Sjedinjene Američke Države

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ki Vest: Potraga za blagom, pirati, pecanje i zalazak Sunca

02. 07. 2010. 13:58h| Politika

Ki Vest: Potraga za blagom, pirati, pecanje i zalazak Sunca

Ovde su nekada harali neustrašivi gusari i lovci na blaga trgovačkih galija potonulih u opasnim olujnim vodama. Danas caruju nostalgični turisti u potrazi za dobrim provodom i mističnim pričama o davno prohujalim vremenima

75160_ki-vest1_f.jpg

Ki Vest

Oznake pored puta pokazuju koliko milja još preostaje do najjužnije tačke severno-američkog kontinenta. Na nultoj milji, gde se mešaju vode Meksičkog zaliva i Atlanskog okena i sudaraju dva različita sveta, poslovni američki i uzbudljivi karipski, bliže Kubi nego domovini, kao poslednja tačka u nizu minijaturnih ostrva, smestio se grad-ostrvo Ki Vest.

Ova grupa od preko 800 ostrva, od kojih je samo 30 naseljeno, nazvana je Florida Kiz. Neobičan naziv koji potiče od španske reči za nisko, ravno zemljište, dobili su sa pravom: na Ki Vestu najviša tačka je na pet metara nadmorske visine. Sva ostrva su pripadala Španiji koja ih je početkom 19. veka prodala jednom američkom bogatašu za dve hiljade dolara. Danas ovo zemljište basnoslovno vredi i na njemu se nalaze neke od najskupljih nekretnina u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ki Vest je bio nepoznat svetu dok milijarder Henri Flager nije izgradio železnicu od severa Floride do njene krajnje tačke i pretvorio ga u kopneni grad. Danas stara železnica više ne radi i do ostrva širokog samo tri kilometra, udaljenog 165 kilometara od kopna, stiže se putem sa 42 mosta, od kojih je najduži jedanaest kilometara. Stotine tona blistavo belog, svilenkastog peska na plažama Ki Vesta doneseno je sa Bahama jer je obala kamenita. Nista neobično jer Ki Vest živi od turista kojih uvek ima više nego stanovnika.

75165_ki-vest3_f.jpg

Ljudi prelaze hiljade kilometara da bi pecali u vodama Ki Vesta

U prošlosti, ovuda su prolazile galije španske krune natovarene zlatom, srebrom, dragim kamenjem, kafom i začinima. Koristile su povoljne struje i vetrove da stignu iz Meksika i Južne Amerike u Evropu. Tada neprijateljske države, Engleska, Franscuska i Holandija, organizovale su posebne brodove da otimaju ove dragocene tovare.

Kada je Španija sa njima sklopila mir, napadi su zvanično prestali, ali posade koje su do tada bile na državnom platnom spisku, nastavile su samostalno sa ovim unosnim poslom. Tako su nastali gusari koji su napadali sve brodove, bez obzira na zastavu pod kojom su plovili. Opasne vode oko Ki Vesta postale su grobnica preko dve stotine opljačkanih brodova koji i danas leže na morskom dnu. Gusari su svoj posao uspešno obavljali sve do sredine 19. veka, kada je američka mornarica, u cilju da ih uništi, osnovala ovde pomorsku bazu. Gusari su se onda preorjentisali na drugi, legalan posao - spasilaca potonulog blaga. Privlačne tirkizne vode oko Ki Vesta su podmukle i često kobne. Ispod blistave lepote mora, kriju se oštri koralni grebeni, a razbesnela oluja za tili čas prekrije sunčano nebo.

Ova smrtonosna kombinacija razbila je brojne brodove o stene i upropastila bankarske račune mnogih trgovaca. Tokom zime, kada oluje nisu česte, spasioci su lažnim signalima navodili brodove na grebene, a zatim hitali da spasavaju njihov tovar. Sa osmatračnica visokih preko trideset metara, danonoćno su gledali na pučinu. Oko 2000 tadašnjih stanovnika je sa nestrpljenjem iščekivalo klepet zvona i povike koji su se čuli od Atlantika do Meksičkog zaliva: "Olupina na vidiku”! Ko prvi stigne do nasukanog broda, komanduje akcijom spasavanja i dobija najveći deo nagrade za spaseni tovar. Zahvaljujući godišnjoj zaradi od nekih pola miliona, oko sedam miliona u današnjim dolarima, Ki Vest je pedeset godina bio grad sa najvećim prihodom po glavi stanovnika u američkoj uniji. Sa modernom navigacijom, neustrašivi spasioci potonulih blaga su nestali. Zamenili su ih novi, koji uz pomoć robota, u morskim dubinama nalaze davno potopljen dragoceni tovar.

75224_ki-vest7_f.jpg

Zlato sa olupina koje leže pod morem

Ovde je izvađeno i najpoznatije potonulo blago na svetu: preko hiljadu poluga zlata i srebra sa španskog jedrenjaka Nuestra Senora De Atoča koga je progutalo pobesnelo more pre četiri stotine godina.

Uzbudljivi događaji i dalje prate Ki Vest. Tako je ovaj grad-ostrvo proglasio nezavisnost od SAD 1982. godine, kao odgovor na policijsku blokadu jedinog puta koji vodi ka kopnu, u cilju da se spreči ulazak ilegalnih emigranata. Kada građani Ki Vesta nisu uspeli da je uklone ni sudskim putem, u znak protesta su proglasili nezavisnost, izabrali vladu, osnovali vojsku i objavili rat matici. Državu su nazvali "Konk republika”, po velikoj, jestivoj školjki koja se nekada lovila u okolnim vodama.

Nezavisnost je trajala samo jedan minut, jer se predsednik vlade po proglašenju predao federalnim agentima. Republika i danas postoji, ali samo kao simbol slobodnog duha i turistički mamac. Međutim, izdaje svoje pasoše sa kojima su neki vlasnici čak nesmetano putovali po svetu. Za samo 118 dolara svako može dobiti državljanstvo i pasoš, a za 10.000 dolara diplomatski i zvanje ambasadora!!! Zahtevi se primaju i preko interneta…

75171_ki-vest6_f.jpg

Most koji povezuje ostrvo sa kopnom Floride

Neobičnost Ki Vesta, avanturistički duh njenih stanovnika, izvanredna klima i toplo more tokom cele godine, privukli su mnoge interesantne ličnosti. Ernest Hemingvej je ovde napisao svoja najpoznatija dela čija se prva izdanja čuvaju u njegovoj kući pretvorenoj u muzej. U kuhinji, gde je spremao riblje specijalitete koje je sam lovio, i danas se osećaju njegov duh i miris ruma koji je pio umesto vode. Preko šesdeset mačaka, potomaka njegove mačke sa šest prstiju, slobodno šetaju okolo i mnoge imaju tu istu, neobičnu karakteristiku.

Na Ki Vestu je i nekadašnje letovalište američkih predsednika "Mala Bela Kuća”, gde je predsednik Truman doneo odluku da pomogne izgradnju porušene Evrope. Salon još uvek krasi njegov kartaški sto, jer je. bio strastveni igrač pokera, sto je i u današnje vreme šokantno za jednog predsednika.

Istorija Ki Vesta vezana je i za kubanske emigrante koji su počeli da se naseljavaju za vreme kubanskog građanskog rata. Sa sobom su doneli sve čari kubanske kuhinje i arome rukom uvijanih cigara. U gradu je nekada postojalo preko 160 fabrika koje su proizvodile više od sto miliona kubanskih cigara godišnje. Do Kube je samo 145 kilometara, pa su obale Ki Vesta i u savremenoj istoriji bile spas za Kubance: 1980. godine, za pet meseci, na plaže Ki Vesta iskrcalo se preko 125.000 kubanskih emigranata.

75168_ki-vest4_f.jpg

Jedinstven zalazak Sunca

Neki su nastavili put, a oni koji su ostali na ostrvu po mnogo čemu sličnom njihovom rodnom, daju Ki Vestu poseban šarm, pa se putniku čini da je jako daleko od američke civilizacije: španski jezik se čuje više nego engleski, kubanski restorani vladaju gastronomskim nebom, a latino muzika preovlađuje u svim barovima i na radio talasima. Ko dolazi ovde, treba mu samo foto aparat, kupaći kostim i pun novčanik. Dobro raspoloženje i uzbudljiva atmosfera osećaju se u vazduhu, čim zakoračite na jedinu glavnu ulicu na svetu koja počinje na jednom a završava se na drugom moru. I ne zaboravite naočare za sunce: ovde je jedan od najspektakularnijih zalazaka sunca na zapadnoj hemisferi.




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Тајни перон Асторије

Тајни перон Асторије


Њујоршки хотел Валдорф Асторија је био симбол економске моћи Америке и потребе за луксузом. И даље је остало неразјашњено ко је све користио специјални железнички колосек скривен испод хотела

waldorf%20astoriA%20kraljev%20salon.jpg


Валдорф Асторија: краљев салон



Када је 1. октобра 1931. године отворен хотел Валдолф Асторија, председник Америке Херберт Хувер у говору на радију је рекао да је овај хотел „ симбол гостопримства наше нације, њене нарастајуће снаге, пример храбрости али и комфора и уметности“.

