Sastavi za osnovnu i srednju školu

Status
Zatvorena za pisanje odgovora.
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1
Kir Janja

Ljudi ako neko ima vremena i volje neka mi posalje bilo kakav sastav u vezi Kir Janje na jovan.krstic11@gmail.com do 12h...imam pismeni zadatak prvog casa,a nemam pojma da pisem sastave...pls
 
Član
Učlanjen(a)
10.10.2009
Poruka
1
Treba mi satav na temu,''Moc i nemoc jezika" ili "Ucim iz proslosti"...ILi bar ideju na koji nacin da pisem i o cemu.MOLIM was napisite bar okvirno, ne treba ceo sataw,samo ideja,ja cu posle nastaviti...Bila bih wam mnogo zahvalna:)...HWala unapred
 
Član
Učlanjen(a)
11.10.2009
Poruka
1
Hitnooo!! :d

Treba mi sastav na jednu od tema 'sve mi je novo a ipak ponato' , 'lici mi na ljubav'...... HITNOOOO!!!!
 

zkl

Član
Učlanjen(a)
20.10.2009
Poruka
1
...

Hitno mi je potrebna tema "to je zivot gde sam pao i ja"....ima veze sa pesmom Tamnica od Jovana Ducica. Jel moze neko da pomogne?
 
Član
Učlanjen(a)
21.10.2009
Poruka
1
Kir Janja

Narode hitno mi treba Kir Janja tragicni junak ili tako nesto Tragicni usamljenik molim was ....
 
Učlanjen(a)
03.11.2009
Poruka
1
eto...............

evo....ja se nadam da cu nekome pomoci:)
ljubav

Dok smo mladi, sanjamo o tome da volimo i budemo voljeni. Zelimo da ostvarimo sve zelje odmah, i ne pomisljajuci na odricanja i zrtve. U vecini slucajeva, nekim cudom, uspevamo u tome. Osecamo se kao da imamo krila, osecamo se uspesno, zadovoljno, ispunjeno.

U mladosti covek voli ludo, bezrezervno, celim svojim bicem u zelji da oseti i dozivi pravu ljubav. Cesto zbog te predanosti biva povredjen, i ne moze da se izbori s' tim u prvi mah. Ali posle svakog pada licnost postaje jaca, snaznija i spremna za nove polete. Ljubav je zaista sila koja pokrece svest! Ona se oseca svuda: kada pogledam zaljubljene ovih dana, na minus deset u setnji, dok posmatram baku kako simpaticno grdi deku u prodavnici, do onda kada gladna kao vuk dodjem kuci a mama me doceka sa osmehom i sto je vaznije toplom vecerom. Volim da osetim ljubav u svojoj blizini. Ona me ispunjava, ljude cinim srecnim cak i onda kada je povrsna, platonska. Postoje razlicite vrste ljubavi: prema otadzbini, prijateljima, roditeljima, simpatije prema nekom decku/devojci...Sve su razlicite,a tako iste. Bude u nama uvek pozitivna osecanja, cine nas srecnim i ispunjenim. Najbolja stvar kod ljubavi je to sto mogu da volim sve te ljude od jednom, u meni ima dovoljno ljubavi za sve, ne moram da biram. To osecanje ne opterecuje vec u nama radja polet, daje nam moc da prastamo. Kada volimo, nebo je plavlje, Sunce lepse sija...cula su nam izostrenija svaki miris osecamo jace, dodir dublje. Pronalazimo inspiraciju za nove pohode, vise cenimo sebe, imamo vere, nadamo se. Lice nam krasi biser ljudske duse - osmeh, kada covek voli na njemu se to vidi. Pa cak i tako-zvani ljubavni jadi su slatki, izmame osmehe razumevanja, a kod starijih uzdah prisecanja na dane prvih ljubavi. Ljubav izgradjuje coveka, radja ili gusi u njemu ambiciju, stvara impresiju o zivotu.
Mesto prijatelja u mom zivotu

