Priče koje stoje iza pesama

Član
Učlanjen(a)
27.01.2010
Poruka
1
Многе наше традиционалне народне певане песме представљају више-мање чист лирски исказ. С друге стране, иза многих песама стоји нека прича - неки догађај који је у првобитној верзији био опеван, а тек се доцније, како је та песма ишла од уста до уста и од краја до краја, мењајући се кад мање кад више, уобличила она њена најбоља и, по правилу, данас најпознатија верзија (или неколико верзија), у којој се сада препознаје само лирски слој, али се више не види мотив или догађај на ком је та песма настала и о ком је у прво време говорила или се он само наслућује. Такве су велике наше песме Расла ми је расла титра и неранџа, Ој Недо, Недо, бела Недо, Абер дојде Донке, Магдо, мори Магдо, Сејдефу мајка буђаше и многе друге да им се ни броја не зна. Било би добро да свако ко зна или верује да зна чињенице или легенду о некој од тих нарочито успелих песама напише то што зна да би се, са временом, дошло до збирке таквих прича. Наравно, наши су музиколози, сакупљајући мелодије и текстове, записали и низ таквих прича, али њихови су записи недоступни ширем аудиторијуму, поред тога што често нису ни могли да претендују на пуну истину о датој песми. (Српко Лештарић)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ja, Lela Vranjanka

Ova nije tradicionalna, ali je jedna od starih i dobrih. :)

03. 07. 2011.

Press

Ja, Lela Vranjanka

Jelena Đorđević, lepotica kojoj je ispevana vanvremenska himna nesrećno zaljubljenih „Vranjanka", otvorila je dušu za Pressmagazin i pričala o mladosti, ljubavi, kafani... :: Pesma je, kako će Lela kasnije saznati, napisana na salvetama i kafanskim računima, ali o tome je ćutala i nastavljala život srcelomke i boema

1.jpg

Kiša je probudila mirise, mirisi duhove, a duhovi dertove starog Vranja, u kojem se živelo i umiralo zbog ljubavi, i za nju... Lako je pisati o legendi, ali stati pred nju, živu i živopisnu, sakriti divljenje i umiriti pokornost... Pa, zbog nje su se kafane okretale naglavce, šakama lomile čaše, a majke klele sinove što pijani dozivaju njeno ime usnulom čaršijom umesto da se kuće i žene...Ista je kao u pesmi, jer jeste pesma, jedna od onih koja će živeti i kada više ne bude nijednog Vranjanca koji će s uzdahom prevaliti preko usana: „Pitujete li za našu Lelu Numerku? Onaj sokak tamo. Niz kaldrmu skršenih srca... Bože, što to beše ubavo devojče, u Srbiju si nemaše takvo"!
Sokak je odavno ulica, Hercegovačka, u onom delu Vranja iz pera i pijanstava Bore Stankovića.
Stare prizemljuše starih vranjanskih porodica koje su se pre znale po nadimcima negoli prezimenima - Lela Numerka, kći najlepšeg Vranjanca Dimitrija Numerke i unuka čuvenog Zamfira, rodonačelnika prozaičnog nadimka kuće Đorđević.
Jelena Đorđević, Lela Vranjanka iz najčuvenije pesme Staniše Stošića, uz koju su se generacije đuvegija zamomčile, ubeđene da takva emocija i žal za ljubavlju pripadaju nekim vekovima prošlim, dok je Vranje bilo tek turska kasaba prkosne srpske duše...
- Jeste li razočarani što nije tako? Evo je Lela Vranjanka još živa i zdrava, mada starost ne popušta, njoj pesma ništa ne znači - sedi na basamacima pradedovske kuće, baš kao pre pola veka kada su nagizdane meraklije pronalazile izgovor da prođu Hercegovačkom, ne bi li preko niske ograde videli kako joj vetar s Pržara premeće uvojke i tka u njih miris borovine i jorgovana...
Godine joj se ne vide na licu, mada ih ni trenutka ne poriče, niti im se raduje...


2.jpg
Lomila je srca, ali i volela - Ples sa Lelom Numerkom Dragan Toković je pamtio ceo život

- Toliko ih je koliko ih je, još koji dan pa punih 76, ali je, mislim, važnije i vrednije ono kako se osećaš i šta nosiš u duši. To godine ne mogu da ti uzmu i obezvrede - veli, zvonkim i pevljivim glasom lepršavog vranjanskog dijalekta.Lepota nije prolazna, možda se vremenom utiša i umiri, umori od sopstvenog sjaja i tuđe požude, ali svakako nije prolazna... Još je lice ove žene dostojno stiha „Nit je Sofka, nit je Koštana, već najlepša Lela, Jelena"...
- Znate, najveća ironija te pesme jeste da je obeležila tolike živote, osim mog... Godinama nisam znala da je napisana iz ljubavi prema meni, jer čoveka koji je sročio te zaista prelepe stihove jedva da sam poznavala, mada je bio naširoko poznat i jedan od najpopularnijih pevača i kompozitora tog vremena - a, vreme u koje nas vranjanska Afrodita vraća jesu godine kada se posle neuspelog braka sa jednim učiteljem ovdašnjim momcima vratila nada da će Lelino srce pridobiti sa sebe...
- Pesma jeste postala lična karta Staniše Stošića, ali ju je napisao i komponovao Dragan Toković, veliko ime tadašnje estrade i naočit Crnogorac za kojim su patile tolike žene. Ja nisam, nisam imala kad jer sam ga, rekoh, jedva poznavala, ne sluteći koliko su jake njegove emocije prema meni - govori tiho, prebirajući po fotografijama iz vremena kada se srce naočitog brđanina borilo sa stihovima koji su pevali o onome za čim je žudeo, koliko god to tragično bilo.
- Nasuprot pesmi, nismo nikada bili zajedno, niti mu je iko „Lelu ukrao" jer, jednostavno, nije ni bila njegova. Zapravo, bila sam, na najlepši i najneviniji način - u srcu i duši, onako čisto, iskreno i nevino, kakva valjda samo prava ljubav jeste... Evo, ispričaću vam priču kako je nastala pesma i kako sam tek posle nekoliko godina saznala da sam ja njegova muza, godinama i sama ćuteći o tome... - počinje ona svedočenje.
„Zastajemo" pred kafanom „Kičer", tog toplog prolećnog dana u Vranjskoj banji 1973. godine, kada se na oproštajnom derneku povodom odlaska iz Vranja Zorana Miladinovića, tadašnjeg trenera „Dinama" i fudbalskog čuda s juga, okupio sav viđeni svet varoši i sva varoška lepota.
- Dragan je bio jedan od Miladinovićevih najboljih prijatelja, i naravno, došao je na proslavu. Drugarice su me zadirkivale da me netremice gleda, na šta zaista nisam obraćala pažnju sve dok nije prišao našem stolu i pitao da li može da sedne kraj mene. Zamolio me je za ples, dok su svi molili njega da uzme mikrofon i otpeva nešto. Izvinio se i odbio, rekavši da će im ostati dužan pesmu, ne nagoveštavajući na kakav će se način nedugo zatim odužiti Vranju... - a odužio se, zaduživši Vranje doveka, još istog dana.


