Prepricane lektire i analize dela

Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Marin Držić - dundo maroje

1. TEZA : BILJEŠKA O PISCU

Marin Držić (1508-1567) je u Dubrovniku sredinom 16. stoljeća razvio živu i plodnu kazališnu djelatnost. Snabdijevao je amaterske družine (Pomet-družina, Njarnjasi, Garzarija, Družina od Bizara) scenskim djelima i sudjelujući i sam u organiziranju predstava postao je središnja ličnost dubrovačkog kazališnoga života. U nepunih deset godina (1548-1557) napisao je dvanaest djela za pozornicu, od kojih su se neka izgubila (naprimjer komedija “Pomet”), a neka su sačuvana samo djelomično. Preveo je i tragediju “Hekuba”, talijanskog pjesnika Lodovica Dolce.
Svoje drame Držić je pisao za prikazivanje u određenim prigodama. Razumljivo je stoga da su Držićevi komadi osim u Vijećnici i na prostoru ispred Kneževa dvora prikazivali i u salonima gospodskih kuća u gradu i okolici.
Kad se spremao da piše scene za svoju publiku Držić nije morao izmišljati okvire svojih drama. Oni su u renesansnoj dramaturgiji bili zacrtani i prihvaćeni.
Za vrijeme boravka u Italiji (1539-1545) Držić je pored ostalog upoznao i dostignuća pastirsko-mitološke drame, te je posebno dobro osjetio kakve sve scenske mogućnosti pruža ona grana pastirske igre koja svoj zaplet i svoj smijeh zasniva prvenstveno na susretu između rafiniranog pastira, a te su drame bile posebno razvijene u gradu Sieni gdje je on i boravio.
Njegova djela: Komedija od Pometa, Dundo Maroje, Skup, Pjerin, Arkulin, Tripče od Utolče...










2. TEZA : KRATAK SADRŽAJ



Dundo Maroje, dao je svom sinu Maru pet tisuća dukata da ode iz Dubrovnika u Jakin, pa potom iz Jakina u Firencu te mu je još rekao ako mu dobro krene neka ode na Sofiu. Na taj je način novčano pohlepan otac, mislio da će mu se sin Maro obogatiti.
Ali Maro nije poslušao oca, te je iz Jakina otišao u Rim, a ne u Firencu. Ubrzo tamo Maro potroši sav novac. Kad je Maroje to doznao, odmah je sa svojom slugom Bokčilom otišao u Rim da ga nađe. U potrazi su mu pomagali neki dubrovčani. Dotle je sin Maro živio kao bogataš. Novce je potrošio na djevojku Lauru.
Kad se u Dugrovniku doznalo šta Maro radi u Rimu došla je i njegova vjerenica Pera, njena baba i njen brat Dživo. Njihov prijatelj Dživolin ih je o svemu obavijestio. Dotle je Laura doznala za dolazak Marova oca (čula je razgovor Bokčila i Popive).
Kad je Maro doznao za dolazak oca, pravio se da ga ne poznaje (zbog toga da mu ne skine nasljedstvo). Zatim ga je njegov sluga Popiva savjetovao da uzme Lauri tri tisuće dukata, što je on ubrzo zatim i učinio (kasnije ih je dao ocu da ih stavi u jednu kutiju). Uskoro su se otac i sin sreli, raspravili i razjasnili.
Potom dolazi do svađe između Mare i Laure jer Maro nije htio priznati za Peru, te je krivio Pometa(slugu od Uge Tudeška, njemca) da laže. Na kraju su ipak Ugo Tudeško i Laura postali vjerenici. Isto je zadesilo i (njegovog slugu) Pometa i (njezinu slugu) Petrunjelu.
Potom se svi vraćaju u Dubrovnik. Maro je najgore “prošao” jer je izgubio Lauru i Peru (a i njegov sluga Popiva dugoželjenu Petrunjelu).
















3. TEZA : USPOREDBA DUNDA MAROJA I MARKA

U ovom djelu u največem su kontrastu sin i otac. Dundo Maroje je veoma škrt i voli novac, a njegov sin Maro za kojega novac i nema neku veliku vrijednost.
Po mom mišljenju ovo je djelo prikazuje likove koji su u kontrastu jer nije dobro biti kao Dundo Maroje veliki škrtac, a ni kao Maro veliki rasipnik. Mislim da nam je tu poruku htio prenijeti i sam pisac okarakterizirajući ova dva lika i njihove postupke da i sami shvatimo da treba voljeti i čuvati novac do neke mjere.



4. TEZA : ANALIZA DJELA



Ova komedija ima dva prologa. U prvom pjesnik pozdravlja vlastelu, puk, ljude i žene, staro i mlado. Sjeća ih, kako je pred tri godine učinio svojim dijelom čudesa, a kako ga je i ove godine vjetar ovamo donio. Prikazat će im opet svoju vještinu, samo neka se čuvaju zlih jezika.
U drugom prologu govori pjesnik:”Ova će komedija biti nova i stara; nova, jer sljedi onu prvu komediju od Pometa, a stara, jer će u njoj biti ista lica.”
Dundo Maroje sastavljen je na način Plautinsko-talijanskih komedija šesnaestoga stoljeća, u kojima se pjesnička mašta napinje i natječe kako će intrigom prikazanih osoba bolje zamrsiti čin, ne pazeći da zgode budu udešene. Tu se u jedan dan križaju zgode i nezgode nemogučim, brojem, da čovjeku treba mnogo razmišljanja, da se sabere i razabere.
Usporedimo li ga sa komedijama koje su nastale u to doba, on daleko nadmašuje ostale svojom zapletenošču i svojom originalnišču.













5. TEZA : KONTRASTI



U ovom djelu možemo nači neke kontraste kao što su :

1.Građansko - patricijskog sloja i sloja obespravljenih : Građansko - patricijski sloj je bjesan, intelektualno bezizražajan, a dok je sloj obespravljenih tj. sloj sluga; bistar, duhovit i snalažljiv. Mislim da Držić zauzima negativan stav prema prvom sloju tj prema građansko - patricijskom sloju.

2.Sukob starosti i mladosti (sukob generacija) : Staru generaciju bi u ovom djelu predstavljao Dundo Maroje a mlađu Maro.



6. TEZA : ZAKLJUČAK



Ovo djelo mi se veoma sviđalo, jer je napisano takvim jezikom da ga mogu svi razumjeti tj. nije pre teško za shvatiti, a radnja je zanimljiva.
Mislim da nam je pisac ovom dramom želio prenijeti poruku da ne smijemo biti ni rasipni kao Maro pa ni škrti kao Dundo Maroje, već moramo biti negdje između ova dva lika, te mislim da je tako Marin Držić želio stvoriti idealan lik.
Ova drama važi još i za današnja vremena tj. ona je još i danas aktualna, jer i danas postoje ljudi koji su veliki rasipnici te oni koji su veoma škrti.
 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Hrvoje Hitrec - Eko Eko

O piscu: H. Hitrec, suvremeni hrvatski pisac rođen je u Zagrebu krajem prve polovice dvadesetog stoljeća. Diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Najveći uspjeh postigao je Hitrecov roman: Pustinjski pupak.

Likovi: Eko Eko, Vesna, blizanci…

Vrijeme radnje: ljeto
Mjesto radnje: jaruga, planet Zmaz

Opis likova:

Eko Eko: On je neobičan čovječuljak s planeta Bon. Eko Eko je možda metar visok. Snježnobijelo svjetlucavo odijelo pripijalo mu se uz malo, čvrsto tijelo. On je dobroćudno biće. Došao je na Zemlju da pomogne ljudima da se riješe otpada. Pametan je i spretan.

Vesna: Vesna je djevojčica koja živi s majkom i braćom u jaruzi. Druži se s blizancima iz susjedstva. Vesna je zaigrana i vesela djevojčica. Uvijek se šali na tuđi račun. Lukavo i radoznalo pomaže Eku Eku.

Sadržaj:

U jaruzi na Hrčkovom brdu živi djevojčica Vesna i njezini susjedi. U mirnoj jaruzi jednog podneva, život remeti pojava neobičnog čovječuljka Eka Eka. Eko je došao s namjerom da očisti Zemlju od otpada. Kad mu je ponestalo energije Vesna mu je pomogla obnoviti je. Eko Vesna i blizanci su se izvrsno sprijateljili. U priči se spominje planet Zmaz. Na njemu je zarobljena Ekova sestra Eka Eka. Vesna, Eko i blizanci krenuli su na planet Zmaz. Tamo se susreću s kraljem smeća i gomilom otpadaka. Kralja i vojsku trebalo je porazit da bi mogli oslobodit Ekovu sestru. Porazili su ih uz pomoć dobroćudnih bića s planeta Zmaz. Oslobodili su Eku i vratili djecu na Zemlju. Zemlja je očišćena, a Eko se sa sestrom vratio na planet Bon.
 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Honore de balzac - eugenie grandet

SADRŽAJ:

U Somiru, jednom od sela Francuske živjela je obitelj Grandet: Čiča Grandet, njegova kći Eugenie, gospođa Grandet i služavka Nanona. U ovoj mračnoj i sjetnoj kućici svaki dan je sličio prethodnom, svaki trenutak bio je već preživljen. Grandet čije bogatstvo nitko nije znao točno odrediti smišljao je lukavstva i smicalice kako bi nadmudrio svakoga i skupio što više zlata u kojem bi, kao svaki tvrdica mogao uživati, gledati ga i dodirivati kao nešto najdragocjenije. Žena i kćer pa i služavka nisu se miješale u njegove poslove već su se pokoravale njegovim naredbama krotko i bez pogovora. Dvije ugledne obitelji borile su za Eugeninu ruku. Bili su to Grasenovi i Krišovljevi koji su se dodvoravali Grandetu gdjegod i kad god su to stigle.
Jednog dana na Eugenin dvadeset treći rođendan svu ovu pomalo dosadnu kolotečinu poremetio je mladi Charl Grande, njezin rođak kojeg je otac iz Pariza poslao svom bratu, a zatim se zbog bankrota ubio. Eugenie dirnuta rođakovom nesrećom polako se je zaljubljivala, a ni on nije ostao ravnodušan. Njihova je ljubav rasla čista i nevina. No Charl je otišao u Indiju prethodno se zaklevši Eugeni na vječnu ljubav koju je ona svim svojim bićem prihvatila. Ubrzo je Eugenin otac saznao da je dala svom rođaku zlatnike koje joj je on darivao na dan njezinog rođendana. Nije joj mogao oprostiti. Zabranio joj je da izlazi, bude s majkom koja se je u međuvremenu razboljela, a i pokušao je razbiti Charlov poklon, malu zlatnu škrinjicu za koju bi ona dala svoj život. Nakon nekog vremena Grandet se je izmirio s kćerkom da bi mogao lakše dobiti ženinu imovinu. Iako je opet sve bilo u redu gospođa Grandet je umrla.
Godine su prolazile i tvrdica je polako upoznavao kćer sa njezinim bogatstvom. Kad je i on umro Eugenie ostade sama s Nanonom i čežnjom za Charlovim povratkom. On se je, naravno, promijenio. Njegov način života i bogatstvo koje je stekao uzoholili su ga i pokvarili. Eugenie više nije bila u njegovom srcu, nije više poštovao oca i težio je samo ka boljem društvenom položaju. Vrativši se u Pariz poslao je hladno pismo u kojem joj najavljuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Dotučena i skrhana Eugenie ubrzo se je udala za gospodina Bonfona. Nakon tri godine ostala je udovica. Onako sama živjela je u hladnoj kućici sa svojim zlatom, samo ga ona, za razliku od svog oca nikad nije ni željela.







LIKOVI:

ČIČA GRANDET:

Ovaj lik sadrži sve karakteristike tvrdice. Okrutan, samoživ i bez osjećaja do kraja se predaje skupljanju bogatstva. Stari vinogradar pritajeno smišlja kuje i čeka, a zatim zgrče svoje zlato zadovoljan što je svojoj zbirci dodao nekoliko novih zlatnika. Zatvorivši se u svoju sobu on ih je gleda, gladi i uživa u njihovom sjaju. On je neosjetljiv i hladan, nečovječan i pun prezira, ali istovremeno on razmišlja, oprezan je, lukav i pažljiv. Glumeći i pretvarajući se, vara i uništava svakoga. Njegova potreba za novcem pretvara se u opsesiju i strast.

