Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Сергеј Прокофјев

Prokofjev.jpg

Сергеј Сергејевич Прокофјев (рус. Сергей Сергеевич Прокофьев, 11. април/23. април 1891 — 5. март 1953) био је руски композитор и пијаниста.

Биографија

Сергеј Прокофјев је почео да компонује са десет година. Музици се учио од своје мајке. Године 1904 почео је студије на Санкт Петерсбуршком конзерваторијуму. Студирао је клавир, композицију и инструментацију (професор му је био Николај Римски-Корсаков). Током студија компонује дела која му доносе позитивне критике услед иновативног приступа. Од 1913 - 1915, Прокофјев путује по Француској, Енглеској, Риму и Швајцарској, а онда кроз Сибир до Јапана и САД.

После избијања Октобарске револуције живео је у емиграцији (1918 - 1932) - Париз, САД и Немачка. У том периоду компоновао је оперу Заљубљен у три поморанџе (1919), Ватрени анђео (1927), балете

Блудни син (1928), На Дњепру (1930), симфоније 2, 3 и 4. Сарађивао је у Паризу са Руским балетом. Наступао је као пијаниста по целој Европи, а 1932. вратио се у Русију.

Компоновао је 1935. своје најпознатије балетско дело Ромео и Јулија. У доба Другог светског рата сарађивао је са Сергејем Ејзенштајном на филмовима Александар Невски и Иван Грозни. Тада је настало и једно од његових најбољих дела, Шеста симфонија es-moll. После рата, власти су биле сумњичаве и критички расположене према Прокофјеву, тако да се он углавном повукао из јавног живота. Умро је у Москви 1953.

Музичко дело

220px-1991_CPA_6314.jpg

Поштанска марка Пошта СССР-а из 1991. године са ликом Сергеја Прокофјева, издана поводом стогодишњице његовог рођења.

Сам Прокофјев је описивао свој стил као сплет четири утицаја. Први утицај је класични који се огледа у његовом интересовању за историјске елементе, рецимо старе игре, као и за традиционалне музичке форме. Одиста у неокласицистичком стилу компоновао је једино у својој „Класичној симфонији“, јер је сматрао да је неокласицизам донекле у супротности са његовим схватањем музике. Модерни утицај се огледа у склоности иновативним хармонијама, дисонанцама и необичним комбинацијама акорада. У неким делима Прокофјев експериментише са границама тоналитета. Као трећу карактеристику своје музике Прокофјев наводи „моторику“. Многа његова дела се одликују једноличним ритмом и дивљом моториком. Као контраст томе стоји лирска линија. Прокофјеву је често успевало да комбинује лирске и меланхоличне тренутке са снажним и експресивним мелодијама. Овим одликама његове музике може се додати хумор и иронија, које у његовим делима играју значајно место. Оркестарска дела Прокофјева имају посебан звук, услед своје необичне оркестрације, на пример некад тубе и виолине звуче унисоно.

У раду Сергеја Прокофјева могу се уочити три стваралачке фазе. Прва фаза се обично назива „Руски период“, јер укључује дела настала пре његове привремене емиграције. Дела из овог периода карактеришу произвољни ритмови, јаке дисонанце, саркастичан хумор и јака виталност. Иако је у јаком контрасту са музиком касног романтизма, ова музика није сасвим нова, јер се и даље заснива на тоналитету. И поред тога, нека дела из овога периода су изазвала скандал, рецимо „Скитска свита“. Прелазни период су обележили Први виолински концерт, и Трећи клавирски концерт, када звук постаје смиренији. Овај „страни“ период почиње 1918, и још је модернији. Прокофјев делимично напушта тоналитет. Звукови су сконцентрисани и избијају у дивљим музичким епизодама. И поред тога, ова музика није модерна и експериментална у толикој мери колико је то музика неких његових савременика. Од почетка тридесетих видљива је промена његовог стила. До одлучујуће промене је дошло његовим повратком у Совјетски Савез, отуда се овај период назива „совјетски период“. Његову музику овога периода одликује поједностављена хармонија и јасније уобличавање мелодија. Пошто је била чвршће укорењена у традиције руске народне музике, она је постала разумљивија и популарнија. Тоналитет је чвршћи, а посебан значај се даје софистицираној полифонији. У каснијим делима Прокофјев је и даље упрошћавао свој стил. Његова последња дела карактеришу лирске тенденције, тиха равнодушност и готово романтичарско расположење.