3.jpg

- Mnogo godina kasnije saznala sam da je odmah posle našeg plesa, kada mi je rekao da sam jedna od najlepših žena koje je video, na salvetama i kafanskim računima sročio te stihove, uz koje ste se i vi, kako kažete, nebrojeno puta napili - nakratko smo opet ovde, u kišnom junskom danu, pa trkom nazad, u nedelju kada je pred kapijom Đorđevića zastala kolona limuzina.- Bio je to dan po proslavi, jutro. Pred kapijom se zaustavilo nekoliko automobila, iz jednog od njih je izašao Dragan i dozvao me držeći u ruci buket cveća. Manirom velikog gospodina i zavodnika, kakav je uistinu bio, poljubio mi je ruku, zagledao se u moje oči i gotovo bez reči okrenuo, vratio u automobili i nestao niz ulicu, zauvek iz mog života, barem sam tad tako mislila - buket je uveliko svenuo.
A reči i lik čoveka opijenog njenom lepotom počele su da blede u Lelinom sećanju, sve dok telefonski poziv Staniše Stošića, koju godinu potom, nije postavio međaš legendi.
- Zvučao je uzbuđeno dok mi je govorio: „Lelo, slušaj, moram da ti otpevam jednu pesmu i prenesem poruku čoveka koji ju je tebi u slavu napisao", rekao je, i po prvi put zapevao ono što je do danas doživelo nebrojeno pevanja i prepeva. Pevao je „Lelu Vranjanku", a ja sam skamenjena slušala njegov divni glas, ne usuđujući se da poverujem da peva o meni. Kako je završio sa pesmom nakratko je zaćutao i onda izgovori te reči koje i danas jasno čujem: „Kada joj budeš otpevao, reci joj da je to pesma posvećena njoj, i da je to onaj dug koji sam odužio Vranju! Nigde toliko lepih žena nisam video kao tamo, ali, opet, nijedna tako lepa kao Lela Vranjanka", glasila je Tokovićeva poruka posle koje sam, još u neverici, spustila slušalicu telefona - međutim, kako priznaje, prema pesmi je dugo bila ravnodušna, ne osećajući se kao deo te tužne ljubavne priče.
Pesma je u međuvremenu zaživela, otrgla se kontroli i nadvisila vapaj zaljubljenog čoveka, postavši Partenon nesrećnih ljubavi.
Dok se Vranje grozničavo trudilo da otkrije o kojoj je Leli reč i dok su se Vranjanke upinjale da dokažu da su baš one Lela iz pesme, prava heroina je ćutala i živela svoj život srcelomke i boema, nalik ocu Miti, kojeg je kroz život takođe vodila maksima: samo jednom se živi!
- Volela sam, i danas volim kafanu, onu pravu, staru vranjansku, sa dušom. Kada bi se naručila i zapevala „Vranjanka" ćutala sam, pomalo postiđena zbog svega. Ne zbog pesme, predivna je i nabijena iskrenom emocijom, već zato što nisam mo jgla da prihvatim činjenicu da postajem deo legende, deo nezaborava, za koji nisam verovala da mi pripada. Ne verujem ni danas! O meni su drugi govorili da sam jedna od najlepših Vranjanki, a ja toga nikad nisam bila zaista svesna. Volela sam i volim život. Volela sam da se doteram, da udarim štiklom o kaldrmu i prošetam čaršijom posred glavne ulice, svesna da mnoga muška srca pate za mnom i da me prati stotinu pogleda, ali to nisam činila zbog toga, niti sam ih s namerom slamala. Volela sam i bila voljena, ali uvek sebe doživljavala kao drugarčinu i lafčinu više negoli kao fam-fatal - vraćamo se na priču o neželjenom otkrovenju i teretu koji je donela slava, ničim neželjena i još manje blagoslovena.- Staniša je u mnogim intervjuima govorio o svojoj drugarici Leli Vranjanki, ali obazrivo, znajući da ne želim nikakvo eksponiranje, tako da nikad nije pomenuo nadimak Numerka, koji me je izdvajao od ostalih Leli kojih je Vranje prepuno. Međutim, jednog dana, možda i čitavu deceniju pošto se pesma zavrtela, jedna novinarka došla je kod mene i rekla da zna da sam ja ta lepa Vranjanka iz pesme i da želi da uradi priču sa mnom. To je bio početak, to je bio i kraj, saznalo se, a ja nisam previše uživala u tome. Ne možete da zamislite kako sam se neprijatno osećala kada se negde zapeva ta pesma, a mene pozovu da ustanem, ili se popnem na binu, praćena rečima: „Ovo je ta legendarna Lela Vranjanka, opevana za vek i vekove"... Ne zbog toga što sam nešto glumatala i femkala se, već zato što sam vodila jednostavan, ispunjen i srećan život kojem nije trebala nikakva reklama ni pesma da bi ga učinile ispunjenijim. Međutim, vremenom sam se svikla i na to, pa sad i sama zapevam „Vranjanku" kad se gde povede, mada mi je, priznajem, najomiljenija pesma „Svirajte mi čalgiji", ona predivna setna makedonska, o žalu za mladosti, a samo za njom iskreno žalim - veli, prisećajući se poslednjeg susreta sa Draganom Tokovićem, kada nijedno od njih nije imalo hrabrosti da prizna, odnosno, upita ono drugo pitanje koje će doveka ostati nedorečeno...
- Šetala sam sa drugaricom Knez Mihailovom ulicom u Beogradu, kada smo iz kafane „Grčka kraljica" začule muziku i odlučile da uđemo. Za klavirom je bio niko drugi do Dragan, pa sam odlučila da mu preko konobara poručim: „Pozdravila te Lela Vranjanka"... Čuvši to, okrenuo se i potražio me pogledom po sali, raširio svoje lepo lice u osmeh i došao za naš sto. Dugo smo razgovarali o svemu osim o pesmi, valjda čekajući da je se onaj drugi dotakne, ali... Nisam ga ništa pitala, nisam ga posle toga nikad više ni videla, mada bih danas sasvim sigurno učinila drugačije - odlutala je pogledom, u kojem istina ima ponajviše od lepote koju je čovek tragične sudbine opevao u nekoliko vanvremesnkih strofa, na nekoliko kafanskih računa...
Ne upitavši ga ništa, Jelena Đorđević učinila je najveću uslugu Leli Vranjanki, jer odgovor bi možda obesmislio sve.
Pesma odavno nije samo njihova, koliko god da njihova nikada i nije bila, već „kafanska liturgija" naraštaja prošlih, sadašnjih i, sasvim sigurno, budućih.
Svih koji su u ime nesrećnih ljubavi makar jednom razbili čašu o kafanski pod, bilo onih izjavljenih kao nekada pred kapijom Hercegovačke 20 u Vranju, bilo prećutanih, kao biografa naših duša - Dragana Tokovića.
Ko nije voleo, taj nije patio. Kome nije došlo da vrisne i zaplače uz Lelu Vranjanku, taj nije ni iskreno voleo, niti iskreno patio.
Porodični nadimak - Numerka ostalo od dede kojem je sva roba bila „prva numera"
Kako se stari Vranjanci, odnosno stare vranjanske porodice znaju i prepoznaju po nadimcima koji se kao amanet prenose sa kolena na kolena tako je i Jelena Đorđević bila i ostala najpoznatija kao, rekosmo, Lela Numerka.
- Nadimak je ostao od dede Zamfira, čuvenog domaćina i trgovca, koji je na pitanje kupaca: „Kakva ti je roba, gazda?" uvek odgovarao: „Prva numera". Iliti, što bi danas rekli, najbolja, broj jedan, pa tako i ostade to Numera kao naša porodična odrednica i znamenje. Nema ovde, u starom delu Vranja, nedaleko od baba Zlatine ulice u kojoj je živeo naš Bora Stanković, porodice koja nema nadimak - objašnjava heroina jedne od najlepših ljubavnih pesama.


 
Poslednja izmena od urednika:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Što se bore misli moje - knez Mihajlo Obrenović

Knez Mihailo je imao jednu crtu u svom karakteru: voleo je žene, ali i one njega.

Bio je muževan, lep, elegantan, sanjar, sentimentalan, romantičan, muzikalan, vanredan igrač, strelac, jahač.

Uopšte, zanosno otmen čovek, tip kavaljera, džentlmena i dendija - kako su o njemu pisali savremenici i biografi. Dakle, drugačiji od oca. Miloš je prema ženama bio sirov i surov. Kažu da je Mihailo osećanja nežnosti i nostalgije poneo od majke - kneginje Ljubice, koja je bila vrlo osetljiva žena.

Knez Mihailo Obrenović je imao četiri velike ljubavi.

Iz ljubavne romanse sa šesnaestogodišnjom Marijom Berkhauz, ćerkom lekara iz Rogaške Slatine, rodio se sin Viljem-Velimir (1849). Vanbračnog sina knez je priznao, kao i njegovu majku Mariju.

A onda - jedna Nemica, plemkinja, ušla je u život našeg kneza, ali su njeni roditelji bili protiv ovoga braka.

Zatim, zavoleo je kneginju Juliju Hunjadi.

S Julijom, Mihailo je bio u braku devet godina. Knez je voleo Juliju. Ali, Julija, Julija... Saznao je za njenu vezu s knezom Karlom Arenbergom. Jedanaest godina posle smrti kneza Mihaila, Julija se i udala za kneza Karla Arenberga. Umrla je u Beču 1919, u 88. godini.

Međutim, najveći ljubavni jadi kneževi počeli su kada se zaljubio u svoju sestričinu Katarinu. Čaršija i Dvor zgražavali su se nad "rodoskrvnjenjem i nemoralom". U ogorčenju, naročito se isticala Pravoslavna crkva, do koje je knezu mnogo stalo. Skoro tri godine patio je knez i bio u dilemi "biti il' ne biti". Na kraju, knez je i verio Katarinu. Smrt ga je sprečila da se s njom i venča. Ljubav prema Katarini knez Mihailo je odneo u grob.

Čovek velike kulture i obrazovanja, knez Mihailo negovao je i umetnost. Najviše je voleo muziku. U njegovo doba, krenule su one "velike muzičke zabave" - uz vojnu muziku, za uveseljavanje publike.

Prilikom svojih boravaka u inostranstvu, često je posećivao dvorane gde su održavane kulturne priredbe. Naročito, je voleo operu. Svirao je klavir. Jednom prilikom kada je boravio u Kragujevcu, odsvirao je čitav klavirski koncert. Iz inostranstva je kupovao note o svom trošku. Gospodina Anastasa Jovanovića molio je da mu iz Beča pošalje celu partituru "Travijate", što je ovaj i učinio.

Od kompozitora, najviše je voleo Mocarta. Žalio je što mu narod nije muzički obrazovan. Pozvao je u Beograd Kornelija Stankovića (1861), koji se nalazio u inostranstvu, da bi kod "Srpske krune" održao tri koncerta na kojima su bili kneginja Julija i knez Mihailo. Zamolio je Stankovića da posle koncerta pođe po Srbiji i da u narodu notno zabeleži srpske pesme i spase ih od zaborava. I u ovom slučaju, videla se "velika žeđ" kneževa za podizanjem kulture u svome narodu.

Veruje se da je knez svoju pesmu "Što se bore misli moje", napisao u Beču. Da li zbog neverne kneginje Julije ili patnje zbog nedozvoljene ljubavi sa maloletnom Katarinom? U životu kao i u ovoj pesmi, knez pati. Razapet između dve ljubavi, ponosa, džentlmenstva, poroka, čežnje...

Ljubavni jadi muče kneza. I rađa se pesma "Što se bore misli moje". Svaka analiza ovih stihova, suvišna je. Jedno pitanje ostaje: Julija ili Katarina? Ili obe? Nije li duševna borba zrelog muškarca i kneza Srbije bila u kontrapunktu duše koja je istisnula ove stihove? To najbolje govore stihovi pesme, iz "srca iščupane" - kako mi je jednom, u dugim noćima vina i toplih razgovora u "Srpskoj kafani", rekao pesnik Branko Miljković.

Ne zna se ime autora muzike na stihove kneza Mihaila Obrenovića. Jedni smatraju da se radi o građanskom nemačkom licu, drugi o staroj herbejskoj melodiji. U njoj ima sinhronizovanog građanstva, plemićke sete i elegancije, Beča i starih beogradskih sokaka. I našeg plemenitog i lepog kneza Mihaila Obrenovića i njegove ljubavi.

Klavirski virtuozno-briljantno i osećajno, na melodiju "Što se bore misli moje", kompozitor Kornelije Stanković uradio je varijacije na tu temu. Prvo u Beču, a zatim širom Srbije i Evrope, Stanković je oduševljeno izvodio ove varijacije, praćen dugim i iskrenim aplauzima.

Izvor: "Glas javnosti", autor Ž. Petrović

Što se bore misli moje

Što se bore misli moje.
Iskustvo mi ćutat' veli.
Bež'te sada vi oboje,
nek' mi srce govori.

Prvi pogled oka tvoga,
sjajnom suncu podoban,
ranio je srce moje,
učinio robom ga.

Da te ljubim, ah, jedina,
celom svetu kazaću,
samo od tebe, ah, premila,
ovu tajnu sakriću.


 
Poslednja izmena od urednika:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Kako su istinite priče postale pesme

Kako su istinite priče postale pesme

Dimitrije se ubio na grobu neverne žene, Jeremija Krstić zaista je bio tobdžija iz Toponice, a "belo Lenče" do smrti proganjalo svoju ljubav iz mladosti Teško je i zamisliti slavlje u Srbiji na kojem se, pored svakojakih muzičkih sadržaja, ne čuju i neke stare, narodne pesme. Od zaborava ih čuvaju pevači i kafane, ali i pravi ljubitelji sevdaha, boemi, ljubitelji atmosfere, štimunga i davno potisnutog derta. Za razliku od nekih drugih, savremenih i na brzinu sklepanih, većina ovih pesama sačuvala je dušu, jer su, kako kažu, iz duše i života nastale. U njima su opevani stvarni događaji, ispraćaji na ratna polja, ljubavne drame, nedaće i radosti, i sve drugo što život nosi sa sobom.