Чињеница је да је Валдорф Асторија када је изграђен био највећи хотел на свету. Не по броју соба, већ по површини, јер његове собе и салони далеко су пространије од стандарда. Данас је овај хотел део ланца Хилтона, те и даље спада у луксузне хотеле, али са приступачним ценама за оно што нуди. Ноћење са доручком почиње од 319 долара, што је цена која више није баук ни за многе београдске хотеле.
Споља Валдорф Асторија личи на Емпајр Стејт Билдинг, отприлике у исто време су грађени – то је громадно здање од камена које показује империјалне амбиције. Једна од тих моћи хотела је посебан улаз. Колико нам је познато, Валдорф Асторија је једини хотел на свету који има свој сопствени железнички перон. Данас не ради, али је деценијама ширио фаму о монструозном луксузу хотела у строгом центру Менхетна у који може да уђе неопажено читав воз.
Наиме, Валдорф Асторија је грађена изнад Главне железничке станице, која се, иначе води као највећа железничка станица на свету. Ето, још једног империјалног симбола. Можемо да поменемо и још један – сувласник хотела Џон Астор IV је потонуо заједно са Титаником! Ха, све симбол до симбола империјалне моћи.
Њујорколози, истраживачи тајни Њујорка, написали су гомиле чланака па и једну целу књигу о „тајном перону у Валдорфу“. У штампи се помиње само у неколико друштвених догађаја. Као што је бикини модна ревија у холу Главне железничке станице, после које су учесници и новинари сели у луксузан вагон, који је одвежен до перона Валдорф Асторије. Из вагона се право улази у лифт, широк 1, 80 и дугачак 7 метара, а лифт је госте попео до банкет сале хотела, где је чекао ручак. Све се ово десило 12. јуна 1948. године.
И Енди Ворхол је правио „подземну журку“ на перону Валдорфа. Услуге овог перона, претпоставља се, користио је и председник Рузвелт. Њујорколози сматрају да је лифт чудних димензија прављен специјално за председника Рузвелта, да би у њега стала председничка инвалидска колица и довољан број људи из обезбеђења.
Перон је послужио и у председничкој кампањи 1952, када је кандидат Адлај Стивенсон, одржао говор у Валдорф Асторији, потом се спустио до перона, сео у свој предизборни воз и хитро наставио кампању. Империјално, нема шта.
Иначе, на пољу масовне културе, Валдорф је и назив за фенси салату, од јабуке, лешника, целера и мајонеза. Као што је рекао председник Хувер поздрављајући отварање највећег хотела на свету, овај хотел је симбол нарастајуће снаге Америке али и њене потребе за конфором.

Ненад Новак Стефановић



објављено: 13/08/2010
Извор: Политика





 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beograd u Montani

Beograd u Montani

SrbijaNet 27.08.2010 20:59



Priča o gradiću koji se zove Beograd, počela je još tokom mojih priprema za putovanje u Ameriku.

Krstareći mapom parka Yellowstone primetio sam da se u njegovoj blizini nalazi mali gradić koji se zove Beograd. Znatiželja je bila isuviše velika da bih propustio jedinstvenu priliku kada sam već tako blizu i gotovo instiktivno sam doneo odluku da vidim to mesto i da saznam zašto se baš tako zove, a ne Berlin ili Moskva.



Veoma važan detalj ove priče svakako je bio moj saputnik Džozef Job, koji je ovim prostorima prokrstario više puta i koji mi je bio od velike pomoći u svakom pogledu. Jednostavno to je osoba za koju ne postoje zatvorena vrata i koji je sa puno strpljenja izlazio u susret mojim željama. bez njega ne bi bilo ni ove priče o malom gradiću Beogradu u dalekoj provinciji Montane u SAD.

Nakon sletanja u Bouzmen na aerodromu smo rentirali kola i odmah se uputili ka našem cilju koji je od aerodroma bio udaljen svega nekoliko kilometara. Posle samo par minuta vožnje na putu sam ugledao tablu na kojoj je pisalo Yellowstone 91 km, Beograd 1 km. Moram priznati da mi je sve to izgledalo nestvarno.



Sa aerodroma put nas je izveo na prostranu ravnu površinu kojoj se nije video kraj i kilometrima je sve bilo ravno kao da smo stigli u Vojvodinu. Posle par minuta okrenuo sam se nazad da uzmem nešto sa zadnjeg sedišta i zastao mi je dah. Ugledao sam snežne vrhove, gromade stena koje su jednostavno zatvarale svaki vidik. Bile su to čuvene Rocky mountains-Stenovite planine. Ispred nas nepregledna ravnica a odmah iza nas kamena barijera čiji se vrhovi uzdižu i do 4000 metara nadmorske visine.



Na samom ulasku u gradić sa desne strane dominirao je veliki vodotoranj i na njemu krupnim slovima natpis” I love you Belgade” - "Volim te Beograde". Sa desne strane pumpa i dijagonalno od nje visoka drvena zgrada bez prozora. Prvi utisak baš i nije bio očaravajući jer dokle god je pogled dopirao nisam video ništa što bi ličilo na grad.




Na kraju se ispostavilo da ustvari grada i nema. Postojala je glavna ulica i nekoliko sporednih. Dva kauboja su prelazili ulicu ušavši u obližnji bar. Pored mene se dešavao prilično monoton prizor. Zgrade drvene, prizemene,retko koja napravljena od nekog jačeg materijala.




I dok je moje oko tražilo neki neuobičajeni detalj za fotografisanje, Džozef je već parkirao auto ispred Turističkog biroa. Prilazeći lepo uredjenoj, dakako drvenoj kući očekivao sam da ugledam natpis zatvoreno, jer šta bi zaista neko u turističkom birou u ovakvom mestu tražio u 5 sati popodne.








 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Nju Orleans

Nju Orleans





Ana Topalović – 08.11.2010.