“ Tjelesno Grandet je bio čovjek visok pet stopa, zdepast, plećat, sa listovima koji su imali dvanaest palaca u obujmu, jako razvijenih čašica i širokih pleća; lice mu je bilo okruglo, crnopurasto, rošavo; brada prava, usne bez krivina, a zubi bijeli; oči su mu imale izraz hladan i proždrljiv, izraz kakav narod zamišlja u aždaje; njegovo čelo, puno poprečnih bora nije bilo bez značajnih ispupčenja; njegova kosa žućkasta i prosjeda bila “srebro i zlato”. Njegov nos, zadebljao na vrhu, imao je na sebi bradavicu punu žilica, za koju je svijet govorio, ne bez razloga, da je pun zlobe.”

“Svoje misli kazivao je obično kratkim poučnim rečenicama, koje je izgovarao blagim glasam. Četiri rečenice, točne kao algebarski obrasci, obično su mu služile da obuhvati i riješi sve u životu i trgovini: “Ne znam, ne mogu, vidjet ćemo.””


EUGENIE GRANDET:

Kći starog tvrdice uveliko se razlikuje od svog oca. Ona je poslušna i nježna. Zaljubljuje se u Charla i ta ljubav postaje njezin život. Odana je svom srcu i predaje se čežnji da će se jednog dana ponovno susresti s njim. Zbog ove ljubavi ona će se suprotstaviti ocu, steći će čvrstu volju i upornost. Nakon što saznaje da ju Charl više ne voli ona se povlači, obara glavu, prašta mu i nastavlja živjeti sa razočarenjem i velikom tugom, povučeno i skromno sa sitničarskim navikama svog oca.

“Eugenie je doista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obično djevojke građanke, čija ljepota izgleda malo prosta; ali ako je ličila na Veneru, njezino tijelo oplemenjivala je ona kršćanska pitomost koja preporađa ženu i daje joj otmjenost nepoznatu starim skulptorima. Glava joj je bila velika, čelo muško, ali lijepo kao u Fidijinog Jupitera, a oči sive kojima je njen čedni život, ogledajući se sav u njima, davao osobiti sjaj.
Crta njenog okruglog lica, nekad svježeg i rumenog ogrubjele su od boginja, koje su bile ipak toliko milostive da nisu ostavile na njemu nikakva traga, nego su samo uništile mekoću kože, koja je pri svemu tom još bila toliko glatka i tako nježna da je na njoj čist poljubac njene majke ostavljao prolazan crveni trag.
Nos joj je bio povelik, ali je bio u skladu sa njenim crvenim ustima, čije su jako izbrazdane usne bile pune ljubavi i dobrote. Vrat joj je bio savršene obline. Punačke grudi brižljivo pokrivene mamile su pogled i zanosile i zanosile čovjeka; doduše, nedostajala im je oblina koju daje lijepo skrojeno odijelo; ali za znalce ovaj pravi visoki stas morao je imati osobite draži. Eugenie, visoka i krupna., nije dakle imala ničeg i umiljatog što se dopada gomili; ali je bilo one ljepote koju je tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Slikar koji traži na ovom svijetu lice s nebeskom Marijinom čistoćom, koji traži u svakoj ženskoj prirodi one skromno ponosite oči koje je našao Rafael, one čedne crte lica koje su često proizvod mašte, ali koje samo kršćanski i smjeran život može očuvati ili dati, taj slikar, zaljubljen u tako rijedak model, našao bi odmah u Eugenieinom licu urođenu otmjenost koja samu sebe ne zna; on bi vidio pod vedrim čelom cijeli svijet ljubavi, a u kroju očiju, u položaju trepavica, nečeg božanskog. Njene crte, konture njene glave, koje izraz zadovoljstva nije nikad iskrivio ni zamorio, ličile su na linije vidika, takoblago povučene u daljini mirnih jezera. Ova fizionomija, tiha rumena, obujmljena svjetlošću kao lijep razvijen cvijet, godila je duši, otkrivala je čar unutrašnjeg života koji se u njoj ogledao, i privlačila pogled. Eugenie se je još nalazila na obali života na kojoj cvjetaju djetinjske iluzije, na kojoj se beru bijele rade s uživanjem za koje se kasnije ne zna.”

“U svojoj tridesetoj godini Eugenie nije još znala ni za kakvu sreću u život. Njeno blijedo i žalosno djetinjstvo proteklo je kraj majke, čije je prezreno vrijeđano srce vječito patilo. Rastavljajući se radosno sa životom ova je majka žalila svoju kćer što ima da živi, i ostavila joj je u duši laku grižnju savjest i vječitu tugu. Prva i jedina ljubav donijela je Eugenie melankoniju. Pošto je nekoliko dana imala pred očima svoga rođaka, ona mu je poklonila svoje srce za vrijeme poljupca kojeg je kradom primila i vratila; on je zatim otišao, ostavljajući između nje i sebe čitav jedan svijet. Ova ljubav, koju je njen otac prokleo gotovo je otjerala njenu majku u grob i pričinila joj je samo tugu, pomiješanu sa slabim nadama. I tako je, sve dotle, težila sreći gubeći svoju snagu, a ne dobivajući u naknadu ništa. U duševnom životu kao i u tjelesnom, postoji i udisanje i disanje: duši je potrebno da uvlači osjećanja druge duše, da ih prisvoji, kako bi ih vratila bogatije. Bez ove lijepe pojave, srcu nema života; njemu u tom slučaju nedostaje zrak i ono pati i vene. Eugenie je počela da pati. Za nju bogatstvo nije bilo ni pomoć ni utjeha; ona je mogla opstati samo pomoću ljubavi, pomoću religije, pomoću svoje vjere u budućnost. Ljubav joj je objašnjavala vječnost. Njeno srce i evanđelje ukazivali su joj dva svijeta. Ona je dan i noć provodila sva predana ovim dvjema beskonačnim mislima koje su za nju bile možda samo jedna jedina misao. Povlačila se u samu sebe, zaljubljena i misleći da je voljena. Bilo je sedam godina kako je njena strast sve ostalo bacila u zasjenak. Njeno blago nisu bili milijomi čiji su se prihodi gomilali, već Charlov kovčežić, one dvije slike koje su joj visjele iznad postelje, nakit koji je otkupila od svog oca i koji je s ponosom podala na pamuk u jednoj ladici ormara, naprstak njene strine kojim se je služila njena mati i koji je svakog dana s pobožnošću uzimala da bi vezla vez koji nikada nije dovršila, koji je otpočela samo zato da bi natakla na prst ovaj zlatni predmet pun uspomena.”

“ Eugenie ide na nebo, praćena čitavom povorkom dobročinstva. Veličina njene duše baca u zasjenak njen nepotpuni odgoj i navike njenog ranijeg života. Ovo plemenito srce koje je kucalo samo za najnježnija osjećanja moralo je, dakle, biti podvrgnuto računima ljudske sebičnosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom životu i izazvati nepovjerenje prema osjećajima žene koja je bila oličeno osjećanje.”

“ Eugenie bila je uzvišena, bila je žena.”


CHARL GRANDET:

Neočekivanim i iznenadnim dolaskom Charla, sina tvrdičinog brata prekida se jednolični život Grandeovih. Svojom ljepotom, aristokratskim ponašanjem i uglađenošću, ali i nesrećom (otac mu se je ubio zbog bankrota) osvaja Eugenino srce. Iako joj se zaklinje na vječnu ljubav, provevši nekoliko godina u Indiji gdje je prodavao i kupovao ljude, on ju zaboravlja. Postaje ohol, okrutan i hladan stavljajući svoje interese u prvi plan. Ovaj lik je glavni krivac za Eugeninou tragediju.
“Da bi se pristojno pojavio kod svog strica bilo u Somiru ili bilo u Froafonu, obukao se što je mogao ljepše, pažljivije dražesnije, da se poslužimo riječju koja je u to vrijeme kazivala naročito savršenstvo neke stvari ili nekog čovjeka.”

“Charl je ponio, dakle, najljepše lovačko odijelo najljepšu pušku, najljepši nož, najljepše pariške korice.... Otac mu je rekao da putuje sam i skromno, a on je došao u zasebnom odjeljenju poštanskih kola.”

“Samo Parižanin, i to Parižanin iz najotmjenijih krugova, mogao se je ovako urediti a da ne izgleda smiješan, i svima tim ludorijama dati izvjesnu taštu harmoniju, koju je uostalom podržavalo lijepo držanje mladA čovjeka koji ima lijepe pištolje, pouzdan hitac i Anetu.”

“Charl je bio pariško dijete, koje su pariški život pa i sama Aneta naučili da sve radi s računom, dijete koje je već bilo starac pod maskom mladića. On je dobio onaj strašan odgoj društva u kome se, na jednoj večernjoj zabavi, učini mislima i riječima više zločina nego no što se učini zločina koje su kažnjava. U kome dosjetke ubijaju najveće ideje, u kome se čovjek u kome se čovjek smatra pametnim ukoliko ima točno gledište; a tu imati točno gledište znači ne vjerovati ni u što, ni u osjećanje ni u ljude, pa čak ni u događaje; tu se izmišljaju lažni događaji.
Charl je bio čovjek opće omiljen, s roditeljima je bio suviše sretan, svijet mu je suviše laskao, i zato nije mogao imati uzvišenih osjećaja.





GOSPOĐA GRANDET:

“ Gospođa Grandet bila je suha i slaba žena, žuta kao dunja nespretna, spora; jedna od onih žena koje kao da su stvorene da se prema njima rđavo odnosi. Imala je krupne kosti, veliki nos, veliko čelo, krupne oči i na prvi pogled nešto malo sličnosti sa osušenim voćem, u kojem nema više ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i rijetki, usta okružena borama, a donja vilica šiljasta i povijena naprijed. To je bila krasna žena. Mada je izgledala smiješna, ova se je žena, koja je u mirazu i u nasljeđu donijela gospodinu Grandetu preko tri stotine tisuća franaka, vječito osjećala tako duboko ponižena, zavisnošću i ropstvom protiv koga joj dobrota njene duše nije dopuštala da se buni, da nikad nije zatražila ni jedne lipe niti ikad učinila kakvu primjedbu na akta koja joj je bilježnik Krišo podnosio na popis. Ova nerazumna i potajna ponositost, ova plemenitost duše koju je Grandet stalno podcjenjivao i vrijeđao, prevladavala je u ponašanju ove žene. Gospođa Grandet nosila je stalno haljinu od zelenkaste svile koja joj je obično trajala po godinu dana; imala je veliku bijelu pamučnu maramu, slamnati šešir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne svile. Kako je rijetko izlazila iz kuće, obuću je malo trošila. Napokon nikad ništa nije tražila za sebe.”



VELIKA NANONA:

Velika Nanona bila je jedina sluškinja u obitelji Grandet. Prtimitivna, ali dobra do srži je odana svom gospodaru. Pomalo je škrta i zato joj je Grandet naklonjen. Vrijedna je i poštena te jedina a u kući koja se može i usuđuje suprotstaviti starcu. Ona je Balzacu poslužila da preko nje otkrije neke nove Grandetove karakteristike jer se u razgovoru s njom on otvara i pokazuje u pravom svjetlu.

“Velika Nanona bila je možda jedino ljudsko stvorenje da podnese despotizam svog gospodara.”

“Zanjući da procijeni tjelesnu snagu, Grandet pogodi od koliko koriti može biti žensko stvorenje herkulskog stasa, krepko kao šezdesetogodišnji hrast na svom korjenu, razvijenih kukova, širokih pleća, kiridžijskih ruku i pošteno kao što je bila njezina neporočna čednost. Ni bradavice koje su krasile ovo ratoborno lice, ni crveni obrazi, ni razvijene mišice nisu zaplašili tvrdicu. I tako je Velika Nanona je postala član porodice: ona se je smijala, kad se smijao Grandet, bila je nevesela, mrzla se, grijala se, radila je zajedno s njim.”







O DJELU:

Eugenie Grandet tragičan je roman u kojem je oslikana jedna seoska obitelj, naravi njezinih članova i njihov život. Glavni i najtragičniji lik ovog romana je Eugenie, a možda najzanimljiviji i sam Gtandet koji se svojom strašću za novcem može usporediti Molierovim Harpagonom. Portreti likova sažeti su i jasni. Osim Grandetovih Balzac preko Grasenovih i Krišovljevih nesuglasica ocrtava ljude iz sela skučenih pogleda i novcem kao jedinim smislom života. On je ujedno, i pokretač radnje u ovom romanu. Uzrokom je svih nevolja i patnji. Zbog njega tvrdica zanemaruje svoju obitelj i oglušuje se na vapaje kćeri i svoje bolesne žene. Neostvarena ljubav i tužan završetak Eugenie Grandet su posljedica svega zlog čime novac može pokvariti ljudsku dušu. Kao što nam i na početku Balzac mračan i melankoličan dom sumorne događaje i živote uništene pohotom jednog starca za zlatom.

