Signup Now
Da bi mogli da pišete na forumu, otvarate nove teme, kao i da vidite download
linkove morate prvo da se registrujete.

Ukoliko Vam nije jasan proces registracije, molimo vas da kliknete OVDE
Ako ste zaboravili lozinku, kliknite OVDE :)

Prepricane lektire i analize dela

Diskusija u 'Srednja Škola' započeta od Coiska, 12.09.2009.

  1. crysis
    Offline

    crysis

    Postova:
    5.008
    Zahvala:
    33
    Lokacija:
    Negdje na kraju u zatišju
    Charles Dickens - Oliwer Twist (prepricana lektira )

    Beleška o piscu:

    Charles Dickens rodio se u Landportu 1812. Srednja i “niža srednja” klasa (kako ih obično nazivaju Englezi), to jest državni činovnici, obrtnici, sitni trgovci itd., živeli su prilično dobro. Siti, zadovoljni, divili su se britanskoj imperiji. Ukratko, bili su to tipični malograđani koji nisu želeli nikakvih promena, zadovoljni trenutnim stanjem. U toj “nižoj srednoj klasi”, u porodici siromašnoga državnog činovnika, proveo je detinjstvo Charles Dickens. Bio je drugo od osmoro dece. Pouke koje je poneo iz detinjstva ostali su mu u neizbrisivom sećanju do kraja života i bili su presudni za njegov razvoj kao čoveka i pisca.
    Rano je upoznao bedu i nemaštinu. Dok je još bio dete, otac mu je zbog dugova dospeo u zloglasni londonski zatvor Marshalesa. Posećivao ga je s majkom i zauvek zapamtio tu ružnu zgradu i jadnike koji su u njoj bili zatočeni. Porodica je zapala u takvu bedu da je i mali Charles morao prekinuti školovanje i zaposliti se kako svi skupa ne bi skapavali od gladi. Posle je u svojim romanima oživeo uspomene na to svoje jadno, prezreno detinjstvo.
    Godina 1836. značajna je u piščevu životu. Početkom te godine izlazi mu prva knjiga, Bozove skice, u kojoj je sabrao sve književne tekstove što ih je do sada napisao. Iste godine ženi se Catherinom Hogarth, kćerkom svoga prijatelja i novinskoga kolege. Izašao mu je i prvi mesečni sveščić Posmrtnih spisa Pickwickova kluba, izvanrednog humorističnog romana. I dalje se nižu uspesi, Oliver Twist, Život i doživljaji Nicholasa Nicklebyja, Stara prodavaonica retkosti, Barnabyjem Rudgeom, David Copperfield i mnogi drugi.
    Posednji mu je završeni roman Naš zajednički prijatelj. Smrt ga je zatekla dok je pisao Tajnu Edwina Droodea, u pedeset i devetoj godini, 1871. godine.

    O delu:

    Radnja, zaplet i rasplet u Dickensovim romanima odvijaju se uglavnom prema klasičnim receptima. Glavni junak, koji je obično uzor kreposti i poštenja, prolazi kroz niz kušnji, hrabro se bori protiv svakojakih ljudskih mana i opačina i na kraju izlazi iz te borbe kao pobednik, a ponajčešće se i ženi odabranicom svoga srca, koja je isto toliko dobra koliko i lepa. Poročni i zli ljudi primereno su kažnjeni, dobročinitelji nagrađeni. Ipak, premda obično unapred znamo kako će neki Dickensov roman završiti i kakva će sudbina snaći njegove junake, slika života koju je pisac naslikao uverljiva je i piastična.
    Sve navedeno možemo naći u romanu “Oliver Twist”, koji je napisan kao spoj tragičnih i melodramskih elemenata. On je zapravo literarna kritika društvene situacije, siromaštva, primitivnosti i oštra kritika protiv ustanova za djecu koje izrabljuju i muče do iznemoglosti. Delo nije samo kritika društva viktorijanske Engleske u doba industrijalizacije, već je to i galerija likova, od dobroćudnih plemića, prosjaka, beskućnika, lopova do nakaza i ubojica.

    Opis glavnog lika:

    Oliver Twist bio je bledo, mršavo dete, ponešto niska rasta i sitan.“Međutim, priroda ili nasleđe usadili su bili Oliveru u prsa zdrav i snažan duh, koji se zahvaljujući oskudnoj prehrani u tom zavodu, mogao po volji širiti i razvijati.” Iako je Oliver izvana izgledao slabašno, iznutra je bio vrlo jak, što dokazuju njegove borbe kroz život.
    “Nisam ja gad – odvrati Oliver u velikom strahu. - Ja nju ne poznajem. I nemam uopšte sestre, ni oca ni majke. Ja sam siroče, a stanujem u Pentonvileu.”

    Pouke i kritike:
    Teško bi bilo naći nekog drugog pisca koji je imao oštrije oko da zapazi i najsitnije pojedinosti, i najsićušnije crte. Svi su njegovi prizori i likovi plastični, trodimenzionalni, vidimo ih pred sobom kao u životu. A sve je to začinjeno blagim, divnim, neodoljivim humorom. Taj humor, kojim je na juriš osvojio svoje sunarodnike, javlja se od vremena do vremena u svakoj njegovoj knjizi i tera čitatelja na smeh, širok, zdrav i radostan.
    “Oliver Twist” sadrži mnoge tipične oznake Dickensovih djela. Knjiga je privlačna za svakoga tko je prvi put uzme u ruke, a oni koji su je jednom već pročitali, naći će uvek u njoj neka poglavlja, prizore i odlomke koje će rado prečitavati te nikad neće zaboraviti lica što se u njoj pojavljuju.
    Mislim da se najugodnije i najsigurnije osećao kad je pisao o deci. I tu je bio pravi majstor. Najviše je kod njih volio i najbolje umeo opisati njihovu prirodnost i nepokvarenost. I zaista, tko može ostati ravnodušan na sve one nesreće i zla što snalaze dobrog i naivnog dečaka Olivera od njegovih malih nogu? Dečaka kojega upoznajemo na njegov deveti rođendan, zatvorenog u spremištu ugljena, pa ga pratimo na naukovanju kod pogrebnika, gdje spava među ljesovima, sam kao u grobu, i koji i posle, kad dođe u London, gotovo neprestano živi negde između tamnice i groba. I kako da čitatelj ne zamrzi opakog i lukavog Fagina i njegova grubog i opasnog ortaka Sikesa, dva oličenja zla što nadopunjavaju jedan drugoga!
    Ipak, hteo bih napomenuti da se u “Oliveru Twistu” prvi put jasno očituje i jedna Dickensova slabost, a to je sklonost sentimentalnosti koja će mu u daljnjem književnom radu više štetiti nego koristiti. Katkad ni humor ne može odagnati plačno i otužno raspoloženje izazvan u čitaelja.
  2. EuroTurs
  3. crysis
    Offline

    crysis

    Postova:
    5.008
    Zahvala:
    33
    Lokacija:
    Negdje na kraju u zatišju
    Nikolaj Vasiljević Gogolj - Kabanica(prepricana lektira)

    Beleske o piscu:
    Nikolaj Vasiljevič Gogolj je ruski književnik. Rođen je 20.3.1809. u Soročincima, Poltavska gubernija, a umro je 21.2.1852. godine u Moskvi. Godine 1829. seli se u Petrograd. Odgojitelj po velikaškim kućama, niži činovnik, jedno vrijeme predavač povijesti na Petrogradskom univerzitetu. 1836. godine izvodi se prva predstava Gogoljeve komedije Revizor.Od 1836. do 1849. boravi u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj. Godine 1842. izlazi prvi dio romana Mrtve duše. Približavanje slavjanofilima, nevjerica u vlastitu darovitost, osjećanje krivice i religiozno-mistično raspoloženjeobilježavaju dalji Gogoljev život. On hodočasti u Jeruzalem, oriče se ranijeg rada, spaljuje drugi dio Mrtvih duša, brani crkvu i samodržavlje u knjizi Odabrana mjesta iz prepiske o prijateljima (1847.). Pismo Bjelinskoga i negodovanje napredne javnosti navode ga da objasni svoj stav, da objavi tzv. autorsku ispovjed. Puslijednje godine provodi u Moskvi. Pisac idilična pejzaža, seoskih običaja, praznovjerja i dr. Gogolj je vješto povezivao zbilju s predajom, zgode stvarnog života prožimao "strašnim pričama", smiješno miješao sa žalosnim, realno s fantastičnim. Gogoljeva je Ukrajina vedra, raskalašena, prostodušna, sva u šarenilu, pjesmi i plesu; ljudi su dobroćudni, aDnjepru nema rijeke "ravne na svijetu". U prvim pripovijestima iz ukrajinskog života Večeri na majuru kraj Dikanjke dolazi do izražaja folklor, vedro i romantično raspoloženje, u drugoj je knjizi Mirogod dao sliku starinskog junaštva (Taras Buljba), progovorio je o strogim običajima, surovom poimanju časti, pisanim i nepisanim zakonima Zaporožaca. U pripovijestima Starinski posjednici; Pripovijest o tome kako su se posvadili Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič, Gogolj pokazuje svu prazninu vlasteoskog života, sitne interese, tmuran, štur i bezbojan svijet u kome se ništa ne događa. U Petrogradskim pripovijestima , Gogolj govori o bijedi činovničke egzistencije. U najjačoj pripovijesti ovog ciklusa Kabanica on u liku sitna čovjeka Bašmačkina žali sve uvrijeđene i nepriznate. U Revizoru razgolićuje pokvarenost činovništva, šiba lakomisleni provincijski mentalitet, osvjetljuje ruske prilike onoga vremena. Gogolj osjeća potrebu "da skupi na gomilu sve ono što ne valja u Rusiji". Stoga stvara sveobuhvatno djelo, koje će utrti put iz "pakla" pokvarenosti i egoizma, preko "čistilišta" i moralnog preobražaja, u "raj" idealne sutrašnjice. U djelu Mrtve duše Gogoljev junak Čičikov, putuje Rusijom, otkupljuje "mrtve duše", snuje o posjedničkim ugodnostima i uvjeren je da nema stvari koju ne bi mogao dobiti za novac. Kritičan duh koji vidi mnoge slabosti svojih suvremenika i ruga im se tako da smijehom ne prikriva tugu (gogoljevski humor), Gogolj je stvorio likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, glupost, sebičnost, lakoumnost i korupciju (Manilov, Sobakevič, korobočka, Čičkov, Bopčinski i Dopčinski, Hljestakov i dr.).

    Kratak sadržaj:
    U jednom odjeljenju služio je jedan činovnik. Za tog čovjeka ne bi se baš moglo reći da je dopadljiv, bio je onizak, malko riđokos, s borama s obje strane obraza.Zvao se Akakije Akakijevič i bio je pomalo čudan. Bio je pisar i bio je vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao s ljubavlju i poštovanjem. Drugi činovnici ga uopće nisu poštovali, pa čak ga nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili nešto da prepiše to bi bilo veoma neljudski i bez molbe. Većina činovnika ga je ismijavala izgovarajući šale na njegov račun. No usprkos tome on se nije dao pokolebati i radio je dalje svoj posao s dušom i poštovanjem. Veoma se razlikovao od drugih činovnika. Dok su drugi navečer izlazili na ulice kako bi porazgovarali s prijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma i prepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju dušu. Može se reći da je u svakom napisanom slovu uživao. Bio je toliko uživljen u pisanje da je u svemu što je gledao vidio svoje jasne, ujednačenim rukopisom ispisane redove. Stoga nije obraćao pogled na svoju staru kabanicu koja je često bila meta izrugivanja drugih činovnika. No kad se pojavila oštra sjeverna studen, Akakije Akakijevič je osjetio kako ga studen naročito jako pali po leđima i ramenima, bez obzira što je pokušavao što prije proći razdaljinu od svog doma do radnog mjesta. Kada više nije mogao izdržati hladnoću uputio se njemu dobro znanom krojaču Petroviču misleći da će mu on uspjeti zakrpati kabanicu. Petrovič je bio čovjek bez jednog oka, a vrlo često je volio popiti koju čašicu. dok je bio trijezan znao je uspješno popraviti činovničku uniformu. Došavši kod petroviča Akakije Akakijevič mu je pokazao svoju kabanicu rekavši da to nije meki veliki problem da samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i leđa. No Petrovič ga je odbio i rekavši mu da se kabanica nemože pokrpati jer se podstava raspada. Tako je Akakije Akakijevič sav uznemiran otišao kući misleći da je petrovič danas Trijezan. Pomislio je kako će donjesti kabanicu Petroviču u nedjelju ujutro kad će Petrović biti mamuran od subotnjeg provoda. Tako je i bilo donio je kabanicu a mamurni Petrović pogledavši ju odmah se razbistrio i rekao još jednom kako se to nemože popraviti i kako treba sašiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijeviču bilo jasno da stvarno mora naručiti novu kabanicu. Ali mučio ga je jedan problem a to je bio novac. Tako je silno odlučio da će odted malo skromnije živjeti, da neće piti čaj uvečer, da će odjeću što manje nosti pralji na pranje kako bi uštedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i pošao s Petrovičem u trgovine kako bi kupio tkaninu. Petrovič mu je uskoro napravio novu kabanicu i Akakijevič je uskoro došao na radno mjesto u sasvim novoj kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga zato što mu više nije bilo hladno a i kabanica je izgledala vrlo lijepo. Naravno drugi činovnici su odmah uočili novu kabanicu i rekli Akakijeviču da bi u povodu kupnje nve kabanice trebao odrzati proslavu. Tada se Akakijevič našao u neugodnoj situaciji ali se našao jedan činovnik koji je rekao da će organizirati proslavu umjesto njega. Te večeri Akakijevič se uputio ka činovniku kod kojeg će se održati proslava. Hodajući ulicama prada bio je ponosan što može tako uredno sređen prošetati i grag mu se tog trenutka činio puno ljepši nego prije. Došavši na proslavu sjeo je kraj stola kartaša ali budući da je već došlo vrijeme kad je on obično išao u krevet, potajno se iskrao i otišao kući. Na putu do kuće prolazeći kroz sve tamnije i mračnije uličice udjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi udarili ga nogom i oteli mu kabanicu. Akakijević se onesvjestio a kad je nakon nekoliko minuta došao k sebi više nije bilo nikoga ali ni njegove nove kabanice. Bio je sav rastrešen te je drugi dan potražio pomoć policijskog nadzornika. Budući da to nije pomoglo potražio je pomoć važne osobe. Važna osoba je baš u to vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva ali ga je ipak nakon nekog vremena primila u svoj ured. Budući da važna osoba nije htjela pomoći Akakijeviču on se poupio i otišao. Na povratku kući puhao je jak vjetar tako da se Akakije Akakijevič razbolio. Bio je toliko bolestan da je liječnik upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi lijes jer će Akakijevič uskoro umrijeti. Tako je i bilo. Akakijeviča pokopaše ali se nakon nekog vremena pročulo po gradu kako u kasne nočne sate kod Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku činovnika koji skida i otima kabanice prolaznicima. Tako je jedne večeri kad je važna osoba išla u posjet kočijom Karolini Ivanovnoj ostala bez kabanice. Naime mrtvac s likom činovnika se na taj način osvetio za ono što mu nije želio pomoći oko pronalaženja ukradene kabanice.
    Od tada više nitko nije ni vidio ni čuo za mrtvaca s likom činovnika. Očigledno mu je generalova kabanica sasvim odgovarala.