Nju Orleans je dragulj severnoameričke države Luizijane. Svetluca tačno iznad ušća moćne reke Misisipi u Meksički zaliv. Srce grada leži između reke i jezera Pončartrein. Baš zbog oblika reke, koja krivuda oko centra, dobio je nadimak Srpasti grad, iako je za Nju Orleans prigodnije ime "opuštencija" - u prilog opuštenoj atmosferi grada, ali i klimi.
Suptropska klima je uglavnom vrela i vlažna od sredine marta do oktobra, iako zime mogu biti prohladne i vlažne. Tako i u Nju Orleansu pada dosta kiše, a za vrelih letnjih popodneva dogodi se čak i prava oluja. Orkan Katrina obrušio se na grad 29. avgusta 2005. Kao da to nije bilo dovoljno, tornado ga je pogodio u februaru 2006.
Nju Orleans je osnovan 1718. godine na močvarnom zemljištu ogromne Francuske teritorije Luizijana. Ime je dobio po vojvodi od Orleana. Bez obzira na orkane, komarce, bolesti i poplave, doseljenici su došli i grad je prosperirao. Godine 1762. teritorija je tajno predata Španiji. Francuska ju je ponovo pridobila 1800, da bi je tri godine kasnije prodala Americi. Privučeni bogatim plantažama i lukom, Amerikanci su se naselili u potrazi za bogatstvom. Tokom 19. veka Nju Orleans je ekonomski eksplodirao zbog plantaža pamuka i šećera i do 1860. postao najbogatiji grad u zemlji.
Danas je luka Nju Orleans druga najveća luka u zemlji i donosi blagostanje gradskoj ekonomiji, zajedno s petrohemijskom i vazduhoplovnom industrijom i, svakako, turizmom. Zbog svoje jedinstvene atmosfere, Nju Orleans je jedna od najpopularnijih destinacija u Americi, naročito za vreme karnevala Mardi gra (Mardi Gras) u februaru.
Mešavina francuske, španske, afričke i američke kulture tokom vekova stvorila je mešovito okruženje, miks otmene elegancije kolonijalnih kreola, muziku i kuhinju zemljoradnika Kajuna, raskošnost festivala Mardi gra, dah vudua i veliki komad diksilend džeza. Nju Orleans ima mnogo turističkih atrakcija, ali je najbolje razgledati ga neformalno. Lagana šetnja duž Francuske četvrti otkriće vam neobične radnje, skrivena dvorišta i prelepe kuće u kreolskom stilu, s bogato ukrašenim balkonima.
"Korak" po zelenom Garden distriktu (Baštenskoj oblasti), elegantnoj nacionalno-istorijskoj oblasti očuvanih predratnih zgrada, dovešće vas do jedne od najgrandioznijih kuća - kuće Robinson iz 1415. godine, koja podseća na italijanske vile i verovatno je jedna od prvih kuća koja je imala vodovod. U centru Gardena nalazi se groblje Lafajet sa svojim ornamentisanim kriptama i grobnicama. Na tom mestu sniman je film "Intervju s vampirom" (1994), i jedno je od izuzetno posećenih odredišta. Garden distrikt su 1820. sagradili bogati američki trgovci. Iako mnoge kuće nisu otvorene za javnost, sama šetnja po tom kraju je veoma zahvalna za turiste.
Mnogi posetioci Nju Orleansa ipak hitaju prvo do srca grada - Francuske četvrti, poznate još i kao Stari trg. Ona pokriva oko 12 gradskih blokova, s Džekson trgom u sredini. Ako krenete nadole ka Kanalskoj ulici, silazite pravo na najpopularniji pogled grada - Voldenberg park, koji sa svojim drvenim šetalištem znanim kao Mesečeva promenada otkriva prelep pogled na Misisipi.
Donji deo Francuske četvrti uključuje i Francusku pijacu, jednu od najživopisnijih tačaka grada. Datira iz kolonijalnih vremena, kada su Indijanci tu imali trgovačku koloniju, a za vreme španske i francuske ere tu je bila velika pijaca na otvorenom. Renovirane zgrade kao što je Kasapska pijaca iz 1813, danas kafeterija, zatim radnje i poslovnice, tezge i šarenilo daju ulici šmek festivala. Velika pokrivena pijaca Farmers market (izgrađena 1936. godine), na kojoj se prodaju sveži proizvodi, i buvlja pijaca, na kojoj možete pronaći sve - garderobu, nakit, lokalne gastronomske đakonije i suvenire, nezaobilazne su u obilasku grada.
Možda najpoznatije mesto u Francuskoj četvrti jeste Burbon ulica. Čuvena je po džez klubovima, barovima i starinarnicama. U ovoj četvrti vredi potražiti i Lafit Bleksmit šop tavernu i Madam Džouns, kuću u jedinstvenom zapadnoindijskom stilu iz 1788. U tom delu nalaze se i centralna poslovna oblast, kao i skladišta, renovirani deo s galerijama, barovima i restoranima. Severozapadno odatle je tzv. Gornji grad, gde su locirani Garden distrikt i Faburž Marinji, istorijski deo grada s boemskom atmosferom, krcat mestima za noćni izlazak.
A noćni život je nešto čime ovaj čarobni grad može naglas da se pohvali! Već nadaleko čuvena Burbon ulica magnet je za turiste. U njoj se nalazi sve, od striptiz klubova do barova u kojima se svira džez, bluz i kajunska muzika. Klubovi i barovi otvoreni su 24 sata, a grad je jedno od retkih mesta u Americi gde alkohol može da se konsumira na ulici. Donja starosna granica za piće i kockanje je 21 godina. Za džez se kaže da je nastao u Nju Orleansu, a grad neprestano bruji od muzike. Nekoliko lokalnih časopisa, "Tajms Pikajun", "Ofbit", "Gambit", svakodnevno obaveštava o dešavanjima u gradu, najboljim mestima za izlazak ili večeru, kao i o zabavama koje se priređuju. Najpoznatiji bar je "Old apsint haus" u Burbon ulici br. 240. Otvoren je 1806. godine. Danas je u njemu zabranjeno služiti piće apsint, ali atmosfera je ostala mladalačka i brza, a enterijer je svojevrsni muzej starog Nju Orleansa. Još jedna atrakcija barskog tipa je i "Pat O'Brajans" u Piter ulici br. 718. Ima status institucije i mesto je na koje se dolazi na probu čuvenog koktela Orkan (rum, sok od pomorandže, sok od ananasa i grenadin).
Što se tiče kulture, Nju Orleans je jedan od "najevropskijih" gradova u Americi. Kulurne korene vuče od ranih španskih i francuskih doseljenika (kreola), kao i francuskih azilanata iz Nove Škotske u 18. veku (Kajuni). Sledeći važan kulturni sloj ostavili su Indijanci i Afrikanci. Diksilend džez i zastrašujući vudu
doneli su haićanski robovi. Budući da je takva mešavina kultura i stilova, Nju Orleans je i bogate kulturne baštine. Najveći događaj je Mardi gra, koji se tu proslavlja kao nigde na svetu. Budući da je Francuska četvrt cele godine jedna velika zabava na otvorenom, možete zamisliti kako je tek kada ekstravagantna gomila kostima i ljudi krene da struji ulicama, svako pojedinačno u potrazi za dobrom zabavom. Oni koji žele suptilniju vrstu provoda pronaći će u Nju Orleansu i veliki izbor pozorišta. Ponuda je bogata, od klasične do avangardne scene, s akcentom na komade Tenesija Vilijamsa, koji je veći deo svog života proveo u ovom opuštenom gradu. U martu se održava i festival pod njegovim imenom.

Izvor: Krstarica



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
У реду за колаче

БЕЛЕШКЕ С ПУТА: ЏОРЏТАУН


У реду за колаче



Америчка престоница има „град у граду”, онај који је постојао и пре него што је почео да се гради Вашингтон – и који још чува шарм минулих дана