Прокофјев важи за класика међу композиторима модерне музике. Његов значај је велики и у области филмске музике. Музика за филм Александар Невски важи за кључно дело у историји филмске музике. Утицао је на модерну филмску музику класично-романтичног стила, па се варијације његовог стила могу приметити у филмској музици с краја 20. века (Џон Вилијамс, Џејмс Хорнер).

Дела

  • Симфоније
    • Симфонија бр. 1 D-Dur оп. 25 Symphonie classique (1916/17)
    • Симфонија бр. 2 d-Moll оп. 40 (1924), прерада је предвиђена као оп. 136
    • Симфонија бр. 3 c-Moll op. 44 (1928)
    • Симфонија бр. 4 C-Dur op. 47 (1930), прерађена као оп. 112 (1947)
    • Симфонија бр. 5 B-Dur op. 100 (1944)
    • Симфонија бр. 6 es-Moll op. 111 (1945/47)
    • Симфонија бр. 7 cis-Moll op. 131 (1951/52)
    • Симфонијета A-Dur оп. 5 (1909, прерађена 1914), касније оп. 48 (1929)
  • Концерти
    • Клавирски концерт бр. 1 Des-Dur оп. 10 (1911/12)
    • Клавирски концерт бр. 2 g-Moll оп. 16 (1913, rev. 1923)
    • Клавирски концерт бр. 3 C-Dur оп. 26 (1917-21)
    • Клавирски концерт бр. 4 B-Dur оп. 53 за леву руку (1931)
    • Клавирски концерт бр. 5 G-Dur оп. 55 (1935)
    • Виолински концерт бр. 1 D-Dur оп. 19 (1916/17)
    • Виолински концерт бр. 2 g-Moll оп. 63 (1934)
    • Концерт за виолончело e-Moll оп. 58 (1934-38)
    • Симфонијски концерт за виолончело и оркестар e-Moll оп. 125 (1950-52, сасвим прерађен оп. 58)
    • Кончертино за виолончело и оркестар g-Moll оп. 132 (1952, довршили су га Мстислав Ростропович и Дмитри Кабалевски)
  • Балети
    • Блудни син, оп. 46 (1928-9)
    • На Дњепру, оп. 51 (1930-1)
    • Ромео и Јулија оп. 64 (1935/36)
    • Солучка, или Пепељуга оп. 97 (1940-44)
    • Прича о каменом цвету оп. 118 (1948-50)
  • Остала дела за оркестар
    • Сни оп. 6 (1910)
    • Ала и Лоли или Скитска свита оп. 20 (1914/15)
    • Америчка увертира за пет дрвених дувачких инструмената, трубе, тромбоне, два виолончела, контрабас, клавир и удараљке B-Dur оп. 42 (1926, прерађена за велики оркестар 1928)
    • Поручник Кије, свита оп. 60 (1934)
    • Пећа и вук оп. 67 за наратора и оркестар (1936)
    • Филмска музика (за филмове Александар Невски и Иван Грозни Сергеја Ејзенштајна)
  • Дела за дувачки оркестар
    • 4 марша оп. 69 (1935-37)
    • Марш B-Dur оп. 99 (1943/44)
    • Ода посвећена крају Другог светског рата оп. 105 (1945)
  • Опере
    • Мадлена, једночинка оп. 13 (1911-13)
    • Коцкар, Опера у 4 чина оп. 24 (1915/16)
    • Заљубљен у 3 поморанџе, Опера у 4 чина са прологом оп. 33 (1919)
    • Ватрени анђео, Опера у 5 чинова оп. 37 (1919-27)
    • Семјон Котко, Опера у 5 чинова оп. 81 (1939)
    • Заруке у манастиру, Опера у 4 чина оп. 86 (1940/41)
    • Рат и мир, Опера у два дела оп. 91 (1941, прерађена 1952)
    • Прича о правом човеку, Опера у 4 чина оп. 117 (1947/48)
  • Остала вокална музика
    • Њих је седам (Халдејска заклетва), кантата за тенор, мешовити хор и велики оркестар оп. 30 (1917/18)
    • Кантата за 20. годишњицу Октобарске револуције за 2 хора, дувачки оркестар, хармонике, удараљке и оркестар оп. 74 (1936)
    • Александар Невски, кантата оп. 78 (1938/39)
    • Цветај, силна земљо, кантата за 30. годишњицу Октобарске револуције оп. 114 (1947)
    • На стражи мира, ораторијум оп. 124 (1948)
    • Песме
    • Песме за масе
  • Камерна музика
    • Гудачки квартет бр. 1 h-Moll оп. 50 (1930)
    • Гудачки квартет бр. 2 F-Dur оп. 92 (1941)
    • Хумористички скерцо за 4 фагота оп. 12a (1912)
    • Соната за флауту D-Dur оп. 94 (1943)
    • Виолинска соната бр. 1 f-Moll оп. 80 (1938-46)
    • Виолинска соната бр. 2 D-Dur оп. 94a (1944, прерада за флауту оп. 94, 1943)
    • Соната за соло виолину D-Dur оп.115 (1947)
    • Соната за виолончело C-Dur оп. 119 (1949)
  • Клавирска музика
    • Клавирска соната бр. 1 f-Moll оп. 1 (1908)
    • Клавирска соната бр. 2 d-Moll оп. 14 (1912)
    • Клавирска соната бр. 3 a-Moll оп. 28 (1907/17)
    • Клавирска соната бр. 4 c-Moll оп. 29 (1908/17)
    • Клавирска соната бр. 5 C-Dur оп. 38 (1923, касније оп. 135)
    • Клавирска соната бр. 6 A-Dur оп. 82 (1939/40)
    • Клавирска соната бр. 7 B-Dur оп. 83 (1939/42)
    • Клавирска соната бр. 8 B-Dur оп. 84 (1939/44)
    • Клавирска соната бр. 9 C-Dur оп. 103 (1945)
    • Клавирска соната бр. 10 e-Moll оп. 137 (1953, фрагмент)
    • 4 етиде оп. 2 (1909)
    • Четири комада оп. 4 (1910–1912)
    • Токата d-Moll оп. 11 (1912)
    • Сарказми, 5 комада оп. 17 (1914)
    • Визије које беже, 20 комада оп. 22 (1915-17)
    • Приче старе баке оп. 31 (1918)
Извор: Википедија
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Kockar

