Sedam svetskih čuda

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sedam svetskih čuda (1): Pogled na Vavilon sa Sadamove terase

Za sedam svetskih čuda skoro svi čuli, ali je malo onih koji mogu da ih pobroje, a još su ređi oni što nešto o njima znaju. Kada su u doba renesanse ponovo "otkrivene" mnoge tekovine antičke kulture, a među njima i grandiozni građevinski poduhvati, oni su postali nepresušno vrelo umetničke inspiracije, a sama čuda starog sveta veoma popularna.

oa7ksjiz7wzbog0xsa4r.jpg

Vavilon u ruševinama: Pogled sa palate bivšeg iračkog predsednika Sadama Huseina

Jedini spis posvećen u celini onome što se naziva Sedam svetskih čuda, pripisuje se izvesnom Filonu iz Bizansa. Živeo je u 2. veku pre nove ere. U njemu autor opisuje sedam spomenika: viseće vrtove u Vavilonu, egipatske piramide, Fidijinu statuu boga Zevsa u Olimpiji, Kolosa sa Rodosa, zidine Vavilona, Artemidin hram u Efesu i, najzad, mauzolej u Halikarnasu. Prvo štampano izdanje Filonovog opisa čuda potiče iz 640. godine. Sam rukopis nađen je u 10. veku, kao deo velikog pergamentnog dokumenta gde Filonov tekst zauzima nepunih šest strana.

Filolozima se učinilo da to malo delo, nalik običnoj kompilaciji, ne pripada Filonu. Danas je to izvesno, mada je analiza stila i jezika pre ukazivala na nekog retora iz doba od 4. do 6. veka nego na antičkog putopisca. Retor je drevni naziv za govornike na velikim skupovima: u antičkoj Grčkoj retorsko zanimanje je bilo gotovo profesija. Naime, autor u uvodu spominje publiku nazivajući je slušaocima, što upućuje na to da je taj kratki zapis bio namenjen javnom čitanju ili predavanju. Javna izlaganja, obično na trgu, bila su u to doba omiljena, a držali su ih razni učitelji govorništva i filozofi.

Bilo kako bilo, građevinska čuda su u ta davna vremena bila isto tako bajkovita kao i danas. Filonovo autorstvo je ostalo. Sam Filon, ako je i bio na pomenutim putovanjima, nije od tih čuda video ništa više od savremenog turiste.

Pored piramida, Filon je mogao da se divi Mauzoleju u Halikarnasu, koji je zbrisan sa lica zemlje 1522. godine pošto je decenijama služio kao majdan kamena vitezovima Svetog Jovana. Fidijin kip Zevsa, napravljen od zlata i ukrašen slonovačom, odnet je u Konstantinopolj gde je, posle velikog požara 475. godine, pretopljen u poluge i kovanice da bi se time namirila šteta od vatrene stihije. Artemidin hram u Efesu porušili su ratoborni Goti 263. Obnovljen je brzo, ali su kult arijevske boginje zabranili hrišćani u petom veku, te je brzo prepušten zaboravu i neumoljivom zubu vremena, a ono je od njega načinilo ruševinu.

Vavilon je, 331. g. p.n.e. pao u ruke osvajaču sveta Aleksandru Velikom ili Makedonskom koji je nameravao da od njega načini prestonicu. U tome ga je omela prerana smrt. Vavilon je potom slabio, dok nije potpuno opusteo u 1. veku. Grad, kao i veličanstveni Semiramidini vrtovi, utonuo je u pustinju i zaborav. Kolos sa Rodosa je imao najtužniju sudbinu: nije prošlo ni pola veka, a on je nestao u katastrofalnom zemljotresu.

Slučaj Aleksandrijskog svetionika je izuzetno zanimljiv. On se na kanonskoj listi svetskih čuda prvi put pojavio u 6. veku, zahvaljujući putopiscu Gregoru de Turu. Otkako je izgrađen, izazivao je divljenje i o njemu imamo najbrojnija i najpreciznija svedočanstva.

Uprkos svemu, zahvaljujući svom imenu, svetska čuda nisu iščezla iz ljudskog pamćenja, a glas o njima nije prestajao da se širi svetom. Prvobitni spisak uskoro je počeo da se javlja u novim varijantama. Spomenici su ulazili i izlazili iz knjiga, poslednja promena je nastala 1969. godine iz pera Ronalda Geka. Valja ipak istaći da na tim listama neki spomenici imaju vrlo postojano mesto, kao što su Mauzolej u Halikarnasu, Kolos sa Rodosa ili egipatske piramide - prisutni su u svim spiskovima. Zevsova statua ili Artemidin hram retko su izostavljani. Da bi se došlo nadomak svetskih čuda, nije neophodno pretvoriti se u avanturiste što tragaju za Svetim gralom ili u savremenog Indijanu Džonsa.

womhcrcsx0tyvwlhmwuc.jpg

Grčki istoričar Herodot

Svi spomenici su razmešteni po obodu Mediteranskog bazena i brojne avionske linije vode do njih. Jedina praktična teškoća tiče se visećih vrtova u Vavilonu, zbog teške političke situacije u Iraku. Naime, današnjem Indijani Džonsu na raspolaganju je samo vazdušni prilaz preko Jordana i luke Aman, da bi zatim autobusom prevalio nesiguran put Aman-Bagdad dug, sve u svemu, 1.000 km! Ovim putem, sa neizvesnim polaskom i još neizvesnijim dolaskom, voze luksuzni autobusi u kojima putnike služe lanč-paketima i hladnim čajem. Stjuardi iz iračkih autobusa su ljubazni i gostoprimljivi te će vam rado ispuniti želju ako hoćete, na primer, da popijete hladan viski - obzirno, zbog drugih putnika, sipaće ga i poslužiti u praznoj limenci sprajta ili pepsija. Cena mu je oko dva dolara, a čaj je besplatan.

Ipak, još vam nećemo preporučiti da posetite Semiramidine vrtove. Poseta drugim čudima može se otpočeti iz turskog grada i popularnog letovališta Bodrum, u kome putnike čeka Mauzolej. Iz Bodruma, nekadašnjeg Halikarnasa, može se lokalnim avionima ili autobusima do Izmira, odakle se brzo stiže ili do grčkog ostrva Rodos ili do Artemidinog hrama blizu antičkog velegrada Efesa, danas u Turskoj. Iz Atine se bez problema stiže do Zevsove statue u Olimpiji ili svetionika na Farosu, Aleksandrija. Isti je slučaj i sa egipatskim piramidama čiji obilazak, u svom programu, ima svaka bolja turistička organizacija.

Reč istoričara

Herodot nam je prvi ostavio ispovest o uzbudljivom putovanju po faraonskim zemljama, posvećujući im čitavu knjigu u svojoj Istoriji. Tamo zapaženo mesto zauzima priča o Keopsovoj piramidi. Herodot se držao uzrečice, ko pita ne skita, te je neprekidno ispitivao ljude na koje je nailazio, ne bi li shvatio zemlju gde se obreo.

Bez kritičnosti, on prenosi sve što je čuo, pa se ponekad čitalac zapita nisu li sveštenici i ondašnji pisci, njegovi savremenici, terali sprdnju s njim. Njegova pripovest o piramidama primer je mešavine fantastičnih tumačenja, zapažanja i maglovite tradicije. On pripisuje gradnju, najveće od tri piramide, kralju Keopsu, a njegovo iznenađenje, što se tiče dimenzija zdanja, ogleda se u opisima same gradnje. Otac istorije preteruje s vremenom trajanja radova. Trebalo bi, veli on, 30 godina da se izgradi sama piramida i prilazni putevi. Međutim, Keops je vladao 20 godina, a ne 50, kako naš istoričar tvrdi.

Herodot je opisao tešku bedu u koju je faraon bacio čitav narod radi izgradnje svoje grobnice. U stvari, za vreme kišne sezone, seljaci su ostajali bez posla na potopljenim njivama i, upravo tada su radili na kraljevim gradilištima, što im je omogućavalo dodatni izvor prihoda i - besplatno pivo. Diodor sa Sicilije inspiriše se Herodotom i, za razliku od njega, mnogo je posvećeniji piramidama, diveći se njihovom značaju i kvalitetu građevinskih radova. Diodor ukazuje da kameni blokovi nisu dizani već vučeni preko zemljanih rampi; iznenađuje što iza toga nije ostajao nikakav trag - kao da su bogovi postavili piramide na užareni pesak. Geograf Strabon poriče Diodorovu ideju kako je poslednja piramida izgrađena za Rodopsis, miljenicu faraona Mikerina.

Rimski pogled

Od rimskih komentara svetskih čuda Plinije Stariji je verovatno najstroži. U njegovim očima, Keopsova piramida je samo besmisleno i nerazumno razmetanje kraljevskim bogatstvom. Duhovni oci hrišćanske crkve takođe nisu nežni sa Egipćanima i Keopsom, uopšte.

Mašta pre svega

Spis Filona iz Bizansa o piramidama sadrži sve same fantastične tvrdnje. Što se tiče njegovog opisa Keopsove piramide, on je deformisan odraz stvarnosti - njene spoljne obloge Filon zamišlja kao mozaik od višebojnog kamena, ukrašen krupnim draguljima.

Izvor: Vestionline
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sedam svetskih čuda (2): Keopsova piramida kao savršenstvo sveta

Istraživanja piramida trebalo je da traju vekovima da bi hrišćani najzad pronašli smisao postojanja najznačajnijeg spomenika drevnog Egipta. Pošto je istinska uloga ovih monumentalnih građevina pala u zaborav, trebalo je opravdati njihov opstanak, pa je Keopsova piramida dovedena u vezu sa pripadnicima hrišćanske vere.

gzqicsaer37hn5d8wpi.jpg

Najznačajniji spomenik starog Egipta: Do Keopsove piramide lako se stiže iz današnjeg glavnog grada Kaira



Tako je, tobože, predskazujući faraonu nailazak suše, u Bibliji poznat kao razdoblje mršavih krava, Jevrejin Josif preporučio Keopsu zidanje piramide kako bi se u nju smestile rezerve hrane i žita. Velike građevine su ugledale svetlost dana zahvaljujući biblijskoj ličnosti, pod čijim uticajem je izgrađen najprostraniji ambar za žito na svetu.

Tokom vekova, stav putnika, istraživača ili osvajača, prema ovim biserima stare arhitekture i građevinarstva bio je, po svemu sudeći, odraz trenutnih preokupacija. Kalifi su u piramidama tragali za zlatom, a prvi avanturisti sa Zapada, iz srednjeg veka i doba renesanse, za tragovima svete istorije. Otkako je egiptologija u 19. veku načinila prve korake, piramide postaju predmet življeg interesovanja.

Ćoškasta planeta

2qoaxq76s9skgk7a2x8m.jpg

Piramide već vekovima opsedaju znatiželjnici



Od svih čuda antičkog sveta još je jedino Keopsova piramida na nogama. Ona je grob podignut u slavu pokojnika čija je dužnost bila, za života, da zastupa bogove na zemlji. Prvu piramidu sagradio je kralj Džoser iz Treće dinastije, u vremenu punog procvata egipatske civilizacije. Graditelj Imhotep došao je na ideju da na dotadašnju pravougaonu grobnicu, mastabu, podigne spomenik sa pet dodatnih spratova.

