Sobne biljke

[Nostradamus]

Porodica: Araceae

Rod: Epipremnum/scindapsus

Vrsta: pinnatum

Kultivar: mnogo različitih kultivara, najpoznatiji: Marble Queen,Golden Queen, Neon

Engleski naziv: Devil's Ivy, Pothos,

hrvatski/srpski naziv: scindapsus

Golden Pothos

Scindapsus je rod od oko 20-ak vrsta puzavaca.
Najpoznatiji je i najrasprostranjeniji kultivar na ovim prostorima je scindapsus aureus/golden pothos.
Listovi su obično sjajni, zašiljeni i jajasti, prošarani zlatno-žutim šarama.
Uspijeva u gotovo svakom domu uz vrlo malo pažnje te je stoga odlična za početnike.
Idealna je za uzgoj u visećim košarama kao puzavac.
Ukoliko biljci nedostaje svjetla, listovi vrste sa zeleno-žutom kombinacijom neće razvijati boju nego će biti zelene boje.


Smještaj i svjetlo:
vrlo svjetlo do sjenovito mjesto, ali svakako dalje od izravnog sunčevog svjetla
Temperatura:
toplo, najmanja temperatura 10 °C; izbjegavati hladan propuh; vrste blijeđih šara zahtijevaju toplija mjesta
Razmnožavanje:
reznicama dugačkim 12-15 cm sa najmanje 2 ''koljena'', potrebno ih je staviti u vodu dok ne puste korjenje
Zemlja:
obična zemlja za sobne biljke koja sadrži nešto treseta i pijeska
Ph zemlje:
5.1 - 5.5 i 5.6 - 6.0
Zalijevanje:
prosječna potreba za vodom, osjetljiv je na previše vode, u zimi zalijevati štedljivije
povremeno orošavanje listova odstajalom vodom

Gnojenje:
nije nužno; za gnojenje mlade biljke treba čekati najmanje 6 mjeseci a starije biljke gnojiti svakih 6 mjeseci (u vrijeme rasta)
Ostalo:
Prema istraživanjima NASE Pothos je biljka koja spada u kategoriju ''čistaća zraka''
Svi dijelovi biljke su otrovni ukoliko se pojedu!
Povremeno, pogotovo u ljetnim mjesecima dobro je prskati lišće sa odstajalom vodom.
Ukoliko vrhovi listova počinju dobivati smeđu boje, to je uglavnom znak ili prekomjernog zalijevanja ili suhog zraka u prostoriji.

 

[Nostradamus]

Kalateja (Calathea zebrina)

Porodica: Marantaceae

Rod: Calathea Vrsta: Calathea zebrina Engleski naziv: Zebra plant Hrvatski/srpski naziv: kalateja


Calathea zebrina

Kalateje su rod grmova šarenog lišća.
Dugački listovi rastu iz glavne rozete prošarani uzorcima nekoliko boja.
Iako ima nezamjetne cvjetove, uzgaja se zbog lišća prekrasne boje.


Smješ¡taj i svjetlo:
na sjenovitom mjestu iako treba pronaći ravnotežu između svjetla i sjene zbog razvoja boje na listovima
Temperatura:
toplo mjesto; zimi 16 - 18 °C; konstantna temperatura; dalje od propuha
Razmnožavanje:
dijeljenjem početkom ljeta
Zemlja:
tresetni supstrat sa dobrom drenažom
Ph zemlje:
(nepoznato,ako znate, recite)
Zalijevanje:
održavati zemlju vlažnom; češće orošavati listove odstajalom vodom
Gnojenje:
svaka 2 tjedna tijekom rasta; zimi 1 mjesečno; ne pretjerivati sa gnojidbom



Iako je Calathea idealna za uzgoj u kući, zbog manje količine svjetla koju zahtijeva, ta je biljka vrlo zahtjevna za uzgoj u normalnim kućnim uvjetima i zahtijeva određeno iskustvo.
Zahtijeva polusjenu do sjenu te dobro propusnu i vlažnu zemlju.
Iako zemlja tijekom rasta treba biti lagano vlažna, korijenje Kalateje ne smije stajati u vodi.
Niska vlažnost zraka i direktna sunčeva svjetlost uzrokuju ''spaljenost'' na vrhovima listova
Zanimljivost nekih vrsta Kalateje je da po danu otvaraju a po noći zatvaraju svoje listove.