“U izvjesnim selima ima kuća čiji izgled ulijeva tugu sličnu tuzi koju izazivaju najmračniji samostani, najusamljenije pustare ili najsumornije razvaline.”

Upravo u takvom okruženju i domu smjestili su se likovi romana “Eugenie Grandet”. Inače, priča je to o obitelji jednog tvrdice koji je bio zarobljenik svog bogatstva, vjeran obožavatelj svojih zlatnika i čije su oči povremeno dobivale žuti sjaj dok je u mislima “plovio zlatnim jezerom”. “Hrana tvrdice sastoji se od novaca i preziranja”, a i Balzak je rekao: “ Život tvrdice vam je stalno pražnjenje ljudske moći, sastavljene u službu ličnosti. On se oslanja na dva osjećanja: samoživost i korist; ali kako je korist u neku ruku jaka i dobro shvaćena samoživost, neprekidno svjedočanstvo stvarne nadmoćnosti¸ samoživost i korist jesu dva dijela jedne te iste cjeline, sebičnosti.”A to je bila i osnovna osobina ovog čovjeka. Njegov jedini cilj bio je smrviti svakog, prevariti ga, i zakonito mu oduzeti novac tj. “dobro odigrati partiju u koju ništa nije uložio.” A kako i ne bi uspio kada je bio toliko proračunat da je po potrebi i mucao, svoje misli izgovarao poučnim rečenicama ( “Žalost je u srcu, a ne u odjelu”, “Glad izgoni i vuka iz šume.”, “Kad nema mačke kod kuće miševi igraju”) i blagim glasom, a njegovi odgovori obično su glasili: ne znam, ne mogu, neću, vidjet ćemo (“Imao je nečeg sličnog s tigrom i sa zmijskim carem: mogao se je pritajiti dugo promatrati svoj plijeni i onda skočiti na njega ; zatim je otvarao čeljusti svoje kese, uvlačio u nju hrpu talira, pa onda mirno legao, kao zmija, neosjetljiv, hladan i metodičan.”, “svi putovi varoši vodili su na njegova imanja”).
Njegova zloba ostavila je traga i na njegovim bližnjima. Svoju kćer je volio, ali novac više. On je u njemu potisnuo svu očinsku ljubav. Prema svojoj ženi bio je hladan, nepokolebljiv i strog, a njegov despotizam ju je na kraju i uništio. Na samrti tog nježnog i brižnog stvorenja činilo se je kao da ju je “anđeo molitve pročistio, ublažio najružnije crte njezina lica i ozario ga. Prizor ovog preobražaja, što je nastao uslijed patnji koje su trošile ostatke ljudskog bića utjecao je mada sporo na starog lihvara čiji je karakter ostao kao od bronce.”
Eugenie Grandet bila je plaho, nježno biće, “nije imala ničeg umiljatog što se dopada gomili; ali ljepote koju je bilo tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Ovdje ju je Balzak opisao pomalo kao romantičnu djevojku, a takvo je i bilo njezino srce (“ Tisuće zbrkanih misli rađale su se u njenoj duši i bujale ukoliko su na polju plesali sunčani zraci. Nju najzad obuze ono neodređeno, neobjašnjivo zadovoljstvo, koje omotava duh, kao što bi oblak omotao tijelo. Njena razmišljanja slagala su se s pojedinostima ovog neobičnog predjela, a harmonije njenog srca udruživale se sa harmonijama prirode. Kada sunce obasja jedan dio zida sa kojega su visjele viline vlasi sa svojim debelim lišćem, koje se prelijevalo kao guša u golubova nebeski zraci nade ozariše budućnost Eugenie, koja je od tad voljela da gleda taj zid, njegovo blijedo cvijeće, njegovu plava zvona i njegove uvele trave, uz koje se miješala nekakva prijatna uspomena kao što su uspomene iz djetinjstva. Šum, koji je svaki list izazivao u ovom zvučnom dvorištu padajući s grane odgovarao je na tajna pitanja ove djevojke koja bi tu ostala cijelog dana, ne primjećujući da vrijeme prolazi. Zatim naiđoše burni duševni pokreti.”). Baš ovdje uspio se je pokazati i kao pjesnik. Njezina ljubav prema Charlu koji joj je bio sve, prožeta je kroz čitav roman. Ona zbog njega živi, žrtvuje se, pati, ali i po prvi put suprotstavlja ocu. “Crpi snagu iz svoje ljubavi.”. “Za njega, za njega “, govorila je u sebi, “podnijeti ću sve muke ovog svijeta.” Charl je vrlo rano upoznao sjaj Pariza pa mu je ova čista i nevina ljubav bila nešto novo i nepoznato. Njegov dolazak u romanu predstavlja početak jedne priče o tragičnoj sudbini djevojke kojoj je “proljeće ljubavi” počelo pojavljivanjem mladog pariškaog dandyja, a završilo njegovim bezdušnim pismom u kojem navješćuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Na ovu vijest Eugenie se povlači, obara glavu i sjeća se riječi svoje majke: ”Patiti i umrijeti!” (“To je prava ljubav, ljubav anđeoska, ljubav koja živi od svoje tuge i umire od nje”). Onako sama ostala je živjeti u hladnoj kučici sa sitničarskim navikama i zlatom kojeg ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni željela. Novac na nju nije uspio predati svoju hladnu boju iako je danomice bila njime okružena. Za njezinu tužnu sudbinu Balzak je kazao: “To je povijest jedne žene koja uslijed svijeta ne pripada svijetu; koja stvorena da bude divna mati nema ni muža, ni djece, ni rodbine.”
Velika Nanona jedina je bila uz nju. Ova primitivna, ali dobrodušna služavka bila je sjena velikog škrtice. Jedino je prema njoj pokazivao mrvicu samilosti, jer je i ona, u duši, bila poput njega.


Kroz ovaj roman Balzak je stvarao karakteristične i realne likove, gotovo “čudovišta” čija je sudbina usko povezana i isprepletena. Oni su opisani jasno i istinito gotovo kao da ih je i sam Balzak poznavao i bio dio njihova života. Njihova psihološka karakterizacija stvara se pred našim očima (posebno lik Eugenie), a pokazana je kroz njihove strasti koje su ujedno i krivci njihove nesreće. Kod Grandeta to je novac (“Eugenie mu je rasula zlatnike po stolu, a on bi nepomično gledao u njih kao što dijete, kad progleda, zablenuto promatra jedan te isti predmet.”, “Kad svećenik prinese njegovim usnama zlatno raspeće da cjeliva sliku Kristovu, on napreže sve svoje sile da ga uzme.”, “U ovu prostoriju je bez sumnje dolazi stari tvrdica da gleda, da gladi, da zgrče, da miluje i prevrće svoje zlato.”), a kod njegove kćerke čežnja i ljubav prema Charlu (“Mislim na njega draga majko, ali ne govorimo o njemu vi ste bolesni, vi ste mi preči od svega. SVEGA bio je on”). Svi likovi su snažni i njihova energija usredotočena je na njihove pohote jedino gospođa Grandet je ovdje nevina žrtva koja je “spavala, jela, pila išla po volji svoga muža”. Okrutnost Grandeta utječe općenito na cjelokupnu njegovu obitelj, koja mu se pokorava “kao poplašeni miševi kad se zavuku u svoje rupe”. “Evgenija i njena mati nisu ništa znale o Grandetovom imanju, sudile su o životu po svojim nepotpunim pojmovima, nisu ni cijenile ni prezirale novac, jer su bile naviknute da budu bez njega. Njihova osjećanja, potištena bez njihovog znanja, ali ipak živ, i povučenost njihova života činila su ih zanimljivim izuzecima u ovom skupu ličnosti, čiji je život bio isključivo materijalan.”
Lik Grandeta je tip u kojem se slijevaju sve osobine svjetskih tvrdica od Plauta preko Molijera i našeg Držića (“Za posljednje dvije godine naročito se pojačali njegovo tvrdičenje, kao što jačaju sve stalne ljudske strasti. Kao što je zapaženo kod tvardica, kod vlastoljubca, kod svih ljudi čiji je život bio posvećen jednoj glavnoj ideji, njegova osjećanja naginjala su naročito jednom simbolu njegove strasti. Gledati zlato, imati zlato postalo je njegova monomanija. Njegov despotizam rastao je ukoliko je raslo njegovo tvrdičenje. On želi umrijeti kraljevski, držeći do posljednjeg dana uzde svojih miliona ”). Na samrti kada hvata zlatno raspeće karakterističan je događaj kojim se najvjernije može pokazati strast za novcem koji je po Balzaku moderni Bog njegovog vremena.
Ovaj roman ima čvrstu fabulu, sve je jasno i detaljno opisano. Baš ovdje je pokazano da se “jake strasti, velike tragedije, velike radosti odigravaju u dušama sitnog svijeta” i u ovom slučaju da dom tvrdice može da postane “poprište najuzbudljivijih drama i tragedija.” Sve to omogućuje prirodni tok zbivanja bez naglih obrata ili iznenađenja. Opisom provincije, ali i samog sela njegovih kuća i stanovnika ne može se očekivati radost već samo tuga ( “U tim kučicama je tako malo života da bi stranac pomislio da u njima nitko ne stanuje kad ne bi najedanput uočio blijed i hladan pogled kakve nepomične ličnosti čije se upola redovničko lice pojavilo na prozoru kad bi se začuli nepoznati koraci”).
Nosilac jedne fabule sam je čiča Grandet dok se druga odvija u Eugeniejevom srcu.
Balzak je u ovom romanu za razliku od ostalih, koristio vrlo jednostavan jezik, jasne rečenice bez nekih suvišnih dijelova i monotonog pripovijedanja.
Uspio je i opisati duh svojeg vremena i težnje ondašnjeg čovječanstva, ali i neke svoje stavove (“Tvrdice ne vjeruju u sadašnji život; za njih je sadašnjost sve. To baca strašnu svjetlost na sadašnje vrijeme, u kome više nego u bilo koje drugo vrijeme, novac vlada zakonima, politikom i narodima. Ustanove, knjige, ljudi i doktrine, sve je u zavjeri da pokopa vjeru u budući život, na koju se društvena zgrada oslanja već osamnaest stoljeća. Danas, danas je mrtvački sanduk prijelaz kojeg se malo tko boji. Budućnost, koja nas je čekala poslije opijela, prenesena je u sadašnjost. Dočepati se svim mogućim sredstvima, zemaljskog raja, raskoši i taštih uživanja, pretvoriti u kamen svoje srce i mučiti svoje srce radi prolaznih uživanja, kao, što su se nekada podnosile muke radi vječitog blaženstva, to je danas opća misao, misao ispisana, uostalom svuda, pa čak i u zakonima koji pitaju čovjeka: “Što plaćaš?”, umjesto da mu kažu: “Što misliš?”. Kad ova doktrina bude prešla iz varoši u narod, što će biti od ove zemlje.” (“ Nevolja rađa jednakost”, “Iskren pisac promatra svoje djelo da bi samog sebe kritizirao i da bi samom sebi kazivao uvrede.”).
Postigao je objektivnost u pripovijedanju uz pomoć kojeg su likovi i njihove sudbine postale legende “Ljudske komedije”. Motivom novca uspio je stvoriti monomane ljude koji su cijelog života robovi svojih strasti.
 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
M. J. Ljermontov - fatalist

Bilješka o piscu :