roh-gambler-3.jpg


Kockar je opera u četiri čina Sergeja Prokofjeva na kompozitorov tekst, prema Dostojevskom (Brisel, 1929).

Učitelj Aleksej služi kod porodice jednog ruskog generala u nemačkom izletištu Ruletenburgu, gde je čuvena kockarnica. General troši novac na koketnu Blanš i zadužuje se kod francuskog markiza, očekujući da će mu finansije spasti nasleđe od bogate bake. No, starica se sama pojavljuje u Ruletenburgu, prokocka velike svote i potresena se vraća u Rusiju "da gradi crkve". General goni svoju ćerku Paulinu da se uda za markiza, ali ona tajno voli Alekseja. U želji da je spase, Aleksej odlazi u kockarnicu i za jednu noć uspe da razbije banku. Vrativši se u svoju sobu, on novcem želi da usreći Paulinu, ali ona otkriva da ga je obuzelo ludilo kockara i, očajna, ubija se njegovim pištoljem.

Izvor: Enciklopedijski leksikon Mozaik znanja - Muzika
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ljubav prema trima narandžama

love-for-three-oranges-4_medium.jpg


Ljubav prema trima narandžama je opera u četiri čina Sergeja Prokofjeva, na tekst kompozitora, prema Gociju (Čikago, 1921). Satirično delo iz epohe ekspresionizma, u kojem se Prokofjev svežim, savremenim izrazom ruga oveštalim osobinama romantičnog muzičkog teatra.

Opera ima dve radnje: na sceni su najpre, sa svake strane, lože sa "gledaocima" raznih ukusa, koji se upliću u radnju, a onda je tek pozornica na kojoj se odvija smešna priča o melanholičnom Princu, sinu glupog kralja Trefa, kojeg njegov ministar Leandar hoće da svrgne sa prestola. Nad protivničkim stranama bdi čarobnica Fata Morgana i čarobnjak Čelij. Fata Morgana začara Princa da se zaljubi u tri narandže, što ih u dalekom gradu čuva strašna kuvarica Kreontina. Uz pomoć dvorske lude Trufaldina, Princ pomoću čarolija uspe da ukrade narandže i nosi ih kroz pustinju, ali one postaju sve veće i teže. Žedni mladići iz razrežu, i iz njih izlaze tri lepotice, od kojih dve smesta umiru od žeđi dok treću spasu gledaoci iz lože, dodavši joj vrč vode. Bilo je, međutim, još dosta peripetija dok princ s lepom Linetom, devojkom iz treće narandže, ne sedne na presto.