Većina starih pesama, koja se i danas može čuti, nastala je tokom druge polovine 19. i početkom prošlog veka. Vremenom, iz prvobitnih verzija mnogo toga je promenjeno, aranžmani su prilagođeni savremenim zahtevima, ali je ostala priča o tome kada su nastale i kako.
Nedavno preminuli novinar i etnolog Mile Nedeljković godinama je istraživao nastanak pojedinih melodija, istinite priče pretočene u stih i rimu, a njegov obiman rad skoro je objavljen i u Srpskom običajnom kalendaru za narednu, prostu 2010. godinu. U njemu je, između ostalog, Nedeljković objasnio kako je nastala "Milkina kuća na kraju", kako su se u Stankovićevoj "Koštani" obrele pesme "Šano, dušo" i "Stojanke, bela Vranjanke", omiljene pesme Borine književne junakinje. Ovom prilikom opisujemo nastanak nekoliko i danas veoma popularnih pesama.

Žitelji nekadašnje Pogačarske male u Vranu i danas se sećaju Mileta Pileta. Za njih je Mile "onaj što ima pesmu", tačnije "tatko na Persu", jer je njegova ćerka Persida i sama živela u istoj mali... Niko danas pouzdano ne zna kada je Mile Pile došao na ovaj svet, jerbo mu je majka govorila da je rođen "one godine kada su zvezde padale". Nažalost, nijedna od njih ne beše srećna po mladog momka. Rano je ostao bez oca, a kao najstariji od petoro dece majka ga je, kao mezimca, prozvala Mile Pile.
Kao momak, obilazeći imanje u vranjskoj Gornjoj čaršiji, u dvorištu Koste i Agnije Stamenković spazio je i "ubavo devojče" po imenu Lenče. Vremenom, njegovi prolasci bivali su sve češći, a zadržavanja na kapiji sve duža. Ni Jelena (Lena) nije bila ravnodušna, pa je između njih ubrzo planula iskrena, mladalačka ljubav. Nažalost, tome su se usprotivili njeni roditelji. Od tada je Mile nailazio samo na zatvorenu kapiju i sklopljene kapke na prozorima. Belo Lenče je bilo pod stalnim prismotrom, pa su i njegovi dolasci bivali sve zaludniji.
Sve ovo posmatrali su i duhoviti Vranjanci, koji su Mileta i njegovu muku ubrzo "turili i u pesmu". Nastala kao obično zadirkivanje, pročula se "po vranjanske kafane i sokaci", pa je tako došla i do Jeleninih roditelja. Zbog nje odlučuju da je što pre udaju, a izbor je pao na bakalina Kostu Stošića. Venčanje i svadba, beleže ondašnji hroničari, održani su početkom februara 1898. godine.
Godinu i po dana kasnije ženi se i Mile Pile. Iz jedne ugledne porodice isprošena je Ljubica, ali time pesma nije zamukla. Ma koliko bio dobar i požrtvovan kao suprug, svaki put kada bi je dočula, a to bi bivalo počešće, sledilo je prebacivanje i optuživanje. Jednoga dana, u pratnji najstarijeg Ljubičinog i Miletovog sina, došao je mladi inženjer Mihailo Stošić da zaprosi njihovu kćer Persidu. Imao je samo jednu manu, bio je sin belog Lenčeta. Kada je za to saznala, Ljubica je pozelenela od besa.
- Šta?! Jas sas belo Lenče kao priju da se ljubim? Nikad!
I dvadeset godina posle smrti belog Lenčeta, koja je poginula u bombardovanju Beograda 1941. godine, Ljubica nije praštala mužu mladalačke grehe. Sve do novembra 1960. godine, kada je Ljubica tužno ispričala svoj san ćerki Persidi.
- Sa našeg Pileta ne valja. Tatko će ti umre. Sanjala sam noćas da dođe belo Lenče i odvede mi ga - rekla je Ljubica.
I doista, sledeće noći, Mile je umro. Uverena da ga je odvela Lenče, Ljubica nije htela čak da ode i na sahranu.
- Možda je i bolje što nije išla - ispričao je kasnije Mile Brbača, jedan od najbližih prijatelja porodice. - Na samom ulazu u groblje, naš sprovod se susreo sa svatovima. Mi smo išli za kovčegom ćuteći, a svadbari su pevali " Otvori mi, belo Lenče".


Krajem sedamdesetih godina prošlog veka, pesma "Ja sam ja, Jeremija", koju je prepevao Predrag Živković Tozovac, izazvala je u javnosti brojne polemike. Tada je nastala i polemika da li je ova pesma legenda ili zaista opisuje Jeremiju, vojnika iz Toponice. Redakciji nekadašnjeg lista "Sabor" javio se i Petar Krstić iz Niša, koji se obratio pismom:
- Ja sam potomak Jeremije Krstića, rođenog u Toponici ispod Suve planine, kraj Bele Palanke. U Prvom svetskom ratu bio je tobdžija prvog topa. Veseljak, svirao je frulu, pa je i sam sebi spevao pesmu. Zdepast, razvijenih ramena, crnih brkova i belih zuba, najčešće je izvodio na vašarima i skupovima, ističući sebe...


Stana-Avramovic-Karaminga.jpg
Stana Avramović Karaminga
Pesma "Dimitrije, sine Mitre" samo je jedna iz stvaralačkog opusa Stane Avramović Karaminge, koja je običavala da svaku životnu priču pretoči u pesmu. Međutim, za istinitu priču čula je od svoje majke, u njenom samrtnom času. Kakav je utisak ostavila na mlađanu Stanu ova priča, dovoljno govori i podatak da je tražila da je sa ovom pesmom, mnogo godina kasnije, isprate i na večni počinak.
Stana je dobila ime po tetkinoj ćerki, koja je ujedno bila i životni junak ove pesme. Pred kraj života, majka joj je ispričala istinu o rođaki Stani, koja je bila udata za Dimitrija i sa kojim godinama nije imala decu. Pročuje se, međutim, da je Stana jednu noć provela i sa nekim Stojanom. Toma, ujak njenog muža Dimitrija, pozove Stanu da to proveri.
- Kako te nije stid da nam obraz ukaljaš? Čuli smo da si bila sa Stojanom. Zar je to istina? - grdio je Toma.
- Istina je - odgovorila je Stana bez oklevanja. - Ali, ako sam s njim išla od merak, oči nek mi ispadnu, pa slepa po svetu da idem! Muka me naterala, znaš koja...
- Verujem ti - reče Toma. - Ali pošto je tako, nemoj sa Stojana. Ni on decu nema. Nego, idi sa Ristu Garabinu. On ni sam ne zna kol'ko ih ima.
Vest o Staninoj bremenitosti sve je obradovala. Stana, koja je za ondašnje prilike već bila baba (navršila je četrdesetu), bila je pošteđena svakog rada i kretanja. Nesrećom, posle teškog i bolnog porođaja, Stana je umrla, ali je dete preživelo.
U petak, posle pogreba, Dimitrije je obišao rodbinu, podsećajući da je sutra Stani prva subota. Na to je podsetio i svog ujaka Tomu, koji mu je tada rekao istinu.
- Ako, neka je Bogom prosto. Mi smo inače hteli da usvojimo dete, kad već nismo mogli da imamo svoje. A ovo mi je barem Stana rodila - rekao je Dimitrije.
Sutradan, na Staninoj svežoj humci, uz krstaču, stajao je Dimitrije. Pri kraju obreda, obratio se prisutnima:
- Ovde pored moje Stane da me kopate. Ne me doma nosite...
A onda je mirno izvadio pištolj i ubio se.
To je Karamingi ispričala majka Magda, Stanina tetka. U toj noći, koju je provela u bdenju kraj majčinog mrtvog tela, Karaminga je spevala pesmu "Dimitrije, sine Mitre". Ali dugo ju je skrivala, baš kao što je čuvana tajna o zloj porodičnoj kobi.

M.M.
(Press, 27. decembar 2009. godine)


Al' moram da stavim i moju omiljenu verziju ove divne pesme :)


 
Poslednja izmena od urednika:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Željko Bebek pevao Selmi nakon 38 godina

Evo priče o jednoj pesmi, koja nije narodna, ali je veoma važna za istoriju domaćeg roka.
Željko Bebek pevao Selmi nakon 38 godina

Osamdesettrogodišnja Selma Borić, kojoj je pesnik Vlado Dijak 1949. godine posvetio pesmu koju je 1974. godine snimilo Bijelo dugme, gostovala je u emisiji "Osmi kat" na hrvatskoj televiziji. Nakon 38 godina Željko Bebek je u toj emisiji otpevao pesmu "Selma" ženi o kojoj je napisana.

205246_selmayoutube_hs.jpg

U razgovoru sa voditeljkom Danijelom Trbović, Selma Borić se prisetila upoznavanja sa Dijakom, kada je imala samo 16 godina.


Njih dvoje su se sreli kada je putovala za Sarajevo. Pomogao joj je da ponese kofer i ispratio je na voz. Kada se smestila, Dijak joj je sa perona uzviknuo: "Ne naginji se kroz prozor!"

Godinama kasnije, grupa Bijelo dugme je otpevala sada već legendarnu pesmu, a u emisiji "Osmi kat" još jednom ju je izveo Željko Bebek.