 

[Nostradamus]

Afrička ljubičica (Saintpaulia ionantha)

Porodica: Gesneriaceae

Rod: Saintpaulia Vrsta: Ionantha Engleski naziv: African violet Hrvatski/srpski naziv: Ljubičica


Saintpaulia ionantha

Afrička ljubičica je jedna od najomiljenijih kućnih biljaka. Cvjeta gotovo cijele godine, a poznato je oko 4000 vrsta.
Cvjetovi mogu biti jednostruki, dvostruki, naboranih rubova, zvjezdoliki i dvobojni
Listovi su također različiti, sa zupčastim rubovima, u obliku žlice, šareni, kopljasti ili jajastog oblika.
Potječe iz planine Usambara (Tanzanija) na istočnoj obali Afrike. Potječe iz planine Usambara (Tanzanija) na istočnoj obali Afrike.
Oko 1890.g. otkrio ju je Walter von Saint Paul po kome i nosi naziv.
Pronašao ju je prilikom izleta sa svojom budućom ženom.
Možda zbog toga ovaj biljka simbolizira ljubav, vjernost i odanost.
Od samog početka nazivaju je 'cvijet nalik ljubičici' pa je ostala poznata po tom nazivu.
Afrička ljubičica spada u porodicu gesneriad u koju spadaju još i gloxinia, streptocarpus, columnea, sinningia


Smještaj i svjetlo:
toplo mjesto sa što više svjetlosti (najmanje 8h dnevno, idealno 12h), ali nikako na direktnom suncu. Južni prozor se ne preporuča
Temperatura:
idealna je oko 18°C, dakle zimi od 13-18°C, a ljeti od 18-24°C
Razmnožavanje:
Postoje tri načina: 1. Kod presađivanja se mladi izboji odvajaju od matične biljke i zasebno sade. 2. Putem lisnih reznica; preporuča obavljati u proljeće ili ljeto. Postupak: odrezati list kojem peteljka treba biti minimalno 3 cm duga zatim list utaknuti u vlažnu zemlju s dodatkom pijeska oko 1.5 cm duboko. Može se i staviti prozirna plastična vrećica preko kalića da bi s održavala stalna vlaga. List se može staviti i u vodu. Kad pusti korijenje, cca 1 cm dugo, zasadite ga u zemlju. 3. Sjemenom: sjeme se posadi i stavi na toplo mjesto
Zemlja:
normalna zemlja za cvijeće s dodatkom pijeska i treseta
Ph zemlje:

Zalijevanje:
umjereno zalijevanje odstajalom i mlakom vodom. Ako se zalijeva hladnom vodom moguće je da se na listovima pojave svijetle brazde. Preporuča se zalijevanje u podložak, da listovi ne dođu u kontakt s vodom jer su osjetljivi i mogu se pojaviti mrlje ako voda dođe na listove. Treba pustiti da zemlja upije onoliko vode koliko može, a ostatak izliti da ne dođe do truljenja korijenja
Gnojenje:
Kada je u punom cvatu preporuča se u vodu za zalijevanje svaka 2-3 tjedna dodati tekuće gnojivo, ali u razblaženom obliku. Ovo se radi od proljeća do jeseni kad se prestaje i pušta ljubičicu da miruje
Vrijeme cvatnje:
Ljubičica može cvasti od I.-XII. mjeseca, s tim da u toku tog razdoblja ima period mirovanja.
Presađivanje:
u proljeće, kad korijenje ispuni kalić, svake godine ili svake 2 godine

 

[Nostradamus]

Voštani cvijet/Hoya carnosa

Porodica: Asclepidaceae

Rod: Hoya Vrsta: carnosa (mnogo različitih vrsta kao H. bella, H.magnifica… Engleski naziv: Wax Plant

Naš naziv: Voštani cvijet


Hoya carnosa



Najčešće su biljke tropskih i suptropskih područja svijeta. Uzgoj hoye je dosta lagan i iznimno nagrađujuć.
Ima vrsta koje rastu sporo a i onih koje vrlo brzo stasaju u odraslu biljku
Izgled varira od vrste do vrste, neke su mali grmići a neke puzavci