Колачи у корпицама




Од нашег сталног дописника

Вашингтон – Главни град Америке је, кад се упореди са урбаним темпом мегаполиса као што су Њујорк, Чикаго или Лос Анђелес, некако питом. Нема вишеспратница које парају небо и улице чине истинским кањонима, нити непрестане вреве на његовим плочницима. Вашингтон је седиште федералне владе, па према томе град политичара, њихових неизбежних овдашњих пратилаца лобиста, затим туриста – и наравно пратеће услужне индустрије.
Вашингтон је град који је прво, установљен политичком одлуком, онда је изабрана локација, његове административне границе су повучене лењиром, да би потом посао планирања преузео један од најпознатијих архитеката тог доба, Француз Пјер Шарл Ленфан. Он је на додељеном му простору прво одредио где ће бити седишта власти (Бела кућа и Конгрес), одредио географски центар града (купола Капитол хила), и одатле испреплетао мрежу елегантних авенија и улица.
Простор међутим није био сасвим празан – на месту одређеном да буде главни град, већ је постојао један град. На обали реке Потомак је пола века пре тога настао Џорџтаун, варош трговаца, индустријалаца и њихових робова. Именован по краљу Џорџу Другом, подигнут је на земљи, имању од 24 хектара, купљеној од два друга Џорџа (један се презивао Гордон, а други Бел) за ондашњих 280 фунти. Џорџтаун је никао као варош у Мериленду, британској колонији, која се са још 12 других нешто касније побунила и потом постала једна од 13 федералних јединица, утемељивача Сједињених Америчких Држава.
Џорџтаун је своју административну самосталност изгубио 1871. и постао део престонице – али је до дана данашњег задржао своју посебност.
То је данас елитно насеље старих, махом једноспратних кућа колонијалног (лондонског) стила, које су се са разним станарима који су се смењивали, мењане изнутра, али су остајале исте споља. Са фасадама јарких, контрастних боја које му дају нарочити шарм у сеновитим улицама које ових дана пламте свим бојама јесени, и житељима који махом припадају вашингтонској политичкој, бирократској и лобистичкој елити. Истим оним који су својевремено потписивали петицију да не добију станицу метроа, страхујући да ће им најезда „странаца” који користе ефикасни урбани транспорт пореметити мир. (Из истих разлога нису желели ни да се преасфалтира стара, одавно напуштена трамвајска пруга.)
Шетња Џорџтауном је због свега овога повремено истински времеплов. Ако се, по лепом времену ових дана, проведу два сата у планском разгледању (Друштво национална географија је направило посебну мапу за пешаке), видеће се подједнако његова прошлост и садашњост. Од првог црначког гробља из 1808 – Џорџтаун је био и важна пијаца за трговину црним робовима све до 1862 – преко елегантних вила припадника америчке елите из 19 века, раних цркава које су подизали колонисти, до куће из које су се Џон и Жаклина Кенеди после избора преселили у Белу кућу...
(Афро-американаца иначе нема више међу житељима Џорџтауна, али је овде остало неколико њихових цркава које редовно посећују. У многим кућама су остале просторије које су некад користили робови, а чије намене станари, како је то предочио један од њих у недавном чланку у „Вашингтон посту” – углавном нису свесни.)
Пут затим води до обале реке Потомак где су сачувани некадашњи пловни канали (прокопани да би се заобишли оближњи велики водопади) којима су транспортовани дуван, крзно, жито и грађа. Поглед привлаче и димњаци некадашњих млинова, кланица и стругара. Нема, наравно, трагова оних који су овде били домаћи пре него што су ту улогу преузели освајачи „Новог света”: остатака насеобине индијанског племена Накотанг, мирољубивих трговаца крзном, који су „етнички почишћени” мање оружјем белаца (Накотанги није било много), а више болестима које су они донели из својих старих крајева са друге стране океана.
Најстарија сачувана грађевина Џорџтауна данас је „камена кућа” из 1765, сада продавница сувенира у једној од две главне улице, „М стриту” (друга је Авенија Висконсин). Њено двориште је мини парк за предах оних који се уморе од обилазака оближњих бутика, али немају паре (или не могу да нађу место) за увек пуне ресторане и кафиће.
У Џорџтауну се углавном среће млад свет, што није изненађење, будући да је овде још од 1789. истоимени универзитет чије главно здање подсећа на неку катедралу. Данас има 10.000 студената, а међу његовим познатим дипломцима су и Бил Клинтон, јордански краљ Абдулах, председник Европске комисије Жозе Мануел Барозо, затим председници или премијери Колумбије, Либана, Филипина, Еквадора, Литваније – и да поменемо и комшију, члана председништва БиХ, Жељка Комшића. Наравно, уз дугачак списак министара, гувернера, судија, амбасадора...
Кад се сиђе на обалу реке, преко пута је Арлингтон, град у Вирџинији, где важе друга урбанистичка правила, што се одмах примећује по високим стакленим небодерима. Са ове стране, на обали су скупе резиденције (поглед на реку мора да се плати), понеки хотел – и пристаниште, са кога се лепо виде елегантно здање „Кенеди центра”, важне културне институције Вашингтона – и зграда чувеног хотела који је ушао у америчку политичку историју, „Вотергејта”.
Ко жели, може да се успе (мада је лакше да се сиђе), чувеним степеницама (има их укупно 75 и веома су стрме), овековеченим у већ класичном (1973) хорор филму „Истеривач ђавола” („Exorcist”). А недалеко од њих, на углу 33. улице и „М стрита” је нова знаменитост Џорџтауна, коју вреди посебно описати.
Препознаје се по томе што су испред ње стално дугачки редови. Углавном са младим светом, али и понеким средовечним паром (по фото-апаратима око врата рекло би се да су туристи). Сви они стрпљиво чекају да на њих дође ред – да купе колаче.
Чека се дакле у реду испред, условно речено, посластичарнице, која продаје само једну врсту колача, „капкејкс” (они у папирним или алуминијумским „корпицама”), али у 18 комбинација. Радња се зове „Џорџтаун капкејкс”, и успех који је постигла – продаје око 5.000 колачића дневно, о њој је написано много новинских чланака, а била је тема и једне „ријалити” ТВ серије – у ствари је само једна од многих прича о америчком предузетништву.
То је прича о две сестре, које до 2008, када су одлучиле да инвестирају своју уштеђевину, уз мали предузетнички кредит, у производњу ових колача, који су већ били популарни у Америци (а посебан статус им је дала једна епизода из серије „Секс и град”), нису баш много знале о овом занату. Катарина Каминс (31) и Софија Ламонтањ (33), желеле су само да некако опстану у послу лиферујући колаче за свадбе, рођендане и слично, а ако неко нешто купи у радњи, биће добродошао.
Изгледа да је рецепт њихових бака, уз неке интервенције са модерним састојцима, био сасвим успешан. Иако нису потрошиле ни долара за „маркетинг”, већ после неколико сати од отварања, продале су све што су за тај дан направиле. Да ли су њихови колачи били нешто посебно, или се тако учинило младим муштеријама, није више битно: брзо су стекле добар глас и направиле веома успешан бизнис.
Данас запошљавају прилично помоћника, али кажу да на сваки колач лично ставе шлаг или шта већ стоји на врху. Један кошта 2,75 долара, па кад се то помножи са 5.000 дневно (продати у две радње и преко Интернета), па са бројем дана у години, добије се лепа бројка од око 35 милиона долара промета и адекватног профита.
Нисам одстојао у реду у Џорџтауну да купим чувени колач – али сам га ипак пробао. Купио сам га у новој радњи „капкејк сестара”, отвореној у мом крају, у Бетесди, вашингтонском предграђу које припада држави Мериленд. Кад сам улазио, ред је био само унутра, кад сам изашао, много њих је стрпљиво чекало и напољу.
Судећи по укусу, чекање се исплати. Али сам констатовао да џорџтаунски колачи имају и велику ману.
Кратко трају.
Текст и фотографије:

Милан Мишић

објављено: 28.11.2010.
Извор: Политика



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Metropola koja nikada ne spava

Metropola koja nikada ne spava

slitunain.php


Maja Isović - 27.11.2010 19:10

Ako vas put navede na jugozapad ogromnog jezera Mičigen, na prag Čikaga, u državi Ilinois, koji je po veličini treći grad u Sjedinjenim Američkim Državama, moraćete odvojiti nekoliko dana za njegovo razgledavanje.
U metropoli koja nosi naziv ''vjetroviti grad'' u toku hladnijih dana s jezera, koje je skoro tri puta veće od Jadranskog mora, duva jako hladan vjetar tako da je uz svaku odjevnu kombinaciju nezaobilazna kapa.
Uži centar grada, u američkim gradovima poznat kao ''down town'', u sebi sabira ogromne zgrade neobične arhitekture kroz koje u Čikagu vodi dugačka Mičigen avenija koja se proteže od jezera pa sve do dubokog gradskog jezgra.
Taj dio Čikaga podijeljen je u dvije zone, u jednoj, onoj koja je bliža jezeru, nalazi se šoping zona u kojoj se nalaze mnoge modne kuće i prodavnice koje će vam oduzeti mnogo vremena prilikom razgledanja, a vikendom je od velikog broja ljudi često nemoguće dočekati red na kasi. Zbog toga dva puta razmislite da li ćete slobodno vrijeme trošiti na šoping ili razgledavanje grada.
Mali pokretni most na Mičigen aveniji dijeli šoping i ekonomsku zonu grada. Ispod mosta protiče rijeka Čikago koja se spaja s Mičigen jezerom.
Na toj rijeci plovi veliki broj brodova s kojih turisti imaju predivan pogled na grad.
U ekonomskoj zoni, koja je po mnogima interesantnija, nalaze se zgrade velikih korporacija, što ne čudi, jer Čikago važi za jedan od najvećih poslovnih i privrednih centara u svijetu. Zgrade svojim sjajem i visinom oduzimaju dah, a prosječnom Evropljaninu je teško zamisliti visine u koje se savremena arhitektura uzdiže.
U ovaj grad svake godine dolazi oko 45 miliona turista da bi uživali u metropoli koja nikad ne spava i gdje se svjetla nikad ne gase.
Vikendom, u noćnim satima, na ulicama ovog grada je nezamisliva gužva i izgleda kao da su svi izašli iz svojih stanova zbog nekoliko sati dobrog provoda u velikom broju klubova i restorana.
Nekoliko mjesta je nezaobilazno u obilasku grada koji u toku radnog vremena u svom jezgru ima nekoliko miliona stanovnika.

Teatar distrikt


U jednu od ulica u koju se skreće sa Mičigen avenije nalaze se poznati i manje poznati čikaški teatri.
Oni koji se svojim sjajem uzdižu iznad ostalih su Teatar ''Čikago'', u kojem je snimljen uspješan istoimeni film, i Teatar ''Orijent'' u kojima budu igrane najuspješnije predstave s Brodveja.
Unutrašnjost Teatra ''Orijent'' je jedno prelijepo zdanje koje sve prisutne vraća u neka davna vremena večernjih toaleta.
Interesantno je da je taj teatar jedno od rijetkih mjesta gdje je zabranjeno fotografisanje, pa sve impresije iz njega morate nositi u sebi.

Kulturni centar


Nekoliko ulica dalje nalazi se, za čikaške pojmove, omanja trospratna zgrada pored koje bi možda na prvi pogled samo prošli, ali to bi bila velika greška. U Kulturnom centru svakodnevno ćete moći pogledati veliki broj izložbi i kulturnih dešavanja i to besplatno.
Tokom novembra postavljena je izložba ''Kubanski portreti'' koja svojim neobičnim pogledom u daleki svijet otkriva tajne ljudi iz ove zemlje, a pored nje postavljeno je još nekoliko drugih izložbi.
U tom centru, petkom u podne, možete očekivati interesantan džez koncert, a iskustvo koje ne biste smjeli propustiti je gubljenje u mnogobrojnim hodnicima ove, naizgled male zgrade.

Najviša zgrada


''Willis Tower'' je sa 152 metra i 108 spratova najviša zgrada u Čikagu.
Kada je izgrađena 1973. godine postala je najviši neboder na svijetu, prevazilazeći do tada najviši "Svjetski trgovački centar" u Njujorku.
Izgradnja je trajala tri godine, od 1970. do 1973. godine. ''Willis Tower'' je trenutno najviša zgrada u SAD i četvrta, po visini, građevina na svijetu.
Najviša je bila 24 godine do izgradnje "Petronas Twin Towersa" u Kuala Lumpuru u Maleziji.
Do ljeta 2009. godine neboder se zvao ''Sears Tower'', kada je promijenio ime u ''Willis Tower''.