VIDEO> Pogledajte insert iz emisije:


Izvor: Blic Online
 
Poslednja izmena od urednika:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Велимир Рајић или опело несрећној љубави

Велимир Рајић или опело несрећној љубави


И СРУШИШЕ СЕ ЛЕПИ
98152540.jpg

mojip.jpg


Српска историја га не памти као јунака с ратишта, што је желео, већ као поету чији живот је обележила једна песм

2.jpg

Tај догађај не наводе само уџбеници историје: овековечен је на старим гравирама, опеван десетерцем, живи у усменом предању и памти се у народном сећању.
Пролеће 1815. године. У јеку је Други српски устанак. На Љубићу, недалеко од Чачка, по шанчевима, прса у прса, жестоки окршаји између Срба и Турака. „Јунак Рајић, кад виде да се Срби помутише и осуше бегати, повика: ’Не бежите, браћо, но удрите, од Бога не нашли! Како би своје топове оставили!? Знате ли како нам је без њи’!
Како нам ваљају свуд и свакада!’ А кад виде да га нико не слуша, он викне овако: ’А оно ћу ја код њи остати на оба света и до века!’ Турци јурну у шанац, а Рајић, имајући у десној руци сабљу, а у левој пиштољ, убијајући и секући Турке и бранећи сам Србске топове, славно погине, где сав исечен на комаде буде, да му се ни трага од тела његовог наћи није могло.”
Овако је погибију Танасија-Танаска Рајића, чувеног Карађорђевог барјактара, родом из села Страгара у нахији крагујевачкој, описао песник и историчар Сима Милутиновић Сарајлија (1791–1847) у „Историји Сербије од почетка 1813. до конца 1815”. Приказ Танаскове јуначке смрти, 25. маја 1815. године, може да се сматра веродостојним, јер је Сарајлија тада писар код устаничких вођа, дакле, сведок или учесник одлучујућих историјских збивања кад је 1500 устаника извојевало победу над 5000 Турака. Личност Танаска Рајића опеваће и у познатом епу „Сербијанка”.
Непун век касније Србија је у балканским ратовима. У лето 1913. године воде се тешке битке између српске и бугарске војске. Исцрпљена и још неопорављена од Првог, земља је сад угрожена Другим балканским ратом. Поред редовне мобилизације, јављају се и бројни добровољци способни за борбу.
Окружен књигама, један младић 4. јула 1913. године исписује своју последњу вољу:
„Сматрајући да као Србин, као син и пуноправни грађанин ове земље, имам права да се за њу и лично жртвујем – полазим сутра на бојиште.” Из жеља које затим наводи уочава се несумњива племенитост и искрено родољубље: моли да се забораве и опросте све позајмице које је учинио појединцима, али и да му се, погине ли или умре у рату, не држи никакво посмртно слово, већ да све буде „скромно, тихо, повучено”. Да ли се у том одважном момку, док је дрхтавом руком писао ову судбоносну одлуку, по ко зна који пут снажно јавио спомен на његовог славног претка из шанца на Љубићу? Уз Стевана Синђелића и Васу Чарапића, историја устанака у Србији уздиже и Танаска Рајића као оличење родољубља, јунаштва и саможртвовања. По тој дубокој оданости свом народу спомињаће и његовог унука Велимира. Али, овај Рајић незаобилазан је и кад је реч о српском песништву, поготово оном после Војислава и Змаја, у првој деценији 20. века.


Све је било бол


Ма колико то желео, никада није отишао на фронт, ни у том, балканском, ни у светском рату, који ће Србију да захвати већ следећег лета. Као одговор на аустријске претње, српска влада објављује 25. јула 1914. године проглас о општој мобилизацији у коме стоји и ово:
„Сматрамо за дужност позвати народ на одбрану отаџбине, верујући да ће се нашем патриотском позиву сваки радо одазвати.”
Рајић се поново јавља као добровољац, али је војна комисија опет строга и непопустљива: у униформу и под оружје могу само здрави и снажни. То, нажалост, није и овај танани, бледуњави младић: у његове груди поодавно се населила „жута гошћа”, зла коб српских књижевника, песника поготово.

3.jpg

Може да се претпостави кроз какве је и душевне патње пролазио Велимир Рајић: уместо пушке, борбе и јуриша, он се није одвајао од марамице у коју је кашљао, свестан од ране младости да му нема лека. Грудобоља, међутим, није његова једина несрећа: то слабашно тело мучи и епилепсија, или падавица, ужасна болест због које је, не знајући кад ће и где да га обузме њен мучни напад, принуђен да избегава друштво. Далеко од бојишта, такав не може да брани своју земљу и свој народ нити да изведе чин који би бар подсетио на онај незаборавни његовог деде Танаска.
Будућност ће да га спомиње као поету, а не као бојовника. Остаје му да вене у Београду, да у часима самоће и замишљености пише сетне стихове или горке исповести на страницама свог „Дневника”. Немоћно ће да гледа све оне ратне страхоте које ће да задесе престоницу: ужасно бомбардовање, разарање и паљевине, масовно страдање, пљачке, глад.
У месецима кад је Београд био ослобођен, од децембра 1914. до октобра 1915. године, Велимир Рајић уређује „Ратне записе”. Осмог дана октобра, док се аустроугарски војници искрцавају на београдски кеј, мајор Драгутин Гавриловић држи гласовити говор браниоцима, „пуку који је жртвован за част Београда и Отаџбине”. Следе драматични дани и месеци кад ће цела Србија да се покрене у мукотрпно и неизвесно повлачење.
И Велимир Рајић је приморан да напусти град који је толико волео. Опет чује грмљавину непријатељских топова и види страшне облаке црног дима изнад београдских кровова. Његово тело сад је сасвим изнурено: полажу га у кола с воловском запрегом која дуго и споро, по киши и хладноћи, путују ка Горњем Милановцу. Ту стиже 20. октобра. Смештају га у кућу његове стрине Јелке Рајић. Сутрадан, предвече, обраћа се с постеље окупљеној родбини: „Сви сте ви луди што се трудите око мене!” Затим је стиснуо рукама груди и уздахнуо: „Ах, моје песме!” То су му, у тридесет шестој години, биле последње речи.
„Сиромах Рајић!”, дирљиво пише Бранислав Нушић у мемоарској књизи „Деветсто петнаеста” сећајући се оних тренутака кад је, негде у повлачењу, сазнао за његову смрт. „Слаб и иначе, и свој рођени живот је једва носио, а наишао овај слом те му наваљао на душу тешке болове.
Он се није жалио, није се ни јадао ни вајкао, он је јаукнуо при свакој недаћи које су почеле сналазити нашу отаџбину. А несрећа се низала за несрећом, слом за сломом и јаук за јауком и – он је пресвиснуо. Биће му је било бол, сав живот његов био је један тежак бол, био је песник болова, и умро је као жртва болова!”


Где надежда моја мре...


„Он је био културан и отмен у правом смислу речи”, приказује га Јаша Продановић (1867–1948), познати професор, политичар и књижевни историчар који је такође блиско познавао Велимира Рајића.
„Био је благ и толерантан. Непријатеља није имао сем своје свирепе болести. Имао је више спреме и знања него што је хтео показати.”
Болест ће да му обележи и спута већ рано детињство, па је сасвим природно да се Веља, син угледног београдског судије Јеврема Рајића, сасвим окрене књизи и учењу. Рођен у Алексинцу 20. јануара 1879. године, живеће у Београду, у садашњој Светогорској улици, донедавно Иве Лоле Рибара. Некада је носила поетично име Два бела голуба, по познатој оближњој кафани. Ту, на Палилули, недалеко од данашњег Радио-Београда и Атељеа 212, пре стотинак година налазиле су се скромне породичне куће с двориштима, калдрмом, чесмама, баштама, воћем... Био је то својеврстан поетски „кварт”: у Рајићевом комшилуку живели су Јован Илић и његови синови Милутин, Драгутин, Војислав и Жарко, сви песници, затим од Велимира годину млађи Владислав Петковић Дис, као и Милутин Бојић, најмлађи и најдаровитији изданак тадашњих нараштаја српске поезије. Као дечак, Велимир је виђао најчувеније српске писце и друге знамените личности од науке и уметности како иду у посету Јовану Илићу. Вероватно је тада и сам пожелео да доживи бар део њиховог угледа и славе...
Школује се у Другој мушкој гимназији, а затим студира Филозофски факултет. Завршава га у року, у двадесет четвртој години. Тада, 1903. године, Министарство просвете поставља га за суплента француског језика – професора приправника – у гимназији коју је и сам похађао и у чијим клупама тада седи ученик Милутин Бојић. Још док се школовао, Рајић је маштао да ради као професор, али остварење те жеље спречава болест. Она ће немилосрдно да покоси и све остале његове наде. С тугом се заувек опрашта од учионице и младих, знатижељних ђачких лица и постаје службеник у администрацији Министарства просвете. Међутим, ни ту не остаје дуго: 1908. године опет је премештен, сад у Народну библиотеку, где ради једнолични посао обичног писара.
Живко Милићевић, књижевник, новинар и значајни међуратни уредник књижевне рубрике „Политике”, записује:
„...Велимир Рајић је у свом куту, у тишини библиотеке коју би нарушавало само превртање листова, подсећао на какву залуталу сенку: толико је било нечег тихог и у његовој речи и у његовом покрету.”
Те исте, 1908. године, објављује скромну књижицу „Песме и проза” са само двадесет пет песама и две лирске новелете. Па ако и нису тако мелодични и мисаоно садржајни као они Милана Ракића, Диса или Симе Пандуровића, Рајићеви стихови сигурно су несвакидашње потресни и искрени: његова патња, безнађе и жал над сопственом судбином лишени су ма каквог помодарства. А кад им се присаједине и записи из „Дневника”, добија се целовита суморна слика једног уистину несрећног и човека и песника.

Смем ли волети?

Његови савременици сведоче да је изгледом и понашањем личио на свеца који је сишао са иконе: тужних, тамних очију, тих и увек замишљен, корачао је полако и нечујно, као у зебњи да ће пореметити нечији мир. Одличан студент и поета од кога се много очекује, Рајић је већ тада зналац француског и руског језика. Преводи књижевне прилоге за часопис „Звезда” који уређује Јанко Веселиновић (1862–1905). Захваљујући тој сарадњи, двадесетједногодишњи студент друге године факултета упознаје Персиду-Пепу Веселиновић, малолетну Јанкову кћерку.
У пролеће 1900. године, тајећи од Јанка, Велимир у њен споменар уписује: „Листак ће овај пожутети, писмена ће ова побледети, али ће спомен на Вас остати вечно свеж, светао и чист.” У сећању под речитим насловом „Другарица Веља” о томе пише Мага Магазиновић, једна од најпознатијих новинарки у историји српског журнализма, иначе Рајићева колегиница са студија:
„Његова прва љубав била је безазлено девојче, кћи Јанка Веселиновића. Простодушност, природност, смерност занели су га. Веровао је да и она њега ’помало воли’. Али то је био његов сан. Варао се надом: оздравиће, стећи право на љубав, на породичну срећу, за којом је чезнуо до краја. Била је то варка. Она се удала. Он одболовао и измирио се са удесом.”

4.jpg
Карађорђев барјактар Танаско Рајић на слици Петра Раносовића

А он је од песника чији је и живот и дело заувек обележила једна жена, једна љубав и једна песма: њени стихови засениће и надживети све остале.
Звала се Косара Бобић. Такође је студирала Филозофски факултет, „имала је паметне очи” и дугу, тамну косу коју је свијала у пунђу. Лепа и продуховљена девојка „из краја”: станује у комшилуку, у Ратарској улици. Виђају се на факултету, чак и шетају заједно по Калемегдану. Он јој пише писма и посвећује песме. Заљубљен је и – несрећан. У осами, записује: „Ја волим. А смем ли ја уопште волети? Младост, здравље, љубав, живот... Све саме за ме непознате ствари, забрањени плодови...”
Иако очајан, покушава да буде и духовит: „Данас ми је опет зло, само много горе него јуче: пао сам... Моја болест, заједно са човечанством, дивовским корацима напредује.” Вероватно „напредују” и Косарина осећања према њему јер га више не гледа само као колегу са студија и познаника из суседства. Све ће, ипак, надјачати разум, поготово после тужног догађаја у њеној кући...