Mastabe su bile jednostavno zidane grobnice prekrivene nasipom od zemlje. Tako je prva piramida ugledala svetlo dana. Njenih šest basamaka služili su istovremeno kao stepenice za penjanje upokojenog vladara kome je bilo zapisano da se pridruži neugasivim zvezdama. Kameno stepenište je, malo pomalo, zamenjeno savršenom piramidom. Posle izvesnih kreativnih lutanja, njen oblik se rodio u Dašuru, pre nego što se razvio, do punog oblika, na visoravni Gize.

Tekstovi, ispisani u kraljevskim odajama piramida, počevši od nastanka Pete dinastije, saopštavaju nam da je vladar svoje bivstvovanje udružio sa sudbinom Ozirisa. Posmrtni spomenik nije bio samo znak svemoćne vlasti faraona, već je pripremao kraljevsko stapanje sa božanskom suštinom - sam spomenik bio je magični način vladarevog prožimanja sa silama - pokretačima kosmosa. Retko je koja civilizacija bila oblikovana po svojoj prirodnoj sredini kao civilizacija Egipta. Oni svoj svet nisu mogli da zamisle drugačije nego kao sliku ravnog i četvorougaonog prostora; njegove stranice su okrenute prema stranama sveta dok, četiri stuba na uglovima, pridržavaju nebeski svod.

Sunce u zenitu baca snop zraka obrazujući trougao sazdan od svetlosti, što obasjava Zemlju. Njegova najuočljivija predstava je svetlosni disk, oličen u bogu Atonu. Reprodukovana četiri puta prema stranama sveta, ta slika trijumfalne zvezde, obrazuje piramidalni oblik, simbol kosmosa, po kome se Sunce kreće; reč je o vidljivom svetu, njegov vladar i stvoritelj je Sunce. Dakle, piramida je simbol svemira - ona je svetlosna prizma u službi rasterivanja tame haosa.

Grobne jame, duboko u nedrima piramide, pogodna su sredina za susret sa htonskim, podzemnim energijama, mračnom silom svojstvenoj Zemlji gde klija seme i ponovo se rađaju pokojnici. Piramida je, takođe, planina, doduše veštačka; prigrlila je faraona na putu prema njegovoj sudbini, obasjanoj svetlošću.

Stara poslovica kaže: "Kosmos strepi od vremena, ali vreme strepi od piramida." Nije li ovo poslednja tajna Keopsove grobnice i njenog blaga? Kraj piramide biće oticanje vremena, odnosno završetak čovečanstva, kraj sveta. Keopsovo ime živi zahvaljujući piramidi hiljadama godina i živeće sve do smaka sveta. I, uopšte, nisu li piramide izazov neumoljivom sledu godina, drzak odgovor na ljudsko odgonetanje večnosti?

bsnxkn2ic0ps41a3btk.jpg

Leonard Vuli i Lorens od Arabije



Naša sledeća priča počinje 1911. godine kada su se u engleskoj ambasadi, u Siriji, tri prijatelja arheologa upoznala, za vreme jedne čajanke, sa gospođom Vinfred Fontana, ženom ambasadora i talentovanom slikarkom. Arheolozi bejahu Dejvid Hogart, Leonard Vuli i Tomas Edvard Lorens. Jedan od ovih drugara brzo će postati slavan kao vođa arapskog ustanka - Lorens od Arabije. Hogart će uskoro napustiti Afriku i posvetiti se profesuri dok će Leonard Vuli, 16 godina kasnije, posle brojnih preokreta, početi iskopavanja drevnog grada Ura, na Eufratu. Sa njim će, kao verni pomagač i crtač artefakata, biti i njegova žena Katarina. Ovu damu je upoznao na čajanci, kao odanu družbenicu gospođe Vinfred.

Vuli je vrlo brzo, po početku iskopavanja, naišao na obilna svedočanstva o narodu Sumera. Otkrio je kraljevske grobove u Uru, pronašao basnoslovno blago i, što je važnije, proširio je opšte znanje o preistoriji Vavilona. U grobu jedne vladarke našao je bogat nakit, zlatne posude i dva čamca sa Eufrata, jedan od bronze, a drugi od srebra; oba su bila duga preko pola metra. Našli su i nakit za glavu kraljice, sastavljen od upredenih lanaca na kojima su visili zlatni prstenovi, zlatno lišće bukve, tri vrbova lista i zlatni cvetovi. Iznad ovog bogatstva stajao je zaboden češalj sa pet zubaca, ukrašen zlatnim cvećem, spiralnim žicama i crvenim karneolom. Bile su tu i teške zlatne naušnice, u obliku polumeseca.

Katarina Vuli je prema jednoj nađenoj lobanji iz onog vremena modelirala glavu kraljice, nekadašnje ponosne vlasnice izuzetnog nakita. Prema njenom modelu, danas u vlasništvu Univerzitetskog muzeja u Filadelfiji, kome možemo verovati da je odlivak izuzetno precizno napravljen, vidimo do kog stepena je umetnost obrade plemenitih metala bila razvijena i kakav je bio umetnički ukus pre više od 5.000 godina. Prema skupocenim primercima nakita iz grobova u Uru je čuveni draguljar Kartije iz Pariza kreirao kolekciju nakita. Ova neponovljiva zbirka ga je učinila slavnim. Prelepa kraljica, čiju je lepotu na svetlost dana vratila Katarina Vuli, zvala se Šrb-ad. (Shurb-ad, Srbad, Srbada ili Srpkinja u slobodnom prevodu).

Strip u mozaiku


Sledeći važan Vulijev nalaz bio je tzv. strip-mozaik nastao oko 3.500 godina pre n.e. On se sastoji od dve pravougle ploče dužine 55 i širine 2,5 centimetra - njemu pripadaju i dva komada u obliku trougla. Smatra se da su ove ploče nošene prilikom procesija i obrednih ophoda. Ovaj mozaik izvanredno je važan ključ za razumevanje sumerskog života. Na njemu je prikazana svečana gozba, dovođenje životinja na klanje, pa red zarobljenika i ratnika, napokon, prikazana su borbena ratna kola; ovo vešto konstruisano oruđe potvrđuje da su Sumerci bili indoevropski Arijevci jer su oni prvi koristili, u svetskoj istoriji, borne čete na kolima, pri kraju četvrtog milenijuma pre nove ere. Na rasprostrtom gozbenom stolu vidi se pribor za jelo i raznovrsno posuđe, a na osnovu prikaza kolone zarobljenika, stičemo uvid u opremu i ratna oružja toga vremena. Zahvaljujući bornim kolima, Sumerci su razbili ogromna carstva Vavilona, Asirije i Persije.


Savršeni džentlmen


Vinfred Fontana, žena engleskog ambasadora, pratila je rad Leonarda Vulija i zalagala se da engleska vlada odvoji dovoljno novca za dvogodišnje istraživanje koje će Vulija, na kraju, proslaviti. O arheolozima je Vinfred u svom dnevniku zabeležila par crtica: "Sva trojica su vrlo lepi modeli za jednu slikarku" i "Ipak je Lorens uvek na sebe svraćao moju pažnju dok je monsje Vuli parfait gentilomme (savršeni gospodin)."

Kraljica Srbada

8rn1rhovrpa5j7r4f3j9.jpg


Kartije po njenom nakitu napravio čuvenu kolekciju

Kraljica Srbada, čiju je lobanju pronašla Katarina Vuli, najstarija je poznata kraljica u istoriji sveta. Artur Kejt skreće pažnju na crte njenog lica, tipične za ženske fizionomije prisutne na freskama u srpskim i vizantijskim crkvama. Takođe, ovakve karakteristike ženskog lica izuzetno su česte kod današnjih pripadnica srpskog naroda.

Izvor: Vestionline
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sedam svetskih čuda (3): Dokazao potop iz Biblije

Najstariji nalaz Leonarda Vulija iz kraljevskih grobova u Uru, gradu u drevnoj Mesopotamiji, jesu tragovi pokolja. U jednom grobu ležali su pobijeni stražari sa bakarnim kacigama, zajedno sa desetak dvorskih dama čija odeća je bila ukrašena bogatim zlatnim i srebrnim nakitom. Nasuprot ulaza u veliku grobnicu, stajalo je dvoje teretnih kola natovarenih zlatnim peharima i ukrasima.

g9las7iy4w4q075o9xq7.jpg

Nojeva barka: Umetnički prikaz Velikog potopa



Napred, pokraj skeleta volova upregnutih u kola, ležale su rasute kosti slugu. Svi su bili poklani. U grobu vavilonske kraljice Srb-ad Vuli je našao, jedne na drugima, složene u dva reda, kosti lobanja dvorskih dama ukrašene blistavim nakitom. Kao poslednji u nizu, ležao je skelet muzičara čije su kosti ruku još grlile instrument, koji je ukrašen bogatim intarzijama. Na kovčegu, sa počivajućom kraljicom, bili su kosturi ljudi u onom položaju u kome ih je pokosio smrtonosni udarac.

if9eotqia9r33o2upm9e.jpg

Kraljevsko groblje: Katrin i Leonard Vuli u Mesopotamiji



Otkrića bez premca


Prema položaju leševa i svim okolnostima, moglo se zaključiti da su dvorjanici, vojnici, sluge i sluškinje, protiv svoje volje otišli u smrt za svojim okrutnim gospodarima. To nisu činili "doborovoljno" kao, na primer, indijske udovice kada su za mrtvim suprugom drage volje kretale u smrt. Ovde je žrtvovanje bilo krvavo, surovo klanje, strašno pogubljenje u čast preminulih vladara i vladarki. Ovakve surove obrede imala su i plemena Skita, što je još jedan dokaz o tesnim vezama Sarmata, Skita i Sumera. To je i svedočanstvo o dugoj starini ovih naroda.

I sledeći nalazi temeljnog arheologa Vulija bili su senzacionalni. Prvi potvrđuje jednu od najpotresnijih biblijskih priča kao potpuno istorijski istinitu. Kada je krenuo u dublja iskopavanja, ispod grobova u Uru, 12 metara pod površinom naišao je na potpuno čist sloj ilovače, debljine 2,5 m. O postojanju ovog, očevidno prirodnog geološkog sloja, postoji samo jedno objašnjenje: nekada je u zemlji Sumera bila ogromna poplava; potop je jedini mogao da nanese tako debeo sloj ilovače.

U Bibliji, kako veli Knjiga Mojsijeva, kaže se da je voda nabujala preko dolina i brežuljaka i, "tada su provalili izvori velike dubine i popeše se na prozore neba i stiže kiša i padaše na zemlju 40 dana i četrdeset noći - voda bejaše na zemlji stotinu i pedeset dana!"