Pogledaj me druze I reci mi sta vidis u mojim ocvima. Znam, ugledao si sjaj srece u njima, to je zbog toga sto ti u mom srcu zauzimas posebno mesto, ono najvaznije. Ti si uvek bio tu da places kada I ja placem, da se smejes kada se I ja smejem… Jos uvek ti nije jasno zasto si bas ti u mom srcu? Evo, objasnicu ti…
One hladne zimske veceri kada sam ja bila slomljena ti si bio taj koji je dosao I pruzio mi ruku, odveo me na lepsi put, put srece, bas ti prijatelju moj! Kada bih ugledala tamnu stranu zivota, ti si bio taj koji me je naucio kako da svako novo radjanje sunca docekam sa osmehom na licu, bas ti prijatelju moj! Cuvao si svaku moju tajnu kao da je ona nesto najvrednije u tvom zivotu, jer si bas ti znao da je ona nesto najvrednije u mom zivotu.
A da li se secas one veceri kada smo zajedno sedeli kraj reke I smejali se nasim nestaslucima iz detinjstva? A potom smo brojali zvezde I bas svakoj zvezdici dali neko ime, tada smo I ti I ja bili veoma srecni, I nismo zeleli da iko unisti tu srecu, I tada si bio kraj mene bas ti prijatelju moj. Cesto smo zajedno sedeli, pomalo tuzni, jer smo se secali prohujalih dana naseg detinjstva. Secali smo se onih dana kada smo brali komsijine jabuke, a on bi nas grdio I pricao nam kako to nije lepo, secali smo se svih nasih “tajnih mesta” na kojima smo se krili kada smo se igrali zmurke. Eh, prijatelju, nedostaju I meni ti dani, dani naseg detinjstva.
Prolaze godine, druze moj, sada su one nase veceri kada smo se igrali zmurke zamenile veceri kada sedimo u nekom kaficu I razgovaramo o nekim plavim ili mozda bademastim ocima… Ali sve su to dani nase mladosti, I svaki nas dan trebamo ulepsati kako najbolje umemo…
Da li ti je sada malo jasnije zasto bas ti zauzimas ono znacajno mesto u mom srcu? Potrudila sam se da ti sto bolje objasnim, ali I sam znas da reci nisu dovoljne da opisu koliko mi znacis I koliko sam srecna sto imam tebe kraj sebe, bas tebe prijatelju moj! Znaj da cu uvek biti kraj tebe, bio ti tuzan ili srecan, jer to su pravi prijatelji. Nosi u sebi ove stihove I seti me se ma gde bio:



Srecu I tugu podelicu s tobom,
Reci tvoje nosicu sa sobom.
E tada
Ces znati koliko mi znacis
Ako nekada I odes od mene znam da ces da se vratis.


Na Drini cuprija

Najpoznatiji roman Ive Andrica, „Na Drini curpija“ (1945), hronološki prati cetiri veka zbivanja oko velikog mosta preko reke Drine u Višegradu, koji je izgradio veliki vezir Mehmed paša Sokolovic, poreklom iz tih krajeva. Godine 1516. Mehmed paša je, prema vladajucem obicaju uzimanja „danka u krvi“, kao srpski decak na silu odveden u tursku vojsku i poturcen da bi se kasnije uzdigao lestvicama vlasti i postao prvi do sultana. Kao mocnik, odlucio je da u rodnom kraju podigne zadužbinu, veliki kameni most na jedanaest lukova. Most je integrativna tacka romaneskne naracije i njen glavni simbol. Sve prolazi, samo on ostaje da ukaže na trošnost ljudske sudbine. Most je mesto dodira istorijski verifikovanih licnosti i bezimenih likova koji su plod pišceve imaginacije. Roman „Na Drini cuprija“ u kojem se uglavnom dosledno hronološki opisuje svakodnevni život višegradske kasabe je, zapravo, „višegradska hronika“, pandan „Travnickoj hronici“ i „Omerpaši Latasu“ koji je „sarajevska hronika“: u sklopu toga hronikalnog troknjižja Ivo Andric pripoveda o „turskim vremenima“ u Bosni. Roman pocinje dugim geografskim opisom višegradskog kraja i navodenjem više legendi o nastanku mosta, od kojih je posebna markantna ona o uzidivanju hrišcanske dece u jedan od stubova. Poreklo legende je u nacionalnom mitu i epskoj viziji sveta koja je književni ekvivalent toga mita. Legende su po pravilu paralelne, imaju hrišcansku i muslimansku verziju. Kraj romana pada u 1914. godinu kada su trupe austrougarske monarhije, u povlacenju, ozbiljno oštetile most. Sa rušenjem mosta izdiše i Alihodža, jedan od najcešce pominjanih likova, koji simbolizuje kraj starih vremena. Izmedu pocetka i kraja romana, izmedu gradenja i rušenja mosta, širi se pripovedacki luk dug cetiri stotine godine u kojem, u formi vrlo razvijenih epizoda, zapravo, celih prica, Andric niže sudbine višegradskih ljudi, svih vera. „Na Drini cuprija“ je po nacinu tvorbe „novelisticki roman“ jer nastaje nizanjem brojnih prica koje mogu stajati i samostalno. U tom romanu pisac je sproveo punu ciklizaciju svojih „višegradskih prica“, pa je tako od jednog tematskog ciklusa, postupkom ulancavanja nastala složena hronika. Neke likove iz romana „Na Drni cuprija“ susrecemo i u Andricevim pripovetakama (npr. Corkan, Toma Galus).

