ne postoji nikakav istorijski razlog zbog čega bi jedna bila favorizovana u odnosu na drugu. Kad pred istoričarima stoje dve suprotne verzije njihov je zadatak da izlože i predstave obe.
Zadužbina kralja Stefana Dečanskog je manastir Dečani u kome počivaju njegove svete mošti. Srpska pravoslavna crkva slavi njegov praznik svakog 11. novembra po julijanskom odn. 24. novembra po gregorijanskom kalendaru.


Legenda o prokletstvu


Za smrt Stefanovu vezana je i legenda o prokletstvu Dušanovih kasnijih potomaka, a kasnije i cele srpske države. Naime Stefan je, kada su došli ljudi da ga ubiju, prokleo sina i njegove potomke. Mada se ovo prokletstvo nije ispunilo na sinu, palo je ipak na njegova unuka Uroša, koji je izgubio Carstvo. Ova legenda je trajala mnogo vekova, a svi su se tog prokletstva setili onda kada je knez Lazar sa svojim ratnicima pao na Kosovu, a Srbija pala pod Turke.
Motiv ove navodne kletve je iskorišćen kao jedan od glavnih motiva u istorijskoj tragediji „Smrt Uroša V“Stefana Stefanovića.


Stefanov život i zaveštanje



220px-Monastery_Sveti_Jovan_Bigorski_Stefan_Decanski.JPG

Freska Stefana Dečanskog u manastiru Sveti Jovan Bigorski u Makedoniji.


Smrću Stefana Dečanskog počinje najveći period srpske srednjovekovne istorije, njeno uzdizanje do carstva, ali i začetak kasnijeg pada. O Stefanu kao čoveku može se raspravljati i ovako i onako, ali ostaje činjenica da je on svakako najtragičnija ličnost iz cele loze Nemanjića. Čitav njegov put posut je patnjama. Od oca, kralja Milutina, doživeo je to da ga ovaj šalje kao dečaka na Tatarski dvor kao taoca, da vidi to kako mu otac tera majku da bi doveo na njeno mesto petogodišnje dete (Simonidu), a njega samog proglasio nezakonitim detetom. Kasnije ga je Milutin oslepio i oterao iz Srbije u progonstvo. Nakon očeve smrti imao je sukob sa bratom Konstantinom i kada se konačno dočepao krune umrla mu je verna žena Teodora koja ga je pratila u svim nedaćama. Ni to nije bilo sve, jer odmah nakon njegovog najvećeg trijumfa na Velbuždu protiv njega se pobunio rođeni sin, Dušan, i svrgao ga sa prestola, a onda dao ubiti. Toliko razočarenja, i suviše za jedan obični ljudski vek.
Sama njegova politika, u suštini veoma mudra, nije naišla na razumevanje među vlastelom, ali ni kod sina Dušana. Stefan nije dozvoljavao da se Srbija nekontrolisano širi i da okupira teritorije koje nije u stanju da kontroliše bez velikog napora. Stoga nije želeo da okupira Bugarsku, što i jeste verovatni uzrok njegovog pada. Da je njegova politika bila dalekovidna videće se odmah nakon Dušanove smrti, kada se Srbija, ogromno narasla bude odjednom i raspala iz jednostavnog razloga što nije bilo dovoljno nacionalnog elementa da sve to drži pod kontrolom.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Stefan Uroš V
Izor: Vikipedija


Stefan Uroš V Nejaki
260px-UrosV.jpg

Freska iz manastirske crkve u Psači,
između 1365. i 1371. godine

Datum rođenja 1337. Mesto rođenja nepoznato Datum smrti 4. decembar 1371. Mesto smrti nepoznato Grob Crkva Uspenja Bogorodice u Nerodimlju
(od 1705. Novi Jazak, Fruška gora) Titula Car Srbije Period 1355 — 1371 Prethodnik Stefan Dušan Naslednik carska titula je ukinuta Poreklo Dinastija Nemanjići Otac Dušan Majka Jelena Porodica Supružnik Ana/Anka Besarab Stefan Uroš V Nejaki je sin i naslednik cara Dušana. Vladao je od 1355. do 1371, a zadužbina mu je Manastir Matejča. On je poslednji vladar loze Nemanjića. U njegovo vreme slabi centralna vlast i oblasni gospodari se osamostaljuju. Posle smrti cara Uroša srpska država prestaje da postoji.
Vladavina Uroša, sina cara Dušana, bila je gotovo u svakom pogledu suprotna vladavini njegovog roditelja. I sudbina i istorija ponekad igraju nemilosrdne igre. Tako je prvi potomak cara Dušana poneo nadimak Uroš Nejaki. Novi srpski car koji je titulu nasledio od oca nije uspevao da zaštiti svoju državu, ni od spoljnih napada, ni od unutrašnjih potresa.
I kako je već bilo pravilo u srednjem veku, i Uroš je morao da vodi bitku za svoja nasledna prava. Najozbiljniji protivnik mu je bio Simeon Nemanjić, Dušanov polubrat. Iako je celokupna srpska vlastela i crkva stala na Uroševu stranu na državnom saboru u Skoplju 1357. Simeon vojno daleko snažniji sebi je dodelio carske dostojanstvene oznake i zavladao Epirom i Tesalijom 1359. Mladi Uroš je uz podršku svoje majke Jelene, državnog sabora održanog u Skoplju i Dubrovčana uspeo je da spase svoje vladalačko nasleđe. Ubrzo srpska država podelila na dva carstva, Uroševo i Simeonovo. U većem delu koji je obuhvatao sve stare srpske zemlje vladao je Uroš. Pretpostavlja se da je umro 2. ili 4. decembra 1371. godine, verovatno posle Maričke bitke, kao poslednji srpski car.
Za vreme njegove vladavine, 1365. godine, za savladara je krunisan kralj Vukašin Mrnjavčević sa očekivanjem da će njegovi potomci (Marko Mrnjavčević) naslediti carski presto jer Uroš nije imao potomaka. Te godine Vukašinov brat Uglješa preuzima od carice Jelene (Uroševe majke) vlast u Seru.


Slem_na_novcu_Urosa.jpg

Šlem na novcu cara Uroša


Posle velikih Dušanovih osvajanja, car Uroš postaje žrtva bahatosti vlastele koja se naglo obogatila u prethodnim ratovima i pljačkama. Infrastrukturna nepovezanost novih teritorija carevine sa jezgrom otežala je uspostavljanje reda i državnih instrumenata. Uroš Nejaki je proglašen za svetitelja 211 godina posle smrti.
Njegove mošti se nalaze u fruškogorskom manastiru Novi Jazak. Njegov lik i narodna tradicija o Vukašinu Mrnjavčeviću, su poslužili kao osnovni motiv za istorijsku dramu Stefana Stefanovića iz 1825. godine pod imenom „Smrt Uroša V“. Pre njega ovaj motiv je pokušao da obradi Emanuel Kozačinski, a njegov rad je preradio Jovan Rajić pod imenom „Tragedija cara Uroša“, ali ta dela nemaju značajnu književnu vrednost.


Mati Angelina
Izvor:Vikipedija


220px-%D0%A1%D0%B2-%D0%9C%D0%B0%D1%98%D0%BA%D0%B0-%D0%90%D0%BD%D0%B3%D0%B5%D0%BB%D0%B8%D0%BD%D0%B0.jpg

Prepodobna Angelina despotica srpska
Mati Angelina
- rad Paje Jovanovića.
Saborna crkva u Vršcu


Prepodobna mati Angelina, svetovno ime Angelina Branković, (umrla 30. jula 1520) je bila kći Đorđa Arijanita Komnina, albanskog gospodara Konjuha u oblasti Škumbe i supruga Stefana Brankovića, sina srpskog despota Đurađa Brankovića.