    Karakterizacija likova:

    Akakije Akakijevič - Nije baš bio dopadljiv, bio je onizak, malo riđokos i pjegav po licu, imao je bore s obje strane obraza. Bio je vrlo privržen poslu i svaki svoj spis ili tekst koji je prepisivao je prepisivao s ljubavlju i poštovanjem. Uživao je u svakom napisanom retku ili slovu. Vrlo je hladnokrvan i ravnodušan upravo radi toga što se ne obazire na izrugivanja drugih činovnika. Ima jak karakter i kad nešto naumi to će i učiniti pod bilo koju cijenu. Takav je slučaj sa skupljanjem novca za novu kabanicu, odricanja od večernjeg čaja, čuvanja odjeće kako bi što duže potrajala. Vrlo je štedljiv, pomalo lukav, vesele ga vrlo male sitnice.

    Petrovič - Petrovič je stari krojač bez jednog oka, pjegav po licu, voli popiti koju čašicu, vrlo sposoban i vješt jer uspjeva uspješno popraviti činovničku uniformu. U nekim situacijama je okrutan zato jer voli natući cijenu svoga rada toliko koliko sam ne vrijedi. u nekim situacuacijama pošten zato jer je Akakijeviču sašio kabanicu za vrlo nisku cijenu shvačajući u kakvoj je situaciji Akakijevič. Tvrdoglav je jer ga čak ni u situaciji kad je mamuran nije moguće odgovoriti id njegove namjere ili odluke.

    Važna osoba (general) - On je u duši dobar čovjek, lijepo se odnosi prema drugima, ljubazan je prema njima, samo što ga je generalski čin sasvim pomeo. Nakon što je dobio generalski čin on se nekako sapeo, iskliznuo s uobičajenog kolosijeka i uopće nije znao kako se ponaša. Ako bi bio u društvu s ljudima ravnima sebi, on bi još i bio čovjek na svome mjestu, čovjek sasvim valjan,ali u pogledu nikako glup čovjek. Ali čim bi se zatekao među ljudima koji su makar za jedan čin niži od njega bivao bi sasvim drukčiji. Šutio je i takvo njegovo stanje izazivalo bi sažaljenje, tim prije što je on i sam osjećao da bi to vrijeme mogao ispuniti nečim mnogo ljepšim. U njegovim se očima ponekad opažala silna želja da se uključi u neki zanimljiv razgovor i da priđe nekoj manjoj grupi ljudi, ali ga je uvijek zaustavljala misao:da neće to biti malo previše s njegove strane, da neće to biti malo previše familijarno, neće li time on izgubiti na ugledu? I usljed takvih razmišljanja i dalje je ostao u onom svom jednom te istom, nepromjenjivom šutljivom stanju, i tek bi ponekad izustio nekakve kratke zvuke. Zbog svega toga stekao je naziv vrlo dosadnog čovjeka.

    Dojam o delu:


    Djelo mi se poprilično svidjelo upravo radi svoje kratkoće. Naime neki pisci mogu na nekoliko stranica iskazati sve što su željeli reći a neki to nemogu ni na puno više stranica. Inače djelo je vrlo interesantno, ima dobru radnju i nije dosadno za čitanje.


    2. Kabanica

    Sadržaj

    U jednom odjeljenju u Petrogradu radio je jedan običan mali činovnik po imenu Akaki Akakijevič. Iako su se tamo često mijenjali direktori i viši činovnici, on je uvijek ostajao na svom mjestu kao činovnik za prepisivanje službenih spisa. Bio je zadovoljan svojim poslom i radovao se pri pomisli što će ga sve slijedećeg dana čekati za prepisivanje. Nudili su mu da umjesto običnog prepisivanja, za veću plaću, malo izmjeni tekst, da promjeni adresu i prebaci iz prvog u treće lice. No njemu je to zadavalo previše briga te se brzo vratio starom poslu.
    Nije obraćao pažnju na svoje odjevanje ni na zbivanja izvan mjesta gdje radi. Zbog njegovog izgleda, posla i posebno zbog kabanice, bio je omiljena meta šale ostalih činovnika u tom odjeljenju.
    “Pregledavši ju dobro kod kuće, on otkri da je na dva-tri mjesta i to baš na leđima i na ramenima ona postala prava razvlaka; sukno se toliko itzlizalo da je postalo providno, a postava se sva raspala... Doista, ta kabanica imala je čudan izgled - prostrani okovratnik joj se svake godine sve više i više smanjivao, pošto je služio za podšivanje i krpanje drugih njenih dijelova. “ (str. 203)On na to nije obraćao pažnju. No kad su došle hladne ruske zime, vidio je da treba nešto učiniti sa svojom starom, poderanom kabanicom. Vjerovao je da je potrebno samo da je odnese krojaču. No krojač Petrovič mu je izjavio da je nije moguće zakrpati, jer bi se ona raspala čim bi je ubo iglom. Petrovič mu je preporučio da kupi novu postavu i da će mu je on zašiti.
    To je Akakija zabrinulo. Nije znao gdje bi mogao nabaviti osamdeset rubalja, što je bila najniža cijena. Doduše imao je oko četrdeset rubalja ušteđevine, no ona je već bila predodređena za nove pantalone, košulje i za plaćanje dugova. Polovicu potrebnog novca, oko četrdesetak rubalja, znao je da će dobiti za nagadu, no nije znao kako dogurati do druge polovice. U mislima je počeo razmišljati čega bi se sve trebao odreći. Odlučio je da više neće večerati, tj. da neće piti čaj navečer, neće paliti svijeću, gazit će što je moguće lakše da ne uništi pete, rijeđe će davati pralji prati rublje da se ne pocijepa…I tako je oko pola godine Akaki štedio i redovito sa Petrovičem posjećivao trgovine sa postavama, raspitivajući se za najjeftiniju. Sve je to podnosio s lakočom kad bi pomislio na sve prednosti nove kabanice. No kad je za nagradu dobio, umjesto četrdeset, još dvadeset rubalja imao je dovoljno za postavu. Kupio ju je i dao Petroviču, koji je pristao da saši kabanicu za minimalnih dvanaest rubalja. Akakiju je najvjerojatnije najsretniji dan u životu bio onaj kad je došao na posao sa novom kabanicom. Na poslu su ga dočekali pljeskom, te se jedan mladi časnik ponudio da časti svih za Akakijevu novu kabanicu. Akakije se tada, navečer u kući onog časnika, prvi put ukljućio u život izvan posla. Sve mu je bilo neobično i pomalo neugodno. Nelagoda mu se povećala kad se vraćao kući mračnim ulicama. Na tom putu napali su ga dva čovjeka i oteli mu kabanicu, pustivši ga ošamučenoga na podu.
    Kad se osvjestio, potražio je pomoć kod policajca u obližnjoj ulici no on mu nije htjeo pomoći. Čuvši što mu se desilo, gazdarica ga je savjetovala da treba otići ravno policijskom načelniku. Akakije je to i učinio. Otišao je jednoj važnoj osobi. Morao se prije najaviti, te doći u dogovoreno vrijeme. No u to je vrijeme ta važna osoba razgovarala s nekim svojim prijateljem kojeg nije davno vidjela. Da mu prijatelj shvati kako je on važna osoba, pustio je Akakija da čeka, a kad ga je napokon primio počeo se derati i grditi na njega. Akakije je silno prestrašen pobjegao kući. No tada je vladala jaka ruska zima i on se razbolio. Nakon nekoliko dana je i umro:
    “A Petrograd ostade bez Akakija Akakijeviča, kao da ga u njemu nikada nije ni bilo…a već sutradan na njegovom je mjestu sjedio novi činovnik, rastom znatno viši od njega, koji već nije ispisivao slova onako uspravnim rukopisom kao Akakije Akakijevič, nego mnogo nagnutije i kosije. ” (str. 224)No tu ne završava priča o Akakiju Akakijeviču. Naime nakon njegove smrti u gradu se pojavio neki mrtvac koji je krao kabanice ljudima tražeći svoju. Mnogi su tvrdili da su u tog mrtvaca prepoznali Akakija Akakijeviča. Taj je mrtvac prestao sa krađom kabanica tek nakon što je dobio kabanicu važne osobe:
    “Ha! Eto napokon i tebe! Najzad sam te, ovaj, ščepao za jaknu! Baš mi tvoja kabanica treba! Nisi htio da se zauzmeš za moj, pa si me još i ispsovao - pa daj mi sada svoj!” (str. 227)

    Lica

    Akakije akakijevič
    Običan činovnik za prepisivanje s godišnjom plaćom od četristo rubalja. Zadovoljan je svojim životom iako se on sastoji od posla i boravka u kući:“Mijenjali su se direktori i razne druge starješine, a on je uvjek mogao da se vidi na jednom te istom mjestu, na istom položaju, stalno na istoj dužnosti, kao činovnik za prepisivanje službenih spisa;” (str. 198)Nizak je, ospičav i riđokos. Kratkovidan, s borama na obje strane obraza i hemoroidične boje lica. Nije se brinuo o svom izgledu i odjevanju:“Uopšte nije mislio o svome odjevanju: gornji kaput nije mu bio zelen, već nekakve riđastobrašnjave boje. Okovratnik na njemu nije bio dugačak, izlazeći iz tog ovratnika, činio baš neobično dugim. ” (str. 200)Nije prepuštao nikakvim užicima:
    “…lijegao bi, unaprijed se smješkajući pri pomisli na sutrašnji dan: što li će mu bog sutra poslati da prepisuje?” (str. 202) “…u govoru najviše upotrebljavao prijedloge, priloge i, naposljetku, takve riječice koje nemaju baš nikakvog značenja. ” (str. 205)

    Petrovič

    Bivši kmet, postao krojač. Imao je ženu koja se nije mogla pohvaliti svojom ljepotom. Bio je dobre čudi te je pristao da sašije Akakiju kabanicu za gotovo ništa novaca. Volio se razbacivati cijenama i opijati.
    “Na licu mu se pomolio tako dostojanstven izraz kakav Akakije Akakijevič dotad nije imao prilike da na njemu vidi. Kao da je Petrovič u srcu osjećao da je uradio neku veliku stvar i time najbolje pokazao onaj jaz koji dijeli krojače što ne idu dalje od stavljanja postave i prekrajanja starih odijela od onih koji šiju od novog materijala. ” (str. 211)

    Važna osoba

    Viši policijski general kojemu se obratio za pomoć Akakije. Volio se praviti važan:
    “Najzad, ta osoba nastojala je da uzdigne svoj ugled mnogim drugim sredstvima, a evo kojim: uvela je običaj da je sitni činovnici dočekuju na stepenicama, kad je dolazila na dužnost; niko, zatim nije smio da joj se obrati direktno, već u strogo predviđenom redu: koleški registrator podnio bi izvještaj gubernijskom sekretaru, gubernijski pak titularnom, ili nekom drugom, pa bi tek tada predmet stizao do nje, te važne osobe. ” (str. 219)
    Bio je dobre duše samo što ga je čin generala promijenio. Kad bi se obraćao osobama nižeg čina volio se razbacivati riječima:
    “- Znate li kome vi to govorite? Shvaćate li ko stoji pred vama? Shvaćate li vi to, shvaćate li?- pitam ja vas. ” (str. 222)

    Zaključak

    Gogolj u Kabanici opisuje život jednog siromašnog činovnika odbačenog i zaboravljenog od čitavog svijeta. Stvara neku vrstu antijunaka u kojeg se nebi nitko ugledao. U čitaoca istovremeno izaziva sažaljenje prema, poniženom i uvrijeđenom, Akakiju i ujedno pripovijeda kroz groteskni humor. Takav humor postiže isticanjem negativnosti, karikiranjem, ismijavanjem i izobličavanjem Akakija, kabanice i okoline. Osim humora, karakteristično je za Gogolja njegova jednostavnost u pripovijedanju. Sa malo riječi uspijeva predočiti čitaocu i stanje unutar likova i stanje u okolišu. Gogolj u Kabanici daje kritiku društvu i sudi protiv nečovječnog odnosa i ponašanja ljudi. No ipak na kraju priznaje da nije sve tako crno, jer postoji savijest koja spašava čovjeka.