Izvor: Enciklopedijski leksikon Mozaik znanja - Muzika
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Najlepši pokloni Prokofjeva

1.jpg

Iz opere „Zaljubljen u tri narandže”, u Narodnom pozorištu u Beogradu i u Holandskoj operi (Foto Z. Anastasijević - levo)

Ovih dana u Beogradu se odigrala revolucija. U Narodnom pozorištu igrana je premijera opere „Zaljubljen u tri narandže”, Sergeja Prokofjeva.

Malo je poznata činjenica da je ovo, sada već klasično delo operskog repertoara, u Velikoj Britaniji prvi put izvedeno na Edinburškom festivalu 1962, i to baš u postavci beogradskog Narodnog pozorišta, sa maestrom Oskarom Danonom (zajedno sa još jednom Prokofjevljevom operom – „Kockar”). Dakle, tada, 1962. godine, beogradsko Narodno pozorište bilo je moćno, avangardno, fenomenalno, toliko sigurno u sebe da se u britansku istoriju umetnosti upisalo kao prvo koje je Britancima predstavilo jednu od najčuvenijih opera XX veka.
Zanimljiv je i podatak da je, pored ruske i zapadnoevropske umetničke javnosti i jugoslovenski umetnički pokret zenitizam Ljubomira Micića, izdvajao Prokofjeva kao jednog od najavangardnijih kompozitora toga vremena (na početku XX veka). Zenitisti, kao istinski avangardni umetnici, znali su i osećali da se prava muzička revolucija krije u stvaralaštvu Sergeja Prokofjeva. Ovaj muzički genije ludačke kompozitorske invencije, jedan od najvećih melodičara svih vremena (pored Hendla, Mocarta, Šopena i Čajkovskog), bio je i čudo od deteta, fenomenalni pijanista, dirigent, strasni šahista.
Njegova muzika se može opisati kao uvrnuta bajka, puna detalja, zvukova iz začaranih vrtova (gde je lišće napravljeno od nepoznatog metala i šumizvukom nikada pre čutim), lucidnih zaokreta, potpuno neverovatnih promena ritma. Tok ove muzike vođen je neočekivanim, uzavrelim smenama energetskih nivoa, toliko moćnim u svome dejstvu da se slušalac svaki put iznova zaprepasti kako je moguće da, posle jednog „mahnitog” muzičkog događaja, dolazi sledeći koji je još snažniji, a zatim i veličanstveni preokret za koji niste mogli ni da sanjate da postoji. To je muzika najsnažnijeg mogućeg dejstva, iznenađenja na svakom koraku, muzika koja vam stalno daje najlepše poklone. To je muzički svet čarobnjaka, uvrnutih bića, malih i velelepnih sila, jednom rečju, to je jedan potpuno autohtoni svet prokofjevljevske fantastike. Ova muzika je puna humora, ali onog pravog, kao kod Montija Pajtona, gde su učesnicima i situacijama odrečene mogućnosti alternative, pa tako oni stvaraju zaseban svet, sopstveni sistem, koji ima svoja pravila i zakone, a koji nigde drugde ne bi mogli da funkcionišu.
Nijedna umetnost, koja se prema sopstvenoj stvarnosti unapred odnosi sa nekim vanumetničkim ciljem, ne može da dosegne duhovni i umetnički nivo ovakve kreacije. Razlog tome je što se u ovako velikoj umetnosti u stvaranje uključuje element intuicije, koji dovodi na scenu lucidnost, a to je onaj teren podsvesti u kojem se krije čarobna formula dejstva, za koju nijedna racionalna intencija, kao ni neki budući, a kamoli sadašnji kompjuter, napravljen ljudskom rukom, ne bi mogao da izračuna tačan rezultat. Jer, tu se ne radi o računanju, već o ljubavi.
I upravo se na tom planu dogodila revolucija sa početka priče. Predvodnik revolucije je direktorka opere Narodnog pozorišta Katarina Jovanović. Ona spada u najređe pojave u našim predelima – pevačica sa izuzetnom biografijom i sjajnim kontaktima, diva bez sujete, umetnica na funkciji direktorke, koju nije strah da angažuje najbolje pevače, koja se ne stidi da se bavi i elementarnim poslovima organizacije, ličnost sa integritetom kojoj je zaista stalo da od beogradske opere napravi vrhunsku opersku kuću i koja, pri svemu tome, zna kako se to radi.
Šta se ovom prilikom dogodilo? Katarina Jovanović je odabrala izuzetnu muziku i sjajnog dirigenta i omogućila mu da radi u Beogradu. Rezultat je bio taj da je muziku Prokofjevljeve opere, koja je za izvođenje veoma teška i zahtevna, orkestar Narodnog pozorišta odsvirao izvanredno, sa ogromnom energijom, koncentracijom i preciznošću. Među pevačima je bilo zaista izvrsnih, na prvom mestu Hon Li, kao princ, mladi pevači Mihailo Šljivić, kao kuvarica, i Danilo Stošić, kao Trufaldino, ali i predivna Snežana Savičić-Sekulić, kao Nineta, koja svojim toplim, nežnim glasom i vanserijskom muzikalnošću pokazuje da i Srbija može imati svoju Lučiju Pop.
Svi izvođači zajedno dosegli su neko posebno, tajanstveno a blaženo osećanje lepote i ljubavi stvaranja, koje se prelivalo i na publiku. U centru izvođenja stajao je maestro David Porselajn iz Holandije. Ovaj dirigent, koji je bio dugogodišnji muzički direktor Holandskog plesnog teatra (teatar, koji je u Beogradu poznat i obožavan po koreografu Jiržiju Kilijanu), maestro koji je 2004. godine dobio nagradu Bi-Bi-Sija za izvođenje muzike Edgara Vareza, kao najbolji dirigent te godine u Velikoj Britaniji, koji je dirigovao mnogim poznatim orkestrima u svetu, od Londona do Sidneja, uspeo je da za samo dva meseca „presvuče” muzičare orkestra Narodnog pozorišta – kao u bajci o kraljeviću i prosjaku – iz muzičkih „krpa i rita”, u skupocenu kraljevsku odeždu, da umorne, bezvoljne i nezadovoljne muzičare i pevače ubedi da mogu da budu virtuozi, dive i prave operske zvezde, i da, svi zajedno poveruju da su moćni, duhom avangardni, izuzetni. Jer, revolucija se sastojala i u tome što se niko od najboljih učesnika nije žalio na male plate, na loše instrumente i loše uslove, što su muzičari ponovo otkrili da su vešti, da poseduju moć alhemičara i da su u stanju da publici tih sto minuta provedenih u sali pretvore u zlatno vreme.
Katarina Jovanović, pevači i muzičari Narodnog pozorišta, predvođeni maestrom Porselajnom, uspeli su u nemogućem poduhvatu, da nam, u vremenu rijaliti šoua, primitivnih političkih debata, bednog i prizemnog humora kojem smo izloženi u medijima, pokažu da je moguće biti dobar, radostan, duhovit, da je moguće uživati u umetnosti, biti bezazlen, čist i pun ljubavi i dostići uzlete duha, kojima je obeležena muzika Prokofjeva i čijim su mnogostrukim dejstvom bili osvojeni i Zenit i Britanci i sva publika, koja je bila i zauvek ostala zaljubljena u muziku.