Biografija

Angelina je kćerka albanskog velikaša Đorđa Arijanita Komnina. U roditeljskom domu stekla odlično obrazovanje i vaspitanje. Ljubav prema knjizi ispoljila je još u ranoj mladosti, o čemu svedoče i tragovi njene biblioteke u manastiru Krušedolu. Na poslednjim stranicama Lestvice, koju je napisao u Smederevu 1434. godine inok David, po narudžbini njenog svekra srpskog despota Đurđa Brankovića, sačuvan je zapis: „Sija knjiga despotice Angeline monahinje".
Za slepog Stefana, izgnanog srpskog despota, se udala novembra 1460. U Albaniji su ostali kratko vreme, dok im se nije rodio prvi sin Đorđe. Godinu dana docnije (1461) su napustili Albaniju i po preporuci Skenderbega, Angelininog zeta, otišli u Italiju i u Furlaniji kupuju stari zamak Beograd na reci Taljamentu. Tu je u siromaštvu Angelina provela šesnaest godina, sve do smrti despota Stefana 1476. godine. Tu je rodila još jednog sina, Jovana, i kćer Mariju, koju je udala za monferatskog markiza Bonifacija, dalekog potomka Paleologa.
Na poziv mađarskog kralja Matije Korvina, Angelina je krenula sa dvojicom sinova preko Beča i Budima za Srem. Sa moštima svoga muža je u Srem stigla februara 1486. godine. Prvo stanište bilo joj je Kupinovo, gde je ubrzo podigla crkvu Svetog apostola Luke i položila u nju mošti svoga muža. Despot Đorđe, koji je od kralja Matije dobio na upravu deo zemlje kojom je upravljao Vuk Branković („Zmaj Ognjeni Vuk"), ubrzo se povukao sa despotskog položaja i oko 1497. godine primio monaški čin dobivši ime Makaš. Nasledio ga je 1493. godine drugi Angelinin sin Jovan, koji je umro 1502. godine.
Ne zna se pouzdano kada se Angelina zamonašila - možda još ranije, odmah po dolasku u Srem. Podigla je ženski manastir posvećen Sretenju Gospodnjem, nedaleko od budućeg manastira Krušedola, gde provodi ostatak života u molitvi, bdijući nad moštima supruga i sinova. Preminula je 30. jula 1520. godine i sahranjena je najpre u svom manastiru Sretenju, a potom su njene mošti prenete u manastir Krušedol i položene u kovčeg zajedno sa moštima njenog sina Jovana. Turci su 1716. zapalili manastir Krušedol zajedno sa moštima svih Brankovića.


Kult


220px-St._Angelina_of_Serbia.jpg

Prepodobna mati Angelina

Žitije prepodobne Angeline napisano je vrlo rano; jedno je sačuvano u Mineju za juli - rukopisu iz 16. veka. To Žitije preveo je na savremeni srpski jezik episkop Mitrofan Šević. Isto Žitije prepodobne Angeline nalazi se u Rimničkom i Moskovskom Srbljaku, dok je u Beogradskom njeno prološko Žitije nešto drugačije.
Služba prepodobnoj Angelini takođe je rano sastavljena i nalazi se u sva tri Srbljaka pod 30. julom, datumom njene smrti. Kroz celu Službu Angelina se oslovljava kao mati, prepodobna, preblažena, prisnoblažena, dostoblažena i blažena. Himograf joj nije sastavio poseban tropar, već je, s obzirom na njen težak i mučenički život, pozajmio tropar od Teodore, hrišćanske podvižnice iz 5. veka. U Službi se ističe da je muški, u smislu izdržljivosti, provela svoj život iako je bila žena. Naglašeno je da poklonici stoje oko njenih moštiju kao nekada oko kovčega Starog zaveta i da njene mošti isceljuju. Himnograf poziva: „Priđite u novi Izrailj, i sve okolne zemlje i gradovi zajedno zbor sastavivši na spomen prepodobne matere naše Angeline, radosnom dušom i srcem božanstvenu grobnicu njenu obgrlimo, blagodat isceljenja primajući.“ Kroz Službu prepodobne Angeline, iskazane su i njene hrišćanske vrline: čistota podvižničkog života, bezgranično milosrđe, strpljivost i mudrost, odanost supruge i požrtvovanost majke, jer „svu sebe predala jesi Bogu". Prepodobna Angelina pominje se i u Službi njenog sina - svetog Jovana - i u Zajedničkoj službi svim svetim Brankovićima od nepoznatog krušedolskog monaha iz 16. veka.
Kult prepodobne majke Angeline rano je izgrađen. Povod tome je njen težak život; nadživela je muža, oba sina i kćer Maru. Tri puta je prenosila mošti svoga muža - svetog Stefana Slepog - i dva puta sina, i to u velikoj oskudici. Za njihove kivote vezla je zlatnim i srebrnim nitima prekrivače.
U Kupinovu, blizu crkve Svetoga Luke, sve do 1930. godine postojala je crkva posvećena Prepodobnoj Angelini. Toma Vučić Perišić podigao je 1858. godine u selu Zakuti (Gruža) crkvu posvećenu Majci Angelini.
Lik prepodobne Angeline nalazi se na svim ikonama svetih Brankovića. Prikazana je u crnoj shimničkoj rizi kao monahinja, sa krstom u desnoj ruci. Na zidnim slikama mati Angelina prikazana je u Rivcu, na južnom zidu, zatim Neredinu, Bokovcu, Golubincima, Jasenovu, Uljmi, Rumenki, Kaću, Sabornoj crkvi u Beogradu, priprati Pećke patrijaršije, u glavnoj crkvi manastira Hilandara, priprati Saborne crkve u Šapcu. U manastiru Klisuri njen lik naslikan je u južnoj pevnici. Na ikonama prepodobna Angelina prikazana je u Maradiku, rad J. Orfelina 1776. godine; Srpskoj Crnji, rad Đure Jakšića 1853. godine; Sabornoj crkvi u Vršcu, rad P. Jovanovića; Ostojićevu, rad D. Aleksića 1871/72. godine. U Parti i Radojevu predstavljena je na pevnicama zajedno sa ostalim Srbima. Ikona Majke Angeline nalazi se još u Kulpinu, Čurugu, Starom Bečeju, crkvi Svetitelja Nikolaja na Novom Groblju u Beogradu, zatim u Malom Bečkereku (Rumunija) i Aradu. Grafička predstava sa njenim likom nalazi se u Rimničkom Srbljaku ispred njene Službe. Po ovom predlošku urađena je jedna ikona za manastir Pakru, koja se sada nalazi u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu.


Đorđe Branković (despot)
Izor:Vikipedija



528_0004-krusedol.jpg



Đorđe Branković, u monaštvu nazvan Maksim, srpski despot i arhiepiskop, rodio se 1461. godine. Desetak godina je „junački hrabrovao na Agarene" (Turke), pa je otišao u kaluđere i postao monah Maksim. Bio je oženjen Izabelom, bratanicom ugarske kraljice (iz aragonske napuljske dinastije), ali se, kako kazuje u njegovom žitiju Krušedolac iz XVI veka, „čista od nje sačuvao".
Titulu despota Srbije je Đorđu darovao mađarski kralj Matija 1486. godine. Despot Đorđe je takođe u posed dobio gradove Kupinik (Kupinovo), Slankamen i Berkasovo u Sremu, kao i druga mesta, koja su spadala pod te gradove. Od 1493. godine, Đorđe je delio despotsku titulu sa bratom Jovanom. 1494. godine srpski despoti, Đorđe i Jovan, su ratovali protiv hercega Lovre, koji je imao posede u Sremu i Slavoniji. U decembru 1494. godine, despoti osvoje Mitrovicu (Sremska Mitrovica) i povere gradsku upravu svojim ljudima. Početkom 1496. godine, Đorđe se zakaluđerio, a despotsku titulu je ostavio mlađem bratu Jovanu.
Možda ga je u monahe odvelo ondašnje verovanje da je od 1492. godine (od sedamhiljadite godine po vizantijskoj eri) nastao „vtori vek", kad svakog trenutka može da bude propast sveta. Umro je kao arhiepiskop beogradski Maksim 1516. godine. Kult mu je načinjen 1523. godine, u doba kad je Beograd već dve godine bio u turskim rukama i kad je turska granica, sve do Mohačke bitke 1526. godine bila sasvim blizu Krušedola.
U Krušedolu, manastiru koji je Maksim podigao, počivao je on, despot i arhiepiskop srpski, i tu je stvoren njegov kult, da bi poslužio za podizanje duhova kod Srba, koji su se, sa Mađarima zajedno, borili protiv Turaka. U isto vreme, na istom mestu i sa istim zadatkom razvijani su kultovi cele Maksimove porodice: i oca njegovog despota Stefana Slepog (Stefan Branković) (početak njegovog kulta 1484. godine), i majke njegove despotice Angeline (počela da se slavi kad i Maksim), i brata njegovog despota Jovana (imao kult od 1505. godine). Krušedolac iz XVI veka je u crkvenim pesmama slavio sve članove te porodice poslednjih Brankovića, a Majci Angelini i Maksimu je napisao i žitije.