    3. Kabanica

    Kabanica je Gogoljeva novela čija je priča vrlo jednostavna. Jadni mali činovnik donosi veliku odluku. Odlučuje nabaviti novu kabanicu koja postaje san njegova života. Prvu noć kada je obuće, otmu mu je u jednoj mračnoj ulici. On umire od tuge i njegov duh luta gradom u potrazi za svojom kabanicom.. Ovo je sve što se tiče osnovne zamisli, ali naravno prava priča (kao i uvijek kod Gogolja) leži u stilu, unutrašnjoj strukturi ove anegdote. Djelo je, inače, prožeto otužnim humorom, a njezin fantastični završetak daje cjeloj, već na realističkim temeljima izgrađenoj, pripovijesti ponovno groteskni tonalitet. Akakije Akakijevič Bašmačkin bio je ne posebno upadljivi činovnik “nizak, pomalo kozičav, pomalo crvenokos, pomalo čak na prvi pogled i kratkovidan, a s omanjom ćelom iznad čela, naboran s obje strane obraza, i takozvane hemoroidalne boje lica. Uopće nije vodio računa odijevanju: odora mu nije bila zelena nego nekakve crvenkastobrašnaste boje. Ovratnik mu bijaše vrlo uzak i nizak tako da mu je vrat, iako nije bio osobito dugačak, virio iz ovratnika i doimao se neobično dugačak. I uvijek bi mu se nešto prilijepilo za odoru, a na šeširu vječito je nosio kore od lubenice ili dinje i tome slično smeće.”) Njegova najveća radost bila je prepisivanje, on je živio cijelim svojim srcem za svoja slova (“Malo je kazati da je služio revno – ne, on je služio s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju, njemu se je priviđao neki njegov svijet, šarolik i ugodan. Na licu mu se zrcalio užitak; neka slova volio je više od drugih, pa kad bi došla na red, topio bi se od radosti: i smijuckao se, i namigivao, i micao usnama, tako da se je činilo da mu na licu možeš pročitati svako slovo što ga ispisuje. -> groteskno). Iako je imao mogućnost napredovanja na poslu, on je radije prepisivao raznolike spise. (“U svemu je vidio svoje uredne, ravnomjernim rukopisom ispisane retke i tek kada bi mu se odnekud konjska njuška naslonila na rame i puhnula mu iz nozdrva za vrat kao vjetar primijetio bi da nije nasred retka nego nasred ulice. Čim bi se vratio kući sjeo bi za stol, pokusao bi na brzinu šči i pojeo komadić govedine s lukom, a da ne bi osjetio pravi okus jela. Pojeo sve skupa s muhama i svim ostalim što bi mu Bog poslao u tom trenu.” -> groteskno).
    Nabrajanjem Gogoljevih slika, izaziva se podsmjeh. On ga ironijom i hiperbolom želi pretvoriti u karikaturu, predstaviti ga kao tipičnog činovničića zaljubljenog u svoj posao.
    Jednog dana otkrivši da mu je potrebno popraviti kabanicu Akakije odlazi svom krojaču Petroviču. Ovaj nakon ne baš dugog razmatranja uvidi da se ovo pohabano odijelce ne može popraviti i savjetuj mu da kupi novo. Iako isprva nevoljko, činovnik se svim srcem predaje nabavku nove kabanice (Kako je nabaviti? ”Mislio je Akakije Akakijevič, mislio, i zaključio da će morati smanjiti svoje uobičajne troškove, barem na godinu dana: odreći se čaja uvečer, ne paliti svijeću, a kako baš bude morao nešto raditi, otići će gazdarici u sobu i raditi uz njezinu svijeću; kad bude hodao ulicama, morat će gaziti što lakše i opreznije po kaldrmi i kamenim pločama, tako reći na prstima da ne bi prerano iznosio potplate; morat će što rjeđe davati pralji rublje na pranje, a da se ne bi pohabalo, morat će svaki put, kad se vrati kući svući i obući samo polu pamučni haljetak, vrlo star koji čak i samo vrijeme štedi Istini za volju, isprva mu je bilo malo teško naviknuti se na takva ograničenja, ali onda se već nekako navikao i bilo je sve u redu; navikao se čak da navečer ništa ne jede, ali se zato hranio duhovnom hranom, ne rastajući se u duhu od vječite misli na buduću kabanicu. Od tada kao da mu je sav život nekako postao puniji, kao da se oženio, kao da je još neka druga osoba uz nj, kao da više nije sam, već kao da je neka draga životna družica pristala da s njim kroči životnom stazom, a ta družica nije nitko drugi do debelo vatirana kabanica, sa čvrstom nepoderivom podstavom. Postao je nekako živahniji, čak i čvrstog karaktera kao čovjek koji je već postavio i odredio sebi cilj. S lica mu je i iz postupaka nestala sama od sebe sumnja, neodlučnost, jednom riječju sve one kolebljive i neodređene karakterne crte.”). Proces odijevanja kroz koji prolazi Akakije Akakijevič, šivanje i navlačenje šinjela, u stvari je njegovo razodijevanje i njegov zaokret ka potpunoj nagosti njegova duha. Kad je konačno obukao kabanicu ”kročio je u najsvečanije raspoloženje”, obuzela ga je radost i sreća tako da i nije primjećivao kako bi dolazio do ureda već se je jednostavno tamo našao. Uslijedili su dani potpune sreće. Ali jednom dok se je vračao sa zabave kod pomoćnika predstojnika odjela, u jednoj mračnoj i pustoj ulici ukrali su mu kabanicu (“Akakije Akakijevič osjetio je kako svlače s njega kabanicu i udaraju ga koljenom tako da pada nauznak u snijeg, i ništa više ne očtuje.”). Iako se je žalio načelniku policije ništa nije postigao i onako uništen odlučio se je obratiti visokoj ličnosti (“Uostalom, ovaj se trsio uzdići na visinu svoga položaja i mnogim drugim sredstvima, ato su: uveo je običaj da ga niži činovnici dočekuju već na stubištu kad dolazi na posao; da se nitko ne usudi doći ravno k njemu nego da sve ide najstrožijim redom; koleški registrator najavljivao bi nečiji dolazak gubernijskom sekretaru, gubernijski sekretar-titularnom ili nekom drugom savjetniku pa bi na taj način najava napokon stizala do njega. Kako je sve već u našoj svetoj Rusiji zaraženo oponašanjem svaki izigrava i oponaša svoga šefa. Tako pričaju da je neki titularni savjetnik, kad je postavljen za šefa neke male zasebne pisarnice, odmah prigrabio sebi posebnu sobicu i nazvao je “službenim nadleštvom” i postavio na vrata nekakve vratare u livrejima, crvenim ovratnicima i gajtanima koji su svakom posjetitelju otvarali vrata iako je u “službeno nadleštvo” jedva mogao stati jedva pisači stol. Manire i navode visoke ličnosti bijahu ozbiljne i dostojanstvene, ali ne i odviše složene. Temelj njegova sustava bijaše strogost.”Strogost, strogost i strogost” govorio je obično i pri posljednjoj riječi obično gledao vrlo značajno u lice onoga kome se obraćao. Za to doduše i nije bilo nekog posebnog razloga jer je onih desetak činovnika, koji su tvorili administrativno osoblje njegova ureda, ionako živjelo u doličnom strahu: čim bi ha izdaleka ugledali, ostavljali bi odmah posao i čekali ga u stavu pozor sve dok šef ne prođe kroz sobu. Njegov uobičajeni razgovor s podređenima odlikovao se strogošću i sastojao se tako reći od tri rečenice: “Kako se usuđujete? Znate li vi s kim govorite? Je li vam jasno
    Tko stoji pred vama?”-> hijerarhija birokratskog aparata)
    Ali ni ona mu nije pomogla. Naprotiv grubo ga je istjerala i možemo čak reći poslala u smrt. Od tuge za kabanicom Akakije je pao u vrućicu i zahvaljujući petrogradskom podneblju ubrzo umro.
    Priča ipak nije gotova. Nedugo nakon njegove smrti pojavio se je duh. Po Pterogradu se je proširio glas da kod Kalinskog mosta javlja mrtvac u liku činovnika i krade kabanice. I taj je duh živio sve dok jedne večeri nije skinu šinjel sa viske ličnosti i tako zadovoljio svoju pravdu. Nakon toga on je nestao.
    Jedna od najvažnijih strukturalnih ideja je ovdje namjerno zamaskirana (jer sva stvarnost i je maska). Čovjek za koga misle da je neogrnuti duh Akakija Akakijeviča, u stvari je čovjek koji je njemu ukrao ogrtač. Ali duh Akakija postojao je samo zahvaljujući činjenici da on nema ogrtač, a žandar, upadajući u najneobičniji paradoks ove priče, misli da je duh upravo ona osoba koja je njegova antiteza, čovjek koji je ukrao šinjel.
    I tu je kraj pripovijesti o jednom malom činovniku koji je cijeli svoj život posvetio svojim slovima i kabanici. Ona mu je bila jedina životna radost, jedino što ga je činilo sretnim, ali na kraju i to mu je bilo oduzeto. Iako pomalo smiješan, Akakije ipak na kraju u nama izaziva tugu i suosjećanje jer njegova je sudbina prvenstveno tragična.
  4. veca1234
    Offline

    veca1234

    Postova:
    1
    Zahvala:
    0
    -Zasto je Gogolj unio u svoje djelo (ogledalo tadasnjeg drustva) na kraju 'fantasticni' dio (kada Akakije postaje duh)? Da li je htio reci "Akakije Akakijevič je morao da umre da bi zivio"
  5. Coiska
    Offline

    Coiska Hoyas Legend

    Postova:
    22.936
    Zahvala:
    708
    Lokacija:
    Kenija - Nacionalni park Tsavo facam nosorozi
    Tihi Don - Mihail A.Šolohov(Prepricana lektira)

    Tihi Don - Mihail A.Šolohov(Prepricana lektira)

    Gotovo sav svoj život proveo je Šolohov na Donu, živjeci sa kozacima. Stoga nije neobicno što je Don s kozacima glavna tema njegovog književnog stvaralaštva. Svojevrsna prethodnica Tihom Donu bile su Šolohovljeve "Donske pripovijesti". Vec u njima on se bavio kozackim pitanjem a one same obuhvataju razlicite vremenske periode: periode Šolohovu savremene i periode prelomne za istoriju Rusije i Podonja. Tihi Don je najvece djelo poslijeoktobarske ruske književnosti i zasigurno jedno od najvecih uopšte u XX vijeku. Ovaj roman u cetiri knjige nastajao je 15 godina: I i II dio štampani su 1928. i 1929., III-1933. a posljednji IV-1940. Radnja romana obuhvata razdoblje od maja 1912. do marta 1922. godine. To je ujedno i period velikih zbivanja kako u svjetskoj tako i u ruskoj istoriji:I svjetski rat, Februarska revolucija, Oktobarska revolucija, Gradanski rat. Ruše stare norme morala i života uopšte, nastupa novo doba koje je u duhu "oslobodenja radnog naroda od kapitalistickih ugnjetavaca", "pravilne raspodjele" (svakom prema potrebi, svakom prema radu, itd.). Novi junaci su Marks, Engels, Lenjin. Krst, novi, bolji ljudi (boljševici) MIJENJAJU zvijezdom, srpom i cekicem. Medutim, postoje i ljudi i etnicke skupine kojima novi poredak ne odgovara i oni se bune te je ljude Šolohov nastojao da prikaže i to mu je veoma zamjereno. Za ovo veliko djelo M.A.Šolohov je dobio Nobelovu nagradu u cijem obrazloženju stoji: "Za umjetnicku snagu i istinitost kojima je u svojoj donskoj epopeji opisao istorijsku epohu života ruskog naroda."

    Fabula:
    1.Porodica Melehovih.Grigorije i Aksinja
    2.Koršunovi.Grigorije se ženi Natalijom

    1.Trgovci Mohovi.
    2.Radnici i Štokman-boljševicka skupina
    3.Grigorije napušta kucu i bježi s Aksinjom
    4.Natalija pokušava da se ubije.Natalija rada
    5.Grigorije odlazi u vojsku

    1.Natalija se vraca Melehovim
    2. HAPŠENJE Štokmana. Rat
    3.Natalija i Aksinja
    4.Grigorije odlikovan
    5.Aksinja i Listnicki.Grigorije se vraca kuci

    1.Rat 1916.Nezadovoljstvo.Buncuk
    2.Natalija rada blizance
    3.Februarska revolucija

    1.Rat 1917.Kozaci se vracaju.Oktobar
    2.Grigorije sa boljševicima
    3.Crveni i bijeli-sukob.Potjolkov i Cernjecov
    4.Grigorije ranjen dolazi kuci
    5.Ratne operacije
    6.Grigorije sa bijelima
    7.Potjolkov.Valet

    1.Rat u aprilu 1918.Rascjep u kozaštvu
    2.Listnicki se ženi,napušta Aksinju
    3.Stepan se vraca iz zarobljeništva,Stepan i Aksinja
    4.Grigorije komandant,dolazi kuci i vraca se
    5.Miška Koševoj ubija Petra
    6.Ustanici prelaze na lijevu obalu Dona
    7.Aksinja i Grigorije
    8.Miška Koševoj ubija Grišaku,pali kuce

    1.Aksinja i Stepan.Aksinja,Stepan,Grigorije
    2.Grigorije i general
    3.Natalija umire
    4.Raspad donske vojske.Grigorije se razboljeva
    5.Darja se davi u Donu
    6.Grigorije,Prohor i Aksinja odstupaju
    7.Umire Pantelej

    1.Grigorije stupa u Crvenu armiju
    2.Koševoj i Dunjaška
    3.Umire ILINIČNA
    4.Grigorije demobilisan.Grigorije i Koševoj
    5.Grigorije i Fominova banda
    6.Bijeg Grigorija i Aksinje
    7.Umire Aksinja
    8.Grigorije se vraca kuci,sinu


    Radnja romana "Tihi Don" se odvija u drugoj deceniji XX vijeke na jugu Rusije,odn. na teritoriji Donska Oblast.Kako je radnja romana obimna mjesto radnje nije jedno, naprotiv; ipak, linija zbivanja vezana je ponajviše za mjesto Tatara Jagodno-front. Okosnice radnje predstavljaju: -na prvom planu Grigorijeva ljubav s Aksinjom -Grigorijev odlazak u rat -pojava boljševika i komunisticka vlast -sukob crvenih i bijelih Kroz sudbinu Grigorija Melehova sagledana je kontrarevolucija oko Dona a to je osnovna tema ovog romana. Sam Melehov,u previranjima savremenim mu, postaje simbol ljudskosti, moralne cistote i viteštva. Kuca Melehovih je u središtu romaneskne price:predocavaju je prva i posljednja slika u romanu. Ova fabularna linija(Melehovi), razvija se u nekoliko posebnih, sporednih tokova:petar, Darja, Pantelej, Natalija,ILINIČNA,Grigorije, Dunjaša. Šolohov nam takode istice i slijedece tokove radnje: Melehovi-Koršunovi, Melehovi-Astahovi i Melehovi-Koševoj. Kroz glavne likove ovog romana predstavljen nam je i život kozaka u ratu i miru. Medutim, bitno mjesto u ovom romanu zauzimaju i boljševici kao nosioci nove svijesti.Oni su predstavljeni kroz Štokmana, Koševoja, Potjolkova, Buncuka i kroz lik crvenoarmejaca utopista. Kroz cijeli roman pratimo preobražaje glavnog lika-Grigorija Melehova:u ratu vidi besmisao, a duša mu je "tamna kao prazan bunar". On je najprije crveni, zatim bijeli pa onda ustanik, da bi zatim ponovo postao crveni i na posljetku otpadnik u Fominovoj bandi. On je poražen u sticaju istorijskih dogadaja i okolnosti, ali je pobjednik stamenošcu i dosljednošcu svog moralnog lika.Vecina junaka u Tihom Donu tragicno skoncava, onako kako je i živjela. Grigorije se vraca kuci i živi sa sinom.Njegov daljnji put je nedorecen. Tema:kontrarevolucija oko Dona Ideja:besmisao rata(bratoubilackog) Likovi:Grigorije Melehov,Aksinja Astahov,Natalija Melehov,pantelej melehov,ilinična melehova,Darja Melehov,Petar Melehov,Miška Koševoj,MiĆka Koršunov,boljševici,kozaci.