Сумрак једног јутра

Фебруарски снег 1903. године прекрио је палилулске кровове и сокаке. Велимир Рајић пртином долази у Косарину кућу где затиче само њену мајку. И док седи и разговара с њом, одједном се руши и губи свест. Увече се исповеда:
„Данашњи дан је за мене смрт... али не, не смрт, јер то би за ме био спас, већ нешто много горе, страшније, ужасније... Да сам при руци имао каква год оружја, ја бих се убио.” Заносне записе о љубави замењују од тог дана суморне мисли о болестима којима лека нема. Сматрајући да ни дневничке белешке ни стихови више немају никаквог смисла, зариче се да убудуће никада неће умочити перо у мастило. Међутим, судбоносни догађај који је уследио нагнаће га да не испуни ову заклетву.
„...Јутрос је одигран свршетак трагедије моје љубави”, опет поверава хартији свој очај млади суплент Рајић. „Она се јутрос, на јутрењу, венчала, наравно с другим. По свршеном обреду, и ја сам, са осталима, пришао и честитао... Она ми је лепо захвалила. А можда она и не слути да је њено венчање било опело мојој љубави.” Наиме, тог дана, 12. октобра 1903. године, на Михољдан, Косара Бобић удала се за познатог београдског професора Глишу Елезовића. Исте вечери, као да истичу из самог срца, потекли су стихови: „И срушише се лепи снови моји, / Јер главу твоју венац сад покрива...”
Две године касније, 1905, у угледном „Српском књижевном гласнику” појављује се песма од десет правилних строфа под насловом „На дан њеног венчања” испод које је стајало – Велимир Рајић. Од тада, већ 107 година, она је једна од најомиљенијих у целокупној српској љубавној поезији и деценијама се пева као староградска мелодија.
Колико сличних судбина су опевали њени стихови... Кад су објављени, знало се у целом Београду, не само у књижевним круговима, коме су посвећени и којим поводом су испевани. За њих је песник примао честитке не само од пријатеља, већ и сасвим непознатих читалаца. Да ли су при том наслућивали колико је његове душе и јада уткано у сваку строфу? Као млад човек, чији се „срушише лепи снови”, болнији, тиши и повученији него пре, одлазио би повремено у самотне шетње по гробљу. Али, Велимир Рајић није био и усамљеник: људи су волели његову мирноћу и отменост и ценили његово образовање и речитост. Иако није био боем, седео је у познатим београдским кафанама тог доба са Дисом, Матошем, Чича-Илијом Станојевићем, Добрицом Милутиновићем, Симом Пандуровићем, Жарком Илићем, Милутином Бојићем... У његову кућу су, поред осталих, радо долазили Петар Кочић, Светозар Ћоровић, Алекса Шантић... Знаменити словеначки писац Иван Цанкар га је називао братом.
До краја живота маштао је о сасвим обичној породичној срећи: жена, деца, „ту мала кућа”, цвеће. Међутим, „то је слика дома што никад, никад, никад бити неће!” Срећа је мимоишла и Косару Бобић, удату Елезовић. На спомен Рајићеве љубави, његових стихова и њене удаје, само би, са сузама у очима, уздахнула: „Судбина...” Она у Скопљу, у зиму 1919. године, доноси Косари грип од кога умире после неколико дана. Пренесена је на београдско Ново гробље, Велимир Рајић такође. Судбина: почивају у суседним парцелама.

5.jpg

НА ДАН ЊЕНОГ ВЕНЧАЊА

И срушише се лепи снови моји,
Јер главу твоју венац сад покрива,
Крај тебе други пред олтаром стоји –
Проста ти била љубав моја жива.

Честит’о сам ти. И ти рече: „Хвала!”...
А да ли знадеш да се у том часу
Гранитна зграда мојих идеала
Сруши и смрви и у пеп’о расу?

Ал’ не! Не видим од тога ни сена;
По твоме лицу радост се разлива...
И свршено је! Ти си сада жена –
Проста ти била моја љубав жива!

Ја нећу клети ни њега ни тебе,
Ни горку судбу што сам тебе срео;
Ја нећу клети чак ни самог себе,
Јер ја бих тиме своју љубав клео.

И нашто клетве! Нашто ружне речи?
О срећи својој човек вазда снива;
Бол, јад и патњу смрт једино лечи,
Проста ти била моја љубав жива!

Па пођи с Богом! Још ти могу рећи:
Да Бог да сунце среће да ти сија!
Све што год почнеш свршила у срећи!
Са твоје среће бићу срећан и ја.

И сваког дана ја ћу да се молим
Кад звоно верне у цркву позива...
Ја нисам знао да те тако волим,
Проста ти била моја љубав жива!

Чуј, Боже, молбу моје душе јадне:
Сва патња што си пис’о њој, к’о жени,
Нек’ мимоиђе њу, и нека падне
На онај део што је писан мени!

Услиши ову молитву, о Боже!
И душа ће мирно да почива;
И шапутаће вечно, док год може:
Проста ти била моја љубав жива!

И онда када дође оно доба
У ком ће земља тело да ми скрива,
Чућеш и опет са дна мога гроба:
„Проста ти била моја љубав жива!”

6.jpg

Аутор: Иван Лончар
Илустровао: Драган Максимовић
Извор: Политикин забавник








 
Poslednja izmena od urednika:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ona je „đubre“ iz Čorbine pesme

Biljana Nevajda Šević, večita inspiracija Bore Đorđevića

Ona je „đubre“ iz Čorbine pesme

Bila je voljena, obožavana, lepa a opevana je kao - đubre.


1.jpg

Tri puta se Bora Đorđević hvatao olovke zbog Biljane Nevajde Šević i dve pesme, napisane u trenutku ljubavnog neprebola, postale su veliki hitovi „Riblje čorbe“. Treća ih je pomirila.


Kasne su sedamdesete i Biljana, tada jedna od najpoznatijih jugoslovenskih manekenki, kreće u Sarajevo i u novi život, a Bora, s kojim se izvesno vreme zabavljala, zove je da se oproste. Nalazi ga u kafani „Pod lipom“, a on kao da je upravo izašao iz pesme koju će joj ubrzo pročitati: bio je za šankom, mrzeo pomalo i sebe i druge... i onda joj je u dahu izrecitovao pesmu čiji refren poentira onim čuvenim „ostani đubre do kraja“.

2.jpg

- U tom trenutku pesma i nije ostavila neki naročiti dojam na mene. Zasmetalo mi je ono „đubre“, ali nisam pridavala tome pažnju jer sam bila zaljubljena u drugoga - seća se Biljana.


Njen odlazak bila je bolna inspiracija za još jednu legendarnu pesmu koju je Bora napisao tu, na licu mesta - „Dva dinara druže“. I opet su stihovi išli na račun lepe manekenke: „sve što iole vredi palo je u vodu, opet me je žensko napravilo volom, igrao sam samo epizodu“.

Izvor: Blic Online



 
Poslednja izmena od urednika:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Životna priča: Miloje Popović Kavaja, novinar, pesnik i diplomata

On je napisao tekst za Marš na Drinu


Malo ko zna da je stihove za „Marš na Drinu“, čuvenu koračnicu Stanislava Biničkog, posvećenu hrabrosti srpske vojske u Velikom ratu, napisao - jedan novinar.

1_zpsa60547fe.jpg

Miloje Popović Kavaja

Čekala je čuvena pesma čak pet decenija da bi dobila stihove: a napisao ih je novinar, književnik i diplomata - Miloje Popović Kavaja (77).

Kao dvadesetosmogodišnji mladić Miloje Popović je 1964. napisao stihove za čuvenu kompoziciju povodom pedesetogodišnjice Cerske bitke. On je u to vreme bio sekretar Opštinskog komiteta Palilule, zadužen za ideološki rad i predsednik Kulturno-umetničkog društva „Ivo Lola Ribar“.

3_zps17a5055b.jpg

Filozofija: Pad ne znači sunovrat, već vrlo često napredak.

- Hor je hteo da izvede delo velikog kompozitora. Ne znam odakle mi hrabrosti, ali sam napisao stihove. Trebalo je napisati reči koje će se pevati uz originalni ritam marša, sadržati sve ono što je inspirisalo autora kompozicije i dočarati duh tog vremena - kaže za „Blic“ Miloje Popović.

Angažovali su se i kompozitor Milan Bajšanski i dirigent Dušan Maksimović preko koga je Popović i stupio u kontakt sa ćerkama čuvenog kompozitora.

- Svidela im se poema i dobili smo saglasnost porodice - dodaje sagovornik.

4_zps0e6626d1.jpg


U prilagođavanju stihova muzici pomogao je Stefan Uskoković, a produkcija ploča RTV „Beograd“ snimila je prvu ploču u izvođenju orkestra „Carevac“ i sa vokalnim solistom Ljubivojem Vidosavljevićem.

- Iako je bilo vreme komunizma, i sigurno je bilo onih koji su u poemi videli nacionalizam, niko me nije dirao. Uvek sam bio „umiljato jagnje režima“, a i Tito je govorio da voli taj marš - dodaje Popović.

Mnogi su gubili opklade verujući da je reči „Marša na Drinu“ napisao još za vreme Velikog rata nepoznati autor iz naroda.

Popović dodaje da je u pripremi knjiga povodom stogodišnjice Cerske bitke i slavne melodije Stanislava Biničkog.
U njegovoj raznovrsnoj biografiji upisano je da je autor više od 30 knjiga. Jedna od velikih ljubavi je i fotografija.

- Imam arhivu od 20.000 fotografija, događaja i ličnosti iz skoro 100 zemalja koje sam proputovao - kaže Kavaja.

Od detinjstva je zavoleo pisanje, a povremeno upotrebljava pseudonim Kavaja, što je predratno ime oca Gojka. Novinarstvo iskustvo sticao je u omladinskim i studentskim listovima, ali pravi iskorak u ovu profesiju napravio je posle nesvakidašnjeg boravka u Alžiru.