Biblijska pripovest slaže se sa onom iz epa o Gilgamešu: "Tada nahrupi poplava i nakon poplave opet kraljevstvo siđe sa neba." Ovaj povesni potop dao je povoda nastanku opšteg, mitskog potopa. Nije sav ljudski rod bio istrebljen. Na delu je bila jedna od onih poplava kakve se, u području delte Eufrata i Tigrisa, neprestano odigravaju.

Sumerski zapisi o vladarima pre i posle kataklizme dopuštaju zaključak da su sumerski naseljenici bili oni koji su, pre svih ostalih, nadživeli veliki potop, naprosto zato jer su, za razliku od varvarskih semita, već živeli u gradovima na brežuljcima, opkoljenim palisadima, ili u naseljima sagrađenim na veštačkim nasipima, poput gradova u delti Nila, kao Bubastija, Sušare ili Karaksor.

Utnapištim, sumerski Noje, bio je samo naseljenik. On je prvi opazio kako se diže poplava i u pravi čas je sve uzbunio i podigao na spasenje. Utnapištimovo ime znači pisar, notaroš, beležnik. Božansko uputstvo koje je notaroš dobio - "budite plodni i naselite zemlju" - sumerski naseljenici, preživeli u strašnom cunamiju, doslovno su izvršili tako što su, snagom i marljivošću, ponovo učinili plodnom tlo uništeno strašnom poplavom.

rayibl3oho83dq6apq.jpg

Hram sumerske majke: Svetilište boginje Nin u današnjem Iraku


Sumersko datiranje istorije dopire 42 veka u prošlost. Iz toga doba sačuvane su kraljevske liste. Tabelaran prikaz povesti Sumera seže sve do vremena kada su stvoreni prvi ljudi. Biblija zna za Adama, prvog čoveka i 10 praotaca, na vlasti sve do prvog potopa. Kod Sumeraca se oni nazivaju prakraljevi i takođe ih je desetorica. Kao i kod biblijskih ličnosti, dužina života sumerskih prakraljeva bila je fantastična.

Prema jednoj, gde se nabraja samo osam vladara, govori se o 241.000 godina vladavine dok druga lista, spominjući svu desetoricu, govori o vladavini dugoj 456.000 godina. Posle potopa Sumerom su vladala ukupno 23 vladara čije se kraljevanje proteglo na 24.500 godina. Budući da je prosečna vladavina prelazila 1000 godina (!) nije čudno što su naučnici sa Zapada uz dozu neverice čitali o kraljevskim listama, sve do trenutka kada je Leonard Vuli na brežuljku El Obeid, smešten u neposrednoj blizini grada Ura, našao hram majke bogova Nin. U njemu je ovaj arheolog otkrio pločicu na čijoj je površini, klinastim pismom, urezano da hram podiže, u slavu boginje i vlastitu, Mesani, kralj Ura. Mesani se, inače, pojavljivao na kraljevskim listama kao utemeljivač treće dinastije posle potopa, tzv. Prve dinastije iz Ura. Do Vulijevog otkrića, njegovo istorijsko postojanje je bilo pod velikom sumnjom. Bogove i religiju Sumera, poštovaoce zvezda, nalazimo pod drugim imenima, malo preinačene, u Vavilonu, Asiriji i među Skito-sarmatskim plemenima.

Počasno mesto


Leonard Vuli, arheolog koji je prvi svetu otkrio civilizaciju Sumera, zaključuje: "Ako se o naporima ljudi rasuđuje isključivo prema njihovim uspesima, onda se Sumercima mora dati počasno mesto; ako se o njima rasuđuje na osnovu njihovog rada i učešća u opštim istorijskim tokovima sveta, onda zaslužuju počasno mesto. Njihova kultura, koja je osvetljavala još u duboko varvarstvo potonuli svet, toliko je značajna da se može reći da je bila prva pokretačka snaga sveta."

Sumerska nauka

Znanje o nebu i kretanjima zvezda u Sumeru je dostiglo stepen egzaktne nauke, temeljene na planetarnoj slici sveta, kalendaru i shvatanju protoka vremena. Sumerski sveštenici tačnije su izračunali kretanje Merkura nego Hiparh i Ptolomej, vekovima kasnije dok je, putanja Meseca, određena tek sa 0,4 sekunde zakašnjenja u odnosu na današnja astronomska merenja. Celokupna nauka bila je povezana sa astrologijom i proricanjem, naročito zastupljenim kod Skita i plemena Istočnih Alana, vekovima kasnije. U ovom pogledu na svet, carovalo je praznoverje gde se, u najsitnijim stvarima, tražila neka doza tajanstvenosti. Bilo je popularno proricanje i čarobnjaštvo; ove veštine su, preko Rima i maurske Arabije, stigle na Zapad. Čuvena alhemijska knjiga Malleus maleficarum (Malj veštica), izuzetno popularna u 20. veku zahvaljujući radovima psihoanalitičara K. G. Junga, samo je zakasneli potomak onog što je zabeleženo na osam sumerskih ploča nazvanih Spaljivanje.

Izvor: Vestionline
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sedam svetskih čuda (4): Vavilon izgradio "Herkul u suknji"

Na samom zalasku 19. veka, tačnije 1899. godine, jedna nemačka naučna ekspedicija predvođena arheologom Robertom Koldvejem započela je iskopavanja drevnog grada Vavilona, nedaleko od reke Eufrat. Arheolog i 250 njegovih saradnika će, na ovom lokalitetu, kopati sve do 1917. godine.

e3dq7osju7zyh738ynij.jpg

Između legende i stvarnosti: Arheolozi su rekonstruisali izgled Semiramidinih visećih vrtova



Kad je zadatak okončan, ispod debelog nanosa ilovače od 20 metara (!) pomolio se "grad božjih vrata" - Vavilon kralja Nabukodonosora. Glavne spomenike obasjalo je dnevno svetlo: bedeme, put, hram boga Marduka i zigurat - čuvenu vavilonsku kulu. U delu koji je Koldvej raskrčio, video se zid od opeke dug više od 11 kilometara, rađen u tri pojasa: prvi, unutrašnji zid, bio je širok sedam metara, drugi osam, a treći tri metra, zaštićen jarkom širokim oko 100 m. U prvom pojasu, na svaka 44 metra, uzdizale su se snažne kule, braniteljice velelepnog grada. Zahvaljujući nemačkom arheologu, legendarni Vavilonski bedemi su ušli u istorijsku stvarnost. Ali, Semiramidini vrtovi, za kojima je Koldvej u stvari tragao, još su čuvali svoju tajnu.

Odora od legendi


Od vremena hroničara Tiodora, Semiramidina ličnost i njeni viseći vrtovi ne prestaju da očaravaju istoričare. Teško je tu ženu i vladarku lišiti odore satkane od legendi. Još do pre nekoliko godina arheolozi i istoričari su verovali da je zagonetna carica pronađena u Asiriji, u ličnosti namesnice Sami-Ramat, vladarke Vavilona oko 830. godine p.n.e.

Nema dokaza da se iza imena Sami-Ramat krije blistava Semiramida. Legende govore da je Sami-Ramat bila niskoga roda, a do namesništva je došla zahvaljujući svojoj snazi. Ovoj divovskoj ženi niko se nije mogao suprotstaviti u dvoboju, a zbog hrabrosti i podviga prozvali su je Herkulom u suknji. Pretpostavlja se, na osnovu pronađenih opisa, da je Semi-Ramat bila visoka oko 2,20 m i teška 130 kg.

Legendu o Semiramidi, jednoj od najčuvenijih žena sveta, ostavio nam je antički istoričar Diodor, Grk koji je živeo u 1. veku p.n.e. Diodor piše da je Semiramida rođena u Palestini, gradiću Aksalonu, kao plod grešne ljubavi boginje Deserto i jednog smrtnika koji će njoj, boginji, ponuditi žrtvu. Obuzeta stidom, Deserto ubija ljubavnika, a devojčicu ostavlja na pustom i stenovitom mestu. Tada se u priču umešalo proviđenje: napušteno dete s ljubavlju prihvata neki pastir. Prolaze godine i devojčica izrasta u devojku. Mlada Semiramida lepotom premašuje sve svoje vršnjakinje. O njenom božanskom izgledu širi se glas i Semiramida ubrzo postaje žena asirskog guvernera Omnesa. No, siroti guverner će morati da je ustupi kralju Ninasu. Njegovo visočanstvo je potpuno bilo opčinjeno Semiramidom. Kada Ninas ispusti dušu, ona dolazi na čelo države i, na opšte zadovoljstvo, vlada pune 42 godine.

Zavideći slavi pokojnog muža, Semiramida odlučuje da je nadmaši tako što će podići grad dostojan njenog božanskog porekla - Vavilon. Prema Herodotu, koji je obišao Vavilon 460. godine p.n.e, gradilište je uposlilo stotine arhitekata i čak dva miliona radnika! Oni su podigli zid dugačak 64 km, sa 250 kapija i nebrojeno kula. Uz Eufrat je ozidan kej dugačak 30 km, dve palate, Zevsov hram i najzad, kao kruna svega, boginjina kćer je podigla, u antičkom svetu proslavljene viseće vrtove.

Posle završnih radova Semiramida je, kao namesnica Sami-Ramat, krenula u osvajanje sveta. Sa svojom vojskom osvojila je Mediju (zapadna teritorija današnjeg Irana), Lidiju, Etiopiju, Egipat i Indiju, koja je odbila da joj se pokori. Boraveći u Egiptu, posetila je Amonovo proročište i upitala sveštenike za tačan datum svoje smrti. Pre smrti, Semiramida se vratila u Vavilon i, kako piše Tiodor, prepustila presto svom sinu. Kad je umrla, preobrazila se u golubicu i iščezla.

Ni danas, više od stotinu godina od iskopavanja Vavilona, naučnicima nije jasno kako su zapravo izgledali ti čuveni viseći vrtovi. Iskopavanja su nastavljena 1978. godine da bi potpuno prestala američkom intervencijom u Zalivu i okupacijom Iraka. Poslednja istraživanja je vršio arheolog D. J. Vajzmen. Mudrac je otkrio kanal za dovođenje vode iz Eufrata.

Naviknuti na parkove i vrtove u predelima sa umerenom klimom, arheolozi polaze od pretpostavki da je drveće u visećim vrtovima sađeno na travnatim terasama; u tim krajevima, izložena vrelim sunčevim zracima, tolika vegetacija ne bi preživela duže od jednog popodneva. Antički autori gradnju visećih vrtova pripisuju vladaru Nabukodonosoru. Pošto su neimari izgradili tri odbrambena pojasa oko unutrašnjeg i tri oko spoljašnjeg dela grada, pristupili su izgradnji gradskih utvrđenja, ukrasivši gradska vrata svetim slikama. Posle je vladar Vavilona podigao, u rekordnom roku, palatu za svog oca Nabupolasara, prionuvši potom na konac što delo krasi - viseće vrtove.

Istorijski poduhvat


Na jakim kamenim terasama, urađenim tako da izgledom podsećaju na planinu, posađene su sve vrste drveća. Prilaz vrtu imao je izgled antičkog teatra; po vrhu je naneto dovoljno zemlje i za korenje najvećeg drveća. Taj deo je obrađivan onako kako se to činilo na prirodnom tlu.