Žitije arhiepiskopa Maksima

U Maksimovom žitiju govori se i o tome kako su Turci oslepili njegovog oca despota Stefana i strica Grgura. Kad je video svoje sinove lišene „zenica očnih", despot Đurađ (njihov otac) je najpre ridao i naricao, a zatim „jedva k sebi biv, naredi privesti mnoštvo Ismailćana. Sednuvši na zemlju reče isklati ih, dok sav ne ogreznu u krvi njihovoj". Tako se o dedi priča u žitiju unukovom i to pričanje je trebalo da ogorči srpske ratnike protiv Turaka.
Maksim je voleo pisanje. Još kao despot „sastavio" je dve povelje. Jedna je bila za Hilandar (iz 1495/96. godine). Sadrži čitavu malu pohvalu Simeonu Nemanji i Savi. Povelja je bila „rukopisatelena" od despota Jovana. Druga povelja je za svetogorski manastir sv. Pavla. U njoj se govori i o despotu Đurđu, „dedi našem", koji „obnovi i uzdviže" taj manastir. Tu je povelju despot Jovan samo „podpisao".


Stihovi o arhiepiskopu Maksimu

Stihovi o Maksimu je rukopis druge polovine XVI veka, koji je ranije bio u Krušedolu, a sada se čuva u Crkvenom muzeju u Beogradu. On je Bogorodičnik, a sadrži i službe carici Teofani i knezu Lazaru.
Bogorodica je zaštitnica Beograda od vremena despota Stefana Lazarevića, kako se kaže u despotovom „zavetu gradskom" (sačuvanom u izvodu kod Konstantina Filozofa). U Beogradu je bio Bogorodičin manastir, sedište beogradskih mitropolita, znači i Maksima. Tu su se, sve do 1521. godine, čuvale mošti carice Teofane.
Neposredno iza ovih stihova o Maksimu u zajedničkoj Službi Atanasiju, Kirilu i Maksimu nalaze se zanimljivi stihovi o Nilu:
Paki (opet) nam zlatimi (zlatnim) strujami Nil,i besmrtija tzoimenik (istoimenik).molbnoju (molbenim) pametuju (spomenom) prišd (došavši),dobrimi vshoždeniji (nadolaženjima) novodnjajet,zlatimi strujami besmrtija podarovaniji (darivanjima),i pištu (hranu) neodaždimu (bez kiše) podaje (dajući),visokim bogoveštanijem (slavljenjem boga)Trojici (Trojice) nerazdelnej države (sili)učit klanjati se,i istačajet (izliva) bož'stvnaja učenija,vernih napajajet pomišljenija (pomisli),i molit se o dušah naših (za duše naše).



Stefan Štiljanović

Izvor:Vikipedija


sveti-stefan-stiljanovic-247x300.jpg



Sv. Stefan Štiljanović (? — 1543), poslednji knez paštrovski, dobrotvor i srpski svetitelj.
Svoje poreklo vodi iz Primorja, iz Paštrovića. Sve imanje je ostavio narodu svojem i otišao u Srem1498. godine zbog sukoba sa Mlečanima. U Sremu stolovao je u gradu Moroviću. Narodna tradicija prikazuje despota Stefana Štiljanovića kao najuzornijeg hrišćanskog vladara i za njega vezuje mnogobrojna plemenita dela, kao i junačku borbu protiv Turaka. Prilikom borbe za ugarski presto između kralja Ferdinanda i vojvode Jovana Zapolje našao se na strani Ferdinandovoj. Od Ferdinanda je bio dobio imanja u virovitičkoj županiji, kao i grad Valpovo gde je vladao. Smatra se da je umro, najvjerovatnije, oko 1543. godine. Sahranjen je u manastiru Šišatovcu u Sremu, a od SPC uvršten je u red svetitelja. U jesen, 17. oktobra svake godine se pominje i slavi njegovo ime. Njegove sv. mošti nalaze se u Sabornoj crkvi u Beogradu.
U manastiru Šišaštovac je postojao je kult sv. Stefana Štiljanovića. U Panagiriku manastira Šišatovac iz 1545. godine postoji jedan kratak zapis koji kaže: "Ova sveta i božanstvena knjiga koja se zove Panagirik, manastira Šišatovca hrama Rođenja Presvete Bogorodice, gde netljene mošti počivaju svetog i pravednog i divnog Stafana Štiljanovića, srpskog despota".

Mošti sv. Stefana Štiljanovića
Dergenc Jelena

Mošti sv. Stefana Štiljanovića pripadaju kategoriji celokupnih moštiju koje su najpoštovanije od svih. Bezmalo čitava četiri veka one su zračile iz manastira Šišatovca kao njegova najveća svetinja. Tačno vreme, mesto i okolnosti pod kojima se odigrala smrt Stefana Štiljanovića što inače predstavlja početnu i odlučujuću etapu u ustanovljenju kulta svetitelja, nemoguće je utvrditi iz istorijskih izvora. Kako se ovaj vlastelin poslednji put pominje u jednom dokumentu iz 1540, a već jedan zapis iz Šišatovca datovan u 1545. navodi da se njegovo sveto telo nalazi u manastiru, kao vreme smrti nameću se prve godine pete decenije XVI veka. Objavljivanje moštiju, koje se dogodilo, izgleda, samo koju godinu nakon smrti, opisano je u Povesnom i Pohvalnom slovu, kao i u Službi svetitelja. Samom objavljivanju nisu prethodila nikakva znamenja sve dok jedne noći Turci, vođeni zaslepljujućom svetlošću, sumnjajući da se pod zemljom nalazi blago, nisu iskopali svetiteljev grob. Dok se u tekstu Službe ne nalazi objašnjenje o tome kako ove mošti dolaze u ruke šišatovačkog bratstva, dotle se u Kratkom povesnom slovu o sv. Stefanu Štiljanoviću navodi ime Turskog zapovednika Amira, inače srodstvenika Štiljanovićevog, koji je telo predao igumanu Teofilu "v leto 1543." Mošti sv. Stefana Štiljanovića počivale su u Šišatovcu sve do Drugog svetskog rata, kada su ove oblasti ušle u sastav NDH. Nakon prvih pustošenja, na molbu arhimandrita vrdničkog Longina, posle dugih pregovora bilo je dozvoljeno da se mošti prenesu u Srbiju što se i desilo 13. aprila 1942. Mošti sv. Stefana Štiljanovića tada su položene u Sabornu crkvu u Beogradu i tu čekaju dan povratka u manastir Šišatovac, danas obnovljen, gde se njihov kult začeo i upražnjavao vekovima.


Sveta Petka
Izvor: Vikipedija



Sveta Petka

Sveta Petka ili Paraskeva (grč. Παρασκευή - petak) je bila hrišćanska podvižnica iz 11. veka.
Rodila se u gradu Epivatu (Pivat - na turskom Bojadis), koji se nalaziše na obali Mramornog mora između Silimvrije i Carigrada u Trakiji polovinom desetog stoleća. Ona beše srpskog porekla , iz imućne i veoma pobožne porodice. Imala je brata, koji se zvao Jevtimije, i koji se zamonašio veoma mlad, a kasnije bi izabran za episkopa Maditskog (989—996)
Još kao devojčica, dok je sa majkom odlazila u crkvu i čula reči Božanskog Jevanđelja: "Ko hoće za mnom da ide, neka se odreče sebe i uzme krst svoj, i za mnom da ide" (Mk. 8,34), ona svim srcem pripade Gospodu i kada odraste pridruži se plejadi blagočestivih ugodnika Božijih. Nakon smrti svojih roditelja, željna podvižničkog života ona napusti roditeljski dom i ode u Carigrad, a zatim se zaputi u pustinju Jordansku, živeći strogim otšeličkim životom, gde se Hrista radi podvizavala sve do starosti svoje. U doba pozne starosti posluša glas Anđela Božijeg, ostavi pustinju i vrati se u svoj rodni grad, Epivat. Tu ona požive još dve godine u neprestanom postu i molitvi, pa se predstavi Bogu u 11. stoleću. Njeno telo bi od strane vernih sahranjeno po hrišćanskim običajima, ali ne na gradskom groblju već izdvojeno od drugih.
Bogougodni hrišćani iz tog mesta posle javljanja svetiteljke u snu nekom Georgiju i Jefimiji pronašli su mesto gde su bile zakopane njene mošti, izvadili su ih iz zemlje i položili u hram svetog Petra i Pavla u Epivatu. Njene čudotvorne mošti prenošene su u toku vremena mnogo puta. Najpre u Carigrad, pa odatle ih bugarski car Jovan Asen 1238. godine prenese u Trnovo, da bi bile prenete u Vlašku nakon pada Bugarske pod Turke. Kada je i Vlaška postala ugrožena turskim upadima, a na molbu srpske kneginje Milice mošti su prenete u Beograd. Kada sultan Sulejman I 1521. godine osvaja Beograd, on uz ostale dragocenosti prenosi u Carigrad i mošti sv. Petke. Na molbu moldavskog gospodara Vasilija 1641. godine mošti su prenete u grad Jaši, gde se i danas nalaze (osim dva prsta šake, koji su u kapeli svete Petke na Kalemegdanu).
Širom naše zemlje nalazi se i veliki broj lekovitih izvora, koji su posvećeni sv. Petki. Jedan od njih je izvor sv. Petke u kalemegdanskoj tvrđavi u Beogradu gde su njene mošti dugo vremena počivale. Ta čudotvorna i lekovita voda (agijazma, grč. αγίασμα) ove svetiteljke, leči sve bolesnike, koji sa verom u Boga i ljubavlju prema ovoj svetiteljki prilaze k njoj.
Crkva je slavi 14. oktobra po starom, odnosno 27. oktobra po novom kalendaru. Ovu Paraskevu naš narod obično zove sv. Petka a u srpskim primorskim krajevima „Petka Biogradska“, jer su joj mošti počivale takođe i u Beogradu. Takođe je poznata i kao Petka Trnovska, jer su joj mošti bile u Trnovu.