- Međunarodna unija studenata organizovala je omladinski kamp u Alžiru, kao izraz prkosa francuskim vlastima jer su njihovi vojnici u jednom bombaškom napadu srušili školu i ubili 11 mališana. Iz naše zemlje je u selo Sakijet Sidi Jusef otišlo nas petoro i tamo smo dva meseca radili na obnovi porušene škole. Bili smo na puškomet od karaule Legije stranaca i više puta u rizičnim situacijama - navodi Popović, koji je 2004, povodom 40. godišnjice revolucije, proglašen za narodnog heroja Alžira.

Priče iz Alžira odvešće ga i u „Politiku“, gde će od 1966. do 1972. kao profesionalni novinar pokrivati međunarodna, ali i domaća društvena i politička zbivanja. S te adrese odlazi na dužnost savetnika za štampu i kulturu Izvršnog veća Srbije, a potom u Njujork.

- Tamo sam od 1974. do 1978. bio direktor Informativno-kulturnog centra Jugoslavije i u Njujorku

sam napisao i „Poemu o Tesli“, koja je ušla u antologiju „Amerikana“. Malo ko je u to vreme znao o velikom naučniku, ni na Nijagarinim vodopadima nije bilo nikakvog obeležja. Oformili smo jugoslovensko-američku radnu grupu i za tri meseca podigli spomenik Tesli na Nijagari - navodi Popović i dodaje da bi uskoro trebalo da bude objavljena i njegova knjiga “Drugi život Nikole Tesle“.

Zbog „Poeme o Njujorku“ proglašen je 1976. i za pesnika godine te svetske metropole. Po povratku u Beograd Popović je postao prvi generalni direktor Sava centra, sa duplim mandatom od osam godina. Tokom rata, razoračan raspadom države, odlazi u Ameriku. Ali 1996. vraća se u Beograd.

- Pad ne znači sunovrat, već vrlo često napredak - zaključuje Kavaja, čiji stihovi za „Marš na Drinu“ su dobili najviše glasova na referendumu za srpsku himnu 1992. godine. Odluka o himni, ipak, bila je ostavljena za kasnija vremena.

Dobitnik Vukove nagrade

2_zps77351869.jpg

U Vašingtonu: Prilikom Titove posete Americi

Miloje Popović Kavaja je rođen 28. jula 1936. u Beogradu, gde se školovao i završio Pravni fakultet. Član je Udruženja književnika Srbije, generalni je sekretar Asocijacije evropskih novinara (AEJ) za Srbiju i član Izvršnog komiteta AEJ. Popović je dobitnik brojnih nagrada i priznanja, među kojima je i Vukova nagrada 1996.

Izvor: Blic Online


 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
7 pesama za koje mislimo da su narodne, a nisu

1_zpsa106aa5a.jpg


Pojedine kompozicije greškom se smatraju izvornim, iako su njihovi autori dobro poznati

Što se bore misli moje


1. Tekst čuvene pesme napisao je srpski knez Mihailo, a bila je posvećena Kleopatri Karađorđević, sestri kralja Petra


Mihailo Obrenović, rođen 1823. godine, a ubijen u atentatu na Košutnjaku 1868,bio je knez Srbije u dva navrata – od 1839. do 1842. i od 1860. do 1868. godine.


Isterao je Turke iz Srbije i udario temelje moderne države, ali je u privatnom životu imao manje uspeha.


Nesrećno oženjen mađarskom groficom Julijom, bio je zaljubljen u Katarinu Konstantinović, ćerku svoje sestre od tetke, ali nije mogao da se oženi njome. Bojeći se da će knezu opasti ugled u narodu, tom su se braku protivili srpski političari, a i Srpska pravoslavna crkva je branila ženidbu s bliskom rođakom.


Inspiracija… Princeza Kleopatra Karađorđević


Voleo poeziju


Između dve njegove vladavine, na čelu Srbije bio je knez Aleksandar Karađorđević, a Mihailo je živeo u emigraciji, pretežno u Beču. U to vreme ispoljio je sklonost ka književnosti i književnicima, kao i prema muzici. U Beču održava prijateljske odnose sVukom Karadžićem, koji mu je savetnik i duhovni vaspitač. Njih dvojica zajedno su putovali u Berlin i boravili na obali Severnog mora, a tokom tih putovanja Mihailo piše pesme „Svetski putnik“ i „Molitva kneza srpskog Mihaila na bregu morskom“, koje su objavljene 1844. godine u Srpskom narodnom listu.
Šest godina kasnije, srpski knez napisaće i delo „Što se bore misli moje“, pesmu koja će ostati popularna do danas.


Sve do 2003. godine verovalo se da je bila namenjena Katarini Konstantinović, a onda je u jednoj urušenoj somborskoj kući slučajno pronađen notni zapis melodije za ovu pesmu kompozitora Alojza Kalauza.
To je autentični dokument na 18 strana, štampan u Beču na francuskom jeziku, i na njemu je Mihailova posveta upućena Kleopatri Karađorđević.


Poklon za 15. rođendan


Kleopatra, rođena 1835. godine, bila je ćerka kneza Aleksandra Karađorđevića ikneginje Perside, kao i sestra potonjeg kralja Petra Prvog Karađorđevića.
U februaru 1855. godine udala se za Milana, sina uglednog političara i predsednika vlade Avrama Petronijevića. Umrla je u banji Glajhenberg u Štajerskoj samo pet meseci posle venčanja, a sahranjena u porodičnoj grobnici u Topoli, kasnije u Crkvi Svetog Đorđa na Oplencu.


Češki kompozitor i pijanista Alojz Kalauz, koji je u Srbiju došao 1843. i u Beogradu davao privatne časove klavira, komponovao je muziku na stihove „Što se bore misli moje“ za Kleopatrin 15. rođendan. Sredinom pedesetih godina 19. veka muziku za ovu pesmu ponovo je komponovao Kornelije Stanković, i ta je melodija za vreme druge vlade kneza Mihaila redovno pevana na balovima u Beogradu.


Napisao muziku na kneževe stihove… Vojni kapelnik, kompozitor i dirigent Kornelije Stanković


Sagradiću šajku

2. Mita Popović, autor i dalje popularnih stihova, rođen je u Mađarskoj i srpski jezik naučio je tek kad je napunio 21 godinu


Autor čuvenih pesama „Sagradiću šajku“ i „Sedi Mara na kamen-studencu“ srpski jezik naučio je tek kad je napunio 21 godinu! Mita Popović, advokat, pesnik i prevodilac, školovao se na mađarskom jeziku, radio je u Mađarskoj, i na tom jeziku je i objavio prve stihove. Ipak, koreni su čudo!


Školovanje


Rođen je 1841. godine u Baji, gradu na jugu Mađarske, u kojem je uvek postojala znatna srpska manjina, a pravoslavna crkva postoji i danas. U školu je pošao kad je navršio pet godina, i odmah se istakao darom. Međutim, posle smrti njegovog oca, kad je Miti bilo 11 godina, njegova porodica zapala je u bedu. Majka ga je zato poslala u Sremske Karlovce da bude kaluđer. Trezvenog duha, mladi iskušenik brzo je napustio manastir jer je tamo bio najobičniji sluga, a o nekakvoj nauci nije bilo ni govora. Sa 15 godina vratio se u Baju i nastavio školovanje u gimnaziji, pa zatim na pravnom fakultetu.


Bio je pitomac Tekelijanuma, zadužbine koja je školovala mlade Srbe u Ugarskoj. Radio je kao visoki državni službenik u Baji do 1877, kad je u Mađarskoj zavladala euforija zbog turske pobede nad Rusima. Sa suprugom Milom zbog toga prelazi u Sombor, odakle održava veze s uglednim Srbima svog vremena u Ugarskoj – Svetozarom Miletićem, Jovanom Jovanovićem Zmajem, Lazom Kostićem…


Uporedo s advokaturom piše pesme, mahom rodoljubive. I koliko je u početku bio hvaljen, toliko su ga pred kraj života osporavali. Jedan hroničar beleži: „Popović je bio u svome književnom radu čudnovate sudbine. U početku – za dobrih 16 godina – nije se htela o njemu reći druga do samo pohvalna, kad što i raskošno pohvalna reč… Slučaj je doneo da se u jedno doba, gotovo nenadano i neočekivano, ustalo protiv Popovića s jednog novog gledišta. To je pređašnje hvalioce njegove toliko preplašilo da su odmah udarili u drugu krajnost. Mnogi se prijatelji pesnikovi sklanjahu od njegovih radova i književnih ponuda, pokazujući malodušnost jedinstvenu u vasceloj književnosti srpskoj 19. veka.“


Prisvajanje


Razočaran, uvređen i ponižen, najviše stavom prijatelja, Mita Popović duševno oboleva, i 1886. godine zatvaraju ga u Zavod za umobolne u Budimpešti, gde je i umro dve godine kasnije.


U engleskoj internet enciklopediji Vikipediji pesma Mite Popovića „Sedi Mara na kamen-studencu“ proglašena je za „hrvatsku narodnu pesmu iz Srema“. Uz to, navodi se da je njena melodija iskorišćena za komponovanje himne Havaja!


A vanvremenski lepa pesma „Sagradiću šajku/od suvoga kedra/katarku ću od šimšira, /a svilena jedra“ i dan-danas je na repertoaru svih kafanskih orkestara u Srbiji.


Umro ponižen… Mita Popović


Ponižen i zatvoren


Razočaran, uvređen i ponižen, najviše stavom prijatelja, Mita Popović duševno oboleva i 1886. ga zatvaraju u Zavod za umobolne u Budimpešti, gde je umro dve godine kasnije


Igrale se delije


3. Pesmu koja je ozloglašena kao nacionalistička pre 102 godine napisao je tada popularni pesnik Milorad Petrović Seljančica


Ozloglašena kao nacionalistička i najstarija među sličnim pesmama je „Igrale se delije“, koju je pre 102 godine napisao Milorad Petrović Seljančica. Nadimak je dobio po naslovu svoje zbirke pesama. Savremenici svedoče da je u mladosti uvek bio u šumadijskoj narodnoj nošnji, a da je o vratu nosio amajliju – platneni zamotuljak s grumenom zemlje s njiva svoje rodne Velike Ivanče.


Jesen stiže, dunjo moja


Rođen je 1875. godine, a u Velikoj Ivanči, na padinama Kosmaja, završio je i osnovnu školu. Petrović pet razreda gimnazije pohađa u Beogradu, a zatim prelazi u učiteljsku školu. Tu se zaljubio u svoju koleginicu Ružu Knežević, ćerku narodnog poslanika Koleta Kneževića, koji je streljan kao učesnik Timočke bune 1883. godine.