"Water Tower"


Omanje staro zdanje "Water Tower" nalazi se u srcu Čikaga na Mičigen aveniji i predstavlja drugi najstariji water tower u SAD.
"Water Tower" u Čikagu izgrađen je 1869. godine što je za taj dio svijeta prilično staro.
Viskok je 47 metara, a za istoriju grada ima veliku važnost, jer je to jedna od rijetkih zgrada koja je ostala netaknuta poslije velikog požara koji je zahvatio Čikago 1871. godine.
Danas se u "Water Toweru" nalazi gradska galerija u kojoj je ulaz za posjetoce besplatan, a tokom tekućeg mjeseca postavljena je izložba modnih fotografija.

Parkovi


Broj zgrada u Čikagu se svakodnevno povećava, ali to ne umanjuje značaj koji grad posvećuje zelenilu. Iako se na ulicama nalazi mnogo drveća i cvijeća, parkovi su duša tog grada.
U samom centru nalaze se dva parka koje je u šetnji nemoguće zaobići. Jedan od njih je Milenijum park koji je nastao na liniji moderne arhitekture u kojem se nalazi veliki "Džej Pritzker", paviljon na kojem se tokom ljeta održavaju koncerti na otvorenom. Taj park krasi i poznata skulptura ''Cloud Gate''.
Odmah do Milenijum parka nalazi se Grant park koji je neopisive veličine u kojem se krije raznolikost biljnih vrsta. Šetajući kroz zelenu zonu naići ćete na veliku staru zgradu u koju morate, ali prosto morate ući. Riječ je o Umjetničkom institutu Čikaga.

Umjetnost


Čikago je metropola u kojoj se umjetnička djela nalaze na svakom koraku, i to doslovno.
Ako imate hrabrosti da se malo izgubite u uličicama toga grada naići ćete na skulpturu Huana Miroa na ulici koja se simbolično zove ''Miró's Chicago''.
U blizini nje nalazi se skulptura ''The Chicago Picasso'', a velika skulptura koja svojom neobičnom, crno-bijelom kombinacijom krasi Čikago je rad francuskog umjetnika Žana Dibifea.
U Čikagu se nalazi veliki broj muzeja u kojima je u toku sedmice, ponekad, ulaz slobodan. Za umjetničke duše najinteresantnija su dva.
Jedan je Muzej savremene umjetnosti, a drugi je Umjetnički institut Čikaga.

Muzej savremene umjetnosti


Jedna od manjih zgrada u gradu na obali Mičigen jezera krije u sebi carstvo savremene umjetnosti u kojoj se na tri sprata mogu vidjeti izložbe i tokovi umjetničkog puta današnjice.
Trenutno se mogu pogledati tri velike izložbe: ''Ubrana Kina'', ''Izgubljeno i nađeno'' i velika retrospektivna izložba belgijskog umjetnika Luka Tumansa u kojoj su sabrana njegova djela od crteža, fotografija i eksperimentalnih filmova, a neka od njih su prvi put izložena upravo u Čikagu.
Jedna galerija u tom muzeju izlaže radove mladih umjetnika koji nalaze svoj put prema umjetničkoj prepoznatljivosti, a često se pored tih djela možete, slučajno, sudariti s umjetnikom koji će vam rado prokomentarisati svoj rad.

Umjetnički institut


Ogromno kameno zdanje, koje na svom pročelju nosi imena velikih umjetnika, unutar svojih zidova krije carstvo umjetnina za koje vam treba cijeli dan da biste ga obišli.
Na tri sprata, s nekoliko desetina galerija na svakom, sigurno ćete nešto u tom obilju ljepote propustiti.
Hod kroz muzej vodi vas kroz vrijeme starog Egipta, Kine i Rima pa sve do savremenog doba i njegovih umjetnika i postmoderne umjetnosti i interesantnih instalacija.
Galerije u sebi kriju radove Pabla Pikasa, Vinsenta van Goga, Huana Miroa, Kloda Monea, Salvadora Dalija, Huana Miroa i mnogih drugih umjetnika, a nedavno je izloženo i poznato djelo Marka Šagala ''Američki prozori''. Osim Šagalovog djela, radovi koji privlače najveći broj posjetilaca su Van Gogov ''Autoportret'' i Pikasov ''Stari gitarista''.
Tokom ljetnih dana, od jutra do sumraka, uz Umjetnički institut otvorena je bašta u kojoj budu izložene različite skulpture.

Navy Pier


Poznato turističko mjesto na obali jezera Mičigen je Park ''Navy Pier'' koji na svom 1.000 metara dugačkom šetalištu okuplja veliki broj turista koji tu nalaze razonodu i odmor.
Ovdje lokalni ljudi dolaze da se rekreiraju, a tursti da se zabavljaju. Za djecu je na tom mjestu intresantan Dječji muzej, a odrasli kojima nije stalo samo do puke zabave uvijek mogu pogledati neku interesantnu izložbu.
U tom parku možete naići na veliki broj mladih marinaca koji na tom mjestu imaju svoje pristanište.

Arhitektura


U Čikagu se nalazi interesantan spoj starije arhitekture koja vuče korijene od osnivanja grada do moderne arhitekture koja ne poznaje granice.
Stare zgradice su sačuvale svoj izvorni oblik, a najzanimljiviji je spoj manje kućice koja je prekrivena s ukrasnom mahovinom koja dijeli zid sa staklenim neboderom.
Karakteristika čikaških modernih nebodera jeste da svaki ima nešto osobeno i u potpunosti se razlikuje od drugih zgrada.
Šetajući gradom odjednom ćete doći u ulicu gdje uopšte nema nebodera i gdje je najveća zgrada dvospratnica, dok pogled iza nje krasi visoki stakleni džin.

Grad znanja


Od 1850. godine Čikago je poznat i kao univerzitetski grad u kojem se nalazi više od 50 univerziteta u kojima je zastupljen najrazvijeniji sistem državnog školstva.
U gradu se nalazi veliki broj univerziteta i instituta od nacionalnog interesa. Interesantno je da je na fakultetima u Čikagu predavao najveći broj nobelovaca, a trenutno ih predaje njih 17.
Velika biblioteka toga grada ima više od šest miliona knjiga na više od 30 jezika. Kad je društvena nauka u pitanju, u Čikagu je dvadesetih godina prošlog vijeka nastala poznata ''Čikaška škola'' koja je postala pravi konkurent evropskim naučnim tokovima.

Smještaj


U ekonomskoj zoni grada nalazi se veliki broj hotela i ako imate sreće naći ćete smještaj upravo tu, ali se u tom području ne mogu naći jeftiniji smještaji i to mnogi smatraju anom grada.
Prednost smještaja u tom dijelu je u tome da se hoteli nalaze u samom centru Čikaga i ne morate da koristite gradski prevoz da biste došli u down town.
Naravno da u tom gradu postoje i hosteli, ali su oni malo udaljeniji od centra dešavanja, ali javni prevoz je jako čest, a taksi nije skup.
Interesantno je da u hotelima i stambenim zgradama u SAD ne postoji trinaesti sprat, zbog raširenog sujevjerja oko broja 13.

Hrana


Kao u svakom američkom gradu velika važnost se pridaje hrani, po mogućnosti raznolikoj.
Ako želite da probate nešto drugačije, prekrasni mali restorani nalaze se u Greek townu, dok je trenutno u Čikagu apsolutni hit restoran ''Bandera'' u kojem morate imati dosta strpljenja da dočekate slobodno mjesto.
Kada je hrana u pitanju, ono što slučajni ili namjerni prolaznici kroz ovaj grad ne bi smjeli propustiti jeste odlazak u restoran ''Chessse factory'' koji se nalazi na Mičigen aveniji, a koji nudi fenomenalne kolače na bazi sira.
Kad je hrana u SAD u pitanju, sigurno je da ni u jednom restoranu nećete ostati gladni, jer su porcije stvarno obilne.
Za predah od šetnje uvijek možete sjesti u jedan od jako popularnih kafića ''Starbucks''.

Interesantne karakteristike grada


Grad pokriva površinu od oko 600 kvadratnih kilometara, ima oko tri miliona stanovnika i predstavlja najvažniji transportni centar u SAD.
Osim važnih drumskih i željezničkih čvorova, ovdje se nalazi i jedan od najvećih i naprometnijih aerodroma u Sjedinjenim Američkim Državama, ''Chicago-O'Hare''.
Čikago ćete od drugih metropola razlikovati i tako što ćete u njemu na mnogim dijelovima metro vidjeti na površini, a samo se u užem dijelu grada spušta pod zemlju.
Postoje još mnoge znamenitosti na koje ćete naići šetajući jezgrom ove metropole.
Interesantna je javna plaža na obali jezera Mičigen koja u ljetnim danima okuplja veliki broj posjetilaca.
Zgrada koju ćete svakako primijetiti je i studio Opre Vinfri koja u tom gradu snima svoj šou. Kao urbana legenda kruži priča da postoji podzemni kanal koji spaja Oprinu kuću i studio gdje se snima šou, pošto je niko nije vidio na ulicama Čikaga kako dolazi na posao.