Vasilije Ostroški
Izvor:Vikipedija


Sveti Vasilije Ostroški (Jovanović) rođen je u selu Mrkonjići, Popovu polju, opština Trebinje u Hercegovini 1610.godine. Kada je odrastao otišao je u trebinjski manastir Uspenija Presvete Bogorodice i tu se zamonašio. Kao monah ubrzo se pročuo zbog svog podvižničkog života, a kasnije je izabran i posvećen za episkopa zahumskog i skenderijskog.


Sveti Vasilije

Kao arhijerej živeo je u manastiru Tvrdošu i odatle utvrđivao u pravoslavlju svoje vernike, čuvajući ih od turskih svireposti i latinskog lukavstva. Kada su Turci razorili Tvrdoš, Vasilije se preselio u manastir Ostrog gde je nastavio svoj strogi podvižnički život, uz mnogo tople molitve i brige za svoje vernike.
Umro je 1671. godine, a njegove čudotvorne i celebne mošti i njegov grob čuvaju se do današnjeg dana. U njihovu moć iscelenja i utehe veruju podjednako i hrišćani i muslimani. U Ostrogu se svake godine na Trojčina dne održava veliki narodni sabor.
Srpska pravoslavna crkva slavi Svetog Vasilija Ostroškog 12. maja, po Gregorijanskom kalendaru (29. aprila, po Julijanskom).
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Petar I Petrović Njegoš
Izvor: Vikipedija


Saint_Peter_of_Cetinje.jpg

Mitropolit Petar I Petrović Njegoš

Datum rođenja: 1748.
Mesto rođenja:
Njeguši (Crna Gora)
Datum smrti:
18. oktobar 1830.
Mesto smrti:
Cetinje (Crna Gora) Petar I Petrović Njegoš, kanonizovan kao Sveti Petar Cetinjski (Njeguši, 1748Cetinje, 18. oktobar 1830) je bio crnogorski mitropolit i vladar od 1782. do 1830. godine.

Biografija


Zavladičio se u Karlovcima 1784, odakle je pošao u Rusiju. Tokom boravka u Sankt Peterburgu gde je čekao na prijem kod carice Katarine II u cilju normalizacije sa ruskim dvorom posle vladavine Šćepana Malog, Petar I i njegov budući sekretar Frančesko Dolči su bili prisiljeni da napuste Rusiju. Ipak, pri povratku iz Sankt Peterburga u domovinu, Petar je izjavio: „Ko je protivu Rusije, taj je i protivu svijeh Slovena“, čime su se upravljali i kasniji crnogorski vladari.
Godine 1787. je pomagao Rusiji i Austriji u ratu sa Turskom, koji nije bio povoljan ni za saveznike, ni za Crnu Goru. Dva puta je suzbio tursku vojsku pod Mahmut-pašom Bušatlijom. Poslije drugog napada 1796, u kojemu je poginuo sam Mahmut-paša, Brda su prisajedinjena Crnoj Gori (vidi Bitka kod Martinića).
Velikoga je udjela imao sa svojim Crnogorcima i Bokeljima u ratnim događajima, koji su bili sudbonosni za Boku i Dubrovnik. Crnogorci i Bokelji su se tada borili zajedno sa Rusima protivu Francuza. Pod njegovom vladavinom prisajedinjena je Crnoj Gori Morača, a Boka, koja je dva put dolazila pod njegovu vlast, predana je Austriji 1814. godine. Održavao je stalne veze sa Karađorđem za vrijeme Prvog srpskog ustanka i sa njim je sklopio savez za oslobođenje potčinjenih Srba, te je sa tim ciljem vodio znatne borbe sa Turcima.
Pod mitropolitom Petrom Crna Gora dobila je prvi pisani zakon 1798, koji je proširila Narodna Skupština na Cetinju 1803. godine. Njime je ustanovljen sud, koji se zvao „Kuluk“.
Petar Cetinjski imao je plan o stvaranju slaveno-serbske države, kada je to predložio ruskom caru. Tada to nije bilo moguće, pa je plan ostao bezuspješan.
Ponekad se kaže da što je Nemanjićima Sveti Sava, to je Petrovićima Sveti Petar, koji je bio neustrašivi narodni vođa i učitelj, blage prirode, a silna autoriteta, kojem se pokoravao i najoporiji gorštak. Zbog njegovoga bogougodnog života narod ga je prozvao, još za života, svetim.
Petar I je preminuo 18. oktobra 1830. na Cetinju.


Petar Koriški
Izvor: Vikipedija

18.thumbnail.jpg


Prepodobni Petar Koriški je srpski svetitelj. Rodom je bio iz sela Koriše, blizu manastira Svetog Marka kod Prizrena. Postoji i predanje po kome je bio iz jednog sela kod Peći. Kao mladić orao je zemlju na jednom ćoravom volu. Bio je neobično krotak i bezgnevan. Sa svojom sestrom Jelenom udaljio se rano na podvig. Podvizavao se vrlo teško i istrajno. U hrišćanskoj tradiciji pominje se da je iz teške borbe sa demonskim iskušenjima izašao kao pobednik. Oko njega se sabralo mnoštvo monaha, i on im je bio nastavnik. Bežeći od slave ljudske, on se neko vreme sklonio u Crnu Reku, gde se docnije potom podvizavao sveti Joanikije Devički. Preminuo je u dubokoj starosti u svojoj pešteri Koriši. Hrišćani veruju da se one noći kada se on upokojio, videla svetlost od mnogo sveća u njegovoj pećini i da se čulo anđelsko pojanje (pevanje). Ovaj svetitelj živeo je u XIII veku. Nad njegovim moštima car Dušan podigao je crkvu, koja je bila hilandarski


Sveti Joanikije Devički čudotvorac


joanikije-devicki.jpg


Prepodobni i bogonosni otac naš Joanikije, veliki čudotvorac Božji u našem narodu, rodio se u predelima Srpske Dioklitije (ili Duklje), od roditelja pobožnih i imućnih, no koje on potom prevaziđe pobožnošću i bogatstvom duhovnim. Rodio se u drugoj polovini 14. veka i živeo na zalasku slavnog Srpskog carstva i slobodne države, pred početak strašnog i mnogovekovnog ropstva agarjanskog, u koje potom zapade Srpski rod. Sigurno da je Promisao Božji hteo kroz Svetog Joanikija da nagovesti i pokaže verujućem narodu Srpskom i svima pravoslavnim hrišćanima na Balkanu, da je glavna i bitna sloboda ona duhovna sloboda, kakvu je stekao Sveti Joanikije svojim životom pred Bogom i u Bogu, i da svi mi pravoslavni hrišćani na zemlji treba da se najpre borimo za tu duhovnu, Hristovu slobodu, bez koje svaka druga sloboda nije prava ni potpuna. Još je kroz Svetog Joanikija Čudotvorca Bog hteo da pokaže vernim ljudima Svojim da je Duh Božji svagda prisutan među hrišćanima, i da Bog nikada ne napušta narod svoj ako Mu on ostane veran do kraja.



Nikolaj Velimirović
Izvor: Vikipedija



250px-Nikolai_Velimirovic.jpg

Vladika Nikolaj (Velimirović)

Datum rođenja: 4. januar 1881.
Mesto rođenja:
Lelić (Kneževina Srbija)
Datum smrti:
18. mart 1956.
Mesto smrti:
Libertivil (SAD) Sveti vladika Nikolaj Ohridski i Žički (Nikola Velimirović; selo Lelići kod Valjeva, Kneževina Srbija, 23. decembar 1880 / 4. januar 1881 — Libertivil, SAD, 18. mart 1956) je novokanonizovani srpski svetitelj.
Bio je episkop ohridski i žički, istaknuti teolog i filozof.