    Likovi:

    Grigorije Pantelejevic Melehov:

    Grigorije P. Melehov,mladi sin Panteleja Melehova,središnji je lik romana "Tihi Don".On je u središtu romaneskne price,a stice se i utisak da opisi ratovanja,revolucije i kontrarevolucije nisu knjizi zbog sebe samih(iako su bitni),vec da su i to samo sredstva za što uspješnije sagledavanje njegove licnosti.Grigorije Melehov je veoma kompleksna licnost;predstavljen je,može se reci,u više dimenzija:kao vojnik kozak,kao seljak,kao muž,kao ljubavnik. Za njega,takode,možemo reci da je nosilac najviših moralnih vrijednosti-on je covjek cija je krivica u tome što se našao u škripcu istorijskih zbivanja koja su zahtijevala samoopredjeljenje.Grigorije,medutim,nije ni za kakvu jednostranost i zbog toga ce doci u sukob gotovo sa svima. Njegov opis dat nam je na samom pocetku knjige:"...a mladi Grigorije,bio je sav na oca:gotovo za glavu viši od Petra,iako šest godina mladi,isto kao u oca povijen orlovski nos,u malko kosim prorezima plavkasti bademi vatrenih ociju,izbocene jagodice mrkorumenkaste kože.Isto kao otac,i Grigorije je bio malo povijen,cak i u osmehu bilo je kod obojice nešto zajednicko divljacno." Da bi se bolje razumio Grigorije,njegovi postupci i ponašanje,potrebno je razmotriti i porodicno stablo Melehovih,tj.njegove korijene.Prica Melehovih je slijedeca:Grigorijev djed Prokofije,pri povratku sa turskog ratišta,doveo je sebi za ženu Turkinju,koja ja odmah,skupa s Prokofijem,postala predmet ismijavanja cijelog sela.Seljaci su zbog nje, "Turkinje",veoma osudivali Prokofija.Tada je nastupio veliki pomor stoke i svi su okrivili Turkinju i osudili je na smrt.Umrla je mucenicki.Na samrti je rodila Panteleja." Da li se sudbina ponavlja? Sam Grigorije je veoma slican Prokofiju:eek:n se ne obazire na druge nego sluša svoje srce,njegova ljubav je isto osudena od strane svih I svoju ljubav je isto tako izgubio tragicno. Za Grigorija možemo reci da je bio pravi kozak:ratnik I ratar.Bez Dona,stepe I njiva on nije mogao da živi:"Od zemlje se ja nigdje ne micem.Ovdje je stepa,ima se cim disati....Nikud iz sela necu ici!". On je bio uobicajen momak,medutim,nemir i buru strasti u njemu izazvala je Aksinja,komšinica,udata žena:"On je uporno oblijetao oko nje.....Grigorije ju je naglo zgrabio za ruke-tako vuk na svoja leda zabacuje zaklanu ovcu."I tako pocinje velika,bezgranicna ljubav od koje ce se Grigorije povremeno udaljavati,ali kojoj ce se uvijek iznova vracati. Kada je poceo Prvi svjetski rat,Grigorije je,kao i ostali kozaci,otišao na front.Tu se upoznao sa pravim zivotnim iskustvima i upoznao surovosti ljudi,te pokazao vitestvo.Mozda je to bilo njegovo prvo razocarenje u covjeka.Veoma je upecatljiva i scena prvog Grigorijevog ubijanja.Na pocetku je bio veoma osjetljiv,ali kasnije je postao suroviji i nijedan se juris nije mogao zamisliti bez Grigorija."Srce mu je otvrdlo kao slatina na susi.Ono nije imalo sazaljenja". Naravno,rat je iz dana u dan ostavljao tragove i na njegovoj dusi "Meni se brate dusa umorila."Sad se osjecam kao nedotucen".Rat se blizio kraju,osjecao se zamor i rasulo.Medjutim ,tad se razbuktao Gradjanski rat,pocela je Oktobarska revolucija.I Grigorije je igrom slucaja , dospio u crvene i borio se hrabro ,jer drugacije nije umio.Saglasan je sa dosta komunistickih ucenja-pravda jednakost svih ljudi.Medjutim istovremeno je razocaran postupanjem crvenih sa svim sto im protivno.Malo je trebalo,pa da Grigorije promjeni stranu-cuo je pricu kozackog oficira o autonomiji Donske oblasti,a kako se Revolucija vec bila nadvila nad Donom on napusta Crvenu armiju i odlazi u Tatarsko.Kao prvi kozak,tradicionalista,Grigorije se pridruzujeDonskoj armiji koja ne stedi nista sto je boljsevicko.Za dvije godine rata postaje nosilac najvisih odlikovanja i ranjen je cetrnaest puta.On postaje sinonim za ratnika,a ne progresa,vizije buduceg.Njegov stav prema revoluciji je dosta kolebljiv on stalno luta sa strane na stranu ,a kad pobuna bude pocela slabiti,on ponovo prelazi crvenoarmejcima, on je opet hrabar vojnik koji juriša u okršaje. Medutim svugdje nailazi na sumnju i nepovjerenje:bijeli mu zamijeraju što jednom bio u crvenima, a crveni što je bio sa bijelima. Ranjavan, umoran i bolestan, on se vraca u svoje Tatarsko, jer misli da je okajaoo grijehe i zaslužio mir i spokoj; nove vlasti, a narocito Miška K. Pocinju da sumnjaju na njega, htjeli su da ga zatvore. To ga je boljelo i on bježi. Skriva se sve dok ne naide na fominovu bandu. Postace njen clan sve dok ne shvati da je propao, da je postao progonjena zvijer. Tad se vraca u Tatarsko uzima Aksinju i polazi u neizvjesnost, ali nailazi na zasjedu i Aksinja biva ubijena. Nosi ju na rukama i sam sahranjuje. Shvatio je da je sve potonulo. Ostao je bez svega što mu je bilo drago. U meduvremenu pomrli su gotovo svi osim njegovog malog Mišatke. Djelo se završava slikom doma Melehovih:"stajao je kod kapije svog doma i držao sina u narucju. To je bilo sve što ga je povezivalo sa zemljom i sa cijelim tim ogromnim svijetom.Tako se na kraju sve smiruje ,sve pocinje da tece mirno i tiho kao Don.Grigorije je kompleksan lik u višestrukom sukobu sa okruženjem:razdire ga osjecanje pravde i prezira,licemjerja. Zato Miški i kaže:"ti kažeš da sve bude jednako. Uzmi crvene, prošli su ovuda. Vodnik u cizmama od najfinije kože, a obicni vojnik u valjenkama. Vidio sam komesara sav se zavukao u kožu a drugima nema kože ni za cipele." Grigorije nije covjek misli i ideja vec osjecanja. Zarobljenike i protivnike ne muci i druge isto tako sprecava u tome. Grigorije Melehov nije stvoren za komplikovana stanja. On je covjek vjecitih dilema. Kad malog Mišatku vrijedaju rijecima "otac ti je bandit", Aksinja ga tješi "nije on bandit, vec prosto nesrecan covjek". Po povratku s ratišta Koševoju kaže "ja sam svoje odslužio. Sve mi je dosadilo, neka ide sve do davola" a nešto kasnije kaže i "pobijedite me, hocu smrt". To su rijeci covjeka od 30 godina koji je i pored sve svoje snage, bio stvoren za starost, za život u miru, a ne za velike dogadaje i za velike prelome u istoriji.

    Aksinja Astahova je postala Stepanova žena kad joj je bilo 17 godina. A godinu dana prije toga otac ju je silovao i osramotio. Stepan ju je tukao od prvog dana braka zato što je bila osramocena. U njenom životu nigdje nikad nije bilo ljubavi i nježnosti. Strast i sreca dolaze Aksinji sa Grigorijem. Njena ljubav je kao neka bunika pored puta.Kad Pantelej zahtijeva od nje da mu ne sramoti kucu ona kaze:"Hocu da se naljubim za cio svoj gorki život. Poslije me možete ubiti. Griška je moj!" Ona i Grigorije žive bestidno ne krijuci se. Stepan se vraca iz vojske i ponovo tuce Aksinju. Njena cerka sa Grigorijem umire i kad on ode na front ona postaje Jevgenijeva ljubavnica. Ljut Grigorije se vraca Aksinji a Stepan moli Aksinju da mu se vrati. Ovo udaljavanje nije bilo trajno poslije Natalijine smrti. Oni su ponovo zajedno. Aksinja se brine o njegovoj djeci kao da su njena. Ona ne može imati svoju djecu, što može biti dokaz njene neukorijenjenosti u životi, ali barem je umrla na nacin dostojan samo nje, na Grigorijevim rukama.

    Natalija Mironovna je olicenje vrline i dobrote, cistoce, hrišcanske predanosti mužu i nacelu porodice uopšte. Ona je nosilac ideala kozacke patrijarhalne ženstvenosti. U kuci Melehovih svi je obožavaju osim muža. Griška joj se odmah svidio:"Drag mi je Griška; ni za kog drugog necu poci." A stvarnost je bila surova prema Nataliji. Otkad je muž napustio, ona je izložena uvredama. Pokušaj samoubistva, gubitak najbližih, neodreden položaj u braku, sve to donosi bol i stradanja ovoj ženi. Kada na kraju saznaje da se Grigorije ponovo srece sa Aksinjom ona tuguje i buni se ali se ne boji. U njoj sazrijeva odluka da ne rodi. I tako u vrijeme strmoglavog kraha ni Natalija nije mogla više ostati cestita. Pisac je za to kažnjava mucenickom smrcu.

    U ovom djelu veoma su upecatljivo dati ženski likovi. Prije svega tu valja pomenuti, sem Aksinje i Natalije, Dariju, Dunjašku i Iljinicnu a isto tako i kolektivni lik žena. Kozakinje su brižne, vrijedne, dobre majke i domacice. Nosilac nacela materinstva je Iljinicna Melehova. Pisac ovu stamenu, kozacku, seljacku majku daruje atributima: mudra,hrabra i dostojanstvena. Sav smisao svog života vidi upravo u tome da bude majka. Darija Melehova, Petrova žena, nosilac je nacela drskosti, životne radosti. Kao soldatuša živi raspuštenim životima i krši sva nacela kozackog morala. Stari Pantelej je odlucio da zavede red u kuci tj. Da urazumi Dariju na bilo koji nacin, medutim Darija je mudrija od njega."Neceš!Ili možda ne možeš? Privukla je svekra na sebe i dodala: muža nemam evo godinu, a ja niti cu, necu valjda sa kerom." U takvim prilikama Darija je bila jedina razonoda, vjecito nasmejana. Medutim sve ima svoje posljedice, oboljela je od sifilisa. Darija nije htjela da skonca od sifilisa, stoga se utopila u Donu.Dunjaška, najmlade je dijete Panteleja i Iljinicne, simbol je mladalacke ljepote, nevinosti i zanosa. Ona je poslušna, vrijedna djevojka: u svemu se vinuje svojim roditeljima. Zbog svoje ljubavi prema Miški Koševoju dolazi u sukob s roditeljima. Njena žrtva je velika i njezin nesrecan, težak život.


    Šolohov ne bi stvorio tako veliki i ssveobuhvatan roman da se zadrzao samo na liku Grigorija Melehova .Veoma vazno mjesto u romanu posveceno je boljševicima-nosiocima nove svijesti:Štokman,Buncuk, Koševoj. Štokman je tip boljševika i asketa,koji svoju u revoluciju potvrduje licnom žrtvom i smrcu.Metode Štokmana i onih slicnih njemu su dobrim dijelom i izazvale ustanak kozaka protiv svjetskw vlasti. Buncuk je boljševik po svemu znatno bliži Grigoriju.On je borac za rad i mir i za socijalnu jednakost.I sam je kozak,u krvi mu je narodni izraz i zato ga kozaci primaju znatno prisnije od Štokmana.Medutim,on je ipak covjek sa manje dostojanstva od Grigorija.Pa ipak,Buncuk nece moci da podnese sav teret svoje teške uloge u revoluciji.Bio je sudija i osudenik,ubica i žrtva,zaljubljenik i ljubljen. Miška Koševoj,mali i zao covjek prikazan je u romanu kao izraz pesimizma jer je sam u vlasti osvetnickih nagona i svojih duboko urodenih kompleksa.
    Kozaci

    Kao specifican društveni sloj,a poslije i vojnicki stalež,kozaštvo se pocelo formirati krajem 14 vijeka ,popsebno u 15 vijeku. Kozaci vode porijeklo od odbijeglih najsiromašnijih seljaka-kmetova,koji su se poceli naseljavati na stepe juga Rusije ,zvane divlje polje ,koje su opustošili Mongoli.U pocetku su oni bili nezavisni ,medutim ruski car Ivan lV Grozni,sredinom XVl-vijeka,angazovao kozake kao vojnike,cuvare svojih južnih granica.Kozaci su bili pod pokroviteljstvom imperije,priznate su im sloboda i autonomija.Njihova skupština se zvala Krug. Kozaštvo je ukinuto u SSSR-u.Sva istorija kozackog naroda sadržana je u jednoj njihovoj pjesmi:"Ponosan je naš dom,tihi Don,naš bacuška".Kozaštvo u romanu Tihi Don izraženo je u vidu mnogih protivrijecnosti koje posebno dolaze do izražaja u revoluciji.U ratu oni potvrduju svoju staru slavu :"stotine ihiljade njihv otišlo je u smrt.padale su glav ena sve cetri strane svijeta,lila se crvena kozacka krv.Takvi su kozaci u boju,a kod kuce oni su vrijedni kosioci,zemljoradniczaljubljeni u svoju slavu.Mkedutim unutrašnja komešanja u carskoj Rusiji i dužina ratovanja stvarali su medu vojnicima haos i dezertiranje.Kozaci,nemocni da shvate novo i revolucionarno,opredjeljuju se za staro kao dobro poznato i sigurno.Zato je revolucija i bila tragicna za kozake i kozaštvo.Kasnije umorni od zablude i sablje,prikljucivali su se crvenima,ili su se pretvarali u bande koje su remetile mir stepa sve do 1922.godine.Kao najizrazitijeg kozaka,iizdvajamo,naravno,Grigorija Melehova.

    Don

    Don je najveca rijeka u južnoj Rusiji,peta po velicini rijeka u Evropi,dug je 1970 m.U bijegu od kmetova ruskii seljaci su se naselili na stepe uz Don.Bila je to plodna zemlja.Na Don,kozaci nisu gledali kao na obicnu rijeku,voddenu površinu-Don je za njih bio nešto više; stoga mu se pjesmama obracaju:"Oj ti,naš bacuška,Tihi Done!" I sam Šolohov mu je dao znacajno mjesto u djelu.Don je mjesto ljubavi,mjesto lova,mjesto smrti,mjesto bola,mjesto srece-mjesto življenja.Don se pojavljuje u opisima slika od važnosti za junake:cin Grigorijevog i Natalijinog vjencanja.Medutim,ratovi i smjena vlasti dovodi Don skoro do samouništenja.Sve što je ostalo jeste zlo i smrt. "Okicen je naš Tihi Don mladim udovicama,procvjetao je bacuška Tihi Don sirocicima,valovi Tihog Dona prepuni su suza oceva i materi.


    Simboliku romana sugeriše,prije svega, narušenost ravnoteže izmedu života i smrti i nadmoci stihije smrti. Šolohov vecinu sudbina svojih likova gradi na principu:"Ko se noža lati od noža ce i poginuti." Kako bismo se uvjerili u istinitost teze "Kako umiru junaci u Tihom donu, to je svjedocanstvo kako su živjeli, moramo najprije razmotriti svaku pojedinacnu smrt. Natalija: "Da li cu živjeti s Grigorijem, zasad ne znam, ali više necu da radam njegovu djecu. Blijeda kao smrt, pridržavajuci se za ogradu, Natalija se pela uz stepenice, gdje je gazila njena noga - ostajala je mrka krvava mrlja." Umrla je u podne. Natalija je za života bila olicenje vrlina hrišcanstva. Darja: "Nastradala sam... Moja slabost... Juce sam išla doktoru... Odjednom svemu je kraj. Zaglavila sam. Ubicu se. Eto šta cu." Darja je živjela nemoralno: kao udata žena se zabavljala, kad joj je muž bio u vojsci. Živjela je bez obaveza i posljedica. Medutim, posljedica je bila samo jedna - smrt, ona koja je varala muža stalno i bila razbludna umrla je od tada najstrašnije polne bolesti - sifilisa. Ne direktno, naravno, ali sifilis je bio uzrok njenog samoubistva. Kao što vidimo, tragicnost djela ne ogleda se samo u liku Grigorija i njegovog sukoba sa sredinom; ona se proteže kroz citavo djelo i mogli bismo reci, prati svaki lik od prve do posljednje stranice. U romanu "Tihi Don", agitatori umiru agitujuci, ubice bivaju ubijene, kradljivci bivaju pokradeni. Oni koji citav život nastoje da što više steknu, umiru u ostaji punoj namirnica i stvari, oni koji citav život pate i tuguju umiru neutješni. Medutim smrt dva lika je potrebno izdvojiti: Aksinjinu i Natalijinu. Kad je rijec o grešnoj ljubavi Šolohov je ipak dosta blaži: Aksinja umire bez muka, brzo, na rukama Grigorija, a Natalija koja je citav život patila, umire dugo, mucenicki. Ovakva smrt za Nataliju je bila iskupljenje.I tako, na kraju djela, ostaju pesimizam i gorcina. "Kozaku je na rodenoj stepi istocni vjetar.Doline zavejane snijegom. Nema ni puteva ni staza. Kud god se pogleda gola bijela ravan brisana vjetrom. Stepa kao da je mrtva." A Don tiho i polako tece...
  6. Coiska
    Offline

    Coiska Hoyas Legend

    Postova:
    22.936
    Zahvala:
    708
    Lokacija:
    Kenija - Nacionalni park Tsavo facam nosorozi
    Aleksandar Tisma - Upotreba coveka(Prepricano delo)

    Aleksandar Tisma - Upotreba coveka(Prepricano delo)

    O delu
    Naslov romana upucuje na jedan od cvestranih problema covecanstva, a to je upotreba coveka , tj stavljanje coveka u funkciju, u sluzbu nekoga ili neke ideje;manipulisanje coveka zarad nekih ciljeva ili nekih pobuda.
    Razvijajuci roman , Aleksandar Tisma pokazuje kao rat , uzrokovan raynim interesima ideologijama, zatim niske strasti I niz drugih nagonskih pobuna u miru mogu biti usmjereni na upotrebu covjeka .Da bi sto bolje to pokayao na umjetnicki nacin, Tisma je u sredistu svoga romana stavio tri porodice koje su razlicito struktuirane. Njih vezuje isto mjesto , isti vremenski i zivotni kontekst. One su odvojene –svaka od njihzivi u svojo ulici , ali se medjusobno dodiruju i preko pojedinih clanova i u odredjenim situacijama zbilizavaju , da bi na kraju doslo do njihovog potpunog rasejanja.