Mihail Jurčević Ljermontov rodio see 2. listopada 1814. u Moskvi . Otac mu je bio iz stare ali osiromašene plemičke obitelji, koju je u 17. st osnovao došljak iz Škotske , koji je bio stupio u rusku službu . Kad mu je bilo tri godine, umrla mu je majka. Njegova baka nije se od samog početka slagala sa zetom, a nakon kćerine smrti nastao je između njih dvoje otvoren sukob. Oboje su svojatali malog Mihaela , ali je pobjedu izvojevala baka i zadržala dječaka kod sebe . Jurij Petrovič vraio se na svoje imanje i samo je od vremana do vremena posjećivao sina . Mališan je volio i oca i baku , a njihov razdor utjecao je na njega tako da se za rana povukao u sebe . Ta je činjenica pridonijela da je dječak prerano sazrio. Budući da je bio slabašan i boježljiv baka ga je tri puta vodila u toplice na Kavkaz. Ti su se boravci, a pogotovo treći kad mu je bilo jedanaest godina , snažno dojmili taknoćutog dječaka. Divlja ljepota kavkaskog gorja ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga na mnoga kasnja knijževna djela. Tek kad je, potresen viješću o Puškinovoj pogiblji, napisao je pjesmu Pjesnikova smrt ,privukao je na se pozornost šireg čitateljstva, pa i dvora. Puškinova smrt nije bila prekretnica samo u Ljermontovu životu nego i u njegovu stvaranju. U preostale četiri godine, od 1837. do 1841, on je napisao svoje najbolje djelo i jedini roman Junak našeg doba. Teško je shvatiti koliko je taj mladić koji je za sve to vrijeme vrlo burno živio i mnogo putovao , stvorio u te četiri godine – mnoštvo potpuno zrelih umjetničkih djela , od kojih su neka ugrađena u temelje ruske književnosti 19. st. Na dan 15. Srpnja 1841.održan je dvoboj u podnožju planine Mašuk. Uvijeti su bili vrlo strogi – mala udaljenost i pištolj velikog kalibra . Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je protivnik pogodio ravno u srce. Pjesnikova smrt izazvala je duboku žalost u naprednom djelu ruske javnosti ali komentar na »na najvišem mjestu «glasio je :«Tako mu i treba !«

Podatke pronašla u M. J. Ljermontov »Junak našeg doba« (str. 161.-167.)
Bilješka o djelu :

U svim djelima koje sam da sada čitala ima neka pitanja na koja ni mi nikad nećemo moći odgovoriti, tj. pitanja koja ćemo odnijeti u grob ne riješena. Ovo djelo govori o tome dali netko vjeruje da mu je sudbina već određena, ili je to sve puka slučajnost ono što nam se dogodi. Pisac je u ovom djelu upotrijebio jednu vrlo posebnu metodu kako dokazati dali je čovjeku određena sudbilna ili samo slučajnost , to je prikazao kao okladu između Pečorina i poručnika Vulića. Pisac je u jednom djelu djela otvorio pitanje da li čovjek može predvidjeti sudbinu nekog drugu, da li je to očito na njegovom licu. Može li se sudbina mjenjati , može li netko izbjeći on što mu je suđeno!? U ovom djelu mi možemo samo pročitati opis poručnika Vulića, jer pisac piše u prvome licu i piše samo o svojim unutarnjim osobinama , šta je volio u mladosti …
Pitanje koje je Ljermontov postavio u djelu Fatalist nećemo moći nikad odgovoriti:
»…. I, ako je zbilja sve preodređeno, zašto nam je onda dana volja, razum ? Zašto moramo odgovarati za svoje postupke ?« (str. 151)
Jeli naša sudbina već određena ili je to samo slučajnost?
» Vi tražite dokaze – predlažem vam da na sebi iskušamo može li čovjek po svojoj voli raspolagati svojim životom , ili je svakome od nas naprijed određen kobni trenutak … Tko hoće da proba ?
--------------------------------------------------------------------------------------------------------Hajde da se kladimo – rekoh u šali .
-Kako?
-Tvrdim da sudbine nema – rekoh istresući na stol dvadeset zlatnika , sve što sam imao u džepu.« (str. 153.)
Može li netko predvidjeti nečiju smrt?
»zagledah mu se u oči, ali on odčeka moj ispitljivi pogled mirno i netrmice i osmjehne se blijedim usnama ; ali ,unatoč njegovoj hladnokrvnosti , učinilo mi se da vidim pečat smrti na njegovu blijedom licu.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------Imao je pravo ! – Ja sam jedini shvatio zagonetno značenje tih riječi jer su se mene ticale , i nehotice sam bio prorekao nevoljniku njegovu sudbinu ; instinkt me nije
prevario – dobro sam zapazio na njegovu izmjenjenu licu pečat skore smrti.« (str. 158)
Može li čovjek izbjeći sudbinu ?
»- Da, šteta je tog čovjeka …. Koji ga je vrag tjerao da noću razgovara s pijancem ! Uostalom ,valjda mu je tako suđeno!…« (str. 160)
Opis pručnika Vulića:
“Vanjština poručnika Vulića potpuno je odgovarala njegovu značenju. Visok rast i tamna put , crna kosa, crne prodorne oči, prevelik ali pravilan nos – njegova nacionalna značajka, tužan i hladan osmijeh što mu je vječito lebdio na usnama, sve to kao da mu se uskladilo samo da mu može dati pečat posebna stvora, koji ne može imati iste misli i strasti kao oni koji mu je usudosudio za drugove.
Bio je hrabar , govorio je malo ali oštro ; nikom nije povjeravao svoje osobne i obiteljske tajne ; gotovo nikad nije pio vina, nikad se nije udvarao mladim kokinjama….” (str. 152.)
Sadržaj:
Djelo počinje kako pjesnik govori o tome kako mu se samo jednom dogodilo da dva tjedna provede u kozačkom naselju. Navečer su uvijek igrali karte , jednu večer kad im je to dosadilo počeli su razgovarati o tome dali netko vjeruje u sudbinu ili ne. Neki su govorili da postoji popis u kojem piše čas naše smrti , ali ga nitko nije vidio. Uto jedan srpski poručnik ustane od stola i predložio da dokaže kako je sudbina u pitanju a ne samo slučajnost. Kakd je pitao tko želi to isprobati na vlastitoj koži ,nitko nije imao hrabrosti , a Pečorin je predložio okladu. Pečorin je tvrdio da na poručnikovu licu vidi pečat skore smrti , i to iznijeo ,a poručnik je tvrdio da neće uskoro umrijeti. Tada je oficir ustao od stola i krenu u drugu sobu gdije je stajao obješen jedan pištolj,i uzeo ga. Kad su svi vidjeli namjere poručnika pale su još neke oklade. Poručnik je uzeo pištolj i uperio ga sebi u glavu i opalio, ali u tom trenutku u pištolju nije bilo metaka. Radi dokaza da u pištolju ima metaka opalio je jedan hitac u zrak ali tada je pištolj opalio. Nakon završene oklade svi su se vratili svojim kućam , Pečorin je živio u jednom malom stančiću. Zaspao je pred zoru ,ali ga je u četiri sata ujutro probudilo neko lupanje na prozoru. Javili su mu da je Vulić , poručnik ubijen. Ubio ga je jedan pijani kozak sa sabljom. Nakon tog događaja kozak se zatvorio u jednu kuću na kraju sela.Pečorin je rekao kozačkom kapetanu neka zabavi kozaka , a da će on ući u kuću. Pečorin je ušo kroz prozor u kuću i uspio uhvatiti kozaka.
 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Richard bach - galeb jonathan livingstone