Isidora Žebeljan

Objavljeno: 23.04.2011.
Izvor: Politika
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Tragična sudbina Sergeja Prokofjeva

Sto dvadeset pet godina od odlaska velikog pijaniste i kompozitora, kome je Rusija bila velika inspiracija. Njegova smrt prošla je nezapaženo jer je umro na isti dan kada i Staljin

JDV0rgv.jpg


SMRT Sergeja Sergejeviča Prokofjeva prošla je sasvim nezapaženo u njegovom Sovjetskom Savezu, jer se nesrećno zalomilo da je istog tog 5. marta 1953. preminuo i neprikosnoveni vladar SSSR Josif Visarionovič Džugašvili Staljin. Sve cveće u Moskvi pokupovali su tog dana “Staljinovi ožalošćeni”, a svega nekoliko najbližih prijatelja odvažilo se da se pojavi na sahrani Prokofjeva koji je tako na večni počinak ispraćen u senci, tiho i bez cveća.

Međutim, ostavština muzičara rođenog na jučerašnji dan, 23. aprila, pre tačno 125 godina, obezbedila mu je vrlo zapaženo mesto u istoriji, kao jednom od najvećih kompozitora proteklog veka.

Nešto manje od stotinu i pedeset dela, među njima nemali broj onih koji nose prefiks “remek”, postavilo je Prokofjeva na pijedestal kao osvedočenog majstora kompozicije i jednog od najoriginalnijih muzičkih stvaralaca stoleća za nama. Uspešno je spojio rusko nasleđe i moderan muzički izraz, stvarajući remek-dela koja predstavljaju sintezu dubokih doživljaja i najuzvišenije lepote.