Na to, veštački naneseno zemljište, prionuli bi baštovani, zaokupljeni rasađivanjem i okopavanjem raznosvrsnog bilja. Riljalo se iznad posetilaca u šetnji ispod kolonade potpornih stubova. Odozgo se nije moglo videti šta se dole događa. Gore su instalirane mašine za navodnjavanje, a vodovodnom mrežom je raspoređivana voda, dovođena iz Eufrata: s jedne strane u pravcu padine, a sa druge - nagore, pomoću puža. Ovde je reč o beskrajnom vijku pod pritiskom akumulisane vode. Voda je vlažila korenje biljki i orošavala lišće; jednom rečju, sve je podsećalo na takozvane rajske vrtove.

Možemo samo zamisliti Nabukodonosora kako neprekidno bere voće u vrtu i jede ga u slast... Međutim, jedno je legenda, a drugo stvarnost. Semiramida pripada legendi, a Nabukodonosor istoriji. Semiramidi pripada slava, a vladaru Vavilona građevinsko pregnuće. Viseći vrtovi u Vavilonu postali su deo svetskih čuda kada su, Egipat i Mesopotamija, u 6. veku p.n.e. ušli u orbitu helenističkog sveta.


Supruzi u čast


Pored istoričara Diodora, i vavilonski sveštenik Berez izgradnju zidina i visećih vrtova pripisuje Nabukodonosoru Drugom, vladaru Vavilona od 605. do 562. godine pre n.e. Berez je bio najpoznatiji vavilonski istoričar, živeo je i radio u 3. veku pre naše ere. Pisao je na grčkom jeziku. Njihovim stavovima pridružuju se geograf Strabon i Josif Flavije, jevrejski istoričar, obojica iz 1. veka. Svi se oni slažu u tome da su vrtovi izgrađeni u čast vladareve supruge Amitis. Amitis je bila Međanka, a vrtovi su trebali da je podsete na pejzaže i planine njene rodne zemlje. Inače, vladavina ovog velikog kralja obeležena je izgradnjom brojnih spomenika.

Vrt zadovoljstva


Botaničar Džon Romer tvrdi da su kreatori Semiramidinog vrta znali šta odgovara tom mestu i klimi, pa je drveće gusto posađeno, kako bi lišće štitilo cveće u vrtu. Tekst napisan 877. godine pre n.e. u doba vladavine kralja Ashurasipala Drugog, daje Romeru za pravo jer iz njega možemo saznati kakve su se biljke mogle videti u vavilonskim vrtovima čudesne Semiramide: "U krajevima kroz koje sam prolazio video sam: kedar, čempres, šimšir, mirtu, smreku, badem, urmu, abonos, maslinu, temarindu, hrast, smrdljiku, orah, jasen, askvicu, gorkoslad, vrbu, šipak, šljivu, krušku, dunju, smokvu, lozu..." Sam Ashurasipal ovako opisuje svoj vrt: "Vode iz kanala preko se slivaju niz vrtove, staze su pune mirisa, šume vodopadi poput zvezda sa neba, u vrtu zadovoljstva."

Izvor: Vestionline
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sedam svetskih čuda (5): Svetionik na dnu mora i Kleopatrin obelisk u Njujorku

Vavilon je u vreme nastanka bio ogromno gradilište. Obuhvatao je površinu od 850 hektara. Grad je imao preko 100.000 stanovnika koji su mogli da se mole u 1.179 hramova i kapela. Kralj Nabukodonosor nije škrtario na građevinskom materijalu.

obwau17i98e696efk8i.jpg

Obelisk Egipatske kraljice: Jedna od dve Kleopatrine igle našla se u njujorškom Central parku

Evo šta je sam Nabukodonosor rekao: "Srebro, zlato, dragoceno kamenje, bronza... Darove planina, bogatstva mora, skupocene poklone, dopremao sam u svoj grad Vavilon i stavljao ga pod noge Marduka, vrhovnog božanstva Vavilona. Obezbedio sam da zidovi njegovog hrama sijaju kao Sunce, obložio sam unutrašnjost blistavim zlatom, umesto malterom, lazurnim kamenom i alabasterom... Naredio sam da se iz Libana donese najbolji kedar, odabrao sam ga za krov Esagile. Esagilom je lokalno stanovništvo nazivalo Vavilonsku kulu. Kedrove grede pokrio sam svetlucavim zlatom."

Zabranjeno tlo


Gde se delo blago Vavilona i gde su viseći vrtovi? Mada danas niko ne osporava njihovo postojanje, arheolozi još nisu načisto na kom mestu da ih traže. Još je Koldvej tragao za njima, po retkim otkopanim zdanjima. Verovao je da će ugledati tragove u jednom od njih, gde je našao 14 zasvođenih prostorija sa debelim zidovima i tri bunara. Smatrao je da su svodovi podupirali terase vrtova i hidraulične mašine. Nažalost, kvart u kome je Koldvej iskopavao, kao i celokupna građevina, bila je predaleko od Eufrata. Sem toga, Remerova iskopavanja su pokazala da je tu, po svoj prilici, bio administrativni centar sa magacinom za čuvanje i održavanje namirnica. Ko zna, možda su se, poput Semiramide, preobražene u golubicu, i vrtovi preobrazili u nešto sasvim drugo?

trhfu8gwhoj8gtmv4cxn.jpg

Uporni ronilac: Kemul el Sadat 1968. u misiji Uneska


Moderna egipatska država je 1957. godine ceo kompleks luke u Aleksandriji proglasila vojnom zonom, teritorijom zabranjenom za sve civilne aktivnosti. Ipak, arheolog Kemal Abu el Sadat, pionir podvodnog ronjenja u toj zemlji, nekako je ishodovao dozvolu za istraživanje morskog dna u luci. Kemal je bio blizak rođak egipatskog predsednika Anvara el Sadata, stradalog u atentatu 1979. godine. Ovom profesionalnom roniocu i arheologu amateru je 1961. godine pošlo za rukom da otkrije bogato arheološko nalazište i ubedi vlasti da se iz vode izvadi ogromna statua boginje Izide. Nakon toga je, Sadatovim zalaganjem, 1968. godine egipatska vlada zahtevala i ekspertizu Uneska. U tome je učestvovala Onore Frost, čuveni engleski arheolog. Ona je 1957. objavila opširan izveštaj sa opisom nalazišta i popisom nađenih artefakata.

Međutim, u nastojanju da zaštiti Ketbejevu tvrđavu, egipatska vlada je naredila da se izgradi lukobran, čime su pokopani mnogi ostaci svetionika za kojim je tragao Kemal Abu el Sadat. Sultan Ketbej, vladar Egipta je još 1447. izgradio ogromno utvrđenje na mestu gde se nalazio Aleksandrijski svetionik. Ali, arheolog nije mirovao. Uznemirio je svetsko kulturno mnjenje, pokrenuvši kampanju radi daljeg pretraživanja morskog dna. Posao je bio dodatno otežan jer se radilo u zoni pod nepopustljivom vojnom upravom. Pionir egipatskog podvodnog ronjenja je konačno, tek 1994. godine, dobio satisfakciju za svoj trud: na zahtev Službe za egipatske starine, Aleksandrijski istraživački centar (CEA), finansiran uglavnom novcem francuskog Instituta za orjentalnu arheologiju, preduzeo je seriju istraživanja. Potvrđeno je da se nalazište, pokriveno stotinama preostalih predmeta, nalazi na prostoru većem od dva hektara i na dubini od šest do osam metara. Prva velika iskopavanja izvršena su 1994. i 1995. godine.

bzjbfqwldfnpzfbpec5.jpg

Sačuvan na crtežu: Aleksandrijski svetionik


Danas, dve decenije od početka istraživanja, egipatske vlasti razmišljaju o uređivanju toga prostora. Na kolokvijumu održanom u Aleksandriji 2001. godine, na podsticaj Uneska, ukazano je da ovo arheološko nalazište treba da se sačuva. Relativno mala površina i dubina mora, omogućuju da se pristupi izgradnji pomorskog arheološkog parka čije se turističko korišćenje još izučava. Neobičan izgled, lepota mnoštva statua i antičkih kamenih blokova, od kojih je svetionik građen, i jata različitih vrsta riba, i danas privlače sve ronioce, arheologe i ljubitelje podvodnih pejsaža. Posete bi se mogle organizovati zaronjavanjem iznad vidljivog dna.


Svetionik je iščezao, kako nas obaveštavaju stari autori, između 4. i 14. veka u razornim zemljotresima. Prve arapske dinastije su ga obnovile i na njegovom vrhu izgradile džamije. Putopisac Ibn Batuta se 1326. godine popeo do vrha četvrtaste kule, ali, prema izjavi istog autora, 1349. godine to već nije bilo moguće. Tačku na "i" je stavio sultan Ketbej. Vladar je na Aleksandrijskom svetioniku izgradio - tvrđavu.

Na vrhu Aleksandrijskog svetionika bio je smešten kip za koji se verovalo da je Zevsov ili Posejdonov. U jesen 1995. godine su izvađena 34 dela kipa i delovi građevine, pomoću plovećih dizalica. Odmah je započela restauracija i prvo postupno odstranjivanje morske soli, prodrle u površinski sloj kamena. Ti blokovi su izloženi u muzeju pod vedrim nebom Aleksandrije, na mestu Kom el Dika, pored Odeona. Iduće godine je otkrivena glava velike statue. Ona je pridružena telu faraona u El Diku. Ceo kip je izložen u Parizu, u okviru manifestacije Francusko-egipatska godina, organizovane 1998, a kampanja je nastavljena angažovanjem velikog broja stručnjaka i ulaganjem znatnih finansijskih sredstava. Šest meseci tokom 1996. tridesetak francuskih i egipatskih ronilaca bilo je svakodnevno na poslu. U ekipi su bili arheolozi, egiptolozi, topografi, arhitekte, fotografi, crtači i restauratori. Raznovrsni podmorski radovi su zahtevali upotrebu uređaja za dizanje sa dna, ali i GPS sistem za pozicioniranja radi utvrđivanja položaja blokova. GPS obrađuje signale primljene sa 24 satelita iz Zemljine orbite. Tokom druge polovine 1996. godine izrađena je topografska karta sa popisom više od 2.000 arhitektonskih delova i njihova grafička, fotografska i video-dokumentacija.

Avgustov hram


Reč je o karti koja, objedinjujući kompletne podatke, omogućava izučavanje blokova i identifikaciju serija uporedivih komada. Na osnovu nje je predložena grafička restauracija potpunijih arhitektonskih celina. Razumljivo je da ti skupi radovi nisu mogli da se obave bez snažne finansijske podrške dve velike fondacije i više sponzora. Zahvaljujući njima, istraživanja su se nastavila tokom 1997. i 1998. godine. Vremenom je svetlost dana ugledalo više stotina stubova prečnika između 0,6 i 2,4 m, postolja i kapiteli, izgrađeni od asuanskog granita. Neki delovi su iz faraonskog doba i nose oznake Ramzesa Drugog. Ostali komadi služili su kao dekor. Najčuveniji su svakako obelisci, Kleopatrine igle. Njih je u 1. veku pre n.e. prenosio Avgust da bi njima obeležio ulaz u Cezarion, hram koji je za Marka Antonija započela da gradi kraljica Kleopatra. Carsko svetilište završio je Avgust, sebi u čast.