1.KAKO SI DOŽIVIO LIK JONATHANA U OVOJ BAJCI ?
Doživio sam ga kao simbol slobode duha, tijela i uma koju bi svatko trebao imati. On ne priznaje granice, otkriva smisao života i ne zadovoljava se s običnim. Jonathan uvijek dijeli s drugima, uvijek želi podučiti druge i svima želi dobro, pa i onima koji mu nanose zlo. Spreman je oprostiti i pomoći drugima. Galebovi su bili zatočeni na malom prostoru i nisu se dali razuvjeriti da im treba sloboda. Međutim, Jonathanov slobodni duh je bio poput znaka ostalim galebovima da bi trebali poći za njim. Otvorio im je oči i oni su tek tada shvatili što je i sam Jonathan predstavljao: slobodu, pravdu i ono za čim bi svaki galeb trebao težiti. Tek tada su shvatili što su imali u sebi, a nisu iskoristili.
2.U ČEMU JONATHAN NALAZI SMISAO ŽIVOTA ?
"Koliko je život sada bogatiji! To je smisao života, a ne ono sumorno vucaranje do ribarskih brodica i natrag! Možemo se uzdići iz neznanja, možemo postati umješna, pametna i savršena bića. Možemo biti slobodni! Možemo naučiti letjeti!",citat,str.37
Jonathan je želio svakom galebu objasniti smisao života, naučiti ih novome i da otkrivaju nova prostranstva , do savršenstva i dalje. Kad to nauče , to trebaju prenositi "s koljena na koljeno" narednim generacijama. Želio je dokazati da galebovi nisu samo stvoreni za traženje hrane, jer im u tom slučaju ne bi trebala krila. Oni trebaju iskoristiti taj prirodni dar za dostizanje novih ciljeva.
3.JEDNA PRIPROSTA SREDINA TEŠKO MOŽE RAZUMJETI VIŠE IDEJE I CILJEVE. PRONAĐI PRIMJER ZA TO U KNJIZI I PROKOMENTIRAJ, TJ. IZNESI SVOJE MIŠLJENJE O TOMU
"- Neodgovornost? Braćo!- uzvikne.- Tko je odgovorniji od galeba koji pronađe i slijedi viši cilj života? Tisuću godina mučimo se da dođemo do ribljih glava, a sad imamo razloga da živimo- da učimo, da otkrivamo i da postanemo slobodni! Dajte mi priliku, dopustite mi da vam pokažem što sam naučio...
Jato je stajalo nepomično, kao ukopano.",citat,str.39
Primjer za to je odluka jata da ga izopće, a oni ga zapravo nisu shvatili, pa ga stoga nisu ni prihvatili. Kasnije , kada se Jonathan vratio, ostali su galebovi spoznali koliko su bili ograničeni i bezumni te da je ono što su radili, zapravo beskorisno ponavljanje istog dok im je vrijeme izmicalo. Tada su konačno prihvatili i svi su iz jata pošli za njim. Ja mislim da su to postupci nekoga koji ne poznaje sebe, koji ne vidi svoju dušu i ono za što je stvoren, za čim bi trebao težiti neprekidno.
4.ŠTO MISLIŠ O ZAKONIMA JATA?
Mislim da su zakoni jata prepreke, tj. stvoreni su da sve galebove sprečavaju u njihovom razvoju.Nitko se nije smio pobuniti makar su sami željeli postići nešto više. Uvijek kad su to pokušali , kad su htjeli i druge potaknuti, Starješina, pravi zarobljenik svog ograničenog uma , podsjećao ih je na zakone, misleći da će ih sve zadržati. No , kad su i sami shvatili što je Jonathan uspio, uvidjeli su sve besmislice i odbacili zakone.
"Tek nakon sat vremena odjeknuše riječi Starješine.
-"Ne osvrćite se na njih. Galeb koji razgovara s prognanikom i sam će biti prognan.Galeb koji se divi prognaniku krši zakon jata.",citat,str.87
"Jedini je pravi zakon onaj što vodi do slobode -odgovori mu Jonathan",citat,str.94
5.OBJASNI PRENESENO ZNAČENJE I ULOGU JONATHANA I JATA
Ova knjiga je zapravo pisana u prenesenom značenju, puna je simbolike koja bi se trebala odnositi na sve nas. Mi predstavljamo Jonathana, mi trebamo prijeći sve prepreke i zakone da postanemo slobodni i savršeniji. Trebamo i drugima pomagati, onima kojima je potrebna pomoć i ne treba svakome pronalaziti zamjerke. Uloga Jonathana je da shvatimo našu stvarnu prirodu i iskoristimo je potpuno.
6.KOJE JONATHANOVE OSOBINE OPAŽAŠ (PRIVLAČE LI TE I ZAŠTO)?
Jonathan prije svega ima snažan duh i smisao za istraživanjem, nagon za avanturama, nepresušnu želju za znanjem, plemenitost, hrabrost i ustrajnost. Sve me te osobine privlače jer se one ne mogu lako steći ili naučiti. Te osobine imaju samo rijetki pojedinci.Takav pojedinac ne zna za zemaljske granice, jer sve što je na Zemlji, na neki način je ograničeno. Ono što bi trebala takva osoba jest ohrabrivati i poticati ostale u svojoj okolini na put kojim treba ići, jer je to težnja k savršenstvu. Snaga misli i duha, kad nečem stvarno težiš može nadvladati mnoge prepreke.
"Po Čjangovim riječima, stvar je u tome da se oslobodiš osjećaja da si sputan ograničenim tijelom kojem je raspon krila metar i pet centimetara i da su ti mogućnosti točno određene. Stvar je u tom da znaš da je tvoja prava pririoda, savršena kao i neispisan broj, istovremeno svagdje u vremenu i prostoru.",citat, str.64
"Pa, to je istina! Ja jesam savršeni galeb, bez ograničenja. - Osjeti svu silinu sreće.", citat, str.65
"Time što su te protjerali naudili su sami sebi i jednoga će dana i sami vidjeti ono što ti sada vidiš. Oprosti im i pomozi da im se otvore oči.",citat, str.73
7.OSNOVNA MISAO VEZANA JE UZ SMISAO ŽIVOTA, UZ ČOVJEKOVU SREĆU. OBJASNI!
"- Svak je od nas, u suštini, simbol Velikoga Galeba, neograničen simbol slobode- govorio im je Jonathan kad bi se pred večer spustili na obalu. - Pravilno letenje korak je bliže mogućnosti da izrazimo svoju pravu prirodu. Moramo odbaciti sve što nas ograničava.",citat,str.79
Osnovna misao je to da čovjek, bez obzira kakav se rodi, može se stalno razvijati i može puno postići, samo treba na vrijeme spoznati smisao života. Taj smisao govori kako ne treba odustati od pokušaja iako postoje neke zapreke do cilja. Bit života je da očuvamo ono lijepo i da to razvijamo. Primjer za to je priroda. Prirodu treba proučavati, treba je oplemenjivati, sve do savršenstva. Uništavanjem ili sprečavanjem prirodnog, u bilo kojem smislu, čovjek ostaje usamljen uništavajući time i samog sebe. Galebovima i Jonathanu ta bit života je letjenje.
8.O KOJOJ TEMI KNJIGA GOVORI?(ČITANKA,TOČKA 8, STR.96)
Tema ove knjige je galeb Jonathan Livingston i njegov život. Od njegovog izopćenja iz jata galebova, preko znanja koje dobiva od Čjanga i Sullivana, do Fletchera Lynda i njegovog daljnjeg prenošenja Jonathanove ideje. Knjiga govori o njegovim pothvatima, otkrivanju nebeskih prostranstava, putu prema savršenstvu, pomaganju ostalim prognanicima, putovanjima drugim svjetovima i na kraju prenošenju znanja na slijedeću generaciju galebova.
9.NAVEDI BAREM JEDAN KNJIŽEVNI TEKST KOJI IZRAŽAVA ŽELJU SLIČNU JONATHANOVOJ!(ČITANKA,STR.96,IZRAŽAVANJE I STVARANJE, TOČKA 1
Ova knjiga i lik Jonathana prenose slične ciljeve i misli kao i bajka "Waitapu". U njoj Iteo i starac Pirana nastoje otkriti novi svijet Waitapu i njegova čudesa. No, pri tome nailazi na suprotstavljanje Vrača i čitavog plemena koje čitav život živi po zakonima. No, hrabri dječak ipak kreće u najveću pustolovinu svoga života prema otocima Wa i Tapu. To je slično kao i s Jonathanom, jer je i on bio znatiželjan i žudio za znanjem i novim svjetovima. Obojici je smisao života ne stati na granicama koje su odredili drugi ili njihove tradicije, nego ići dalje u potrazi za novim, neotkrivenim. Ne žele živjeti u okolini koju su nametnuli oni koji žele imati svu vlast u svojim rukama.
10.IZDVOJI NAJLJEPŠE REČENICE!
Ova knjiga ima jako puno lijepih rečenica jer zapravo čitava knjiga govori o slobodi čovjekovog duha i misli. Ipak, evo nekih :
"Sve što je nekoć želio jatu, sad je činio sam za se; naučio je letjeti i nije mu bilo žao cijene koju je platio. Jonathan je otkrio da su dosada, strah i gnjev glavni razlozi zbog kojih galebovi žive kratko, a budući da se svega toga oslobodio, poživio je zaista dugo i lijepo.",citat,str.41.
"Sada, naravno, vrijedi jednako pravilo za sve nas : biramo svoj idući svijet prema onom što smo naučili u ovom. Ne naučiš li ništa, idući ti je život jednak sadašnjem, ista ograničenja i iste poteškoće koje treba nadvladati.",citat, str.54
"Nebo nije ni mjesto ni vrijeme. Nebo je savršenstvo.",citat,str.56
"Dodirnut ćeš nebo, Jonathane, kad dosegneš savršenu brzinu. To ne znači letjeti tisući kilometara na sat ni milijun, ni letjeti brzinom svjetlosti. Jer, svaki je broj ograničen, a savršenstvo nema granica. Savršena brzina, dijete moje, znači biti ondje.",citat,str.57
"Moramo početi od vremena, ako želiš - obrati mu se Čjang - i vježbati let u prošlost i budućnost. Tek nakon toga bit ćeš spreman da naučiš ono najteže, najmoćnije, ali i najzgodnije.Tada ćeš moći uzletjeti i spoznati smisao dobrote i ljubavi.", citat, str.67
"Tim riječima se Jonathan oprosti i prenese u mislima među veliko jato galebova, na obalu nekog drugog vremena, i shavti s uvježbanom lakoćom da nije samo kost i perje, već ničim neograničen, savršen simbol slobode i leta.", citat, str.72
"Treba učiti da se spozna istinski galeb, ono dobro u svakom galebu i pomoći im da i sami to vide u sebi.To je ljubav o kojoj sam ti govorio.",citat,str.100
11.IZRAZI SVOJE MIŠLJENJE O KNJIZI
Ova bajka govori o cilju i smislu života, o galebu Jonathanu koji se ističe među drugim galebovima. Knjiga je jako poučna i zapravo je pisana u prenesenom značenju. Jonathan Livingston bi trebao biti svatko od nas. Pisac je uspio prenijeti poruke kroz život jednog galeba, svaka stranica ove knjige je uzbudljiva i nova. Ona nam kazuje da bi svi mu trebali probuditi tog galeba slobode u nama. Mislim da bi tako trebalo shvatiti i doživjeti ovu knjigu.
 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Grigor Vitez - Gdje priče rastu

Ponešto o piscu: Grigor Vitez rođen je 1911.g. u Kosovcu, u Slavoniji.
Objavio je zbirke pjesama ; “San boraca u zoru” (1955), “Pjesme” (1950), “Naoružane ruže” (1955), “Povjerenje životu”(1985), i poezije “Kao lišće i trava”(1960). Za djecu je je objavio zbirke pjesama: “Vesele zamke”(1955), “Prepelica”(1956), “Sto vukova”(1957), “Kad bi drveće hodalo”(1959), “Hvatajte lopova”(1964), “Gdje priče rastu”(1965), “Igra se nastavlja”(1967), i slikovnice; “Medvjed kao pudar”, “Dva pijetla”, “Tko će s nama u šumicu”, “Životinje spavaju”, “Maksimir”, “Doživljaj svjetskog putnika” i “Čudna škola”. Neke od pjesama Grigora Viteza prevedene su i objavljene na petnaestak jezika izvan naše zemlje. Osim pjesama Grigor Vitez je pisao priče i članke za novine i časopise. Grigor Vitez je umro 23. studenog 1966. godine u Zagrebu, a sahranjen je u svom rodnom selu.


Tulipani dižu čaše

Tema: Radost tulipana
Osnovna misao: Treba čuvati cvijeće, odnosno prirodu koja nam uzvraća svojom ljepotom
Vrsta stiha: Vezani
Vrsta pjesme: Lirska - pejzažna
Stil: personifikacija (“Sunce toči”)

Lastavica

Tema: Povratak lastavica s juga
Osnovna misao: Kada dođu lastavice počinje proljeće
Vrsta stiha: Slobodan
Vrsta pjesme: Lirska - pejzažna
Stil: personifikacija (“a što si nam donjela?
proljeće na repu“)


Zmaj
Tema: Putovanje avionom
Osnovna misao: Ne treba se bojati leta avionom
Vrsta stiha: Slobodan
Vrsta pjesme: Lirska - misaona
Stil: poredba (“zmaj je avion”)



Olovko,olovko

Tema: Želja učenika da ne moras sam pisati zadaču i učiti
Osnovna misao: Ne teba biti lijen
Vrsta stiha: Slobodan
Vrsta pjesme: Lirska - misaona
Stil: personifikacija (“Knjižice, knjižice,
Nauči se !”)

Lovačka priča

Tema: Priča lovca o lovu na jelena
Osnovna misao: Treba biti mudar i snalažljiv
Vrsta stiha: Slobodni
Vrsta pjesme: Lirska - misaona
 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Emil zola - germinal

O PISCU:

Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, najvažniji je predstavnik naturalističke škole. Otac mu je bio Talijan. U mladosti je Zola radio kao činovnik u izdavačkoj kući, zatim kao novinar, da se kasnije povuče u potpunu osamljenost i posveti književnosti. Svojim je djelima izazvao u svoje vrijeme brojne polemike i optuživali su ga zbog nemoralnosti, pretjerivanja i pomanjkanja ukusa. Napadali su ga zbog nehumanog opisivanja ljudi. Sam Zola bio je sve samo ne mizantrop: naročitu sklonost gajio je prema radničkoj klasi. 1898. istaknuo se u Dreyfussovoj aferi svojim čuvenim proglasom Jžaccuse (Optužujem) i navukao na sebe gnjev vlasti.; osuđen na zatvor, morao se skloniti u Englesku.
Zola nastavlja realističku tradiciju Balzaca, ali u teoretskom pogledu odlazi od “čiste objektivnosti”, kakvu su propovijedali Flaubert i Maupassant, prema naturalizmu, shvaćajući čovjeka gotovo isključivo fiziološki i smatrajući sebe naučnim radnikom. Naturalizam već ima svoje prvo djelo prije Zole u proletarskom romanu Germinie Lacerteux braće Goncourt, ali ga je Zola prvi definirao kao metodu u predgovoru Therese Raquin, romana koji sam naziva “književno-kirurškom autopsijom”. U teoretskim pitanjima na Zolu znatan utjecaj imaju ideje H. Tainea. “Umjetničko djelo”, smatrao je Zola, “jest kutak stvarnosti viđen očima jednog temperamenta”. Stvarajući svoje likove, Zola je pripremao za svakog dosje, kao da se radi o bolesnicima ili kriminalcima. U opisivanju društva i okoline bio je skrupulozno točan i držao se konkretnih naučno provjerenih podataka.
Inspiriran suvremenim teorijama o hereditarnosti, Zola je stvorio ciklus od dvadeset romana o članovima dviju međusobno povezanih porodica, Raugona i MacQuarta, istražujući posljedice toga ispreplitanja i nastojeći da pokaže odlučnost karaktera nasljednim osobinama. Iako, naravno, da ta djela nemaju onu naučnu vrijednost koju im je želio dati Zola, ona nam prikazuju njegovo vrijeme isto onako temeljito i duboko kao što je to ranije i na širem planu učinio Balzac sa svima. Zolina kreativna snaga nadvladala je njegove metode. Iz serije “Rougon-Macquart danas se najviše cijene romani Jazbina, Nana, Zemlja, Slom. U svima njima se prikazuje sudbina porodice čiji su korijeni objašnjeni u prvom djelu cijele serije La Fortune des Rougons.