Život


Poreklo Vladike Nikolaja


Nikolaj je rođen 23. decembra 1880. godine. Rodio se u selu Leliću, nedaleko od Valjeva, na padinama planine Povlena. Njegovi roditelji, Dragomir i Katarina, bili su prosti zemljoradnici i pobožni hrišćani, naročito majka. Na krštenju je dobio ime Nikola. O poreklu porodice Velimirović postoje dva stanovišta. Jedno je da su oni poreklom iz Zagarača iz brdskog plemena Bjelopavlići, a drugo je da su oni poreklom iz Banjana, starohercegovačkog plemena.
Svoje obrazovanje Nikola je otpočeo u manastiru Ćelijama, gde ga je otac odveo da se opismeni makar toliko „da zna čitati pozive od vlasti i na njih odgovarati“, pa da ga onda zadrži na selu kao hranitelja i „školovanog“ čoveka. Od prvih dana pokazivao je svoju izuzetnu revnost u učenju. Njegovu darovitost zapazio je i njegov učitelj Mihajlo Stuparević i preporučio mu nastavak školovanja u valjevskoj gimnaziji, gde se Nikola pokazao kao dobar đak, iako je, da bi se školovao, služio u varoškim kućama, kao i većina đaka u to vreme.
Po završetku šestog razreda gimnazije, Nikola je konkurisao u Vojnu akademiju, ali ga je lekarska komisija odbila, jer je bio „sitan“ i nije imao dovoljan obim grudi. Odmah po odbijanju ove komisije, Nikola podnosi dokumenta za beogradsku Bogosloviju, gde je bio primljen, iako opet ne bez teškoća, navodno zbog slabog sluha za pevanje.
Kao učenik Bogoslovije bio je uspešan. Njegovo isticanje u naukama bilo je rezultat sistematskog rada. U svome školskom učenju nije se držao samo skripti i udžbenika, nego je čitao i mnoga druga dela od opšte-obrazovnog značaja. Do svoje 24. godine već je bio pročitao dela Njegoša, Šekspira, Getea, Voltera, Viktora Igoa, Ničea, Marksa, Puškina, Tolstoja, Dostojevskog i drugih. Posebno je u bogosloviji bio zapažen svojim mislima o Njegošu, koga je kao pesnika i mislioca voleo i još u valjevskoj gimnaziji dobro prostudirao.

Učitelj


Za vreme školovanja u Beogradu Nikola je zbog stanovanja u memljivom stanu i slabe ishrane dobio tuberkulozu od koje je godinama patio. Po svršetku bogoslovije je kraće vreme bio učitelj u selima Dračiću i Leskovicama, više Valjeva, gde je izbliza upoznao život i duševno raspoloženje srpskog seljaka i gde se sprijateljio sa sveštenikom Savom Popovićem, izbeglim iz Crne Gore, sa kojim je išao po narodu i pomagao mu u parohijskim poslovima. Letnje raspuste Nikola je, po savetu lekara, provodio na moru, tako da je tada upoznao i sa ljubavlju opisao život Bokelja, Crnogoraca i Dalmatinaca. Već u bogosloviji pomagao je proti Aleksi Iliću u uređivanju lista „Hrišćanski vesnik“, u kome je i nekoliko godina objavljivao svoje prve dopise i radove.

Studiranje


Posle toga, Nikola je bio izabran od strane Crkve da sa drugim pitomcima, državnim stipendistima, pođe na dalje školovanje u Rusiju ili Evropu. Izabrao je tada rađe studiranje u Evropi, na starokatoličkom fakultetu u Bernu, a zatim je prošao studirajući i Nemačku, Englesku i Švajcarsku, a nešto kasnije i Rusiju.
Svoje studije u Bernu Nikolaj je, u svojoj 28. godini, okončao doktoratom iz teologije, odbranivši disertaciju pod naslovom „Vera u Vaskrsenje Hristovo kao osnovna dogma Apostolske Crkve“.[1] Sledeću 1909. godinu Nikola je proveo u Oksfordu, gde je pripremao doktorat iz filosofije i zatim ga u Ženevi, na francuskom, i odbranio („filosofija Berklija“).

Bolest i monašenje


Vrativši se iz Evrope Nikolaj se, u jesen 1909, razboleo od dizenterije i u bolnici ležao oko 6 nedelja. On se uskoro i monaši u manastiru Rakovici i postaje jeromonah Nikolaj (20. XII 1909).
Po povratku sa studija trebalo je, po tadašnjem zakonu, nostrifikovati svoje diplome, ali kako nije imao punu svršenu gimnaziju, morao je polagati sedmi i osmi razred i veliku maturu, da bi tek onda mogao predavati u Bogosloviji. Ipak, pre no što je postao suplent u Bogosloviji, upućen je od mitropolita Srbije Dimitrija u Rusiju, gde je proveo godinu dana, najviše putujući po širokoj Rusiji i upoznajući njen crkveni život, dušu ruskog čoveka i njegove svetinje. Za to vreme napisao je i svoje prvo veće delo – studiju „Religija Njegoševa“.

Suplent Bogoslovije


Kao suplent Bogoslovije Sv. Save u Beogradu Nikolaj je predavao filosofiju, logiku, psihologiju, istoriju i strane jezike. No on nije mogao ostati u okvirima Bogoslovije. On zato počinje da piše, govori i objavljuje. Počinje sa besedama po beogradskim i drugim crkvama širom Srbije, pa onda drži i predavanja na Kolarčevom univerzitetu n drugim mestima. Govorio je uglavnom na teme iz života. Istovremeno, Nikolaj objavljuje u crkvenim i književnim časopisima svoje članke, besede i studije: o Njegošu, o Ničeu i Dostojevskom i na druge filosofsko-teološke teme.[2]

Besednik


Godine 1912. pozvan je u Sarajevo na proslavu lista "Prosveta", gde se upoznao sa najviđenijim predstavnicima tamošnjih Srba: Ćorovićem, Dučićem, Šantićem, Grđićem, Ljubibratićem i drugima. Poznate su tadašnje njegove reči da su „svojom velikom ljubavlju i velikim srcem Srbi Bosanci anektirali Srbiju Bosni“, što je u eri austrijske aneksije bilo izazovno, pa je pri povratku u Beograd skinut sa voza u Zemunu i zadržan nekoliko dana. Iste austrijske vlasti nisu mu dozvolile da sledeće godine otputuje u Zagreb i govori na tamošnjoj proslavi Njegoša, no njegova je beseda ipak u Zagreb dospela i bila pročitana.
Narodni rad Nikolajev nastavlja se još više kada je uskoro Srbija stupila na put ratova za oslobođenje i ujedinjenje Srpskog i ostalih Jugoslovenskih naroda. U sudbonosnim danima ratova, od 1912. do 1918. godine, Nikolaj aktivno učestvuje.
Nikolaj je živo i aktivno učestvovao i u tadašnjem crkvenom životu, mada je imao kritičkih primedbi na rad i ponašanje izvesnih crkvenih ljudi. Njegova je, međutim, kritika bila pozitivna (on se ubrzo razišao sa protom Aleksom iz „Hrišćanskog vesnika“ zbog negativnih pogleda ovoga na stanje u Srpskoj Crkvi) i takva je ostala do kraja života.

Misija za vreme Prvog svetskog rata u Americi i Engleskoj


Aprila meseca 1915. godine Srpska vlada je uputila Nikolaja iz Niša u Ameriku i Englesku (gde je ostao do aprila 1919) u cilju rada na nacionalnoj srpskoj i jugoslovenskoj stvari. On je po Americi, i zatim Engleskoj, držao brojna predavanja: u crkvama, univerzitetima, hotelima i po drugim ustanovama, boreći se na taj način za spas i ujedinjenje Srba i Južnoslovenskih naroda. Već avgusta 1915. g. on je na velikom zboru u Čikagu objedinio i pridobio za jugoslovensku stvar (program Jugoslovenskog odbora) veliki broj naroda i sveštenstva, i to ne samo pravoslavnog, nego i rimokatoličkog, unijatskog i protestantskog, koji su tada javno izrazili želju za oslobođenjem i ujedinjenjem sa Srbijom. Veliki broj dobrovoljaca iz Amerike otišao je tada na Solunski front, tako da zaista nije neosnovano ono izneto mišljenje (od engleskog Načelnika armije) da je „otac Nikolaj bio treća armija“ za srpsku i jugoslovensku stvar, jer je njegov doprinos tada zaista bio veliki. Nikolaj je u ovo vreme iznosio i ideju o ujedinjenju svih Hrišćanskih crkava. I od tada se on posebno sprijateljio sa Anglikanskom i Episkopalnom crkvom. Takođe je u to vreme pomagao i grupu naših studenata u Oksfordu, gde je jedno vreme i predavao.