    LIKOVI : DVE PORODICE

    Porodica Kroner
    Nju cine:
    1. Stara jevrejka, gospodja Kroner
    2. Robert Kroner, njen sin
    3. Rezika Kroner , Robertova zena
    4. Gerhard Kroner i Vera Kroner, njihova djeca
    Od najistaknutijih licnosti u ovoj porodici je Vera Kroner koju pratimo skoro kroz cijeli roman. Ona spada medju glavne licnosti romana.
    Vera , nasuprot svome bratu nosila izvesnu dozu netrpeljivosti prema mesanstvu u porodici jevrejsko-nemacko. Ona se kao licnosti nije mogla naci ni u jednoj o dove dve nacije..Verino stradanje zapocinje sa dolaskom rata i egzodusom jevreja. Dosavsi u logor , zene su izdvajane one koje ce umrijeti I one malo brojne , mlade I privlacnih tijela, koje ce biti odredjenje za zadovoljavanje vojnickih strasti. Vera svoju ispovijest o logoru govori u ich –formi , koja prepoznatljiva za moderan roman, u 19 poglavlju romana. Iz njene ispovijesti saznajemo o stradanjima nje same I svih jevreja. U Veri je sve bilo podredjeno jednom cilju to jest da prezivi.
    NJena sudbina u romanu je tragicna tu saznajemo kako covjek biva upotrebljen na jedan surov nacin.
    Na kraju knjige to est u poslednjem poglavlju Sredoje I Vera se srecu I po prvi put povjeravaju jedno drugom I otvaraju srcai pricaju o izmucenom zivotu, svoj hod kroz krugove paklakoje je stvorio rat. Pricaju o tome kako je u ratu vrsena upotreba covjeka I vrseno catiranje svega sto je ljudsko, cisto I svijetlo.


    PORODICA LAZUKIC

    Nju cine:
    1.Nemanja Lazukic, glava porodice
    2. Klara , njegova zena
    3. Ratsko i Sredoje, njegova dva sina
    Jedan od glavnih likova romana jeste Sredoje Lazukic. Sredoja ce jos kao gimlazijalac, gonjen strastima poceti da svraca u kucu razonode I druzenja.
    Tamo se muskarci predaju strastima I za novac kupuju ljubav.
    Tokom rata Sredoje ce zavrsiti u Beogradu.Bice primljen u sluzbu da bude upotrebljen na nacin koji drugi odredjuju I sam je poceo da upotrebljava druge –zene I njihova tijela.
    Na kraju romana susret sa Verom ga donekle mijenja. Tako se oni lijece od dusevnih rana I brane od avetinje proslosti koja ih je upotrijebila I s anima se poigrala. Spaja ih dnevnik gospodjice Drestvenik.


    PSIHOLOGIJA DELA
    U Tišminoj viziji, krvnik ili žrtva, mučitelj ili mučenik, lovac ili onaj koga love, u trajnom su koštacu sa neizvesnim, gustim i nevidljivim mrežama postojanja. Kao nekakva tamna i žitka prapodloga u njegovim likovima se propinje i stišava, palucka i gasne životna tvar, podstičući u njima impulse prema hrani, prema produženju životnih funkcija, prema pravu na slobodu ili iluziju o slobodi. Ali i kad imaju pun osećaj ili iluziju autonomnoga kretanja, nezavisnosti, slobode - ljudi samo navlače na sebe nova opterećenja, misleći katkad da su došli do novih pobeda. Život se zapliće, mrsi, a granice između moći i nemoći čoveka postaju nevidljive. Gde je granica između slobode i nužnosti, između plemenitih zamisli i zlih činova, ako čovek nije u mogućnosti da upravlja ukupnim životnim procesom, ako dela mimo vlastitih zamisli i izaziva neželjene posledice vlastitim činovima? čovek, razume se, čini nešto u situaciji, a ne u mislima; on je ispoljavanje onoga što jeste, što ga čini takvim kakav je; on nije ni čisto ni nečisto, uzvišeno ni nisko, već manje ili više saobrazno, manje ili više protivrečno nekoj situaciji. Duh kojim je obeleženo čovekovo postojanje nije iz sfere sublimnih, čistih predstava o čoveku; u Tišminoj viziji ono je više sadržaj nečiste, tamne, nikad do kraja shvatljive životne reke. Protičući životom, misleći pogrešno da gospodari njim, čovek neosetno postaje njegovo sredstvo. Umesto da u životu kao vajar ima svoju glinu, materijal za vajanje vlastite veličine, čovek se obrete u njegovim mrežama kao zarobljenik, kao prevareno biće. Bezazlenost tako postaje nehotični poraz, vera se katkad završi u nasilju, a idealne zamisli se zgušnjavaju u dogme; sjaj vrline kojoj se stremilo postaje prepreka tuđim zamislima o boljem životu. Praosnovne vrednosti kao: pravda, sloboda, jednakost, sreća čovekova i kad se ne gube sasvim bivaju plen života, upotrebe čoveka.

    Kao svi pisci jake intelektualnosti i Aleksandar Tišma vidi složena grananja problema sudbine čoveka i nije sklon da ih zatvori u nekoliko lagodnih dopadljivih formula. U tom smislu, može se reći sa izvesnim rizikom, da Tišma neguje neku vrstu egzistencijanog realizma bez metodske i filozofke zatvorenosti u toj sintagmi. Poštujući udeo onog što pripada horizontu kolektivnog, ali ne predajući zaboravu ono što pripada horizontu pojedinačnog, iracionalnog nesvesnog u čovekovoj prirodi, Tišmino delo nam otkriva složeni svet dijalektizacije, toka izmenljivosti ta dva horizonta, opšteg i ličnog.

    Videći nemilosno oštro, kako đavolsko i čovekovo nije jasno odeljeno u socijalno-istorijskom procesu i kako proces čovekovog stvaranja tokom istorije ima nejednostavnu prirodu i pokrete, uočavajući i umetnički izražavajući kontradiktornost ljudskog u istorijskom procesu, Tišma nas još jednom više umetnički uverljivo upućuje da vidimo delovanje "nesvesnih snaga u čovekovom karakteru" i njihovu neiscrpnu zavisnost od spoljnih uticaja.

    Srpska književnost duguje ovom našem značajnom piscu veliku zahvalnost što je uvideo i izrazio te složene odnose i izvore tragičnosti između čoveka i sveta.

    Klikni Link za celu knjigu
  7. Car Kole
    Offline

    Car Kole Član

    Postova:
    4.277
    Zahvala:
    26
    Lokacija:
    SRBIJA BRE
    Ivo Andric - Ex Ponto(Prepricano delo)

    Ivo Andric - Ex Ponto(Prepricano delo)

    Umjetnicki postupak Ive Andrica

    U nacinu izradjivanja likova i umjetnickom postupku pri oblikovanju svojih misli o zivotu i ljudima Andric se ne odvaja od najljepsih tradicija realisticke knjizevne skole, iako takav njegov postupak ne znaci i ponavljanje tradicionalnih realistickih manira. Ono po cemu se Andric narocito istice u nasoj savremenoj knjizevnosti, to su vanredne analize i psiholoska sagledavanja onih covjekovih stanjua koja su u nasd, do njega, bila izvan znacajnih literarnih interesovanja. Njega najvise zanima onaj tamni i nejasni impuls u covjeku koji izvan domasaja njegove svijesti i volje. Polazeci od nekih savremenih postavki psiholoske nauke, Andric je prikazao kako ti tajanstveni unutrasnji impulsi fatalno opterecuju i truju covjeka. Sem toga, on je sa posebnom sugestivnoscu slikao i dejstvo seksualnih nagona i culnih percepcija na dusevni zivot covjeka. U svakoj licnosti ovog naseg snaznog modernog pripovjedaca sadrzi se i neka opstija ideja, izvjesna pisceva misao o zivotu, covjeku i njegovoj sreci. Zato se za njegovu prozu s pravom kaze da nosi u sebi obiljezja takozvanog filozofskog realizma. Andric je majstor i rijeci i stila. Njegova proza je sacuvala apsolutnu, kristalnu jasnost izraza. On ne trazi stilski efekat u neobicnoj metafori ili u naglasenom izrazu. Sve se kod njega izrazava mirnim i prirodnim kazivanjem i njegov stil zaista ima "nepomucenost kristala". Skladna i jednostavna recenica, uvjerljivost i sugestivna estetika i misaona funkcionalnost pripovjedackih slikacine da Andricevo djelo predstavlja najsuptilniju umjetnicku vrijednost koju jugoslovenska knjizevnost posjeduje. Te odlike su i ucinile da je Andricevo djelo postalo ponos nase kulture, a visokim madjunarodnim priznanjem, olicenijm u Nobelovoj nagradi, ono danas zivi i kao trajna svojina svjetske literature.


    O Ex Pontu


    Ivu Andrica u pocetku svoga pisanja prate motivi usamljenosti, strepnje, melanholije... Zatocenost njegovih misli i obuzetost samocom prate ga kako u pocetku tako i kroz citav njegov stvaralacki rad. Zbog situacije u kojoj se nalazio, naime boravio je u celiji i u izgnanstvu, dok je pisao ovo djelo osnovna dva motiva su bili samoca i nemir. Bol koju dozivljava razara ga i on je nemocan da pise i jedini trenuci svjetlosti su mu trenuci inspiracija koja ga pogodi kao bljesak. Nije zadovoljan zivotom i cesto ga spopada melanholija jer se osjeca usamljen ali za to ne krivi druge vec sebe zato sto se odvojio rano od ljudi. Sputan samocom, shvata zivotne istine i smisao borbe i to mu osvjetljuje mracne dane. Ex Ponto obiluje zivotnim istinama do kojih je dosao Ivo Andric i koje nam prenosi,iz kojih ucimo i prema kojima zivimo. Sama poenta djela se nalazi u epilogu kada mladic razocaran zivotom ipak odluci zivjeti jer je zivot kratkotrajan.


    Andrićeve poruke

    "Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo."

    "Sa najbeznadnijim gubicima čovjek se najlakše pomiri."

    "Ljudi su u veikoj većini jadna stvorenja.Svoju sreću grade na varkama, a zlim očima gledaju oko sebe."

    "Ljudi su teški i njina surovost i podlost, a vjetrovi su moji prijatelji, oluje moje radosti, sunčeva žega moja naslada, mukla studena jutra moji najsvečaniji časovi."

    "Sad uviđam: gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze; i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda osjetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola. - Lagan sam, lagan da poletim."

    "Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još dobra polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima."

    "Sve se niži višega boji. A onaj koji nema nikog da se boji taj preza pred strahom kog mu rađa njegova bolesna mašta, jer strah je zaraza koja ispunja sve mozgove."

    "Čudno je kako je malo potrebno da budemo srećni i još čudnije kako često nam baš to malo nedostaje?"

    "Što više samuješ i ćutiš o sebi, sve ti je plići i luđi razgovor tvog susjeda."

    "Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, ali najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni pramen svjetla između dviju beskonačnosti.Volite ljude, često im pomozitei uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni."

    "I što pogledam sve je pjesma i čega god se taknem sve je bol."
  8. Car Kole
    Offline

    Car Kole Član

    Postova:
    4.277
    Zahvala:
    26
    Lokacija:
    SRBIJA BRE
    Rabindranat Tagore - Gradinar(Prepricana lektira)

    Rabindranat Tagore - Gradinar(Prepricana lektira)

    O Piscu

    R.Tagore je veliki bengalski pjesnik,rodjen u Kalkuti 1861 god.Bio je sedmo djete,najmladji sin.Zagledan u zivot kao veliku senzaciju,R.Tagore se odusevljavao prirodom,njenim detaljima i taj svoj zanos poceo da pretace u pjesme jos u 8 godini.Sa 17 godina otac ga salje u London da studira prava,ali on se opredjeljuje za knjizevnost.U Londonu cita velike engleske pjesme i objavljuje 2 zbirke pjesama:"Vecernje pjesme" i "Jutarnje pjesme".U narednoj deceniji objavljuje mnogobrojna djela medju kojima je najvazniji "Gradinar".

    Kasnije u trenucima kad gubi zenu i djecu,Tagore objavljuje "Polumjesec" i "Gitandzale",iizbor iz svojih religioznih pjevanja,knjiga koja 1912 god. prevedena na engleski jezik i za koju ce 1913 god. dobiti Nobelovu nagradu.Umro je 1914 god. ostavivsi iza sebe djela :"Brodolom","Dom i svjet","Kralj mracne sobe" i "Zrtva"

    Tagore je stvarao pod uticajem velikih indijskih tvorevina kao sto su "Mahabharata" i "Ramajana".Izvor pjesnistva i svake poezije video je u bozanskom nadahnucu.Inace,svoje shvatanje pjesnika i njegove uloge u svjetu,jasno je izrazio u zbirci "Gradinar".

    Poruka Tagorine pjesme ja jasna:pjesnikov poziv je da otkriva ljudima oko sebe tajne zivota,da izrazava ono sto bi oni htjeli a ne mogu da kazu.Vrata pjesnikovog doma otvorena su za sve ljude.Kao pjesnik,on bi htio da na svjetlo dana sve sto je palo u zaborav i traje u tami,i da sve sto traje u anonimnosti nadje svoje mjesto u pjesmi.Njegovo uvjerenje jeste u saznanju da je zadatak pjesnika da dokuci tajne staze covjekovog trajanja.


    KRITIKA

    Ljubav je glavna tema Tagorove lirike:ljubav prema zeni,prema djeci,prema otadzbini,prema prirodi,prema zivotu uopste.U tome su sve njegove misli i emocije.