SADRŽAJ:

Okvir romana čini štrajk u jednom rudniku kamenog ulja; radnja se zbiva čas u utrobi zemlje a čas izvana. Paralelno pobliže upoznajemo obitelj Maevih. Oni već stoljećima rade u rudniku Vore izlažući se tako mogućnosti od svakodnevne pogibelji – na koju su već oguglali. Obitelj čine: stari djed Bonmore, otac Tusen Mae, Maeva žena, Zaharije – najstariji sin, Katarina – najstarija kći, Alzira – nešto mlađa, zatim Žanlen – jedanaestogodišnjak, Lenora i Anri te nedavno rođena Estela. Svi oni rade u rudniku osim Alzire koja pomaže majci u kući jer je grbava te Lenora, Anri i Estela koji su još posve mala djeca. Rad u rudniku je vrlo naporan i iscrpljujući pa radnici dolaze kući veoma umorni i gladni dok je zarada naravno vrlo mala – jedva s pozajmicama krpaju kraj s krajem. Upravo zbog toga a i vrlo loših radnih uvjeta radnici se odlučuju na štrajk godinu dana nakon dolaska Etjena – mladića veoma sposobnog i priučenog za okupljanje naroda i širenja sveopćih ideja Internacionale -koje su ih i potakle na štrajk. Međutim štrajk ne uspijeva unatoč čvrstoj odluci gladnih rudara da se ne predaju. U toj svojoj pobuni oni izražavaju svu svoju srdžbu i bijes i pomalo se pretvaraju u bijesne životinje željne krvi. Međutim dolazi i do međusobnog sukoba rudara jer neki nisu tako odlučni u štrajku. No ipak, nakon dva mjeseca, pošto su mnogi izgubili pregladnjelu djecu – tako i Maevi Alziru - već i oni polumrtvi od gladi ponovo se spuštaju u svoja okna.
Priča je protkana i stalnim sukobom Etjena i Šavala - Katarininog dečka koji ju je gotovo nasilno uzeo. Iako kasnije Katarina odlazi sa Šavalom ona je ipak više naklonjena Etjenu i to s razlogom – Šaval se prema njoj ružno ponaša, tuče je, a kad popije još je i gori. Dok je Etjen puno bolji i osjeća neku apatiju prema piću, no budući da su mu roditelji bili pijanice kada popije i najmanju kap pretvara se u ubojicu (vidi se utjecaj nove postavke o hereditarnosti na pisca). Međutim na kraju kada su Šaval, Katarina i Etjen zaglavljeni u rudniku dolazi do posljednjeg okršaja ove dvojice. Etjen ubija Šavala i on i Katarina ostvaruju svoju ljubav iako ona tek koji trenutak kasnije umire od gladi i iznemoglosti.
Na kraju se također vidi ono pravo drugarstvo rudara i ljudskost do koje dolazi uvijek kad se dogode velike nesreće poput ove koja se njima zbila: Suvarin, prebjegli Rus, koji je radio u Voreu kao mašinista, revoltiran najzadnjim popuštanjem i onih najhrabrijih rudara oštećuje okno i veliku dizalicu koja svakodnevno odvozila rudare u utrobu zemlje. Tako njih dvadesetak ostaje zatočeno u carstvu vječne tame, zagušljivog i vrućeg prostora. Međutim tada i sam vlasnik-gospodin Negrel spušta se u rudnik i radi u najtežim uvjetima ne bi li izbavio te ljude. Međutim većinom su izvučeni leševi, jedino je živ Etjen – najveći pobornik štrajka koji je okončan s najgorim mogućim posljedicama – mnogi su izgubili živote, rudnik koji im je omogućavao da kako-tako prežive uništen i trebat će godine da ponovo uredi za rad a cilj štrajka nije postignut – radnici su prešli u druge rudnike gdje rade za iste novce u istim uvjetima. Međutim u ljudima su i dalje sazrijevale ideje i planovi o budućnosti kada će se u boljim uvjetima, s boljom organizacijom ipak uspjeti organizirati i ostvariti svoje ideje te prekinuti s tim ropstvom zauvijek.
LIKOVI:

Etjen – inteligentan mladić, energičan i poduzetan međutim ipak se previše opija nenadanim uspjehom među ljudima kao i idejama Internacionale pa zbog toga i ne sagledava u potpunosti dobro prilike za štrajk, međutim na posljetku njegov razum sazrijeva, odlučan je u borbi za pravdu, voli Katarin - “mogao je da ima dvadest jednu godinu, jak, ljepuškast čovjek, snažna izgleda i pored nejakih udova.”

Katarina – hrabra djevojka, snažnog duha, veoma privržena obitelji koju voli, odana Šavalu kojeg smatra za njenog čovjeka – jer “ni druge žene nisu ništa sretnije”
“bijelu, blijeda lica usled malokrvnosti”, nejaka, bijelih lijepih zubiju, tamnih očiju sa zalenkastim odsjajem

Otac Mae – razuman, vrijedan, pošten i miran radnik

Maeva žena– vrijedna i razborita, vrlo uspješna u baratanju s ono malo novaca što ima, prava majka

Žanlen – vješt i snalažljiv dečko kojeg prilike čine životinjom

Rasener – stariji, već iskusan i vrlo razuman čovjek, poduzetan ali se ne zanosi idejama naivno poput Etjena
-“...jedan debeo čovjek od trideset osam godina, sa zadovoljnim osmijehom”

Šaval – nerazborit, beskičmenjak, pun mržnje
- “visok, mršav mladić od dvadeset pet godina, koščat, izrazitih crta, koji se ljutio”, “Riđi brkovi i bradica plamsali su na njegovom crnom licu s velikim orlovskim nosom.”




Opis rudnika:

“Taj mu je rudnik, smješten na dnu ove rupe, sa svojim zdepastim građevinama, dižući dimnjak kao preteći rog, izgledao kao neka opaka nezasitna zvijer, koja je legla tu da bi proždirala svijet.”
“Sigurno je smatrao sebe hrabrim, pa ipak neprijatno osjećanje steže mu grlo u toj neprijatnoj grmljavini vagoneta, među potmulim udarcima signala, u prigušenom mukanju glasnogovornika, pred neprekidnim letom tih konopaca, odvijenih i zavinutih svom snagom motovila mašine. Dizalice su se penjale, spuštale s prikradanjem noćne zvijeri, gutale ljude, koje kao da je pila čeljust jame.”




 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Ranko Marinković - Glorija

Osnovni podaci o autoru:
Ranko Marinković je rođen 1913. godine na Visu. Najistaknutiji je suvremeni hrvatski novelista, romanopisac, dramski autor i esejist. Teme i likovi njegovih djela pripadaju mediteransko-otočkom ili gradskom, građanskom ili malograđanskom svijetu. Djela su mu prožeta crnim humorom, ironijom i tragičnim shvaćanjem svijeta. Najpoznatija njegova djela su: zbirka novela “Ruke”, roman “Kiklop”, drama “Glorija”...

Najosnovnije crte fabule:

1. slika
U maloj župi u Dalmaciji svećenici pokušavaju razbiti monotoniju malog mjesta i jedan od najmlađih, don Jere smišlja način na koji bi učvrstio vjeru naroda. Zamišlja kako bi bilo dobro zamjeniti kip bogorodice s živom opaticom koja bi povremeno pomakla oči i tako uvjerila ljude u postojanje Boga. Ostali svećenici se baš i ne slažu s tom idejom ali ipak pristaju. Don Jere zamoli predstojnicu obližnjeg samostaana da mu pošalje jednu opaticu, i jednog jutra stiže Magdalena. Prije nje toga jutra u biskupiju dolazi i čovjek po imenu Rikardo Kozlović alias Floki Fleche. On priča svećenicima o svom kipu Isusa na raspelu u koji je ugradio mehanizam koji pokreće Isusovao tijelo, koje izgleda kao da je živo. Želi da ga svećenici prikažu narodu, ali ga don Jere otjera iz biskupije, jer smatra takvo djelo oskrvnućem prirodne ljepote, a ne svetom stvari. Nakon toga Magdalena stiže u biskupiju i don Jere joj povjerava zadatak. Ona mu priča kako se zaredila i priča o svome ocu i njegovu cirkusu, te na kraju ispada da je Kozlović Magdalenin otac.

2. slika
Radnja se nastavlja odvijati u crkvi gdje Magdalena sjedi glumeći Madonu. Njezin otac dolazi u crkvu i prepozna ju, ali ga don Zane odvlači i traži od njega da što prije predstavi kip Biskupu koji je za nj jako zainteresiran. Kozlović odlazi da uredi kip.








3. slika
Scena predstavlja sakristiju. Magdalena se gleda u ogledalu i divi se samoj sebi. Don Jere koji već duže vrijeme gaji ljubav prema njoj, a ne želi to priznati, ulazi i kori ju jer je raspustila više kose nego prije, a to bi ljudi mogli primjetiti. Ukorava ju i zbog njenog ponašanja, a sve zato što joj ne može otvoreno pristupiti. Tome odvodi Magdalenu u crkvu, a don Zane ulazi. Don Jere i don Zane se svađaju, a don Zane mu kaže da se Magdalena zaljubila u njega. Odlaze odslužiti večernjicu.

4. slika
Radnja se odvija u Katedrali, kasno popodne poslije večernjice. Svi ljudi su već izašli iz crkve osim Kozlovića i žene koja moli za svoga sina. Kozlović gleda u Gloriju, a ona svijesna svoga zadatka ignorira oca. Žena ju moli da joj spasi sina, a otac ju moli da ga prihvati. Toma za to vrijeme želi zatvoriti crkvu pa tjera Kozlovića van, ali Kozlović se neda. On tvrdi da je to Glorija, a Toma ga uvjerava da je to samo kip. Dolazi don Jere i uvjerava Kozlovića da to nije Glorija nego kip. Kozlović krene prema vratima, ali zastane i kaže kako je to nekad bila njegova kći, ali ju je sada izgubio. Uto Glorija zajeca, a don Jere priđe oltaru i u molitvi se ispriča gospi: “ Gospo, sagriješio sam teško, oprosti. To je bilo za tvoju čast i slavu. Oprosti. ” Uto uđe don Zane i ništa ne rekavši prijekorno pogleda don Jerea.

5. slika
Scena prikazuje sakristiju katedrale. Don Jere sjedi u fotelji, a Magdalena plače. On ju kori zato što je proplakala pred ocem, a ona se pravda:” Rođeni se otac previjao preda mnom, a ja sam stajala mirno kao kip! Gledala sam kako mi se starac muči, kako vas na koljenima moli za jednu moju riječ, a ja sjedim tamo podlo, kao najgora ništarija, bez i jedne suze u oku!” Ona ga pita zašto joj nije dopustio da vidi oca, a on joj priznaje da nije želio da joj se vrati ljubav za “onim” životom. Ona mu na to priznaje da ga voli, ali on ipak ne želi potpuno priznati da i on nju voli. Tada ulazi Tomo noseći novo raspelo. Don Jereu objašnjava da ga je biskup kupio od Kozlovića. Tad dolazi i žena koja je molila za svoga sina. Toma objašnjava da joj je sin umro. Don Jere okrivljuje Magdalenu zato što je ženi dala lažnu nadu, a ona sada želi samo vidjeti svoga oca. Kozlović nato provaljuje u sakristiju i ona odlazi s njim. Don Jere još dugo ostaje sam i u napadu bijesa razbije raspelo.






6. slika
Radnja se zbiva u cirkusu. Glorija opet nastupa, kao artistica. U garderobi priča sa Tonijem, jednim od klauna. Kaže mu kako više ne može moliti, kako je sve izgubila i kako je ustvari jako zla. Priča mu kako je prije sedam godina skoro poginula, jer se trapez malo prije njene točke otrgnuo. Ona ga je primjetila jer je čula glas:” Pazi! Pazi!” Toni ju razuvjerava, a ona kao da nešto predosjeća traži od Tonija da prenese poruku maestru, da orkestar svira fortissimo. Toni izlazi, a ulazi Kozlović. On joj prigovara da se Toni stalno smuca oko nje, a ona ga samo umiri. Ponavljaju još jednom neke datalje o točki i on odlazi. Dolaze četri klauna i zabavljaju je. U završnom dijelu točke netko pokuca na vrata. U sobu ulazi don Jere, a klauni izlaze. On joj govori kako je biskup umro, kako je don Zane dobio Biskupiju, a na kraju joj priznaje da je “obolio na živcima” i da je ovdje na lječenju, te je došao kada je vidio plakat. Zatim joj kaže kako je uništio kip, i kako njoj, zbog njegovih grijeha, prijeti propast. Kaže joj da će tražiti od njenog oca da ju ne pusti da izvede točku, ali uto u sobu ulazi Kozlović. On ne želi poslušati don Jeru, što zato što mu ne vjeruje, što zato što je pohlepan za slavom. Glorija otjera don Jeru u gledalište i krene izvesti točku. Toni moli Kozlovića da zaustavi točku jer je Glorija rastresena, ali Kozlović ni njega ne posluša. Glorija pada i umire. Kozlović ni ne plače za njom, već joj samo gladi lice i popravlja joj kosu. Orkestar zasvira posmrtnu koračnicu, a četri klauna iznose Gloriju. Don Jere ostaje sam i zaplače, a zastor se spušta svršavajući tragediju.