Smještaj i svjetlo:
lagano osvijetljeno područje do visoko osvijetljeno
Temperatura:
toplo; najmanja zimska 50F
Razmnožavanje:
reznicama koje imaju 2 ili više koljena sa najmanje 2 para listova (preporučljivo je uzeti reznicu sa 3 ili 4 para listova) ;uglavnom je dovoljno samo staviti reznicu u vodu i čekati
Zemlja:
dobra drenaža zemlje; ne voli previše zadržavanje vode u zemlji
sastav zemlje. 1 dio perlita + 1 dio ekspandirane gline + 1 dio treseta i 2 dijela obične zemlje za cvijeće
Kod hoya najviše dolazi do izražaja različitost vrsta u pogledu osvjetljena, vode i gnojenja
Hoye sa debelim listovima: obično vole sune, najbolje da se zemlja malo prosuši prije slijedećeg zalijevanja (H. erythrina, H. pubicalyx, H. subquintduplinervis)
hoye tankih listova:
obično vole konstantu vlažnost zemlje ne mogu podnijeti direktno sunce (H. multiflora, H. pauciflora, H. sp Tanna )
Ph zemlje:
(nepoznato,ako znate, recite)
Zalijevanje:
ovisi o vrsti; prije slijedećeg zalijevanja ostaviti da se zemlja tek malo prosuši
Gnojenje:
u vrlo malim količinama u vrijeme aktivnog rasta
Presađivanje:
jedino kada korjenje potpuno ispuni posudu
Cvijet: roza boje; lagano mirisan



Zanimljivost je većine hoya da cvjetaju uvijek na istom izdanku tako da nakon cvjetanja treba zapamtiti mjesto da se ne bi prilikom razmnožavanja odrezala cvjetajuća grana. Iako, hoya bella cvjeta samo jednom iz iste grane i nakon toga ta grana vene.
S obzirom da je teško pronaći hoyu na tržištu jedini način prodaje je uzimanjem reznica od nekog tko posjeduje tu biljku.
Listovi će se uviti ukoliko nema dovoljno vode, a ukoliko je previše vode, na listovima se pojavljuju lagano smeđe točkice ili čak cijeli listovi požute
Simptom premalo zalijevanja su i suhi dijelovi izdanak. U tom slučaju treba odrezati do prvog mekanog dijela

 

[Nostradamus]

Pachira aquatica

Porodica: Bombacaceae

Rod: Pachira Vrsta: Aquatica Engleski naziv: Money tree Naš naziv:


Pachira aquatica




Smještaj i svjetlo: svjetlo do umjerena sjena, zaštiti od mraza ukoliko je vani;

Temperatura:

Razmnožavanje:
sjemenom, reznicama i margotiranjem
Zemlja:
gotovo bilo koja zemlja koja ima dobru drenažu, zemlja nikada ne smije biti potpuno suha; zemlja za kaktuse
Ph zemlje:
(nepoznato,ako znate, recite)
Zalijevanje: prosječna potreba za vodom, redovito zalijevanje; ne pretjerivati sa zalijevanjem
Cvjetanje:
nakon 3,5 godine starosti; plodovi nakon 4 godine;
Gnojenje:
gnojivom za sobne biljke, 1 mjesečno tijekom toplih razdoblja