Najviša kula antike


Aleksandrijski svetionik je napravio između 300. i 280. g. p.n.e. arhitekta Sostratos. Mnogi antički autori kao Strabon, Plinije stariji ili Josif Flavije, ostavili su iza sebe svedočanstva, ne idući suviše u detalje, i veličali ovo svetsko čudo, koje je, kako se pretpostavlja, bila najviša građevina u svetu u to vreme. Njena svetlost je mogla da se vidi 50 km od obale. I arapski hroničari su ostavili pripovesti. Putopisac Ibn al Saj je u 12. veku, došavši iz Malage, obelodanio podatak da je svetionik bio visok 120 m, što je u ono vreme izgledalo impozantno. Zato se može da stvoriti jasnija predstava o arhitektonskom izgledu svetionika, mada nije uvek lako utvrditi šta je izvorni podatak, a šta naknadno dodavanje i preterivanje.

Kleopatrine igle


Čuveni obelisci Kleopatrine igle nastavile su svoj put iz Egipta i u savremeno doba. Jedna je postavljena u Londonu, na obalu Temze 1877. godine, dok se druga obrela u Njujorku, ispred Metropolitena, muzeja umetnosti. Čuveni egipatski arheolog Zahi Havas zatražio je od Njujorka 2011. godine da vrati obelisk u postojbinu.

Izvor: Vestionline
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sedam svetskih čuda (6): Džin od kamena

Jedan kineski putnik zapisao je 1325. kako je Aleksandrijski svetionik najviša pagoda koju svet poznaje. Svetionik je u antičko doba bio toliko popularan da je često korišćen kao motiv na novčićima, mozaicima u javnim građevinama i suvenirima.

akxi3wpla2xo7fzdzib.jpg

Najviša građevina starog sveta: Čuveni svetionik



Prema rekonstrukciji koju je 1909. godine uradio nemački arhitekta Herman Tirš, čija maketa ostaje do dan-danas najpribližnija originalu. Svetionik je imao tri sprata u prizemlju, četvrtastu, zatim osmougaonu kulu nad kojom je stajala okrugla, sa postavljenom ogromnom statuom na vrhu.


Osvetljenje svetionika je funkcionisalo zahvaljujući velikom ložištu izgrađenom na vrhu četvrtaste kule - hranjeno je ogromnom količinom čvrstih i tečnih goriva (drvo, ugalj, nafta). Uprkos dosadašnjim istraživanjima, uređaj za signalizaciju nije pronađen niti je poznat. Svetionik je za signalizaciju koristio sistem sočiva ili ogromno ogledalo.

Moćni čuvar


Od antičkih vremena do danas, prirodni se izgled Aleksandrijske kule mnogo izmenio: ostrvo Faros bilo je nekada spojeno sa obalom uskom trakom zemlje, koja je vremenom nestala. Mnogi blokovi sa svetionika, pronađeni ispod vode, govore o razaranju gradskih spomenika izazvanih serijama zemljotresa, izuzetno čestih u ovom području. Takođe, pronađeni tekstovi nam saopštavaju da su Memluci, u 16. veku, namerno, radi zaštite, srušili ulaz u luku. Među kamenim blokovima različitog porekla može se zapaziti dvadesetak njih izuzetne veličine, pojedinačno teških između 50 i 75 tona. Ti gromadni komadi raspoređeni su linijom što od Ketbejove tvrđave ide ka severoistoku. Razbijeni su na dva ili tri dela, što upućuje da su survani sa velike visine, verovatno ne u vodu već na čvrsto tle, pošto se zna da je nivo mora kod Aleksandrije porastao od antičkog doba za pet-šest metara. Drugi blokovi svetionika, od mermera ili krečnjaka, iščezli su. Pretpostavlja se da su neki od njih, ili skoro svi, iskorišćeni za gradnju sultanske tvrđave i otomanskog grada. Deo je nestao u krečnim pećinama, kako se često događalo širom Sredozemlja za vreme turske despotije.

nmym2t554g723ey4v6kf.jpg

Kolos sa Rodosa


Zahvaljujući ponajpre američkim filmovima, još jedno čudo antičkog sveta, čuvenog Kolosa sa Rodosa, mnogi zamišljaju kao kamenog džina koji je opkoračio luku, oslanjajući se jednom nogom na levu, a drugom na desnu stranu obale. Ova primamljiva vizija statue, ispod čijih raskoračenih nogu plove brodovi, potiče iz knjige "Kosmografija Levanta" objavljene 1556. godine od putopisca Andree Tevea, u Lionu.

Arhitekta Žan-Pjer Adam u svojoj studiji o Kolosu dokazuje da ondašnja tehnika nije omogućavala da se izgradi ogroman kip razmaknutih nogu, već će pre biti da je reč o stubu-statui što tek nejasno podseća na ljudsku figuru, sa rukama spuštenim uz telo. Možda je imala uzdignutu desnu ruku sa buktinjom, poput današnjeg Kipa slobode u Njujorku, što je bilo tehnički izvodljivo u 3. veku pre naše ere, kada je Kolos podignut.

Izgradnja statue poverena je topioničaru iz grada Lindosa, Šaresu, učeniku slavnog skulptora Lisipa. Od tog trenutka, antički neimari počeli su da se pitaju da li Kolosa treba postaviti na dnu luke ili, naprotiv, ispred nje. Bez sumnje, ispred, ako bi se išlo više unazad, trebalo bi porušiti deo grada Rodosa. Najposle, bilo je prihvaćeno da to bude na ulazu u luku, na mestu gde su, u 15. veku, gostoljubivi vitezovi Svetog Jovana Jerusalimskog izgradili tvrđavu Svetog Nikole. Kolos nije bio zamišljen kao vrsta svetionika - bila je to džinovska kopnena oznaka ulaska u luku svim moreplovcima.


Šares je nacrtao planove jednostavnog moćnog i mirnog kolosa, vrlo malo razmaknutih nogu, ako ne i spojenih, kako bi se izbegao svaki utisak nadstrešnice. Njegove dimenzije bile su i za sadašnja merila impresivne. Bio je visok 32,2 m što odgovara visini današnje devetospratnice, postavljen na stepenasto postolje širine 17 i visine 12 m. Kolos je na sebi imao neku vrstu odela, moćan ogrtač je pojačavao strukturu, dok je držao ogromno koplje u levoj ruci.

Statua je bila izgrađena od gvozdene armature sa livenom bronzom i oplatom, sačinjenom od glinenog kalupa sa kamenim jezgrom. Ono je služilo kao potpora celoj skalameriji. Međutim, ostaje nejasno kako je to neobično koplje bilo izliveno. Ko je bio arhitekta Šares i ko su uopšte bili ti što podigoše jedno od svetskih čuda na Rodosu? Ako su se, među raznim narodima, koji su živeli u Grčkoj, Lakedemonci isticali svojim vojničkim običajima, a Atinjani svojim besedništvom, stanovnici Rodosa su se pročuli obdarenošću za trgovačke poslove.

Osvajači sa Istoka


Prve stanovnike, verovatno mešavinu Krićana i Grka, pristiglih na ovo ostrvo neutvrđenog datuma, proterali su otuda oko 1100. g. p.n.e. istočnjački osvajači iz srednje Azije. Oni su potom osnovali tri velika grada: Indos, Kamiros i Lalisos. Sudeći po grobnim ostacima (mogile, gromile) u pitanju su bila plemena Skita, tačnije jedan njihov deo, od ogromne mase što je nadirala, kasnije se naselivši u delti Nila i Gornjoj Nubiji, prethodno sklopivši pakt o večnom prijateljstvu sa egipatskim faraonom Sezotrisom Drugim, iako Herodot, u Euterpi, tvrdi da su Skiti prvo pokoreni pa im je tek onda odobreno naseljavanje!

Jedino što je sigurno u vezi Sezotrisa jeste da su, pod njegovim uticajem, Skiti počeli da poštuju boga Sunca Heliosa jer je, zahvaljujući njemu, Sezotrisov slepi sin Feron progledao. Spomenuti gradovi su doživeli izuzetan procvat, trgujući širom Sredozemlja, svuda osnivajući napredne kolonije, kao i drugi gradovi iz delte Nila: Buta, Peruzija i Bubastija.

Novo na starom


Još od 1997. godine uveliko se radi na karti izuzetnog broja uočenih ostataka u blizini aleksandrijske luke. Ipak, podmorska iskopavanja samo su deo zadatka koji je egipatska vlada poverila Aleksandrijskom istraživačkom centru. Iskopavanja obavljena u gradu poslednjih godina omogućavaju da se prepoznaju stambene četvrti helenističke ili carske epohe i da se bolje upoznaju pojedinosti putne mreže antičkog grada. Savremena Aleksandrija nastavlja da se menja i sve češće se visoke građevine i stambene kule javljaju na mestima zdanja drevnih naselja - njihovi temelji potpuno rastaču još postojeće slojeve iz Sostratosovog doba. Izuzetno kulturno blago ostalo je samo u tragovima. Vreme čini svoje.

Kopija za turiste

Slika svetionika je često prikazivana na pločicama u rimskim javnim i privatnim kupatilima. Tako je, na čaši iz Beograda (ne ovom iz Srbije, već manje poznatom, iz Avganistana), prikazan Aleksandrijski spomenik, što nam omogućava da dopunimo predstavu o njegovom izgledu. U današnje vreme, pedesetak kilometara zapadno od Aleksandrije, radoznali turista još uvek može da vidi nadgrobni spomenik iz antičkog vremena; zdanje je, za četvrtinu ili petinu, umanjena kopija Aleksandrijskog svetionika.



Izvor: Vestionline
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sedam svetskih čuda (7): Tužna sudbina Kolosa

Kada su Arapi osvojili Rodos, ispravno su zaključili da se tu krije dobra zarada: bronzani ostaci svetskog čuda poslati su u Siriju i rasprodati nekom gvožđarskom tvrgovcu.

15e8suwap1v9vzzw1ang.jpg

"Vrata" Rodosa



Rodosom u 6. veku pre nove ere upravljaju despoti, prilično prosvećeni tirani. Kleobul, glavni među njima, svrstan je u sedam grčkih mudraca, zajedno sa Talesom iz Mileta, Misonom, Solomonom i još nekolicinom drugih. Dogodilo se da je rukovodiocima ta tri grada palo na pamet da osnuju novo naselje, nazvano Rodos, s ciljem da bude prestonica ostrva, posvećena svim stanovnicima i njihovom pregalaštvu. Plan izgradnje bio je poveren učeniku slavnog arhitekte i urbaniste Hopodamosa iz Mileta, čuvenog kao izumitelja tzv. poleodomskog sistema gradnje.