Episkop žički i ohridski


Po završetku rata, dok je još bio u Engleskoj, izabran je (12/25. marta 1919) za episkopa žičkog, odakle je ubrzo, krajem 1920, premešten na Ohridsku episkopiju. Tih godina slan je u mnoge crkvene i narodne misije: u Atinu i Carigrad, u Svetu goru, u Englesku i Ameriku. Nikolaj je učestvovao i na konferencijama za mir, na ekumenskim crkvenim susretima i skupovima, na konferencijama Hrišćanske zajednice mladih u svetu, na Svepravoslavnim konsultacijama.
No naročito treba istaći Nikolajev pastirski i duhovni rad u Ohridu i Bitolju, a zatim i u Žiči gde će biti vraćen 1934. godine, po želji Arhijerejskog sabora i naroda. Tek kao episkop ohridski i žički, Nikolaj razvija svoju punu i pravu delatnost u svim pravcima crkvenog i narodnog života, ne zanemarujući pri tom ni svoj bogoslovsko-književni rad. On je takođe mnogo doprineo i ujedinjenju naših pomesnih crkvenih jedinica na teritoriji novostvorene države (od koje često nije imao ni razumevanja ni naročite podrške).
Posebno je na Vladiku Nikolaja delovao drevni Ohrid. Na Nikolaja je već bila izvršila dobar uticaj pravoslavna Rusija. Sada je taj uticaj nastavio i upotpunio Ohrid i Sveta gora, koju je Vladika svakog leta redovno posećivao. Sveta gora i dela Svetih Otaca, koja je u ovo vreme Nikolaj naročito mnogo čitao i proučavao, izvršili su na njega trajni uticaj.

Duhovna delatnost


Iz ovog perioda potiču mnoga važna dela Vladike Nikolaja. Ovde treba makar spomenuti i ona druga ne manje značajna opštenarodna dela kao što su njegov rad sa narodom i posebno sa bogomoljcima,[3]
Nikolaj je iz Ohrida i Žiče razvio i mnogostranu međucrkvenu delatnost. Tako je učestvovao 1930. godine na Predsabornoj konferenciji Pravoslavnih Crkava u manastiru Vatopedu. Zatim je radio na obnovi opštežiteljnog načina života u manastiru Hilandaru. Bivao je često na međunarodnim susretima mladih hrišćana u svetu i na više ekumenskih susreta i konferencija u svetu. Takođe je nastojao da održava dobre odnose sa Bugarima i Grcima, kao i dobre međuverske odnose u predratnoj Jugoslaviji.
Nikolaj je bio umešan i u poznatu „Konkordatsku borbu“. Ostao je između ostaloga poznat Nikolajev telegram i Otvoreno pismo „Gospodinu dr Antonu Korošecu, Ministru unutrašnjih poslova“ (avgust 1937) u kojem se žali na „pandurski kurjački napad 19. jula na mirnu pravoslavnu litiju pred Sabornom crkvom u Beogradu“ i na gonjenje i hapšenje mnogih nedužnih pravoslavnih sveštenika i vernika širom Jugoslavije.</ref> Nikolaj je, uz Patrijarha Gavrila, imao svoj udeo i u obaranju antinarodnog pakta vlade Cvetković-Maček, zbog čega je od naroda bio pozdravljen, a od okupatora Nemaca posebno omražen.[4]

Zarobljeništvo za vreme Drugog svetskog rata


Kapitulacija stare Jugoslavije zatekla je Nikolaja u manastiru Žiči. Od prvih dana okupacije Vladika je, kao i manastir Žiča, delio sudbinu svoga naroda.
Nikolaj je uhapšen 1941. godine i odmah zatvoren u manastir Ljubostinju, a zatim je prebačen u zatvor u manastir Vojlovicu kod Pančeva i zatočen tamo zajedno sa Patrijarhom Srpskim Gavrilom Dožićem, strogo kontrolisani oružanom nemačkom stražom. (Sačuvan je iz tih dana, u jednoj svesci, Nikolajev „Molbeni kanon i Molitva“ Presvetoj Bogorodici Vojlovačkoj, kao i kasnije napisane, u Beču januara 1945. već poznate „Tri molitve u senci nemačkih bajoneta“, zabeležene na koricama Jevanđelja u Srpskoj crkvi u Beču).
Dana 14. septembra 1944. godine Nemci su Vladiku Nikolaja i Patrijarha Gavrila sproveli iz Vojlovice u koncentracioni logor Dahau. Tamo su oni zatvoreni u posebnom delu za visoke oficire i sveštenstvo (Ehrenbunker), tretirani bolje od ostalih i imali status posebnih zatočenika (Ehrenhäfling).[5] U Dahauu ostaju tri meseca, do decembra 1944. godine kada ih Nemci oslobađaju. Putuju zajedno sa Milanom Nedićem

Amerika


Nikolaj je došao u Ameriku tokom 1946. godine, gde je od tada češće poboljevao.
Ipak, i u Americi je Nikolaj nastavio svoj crkveni rad, pa je putovao po Americi i Kanadi. Nikolaj je i u Americi nastavio svoju spisateljsku i bogoslovsku delatnost, kako na srpskom tako i na engleskom jeziku. Iz ovoga vremena potiču njegova dela „Kasijana“, „Zemlja Nedođija“, „Žetve Gospodnje“, „Divan“ i njegovo poslednje, nedovršeno delo „Jedini Čovekoljubac“. Iz Amerike je stizao da koliko može pomogne i našim manastirima i pojedincima u starom kraju, šaljući skromne pakete i priloge, naročito u crkvenim stvarima i potrebama.
Vladika Nikolaj je u Americi i povremeno predavao: u privremenoj srpskoj bogosloviji u manastiru Sv. Save u Libertivilu, u njujorškoj Akademiji Sv. Vladimira i u ruskim bogoslovijama Svete Trojice u Džordanvilu i Sv. Tihona u Saut Kananu, u Pensilvaniji. U ovoj poslednjoj ga je i smrt zatekla. Iz manastira Sv. Tihona prenet je zatim u manastir Svetog Save u Libertivil i sahranjen kraj oltara crkve, na južnoj strani 27. marta 1956., uz prisustvo velikog broja pravoslavnih Srba i drugih vernika širom Amerike.

Prenos moštiju u Srbiju


Mnogo godina posle smrti njegovi posmrtni ostaci su preneti iz Libertivila u Lelić 12. maja 1991. godine. Sahranjen je u maloj crkvi u Leliću, koja je njegova zadužbina.

Kanonizacija


Na prolećnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravolsavne crkve u maju 2003. proglašen je za svetitelja. Svečana kanonizacija obavljena je u Hramu Svetog Save na Vračaru, u Beogradu, 24. maja 2003. Već sledeće godine, episkop šabačko-valjevski Lavrentije je svoju zadužbinu, manastir Soko blizu Ljubovije i Krupnja, posvetio sv. Nikolaju. Manastir Soko je osveštan 8. maja 2004. godine. U ovom manastiru postoji i muzej posvećen sv. Nikolaju, njegova velika bista u dvorištu manastira i još jedna velika zgrada koja se zove „Dom sv. vladike Nikolaja“ i u kojoj preko leta borave učesnici „Mobe“.