Pachiru u prirodi susrećemo na području Centralna Amerike gdje doseže visine i do 17 metara.
U kućnim uvjetima visina varira od malih (bonsai) pa do visine od 2 metra
Stablo uglavnom čine više manjih isprepletenih u jedno.
Listovi su zelene boje, uglavnom po 5 na svakoj grani.
Pachira je jedna od biljki koja je relativno nedavno našla put do naših domova
Odlična je za uzgoj unutar kuće te je začuđujuće otporna na suha razdoblja u kući.
Nema nekih posebnih zahtjeva i prilagodit će se gotovo svim kućnim uvjetima.
Mladi listovi i cvijet se upotrebljavaju skuhani kao povrće.
Isto tako, mladi listovi se koriste namočeni u vodi, kao zaštita protiv trovanja i protiv ugriza otrovnih životinja.
Ljeti treba izbjegavati direktno sunčevo svjetlo jer bi se listovi mogli uništiti.
Također, povećajte vlagu zraka prskajući listove jednom tjedno ili postavite biljku na kamenčiće uronjene u vodu.
Zemlja bi trebala biti lagana, sa dodatkom pijeska da omogući dobru drenažu.
Ukoliko vam se oblik ne sviđa, možete oblikovati biljku rezanjem listova, a listovi koji požute i otpadnu brzo će biti zamijenjeni novim listovima.
Prema predaji, sve vezano uz Pachiru je počelo u Tajvanu.
Jedan je stari praznovjerni framer teško radio i živio cijeli život i nikada nije bogato živio.
Jednog je dana otišao na livadu gdje je pronašao jednu neobičnu biljku. Pomislio je kako je Bog sigurno čuo njegove molitve i dao mu priliku da bude bogat.
Odnio je biljku kući i počeo istraživati i promatrati ju.
Otkrio je da je otporna i zahtijeva vrlo malo njege i počeo proizvodnju.
Ubrzo je potražnja za biljkom narasla i nazvao ju je ‘’drvo novca’’

Ona je jedna od feng-shui biljaka koja donosi sreću i novac u vaš dom zbog karakteristika 5 velikih listova koji simboliziraju 5 feng shui elemenata: metal, drvo, vodu, vatru i zemlju.
Tako da pachira, prema feng-shuiju, ima sposobnost nadomjestiti i aktivirati slabije elemente ili elemente koji nedostaju u prostoru.
Brinite se o pachiri isto kao što bi ste se brinuli o nekoj drugoj sobnoj biljci.

 

[Nostradamus]

Senecio rowleyanus

Porodica: Asteraceae

Rod: Senecio Vrsta: rowleyanus Engleski naziv: String of pearls Naš naziv:


Senecio rowleyanus


Smještaj i svjetlo:
svijetlo mjesto do lagana sjena, izbjegavati direktno sunce

Temperatura:
normalna sobna temperatura, preko zime nešto hladnija (15° - 18°C )

Razmnožavanje:
reznicama dugačkim 4-6 cm ili dijeljenjem prilikom presađivanja
Zemlja:
jednaki omjer obične kupovne zemlje za cvijeće i grubog pijeska
Ph zemlje:
(nepoznato,ako znate, recite)
Cvjeta
od sredine jeseni do sredine zime
Boja cvijeta: bijela
Zalijevanje:
od proljeća do jeseni zalijevajte umjereno, a zimi tek toliko da spriječite isušivanje i odumiranje biljke
Gnojenje:
Odrasle biljke prihranjujte u proljeće i ljeto (svaka 2 tjedna) tekućim gnojivom omjera 10-20-10




Rod Senecio obuhvaća oko 1000 vrsti (Senecio serpens, Senecio archeri, Senecio haworthii, Senecio citriformis…), što sukulenti, trajnica, jednogodišnjih i višegodišnjih biljki i penjačica.
Senecio rowleyanus je sukulenta puzavac, idealna za uzgoj u sobnim uvjetima, kao ukras. Mesnate kuglice nižu se na tankim nitima, poput ogrilce bisera.
Porijeklo ove biljke je Sjeverna Afrika te iako je tropska biljka ne voli pretjeranu vrućinu.
Biljku treba smjestiti na dobro osvijetljeno mjesto, bez izravnog dodiira sa direktnim suncem.
Senecio rowleyanus najbolje uspijeva ukoliko dnevno dobije oko 4 sata svjetla ili 14-16 sati jakog umjetnog svjetla dnevno, ali će također dobro rasti i sa nešto manje svijetla.
Osim svijetla, voli i umjerenu vlažnost zraka.
Prije svakog slijedećeg zalijevanja treba dopustiti da se gornji sloj zemlje gotovo skroz prosuši. Kuglice će izgubiti svoj oblik ukoliko je biljka žedna.
Za idealni uzgoj ove biljke, potrebna je mješavina obične zemlje za cvijeće i grubog pijeska sa dobrom drenažom.
Potrebno je presaditi biljku u svježu zemlju otprilike svakih 18 mjeseci.
S obzirom da su mlađe bilje su atraktivnije od starijih te se stoga preporuča uzimanje reznica i pomlađivanje biljke
Razmožava se ili dijeljenjem ili reznicama (dugim oko 6 cm) koje se samo stave u zemlju. svi dijelovi biljke su otrovni ukoliko se pojedu