Antički evro


Danas je teško zamisliti šta bi trebalo da budu poleodomski gradovi. Zna se samo da su svoj prauzor imali u arijevskim gradovima podignutim u dolini Inda: Beli (Las Bela) Cveti (Kveta), Loralaj i Zobi (Zhob). Izgleda da u odnosu na normalan sistem (ortogonalni), gde se ulice i avenije seku pod pravim uglom, kao danas u američkim gradovima, poleodomski sistem predstavlja kombinaciju jednovremeno koncentričnih i spiralno povezanih ulica, lepezasto raširenih oko luke. Zanimljivo je da su paleodomskim sistemom građena i neka naselja iz vinčanske kulture na Dunavu 30, 40 vekova pre n.e.

Bilo kako bilo, Rodos, grad vaskolikog skitskog roda, za nekoliko godina je doživeo munjevit razvoj i postao jedan od velikih trgovačkih centara istočnog Sredozemlja. Za kratko vreme je serber (serper), novac sa Rodosa, postao antički evro i služio je kao etalon u trgovinskoj razmeni mediteranskog sveta.

Vratimo se Šaresu iz Linda koji je počeo sa izgradnjom Kolosa, prvo prionuvši da završi stepenasto postolje od kamena na kome su se, možda naknadno našli i stubovi prečnika 0,7 m.

Evo šta o tome kaže glavni hroničar ove građevine Filon iz Bizansa: "On je izgradio mermernu belu osnovu i učvrstio najpre stopala Kolosa, prema proporcijama po kojima će biti izgrađeno božanstvo visoko 70 lakata. Povrh toga, valjalo je izliti nožne članke kako bi se, zatim, celo delo gradilo na licu mesta." I doista, arhitekta Šares naložio je da se podignu drvene skele, izlije mešavina maltera i kamena u bronzanu šupljinu i stavi preko toga neka vrsta kalupa od gline kako bi se, postepeno, spajali različiti delovi statue. Svuda su se nalazile šipke od gvožđa, armatura, uronjene u masu od kamena i maltera, da bi se njima obezbedila čvrstina celog objekta.

To je sve što se moglo izvući iz grčkog teksta, ne baš sasvim razgovetnog kad opisuje princip gradnje Kolosa. U svakom slučaju, ogromna kula od bronze bila je najzad završena posle devet godina, 280. ili 281. g. p. n.e. Ljudi antičkog doba bili su zadivljeni i Kolos je odmah svrstan među svetska čuda, a ondašnji putopisci i avanturisti, antička vrsta današnjih turista, pohrlili su sa svih strana, na najveću radost mesnih trgovaca. No, kako je i zašto stanovnicima Rodosa uopšte palo na pamet da izgrade džinovsku statuu na ulazu u luku?

Politika despota sa Rodosa sastojala se u bogaćenju: bili su čas na strani velikog cara, imperatora Persijanaca, čas na strani grčkih gradova. Rodos je, tako, pomogao Atinjanima da pobede Spartu 394. g. p. n.e. distanciravši se od njih 356. godine kako bi sledili čuvenog Mauzola iz dinastije Karija, čija je udovica i sestra Artemiza naredila podizanje čuvenog nadgrobnog spomenika nazvanog mauzolej. Malo potom, postavši ponovo saveznici Persijanaca, stanovnici Rodosa doprineli su odbrani grada Tira u Fenikiji. Uvek priskačući u pomoć jačem, što je skoro uvek dobitna kombinacija, stali su na stranu Ptolomeja, jednog od Aleksandrovih generala, u njegovoj borbi protiv Antigona jednookog. Posle Aleksandrove smrti, general Ptolomej je osvojio Egipat; proglasivši se kraljem, osnovao je naslednu dinastiju Ptolomejevića. Mada ovo izgleda beznačajno, upravo iz tih odnosa će se roditi čuveni Kolos, jedno od sedam svetskih čuda.

Valja znati da je građenje Kolosa obeležavala već pomenuta naklonost prema bogu Heliosu, odnosno Suncu. Možda zato što su se prvi doseljenici nazivali nebeskim narodom, a možda i stoga što su bili trgovci, a Sunce sve vidi. Krićani su, takođe, ugledavši se na Rodošane, obožavali boga Sunca. U svakom slučaju, od 2.000 kipova kućnih bogova (lara) što ukrašavaše grad, najmanje 200 ih je bilo u slavu Sunca. Dimitrije, sin jednookog Antigona, pročuo se kao poliocet, zauzimač gradova. Ovaj antički general je najzaslužniji za izradu statue Kolosa. Naime, stanovnici svakog grada koji je Dimitrije Poliocet opsedao, neizbežno su morali da polože oružje. Ovaj sjajni strateg napao je Rodos sa mora i kopna.

Opsada sa mora je bila klasična blokada ratnim brodovima, a za kopnenu invaziju je konstruisao izuzetnu ratnu mašinu helepol. Ceo antički svet ju je upoznao kao mašinu za zauzimanje gradova. Helepol je bio džinovski drveni toranj, postavljen na točkove. Prema svedočenju Plutarha i Diodora, bio je visok najmanje 40 i širok 20 m. Osnova mu se neznatno sužavala pri vrhu, gde se nalazila platforma od metala, bivolje kože i ilovače radi zaštite od neprijateljske vatre. Gde god se pojavila, ova čudovišna ratna mašina je nezaustavljivo napredovala prema gradskim zidinama, uveliko ih nadvisujući.

Rodošane je njena pojava veoma uznemirila. Kako su, međutim, bili ne samo dobri trgovci već i odlični inženjeri, dosetili su se da iskopaju neku vrstu rova gde bi mogli navesti vodu. Poliocetov helepol se beznadežno uvalio u taj veštački stvoren glib pa je, godinu dana kasnije, Dimitrije digao ruke od opsade i vratio se u Grčku, ostavljajući iza sebe sav ratni materijal. A šta su uradili radosni pobednici?

Brže-bolje su, po principu "ko da više", rasprodali izvanredno ratno oruđe, drvo, bronzu, gvožđe i ostalo. Izvukli su iz toga toliku sumu novca te su odlučili svom omiljenom bogu Sunca podići kolosalnu statuu. Rečeno - učinjeno.

Sudbonosni zemljotres


Ali, avaj, oko 225. g. p.n.e. zemljotres je snažno uzdrmao Rodos. Kolos nije uspeo da mu odoli i prelomio se, u visini kolena, sručivši se na trg, stvarajući ogromnu mešavinu kamena, maltera, gvožđa i bronze. Punih devet vekova stajali su na trgu ostaci džinovske statue poznate kao Kolos sa Rodosa, ili tačnije, do najezde Arapa. Godine 653. pošto su osvojili Rodos, muslimani su ispravno zaključili da se tu krije dobra zarada. Pretresli su ostatke Kolosa i, kako svedoči putopisac Masudi, poslali bronzu u Siriju gde su je, u Edesi, prodali nekom Jevrejinu, gvožđarskom trgovcu. Za transport je trebalo natovariti čak 917 kamila. Tako je iščezlo jedno od svetskih čuda i uzalud je danas tragati za njim.

Izvor: Vestionline
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sedam svetskih čuda (8): Bog na zlatnom prestolu

Da bi završili veliki hram podignut u Olimpiji u čast Zevsa, Stari Grci su poručili od vajara Fidije do tada neviđeni kip od zlata, slonovače, mermera i poludragog kamenja.

ta0wkjndkark1vh7bh.jpg

U slavu velikog Zevsa: Ostaci hrama u Olimpiji


U srcu Helade, u mirnoj dolini oslonjenoj na brežuljak, pokriven žbunjem i visokim borovima, gde vazduh miriše na smolu, širi se Olimpija. Ovde su Grci, da bi završili veliki hram podignut u Zevsovu čast, poručili od vajara Fidije kip od zlata, slonovače, mermera i poludragog kamenja. Hroničar Pausanija je, u putopisu "Opis Grčke", celo poglavlje posvetio opisu statue: "Bog je ustoličen na prestolu od zlata i slonove kosti. Na glavi mu je zlatna kruna u obliku maslinove grančice. U desnoj ruci drži statuu boginje Pobede, takođe od zlata i slonovače, čija je glava ukrašena trakom i krunom. U levoj ruci je žezlo ukrašeno cvećem sačinjenim od svih vrsta metala, a ptica na žezlu predstavlja orla. Na ogrtaču su isklesane životinje i ljiljani. Presto, izgrađen od zlata, ebonovine i slonovače, ukrašen dragim kamenjem, bio je pun skulptura."

Kobna ljubomora


Ostvarena u tehnici zlata i slonovače, statua se sastojala od drvenog kostura na kome su, u slonovači, izrađeni lice, torzo, ruke i noge, a u zlatu kosa, brada, sandale i ogrtač što, silazeći sa levog ramena, obavija donji deo tela. Merila je u visinu 11,10m. Presto je bio širok 4,5 metra, četiri metra dubok i skoro deset visok, pri čemu ga je glava božanstva nadvisila za 2,5 metara.

Tron je imao bogat dekor u reljefu sa boginjama pobede, sfingama, gracijama, herama i - prizorom masakra Niobine porodice, sa osam figura sportista. Oni prikazuju različite olimpijske sportove, uključujući prikaz borbe Herakla sa divljim Amazonkama. U olimpijske discipline spadalo je pesničenje, trčanje, skok u dalj, bacanje diska i mačevanje.

addfq4ym5fr2c8n9n1ur.jpg

Zevsov kip neverovatne veličine



Prostor ispod prestola ukrasio je Panemos, Fidijin nećak. On je uradio niz slika sa mitološkim scenama i političkim alegorijama. Tabure, na kome su se odmarale noge božanstva, krasila je borba Tezeja protiv Amazonki i lavova. Fidija je, na osnovi kipa, isklesao rođenje Afrodite iz morske pene, usred skupine bogova okruženih Suncem i Mesecom: ovo je jedna od, Fidiji toliko dragih, kosmičkih kompozicija. Tlo ispod kipa popločano je crnim mermerom, ograđeno zidom od belog, čime se dobio bazen kamo se slivao višak ulja namenjen kvašenju statue, kako bi se štitili drevni delovi manje otporni od slonovače. Budući da je jedina svetlost dolazila od istočnih vrata hrama, statua je bila u polutami pa su se, svojim sjajem, isticali slonovača i zlato.

Drevni Grci su obožavali Zevsa i boginju Heru, a u Olimpiji se svake četvrte godine okupljao grčki narod udružen u obožavanju bogova i ljubavi prema sportu. Za čoveka antičke Grčke nije bilo veće nagrade, a ni časti, od lovorovog venca zadobijenog na olimpijskim igrama. Tokom kratkog trajanja igara, nestajale su političke podele među vođama i narodom, ustupajući mesto traganju za kulturnim i etničkim identitetom. Tražila su se rešenja za sukobe među grčkim gradovima, a kada bi se našla, obavezno su bila nadahnuta Zevsom i, u njegovu slavu.