Po završetku školovanja par je uspeo od Ministarstva prosvete da izmoli da budu raspoređeni u isto mesto službovanja, pa su dobili selo Veliko Krčmare kod Kragujevca. Tu će mladi učitelj svojoj budućoj supruzi Ruži ispevati: „Jesen stiže, dunjo moja, / Jesen rana, / Od jeseni, do jeseni/ Sve se selo već iženi, / Dušo moja, beži meni! / Ne varaj jarana…“


Seljančica je u svoje vreme bio popularan pesnik, a ovi njegovi stihovi, kao i pesme „Ne luduj, Lelo, čuće te selo“, i „Igrale se delije nasred zemlje Srbije“ pevaju se i danas.
Imao je 36 godina kad je 1910. premešten u Beograd, gde se družio s Borom Stankovićem, Disom i Simom Pandurovićem. Učestvovao je u oba balkanska rata, borio se u Kumanovskoj bici i pod Jedrenom, ali i u Prvom svetskom ratu. I posle rata, bolestan od tuberkuloze, živeo je teško.


List Narodna prosveta 3. aprila 1921. objavljuje belešku:
„Zaboravljen od sviju i svakoga, teško bolestan i bez ikakve nege i udobnosti traje svoje poslednje dane Milorad M. Petrović, bogodani pesnik Seljančica, jedan od najznamenitijih pesnika u Srpstvu.“


Umro kao prosjak


Umro je dve nedelje kasnije, siromašan kao pravi prosjak, napušten od celog sveta. Sahranjen je na Topčiderskom groblju o državnom trošku, bez spomenika.


Tek prošle godine, u Gradskom parku u Mladenovcu, opštinske vlasti otkrile su bistu ovog zaboravljenog pesnika. Njeno livenje plaćeno je prilozima dijaspore.


Muziku za „Delije“ komponovao je Božidar Joksimović. Godine 1901. napisao je prvu srpsku operu „Ženidba Miloša Obilića“, ali to delo nikad nije izvedeno. Pre četiri godine pevač Željko Joksimović „prekomponovao“ je delo svog učenijeg prezimenjaka, pa je nova verzija „Delija“ bila himna teniskog turnira Srbija open.


Voljen, pa zaboravljen… Milorad Petrović



Marš na Drinu

4. Koračnicu je na samom bojištu komponovao Stanislav Binički, vojni kapelnik, kompozitor i dirigent


Cerska bitka, vođena od 16. do 19. avgusta 1914, donela je veliku pobedu srpskoj vojsci. Tu, na samom bojištu, kompozitor i dirigent, vojni kapelnik Stanislav Binički komponovao je „Marš na Drinu“. Posvetio ga je pukovniku Milivoju Stojanoviću, zvanom Brka, poznatom junaku, komandantu Drugog pešadijskog puka, koji je na Ceru poginuo.


Uticali na nastanak i popularnost čuvene koračnice komponovane na ratištu, odmah po završetku Cerske bitke… Stanislav Binički


Taktovi za oslobođenje


Marš je izvođen u savezničkim zemljama, a u Nišu 12. oktobra 1918. uz ove taktove je Drinska divizija marširala kroz tek oslobođeni grad.
Stanislav Binički diplomirao je i docnije predavao matematiku, ali se uporedo bavio i muzikom, pa je kao državni stipendista završio i Muzičku akademiju u Minhenu i zaposlio se u vojsci. Autor je prve izvedene srpske opere (1903) „Na uranku“, na specijalno pisani libreto Branislava Nušića.


Povodom pedesetogodišnjice Cerske bitke Miloje Popović Kavaja, sekretar Opštinskog komiteta Saveza komunista beogradske Palilule i predsednik KUD „Ivo Lola Ribar“, napisao je tekst za marš Biničkog. Hor Lole ga je izveo prvi put, a malo kasnije je snimljena ploča, na kojoj je ovu pesmu, uz muzičku pratnju Miodraga Jašarevića i orkestra Carevac, otpevala tadašnja zvezda Ljubivoje Vidosavljević.


Uticali na nastanak i popularnost čuvene koračnice komponovane na ratištu, odmah po završetku Cerske bitke… Miloje Popović Kavaja


Miloje Popović je završio Pravni fakultet, bio omladinski aktivista, urednik i novinar šezdesetih u Politici, savetnik Vlade Srbije za štampu i kulturu, diplomata u Njujorku, prvi generalni direktor Sava centra, šef resora za inostrani turizam u ondašnjoj saveznoj vladi, konsultant kompanije DHL. Autor je i „Poeme o Tesli“ (1976). Njegov „Marš na Drinu“ ima 15 ne mnogo pevljivih strofa, a najčešće se peva ova: „U boj krenite, junaci svi/ Kren‘te i ne žal‘te život svoj/ Cer da čuje tvoj, Cer nek vidi boj/ Reka Drina – slavu, hrabrost/ I junačku ruku srpskog sina.“


Česte obrade


Miloje Popović Kavaja je jednom prilikom ispričao:
– Kad se pesma pojavila u javnosti, mislim da nije prošlo duže od mesec dana, a već je bilo teško naići na bolji kafanski orkestar koji je nije imao na repertoaru. Ne bih rekao da je tad zavladala nekakva euforija, ali je jedan naš srpski poltron, da mu ne pominjem ime jer je još živ, odmah požurio kod Tita da bi mu se požalio: „Eno, Srbi opet lumpuju uz neke nove nacionalističke pesme.“ I ko zna šta bi se tad dogodilo da nije pomenuo „Marš na Drinu“, na šta mu je stari odgovorio da on lično obožava tu kompoziciju i da u tome ne vidi ništa loše.


Kompoziciju Biničkog izvodili su mnogi muzičari, a među njima su bili i Džoni Štulić, Lajbah, Šedousi… Kad je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost, skandinavski izdavači su, u nameri da objave još neka umetnička dela s ovih prostora, izabrali kompoziciju Stanislava Biničkog „Marš na Drinu“. Činila im se povezanom s Andrićevim delom „Na Drini ćuprija“.


Uticali na nastanak i popularnost čuvene koračnice komponovane na ratištu, odmah po završetku Cerske bitke… Bend Šedouz


I Tito je voleo Marš


- Kad se pesma pojavila u javnosti, već je bilo teško naići na bolji kafanski orkestar koji je nije imao na repertoaru. Jedan naš srpski poltron odmah je požurio kod Tita da bi mu se požalio: „Eno, Srbi opet lumpuju uz neke nove nacionalističke pesme.“ Stari mu je odgovorio da on lično obožava tu kompoziciju i da u tome ne vidi ništa loše – rekao je Miloje Popović Kavaja



U lijepom starom Višegradu

5. Autor najviše pesama koje se smatraju izvornim narodnim, a to zapravo nisu, jeste Kragujevčanin Dragiša Nedović


Autor najviše pesama koje se pogrešno smatraju izvornim narodnim jeste Kragujevčanin Dragiša Nedović. Njegova su dela, kao i reči i muzika, „Stani, stani, Ibar vodo“, „Lepe li su, nano, Gružanke devojke“, „U lijepom starom Višegradu“, „Prođoh Bosnom kroz gradove“, „Jesen prođe, ja se ne oženih“, „Ajd‘ d‘ idemo, Rado“, „Jutros mi je ruža procvetala“ i još oko 400 pesama.


Stvarao uz gitaru


Rođen 1916. godine u siromašnoj gradskoj porodici sa devetoro dece, Dragiša se u 16 godini peške otisnuo u svet „da narod čuje njegovu muziku“. Sa sobom je poneo samo gitaru, a to iskustvo pretočio je u stihove poznate pesme „Siromah sam, druže/ nigde ništa nemam/ samo jednu staru/ skršenu gitaru…“ U rodnom gradu zatiče ga početak Drugog svetskog rata. Zajedno s mnogim sugrađanima, Nemci ga odvode na streljanje u Šumarice, ali ga tamo neki nemački oficir prepoznaje kao muzičara i poštedi mu život. Transportovan je u logor u Nemačkoj, gde će provesti četiri godine.


Iako je pre rata završio mašinbravarski zanat, komponovanje je jedino što zaista ume da radi, i on se time bavi i po povratku iz zarobljeništva, sve do kraja života.


Neki Hrvati teško su se mirili sa činjenicom da je jedan Šumadinac autor „Kad si bila mala, Mare“. Pred raspad SFRJ 1989. godine, zagrebački „Jugoton“ je ovu pesmu objavio u publikaciji „50 najlepših izvornih pesama“, a 2002. godine Simfonijski orkestar Radio Zagreba snimio je numeru „Mare“, ali prekomponovanu kao izvornu.


„Jutros rano slušam“


Pesma „U lijepom starom Višegradu“ nastala je 1936. godine. U originalnoj verziji zvala se „Jutros rano slušam“, i bila je posvećena devojci Kiki sa Bikavca, poznatog uzvišenja iznad Višegrada, odakle puca pogled na proslavljenu ćupriju na Drini. Postala je hit kad ju je sredinom pedesetih godina prošlog veka snimio popularni pevač Himzo Polovina.


On je izostavio poslednju strofu „Ustaj, isprati me, moram da putujem/ u Srbiju idem mome rodnom kraju/za tobom ću, Kiko, vječno da tugujem/jer sam tebe, draga, ostavio mladu“, a na ploči nije navedeno ni ime autora. Posle pretnje tužbom, ime Dragiše Nedovića kao kompozitora i tekstopisca našlo se na drugom izdanju ploče, ali kraj pesme ostao je iz političkih razloga – zbog pominjanja Srbije – pod svojevrsnom cenzurom. Posle je, prosto, ta peta strofa zaboravljena.
Davnih osamdesetih godina proslavljeni frulaš Bora Dugić predložio je da se Dragiši Nedoviću podigne spomenik u centru Kragujevca. Do danas to nije učinjeno…


Neverovatna sudbina


Siromašni muzičar Dragiša Nedović odveden je na streljanje u Šumarice, ali ga je neki nemački oficir prepoznao, pa mu je poštedeo život. Poslat je u logor u Nemačku



Tamo daleko



6. O pravom autoru se još polemiše, ali se pretpostavlja da je pesmu napisao Đorđe Marinković iz Korbova kod Kladova


Ova pesma, nastala u vreme Prvog svetskog rata, dugo je smatrana nacionalističkom, a njeno pevanje u kafanama policija je tretirala kao nacionalističku provokaciju. Priča o njenom nastanku zapletena je i još nije sasvim ispričana…


Obožavali pesmu…Vojnici na Solunskom frontu uživali su u stihovima Đorđa Marinkovića


Hit na frontu


Stela Franklin, australijska književnica, koja je stupila 1917. u Bolnicu žena Škotske na Solunskom frontu, u jednom svom romanu piše da „Srbi stalno pevaju ‚Tamo daleko‘, tužnu pesmu o selu, devojci, o zemlji…“


Kao autora ove pesme istraživači su označavali Milana Buzina, kapelana Drinske divizije, Dimitrija Marića, lekara Treće poljske bolnice Šumadijske divizije, i Mihaila Zastavnikovića, učitelja iz Negotina, ali najverovatnije da je njen tvorac Đorđe Marinković iz Korbova kod Kladova. Materijal za ovu tvrdnju skupio je i srpskoj javnosti u medijima predočio hroničar Istočne Srbije Ranko Jakovljević iz Kladova.