Brojke


  • 3 miliona stanovnika
  • 45 miliona turista godišnje
  • 442 metra visoka najviša zgrada
  • 17 nobelovaca predaje na fakultetima
  • 3. grad po veličini u SAD
  • 108 spratova ima najviša zgrada

''Billy Elliot''


Na jesenjem repertoaru u Teatru ''Orijent'' u Čikagu može se pogledati najuspješniji mjuzikl iz prošle godine.
Za ovaj užitak moraćete izdvojiti između 30 i 100 dolara, ali utiske nakon gledanja predstave koja je osvojila deset ''Tony Awards'' nagrada zauvijek ćete nositi u sebi.
Mediji u SAD ističu da je to najbolji mjuzikl koji ćete ikada vidjeti, a muziku za taj komad potpisuje Elton Džon. Njegova radnja bazirana je na istoimenom filmu koji govori o problemima dječaka koji se, u sredini gdje je nezamislivo da dječaci plešu, odlučuje na bavljenje baletom.

Obamin rodni grad


Predsjednik SAD Barak Obama je iz Čikaga, pa u tom gradu u državi Ilinois on ima veliku podršku.
Poslije njegove pobjede u najvećoj političkoj trci cijeli Čikago je svim srcem slavio.
Kada dolazi u posjetu svom rodnom gradu, Obama odsjeda u svojoj privatnoj rezidenciji, a ne u ekskluzivnim hotelima kao drugi predsjednici. Na Univerzitetu u Čikagu, Obama je dugo vremena predavao na Fakultetu pravnih nauka. Interesantno je da je i državni sekretar SAD Hilari Klinton iz Čikaga.

Izvor: Nezavisne



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Klivlend: Grad rokenrola, Rokfelera i 112 nacija

Klivlend: Grad rokenrola, Rokfelera i 112 nacija

Marko Lopušina | 13. decembar 2010. 13:00 | Večernje novosti

Reporter “Novosti” u gradu, koji je tri puta uzastopno proglašen za najbolji američki grad za život







Klivlend

Klivlend, ili, kako ga još zovu, "šumski grad", zbog velikih i prostranih parkova, kroz koje trče jeleni i srne, ali i miševi na koje je lov bez dozvole zabranjen. Uz to raskošno zelenilo i vegetaciju, lepota njegove prirode upotpunjena je i jezerom Iri, na čijim obalama se prostire. U njegovim lepo uređenim predgrađima živi uglavnom bogatiji i srednji sloj, a centrom “vladaju” biznismeni, hotelijeri, kao i turisti.
Grad koji čuva baštinu 112 nacija, tri puta zaredom proglašen je za najbolji američki grad za život, ali i za poslovne sastanke. Klivlend ima oko pola miliona stanovnika, a šire područje grada više od dva i po miliona. Grad je 1796. godine osnovao geometar Mozes Klivlend, koji je ar tada pustog zemljišta plaćao 41 cent. Brzo se razvijao i postao centar teške industrije, pre svega, čeličana i automobila. Poslednjih decenija, zbog krize, Klivlend se orijentiše na poslove osiguravajućih korporacija, finansijskih društava i medicinskih centara, univerziteta, a razvijen je sport i turizam.

- Naš grad je imao tu sreću da je početkom 20. veka postao stecište evropske inteligencije, koja je ovde udarila temelje medicine, zatim obrazovnog sistema i religije. Otuda je Klivlend vremenom izrastao u grad bolnica i klinika, grad državnog univerziteta, kao i grad crkava. Mi imamo više od pedeset državnih i privatnih klinika najvišeg ranga na svetu, Univerzitet Klivlend sa 29 fakulteta i mnogo instituta, kao i više od stotinu hramova svih veroispovesti – nabraja nam gradonačelnik Frenk Džekson.

Kao Amerikanac italijanskog porekla gradonačelnik pominje Rimokatoličku crkvu, ali nam kaže i to da je Klivlend dugo godina bio grad masona. Naime, Bratstvo slobodnih zidara u Klivlendu ima svoj veliki masonski hram, koji je sedište više od 15.000 američke masonske braće. Kako je masonerija u SAD, za razliku od Evrope, javno društvo, turisti mogu da posećuju kuću Bratstva slobodnih zidara. Svoje hramove imaju i Vitezovi Templari, ali i ljubitelji đavola i Drakule.
Nije to jedina neobična atrakcija ovog grada na obalama jezera Iri, jer je, na primer, u Klivlendu 1937. godine osnovan Nacionalni institut za čips. A u novije vreme poznat je po Rokenrol muzeju u okviru kog se nalazi i rokenrol Hol slavnih, kao i velika koncertna dvorana. Muzej je smešten u posebno građenom zdanju futurističkog izgleda, u kome se nalazi izložbeni prostor sa zbirkama biografija velikih rokera, njihovih pesama i instrumenata. Ova jedinstvena muzička arhiva rokenrola nastala je u aprilu 1983. godine, po ugledu na muzeje u Menfisu, Sinsinatiju i Njujorku. I dok su muzeji u ovim gradovima nastali kao arhiva velikih producentskih kuća, u Klivlendu je skromnu rokersku baštinu čuvao disk-džokej Alan Frid. On je, naime, utvrdio da je Čak Beri 1957. godine održao prvi rok koncert.
Kada se početkom devedesetih godina prošlog veka glasalo koji će od gradova biti grad rokenrola, Klivlend je dobio 600.000 glasova više od svojih protivkandidata. I donaciju od 65 miliona dolara od države, da izgradi ovaj muzej. Prvi direktor bio je dr Brus Konfort, bivši rok i folk muzičar, profesor folklora i etnomuzikolog, koji bio ekspert za bluz. Boreći se sa građevinarima i kolekcionarima, Konfort je uspeo da otvori Muzej rokenrola 2. septembra 1995. Centralne ličnosti ove svečanosti bili su Litl Ričard i Joko Ono. Muzej danas ima dva miliona jedinica arhivske građe, koju su posebno obogatili pevači Roj Orbison i gitarista Džordž Harison, kada su podarili svoje originalne snimke i filmove sa koncertnih turneja po svetu. Na čitavih osam spratova čuva se sve što su u muzici stvorile rok legende poput Elvisa Prislija, “Bič Bojsa”, “Bitlsa”, “U2”, Boba Dilana, “Kleša”, “Dorsa”, Roja Orbisona.... Najveću pažnju posetilaca privlači kolekcija "500 najlepših pesama", sa snimcima bluz pevača i orkestara iz 1920. godine, ali i šest pesama
Rolingstonsa”. Koncertna kolekcija ima originalne snimke nastupa “U2”, Pati Smit, Sajmona i Garfankla, Lu Rida, Arete Franklin, Stiva Vondera, Stinga i Bili Džoela. U Holu slavnih izloženi su arhivski dokumenti, među kojima dominiraju Džejms Braun, Fets Domino, Rej Čarls, Čak Beri, Badi Holi i Džeri Li Luis. Nastupi ovih klasika rokenrol muzike mogu se videti na najnovijoj tehnologiji 3-D kao koncert filmovi, ili se snimiti na MP3 i poneti. Puna cena karte je 22 dolara. Godišnje muzej u gradu rokenrola poseti više od pola miliona ljudi.
Klivlend ima svoju Kuću bluza, Narodni teatar, ali i svoje zvezde. Najpoznatiji Klivlanđani bili su Pol Njumen, “oskarovac” i jedan od najcenjenijih američkih glumaca, koji je rođen u ovom gradu 1925.godine, i Eliot Nes, nesalomivi tužilac SAD koji je gonio Al Kaponea i umro u Klivlendu. Danas njegov grob najradije posećuju strani turisti.
Za poslovne ljude i one koji sanjaju američki san najvažnija ličnost ovog grada je milijarder Džon David Rokfeler, koji je ovde sa 12 godina zaradio svoj prvi dolar. Rokfeler je udario temelje poslovnog života u Klivlendu, zbog čega smo jako ponosni.
- U Klivlendu živi 112 nacija iz celog sveta. Ja sam italijanskog porekla. Ima puno Poljaka, Rusa, Nemaca, Francuza, ali i Jevreja i Srba. Poštujući tu nacionalnu pomešanost grad je još pre sto godina formirao Kulturnu baštu u kojoj je svaka nacija podigla svoj vrt. Bašta je nastala u Rokfelerovom parku, na površini od 12 hektara. Ideju je osmislio Leo Veidental, a diznajnirao je arhitekta Ernest Bovdič. Jedna od prvih nacija koja je “sadila” baštu bila je ispred Kraljevine Jugoslavije, koja je 1930. godine u svom vrtu podigla bistu Petra Petrovića Njegoša – otkrio nam je ovu malu istorijsku tajnu gradonačelnik Frenk Džekson.
U ovom patriotskom činu učestvovao je arhitekta Đorđe Voinović, čiji je sin Džordž Voinović bio gradonačelnik Klivlenda od 1978. do 1988. godine, a danas je senator SAD.