    Zena,naravno,-kao najljepse i najposrednije olicenje zivota-ima pocasno mjesto_Ona je pola zena,a pola san.U njenom smjehu je muzika izvora zivota.Draga je kad govori, kad cuti,kad moli,kad zapovjeda,kad trazi i kad odbija,kad je sigurna i kad se plasi,kad zvekece grivnama i kad tiho utkiva nebesko plavetnilo slova imena.

    Covek je svuda trazi i svuda nalazi.toliko mu je potrebna da mu se cini da ju je vidjao u ranijim snovima ili da je bila njegova u ranijem zivotu.Vreba je kod kuce,na polju,na rjeci,danju i nocu.Ona obitava u njegovim beskonacnim,besmrtnim usamljenim snovima.Ona je stalna gosca u dubinama njegovog pogleda.Njena stopala su ruzicasta od njegovog ognja iz srca.Njegovo srce nalazi nebo u njenim ocima..Ona je bescjeno blago ovog svjeta.Radi nje pjesnici pjevaju,slikari slikaju,more daje biser,majdani zlatovrtovi cvjece-da je ucine dragocjenijom.Njenim drazima su potcinjen i covjek i vanljudska priroda.

    Ljudsko srce je cudnovato.I ljubav mada NAM JE BLISKA,NE MOZEMO JE NIKAD POTPUNO SPOZNATI .Ono sto ona kaze u cutanju ili pjevanju ne moze se prevesti.Njeno nastajanje,trajanje i ponovno nestajanje ne moze se prevesti.Ima vrjeme kad covjek iz stidljivosti ne prilazi zeni,i ima vrjeme kad joj stalno dolazi i dosadjuje-u svemu tome ima drazesne i bolne igre,svjesne i nesvjesne-igre u kojima najvecu dominaciju drzi zena svojim prefinjenim postupcima i osjecanjima.Ponekad ,ljubav je prosta kao pjesma-ruke se obavijaju,oci se upijaju...Ali samo ponekad.Kod Tagore nema naglih erotskih izliva kao kod starih indijskih pjesnika.U tom pogledu on se odlikuje rjetkom finocom i mjerom ukusa.Ne skrivajuci cari zenskog tjela i zudnju za njima ,on ne svodi ljubav na uzivanje u ovim carima.To nije ni cilj ni svrha ljubavi.Ali u tome je i tragedija ljubavi izmedju covjeka i zene. Na kraju kad se sve svede,Tagore nas uci bezmjernoj ljubavi i saradnji sa drugim bicima,jer covjek moze samo tako opstati i srecno zivjeti.Mozda kad bi svi slijedili njegovu filozofiju,ovaj bi svjet izgledao sretnije.Tagora je bio veliki borac za ljudska prava,i svim ljudima sirom svjeta,koji su bili zeljni ljubavi i paznje,pokusao je makar malim djelom da im pruzi svu tu trazenu ljubav koju je imao i za sebe i za druge.

    Klikni Link za celu knjigu
  9. Car Kole
    Offline

    Car Kole Član

    Postova:
    4.277
    Zahvala:
    26
    Lokacija:
    SRBIJA BRE
    Milos Crnjanski - Seobe(Prepricana lektira)

    Milos Crnjanski - Seobe(Prepricana lektira)


    Roman Seobe Miloša Crnjanskog ima dva dijela. Prvi dio se pojavljuje 1929. godine, a drugi izlazi tek 1962. godine. Tema romana je život i istorija Srba nakon njihovih velikih seoba i dolaska u Ugarsku.

    Radnja se dešava u XVIII vijeku, vremenski period od proljeća 1744. do početka ljeta 1745. godine. To je period od godinu dana, čime se vremenski krug Seoba zatvara. Da bi pokazao kakva su i kolika bila stradanja Srba u Vojvodini, u to vrijeme, Crnjanski u središte radnje stavlja porodicu Isakovič: braću Vuka i Aranđela Isakoviča, povezanu kako krvnim srodstvom, tako i prisustvom žene u liku gospođe Dafine, čime se oblikuje trougao ljudskih i porodičnih odnosa.


    Po svom polazištu u istoriji, roman Seobe bi mogao biti istorijski roman, ali je on i roman ličnosti, psihološki i poetski roman, ispunjen ispunjen bogatom metaforičkom i simboličkom izražajnošću. Seobe su roman u kome dominiraju pejzaž, čovjek i istorija.

    Kroz deset poglavlja romana javljaju se naizmjenično dva toka pripovijedanja. Prvi tok prati sudbinu kolektivnog junaka - kretanje Slavonsko - podunavskog "polka" do rijeke Rajne i nazad. Drugi tok pripovijedanja prati odnos gospođe Dafine i Aranđela Isakoviča u njegovoj zemunskoj kući, a nakon odlaska Vuka Isakoviča u rat. Ovaj se tok vezuje za mirnodopski život. Svi događaji i dešavanja u romanu su dati kao doživljaji junaka, njihova razmišljanja, raspoloženja i osjećanja.



    LIKOVI

    U romanu Seobe dominantna su tri lika: Vuk Isakovič, gospoža Dafina i Aranđel Isakovič. U svakome od njih postoje dva života. Jedan, realan, život koji žive i drugi koji je više san, htijenje, život koji se priželjkuje.

    VUK ISAKOVIČ

    Čitalac ga vidi kao "krivonogog i teškog", bezvoljnog, jer mora ponovo poći u rat i ostaviti one koji su smisao njegovog trajanja. Pisac ga slika kao fizički izmorenog i propalog, birajući jezik koji bi ukazao na njegovu spoljšnju neuglednost. Bježeći od nužne, mučne stvarnosti, Vuk Isakovič pronalazi izlaz u svojim snovima, iluzijama i sanjarijama. Vuk Isakovič je, dakle, čovjek nezadovoljstvai unutrašnjih nespokojstava koja ga vuku naprijed. On je čovjek otvorenih prostora. Njegovu veliku želju da povede svoj narod u Rusiju ostvariće Pavle Isakovič, što se vidi iz druge knjige Seoba.

    ARANĐEL ISAKOVIČ

    Aranđel je potpuno szprotan lik Vuku. Razlikuju se apsolutno po svemu. Aranđel je bio trgovac i, kao takav, izdanak je novog srpskog građanskog društva. Stiče novac i njime kupuje sve, pa čak i ženu i prijatelje. Kupuje kuću i teži da se ukorijeni. S prezirom gleda sve koji misle na seobe. Uprkos novcu i mogućnosti dakupi sve što želi, Aranđel je nosio u sebi osjećaj da je pust i prazan. Bio je bez žene, bez ljubavi i u sebi je nosio osjećaj nezadovoljstva i praznine. Poslije smrti gđe Dafine i bratovljevog povratka iz rata, izgubljen u stidu, zakoračio je u još veću prazninu, u novi beskrajni krug, ali bez zvijezde u njemu.

    GOSPOŽA DAFINA

    Ona je jedini lik koji svojim gospodstvom i ljepotom zrači u romanu, a koji je tako neprimjeren tom ambijentu. Ona je žena koja u sebi nosi nešto anđeosko, plavo, ali i strastveno,čulno neodoljivo u boji kože, u oblinama, u stasu i u pogledu. Ta njena ljepota se stalno mijenja i preobražava bivajući uvijek nekako drugačija i neodređena u odnosu na okolinu i prostor u kojem postoji. Gđa Dafina potiče iz grčke porodice Hristodula. Prije Vukovog dolaska iz rata ona umire kao Aranđelova žena.



    Roman Seobe je djelo o stradanju nacionalnog bića, porodice Isakoviča i ljudskih života. Ovo je roman i o prolaznosti fizičke ljepote, mladosti i sreće, o prostorima ljudske sreće za kojima se traga, o bjekstvu čovjeka iz jave u san i imaginaciju kao kompanzaciju za sva stradanja, lutanja i grubosti.

    To je roman o fizičkim seobama, ali je Crnjanski napisao roman i o metafizičkim seobama, o onome što postoji u biću kao htijenje, misao i obuzetost daljinama, visinama, nakim drugim prostorom koji se sluti i doživljava kao izvorište mira i ljudske sreće.




    PISAC : MILOŠ CRNJANSKI

    Sa pojavom Miloša Crnjanskog i njegovom poezijom započinje puni zamah srpske avangarde i traje sve do 1925. godine. Poetika ekspresionizma konkretizovana je u Objašnjenju "Sumatre" i primjenjena u njegovoj pjesmi Sumatra, u prozi Dnevnik o Čarnojeviću, u romanu Seobe i poemama Stražilovo i Lament nad Beogradom.

    Miloš Crnjanski rođen je u Čongradu (Mađarska) 1893. godine, a djetinjstvo je proveo u Temišvaru. Tamo su doselili njegovi preci iz Crnje. Svi su bili jako vezani za tradiciju i pravoslavni duh. Gimnaziju je završio u Temišvaru, a ustoriju umjetnosti je studirao u Beogradu i Beču. U Prvom svjetskom ratu bio je otjeran na front da se bori protiv Rusa. Počeo je da pjeva i piše donoseći "uzavrele vizije" razočaranja, bola, ali na sasvim nov poetski način u zbirci Lirika Itake. Pisao je antiratne i političke pjesme, pjesme o umoru, klonuću i razočaranjima. Pored pjesama i poema pisao je još i pripovjetke, romane, putopise, memoare i eseje.

    Vrijeme od Drugog svjetskog rata pa sve do 1965. proveo je emigraciji u Londonu. Odmah po povratku u zemlju objavljena su mu Sabrana djela u deset knjiga.

    Umro je u Beogradu 1977. godine.

    Klikni Link za celu knjigu
  10. Car Kole
    Offline

    Car Kole Član

    Postova:
    4.277
    Zahvala:
    26
    Lokacija:
    SRBIJA BRE
    Koko u Parizu - Ivan Kusan(Prepricano delo)

    Koko u Parizu - Ivan Kusan(Prepricano delo)
    Mjesto radnje: Zagreb i Pariz

    Vrijeme radnje: Ljeto

    Ideja:

    Nikad ne treba ništa skrivati jer se sve sazna.

    Likovi: Koko, trinaestogodišnjak iz Zagreba, pravog imena Ratko Miliæ. U njegovj glavi rodio se san iz kojeg proizlazi èitava radnja. Koko ne voli uèiti, a ni kupati se. Èesto se èeška lijevom rukom iznad desnog uha, a od jela jako voli punjenu papriku. Iako nije osobito hrabar, ne bježi ni od najgorih sitiuacija. Želi da mu se prijatelji dive kao hrabrom i domišljatom djeèaku, a ne da ga

    drže kukavicom i slabiæem.

    Zlatlo je Kokov prijatelj. Naèitan je i pun znanja. Dobro pozna Pariz, a u njegovom opisivanju

    jako pretjeruje. Koko mu slijepo vjeruje, jer je zadivljen njegovim svekolikim znanjem. Zlatko je

    bistar i domišljat djeèak i nadasve veliki prijatelj.

    Koko i Zlatko glavni su likovi prièe. Osim njih tu su još Merie i Katsarida, kæi uglednog novinara i sin bogatog brodovlasnika. Negativci Jean i Michel koji se žele proslaviti nekim "velikim" djelom i njihovo oèevi, nespretni brijaèi, zapravo agenti osiguravajuæeg društva Frederic i Charles. Zlatkov ujak, slikar Poklepoviæ zvani Pokle. Otac od Merie , Marcecel , pomalo umišljeni novinar, reditelj Worson i brodovlasnik Somais predstavnici su imuènijeg sloja Pariza.

    Bogalj sa drvenom nogom tajanstvena je liènost u romanu,pojavljuje se kad je najpotrebnije i na kraju se ispostavlja da je to sam Kušan.

    Analiza glavnih likova:

    Koko

    Koko je dječak koji je sanjao o putu u Pariz. On je visok, nestašan,

    snalažljiv i naivan. Koko je pun pustolovina pa će tako upasti u jednu s

    „Mona Lisom“.

    Zlatko

    Zlatko je Kokov prijatelj koji skupa sa Kokom upleće nos tamo gdje mu

    nije mjesto. Zlatko se pravi važan sa svojim pričama o Parizu kojima plaši

    Koka.

    Ivan Kušan - Bogalj

    Ivan Kušan ili kako su ga likovi smatrali Bogaljem zapravo je naš pisac

    koji ulazi u roman i sve ga više zapliće. Zapravo, kad ne bi bilo njega

    „Koko u Parizu“ bio bi slikovnica. Ivan Kušan je sveznao, dobar je, ima

    povez na oku i drvenu nogu.

    Sporedni likovi:

    Slikar Poklepović zvani Pokle, Marie Clever, Marcel Clever, Kastarida

    Somais, Nikolas Somais, Charls, Fredrich, Jean, Michel, Alles Worson

    Analiza likova:

    Koko

    Trinaestogodišnjak iz Zagreba, pravog imena Ratko Milić. U njegovj glavi

    rodio se san iz kojeg proizlazi čitava radnja. Koko ne voli učiti, a ni kupati

    se. Često se češka lijevom rukom iznad desnog uha, a od jela jako voli

    punjenu papriku. Iako nije osobito hrabar, ne bježi ni od najgorih

    situacija. Želi da mu se prijatelji dive kao hrabrom i domišljatom dječaku,

    a ne da ga drže kukavicom i slabićem.

    Zlatko

    Zlatko je Kokov prijatelj. Načitan je i pun znanja. Dobro pozna Pariz, a u

    njegovom opisivanju jako pretjeruje. Koko mu slijepo vjeruje, jer je

    zadivljen njegovim svekolikim znanjem. Zlatko je bistar i domišljat dječak

    i nadasve veliki prijatelj.

    Koko i Zlatko glavni su likovi priče. Osim njih tu su još Marie i Katsarida,

    kći uglednog novinara i sin bogatog brodovlasnika.

    Koko i Zlatko glavni su likovi priče. Osim njih tu su još Marie i Katsarida,

    kći uglednog novinara i sin bogatog brodovlasnika.

    Negativci Jean i Michel koji se žele proslaviti nekim "velikim" djelom i

    njihovi očevi, nespretni brijači, zapravo agenti osiguravajućeg društva

    Frederic i Charles.

    Zlatkov ujak, slikar Poklepović zvani Pokle.

    Otac od Marie, Marcel, pomalo umišljeni novinar, redatelj Worson i

    brodovlasnik Somais predstavnici su imućnijeg sloja Pariza.

    Bogalj sa drvenom nogom tajanstvena je ličnost u romanu, pojavljuje se

    kad je najpotrebnije i na kraju se ispostavlja da je to sam Kušan

    Bilješke o piscu:

    Ivan Kušan, akademski slikar, književnik i prevodioc. Rođen je 1933.

    godine u Sarajevu, a od 1939. godine živi u Zagrebu, gdje se i školovao.

    Piše romane i novele za djecu i odrasle, te drame, kritike, filmske i TV

    scenarije. Poznat je i po prevođenju sa engleskog, francuskog i ruskog

    jezika. Najpoznatija djela za djecu i omladinu su mu: "Koko u Parizu",

    "Ljubav ili smrt", "Zagonetni dječak", "Domaća zadaća", "Uzbuna na

    Zelenom Vrhu", "Koko i duhovi", a od djela za odrasle značajnije su mu

    knjige: "Razapet između", "Zidom zazidani", "Toranj" i "Trenutak

    unaprijed". Napisao je niz TV scenarija prema vlastitim djelima i dobitnik

    je gotovo svih književnih nagrada za dječju i omladinsku književnost. Bio

    je i nosioc hrvatske kandidature za Andersenovu nagradu, najveću

    svjetsku nagradu za dječju književnost. Mnoge svoje knjige sam je

    ilustrirao.