Otkrio istinu… Ranko Jakovljević


Imena Marinkovićevih roditelja Jon i Flora nepobitno upućuju na vlaško poreklo ovog muzičara. Na Solunskom frontu slučajno je saznao da Arnauti spremaju atentat na kralja Petra, pa je od kralja, kojem je to javio, za nagradu dobio pasoš. Otputovao je u Francusku, gde se već dvadesetih godina prošlog veka proslavio kao kompozitor šansona i profesor citre. Njegov udžbenik za sviranje na ovom instrumentu i danas je moguće kupiti na sajtu Amazon.com.


Sredinom prošlog veka Marinković je dobio sudski proces protiv naslednika Mihaila Zastavnikovića. Ovaj je učitelj posle Prvog svetskog rata napisao i objavio više pesničkih zbirki, a 1925. godine proslavio je dve decenije učiteljevanja i književnog rada. Tim povodom darovao je redakciji „Srpskog Kosova“ iz Skoplja 1.000 dinara, a u znak zahvalnosti ovaj list štampao mu je pesmu „Kreće se lađa francuska“.


Tražio da mu na sahrani sviraju Tamo daleko… Nikola Tesla


Prerađivana


Istu pesmu, međutim, tri godine ranije objavio je pod naslovom „Izgnanici“ pešadijski pukovnik Branislav Milosavljević. Izgleda da je Zastavniković pesme koje je čuo obrađivao ili prerađivao, i takve potpisivao svojim imenom, pa je tako štampao i jednu verziju „Tamo daleko“, ali je pesmu najverovatnije čuo na Solunskom frontu od vojnika. U njegovoj pesmi je onaj čuveni nelogični stih „Tamo daleko, daleko kraj mora, tamo je selo moje, tamo je Srbija“.


U arhivi Njujorka nedavno je pronađen zvučni snimak sahrane Nikole Tesle iz 1943. godine. Nad mrtvim Teslom svirao je njegov prijatelj, violinista Zlatko Baloković, jedan od najvećih virtuoza na svetu, i to po Teslinoj želji – prvo Šubertovu kompoziciju „Ave Marija“, a onda pesmu „Tamo daleko“.


Autor hitova… Đorđe Marinković


Svirana na Teslinoj sahrani


U arhivi Njujorka nedavno je pronađen zvučni snimak sahrane Nikole Tesle iz 1943. godine. Nad mrtvim Teslom svirao je njegov prijatelj, violinista Zlatko Baloković, jedan od najvećih virtuoza na svetu, i to po Teslinoj želji – prvo Šubertovu kompoziciju „Ave Marija“, a onda pesmu „Tamo daleko“.


Kućerak u Sremu


7. Vlada Kanić je stihove napisao u jednom dahu, jedne maglovite subote u dalekom Stavangeru, a posvećena je njegovom ocu Milanu


Vlada Kanić muzikom je počeo da se bavi ranih šezdesetih godina kao student. Na Omladinskom festivalu u Subotici 1963. osvaja nagradu publike, a na Beogradskom proleću debituje 1967. A onda, sasvim slučajno, dobija dvomesečni aranžman u jednom hotelu u Norveškoj, tamo se ženi meštankom, zapošljava se kao građevinski inženjer, dobija troje dece, i prestaje da se bavi muzikom.


Tamburica 5


Vratiće joj se tek 1986, kad u restoran njegovog prijatelja u Oslu bude došao orkestar Tamburica 5. Zaintrigiran, Kanić im nudi svoje stare pesme, ali piše i jednu novu.


– Napisao sam je u jednom dahu, jedne maglovite subote u dalekom Stavangeru. Posvećena je mom ocu Milanu, poznatom zemunskom krojaču, koji je na Bežaniji imao vinograd, gde se uvek skupljalo dobro društvo.


Napisao sam je kao oproštaj od tog lepog sveta i jedne lepe mladosti. Sećam se, žena je bila u kuhinji, a deca, Marko, Elizabeta i Eva, rasprostreli sveske po dnevnoj sobi. A mene ščepalo, ne pušta. Uhvatim se gitare, al‘ ubrzo mi zafali hor. Žena ostavi na časak ručak, deca se skupiše oko mene, pa na srpskom, ali sa četiri norveška akcenta, zapevasmo: „Ej, kad bi srce, ej kad bi duša“ – pričao je docnije novinarima kako je napisao čuvenu „Ima jedan kućerak u Sremu“, za koju mnogi veruju da je starogradska iliti narodna pesma.


Jedna kafana u Sremskim Karlovcima zove se „Kućerak u Sremu“, sa promenjenim tekstom „Kućerak“ peva i tamburaški orkestar Dike iz Hrvatske, a i brojni drugi muzičari, verujući da je ničija, stavljaju je na svoje albume.


Srem mu bio inspiracija i u dalekoj Norveškoj… Vlada Kanić


Popularan u svetu


Vlada Kanić je romske i ruske pesme prepevao na norveški jezik i objavio ih 2000. godine na disku. Kao etno-muzika, taj CD prodaje se po celom svetu, čak i u Koreji i Japanu, a u Norveškoj je izuzetno popularan.


O razlozima da napiše „Kućerak“, pesmu koja ga je proslavila, rekao je:


– Sve potiče od slika iz detinjstva. I sve je vezano za ravnicu. A u Norveškoj su velike plate i visoke planine, ali nema Srema. Zato ponekad, za vreme belih noći, iz svoje kuće kraj mora začkiljim i kao da mi tu, ispred nosa, prolazi Dunav…


Moj otac je bio boem, voleo je da pravi vino, da peva. Sedeli bismo za dugačkim limenim stolom, ispod grožđa, koje je nam visilo u noseve, i pevali. I kako to obično biva, posle pet špricera, neko bi zaplakao. A otac će: „Nemoj tu da plačeš, da nam kvariš društvo. Idi u salon za plakanje.“ Bila je to jedna kućica od blata u koju je otac stavio šest sedišta iz nekog starog autobusa. Tu se sedelo i plakalo.


Nostalgija


Sve potiče od slika iz detinjstva. I sve je vezano za ravnicu. A u Norveškoj su velike plate i visoke planine, ali nema Srema. Zato ponekad, za vreme belih noći, iz svoje kuće kraj mora začkiljim i kao da mi tu, ispred nosa, prolazi Dunav…


(Srpskaistorija.wordpress.com)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Otkrivena jedna od najvećih TAJNI ex-Yu muzike: Evo kome je posvećena pesma "Ne daj se, Ines"

Legendarni kantautor Arsen Dedić je otkrio kako je nastao tekst čuvene pesme “Ne daj se, Ines” i kome je ona posvećena.

Arsa_zpsl3l3u6aw.jpg


Ines je, kaže Dedić u intervjuu za portal “Lupiga.com”, udovica koja živi u Milanu i nema dece.

– Ona se bavila likovnim umetnostima. Nikad me ni za trenutak nije napustila. Napravila mi je jednu bronzanu bistu, pet poštara ju je nosilo koliko je to bilo teško. Gotovo svake godine dođe, uzme sobu u hotelu “Esplanade” i provede u Zagrebu tri, četiri dana – da mi bude blizu i da se vidimo.

Arsen je nastavio:

– Kaže da ju je moja pesma obeležila za cijeli život. Evo, baš me je danas zvao Rade Šerbedžija, da me pita mogu li sa njim da nastupim u aprilu, jer će, naravno, izvoditi i “Ines”. Ona me, dakle, još uvek ne napušta u emocionalnom smislu, a sa njom sam prekinuo pre 51 godinu.

Ovako “Ines” zvuči u najpoznatijoj, Šerbedžijinoj verziji:


A ovako u orginalu:


Izvor: Blic Online

NE DAJ SE INES


Ne daj se Ines
Ne daj se godinama, moja Ines
drukcijim pokretima i navikama
jer jos ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
imala si vise ukusa od mene
tvoja soba divota
gazdarica ti je u bolnici
uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama,
po poklonima
pratila me sljedeceg jutra
oko devet do stanice
i rusi se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu beogradsku padinu
u vecernjem sam odijelu
i opkoljen pogledima

Ne daj se mladosti moja,
ne daj se Ines

Dugo je pripremano nase poznanstvo
i onda slucajno uz vrucu rakiju
i sa svega nekoliko recenica,
lose prikrivena zelja
tvoj je nacin gospodje
i obrazi seljanke
prostakuso i plemkinjo moja
pa tvoje grudi, krevet
i moja soba objesena
u zraku kao narandza
kao narandzasta svjetiljka
nad zelenom i modrom vodom Zagreba
proleterskih brigada 39 kod Prkovic
pokisla ulica od prozora
dalje i sum predvecernjih tramvaja
lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva
upotreba zajednicke kupaonice
i molim vas, ako netko trazi

Ne daj se Ines

Evo me ustajem
tek da okrenem plocu
da li je to nepristojno
u ovakvom casu
Mozart Requiem Agnus Dei
meni je ipak najdrazi pocetak
raspolazem s jos milion njeznih
i bezobraznih podataka nase mladosti
koja nas pred vlastitim ocima vara,
i krade, i napusta

Ne daj se Ines

Poderi pozivnicu, otkazi veceru, prevari muza
odlazeci da se pocesljas
u nekom boljem hotelu
dodirni me ispod stola koljenom
generacijo moja, ljubavnice

Znam da ce jos biti mladosti,
ali ne vise ovakve
u prosjeku 1938
ja necu imati s kim
ostati mlad ako svi ostarite
i ta ce mi mladost
tesko pasti
a bit ce ipak
da ste vi u pravu
jer sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno
a ponovo pocinje kisa,
kao sto vec kisi
u listopadu na otocima
more od olova
i nebo od borova
udaljeni glasovi koji se mijesaju
glas majke, prijatelja, kceri,
ljubavnice, broda, brata
na brzinu pokupljeno rublje pred kisu
i nestalo je svjetla
s tom bjelinom
jos malo setnje uz more
i gotovo

Ne daj se Ines
 
Natrag
Top