SRPSKA BAŠTA
Kulturna bašta Klivlenda 112 nacija nastala je kao potreba da doseljeni narodi sačuvaju svoj kulturni identitet, ali i kao izraz protivljenja amerikanizaciji po svaku cenu. Srpska zajednica u Klivlendu uspela je da na parčetu tog parka, plac broj 32, podigne novu Srpsku kulturnu baštu. U njoj se danas nalaze biste srpskih velikana Njegoša, kralja Petra i Karađorđevića, naučnika Mihaila Pupina, genija Nikole Tesle i svetog Save. Njihove likove u bronzi uradili su vajari Drinka Radovanović, Robert Faulker, Mat Rebrović i Kris
MekKoneli.
- U ovom jedinstvenom parku uskoro planiramo da postavimo i biste drugih srpskih velikana, kao što su, na primer, patrijarh Pavle, Vuk Karadžić, Dositej Obradović, ali i sveti Nikolaj Velimirović, koji je preminuo u SAD – otkrio nam je malu tajnu Aleks Mačeski, počasni srpski konzul, biznismen i patriota, koji je oživeo Srpsku kulturni baštu.



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
БЕЛЕШКЕ С ПУТА: У Српском дому на обали Мисисипија

БЕЛЕШКЕ С ПУТА: У Српском дому на обали Мисисипија

Тед не губи наду


У граду Саут Сент Пол у Минесоти Тодор Тркља већ 37 година настоји да сачува историјско здање које сведочи о досељавању Срба у Америку


Српски дом



Од сталног диписника

Минеаполис
– У насељу скромних дрвених кућа, на углу 4. авеније и 3. улице вароши Саут Сент Пол, истиче се здање од тамне, препечене цигле. Снег, који овде падне у децембру, а истопи се тек у априлу – донекле заклања праве димензије куће на чијем прочељу је од времена по средини напукла мермерна плоча са уклесаним натписом „SERBIAN HOME” („Српски дом”). Главни улаз се не користи, једно од стакала на двокрилним вратима је замењено шперплочом, а на вратима је упозорење да је неовлашћен улазак кршење закона.

На десној страни зграде је још једна, знатно мања, плоча на којој је уклесана бројка „1924”, а одмах поред ње бронзани званични знак на којем је рељефно обавештење Департмента за унутрашње послове америчке владе да је „Српски дом уведен у регистар историјских здања”.
Повод за одлазак у државу Минесоту, слетање на аеродром који опслужује њена два највећа града, „близанце” Минеаполис и Сент Пол, први на десној, а други на левој обали Мисисипија, реке која је овде, на почетку 3.730 километара дугог пута на југ, до Мексичког залива, још само скроман водени ток – управо је ово несумњиво историјско здање и 37 година дуга борба једног човека да га сачува.
Од Теда (у комуникацији са „нашима” Тодора) Тркље пре доласка сам добио неколико мејлова, која је на српски превео његов млађи пријатељ и сарадник Владимир Вукомановић. Још прошле године Тодор ми је скренуо пажњу на једну занимљиву слику која се налази у Српском дому, а пре око месец дана његова ћерка Дон (Зора) је у редакцију „Политике” послала текст са прве стране локалног листа који детаљно описује напоре њеног оца да се избори да Српски дом постане живи музеј досељавања Срба у Америку и њиховог живота у новом свету.
Упознајем се, коначно, са домаћином. Тодор Тркља има оштре, рекло би се типично херцеговачке црте лица. Са 74 године кретање му отежава оперисани кук, али му је тело витално, а дух поготово.
Као Американац из друге генерације досељених Срба, није савладао српски језик. Његов отац Васо и његова генерација, они који су овде из Херцеговине стигли трбухом за крухом и радили углавном у овдашњим највећим америчким кланицама, одржавали су везу са домовином, али њихова деца су желела да што пре постану прави Американци. Тед, односно Тодор, правог Србина у себи је открио тек касније.
Српски дом је историјским здањем проглашен 1992, али Тодор Тркља сада сву енергију коју има – и сав свој новац – улаже да спречи да та кућа постане историја. Она одавно није више место окупљања локалних америчких Срба, који су у Сент Полу иначе подељени, пола њих иде искључиво у једну од две српске православне цркве, а пола само у другу. Али јесте веома импресиван музеј српског постојања у овом делу Америке.
Проблем је настао када се накупило много неплаћеног пореза на зграду, па је она прешла у руке државе. Држава је, пак, новостечену имовину продала једном предузимачу, који је намеравао да је споља остави истом, али да унутра изгради станове које би продао. Пошто је увидео да би за те станове било мало заинтересованих, одустао је од те замисли.
Тодор Тркља је у међувремену пронашао једног пријатеља, Американца, пензионисаног кардиолога, који је позајмио новац да се Дом откупи. Потом је уложио сву своју уштеђевину да се поправи кров, окрече две велике сале и једна претвори у музејски простор, на галерији преуреди мала црква и потпуно реновира котларница.
План му је да део Дома буде професионални музеј, а део остане место окупљања Американаца српског порекла. Градске власти међутим одбијају да издају дозволу за клупски део, јер Дом нема сопствени паркинг. Паркинг је и услов да у Дому може да се точи пиће, како би окупљање у њему било и прилика за опуштање у друштву „са својима”.
Проблем паркинга је у међувремену постао решив, пошто је поменути кардиолог, који жели да остане анониман, позајмио још пара да се откупи и суседна зграда са великим плацем. Али, дуг је тиме само повећан – нарастао је до око 240.000 долара не башпревелика свота за америчке стандарде, а рок за договорен повраћај се приближава.
У Дому су најупечатљивији призори минулих времена.
У приземљу, у великој сали у коју су после напорног дана, Срби који су тек постајали Американци свраћали на ракију, пиво и на сарму спреману на још добро очуваном шпорету на гас са чак 10 рингли, налази се мала позорница, столови који чекају госте, мноштво слика и старих фотографија на зидовима...
Али, оно главно је на спрату. Нешто између музеја и антикварнице: на хиљаде предмета које су овдашње српске куће поклањале кад су их мењале за модерније, мноштво фотографија, медаља, књига, стакларије, два клавира, гусле, заставе, грбови, старе медаље и иконе...
На полицама су књиге Тита и Ђиласа, једне поред других. На посебним местима је једна невелика копија на платну у уљу чувених „Сеоба” Паје Јовановића, направљена у 19. веку. У суседству су фотографије династије Карађорђевић и наравно, Драже Михаиловића. Поред слике у уљу Светог Саве, из 18. века, је и портрет Његоша, којег је недавно урадила уметница са Тајвана Су Ли. Недалеко одатле је једна од првих колор репродукција „Херцеговачког робља” Јарослава Чермака из 1886. године. И још небројени експонати који су у кутијама, иза завесе на великој бини.
Ту је и велика, панорамска фотографија са отварања Дома, испред кога позира неколико стотина Срба, практично цела прва генерација имиграната чија су имена наведена, заједно са износима које су приложили за његову изградњу. У фоно-архиви су траке са гласовима око 50 српских песника који су овде свраћали...
– Овде је највише предмета који сведоче о доласку Срба у Америку у 20. веку” – помало сетно констатује Тодор Тркља, који је три године био амерички војник, водио бизнис просторног уређења, трговао антиквитетима и сликама...
– Имамо много тога што морамо да сачувамо, али за то је потребан новац – каже домаћин.
Добијање статуса непрофитног музеја, за шта се Тодор изборио прошле године, ситуацију олакшава, јер нема више пореза, али је не решава.
– Има много богатих Срба у свету и Америци, надамо се да ће нам неки од њих помоћи да спречимо да српска култура овде потпуно умре. Било би веома жалосно ако би све ово нестало – али ми можемо да учинимо само онолико колико можемо – слеже раменима Тркља.