Kontroverze


18px-Vista-xmag.png
Za više informacija pogledajte Svetosavski nacionalizam Velimirovića neki danas smatraju kontroverznom ličnošću
U knjizi „Kroz tamnički prozor“, napisanom tokom zarobljeništva u Dahau, za rat optužuju se nehrišćanske ideologije Evrope, poput: demokratije, komunizma, socijalizma, ateizma i verske tolerancije. U osnovi ovih pojava Velimirović vidi jevrejsko delovanje
Nikolaj je ovaj rad napisao u zarobljeništvu i on je objavljen u Lincu, u Austriji, 1985. godine.
Prisutno je uverenje da je Velimirović aktivno pomagao Jevreje u vreme rata, mada je samo jedna takva epizoda zabeležena. Ela Trifunović rođena Nojhaus (Neuhaus) je 2001. godine pisala Srpskoj pravoslavnoj crkvi tvrdeći da je nju i njenu porodicu 18 meseci Velimirović skrivao od Nemaca u manastiru Ljubostinji.
Adolf Hitler je 1934. godine odlikovao Velimirovića zbog njegovih napora na obnavljanju nemačkog vojnog groblja u Bitolju.
Godine 1935. Nikolaj Velimirović je održao predavanje u Beogradu pod naslovom „Nacionalizam Svetog Save“. U tom izlaganju izneo je tvrdnju da su pokušaji Adolfa Hitlera o nemačkoj nacionalnoj crkvi slične idejama Svetog Save o narodnoj veri i crkvi:

Književna dela

Nikolaj Velimirović objavio je veliki broj književnih dela duhovne sadržine. U periodu posle Drugog svetskog rata njegova dela su bila zabranjena za štampanje u Jugoslaviji. Tek kasnih osamdesetih godina ona počinju ovde ponovo da se štampaju, pre toga su uglavnom štampana u dijaspori zaslugom episkopa Lavrentija, a zatim ovamo prenošena.
Njegova dela su:

  • Uspomene iz Boke, 1904.
  • Francusko-slovenska borba u Boki kotorskoj 1806-1814 (?) (nem. Französisch-slawische Kämpfe in der Bocca di Cattaro 1806-1814), 1910.
  • Religija Njegoševa, 1911.
  • Iznad greha i smrti, 1914.
  • Mesto Srbije u svetskoj istoriji (eng. Serbias place in human history), 1915.
  • Srbija u svetlosti i mraku (eng. Serbia in light and darkness), 1916.
  • Paterik Manastira svetog Nauma, 1925.
  • Ohridski prolog, 1928.
  • Rat i Biblija, 1932.
  • Emanuil: tajne neba i zemlje: čudesni doživljaji iz oba sveta, 1937.
  • Tri molitve u senci nemačkih bajoneta, 1945.
  • Pobedioci smrti: pravoslavna čitanja za svaki dan godine, 1949.
  • Zemlja Nedođija: jedna moderna bajka, 1950.
  • Pesme molitvene, 1952.
  • Kasijana; nauka o hrišćanskom pojimanju ljubavi, 1952.
  • Divan: nauka o čudesima, 1953.
  • Žetve Gospodnje: od početka do našeg vremena i do kraja, 1953.
Posthumno objavljena


  • Jedini Čovekoljubac: život Gospoda Isusa Hrista, 1958.
  • Prvi božji zakon i rajska piramida, 1959.
  • O herojima našeg vremena: beseda govorena jednog neobičnog mutnog i malodušnog dana 1914., 1976.
  • Omilije na nedeljna i praznična jevanđelja episkopa ohridskog Nikolaja, 1976.
  • Misionarska pisma, 1977.
  • Srpski narod kao Teodul, 1984.
  • Pustinjak Ohridski, 1986.
  • Rad na oslobađanju otadžbine, 1986.
  • Kosovo i Vidovdan, 1988.
  • Molitve na jezeru, 1988.
  • Reči o svečoveku, 1988.
  • Vera svetih: katihizis Istočne pravoslavne crkve, 1988.
  • Nebeska liturgija, 1991.
  • Tri aveti evropske civilizacije, 1991.
  • O Bogu i o ljudima, 1993.
  • Nacionalizam svetog Save, 1994.
  • Divno čudo: priče i pouke, 1995.
  • Duša Srbije, 1995.
  • Govori srpskom narodu kroz tamnički prozor, 1995.
  • Indijska pisma; Iznad Istoka i Zapada, 1995.
  • Nove besede pod Gorom, 1995.
  • San o slovenskoj religiji, 1996.
  • Knjiga o Isusu Hristu, 1997.
  • Ustanak robova, 1997.
  • Duhovna lira: praznične pesme, 1998.

  • Oče naš kao osnova društvenog života, 1998.
  • Simvoli i signali, 1998.
  • Carev zavet, 1999.
  • Ljubostinjski stoslov, 1999.
  • Život svetog Save, 1999.
  • Cvetnik, 2001.
  • Nauka o zakonu, 2003.
  • O Evropi; Duhovni preporod Evrope, 2003.
  • Agonija crkve
  • Nekrolozi
  • Tragedija Srbije
  • O Svetom Savi
  • Religiozni duh Slovena
  • Slovenski revolucionarni katolicizam
  • Evropska civilizacija ugrožena zbog bolesti duše
  • Vera i nacija
  • Novi ideal u vaspitanju
  • Božije zapovesti
  • Srednji sistem
  • Srbija je mala Amerika
  • O Pravoslavlju
  • Mali misionar
  • Rođenje Hristovo
  • Vaskrsenje Hristovo
Justin Popović
Izvor: Vikipedija


200px-JustinPopovic.jpg

Arhimandrit dr Justin Popović

Datum rođenja: 6. april 1894.
Mesto rođenja:
Vranje (Srbija)
Datum smrti:
7. april 1979.
Mesto smrti:
manastir Ćelije (Srbija)
Justin Popović (Vranje, 25. mart/6. april 1894 — manastir Ćelije, 25. mart/7. april 1979) je novokanonizovani srpski svetitelj. Bio je arhimandrit manastira Ćelije, doktor teologije, profesor Beogradskog univerziteta i duhovnik.
Životopis

Blagoje Popović, potonji otac Justin, je rođen u Vranju 6. aprila (25. marta po starom kalendaru) 1894. godine od oca Spiridona i majke Anastasije. Familija Popovića je kroz generacije bila sveštenička, jedino je Blagojev otac Spiridon bio samo crkvenjak. Blagoje je bio najmlađe dete, a imao je starijeg brata Stojadina i sestru Stojnu.
U devetorazrednoj beogradskoj Bogosloviji stekao je puno prijatelja i sa njima se okupljao u razna bogoslovska, molitvena bratstva. Jedan od njegovih prijatelja je bio i Milan Đorđević, potonji vladika dalmatinski Irinej. Kao mlad bogoslov, Blagoje je pored svetootačkih dela čitao najviše Dostojevskog.
Brat Stojadin, kao student prava je izgubio nesrećnim slučajem život, ispavši iz voza pri jednom svome povratku sa studija kući. Blagoje tada svima otvoreno govori da želi ceo svoj život da posveti Bogu da bi bio što bliži njemu i svome bratu. Roditelji mu se protive toj želji i na sve načine pokušavaju da spreče svoje dete da ode u monahe.
Blagoje biva mobilisan u „đačku četu“ pri vojnoj bolnici u Nišu tokom Prvog svetskog rata, a kasnije oni se zajedno sa vojskom i sveštenstvom povlače preko Albanije. Stigavši u Skadar, Blagoje moli patrijarha Dimitrija za monaški postrig, patrijarh blagosilja i bogoslov Blagoje postaje monah Justin.
Tadašnja vlast prebacuje jednim starim brodom bogoslove do Barija, a posle toga preko Pariza, bogoslovi stižu u London gde ih prihvata jeromonah Nikolaj Velimirović. Iz Engleske gde je sa grupom bogoslova privremeno smešten, blagoslovom patrijarha srpskog Dimitrija, Justin prelazi u Duhovnu akademiju u Petrogradu. Zbog nemira koji su nadolazili, bogoslovi su 1916. godine povučeni nazad u Englesku. U Engleskoj, Justin studira teologiju na Oksfordu i sam se izdržava, a ne od stipendija engleske vlade. Svoju kritiku zapadnog sveta izložio je u svojoj doktorskoj tezi „Religija i filosofija Dostojevskog“, koja nije prihvaćena. Bez diplome se vraća u Srbiju 1919. godine. Patrijarh Dimitrije ga ubrzo po povratku šalje u Grčku. Postao je stipendista Svetog sinoda. Za vreme jednoga kratkoga boravka kući, biva promovisan u čin jerođakona. U Grčkoj, kao i u Rusiji i Engleskoj, upoznaje tamošnji svet. Na njega je posebno utisak ostavila jedna starija baka, Grkinja, kod koje je stanovao. Za nju je rekao da je od nje više naučio nego na celom Univerzitetu. Često je kao jerođakon sasluživao u grčkim hramovima.
U Atini stiče doktorat bogoslovlja. Sveti sinod mu najednom uskraćuje stipendiju, pred sam doktorat. Morao je 1921. godine da se povuče u Srbiju i postane nastavnik karlovačke bogoslovije. Predavao je Sveto pismo Novoga zaveta, Dogmatiku i Patrologiju. Tu prima jeromonaški čin. Vremenom postaje urednik pravoslavnoga časopisa „Hrišćanski život“. Poznati su njegovi članici „Sa uredničkog stola“. Ponekad mu je pero „bilo oštrije“ i doticalo se i nekih tadašnjih nepravilnosti u kliru SPC i bogoslovskim školama. U karlovačkoj bogosloviji (u koju je u međuvremeno bio premešten), neko mu krade sa radnoga stola doktorsku disertaciju o gnoseologiji Sv. Isaka Sirijskog i Sv. Makarija Egipatskog. Ali je za par dana napisao okvirno istu disertaciju „Problem ličnosti i poznanja po učenju Sv. Makarija Egipatskog“ i doktorira u Atini, 1926. godine. Ubrzo potom proteran je iz Karlovačke bogoslovije u Prizren, gde je proveo oko godinu dana, tačno onoliko vremena koliko je trebalo da se časopis „Hrišćanski život“ ugasi.
U to vreme na Zapadu, u Češkoj javlja se pokret koji je želeo da se vrati u Pravoslavnu veru. Justin biva izabran za pomoćnika vladici Josifu Cvijoviću u misiji u Prikarpatskoj Rusiji. Ubrzo ga je Sveti sinod odlučio postaviti za episkopa. On je to odbio uz obrazloženje da je nedostojan tog čina. Posle toga nijednom nije biran ili predlagan za episkopa. Posle toga je postavljen za profesora Bitoljske bogoslovije. Na bogosloviji je bio u vezi sa vladikom Nikolajem i Jovanom Šangajskim. Zajedno sa arhijerejima SPC borio se protiv uvođenja Konkordata u Srbiju 1936. godine. Često je pomagao i pisao pohvalno o bogomoljačkom pokretu koji je vodio Sv. vladika Nikolaj i bio satrudnik na misionarskom polju sa izbeglim pravoslavnim Rusima, ispred crvene revolucije.
Od 1934. je profesor Bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Zajedno sa Branislavom Petronijevićem osnovao je Srpsko filozofsko društvo 1938. u Beogradu. Bavio se prevođenjem bogoslovsko-asketske i svetootačke literature.
Po izbijanju Drugog svetskog rata, otac Justin boravi po mnogim manastirima. Najviše vremena je provodio u ovčarsko-kablarskim manastirima, u kojima je i uhapšen posle rata od strane komunističkih vlasti. Posle pritvora, premestio se u manastir Ćelije kod Valjeva.
U Ćelije je došao 1948. godine po blagoslovu vladike šabačko-valjevskog Simeona i mati igumanije Sare, koja je došla sa nekoliko svojih sestara iz manastira Ljubostinje u Ćelije, nekoliko godina ranije.
O samome životu oca Justina u Ćelijama, ima se mnogo reći. Stalno je bio proganjan, saslušavan, privođen od vlasti. Malo je bilo onih koji su stajali u njegovu odbranu. To su bile ćelijske sestre s mati igumanijom Glikerijom na čelu, prota Živko Todorović — lelićki paroh, avvini učenici i ostali poštovaoci...
Otac Justin je se upokojio u isto vreme i u isti dan kada je i rođen — na praznik Blagovesti 7. aprila (25. marta) 1979. godine.
Dana 2. maja 2010, odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC Justin Popović kanonizovan je u red svetitelja SPC zajedno sa Simeonom Dajbabskim u Hramu Svetog Save na Vračaru.