 

[Nostradamus]

Madagaskarska palma (Pachypodium lamerei)

Porodica: Apocynaceae

Rod: Pachypodium Vrsta: lamerei Engleski naziv: Naš naziv:
Madagaskarska palma


Pachypodium lamerei


Smještaj i svjetlo:
svijetlo mjesto ili lagana sjena, izbjegavati direktno sunce

Temperatura:
minimalne po zimi: 13-15 C, idealna ljeti: 26-28 C jer podnosi dosta visoke temeprature

Razmnožavanje:
sjemenom ili odvajanjem mladica koje rastu uz matičnu biljku
Zemlja:
zemlja sa dobrom drenažom, preporučljiva je zemlja za kaktuse i sukulente
Ph zemlje:
(nepoznato, ako znate, recite)
Cvjeta
kasno proljeće-sredina ljeta - ukoliko je posađena vani – nemoguće za naše klimatske uvjete
Boja cvijeta: bijela sa žutom sredinom
Zalijevanje:
ne zahtijeva puno vode, a pogotovo zimi
Gnojenje:




Iako u stvari nije palma, uistinu nalikuje palmi a spada u porodicu Apocynaceae.
Prirodno mu je stanište Madagaskar.
To je vrsta sukulente sa debelim i bodljikavim stablom iz kojeg rastu tanki, a dugački listovi koji se formiraju uglavnom pri vrhu debla.
Madagaskarske su palme odlične za početnike i vrlo se lako o njima brinuti.
Starija biljka cvjeta jedino ukoliko je posađena vani, ali to je za naše uvjete nemoguće jer ne bi mogla preživjeti oštre i hladne zime. Cvijet je lagano mirisan.
Može se lako uzgojiti u kući ukoliko biljku smjestimo na osvijetljeni prozor ili u laganu sjenu u toploj prostoriji.
Zahtijeva malo vode zimi, kada gubi listiće, a u ljeto zalijevati umjereno, tek kad se zemlja skoro skroz prosuši.
Podnosi dosta visoke temperature
Postoji više vrsta, a najpoznatije su Pachypodium geayi i Pachypodium lamerei.
Te dvije vrste su vrlo slične i teško je uočiti razliku na prvi pogled. P. lamerei ima zelenije, šire listove, a P. geyei ima listove sivkaste boje sa crvenim žilicama
Potrebno je presaditi biljku svake 3 godine ili onda kada korijenje potpuno ispuni dno posude.
U zimskim mjesecima prelazi u stanje mirovanja te gubi lišće. Ukoliko biljku cijelo vrijeme držimo na toplom i svijetlom mjestu, listići se održavaju na biljci 2-3 godine i onda propadaju. Nema razloga za brigu, jer u proljeće, izrastaju novi listići i biljka izgleda jednako atraktivno kao i prije.
Dobro je povremeno okretati biljku da bi stabalce ravnomjerno razvilo.
Smatra se da biljka čije korijenje gusto ispunjava posudu, stvara deblje i šire stabalce od one koja se redovito presađuje.
Ukoliko se listići otkinu, ispuštaju bijelu tekućinu koja iritira kožu!

 

[Nostradamus]

DRACENE I KORDILINE

Dracaene pripadaju porodici Liliaceae (ljiljani), koja je srodna familiji Agavaceae. Ime im potiče od grčke reči drakania, što znači "ženka zmaja". Nekada se soku ove biljke pripisivala magična moć i zvao se "zmajeva krv". Rod sadrži četrdesetak vrsta tropskih biljaka iz Afrike i Azije. Vrlo su omiljene i prilično otporne sobne biljke, koje podnose različite temperature. U blažoj umerenoj klimi neke mogu da uspevaju i napolju.
U prirodi mogu da narastu i do 6m i da imaju veliko stablo. Ipak, sobne biljke su obično visoke 46-60cm. Obično se uvoze stabla deblja od 2,5cm u prečniku i do 1m dugačka i drže se pod staklom dok pri vrhu ne poteraju grm svežih rozeta.
Varijeteti:

Dracaena deremensis "White Stripe"

D. deremensis ili deremenska dracena ima lepe dugačke listove, zelene boje sa sivim prugama. Postoji i žutozeleni varijetet, D.d. schryveriana.