    Tema:

    Kriminalističko-pustolovna, zamršena priča o nestanku najpoznatije slike na svijetu i njen pronalazak uz niz smiješnih i opasnih dogodovština.

    Tema: Kriminalistièko-pustolovna, zamršena prièa o nestanku najpoznatije slike na svijetu i njen

    pronalazak uz niz smiješnih i opasnih dogodovština.

    Ideja:

    Slika Mona Lise je glavni razlog zbog kojeg su svi likovi u romanu nastojali

    poput pustolova i kriminalaca doći do te slike i na lak način se obogatiti.

    Prijateljstvo i odanost prijatelju u najtežim situacijama, pa èak i po cijenu vlastitog života. Poštenje i otpor prema svakoj vrsti kriminala.

    Nikad ne treba ništa skrivati jer se sve sazna.

    Bilješke tijekom čitanja:

    - Trinaestogodišnji Ratko Milić, zvan Koko, Zlatko Brnčić, Zlatkov

    ujak(Pokle), Marie Clever, Alles Worson, Marcel Clever, Nikolas Somais,

    Katsarida, papagaj Cesar, Maurice, Frederic, Charles, Jean, Michael,

    pisac

    - Koko i njegov prijatelj Zlatko spremaju se u Pariz u goste Zlatkovu

    ujaku, slikaru Poklepoviću, zvanom Pokle

    - Koko uči francuski jezik

    - Zlatko plaši Koka da se u Parizu otimaju dječaci njihovih godina, svuda

    vrebaju snajperisti, bogalji imaju ugrađene strojnice, slijepci pucaju po

    prolaznicima

    - Koko sav prestrašen od Zlatkovih priča ipak sretno sa Zlatkom dolazi u

    Pariz

    - Slikar Poklepović, zvani Pokle, odvodi ih u svoj čudan stan i pokazuje

    sliku Mona Lise

    - Marie Clever, kći poznatog francuskog novinara Marcela Clevera, ljuta je

    na tatu što je nije poveo sa sobom k režiseru Worsonu koji je u Parizu

    snimao film o krađi Mona Lise

    - Nikolas Somais želi svom sljedećem brodu dati ime Mona Lisa po

    čuvenoj slici

    - Katsarida Somais, prijatelj Marie Clever

    - Koko bježi za lopovima u crvenom automobilu

    - Jean i Michel otimaju Koka

    - Zlatko uzima sliku Mona Lise kako bi je dao u zamjenu za Koka

    - Jean i Michel otimaju Zlatka i sliku

    - Za sliku Mona Lise Jean i Michel traže 10 milijuna franaka od gospodina

    Somaisa

    - Koko i Zlatko zajedno sa slikarom pobjegnu autobusom

    - Marie Clever i Katsarida Somais prate Koka i Zlatka

    - Bogalj (pisac Kušan) razgovara sa slikarom Poklepovićem

    - Slika Mona Lise nije original

    - Charles i Frederic traže sliku kod gospodina Somaisa

    - Jean, Michel i gospodin Alles Worson kod gospodina Somaisa

    - Zajednički susret sviju kod gospodina Somaisa i spoznaja da nitko nije

    "pravi lopov"

    - Koko odlazi stepenicama do prijatelja i trči, trči, beskonačno trči

    - Koko se probudi jer to je bio san i odluči sanjati što više tako lijepih

    snova

    Kratki sadržaj:

    Na početku romana saznajemo da Koko s prijateljem Zlatkom putuje u

    Pariz, gdje živi Zlatkov ujak Poklepović, slikar kojeg Francuzi zovu

    Pokle. Prije odlaska u Pariz, Zlatko, koji je već bio u Parizu, pričao je Koku

    strašne priče o Parizu, pa ga je zastrašio. Prestrašeni Koko ipak sa

    Zlatkom sretno avionom dolazi u Pariz gdje ih dočekuje Zlatkov ujak slikar

    Poklepović.

    Slikar Koka i Zlatka odvodi u svoj skroman stan, gdje im pokazuje čuvenu

    sliku Mona Lise. Prvi izlazak u Parizu bio je u brijačnicu, iako je Koko htio

    vidjeti poznate znamenitosti grada Pariza. Koko je primijetio neke

    nepoznate osobe koje bježe preko terase u crvenom automobilu pa ih je

    pratio, ali se nažalost izgubio. Dječaci Jean i Michel željni avanture otmu

    Koka misleći za njega dobiti otkupninu. Koko im je rekao da je siromašan i

    spomenuo je sliku Mona Lise. Jean i Michel traže od Zlatka da im za otkup

    Koka donese sliku. Zlatko je donio sliku, ali su i njega oteli. Koko i Zlatko

    uspiju pobjeći otmičarima noseći sa sobom sliku. Djevojčica Marie Clevere,

    kći poznatog novinara i njezin prijatelj Katsarida Somais, sin bogatog

    brodovlasnika, prate Koka i Zlatka. Katsarida je smatrao da njegov otac

    želi na svome brodu imati sliku Mona Lise, a Marie je iz očevih članaka

    saznala da je slika nestala. Slikar Pokle trebao je sliku donijeti na

    snimanje filma "Slika za milijardu", ali kako je slika nestala, on se htio

    baciti s Eifelovog tornja.

    U potrazi za slikom Mona Lise svaki od likova odlazi najprije u stan slikara

    Poklea, a nakon toga u stan gospodina Somaisa, gdje svatko iznosi svoj

    razlog zbog čega je htio tu čuvenu sliku. Zajednički prijatelj, bivši bogalj,

    želio je razgovarati s Kokom, pa je on trčao beskrajnim stepenicama i

    probudio se.

    Sve to je u stvari bio san dječaka Koka koji je pod utjecajem Zlatkovih

    priča bio jako uzbuđen i prestrašen, uhvatila ga je groznica i utonuo je u

    duboki san.

    Dojam o djelu:

    Roman Koko u Parizu mi se sviđa zato što je u njemu opisan san dječaka

    Koka. Koko sanja da se nalazi u Parizu sa prijateljem Zlatkom, da je Mona

    Lisa ukradena, no ipak se na kraju probudi i dozna da je sve to samo san.

    Knjiga je i vrlo smiješna i pomalo napeta.

    Nasmijalo me kad je u poèetku prièe Zlatko prièao Koku o Parizu.

    Rastužilo me kad su Koka oteli i tražili otkupninu za njegovu glavu.
  11. Car Kole
    Offline

    Car Kole Član

    Postova:
    4.277
    Zahvala:
    26
    Lokacija:
    SRBIJA BRE
    Lav Nikolajevič Tolstoj - Hadži Murat(Prepricana lektira)

    Lav Nikolajevič Tolstoj - Hadži Murat(Prepricana lektira)

    U pukušaju iole ozbiljnijeg recipiranja
    misaonih i idejnih premisa proklamovanih
    U romanu HADŽI MURAT, romanu koji
    stoji kao posljednji u nizu impresivnog
    Tolstojevog književnog opusa. Nemoguće
    je ignorirati njegovu historijsko-političku
    pozadinu; onu na kojoj je, u idejno
    estetskom smislu. Veliki pisac izgradio
    cjelokupnu literarnu arhitektoniku ovog
    čudesno lijepog književnog djela.
    Višedecenijski, a danas već i višestoljetni
    otpor Čečenskog naroda ruskoj
    ekspanzionističkoj politici.
    Pobudio je u Tolstoju veliko zanimanje, a
    samu je temu pisac obradio snažno,
    nadahnuto. Stilski besprijekorno i,
    sukladno tadašnjim prilikama u carskoj
    Rusiji, mora se priznati, veoma smjelo. ....!



    Lav Tolstoj je rođen 1828.godine.Potiče iz stare aristokratske(grofovske) porodice , ali nije držao ni do aristokratskog porekla,ni do aristokratskih prava-uvek je bio naklonjen narodu,voleo ga,trudio se celog života da mu pomogne.

    Rođen je na grofovskom imanju u Jasnoj Poljani,tu je proveo najveći dio svoga života,umro je na željeznickoj stanici Astapovo posto je od kuce bio krenuo po nevremenu,u osamdeset drugoj godini.Ljubav prema ljudima je njegova najbitnija osobina,posebno ljubav prema obicnom čoveku iz naroda,prema seljaku kmetu,prema ruskom narodu.Napustio je studije ,dosao u Jasnu Poljanu i poceo da se bavi imanjem. Oslobađao je svoje kmetove,delio im zemlju,pomagao ih,podigao skolu za seljačku decu,pisao knjige-pedagoski rad bio je jedna od njegovih preokupacija.Bio je stalno protiv nepravde i siromastva,ličnim primerom pokazao je kako treba brisati staleske razlike.Zbog takvih stavova dosao je u sukob sa plemstvom,vlastima,crkvom i porodicom.On je ozlojađe nepodnosljivim razlikama u drustvu:na jednoj strani su oni koji gladuju, na drugoj su oni koji skoro nista ne rade a žive u izobilju:"Okupili se zločinci koji su opljačkali narod, nakupili vojnika i sudija da štite nihovu orgiju, i-piruju.Narodu ne ostaje drugo nego da opljačkano uzme nazad".

    On pise članke i traktate o aktuelnim drustvenim pitanjima :pa sta da radimo,O gladi,U čemu je moja vera.Godine 1908.pise traktat ne mogu da ćutim.Roman vaskrsenje je konačan obračun sa vlašću,plemstvom i crkvom.Crkva ga je isključila iz svojih redova i anatemisala ga.Radnici jedne moskovske fabrike poslali su mu poklon sa posvetom:"Vas je zadesila sudbina mnogih velikih ljudi,koji idu ispred svog veka.I ranije su ih spaljivali na lomačama,uništavali u tamnicama i progonstvu.Neka vas isključuju iz čega hoće i kako hoće fariseji-vladike.Ruski ljudi će se uvek ponositi vama,smatrajući vas svojim,velikim,voljenim.Pet hiljada ljudi se slilo u Jasnu Poljanu da isprati Lava Tolstoja koji je sahranjen ,po njegovom zaveštanju,bez obreda, u običnom drvenom sanduku, u Zabranu, omiljenom mestu svoga detinjstva.

    Tolstoj je za života stekao svetsku slavu.Počeo je da piše u 24.godini i za šezdesetak godina stvorio je obiman književni opus:jubilarno izdanje celokupnih Tolstojevih dela(1928-1958)obuhvata 90 tomova.Neka dela:Autobiografska proza: Detinjstvo(1852), Dečaštvo(1855), Mladost(1857); pripovetke: Sevastopoljske priče(1855), Smrt Ivana Iljiča(1886); romani: Porodična sreća(1859), Kozaci(1862), Rat i mir(1869), Ana Karenjina(1877), Vaskrsenje(1899), Hadži Murat(1912); drama:Živi leš(1904)



    Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je u mjestu Jasna Poljana u pokrajini Tula kao četvrto od petero djece. Njegova obitelj bila je plemićkog porijekla. Naime, titulu grofa njegovim precima dodjelio je u 18. stoljeću osobno Petar Veliki. Tolstojevi roditelji umrli su dok je još bio dijete pa su ga stoga odgojili i za njega se brinuli rođaci. Možda i zbog toga njegov život obilježen je brojnim ljubavnim vezama stoga ćemo u ovoj biografiji najveću pažnju posvetiti upravo tom aspektu njegovog života.

    Polazeći u prikaz njegovog sentimentalnog života kronološkim redom zapažamo da je već u svojoj osmoj godini vatren i osjetljiv, upoznao nježnost i gorčinu ljubavi. Bila je to ljupka devetogodišnja Sonječka Kološin. Pored nje, plavuše baršunastih očiju, osjećao je duboku radost i savršenu sreću. Kad je bio daleko od nje dovoljna mu je bila i sama pomisao na nju pa da mu se oči napune suzama. Kasnije je osjetio ljubav prema maloj Ljubovi Isljenjevoj koja je stanovala u susjedstvu. Divio joj se mnogo, ali je bio strašno ljubomoran kada je ona poklanjala svoju pažnju drugome. Jednog dana, vidjevši je kako s balkona razgovara s nekim dečkom u bijesu ju je udario tako snažno da je pala s balkona. Zbog toga je Ljubova šepala više godina. Ono što je zanimljivo jeste da će mu ona kasnije postati punica. U svojoj 18. godini počinje mnogo patiti zbog svoje ružnoće - širokog nosa, debelih usana i sivih malih očiju. U prisustvu žena postaje stidljiv i zbunjen.

    Tolstojeva supruga Sofia Andreevna Tolstoj i kći Alexandra Tolstoj

    Tolstojeva supruga Sofia Andreevna Tolstoj i kći Alexandra Tolstoj

    Ali aristokratsko porijeklo i mogućnost kretanja po mondenskim skupovima davalo mu je privilegije da upozna ženski svijet poput Don Juana. U to vrijeme često je zamišljao da je zaljubljen, bilo je dovoljno samo da sretne neku ženu. Prvo je bio zaljubljen u Aleksandru, sestru svoga prijatelja, zatim u jednu udanu ženu, pa nakon toga u nasmijanu Zinaidu, prijateljicu svoje sestre Marije. Mada je bio osjetljiv prema ljepoti Zinaide cijenio je njenu blistavu inteligenciju, humor i sklonost ka poeziji. Najviše je volio s njom voditi duge i beskrajno strasne razgovore. Međutim stvarnost nije bila tako uzvišena. Razdiran snažnom i vatrenom senzualnošću prepustio se porocima. Udvarao se damama, spavao sa sobaricama. Tako je zavolio mladu i lijepu šesnatestogodišnju sluškinju. Naslutivši tu avanturu njegova tetka je otjerala tu malu ljubavnicu, koja je propala i ubrzo umrla tragičnom smrću.