Likovi:
sestra Magdalena (Glorija Fleche)
Rikardo Kozlović (Floki Fleche)
Biskup
don Jere
don Zane
Toma
majka
Toni, Bimbo, Bepp i Kock- četri klauna







Karakterizacija likova:
Glorija je žena sa dva života, ali nije kako sama kaže “bludnica”. Ona unatoč poznavanju vanjskog svijeta i odbojnosti samostana, prihvaća taj samostanski, strogo vjerski život. Svoju želju da ga napusti uspješno potiskuje sve dok se svojim čistim srcem ne zaljubi u don Jerea. Njezina ljubav je čista i iskrena, ali se don Jere ne usuđuje otvoreno priznati da je voli. On se boji priznati tako nešto, jer nema onu unutrašnju snagu koju posjeduje Glorija. Umjesto da joj kaže da je voli on je stalno kori, vječito pronalazi pogreške u njenom ponašanju, izgledu... Iako se na početku čini da Kozlović bezgranični voli svoju kći, iz zadnje slike proizlazi da je ta ljubav ljubomora, a njegova silna želja za Glorijom postoji većinom zato što bez nje cirkus propada. Don Zane je stariji čovjek, koji je zbog svog životnog iskustva obično u pravu, ali ipak se on i don Jere vječito svađaju oko ovog ili onog. On cijeloj radnji daje stanovit balast, jer su njegove radnje dobro promišljene i razrađene.

Mjesto i Vrijeme u djelu:
Radnja se odvija negdje u Dalmaciji, ubrzo nakon drugog svjetskog rata.

Tema djela:
Neostvariva ljubav između svećenika i redovnice.

Ideja djela:
Dokaz da ljudska dijela nisu uvjek dobra, iako su učinjena s plemenitim ciljem.

Sukobi:
Glavni sukob je ljubav između don Jere i Magdalene i vjera koja takve veze zabranjuje. Drugi sukob je između Magdalene i Jagode tj. Glorije odnosno sukob vjerskog života i svijetovnog života.

Simboličnost:
Cirkus u ovoj drami ne postoji slučajno, već zato da bi se crkvena “čuda” mogla prikazati kao cirkusarije.


 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Gustave flaubert - gospođa bovary

Roman Madame Bovary ogledalo je i slika života jednog senzibilnog i osjećajnog bića koje cijeli svoj život i postojanje podređuje svojoj mašti, traženju i uživanju u uzbudljivim i strasnim ljubavima. Emma sanjari o dalekim zemljama, divnim dvorcima i pristaje na brak uvjerena da će živjeti životom iz trivijalnih ljubavnih romana koje je sa velikim zanosom čitala za vrijeme boravka u samostanu. Charl Bovary činio joj se kao ostvarenje njenog sna. On je bio tu, u trenutku kada je željela pobjeći od “dosadnog sela , tupoglavih malograđana i osrednjosti života” koji su je okruživali. No ubrzo, iluzija stvorena o idealnom bračnom životu počela se je gasiti spoznajom da je njezin muž samo prosječan čovjek , ograničena duha. Ona ga je smatrala vrijednim prezira i sažaljenja te ga je s vremenom počela mrziti. Izgledao joj je “kukavan, slab, ništavan, ukratko bijednik u svakom pogledu”. Tuga je ispunjavala njezino prazno srce, a “budućnost je bila jedan mračan hodnik s dobro zaključanim vratima”. Svi dani bili su joj isti, ali “ipak u dnu duše ona je očekivala neki događaj. Kao mornari u nevolji, ona je očajnim pogledom prelazila po pustoši svog života tražeći u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj maglina horizontu. Nije znala kakav je to bio slučaj, vjetar koji bi je dotjerao do nje, kojoj obali će je odvesti i da li je to barka ili brod s tri palube, natovaren sumnjama ili pun blaženstva do prozorčiča na boku. Ali svako jutro kad bi se probudila, ona se tome nadala tog dana i osluškivala svaki šum, naglo ustajala i čudila se što ga još nema; a zatim, pri zalasku sunca sve žalosnija, željela je da bude već sutrašnji dan. ” Uvijek je zamišljala ljubav kao “uzdahe na mjesečini, strasne zagrljaje, suze koje teku na ruke pri rastanku, sve groznice puti i nježne ljubavne čežnje, sve to je bilo neodvojivo od balkona velikih dvoraca koji su puni dokolice, od budoara sa svilenim zastorima i vrlo debelim sagom, od sandučića punih cvijeća, od postelje na podiju i od svetlucanja dragog kamenja i širita na livrejama. ”
Charl je doslovce obožavao svoju ženu (“On se nije mogao savladati da neprestano ne dira njen češalj, njeno prstenje, njenu maramu; ponekad bi je ljubio u lice punim ustima ili su to bili sitni poljupci u nizu po goloj ruci od vrha prstiju do ramena; a ona bi ga odgurnula napola nasmiješena, a napola zlovoljno kao što radimo s djetetom koje nam se objesi oko vrata. ”). Ipak njegovi “izljevi ljubavi javljali su se u redovno vrijeme; on ju je ljubio samo u određenim satima. Bila je to još jedna navika među ostalima kao kakva unaprijed predviđena poslastica poslije monotonog ručka. ” Bio je dobar čovjek, čak dobrodušan i pažljiv muži otac, ali sve to nije bilo dovoljno da zadovolji neobuzdani Emmin duh.
Jednog dana ona započne živjeti svoj san. Njen dom postao je dvorcem, a ona sama postala e preljubnica. Pokušavala je biti dobra majka, dobra žena, ali taj osjećaj joj jednostavno nije bio dovoljan. Leona je prvog zavoljela, no on je ubrzo otišao. Nedugo zatim ona je srela Rodolpha kojemu se i prvom podala. Voljela ga je jer je bio sve što je ona oduvijek željela, smion, grub, provokativan i energičan i kao nijedan prije on ju je činio sretnom. Iako mu je zbog svoje koketnosti i elegancije te svoje dražesne ljepote prirasla srcu, ona je za njega bila samo još jedna ljubavnica koju je na kraju napustio. Primivši pismo cijeli njezin svijet se je srušio, sva maštanja, sve zamislio bijegu i uzbudljivom životu razbile su se, a trenuci provedeni u Rodolphovom zagrljaju postali su samo uspomena.
Charl ju je njegovao, brinuo se o njoj i ona se probudi kao nova žena. Postala je poslušna, bila dobra mati, a još bolja supruga. Čitala je poučne knjiga, išla u crkvu. Prilikom posjeta teatru sreli su Leona. Njihova ljubav nije bila zaboravljena i oni ubrzo započnu novu ljubavnu vezu. Emma je opet mrzila muža, zapustila dijete i trošila novac koji je malo po malo nestajao. Zapavši u dugove Emma moli za pomoć i Leona i Rodolpha. Oba su je iznevjerila i njoj se “njezin položaj ukaza kao kakva provalija. ” ( “Stajala je kao obamrla, znajući za se samo po kucanju svojih arterija, koje joj se učini kao zaglušna muzika koja izlazi iz nje i širi se po cijelom polju. Zemlja pod njenim nogama bila je mekša od vode, a brazde su joj se učinile kao ogromni crni valovi koji se razbijaju o obalu. Sve uspomene, sve misli koje je imala u glavi iziđoše joj najedanput u isti mah pred oči kao tisuću iskri kakvog vatrometa. Ona vidje svog oca, Lereov kabinet, njihovu sobu tamo dolje, neki drugi predio. Stade je hvatati ludilo, ona se uplaši i uspije se pribrati, doduše nekako nejasno; jer nikako nije mogla da se sjeti uzroka svog užasnog stanja, to jest pitanja novca. Ona je patila samo zbog svoje ljubavi osjećala je kako je duša ostavlja kroz tu uspomenu, kao što ranjenici, u samrtnom hropcu, osjećaju kako im život odlazi kroz ranu koja krvari. ”) Umrla je s Božjim blagoslovom ne mrzeći više nikoga.
Charl poslije njezine smrti ostaje nesretan i poražen skromno živjeti sa svojom malom kćerkom Bertom. Nije imao nikoga s kom bi podijelio svoju tugu i niša u čemu bi pronašao utjehu. Umro je kako je i živio, neprimjetno i nečujno, ostavivši djevojčicu samu...


Roman je protkan elementima romantizma, realizma i naturalizma koji savršeno slikaju postupke, maštanja, ali i sveukupni život jedne žene, malograđanskog srednjeg obrazovanja, ne baš dobrog ukusa i površnog talenta koja je samo htjela pobjeći od dosade koje je se je toliko bojala. Njezina razmišljanja romantična su, njezini susreti s ljubavnicima puni strasti, ali zato sredina u kojoj živi okrutna je realnost od koje ona tako očajno želi pobjeći. Sam Charl utjelovljenje je svega protiv čega se je ona borila. Svaki njegov korak k njoj za nju je predstavljao sve bezumniji bijeg.
S naturalističkog gledišta ona je bila bludnica, žena koja je težila uvijek većim uzbuđenjima i strastima, koja je bila gotovo očajna da ih doživi. Njezino samoubojstvo možda je romantično, ali njezina smrt užasava i samog čitatelja (“Emma se diže kao kakav vještački oživljen leš, raspletene kose, ukočena pogleda, začuđena. Stade se smijati užasnim, mahnitim, očajnim smijehom, misleći da vidi grozno lice onog bijednika koje se dizalo u vječnoj tami kao neko strašilo. ”).
Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kao gubitnicu, kao običnu domaćicu koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uz svog tako prosječnog muža. Njezin svijet kojeg je tako pažljivo složila od detalja svoje mašte srušio se je i nestao. I zato, ispijanje otrova maestralan je završetak sasvim u stilu Emme Bovary.
Flaubert je ovim romanom odao priznanje svima koji su dovoljno hrabri i ustrajni da barem pokušaju ostvariti svoj san. Ako i ne uspiju oni su pobjednici.
Piščeva izjava: “Emma Bovary to sam ja!” , često je služila kao polazna točka u tumačenju tog djela. Ono je shvaćeno kao neka vrsta intimne biografije autora, koji kroz lik Emme ispovijeda i slika jedan dio svog bića; svoje mladenačke iluzije, neostvarive čežnje, sukob između apstraktnih, romantičarskih težnja i prozaične svakidašnjice.
On je osobe i njihovu okolinu redovno ocrtavao zajedno, stvarao je jedinstvenu sliku kao što mi u stvarnosti vidimo lica i zajedno s njima, u odnosu na njih, predmete, koji ih okružuju.
I tako je Emma Bovary, jedna sanjarska duša zamijenila srednjovjekovnog Don Quijota koji se je isto tako borio za ostvarenje svojih ideala i koji je umro zaslugom svoje mašte i okrutne stvarnosti.

Sadržaj :

U Emmu Rouault, kćer seoskog imućnog gospodara, nakon povratka iz samostana uršulinki, gdje ju je otac bio smjestio, zagleda se seoski liječnik iz obližnjeg mjesta, udovac Charles Bovary, koji je došao da izliječi nogu njena oca. Bovary je često posjećuje i jednog dana odluči da zaprosi njenu ruku. Otac njen na to pristade. Emma, koja se u selu dosađivala i koja je o braku sanjarila zamišljajući da je čeka sreća, smirenje, ljubav i blaženstvo, o čemu je toliko čitala u romanima u samostanu, također pristade. Ona je mislila da ga ljubi, ali se ubrzo stade dosađivati, pitajući se: “Bože, zašto sam se udala?” Charles, nepokretan, nespretan, dobroćudan, iskreno je voli i misli da i ona njega voli. Međutim, ona sanjari o putovanjima, pustolovinama, otmicama i sve se više i više otuđuje od muža i nezadržljivo čezne za drugim, sretnijim životom, Stade zanemarivati i kuću i njega i zaljubi se najprije u mlada ljepotana Leona, pisara, s kojim održava platonsku vezu. Leon kasnije odlazi u Pariz, a Emma uskoro nalazi drugog ljubavnika, Rodolpha, s kojim doživljava svoj prvi pad. Ona se tako zaljubi u Rodolpha da mu predlaže da je otme i da pobjegnu. On joj obeća, ali kasnije joj piše pismo u kojem odustaje od bijega, i to porazno djeluje na Emmu tako da doživljava slom živaca. Budući da se dosađivala, muž je radi razonode odvede u kazalište u Ruen, i tamo ona susretne ponovo Leona. Emma se potajno sastaje s Leonom u hotelu i u međuvremenu ona upada u sve nove dugove, tako da u njih uvlači i svoga muža (piše pacijentima pisma u kojima moli da joj vrate novac koji duguju što hitnije). Zatim napušta Leona i vraća se ponovo Rodolphu, od kojeg traži da je spasi od duga. Kad on odbija, ona čak okrade svog ljubavnika, ali ništa ne pomaže jer su je povjeritelji stali plijeniti. Napokon, ne našavši izlaz iz toga, ona ispija otrov i tako umire kao preljubnica, ta provincijalka, koja je čeznula za nedostižnim životom, tražeći sreću i zadovoljstvo.