Slika društva, datog u istorijskom preseku, u romanu „Na Drini cuprija“ toliko je razudena i slojevita da se može reci kako pisac-hronicar iz nadtemporalne tacke tvorca jedne moderne legende „vidi kroz vreme“, prozire njegovu suštinu i raspoznaje i svedoci ogranicenost ljudskih moci, podjednako onih koji veruju da moc imaju i onih koji tu moc nikako nemaju. Most, kao nemi svedok, pamti ukrštaj i prividno trpeljivo prožimanje, a u stvari antagonizam razlicitih kultura, vera i tradicija i dve civilizacije, istocne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromenljiva, vecita tacka na kojoj se trenje i komešanje što neminovno poradaju sukobe (na nivou likova i na nivou država) oseca i vidi jasnije nego drugde, u gotovo kristalno cistom, opredmecenom obliku. Roman o mostu se, kao i vecina drugih Andricevih romana i pripovedaka hrani istorijom Bosne, zemlje razmeda na kojoj se susticu i mešaju evropska i azijska religija i nacin života, vode ratovi i mirnodopske medukonfesionalne i politicke borbe, i sklapaju kratka i varljiva primirja. Kao zemlja protivrecnosti Bosna nedri osobenu kulturu življenja, punu vitalizma ali i atavizma. Ljudi koji se, igrom sudbine, zaticu na takvoj pozornici, igraju samo kratkotrajne dramske epizode u velikom pozorištu istorije.


Razumeju li nas roditelji dovoljno/Odnos dece i roditelja (rasprava)

Doba u kojem trenutno zivimo, doba adolescencije, sazrevanja na pshiholoshkom i fizichkom nivou, ali kulminantno i doba sukoba mishljenja i znatno pogorshanih odnosa sa autoritetima, najvishe roditeljima, dovodi do opshte zbrke; roditelji misle da nisu dovoljno dobri vaspitachi, a deca, pak, da ih niko ne razume, da nemaju podrshku.
Ako se direktno postavi pitanje:" Da li nas dovoljni dovoljno razumeju", kao i svaki pubertetlija odgovoricu odrichno. Smatram da roditelji vrlo chesto nisu svesni haosa koji se nalazi u nama i okolo nas, pa na neke dechje pogreshke deluju prestrogo. Sa druge strane, nisam ni za totalan drugarski odnos izmedju dece i roditelja niti za apsolutno povladjivanje i dopushtanje svakog hira deteta.Dete ocekuje (makar podsvesno) autoritet i treba da ga ima. U ovom vremenu, chini mi se da sredine nema.. ili su roditelji previshe strogi ili su svojom preteranm i nerazumnom ljubavlju i popustljivoshcu daleko od zvanja ''dobrog roditelja''. Pre svega, na taj nachin sto svoga sina ili kcer ne vaspitavaju u skladu sa pravilima hriscanskog ponasanja, vec povladjuju strasnim sklonostima njihove prirode, dozvoljavaju im da se razviju u pravcu greha. Zadovoljavaju se svi moguci prohtevi dece; ona dobijaju sve vishe i vishe igrachaka, igara, razonode zabave. Takvo dete ne zna da se suzdrzava u svojim prohtevima, niti da bude skromno u svojim zeljama; ono zivi rukovodeci se jedinom zapovescu:'' Ja zelim ovo, ja hocu ono..."
I evo, odrasta takvo dete-prema onoj narodnoj poslovici, ''ocu-majci poruga, rodu plemenita sramota''. Takav chovek i kada odraste okruzuje sebe ''igrachkama'', razonodom i komforom; on ne ume da se odupre strastima i sve dublje tone u bezdan greha.
Dakle, moj konachan odgovor sadrzan je u pronalazenjem sredine izmedju ova dva nachina vaspitanja...sto, priznajem, nije lako....
 
Status
Zatvorena za pisanje odgovora.
Natrag
Top