    Obuzdavši svoja čula pisao je u svom dnevniku: Treba gledati na društvo žena, kao na neprijatan dio društvenog života i držati se što dalje od njih. Tko nam u stvari otkriva senzualnost, neosjetljivost, lakomislenost i mnoge druge poroke ako ne žene. Nije dugo trajao taj njegov povučeni život. Često ga je prekidao periodima vesele razuzdanosti i neurednim životom, odlazeći na partije zadovoljstva kod svog brata Sergeja, čija je kuća uvijek bila puna lijepih Ciganki. I tako polako otkriva porok po porok. Prvo alkohol, a zatim kocku na kojoj će izubiti veliki dio posjeda i nekoliko kuća. Ona će ga držati godinama. Boraveći zimi u Moskvi i Petrogradu najčešće je završavao svoje večeri kod Cigana, s prijateljima i djedom svoje buduće žene. Napuštajući balove i šarmantne djevojke, odlazio je u krčme po predgrađima Petrograda. Krčme pune Ciganki, šampanjca, svađa, polupanih čaša, glazbe, pjesme bile su za Tolstoja nezaboravne. Tu upoznaje voljenu Kaću - inače pjevačicu koja mu se nije skidala s krila. Ako se može vjerovati njegovom dnevniku - samo dva dana poslije njegove zakletve kako više neće ići k ženama, nije mogao odoliti. 20. XII. 1850; loš dan; bio sam kod Cigana. 28... kod Cigana; 29. zaista živim kao pravi gad... Uvečer pišem pravila života, a zatim odlazim kod Cigana! Vrativši se balovima i mondenskim skupovima, uobražava da je zaljubljen u jednu ženu iz visokog društva, i to u kneginju Ščerbotovu. Iz tog vjerovanja, nešto kasnije, nastati će Priča jučerašnjeg dana. U vrijeme dok je bio na Kavakazu artiljerac, stari Kozak Jepuška, pijanica kod koga je stanovao, nalazi mu nježnu divljač - tatarske djevojke, za koje se počeo veoma interesirati. Svakodnevno ih poziva u svoj šator. Volio je čar tih kosookih divljakuša, njihove svijetle oči, tanke vitke članke, struk. Tako je sreo Marenjku, ljepšu i pošteniju od prethodnih. Ona je postala Marija u njegovom romanu Kozaci. Toliko se zagrijao da je odustao od svog najomiljenijeg hobija - lova, samo kako bi mogao s njom dugo šetati. Iako je bio zaljubljen nije pomišljao ovu kavakasku idilu uresiti brakom. Kako je često premještan tako se rađaju mnogobrojne avanture s lijepim gošćama po toplicama u tim krajevima. U toku ljetnog boravka u Pjatigorsku upoznaje Teodorinu koja se u njega zaljubljuje. Ona me strašno uzbuđuje, zapisao je. Romansa započeta prije šest tjedana završila je kao i mnoge prije nje. Vrativši se u Moskvu prepušta se mnogobrojnim zadovoljstvima glavnog grada. Jedan njegov suborac, zapisao je: Nestajao bi na jedan ili dva dana, a zatim bi se vratio kao zabludjeli sin, namrgođen, oslabio, pokajnički. Pričao bi sve: kako je bančio, kockao, vodio ljubav... Ukratko čudan tip...

    Bilo je dana kada se predavao manje bezazlenim razonodama i odlazio u javne kuće. Poslije jedne takve noći u orgijanju uz lošu glazbu, sir, rakiju, dernjavu i djevojke, postavio je sebi pravilo (po tko zna koji put): da nikad više neće prekoračiti prag krčme ili javne kuće. Jednog dana posjetio je svoju prijateljicu iz djetinstva, Ljubovu Isljenjevu, koju je prije 20-ak godina u napadu ljubomore bacio s balkona. Bila je udana i imala je tri prekrasne kćerke. Kako je volio djecu igrao se s njene tri djevojčice: Večerali smo kod Ljuboške, sada, Bersove. Djeca su nas posluživala za stolom. Kako su te djevojčice ljupke, vesele! A zatim smo se šetali i igrali preskakanja. Šest godina kasnije jedna od tih ljupkih djevojčica, desetogodišnja Sonja, postaće njegova supruga. U Moskvi je imao jedan drugi susret. Flertovao je sa sestrom svog prijatelja, Aleksandrom.

    Tolstojeva soba

    Tolstojeva soba

    Bila je udana i postala kneginja Aleksandra Obelenska. Susret s njom ostavio je snažan dojam. Nastavili su flert, ali sada već mnogo strasnije. Vrativši se u svoje rodno mjesto Jasnu Poljanu rađa se idila koja će dugo potrajati, s Valerijom - prvom susjedom. Imao je ozbiljne namjere oženiti se s njom. Sve to nije mu smetalo da nekoj od bezbrojnih seljanki na njegovom posjedu da znak da dođe u sjeno, jer ga je više nego ikad mučila pohotljivost. I s Valerijom je prekinuo, ne baš elegantno - jednim pismom i bijegom u Pariz. Tamo posjećuje pripadnike, tada mnogobrojne, ruske kolonije gdje upoznaje mladu kneginju Livov. Jedno vrijeme zanosi se ženidbom s njom. Ali redaju se poznanstva: gospođica Fitz-James, čije su ga noge obarale; pa jedna umiljata dama s velikim grudima... Volio je lutati ulicama Pariza gdje je jednom prilikom sreo ženu koja ga je do te mjere uzbudila da ju je pratio satima.

    U Ženevi upoznaje kćerke svog rođenog djeda, Elizabetu i Aleksandru Tolstoj. Aleksandra, stara 39 godina imala je lijepe oči, topao glas, prefinjen ukus, izvanrednu učtivost i takt dvorskih ljudi; ukratko sve osobine koje je Tolstoj cijenio. Bila je u prisnoj vezi s Dostojevskim i Turgenjevim. Ovo prijateljstvo ubrzo se pretvorilo u jednu jaku sentimentalnu vezu. U to vrijeme, po engleskom receptu, bilo je normalno da se netko zabavlja s rođenom tetkom. Pored nje je, kad god bi to bilo potrebno, zaboravljao lakomislenu Valeriju.

    Ah kad bi Aleksandra bila deset godina mlađa, sigurno bih se oženio. - zapisao je u svoj dnevnik. Dosta dugo ostati će prijatelji i četo će se dopisivati. U Ženevi je imao kraće sentimentalne veze s izvjesnom Engleskinjom Dorom i jednom bucmastom i veselom sluškinjom. Mondenska i seoska zadovoljstva ipak nisu mogla prikriti prazninu njegova života. Sve češće je bio opsjednut mislima o ženidbi. Nakon dugih i čestih odlazaka kod nekadašanje ljubavi iz djetinstva - Ljubuške, Tolstoj, sada već ozbiljan grof u srednjim godinama, s ugledom već poznatog pisca očarava njene već odrasle kćerke. Sve su bile lijepe. Najstarija, pravilnih crta lica, hladne ljepote, samouvjerena, inteligentna i zainteresirana za književnost zvala se Liza. Sonja je bila bez sumnje najljepša i veoma nadarena za umjetnost. Najmlađa Tanja, još je bila na granici djetinjstva i ozbiljnosti. U prvo vrijeme, pažnju je poklanjao Lizi, tako da su i ona i njeni roditelji bili uvjereni da Tolstoj dolazi zbog nje.

    Kasnije je Tolstoj otkrio svoje simpatije prema Sonji. Tako će doći i do prosidbe. Saznavši da grof traži Sonjinu ruku Liza je briznula u plač i bijesno je savjetovala sestri da ga odbije. Ne slušajući je Sonja, sve sretna, ipak je pristala. Na Sonjinim zarukama Liza je teška srca zagrlila svog, budućeg šogora. Pred vjenčanje, na Sonjino inzistiranje da pogleda njegov dnevnik Tolstoj je bez ikakvog otpora pristao. Mlada i naivna, ne poznavajući život, pod perom tog čovjeka od 35 godina koji će za koji dan postati njen suprug otkriva najbrutalniju i najgrublju stranu njegovog života. Najviše ju je pogodilo što je njen zaručnik daleko od oličenja junaka iz legende koju je ona sebi stvorila, tijekom posljednja tjedna prije braka doživljavao s nekom seljankom vražje seksualne strasti. Njena ljutnja prerasla je u neizvjesnost kada se na dan vjenčanja mladoženja nije pojavljivao. Sa zakašnjenjom od nekoliko sati stigao je i brak je sklopljen. Može se reći da je u to vrijeme njihova ljubav bila jaka i obostrana. Međutim jedna tako snažna ljubav morala je platiti svoj danak ljubomori. Sonja je neprekidno mislila na žene koje je Lav volio ili poznavao prije nje.

    Naročito je mrzila Aksinju, kojoj je dao jednog sina, tu prostu i debelu seljanku, tri godine ljubavnicu njenog muža. Jednog dana ju je prepoznala među seljankama koje su bile pozvane da izmjene pod u kući. Krv joj je uzavrela i nastale su scene koje je Tolstoj mrzio iz dna duše. Pomisao na muževljevu nevjeru s Aksinjom, ili nekom drugom seljankom, proganjala ju je. Prerušavala se u seljanku, navukla maramu na oči i išla za njim cestom kako bi vidjela da li će je pozvati da pođe s njim u šumarak.

    Tlostojev grob u Yasnaya Polyana

    Tlostojev grob u Yasnaya Polyana

    Sonjina mlađa sestra Tanja često je dolazila na njihovo imanje. U to vrijeme, koje se može nazvati vremenom Tolstojeva stvaralaštva,Tanja je imala velikog utjecaja. Pisac je volio dugo pričati s ljupkom Tanjom. Slušajući je pisac je mislio na Natašu Rostovu iz njegovog budućeg romana Rat i mir. Bilježio je njena osjećanja, pokrete, kratku prošlost. Kad je Sergej, stariji Tolstojev brat ponudio ruku Tanji, Sonja se naročito radovala jer je bila ljubomorna na svoju sestru čije je društvo njen muž i previše volio. U to vrijeme imao je jednu šarmantnu sekretaricu koja mu je mnogo pomagala u njegovu radu, ali na Sonjino inzsitiranje da je otpusti Tolstoj je popustio kako se ne bi prepirao. Koliko god je Sonja bila ljubomorna, Tolstoj je bio još više. Ona još uvijek relativno mlada, srela je nekadašnjeg obožavatelja - mladog poručnika Polivanova, koji je bio veoma nestrpljiv. Erupcija bolesne Tolstojeve ljubomore dostigla je kulminaciju, ljubomora se graničila sa sujetom. Kako su godine njihova braka prolazile oni su se sve više međusobno udaljavali. Oboje su se osjećali odvojenim i usamljenim. Tolstoj joj nije imao što prebaciti ali je sve manje tražio njeno društvo. U to vrijeme hvata ga manija bježanja od svoje supruge. Sonja sada već u godinama, majka trinaestoro djece, biva sve nervoznija. Pored ove histerične žene Tolstoj će ipak ostati samo zahvaljujući djeci. Ipak pred kraj života pobjeći će od nje i završiti na nekoj maloj ruskoj seoskoj željničkoj stanici Astopov, svoj veoma buran život 7. studenog 1910. godine zbog upale pluća. Sonja će tada primiti telegram u kojem će pisati samo: Umro Tolstoj. U bivšem Sovjetskom Savezu objavljena zbirka njegovih djela sadrži 90 svezaka.



    * Djetinjstvo (1852
    * Dječaštvo (1854)
    * Mladost (1856)
    * Sevastopoljske pripovijetke (1855-1856)
    * Obiteljska sreća (1859)
    * Kozaci (1863)
    * Polikuška (1863)
    * Rat i mir (1864-1869)
    * Otac Sergije (1890-1898)
    * Ana Karenjina (1873-1877)
    * Smrt Ivana Iljiča (1884-1886)
    * Vlast tame (1886)
    * Plodovi prosvjete (1886-1889)
    * Kreutzerova sonata (1888)
    * Gospodar i sluga (1895)
    * Uskrsnuće (1889-1899)
    * Živi leš (1900)
    * Hadži Murat 1896-1904)



    Čečenija je ruski naziv pa stoga i međunarodni za domovinu naroda Čečena čiji autoetnonim glasi Nohči.

    Godine 1783. Rusija pod Katarinom Velikom pripaja Gruziju stječući tako formalno i vlast nad Čečenijom. Prvi sukob Rusa i Čečena zbiva se 1830. kada ruski car Nikola I. pokušava osvojiti Kavkaz. Slijede Kavkaski ratovi okončani 1864. Pod vodstvom Imama Šamila, kojemu je bio cilj osnovati islamsku državu, Čečeni se uspješno odupiru ruskoj invaziji sve do 1859. kada je njihov vođa Šamil uhvaćen. O njemu piše Lav Tolstoj u romanu Hadži Murat. Manji sukobi traju tijekom 1860-ih, uglavnom oko rijeke Terek. Od 1859. Čečeni su deportirani ili sami bježe u Osmansko Carstvo.

    Tijekom ruske revolucije 1917. šeik Uzun Hadži osnovao je 1919. Sjevernokavkaski emirat. Čečenija proglašava neovisnost, ali je boljševička vojska okupira i 1920. osniva Čečensku autonomnu oblast. U siječnju 1921. u Vladikavkazu zasjedao kongres te je ustanovljena SS autonomna planinska republika iz koje se Čečenija izdvojila u studenom 1922. Čečenija se 1934. spaja sa Inguškom autonomnom oblašću u Čečensko-ingušku autonomnu oblast koja pak 1936. postaje Čečensko-inguška Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika. U studenom 1940. njemačke su trupe bile nadomak Čečenije, ali su se povukle. Staljin je deportirao oko 400.000 Čečena i Inguša. Dana 23. i 24. veljače 1944. ruske trupe su ih sustavno trpale u kamione i prebacivale na istok. Čečeni i Inguši su 1957. vraćeni iz Kazahstana i Kirgistana u svoju domovinu na inicijativu Hruščova.

    Nakon raspada Sovjetskog Saveza Džohar Dudajev, čečenski političar i bivši sovjetski general izabran je za predsjednika Čečenije te u studenom 1991. proglašava neovisnost. Dana 11.12.1994. predsjednik Jeljcin šalje trupe u Grozni. Poginulo je 70-80.000 ljudi, uglavnom čečenskih civila. Uz velike gubitke Rusi okupiraju Grozni i dvije trećine Čečenije. U lipnju 1995. Čečeni zarobljavaju stotine talaca u bolnici u Budenovsku, u južnoj Rusiji. Ruski komandosi rješavaju krizu u akciji u kojoj je poginulo više od stotinu talaca. U travnju 1996. Dudajev je ubijen projektilom dok je telefonirao satelitskim telefonom. Jeljcin je nakon neuspjelih pokušaja potpisivanja primirja poslao generala Aleksandra Ljebeda da s Mashadovim dogovori povlačenje ruskih postrojbi te se Rusija 1996. povlači poražena. U prvoj vojnoj kampanji poginulo je 3826 ruskih vojnika i između 60.000 i 100.000 civila. Čečeni 1996. uspijevaju ponovo uspostaviti nadzor nad Groznim, mirovni ugovor s Rusijom službeno je potpisan u svibnju 1997, kojim je predviđeno da Čečenija i Rusija u razdoblju od pet godina postignu politički dogovor o konačnom statusu Čečenije.

    Tako 1997. Čečenija stječe de facto neovisnost pošto je Rusija priznala Mashadovljevu vladu. Na tome bi ostalo, ali početkom 1999. Mashadov je prisiljen uvesti šerijatski zakon. Naime učestali su zločini i otmice, jača islam i snage Šamila Basajeva napadaju Dagestan. Mashadov ne podržava napad. Ipak Rusija prekida pregovore s Čečenijom i odlučuje upravljati njome iz Moskve. Predsjednik Jeljcin naglo daje ostavku, a vlast preuzima radikalniji Putin koji se surovo obračunava s čečenskim vođama, ne štedeći pritom ni civile. Dana 13.2.2004. u Dohi u Kataru ubijen je tada bivši čečenski predsjednik Zelimhan Jandarbijev, a na drugom frontu ubijen je Ahmad Kadirov u ekspoziji na stadionu 9.5.2004. Putin organzira Mashadovljevo ubojstvo. Ubijen je 8.3.2005. Njegovo tijelo nije predano obitelji, nego je pokopan na tajnom mjestu. Šamilu Basajevu ne uspijeva, međutim nitko doskočiti sve dok 10.7.2006. nije poginuo u eksploziji vagona ispunjenog eksplozivom. Nedugo zatim čečenski su pobunjenici obznanili da odustaju od daljnje borbe.

    Klikni Link za celu knjigu

Preporučite stranicu