U početku je Zevs bio samo bog atmosferskih pojava - pandan vedskom Pardžanji i sarbskom Perunu - osvetljavao je nebo, zaklanjao ga oblacima, izazivao kišu, sneg i gromove. Razvojem mitologije, Grci su mu zatim izradili rodoslov. Po ovom mitu, Zevs je bio sin Reje i Krona, boga čedomorca jer je, sa uživanjem, proždirao vlastitu decu. Zevs je nekako izbegao smrtonosni apetit nezasitog žderonje i ubio zločinačko božanstvo. Ovaj podvig ga je osnažio te je uskoro postao padre padrone vaskolikog Olimpa na kome su leškarila božanstva.

Svi su morali da mu polažu račune, uključujući i ljude. Od oca bogova, postao je otac svih Grka. Kako je uopšte došlo do toga da Fidija dobije posao stoleća u Olimpiji? Ovaj genijalni umetnik rodio se oko 490. godine pre n.e. Njegov otac, Šarmides, izuzetno uspešan u trgovini, primetio je, još za Fidijina dečaštva, izraziti talenat svog sina te ga je odmah, da mali ne dangubi, dao u vajarsku školu kod izvesnog Argosa, ponositog titulara velikog majstora kiparstva. Fidijina prva dela širom su mu otvorila vrata besmrtne slave. Na poziv vladara Perikla, 447. godine, uspešno dekoriše akropoljski hram, Partenon. Tom prilikom je, prvi put, izradio skulpturu Atine Partenos koristeći, kao materijal, zlato i slonavaču.

Periklovo prijateljstvo, njegova slava i bogatstvo, pribavili su mu nevolje - strašnu ljubomoru. Javno je optužen 433. godine pre n.e. da je utajio deo zlata i slonovače. Nezadovoljstvo Atinjana je, u stvari, bilo upereno prema Periklu, a Fidija je bio samo kolateralna šteta. No, dok je Perikle uspeo da se održi, Fidiji je to teže polazilo za rukom pa je odlučio da "spakuje kofere". Njegovu odluku da ode i tako izbegne javno progonstvo, jedva su dočekali opštinari iz Olimpije. Ponudili su mu utočište i, oko 437. godine pre nove ere građani olimpijskog grada, koji su još pre 20 godina završili veliki hram posvećen Zevsu, raširenih ruku su dočekali Fidiju, zaposlivši ga da za njih izradi božansku figuru. U to vreme cela Grčka je bila čula za njegovu veličanstvenu statuu Palade Atine - ona mu je donela ogromnu popularnost

Fidijin atelje


Poznavanje svetskog čuda, Fidijinog Zevsa, uveliko je uznapredovalo posle pronalaska i iskopavanja majstorove radionice. Znalo se, zahvaljujući Pausaniji, da se radionica nalazila zapadno od svetilišta no, pri iskopavanju u 19. veku, nije mogao da se utvrdi njen tačan položaj. Naime, oštećena zemljotresom u drugom veku, ona je pretvorena u hrišćanski hram, početkom petog veka. Istraživanja, obavljena između 1954. i 1958. godine su otkrila da je radionica, posle crkve, postala prvo sala za svečane gozbe, zatim i skladište. Kada je svetski putnik Pausanija obilazio Fidijinu zgradu, ona više nije imala funkciju radionice, mada joj je ime ostalo.


Uspomena na genija

ckm14dpfeyeu6dpy3dv.jpg


Fidijina radionica je imala dimenzije i položaj omanjeg pravoslavnog hrama. Crepovi, zaostali na njenom krovu, uključujući i pronađenu keramiku, poticali su iz 440. do 430. godine. Tu je, od 1960. do 1962. godine, iskopano oruđe, delovi slonovače, kalupi od pečene gline, palmini listovi, izrađeni od stakla i, dragoceni materijali poreklom iz Fenikije. Zahvaljujući delovima draperije, arheolozi su mogli da rekonstruišu žensku figuru visine 5,1m što je mogla da bude statua Pobede iz Zevsovog naručja. Među posuđem je jedno parče privlačilo posebnu pažnju - pehar za vino sa natpisom "pripadam Fidiji". Ova oznaka vlasništva je jedina uspomena na velikog vajara.

Izvor: Vestionline
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sedam svetskih čuda (9): Zadužbina dva kralja

Ogromno bogatstvo Efesa vekovima je izazivalo pohlepu kojoj nisu odoleli ni Krez i Aleksandar Veliki, ali su obojica mnogo i uložili u gradnju još jednog svetskog čuda.

a5exgfuifu8pfcmkowc.jpg

Čudesna građevina: Artemidin hram u Efesu



Zevs iz olimpijskog hrama prvi put se spominje tek u 3. veku pre nove ere, kada je Kalimak sastavio poemu "O grčkom Zevsu", posvećenu Fidijinom umetničkom delu. U 62 stiha pesnik opisuje statuu, njene dimenzije i cenu izrade. Ovaj tekst, čiji su ostaci do nas stigli kao dva papirusa, nije izazvao bezrezervno divljenje, pošto je spomenuti Pausanija u svom opisu Grčke zabeležio da mu nije do hvale onih koji su dali mere kipa, s obzirom na to da su one znatno ispod utiska koje ostavlja celokupno delo. Fidijin Zevs je, zaista, za one što ga videše, predstavljao put ka božanskom.

Artemidi u čast

9y0e7mwe497z1jvilc8.jpg


Jedan od prvih ljudi očaranih statuom i, čije su reakcije stigle do nas, jeste rimski general Paul Emil. On je 167. godine doživeo iskustvo religioznog zanosa. Ono ga je podstaklo da ovom božanstvu prinese žrtve za Jupitera Kapitolina. General je pokušao da svoj religiozni trans objasni time što je Fidija umeo da dočara Homerovog Zevsa. Stihovi iz "Ilijade" (528-530) vezivali su se za statuu, u čemu se video mogući izvor vajarove inspiracije. Peva Homer u "Ilijadi": "Kako reče Kronin i, veđama namignu mrkim, Od toga gospodu Bogu ambrozijska prospe se kosa s besmrtne glave, Te sav se potrese veliki Olimp."

Međutim, za Cicerona je Fidija sliku božanskog nosio duboko u sebi, kako kaže u knjizi "O govorništvu". Krajem 3. ili početkom 2. veka, vajar Damofon je obnovio statuu. Kaligula je nameravao da kip prenese u Rim i tamo lice božanskog Zevsa zameni - svojim. Ovaj narcisoidni naum egocentričnog tiranina sprečio je jedan haruspeks. On je pažljivo Kaliguli ukazao na niz znakova što su upućivali na nezadovoljstvo bogova i moguću odmazdu. Haruspeksi su bili proroci iz Etrurije - prorokovali su gledajući u pileću džigericu pa su ih Rimljani podsmešljivo nazivali džigeranima.

Nesreća i zlo, veli proročanstvo, Kaligulu bi neumitno zadesila zbog ovog vandalskog čina. Prema tvrđenju Temistiosa (na grčkom, učitelj govorništva), statua Zevsa se 384. godine još uvek nalazila na svom mestu, dok jedna neproverena priča kaže da je iščezla u požaru 426. godine. Međutim, prema izvorima marljivo sakupljenih radom vizantijskog istoričara Kedrenosa, smatralo se da je bila preneta u Konstantinopolj i tamo pretopljena u zlatne poluge i novac, kako bi se donekle nadoknadila šteta od požara. Velika vatrena stihija pogodila je Konstantinopolj 447. godine nanevši mu neprocenjivu štetu. Olimpijski Zevs fascinirao je svoje savremenike i ljude modernog doba pa su, pokušaji rekonstrukcije, počeli vrlo rano.

Arheolog Katremer de Kensi (1755-1849) mogao je da se osloni samo na podatke iz literature dok su njegovi crteži, rekonstrukcije izuzetno živih boja, uticali na većinu kasnijih pokušaja da se dočara prvobitni izgled kipa. Moreova ekspedicija je 1829. godine otkrila deo Zevsovog hrama no, nije donela nikakvu informaciju o kipu. Iza iskopavanja, vršenih od 1875. do 1881. godine, obavljenih od tima nemačkih arheologa, vrlo značajnih za celokupno upoznavanje Zevsovog svetilišta, ostali su samo fragmenti tamne kamene osnove.

Pri svakoj rekonstrukciji, osim opisa neizbežnog Pausanije, korišćeni su komadi novca kovanog za vreme Hadrijanove vladavine (121-137), i dva potonja vladara: Lucija Septimusa Severa i Karakale. Kako su neki od tih novčića predstavljali glavu iz profila, a drugi celu Fidijinu statuu, omogućili su da se stvori ideja o vajarevom stilu i proporcijama dela. Arheolozi su uzalud tragali za ehom Zevsovog kipa u izvesnom broju bradatih glava iz 5. veka. Nastojali su takođe da pronađu tragove reljefnih grupa što su ukrašavale presto; statue Pobede i Niobe. Otkriće u Efesu, grupa figura u crnom kamenu, predstavlja sfinge i njihove žrtve, dalo je precizne indicije za rekonstrukciju dela dekora načinjenog od ebanovine. Posle pokušaja rekonstrukcije, želelo se postići dejstvo ravno utisku ovog antičkog remek-dela, otkrivamo samo skroman aspekt Fidijinog i rada njegove ekipe. Ali, postavši nam bliži, olimpijski Zevs je danas ono što je oduvek bio - svetsko čudo.

yp3jfgb7nxtg9d6xfh37.jpg

Posle pola Milenijuma: Ostaci grada Efesa



Neobičan stub, što i danas prkosno stoji na arheološkom nalazištu pri kraju kraljevskog puta u drevnoj Lidiji, govori takoreći sve o najimpresivnijem antičkom hramu koji je, boginji Artemidi u čast, podigao prebogati kralj Krez. Danas je to moderan put za turski grad košarke i piva, Efes. No, pretraživanjem lokaliteta Artemizijuma otkrivena su i druga čuda.

Prvo je, možda, to što su se ljudi različitog porekla - različitih religija, iz različitih vremenskih razdoblja - klanjali istom božanstvu. Efes je još u 8. veku pre nove ere postao veliki finansijski centar Male Azije, svojim bankarstvom i trgovinom okrenut ka istoku. Ogromno bogatstvo ovog grada je stolećima izazivalo pohlepu. Najpre Krezovu, zatim Aleksandra Velikog, dvojice vladara koji su najviše doprineli ugledu Efesa i uneli, mada u različito vreme, veliki deo svoga bogatstva u izgradnju jednog od sedam svetskih čuda - Artemizijuma, hrama posvećenog boginji Artemidi.

Danas pokriven naslagama zemlje hram se u antičko doba nalazio na obali Egejskog mora. Malo-pomalo, nestajao je u vodi, dok ga, u rimsko doba, nanosi reke Kajstre nisu sasvim prekrili. Ti nanosi iziskivali su veliki napor arheologa da iznesu na videlo ostatke hrama. Trebalo im je više raznih opisa Artemizijuma, u antičkim tekstovima, da bi bogatstvo svojih otkrića učinili razumljivim. Naime, postojala su dva hrama: prvi je podignut u 8. veku pre nove ere, a drugi je na istom mestu sagrađen dva i po veka kasnije.