Mali Sergej Sergejevič muzici se učio od svoje majke. Prvu kompoziciju za klavir napisao je kada mu je bilo samo pet godina, prvu operu sa devet godina, a jedanaestogodišnji Prokofjev bio je već vrsni kompozitor.

Godine 1904. počeo je studije na Sanktpeterburškom konzervatorijumu gde je studirao klavir, kompoziciju i instrumentaciju kod Nikolaja Rimskog-Korsakova. Inovativan pristup komponovanju donosi mu pozitivne kritike već za dela koja je stvarao tokom studija. Od 1913. do 1915. godine, Prokofjev putuje po Francuskoj, Engleskoj, Italiji i Švajcarskoj, te kroz Sibir do Japana i SAD.

Posle izbijanja Oktobarske revolucije u Rusiji, seli se za San Francisko, a nekoliko godina kasnije odlazi u Pariz pa u Nemačku. U Americi nastaje opera “Zaljubljen u tri narandže” koja se premijerno izvodi 1921, a u istom “emigrantskom” periodu nastaju i “Vatreni anđeo”, baleti “Bludni sin”, “Na Dnjepru”, druga, treća i četvrta simfonija, ali i najpoznatiji njegov balet “Romeo i Julija”. Sarađivao je sa Ruskim baletom u Parizu, nastupao kao pijanista po celoj Evropi, a sredinom tridesetih vraća se sa porodicom u otadžbinu.

Povratak umetnika u represivnu zemlju pod vođstvom Staljina izazvao je mnogobrojne spekulacije, dok je sam Prokofjev dosledno tvrdio da nigde nije inspirisan za stvaralaštvo kao u svom Sovjetskom Savezu.

Njegova opera u pet činova “Semjon Kotko”, nastala krajem tridesetih, prva je imala sovjetsku temu, vojnika Crvene armije kao heroja.

Tokom Drugog svetskog rata sarađivao je sa Sergejem Ejzenštajnom na filmovima “Aleksandar Nevski” i “Ivan Grozni”. Tada je nastalo i jedno od njegovih najboljih dela, Šesta simfonija. Kompozitor je evakuisan iz Moskve 1941, napušta suprugu i decu, i rat provodi na Kavkazu, gde stupa u vezu sa spisateljicom Mirom Mendelson. Sa njom je sarađivao na operi “Rat i mir”, zasnovanoj na kapitalnom Tolstojevom delu.

Opera "Semjon Kotko"
dYZFqEI.jpg


Posle rata vlasti su bile sumnjičave i kritički nastrojene prema Prokofjevu, izvođenje njegovih dela bilo je zabranjeno na dve godine, bivša supruga bila mu je uhapšena i poslata u radni logor, te se on uglavnom povukao iz javnog života. Lenjinovom nagradom ovenčan je posthumno, 1957. godine, a njegova dela nastavljaju da žive, izvode se i vole i decenijama posle smrti autora, odavno svrstanog među klasike.

Svoje interesovanje za istorijske elemente, stare igre, i tradicionalne muzičke forme spajao je sa sklonošću inovativnim harmonijama, stvarao je neponovljive kombinacije lirskih i melanholičnih momenata sa snažnim i ekspresivnim melodijama. Prepoznatljivi humor i ironija, neretko groteska, bojili su njegova dela jedinstvene lepote.

Njegov “ruski period” uključuje dela nastala pre privremene emigracije, muziku koja, iako je u jakom kontrastu sa onom kasnog romantizma, nije sasvim nova. I pored toga, neka dela iz ovoga perioda, poput “Skitske svite”, izazvala su skandal. “Strani period” počinje 1918, i još je moderniji, obeležen skoncentrisanim zvukovima i divljim muzičkim epizodama, pa opet, ni ova muzika nije moderna i eksperimentalna u onoj meri u kojoj je to muzika nekih njegovih savremenika.

Balet "Romeo i Julija"
n819C59.jpg


Do odlučujuće promene njegovog stila došlo je sa povratkom u Sovjetski Savez, a muzika “sovjetskog perioda”, čvršće ukorenjena u tradicije ruske narodne muzike, postala je razumljivija i popularnija. Docnije, Prokofjev je još više uprošćavao svoj stil, a njegova poslednja dela karakterišu lirske tendencije, tiha ravnodušnost i gotovo romantičarsko raspoloženje.

(Večernje novosti)
 
Natrag
Top