Милан Мишић
Објављено: 20.02.2011.
Извор: Политика магазин



 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
IME PRESTONICE SRBIJE
NOSE GRADOVI U DRŽAVAMA
MEJN, MINESOTA, NEBRASKA I MONTANA


U Americi četiri Beograda

Beograd u Montani nazvan u znak zahvalnosti srpskim investitorima koji su pomogli izgradnju železnice


Thumb_1%20BGD%20GLAVNI%20beograd.jpg


Glavni grad Srbije nije jedini Beograd na svetu! U Sjedinjenim Američkim Državama, naime, postoje još četiri Beograda, i to u saveznim državama Mejn, Minesota, Nebraska i Montana. Ime naše prestonice davali su gradovima u znak zahvalnosti, a pretpostavlja se da su naši ljudi kumovali imenima novih varošica.
Beograd u državi Mejn je grad u okrugu Kenebek, osnovan 1796. godine, koji od početka nosi ime po srpskoj prestonici, a danas ima oko 3.000 stanovnika, oko 1.200 domaćinstava i oko 900 porodica.
Grad čine Severni Beograd, Depo Beograd i Beograd jezera, koji je u stvari selo, jer se njegovi stanovnici uglavnom bave poljoprivredom.
Beograd postoji i u državi Minesota, u okrugu Sterns, i ima oko 750 stanovnika, 316 domaćinstava i 183 porodice.
U državi Montana takođe postoji Beograd, u okrugu Galatin, sa 5.800 stanovnika. Nazvan je po glavnom gradu Srbije u znak zahvalnosti srpskim investitorima koji su pomogli izgradnju železnice koja je nekada tu prolazila.
Važni sportski, ali i drugi događaji, odvijaju se u "Beograd centru za specijalne događaje" sa 4.800 mesta, koji je ujedno i teren "Pantera" školskih rvačkih, košarkaških i odbojkaških timova.
Svake jeseni, obično trećeg vikenda u septembru, u gradu se održava festival koji ima dugu tradiciju, a obuhvata paradu, sajam umetnosti i zanata u Luis i Klark parku. Najmanji američki Beograd, nalazi se u državi Nebraska, u okrugu Nens, i ima samo 134 stanovnika. Čitavo selo ima 63 kuće i 36 porodica i prostire se na svega pola kilometra.
glas-javnosti.rs


[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif][SIZE=-1][/SIZE][/FONT][FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Beograd[/FONT] [FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Mejn[/FONT]

izvor:aff.bstatic

3073118.jpg

3366945.jpg


[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Beograd se nalazi samo nekoliko kilometara sjeverozapadno od Maine glavnoga grada, Augusta.[/FONT]
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Naša trenutna populacija procjenjuje se na oko 4.000 građana tijekom cijele godine, a taj broj gotovo udvostručuje kada nerezidenata stići provesti ljetnih mjeseci na njihove vikendice.[/FONT]
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]
[/FONT]​
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Prvi doseljenici došli u Beogradu 1774, a Grad je registriran u 1796.[/FONT]
U ranim danima, a većina njenih građana zaradio za život od poljoprivrede ili rade u nekoliko žito za mljevenje i drvo mlinova.
Postupno, međutim, stanovnici počeli putovanje na posao u obližnje gradove za zapošljavanje.
Sada, bez radnog farmi ostaju u Beogradu, a grad je postao ono što mnogi zovu "spavaća soba zajednicu" sastavljene od ljudi koji žive ovdje, ali koji rade negdje drugdje.
Zapošljavanje u gradu je ograničen, s dvije klade tvrtki i proizvođača betonskih proizvoda zapošljavaju većinu mještana.
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Mala poduzeća kao što su restorani i zemlja trgovina dati nekoliko cjelogodišnje radnih mjesta, uz iznajmljivanje vikendice, dječaci / djevojčice kampovima, marinama i golf dodavanje nepunim radnim vremenom pozicije u ljetnim mjesecima.[/FONT]
Beograd pokriva oko šezdeset kvadratnih kilometara, uz veliki dio ovog područja čine jezera, potoke i močvare.
Njegova pet jezera i njihova ulazni / izlazni potoci nude nekoliko vrsta riba za one koji vole ribolov, puno vode površina za nautičare, i odlična prilika za one ljude zainteresirane za promatranje ptica.
[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Uz naše šume površina širi, kao bivši farme vraća na stablu rastu, jeleni, losovi i ptica postaju sve više izdašan za ljude da uživaju.[/FONT][FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Tu je novi 18-rupu golf teren, južno od Beograda jezera selo, sa ulazom iz West Road.[/FONT]


aerialbelgrade_rgb_feathured.jpg

Welcome...
Dobrodošli ...

u Beogradu jezera Regija - mirnoj, slikovitoj i gostoljubivi-je Središnja Maine's premier jezero prostor za rekreaciju, opuštanje, i zdrave obiteljske zabave.

Poznat po svojim agilnim Scenic potoci i lanac od sedam jezera, svoje panoramski pogled na polja, brežuljke i šume, njegova poziva gradovima i selima, i aktivnosti za sve uzraste.

Bilo odredište za aktivnosti i djelovanje ili utočište za mir i spokojstvo, Beograd Jezera Regija je uistinu gdje sjećanja zadnji jedan životni vijek!
Toliko toga za napraviti! Beograd jezera nudi ponešto za sve uzraste i sva godišnja doba. Odaberite među brojnim aktivnostima okolnih jezera: za vodene sportove, veslanje, vrhunska ribolov, plivanje, golf krug na prvenstvu, naravno, ili uživati ​​u šetnji uz brojne staze za uzimanje daha pregleda. Uživajte ture automobilom ili biciklom na naše čudan selo ili mirno izletište. Djeca mogu doživjeti ljeto tradicija Maine na jednoj od mnogih specijaliziranih djece ¹ e kampovima.

Bilo da ste došli u Beograd jezera kako bi uživali u ljetnim zabavno, da biste vidjeli pada lišće, ili led ribe i cross-country ski, Beograd jezera je nešto posebno za vas tijekom svih godišnjih doba.

Kliknite ovdje za prikaz Virtual Tour u Beogradu jezera područja
pictures-home-new3.jpg
 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Salem - nešto više od grada veštica

27. 06. 2011. 08:00h| Vesti online

Salem - nešto više od grada veštica

Salem - čak i samo ime grada asocira na veštice. Veštice koje su obešene na zloglasnim suđenjima 1692. godine, veštičije kuće i klike, Muzej veštica i Muzej veštičijih pećina.

Ceo grad od 41.000 duša toliko se identifikovao sa svojom veštičijom istorijom da logoi sa vešticama koje lete krase policijska kola i uniforme vatrogasaca. Maskota salemske srednje škole je - , gle čuda, veštica. Moderna veštičija zajednica bavi se veštičarenjem a čak imaju i sektor za odnose sa javnošću - Biro za edukaciju veštica.


Turisti u gomilama posećuju grad u vreme proslave Noći veštica koja traje ceo oktobar. Veštac Kristijan Dej u slabo osvetljenoj sobi naplaćuje posetiocima 65 dolara za polusatnu seansu gledanja u kristalnu kuglu. U obližnjem tržnom centru, vampir obučen u crno, sa belim licem i lažnom krvlju oko usana stoji pored mrtvačkog sanduka i plaši posetioce.

160207_salem_f.jpg
Muzej veštica

Ovo su tipični momenti iz turističke ponude ove luke u Masačusetsu. Ali salemski oci žele da ponude posetiocima i nešto više od ''veštičarenja“ i nadaju se da će muzeji, lepi sutoni, istorijska arhitektura i bogata pomorska istorija ohrabriti posetioce da provedu više vremena u njihovom gradu.

Procenjuje se da turisti koji dođu na jedan dan u Salemu potroše 90 dolara, a oni koji prespavaju 210 dolara. S obzirom da se od turizma godišnje u Salemu zaradi 99 miliona dolara i da on predstavlja glavnu industriju grada, zvaničnici svim silama pokušavaju da povećaju zaradu.

Kako prenosi Rojters, ovo nije prvi put da Salem pokušava da promeni svoj imidž. Pre nekoliko godina gradski zvaničnici nisu mogli da se dogovore da li da naglasak stave na veštičarenje ili na pomorsku istoriju grada pa je ceo poduhvat neslavno propao.

Salem je jedna od najznačajnijih luka na američkom tlu. Grad je 1626. godine osnovala grupa ribara, a ime je dobio po hebrejskoj reči za mir ''šalom“. Tokom revolucije u Americi, Salem je postao centar zvaničnog oblika piraterije gde su kapetani privatnih brodova zaplenjivali britanska trgovačka plovila i konfiskovali tovar. To je dovelo do porasta broja bogatih mornara koji su gradili lepe kuće u ulicama Kestena, Feredalnoj i Glavnoj.

Salem je vremenom postao najprometnija luka sa brodovima koji su odlazili na egzotične lokacije i vraćali se sa začinima, umetničkim predmetima i suvenirima koji su sada smešteni u Muzeju Pibodi.

''Jedan od problema ovde je što je veštičija industrija uglavnom sezonski posao“, rekao je portparol muzeja Pibodi, Džej Fini.


''U stvari, Salem proslavlja Noć veštica gotovo ceo mesec i tada 100.000 ljudi dođe. Ali šta se dešava ostatak godine? Potrebno je restoranima, muzejima i drugom ponudom ljudima pokazati da je Salem mnogo više od veštica“, dodao je on.


Kako bi proširili ponudu, zvaničnici su investirali 200 miliona dolara u renoviranje Pibodi muzeja, što je dovelo do toga da ovaj muzej godišnje poseti između 200.000 i 300.000 ljudi, što je opet dovelo do otvaranja novih restorana, radnji, hotelčića u centru Salema.


Posetioci i dalje dolaze u Salem da bi kupovali u radnjama za veštice, istraživali mračnu stranu ljudske prirode ali se mnogi iznenade kada shvate da ova luka može da ponudi i bogatu istoriju koja nema veze sa ozloglašenim lovom na veštice iz 17. veka.




 
Poslednja izmena od urednika:
Natrag
Top