Boginja Amazonki

Kalimak, antički grčki pesnik čuven po spevu "Himna Artemidi", podseća na Amazonke, ratnice što prve osnovaše svetilište podižući, ispod krošnje jednog hrasta, kip boginje. To znači da je prvobitni kult Efesa bio vezan za prirodne elemente i njihove udružene strukture se nalaze u središtu hramova; oni su, tokom istorije, građeni jedni iznad drugih. Prirodne elemente kulta činili su izvor, voda i okolno drveće. Drugi hram, zamišljen prema arheologu Tole-Kostenbajnu kao osvećen prostor - peripter, započet je u prvoj polovini 6. veka. Stalo se zbog organizovanja gradilišta za veliko Krezovo svetilište. Uz centralni hram bilo je više drugih građevina. Arheolog Anton Bamer smatra da su to bila kultna mesta, rezervisana za klanove ili sekte, prepoznatljiva po tipu žrtve i žrtvenim ponudama.


Srpsko svetilište


Arheolog Anton Bamer je, istražujući Artemidin hram, uočio feničanske i sirijske predmete, ali i delove vezane za kult životinja i obožavanja hrasta, tipično za arijevsku religiju i Amazonke. S obzirom na to da su Amazonke, kako Herodot piše, porodile Sauromate - Srbe i da je na lokalitetu drevnog prvobitnog hrama pronađeno mnoštvo predmeta vezano za Skite i Kimerijce, nema sumnje da su prvo svetilište napravili Sarbi u čast boginje Lužice, kasnije preimenovane, od grčke strane, u Artemidu. Kako Herodot beleži, Kimerijski narod je bio krvno srodan sa Skitima i Sauromatima.

Izvor: Vestionline
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sedam svetskih čuda (10): Grčki bogovi "letuju" u Turskoj

Iako za svetilište Artemizija u Efesu interesovanje nije slabilo još od renesanse, prva iskopavanja počela su tek 1863. godine pod rukovodstvom strastvenog engleskog istraživača J. T. Joda.

takywnqktmz1j840ubom.jpg

Ostači čuvenog grada: Halikarnas u naše vreme

On je brzo pronašao ostatke hrama i neke njegove delove poslao kao poklon Britanskom muzeju. Vek kasnije, iskopavanjem je rukovodio Anton Bamer, koji je omogućio da se dočara hram iz 8. veka p.n.e, osnove pravougaone, okružene stubovima visokim 8,4 metra. Artemizijum je bilo prvo svetilište u peristilu, natkrivenom slobodnom prostoru okruženom stubovima. Bio je otvoren ka zapadu, što je tipično za arijevske kultne građevine, i danas je uočljivo kod pravoslavnih hramova i srpskih kuća zlatiborsko-moravskog okruga

Pomoć Artemide

U središnjem delu dizao se baldahin, svod iznad oltara, sa šest stubova, zatvarajući osnovu veličine 1,75 sa 2,45 m. Tu se nalazilo postolje za kultnu statuu i žrtveni oltar. Ovom zdanju je prethodilo još jedno: pronađeni ostaci ukazuju na ritualne radnje iz mikenskog doba, kada su na ovom prostoru živeli Arijevci. Normalan hram ima oblik kuće sa glavnom prostorijom hrama bez prozora. Međutim, ovde je peripter bio samo posvećeni ograđeni prostor - sekos. Artemizijum je bio treći od džinovskih diptera izgrađenih u Joniji. Diopter je vrsta hrama sa dvostrukim nizom stubova sa strane. Prvi je građen u Samosu, drugi je bio Apolonov hram. U Miletu hram boginje Artemide premašio je sve svoje prethodnike, veličinom i količinom upotrebljenog mermera, tada još retkog u arhitekturi. Hrama ne bi bilo bez Krezovog bogatstva i njegove ambicije da osvoji Efes.

ajveoyev8wvwx1l87a.jpg

Na po hodu kroz Efes: Aleksandar Veliki

Prema Herodotovom svedočenju, Krez je lično posvetio većinu stubova. Pronađeni su i delovi na kojima je uklesano njegovo ime. Izgradnjom su upravljali arhitekte Kersifron, njegov sin Metagenes i Teodor sa Samosa. Čvrsto postaviti toliko kamena i mermera na močvarnom zemljištu bio je pravi podvig.

Pri gradnji hrama u Heraklionu, Teodor se suočio sa istim problemom. Prema kazivanjima istoričara Diogena, Laersa i Plinija, uspeo je da problem reši tako što je ispod temelja stavljao drveni ugalj i jagnjeće kože. Putopisac Vitruvije piše o usavršenim spravama za prevoz mermera; najbliži kamenolom je bio udaljen desetak kilometara. Kako su kola mogla tako da zaglibe, majstor i konstruktor Kersiferon je izumeo uređaj za kotrljanje stubova. Metagens je stavio velike drvene točkove na krajeve ogromnih arhitravnih blokova (reč je o kamenim gredama koje počivaju na kamenim stubovima, kao postolje) - njihovo podizanje vršeno je zahvaljujući duhovito izvedenoj strmoj ravni koja, prema Plinijevom opisu, podseća na egipatsku tehniku. Pri izvođenju vrhunske građevinske operacije, postavljanju nadvratnika, Laers veli da se Artemida umešala i pomogla graditeljima da okončaju veliko delo.

Plinije ističe da je gradnja trajala punih 120 godina i, stvarno, stil friza ukazuje da je završen oko 460 g. pre nove ere. No, nepunih stotinak godina kasnije, uništen je u požaru. Izazva ga Erostat, i to da bi se pročuo, kako beleži geograf Strabon. Zanimljivo je da se događaj zbio 356. g. p. n.e. u noći kada se rodio Aleksandar Veliki. Makedonski kralj i osvajač obići će ovaj hram nepune dve decenije kasnije.

Nakon požara, odmah je započelo podizanje novog hrama. Radovima je rukovodio Keirokrates - njega je zamenio Deinokrates, čuveni graditelj Aleksandrije. Njihov rad nastavili su Demetrios i Vitruvije (Pajonis Efešanin). Cela Mala Azija se udružila u finansiranju izgradnje: žene Efesa poklanjale su nakit, bogati imovinu, a nuđeni su na prodaju stari, sačuvani stubovi. Kao i Krez, Aleksandar Veliki je, prolazeći kroz Efes, 334.g.p.n.e. predložio da snosi sve troškove a da zauzvrat njegovo ime bude ispisano na dovratku hrama. Efešani su diplomatski izjavili da ne priliči da jedno božanstvo čini čast drugom božanstvu. Nestali hram vaskrsao je još impresivniji.

Osnova mu je bila 72 sa 126,5 m, visina 32 m dok je postolje sa 10 stepenika, visoko 2,75 m, takođe doprinosilo impozantnosti hrama. Šuma stubova je postala još gušća, sad ih je bilo deset više. Sačuvani rimski novčići pokazuju fasadu hrama sa tri otvora da bi se olakšao teret što pritiska stubove i omogućilo spektakularno pojavljivanje boginje čiji se kip pomerao. Komunikacije između boginje, sveštenika i vernika uspostavljala se prilikom prinošenja žrtve na postolju visokom 10 metara.

Plinije precizira da je kip boginje, kao i ukrase na sizeliranim stubovima, sa ritualnim i mitološkim scenama, isklesao majstor Skopas. No, magija spomenika je u vezi sa bogatstvom žrtvenih ponuda, boginjinim likom i neobičnim ritualom poreklom sa visije Lugistana. Artemidin kip, kažu istoričari građevinske umetnosti, po popularnosti može da se meri samo sa Kipom slobode u Njujorku.

Isklesano telo boginje je odmerenog držanja, utegnuto steznikom i opasano nebrojenim dojkama. Ova brojnost dojki dovodi se u vezu sa Velikom Majkom, hraniteljicom čovečanstva. Sugestije antropologa G. Seterla da su u pitanju žetvene kese valja odbaciti isto kao spekulacije da su u pitanju urme, žlezde ili testisi bikova. Veliki broj dojki samo povećava Artemidinu moć kao boginje plodnosti; Artemida, velikim brojem dojki, podseća na Zob, boginju Arijevaca sa Lugistanske visoravni na masivu Zagros, u Iranu. Hram u Efesu, Krezov poklon Artemidi, razorili su Goti 263. godine. Potom je obnovljen i služio je svojoj svrsi sve do Teodosijevog zakona, kojim je ovaj rimski vladar 394. godine zabranio paganske kultove i utvrdio hrišćanstvo kao državnu religiju. Hram je porušen je 401. godine a u 5. veku je, u dvorištu hrama, izgrađena crkva.

Velelepni grad

4hik9sdexm1cg0dkmxcx.jpg

Boginja bez hrama: Artemida

Osvojivši Bodrum, ondašnji Halikarnas, 333. godine pre n.e. Aleksandar Makedonski je od celog grada, bisera Male Azije, ostavio neoštećen jedino Mauzolej - džinovsku grobnicu koju je, sebi u slavu, izgradio car Mauzol oko 370 godine pre nove ere. Kada je 189. godine pre nove ere Halikarnas pao u ruke Rimljana, izgubio je svaki značaj kao svetovni i kulturni centar. Istoričar Vitruvije u svojim Maloazijskim putopisima, ostavio je opis ovog veličanstvenog grada.

"U podnožju Halikarnasa uočavali su se luka i javni trg. Na sredini padine nalazio se Mauzolej, a malo više, u osi palate, hram posvećen bogu Marsu. Od Mauzolove palate nije sačuvan ni kamen na kamenu. Na još uzdignutijem mestu bio je jedan hram posvećen Veneri i Merkuru. Plan Halikarnasa otkrivao je novi grad sa ulicama sečenim pod pravim uglom. Raspolagao je, u donjem delu i sredini, vrlo širokim bedemima. Lepota pejsaža u kome je bio smešten i veličanstven karakter gradske sredine, davali su glavnom gradu monumentalan izgled. Mauzolej, smešten unutar prostrane pravougaone terase, zajedno sa svojim okruženjem, upečatljivo je dominirao celinom koju su činili luka i središte grada."

"Rudnik" mermera

Razvalina Artemidinog hrama decenijama služila kao izvor kvalitetnog mermera, korištenog prilikom podizanja vizantijskih zdanja u Efesu. Kamen je transportovan i do Konstantinopolja. I tako, kada je arheolog Bamer krenuo da iskopava hram, naišao je na bedne ostatke svetskog čuda zakopanog duboko u mulj.

Boginjino blago

Od 1904. do 1905. godine istraživač D. G. Hogart otkrio je ispod postolja jedne kultne statue pravo Artemidino blago. Bili su tu predmeti od zlata, srebra, slonovače, bronze, kao i najstariji kovani novac od prirodne legure zlata i srebra.

Izvor: Vestionline
 
Natrag
Top