D. fragrans ili mirisna dracena, koji je tako nazvan po cvetovima opojnog mirisa koji se pojavljuju na odrasloj biljci, ima široke otvorenozelene listove. Ta je vrsta pogodna za uzgajanje iz stabla, kao što je opisano. Oblici sa prošaranim listovima su D.f.massangeana i D.f.lindenii.
D. hookeriana ili hukerova dracena- čak i ako se gaji na otvorenom, ne može da izraste više od 2m, ali obično se i ubraja u sobne vrste. Njeno lišće ponekad ima bele ivice. Interesantne su podvrste D.h. latifolia (širokolisna) i D.h. variegata (šarena).

Dracaena fragrans "Massangeana"
D. goldieana je ograničenog rasta, sa veoma dekorativnim listovima po kojima su ponekad velike crvene mrlje ili pruge.

D. marginata ima tanke, bakrenaste listove, i dobro raste u mešanim nasadima. D.m."Bicolor" i D.m."Tricolor" su vrlo lepe, ali i prilično osetljive.

D. sanderiana je minijaturni varijetet sa svetložućkasto-zelenim išaranim listovima koji se blago šire prema spolja. Pogodan je za male stone mešovite nasade.
Dve vrste su vrlo pogodne za nadsvođene bašte. To su D. parii i D. indivisia, koje imaju jezičasto lišće povijeno od sredine prema napolju. U lepe sobne dracene spadaju još i D. draco, D. reflexa, D. surculosa, D. talbot, D. arborea, D. amoce, D. godseffiana, D. rikki i D. surprisium.

Dracaena marginata

Dracaena sanderiana

Dracaena reflexa "Song of India"
Zmajevci su srodni kordilinama pa im se imena često zamenjuju. Prilično je velika zbrka sa imenima tih dvaju rodova , pa su često pogrešno označeni. U celini, zmajevci nemaju lišće tako upadljivih boja kao kordiline, i pretežno im je zeleno ili prošarano.
Ime Cordyline znači "toljaga", a odnosi se na debelo korenje nekih vrsta. Pripadaju porodici Liliaceae, kao i dracene. Rod sadrži dvadesetak uvek zelenog drveća i grmova koji potiču iz tropske Južne Amerike, umerenog područja Novog Zelanda, Australije i tropskih krajeva Polinezije, Malaje i Indije.
Kordiline su omiljene kao biljke za kuću i staklenik, a imaju listove u više svetlih boja. Lako se uzgajaju, a one tamnozelene podnose i slabe svetlosne uslove. Iako ponekad mogu da narastu visoke, većinom postižu visinu do 60cm.
Postoji nekoliko varijeteta:

"Little One "

"Ballerina"

"Miniature Red"
C. terminalis ili vršna kordilina, ograničeno raste i ima prilično široke listove. Boja ima varira od bronzane do crvene i od roze do braon. Kultivari C.t."Prince Albert" i C.t."Black Magic" imaju svetlocrvene i tamnocrvene listove, koji se izvanredno ističu između zelenih biljaka. C.t."Red Edge" je slične boje, ali je mala biljka, sa listovima dugačkim oko 13cm i širokim 2cm. C.t."Lord Robertson" ima crvene, svetložućkaste i zelene listove. Nešto je veća nego "Prince Albert", međutim, nije tako otporna i listovi se lako oštete.
C. stricta ili kruta kordilina- visoka 3-4 metra, s nazubljenim lisnim obodima i tamno oivičenim. Prija joj život na otvorenom, ali se gaji i u stanu.
C. rubra congesta je jedna od najvećih kordilina. Njeni listovi su uži i tamnozeleni.
Slična je i C. australis, ali crvenkastog lišća.
Poznate su još i C. petiolaris i C. obtecta, koju odlikuju i lepi beli cvetni klasovi.
Mnoštvo je kultivara, predivnih formi i boja: "Emerald Gem", "John Klass", "Kiwi", "Little One", "Mannakea Snow", "Mini Ha Ha", "Miniature Red", "Nancy", "Rooster's Tail", "Strawberry Parfait", "Xanadu", "Angela", "Aussie Gold", "Baby Spoon", "Ballerina", "Compacta" i mnoge druge.