Književno-bogoslovski rad


Ubrzo posle Prvog svetskog rata javio se knjigom „Filozofija i religija F. M. Dostojevskog“ (1923). Po oceni nekih ovo delo Justinovo je jedna od prvoklasnih i najboljih studija uopšte o genijalnom ruskom piscu.
Justin Popović, koji je u međuvremenu postao profesor dogmatike na Teološkom fakultetu, svoju temu o Dostojevskom je unekoliko proširio u novoj knjizi pod naslovom „Dostojevski o Evropi i Slovenstvu“ (1940). Religiozna misao ruskog pisca poslužila je Justinu Popoviću da reinterpretira religioznu filozofiju pravoslavlja. Postavljajući u novim uslovima, pred Prvi svetski rat, pitanje odnosa Evrope i slovenstva, kojom su se bavili još slovenofili, bliski Dostojevskom, Justin Popović je posredno otvarao i srpsko pitanje. Bilo je to pred sam početak Drugog svetskog rata.
Priredio je 12 tomova Žitija svetih, za svaki mesec u godini po jedna knjiga. Svaki tom ima po nekoliko stotina strana i predstavlja sintezu mnogo raznih izvora sistematično sakupljenih i priređenih. Osim ovih žitija, sabrana dela Justina Popovića imaju 33 toma. Govorio je tečno četiri strana jezika: grčki, ruski, nemački i engleski i bavio se prevođenjem sa više jezika.
Značajnija dela:

  • Filosofija i religija F. M. Dostojevskog (1923),
  • Dogmatika pravoslavne crkve, 1-3 (1932),
  • Dostojevski o Evropi i slovenstvu (1940),
  • Svetosavlje kao filosofija života (1953),
  • Filosofske urvine (Minhen, 1957),
  • Žitija svetih, 1-12 (1972-1977),
  • Pravoslavna crkva i ekumenizam (Solun, 1974),
  • Put bogopoznanja (1987).
Duhovnik manastira Ćelije

220px-Grob_oca_Justina_Popovica.JPG

Grob svetog Justina u manastiru Ćelije

Po kazivanju nekih ćelijskih sestara, u Ćelije je došao 28. maja 1948. godine. Prognan sa Bogoslovskog fakulteta, ovde se nalazio u nekoj vrsti zatočeništva. Ćelije tada postaju mesto hodočašća za mnoge koji su želeli da ga vide i dobiju duhovne pouke i savete. To je opisao Dušan Vasiljević u svome „Sećanju na oca Justina“[1].
Među najznačajnije njegove učenike ubrajaju se: mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, umirovljeni episkop zahumsko-hercegovački i primorski Atanasije Jevtić, umirovljeni episkop raško-prizrenski Artemije Radosavljević i episkop bački Irinej Bulović. Na Bogoslovskom fakultetu predavao je i patrijarhu Pavlu Dogmatiku.
Preko trideset godina je proveo u Ćelijama, učinivši ih jednim od najpoznatijih srpskih manastira. Njegov grob, koji se nalazi u neposrednoj blizini manastirske crkve, i danas privlači posetioce i poštovaoce. Na ovom grobu su se, prema predanjima, dešavala čudesa i isceljenja. Postoji i ikona na kojoj je predstavljen kao prepodobni Justin Ćelijski i drži u ruci knjigu Žitija svetih.
Bio je protivnik ekumenizma u pravoslavlju nazivajući ga jednim imenom „svejeres“. Svoje mišljenje o tome izneo je u knjizi „Pravoslavna crkva i ekumenizam“. U Valjevu postoji Duhovna biblioteka „Otac Justin“.

Čuda Svetog Justina Ćelijskog


220px-Justin-celijski_za-radnim-stolom.jpg

Prepodobna Justin Ćelijski


Ovde se navode neka čuda koja se pripisuju Svetom Justinu. Godina 1952. Te godine desilo se čudo u manastirskoj pekari, u Ćelijama. U manastiru je bilo četrdeset sestara, a u kuhinji je poslovala mati Nina. Pošto je umesila hleb za večeru, ostala je još jedna vangla brašna. Za večerom požalila se sestrama, a ava Justin je rekao: „Molite se Bogu, Gospod bine za nas!“ Sutradan izjutra kad je mati Nina otišla u pekaru našla je puna dva okna (sanduka) brašna. Ava Justin, mati Sara i sve sestre videle su ovo čudo i zajedno zablagodarili su Gospodu.
Godina 1953. Žena iz okoline Valjeva je bolovala dvanaest godina. Verovala se da je bila opsednuta demonima. Često je viđala đavole, a oni su je mnogo tukli, mučili i mrcvarili. Dok su njeni ukućani kadili kuću, videla je đavole kako beže od tamjana. Često se ispovedala i pričešćivala kod oca Justina i tako je potpuno ozdravila. Posle toga se zamonašila i postala monahinja Tatijana.Časopis Dveri Srpske, Spasovdan 2004. godine, dvobroj 3, Izdavač: Dveri Srpske ISBN: 1451-6993 stranica u časopisu: 91
Godina 1959. Kćerka jednog čoveka iz Strmne Gore kod Lelića bila je bolesna. Tri godine je nepokretno ležala na postelji. Jednom su je kolima dovezli i u ćebetu je uneli u crkvu. Ava Justin joj je čitao molitve. Posle molitve se uspravila, a posle tri godine je prohodala. I tada je, kao i prvi put došla u crkvu kolima, a posle molitve, sama je došla do kola i sela. Motor, međutim nije hteo da upali. Ljudi su počeli da guraju kola ali uzalud. Ona je izašla iz kola i motor je proradio; kad je ponovo sela u kola motor je stao. Tako je bilo nekoliko puta. Onda je rekla: „Idem peške na brdo“. Bila je sa malim detetom, uzela je dete u ruke i sa njim se popela na najvoše brdo.
 
Poslednja izmena:
Natrag
Top