"Strawberry parfait"

"Xanadu"

"Rooster's Tail"
NEGA: Dracene i kordiline se lako prilagodjavaju životu u stanu. Veoma dugo traju ako im se obezbedi potrebna nega. Zato treba voditi računa o sledećim faktorima:
- ne smeju da budu izložene direktnom sunčevom uticaju;
- ne trpe promaju i nagle prodore hladnog vazduha;
- ne vole da menjaju mesto;
- ne prija im preterana vlažnost oko korenja i često prskanje listova (kapljice vode koje se na njima zadrže, prouzrokuju fleke i listovi počinju da žute).

Sada reč-dve o onome što im prija:
- sredina u kojoj je stalna temperatura, ali ne previše povišena (idealna od 18-21°C, ali uz smanjeno zalivanje mogu da podnesu i 13°C);
- ravnomerna svetlost;
- redovno zalivanje na svaka 4 dana sa po četvrt litra vode za biljke koje nisu više od pola metra i nešto više vode za veće primerke;
- đubrenje svakih 15 dana, tečnim proizvodom na bazi algi ili mineralnim đubrivom, potpuno rastvorljivim u vodi;- orošavanje dvaput nedeljno, a na svakih 15 dana i vodom u kojoj je rastvoren organski stimulator;
- mekan i dobro okopan humusni supstrat, pomešan sa tresetom i peskom.

Razmnožavaju se reznicama vrhova stabljike ili stablenim reznicama dugačkim oko 8cm (od ranog proleća pa sve do jula). Stavite ih vlažno klijalište ili ih pokrijete plastičnom folijom pri temperaturi od 24°C. Preporučljivo je i margotiranje.
Pri kupovini dracena i kordilina treba birati biljke sa mnoštvom neoštećenog lišća. Prošarani varijeteti moraju imati jasnu neizbledelu boju, bez smeđih pega na listovima i vrhovima. Radije uzimajte biljke koje nisu izgubile donje listove.

 

[Nostradamus]

NEFROLEPIS, SOBNA PAPRAT

Paprati su pogodne za uzgajanje u kući jer podnose prilično senovita mesta. Njima je, međutim, potreban visok stepen vlažnosti vazduha, tako da ne uspevaju uvek u stanovima sa centralnim grejanjem, osim kada im se na neki način osigura potrebna vlažnost vazduha. Vrsta Nephrolepis nije u tome nikakav izuzetak, ali je inače prilično otporna i ima lep oblik.

Pripada porodici Polypodiaceae, a ime joj potiče od grčke reči nephros (bubreg) i lepis (ljuske)- dakle, verovatno zbog oblika listova. (Poznata je pod narodnim imenom merdevinasta paprat zbog duž peteljke simetrično poređanih listova.)

Poznato je oko 35 vrsta, a rasprostranjene su u tropima. Nephrolepis je u viktorijanskom dobu bila omiljena paprat zbog svojih mekih, lučno savijenih listova, a omiljena je i danas. Njen raskošan slap listova se dobro uklapa i u savremeni i u tradicionalni dekor.
Poklonjena paprat simbolizuje iskrenost, možda zbog toga što slobodno rastu u šumama. Kod svih domorodaca, paprati su se koristile za pravljenje buketa i venaca, za ritualne obrede.

Uzgaja se nekoliko vrsta, a svima je potrebna ista nega i isti uslovi. Nephrolepis exaltata je možda najpoznatija vrsta, a najrasprostranjeniji varijeteti su: »Rooseveltii«, »Plumosa« i »Bostoniensis«. Omiljena je i Nephrolepis cordifolia koja ima uspravne listove.
Primerci koje kupujete u cvećari moraju da budu svetlozeleni, bez ijednog slomljenog lista. Raste dobro i u saksijama i u visećim korpama, pod uslovom da uvek bude dobro zalivena i da joj se obezbedi visok stepen vlažnosti vazduha. Listovi odrasle biljke imaju dužinu i do 80 cm.

NEGA : Zemljište sobnih paprati mora da bude sastavljeno od ½ treseta, ¼ peska i ¼ obične zemlje.
Snažnom rastu pogoduje dodavanje organskog đubriva u zemlju na svakih 14 dana. Poželjno je svakodnevno prskanje vodom (vole vlažan vazduh), a zemljište treba zalivati tako da uvek bude sveže (ne i previše natopljeno). Leti zalivajte 2-3 puta nedeljno, a zimi barem jedanput nedeljno, najbolje kišnicom.
Temperatura vazduha koja leti godi papratima je od 18-21°C, zimi od 14-15°C (može da podnese i 3 stepena nižu temperaturu). Ne godi joj promaja ili suviše topao vazduh.
Držite je dalje od radijatora, plinske vatre i promaje, jer to može da uništi biljku! Voli svetla mesta, ali podnosi i prilično senovita.
Leti ne sme da bude na direktnom suncu. Orezivanje je nepotrebno, odstranite samo suve listove.

RAZMNOŽAVANJE : Najjednostavnije je deobom bokora matične biljke. To se radi krajem zime ili u rano proleće, pre no što će početi da izbijaju nove lisnate grančice. Biljka se izvadi iz zemlje, razdeli se na dve ili tri manje, a zatim se svaka ponovo usadi u novu saksiju prečnika oko 12 cm.
Mogu se razmnožavati i rasejavanjem spora (male ćelije za reprodukciju, koje se stvaraju na donjoj strani lista obično u proleće ili leti), ali ovaj proces nije preporučljiv nestručnim licima i bez staklene bašte.

Nephrolepis exaltata, "Dallasii"

Nephrolepis cordifolia

Nephrolepis exaltata, "Delilah

 

[Nostradamus]

Biberovac (Peperomia)





Divizija: Magnoliophyta

Klasa: Magnoliopsida

Red: Piperales

Familija: Piperaceae

Vrsta: Piperomia

Postojbina ove biljke je Južna Amerika.

Izgled: Imaju lepo lišće i neobične cvetiće koji se uzdižu na tankim drškama iznad lišća u obliku malih, belih, zelenih ili smeđih metlica. Ova biljka tropskih krajeva ne voli jako sunce, jer zbog njega gube svoju lepotu. Ima lepo lišće i neobične cvetiće koji se uzdižu na tankim drškama iznad lišća u obliku malih, belih, zelenih ili smeđih metlica. Veoma su dekorativne, bilo da se sade pojedinačno u saksijice ili u cvetne činijice. Na našem tržištu su se pojavile u većem broju tek pre 20-tak godina.

Uslovi: Tipična biljka tropskih krajeva, pa se zato mora držati u toploj sobi, na temperaturi min. 16°C, gde ima dovoljno svetlosti i vlažnog i svežeg vazduha. Da bi joj se obezbedio vlažan vazduh u toploj sobi mora se češće orošavati, ili saksiju sa biljkom treba staviti na preokrenutu tacnu, pa sve zajedno spustiti u malo veću tacnu napunjenu vodom. Pri tome treba paziti da voda ne dodiruje saksiju sa biljkom. Peperomije ne vole jako sunce, jer zbog njega gube svoju lepotu.
Peperomije uspevaju najbolje u malim saksijama, u laganoj rastresitoj i peskovitoj mešavini zemlje. Presađuju se prema potrebi u proleće u male saksije, na čije se dno stave crepčići ili šljunak radi dobre drenaže.

Razmnožavanje: Razmnožava se lisnim reznicama u proleće. Svaka lisna reznica mora imati 2 cm dugu peteljku.

Podvrste (varijeteti)

Peperomija ima više varijeteta, od kojih su najviše poznati:

Peperomia caperata sa tamno-zelenim listićima i belom metlicom. Ova vrsta je veoma omiljena.

Peperomia magnoliaefolia ima veliko, debelo, glatko lišće i zelenkaste metlice. Lišće joj izgleda kao da je od voska.

Peperomia magnoliaefolia variegata ima žućkasto-zeleno voštano lišće. Raste u obliku lepih malenih žbunčića.

Peperomia marmorata ima zelene srcaste listiće, na kojima su duboki nervi i dugački tanki smeđi cvetići.

Peperomia metalica sa sivkasto-zelenim listićima metalnog sjaja.