Likovi:

Emma Bovary – Emma je odrasla u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim romanima prepunih ljubavnika i ljubavnica, progonjenih gospođa što se onesviješuju u samotnim paviljonima i sličnih romantičnih sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj. Izašavši iz samostana i vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem je čekala da život počne, da se maštanja obistine.
“ Emma je, naprotiv željela da se vjenča u ponoć, uz buktinje;. . ”
Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misleći da ga voli, ali ona je nakon udaje sve prije nego sretna; Charles je za nju tako običan i ljubav kojom je zasiplje više je guši, nego bilo što ostalo, tu nema ni trunke romantike iz romana, sve je obično i riječi koje joj izgovara.
“Njen je pak život bio hladan kao tavan kojemu je prozor okrenut prema sjeveru i dosada je kao nijema paučina plela potajno svoju mrežu po svima kutovima njena srca. ”
Kad je zahvati depresija oni se čak sele u Jonvil-l’ Abei. Ondje Emma rađa, ali curica joj uopće ne mijenja raspoloženje iako je voli. Međutim mladi pisar Leon odmah joj se svidio. Ona s njim doživljava platonsku vezu, budući da je on plah. Kad on odlazi u Pariz ona si nalazi novog ljubavnika Rodolphea. No on ju uopće na shvaća, ona je njemu još samo jedna u nizu, obična snovima zanesena provincijalka, malograđanka. I, naravno da je on napušta kad ona predloži da pobjegnu – to je potpuno slama i ponizuje. Međutim ubrzo obnavlja vezu s Leonom, ali ona se počinje gubiti, živi u snovima, zadužuje se kod mnogih koji vide njenu zanesenost i kada uvidi da je potpuno propala, da joj dolaze zaplijeniti kuću, a Rodolphe joj ne želi posuditi novac, otruje se. Ali ona i dalje vjeruje u ljubav, samo žali što joj nije bila suđena.
Budući da je dosta neuravnotežena, ona se zanosi svakakvima mislima;
jednom se trudi da bude što bolja domaćica i majka – sve onako kako stoji u romanima, a ponekad je veseli i zaokuplja misao da pripada kolu ljubavnica kojima su dozvoljene zabranjene slasti, no sve to ipak joj ne donosi željenu sreću jer ona misli da “ljubav dolazi iznenada, s burom i munjama, kao nebeski uragan koji se spušta na život, otresa ga, čupa volu kao lišće i cijelo srce nosi u ponor... ” a ne zna da su prave ljubavi tužne i da se vrlo rijetko događaju.
“Šarl je bio iznenađen bjelinom njenih nokata. Oni su bili sjajni, oštri pri vrhu, čistiji od dijepske bjelokosti i podrezani u obliku badema. Ali joj ruka nije bila lijepa, nije, možda, bila sudovoljno bijela, dok je u člancima bila malko suha; bila je i suviše dugačka bez blagih pregiba na oblinama. Ono što je na njoj bilo lijepo bile su oči; iako su bile smeđe, izgledale su crne zbog trepavica, i njen pogled padao je na čovjeka slobodno, s nekom prostodušnom smjelošću.
”Njen vrat se dizao iz bijela, posuvraćenog okovratnika. Dvije crne pole njene kose, koje su izgledale kao da je svaka od jednog komada, toliko su bile glatke, bile su po sredini glave razdvojene tankim razdjeljkom, koji se lako spuštao po krivini lubanje; i ostavljajući jedva vidljive ušne rese, one su se, s valovitim povijanjem prema sljepoočnicama, sastavljale pozadi u veliku punđu, što je naš seoski ljekar opazio prvi put u svom životu. Jagodice su joj bile rumene. Nosila je kao muškarac koštani lornjon, provučen između dva dugmeta na bluzi. ”

Charles Bovary – veoma dobar čovjek, prostodušan, ne prevelikih ambicija, slijepo obožava Emmu i kad na kraju sve saznaje o svojoj ženi za koju je smatrao da je savršena to ga ubija i on umire nesretan jer je nije usrećio i jer mu ona nije uzvratila ljubav, a nije ni pronašla sreću.

Emma i Charles bili su kontrasti.
U kazalištu on je pita gledajući jednu scenu:
“ – A zašto je – upita Bovary – taj gospodin progoni?
Ali je on ne progoni – odgovori ona – to je njen ljubavnik. ”


Pejsaž:
“Mjesec, sav okrugao i grimizne boje, dizao se iznad same zemlje u dnu livada. On se brzo dizao iznad grana topola koje su ga tu i tamo skrivale kao kakav crn, prodrt zastor. Zatim se ona pojavi, blistajući od bjeline, na čistom nebu koje je osvjetljavao; i onda uspravljajući se, on spusti na rijeku jednu veliku mrlju na kojoj se pojavi bezbroj zvijezda, i ta srebrena svjetlost kao da se savijala u vodi sve do dna kao zmija bez glave, pokrivena blistavim ljuskama. To je bilo nalik i na neki ogromni svijećnjak na kojem su se cijelom dužinom blistale kapljice rastaljena dijamanta. Tiha noć se šrila oko njih , gusti mrak je zastirao lišće. Emma je, s upola zatvorenim očima, duboko udisala svjež vjetar koji je pirio. Nisu ništa govorili jer su bili i suviše utonuli u svoje sanjarenje. Ljubav minulih dana ponovo je ispunjavala njihova srca, bujna i nijema kao rijeka koja je tu tekla, s tavom čudnom milinom kakvu donosi i miris jorgovana, i bacala u njihove uspomene mnogo veće i mnogo sjetnije sjene nego što su sjene onih nepokretnih vrba koje su se pružale po travi. Često bi kakva noćna životinja, jež ili lasica, polazeći u lov, pomicala lišće, ili bi se, pak, na mahove čula koja zrela breskva kako sama od sebe padne s grane na osmanluku.
“Ah divne li noć!” reče Rodolphe. ==> ujedno i
“Imat ćemo ih još!” odgovori Emma. ==>lirski moment


 
Učlanjen(a)
22.08.2009
Poruka
4.109
Alexandre dumas - grof monte cristo

BILJEŠKE O PISCU

Alexandre Dumas je francuski pisac rođen 1802. g. Najpopularniji je romanopisac i dramatičar svoga vremena. Bio je jedan od začetnika roman – feljtona. Bio je pisac nevjerojatnog plodnog talenta, bogate fantazije i živa duha. Otac mu je bio poznati Bonapartin general, a Alexandre je bez oca ostao u svojoj četvrtoj godini. pošto je bio odgajan samo sa strane majke u njemu se razvio pustolovan duh kojemu nikada nije manjkalo slobode. Napisao je mnoga djela, neka sam, a neka u suradnji sa drugima. Njegovo izuzetno bogato stvaralaštvo sadrži oko 300 drama i romana. za kazalište je zaslužan što je dao prvu povijesnu romantičku dramu «Henrik III. i njegov dvor» koja je izvedena godinu dana prije Hugove poznate drame Hernani. Temelji se na povijesnim činjenicama koje su kombinirane sa ljubavnom dramom. To je prvo francusko kazališno djelo prikazano na francuskoj sceni. nakon uspjeha drame «Antony» - tragedija ljubomore, Dumas je napisao još mnogo drama, melodrama, tragedija i lakih komedija. Tragedije imaju sve osobine romantičnog kazališta. golem aparat, mnogo osoba, patentičan ton, složene sukobe i mnoštvo obrata. Velik su uspjeh postigli njegovi pseudopovijesni romani u kojima povijest oživljava kao zanimljiva i slikovita stvarnost. Dokument vremena obogaćen je zanimljivim zapletom, mnogim pustolovinama, simpatičnim i hrabrim junacima. Najpoznatije dumasovo djelo je trilogija romana «Tri mušketira», «Dvadeset godina kasnije», «Vicomte de Bragelonne», zatim slijede «Grof Monte Cristo», «Kraljica Margot», te «Gospođa de Montsoreau». Utjecaj avanturističko – povijesnih Dumasovih romana osjetio se gotovo u cijeloj europskoj trivijalnoj literaturi. Međutim, sama kompozicija, svjež dijalog i živ opis privlače i danas pažnju i interes široke publike. Umro je 1870. g.







KRATAK SADRŽAJ

U luci Notre Dame de la Garde u gradu Marseillu svi su s nestrpljenjem očekivali brod Faraon koji je trebao stići još prije tjedan dana. Svi su bili sretni i radosni, ali mlada zanosna Mercedes je vidjela da je na brodu zastava na pola koplja, što je označavalo neku nesreću. Fernand Mondego je provodio posljednje trenutke sa svojom nećakinjom Mercedes u koju je bio zaljubljen. Ona nije marila za to, već je s nestrpljenjem očekivala svoga zaručnika Edmonda Dantesa. Dantes je bio časnik na brodu, a nakon smrti kapetana Lecrela preuzeo je ulogu kapetana. Zavisan Dangles želio je samo najbolje Dantesu, jer se i on borio za tu titulu. Dangles otkriva Morellu, vlasniku broda da je brod pristao na Elbi što je značilo da je kapetan Lecrel imao sastanak s Napoleonom. Dantes, ne znajući ništa o politici, priznaje da kod sebe ima pismo koje mu je na samrti dao kapetan. Niti ne sluti da bi mu taj komad papira mogao uništiti život. Navečer, Mondego i Dangles pišu pismo tužiocu u kojemu optužuju Dantesa da je bonapartist. Pijani Caderousse im pomaže ne znajući što čini. Caderousse je Dantesov susjed koji zbog zavisti želi uništiti Dantesa. Inače, on se uvijek više zanimao za tuđe živote nego li za svoj vlastiti. Mladi odvjetnik de Villefort uhapsi Dantesa te saznaje da je pismo namijenjeno njegovu ocu Noirtieru.
da bi spasio svoju karijeru Dantesa osuđuje na robiju, a oca dovodi u Pariz. Dantes se nalazi u zamku. Pokušava shvatiti zašto je u zatvoru, ali ne pronalazi njemu shvatljiv razlog. Nakon deset godina u zamku upoznaje abbu Faria koji je pokušavši pobjeći iskopao tunel u krivom smjeru te došao do Dantesove tamnice. On pomaže Dantesu da razotkrije istinu, te ga podučava o svemu. Svećenik Faria umre, a domišljati Dantes sakrije njegov leš i u vreću zamota sebe. Vreća je bačena u more, a dantes je spašen od robije. Nakon mnogo sati provedenih na pučini Dantesa pronalaze talijanski krijumčari i spašavaju mu život. Edmund saznaje da mu je otac umro od gladi što u njemu budi veliku želju za osvetom. Dantes odlazi na otok Monte Cristo gdje pronalazi najveći dio Spadinog blaga, sačuvanog više od 3, 5 stoljeća – to je blago Monte Crista.
Dantes saznaje da je Caderousse vlasnik krčme vlasnik krčme Mast du Gard gdje živi sa svojom ženom Carconte. Predstavlja se kao abba Busoni i daje mu 100000 franaka, ali pod uvjetom da izvrši jedan zadatak – mora saznati sve o Danglesu, Mondegu i Villefortu.
Fernando Mondego postao je general s novim imenom lord de Marcerf, a oženjen je za prekrasnu Mercedes, nekadašnju Edmundovu zaručnicu. Villefort je postao državni odvjetnik, a Dangles najpoznatiji i najčuveniji bankar u Parizu.
Dantes odlazi u Marseille gdje saznaje da je njegov prijatelj Morrel pred bankrotom. Predstavlja se kao blagajnik tvrtke Thomson and French te spašava prijatelja od bankrota. Morrelova obitelj zahvalna je nepoznatom darovatelju. Nakon što je spasio prijatelja od nevolje, odlazi u Rim na karneval i upoznaje Franza di Epinaza i Fernandova sina Alberta. Tu se po prvi put predstavlja kao grof Monte Cristo.
U Rimu su Alberta oteli rimski razbojnici i odveli ga u katakombe. Dantes spašava Alberta, a on ga uvodi u visoko pariško društvo. Upoznaje baruna Danglesa i njegovu kćer Eugeniju, grofa de Morcerfa, baruna Villeforda, njegovu kćer Valentine, sina Ednarda i ženu Heloisu. Odlazi u Pariz u posjet barunu Danglesu kao grof Monte Cristo kojemu se čitav svijet divi u proteklih pet godina. Otvara kod njega račun od pet milijuna franaka. Nakon toga odlazi De Villefortu od kojeg traži obranu od razbojnika.
Valentine ga upoznaje sa svojim djedom Noirtierom kojemu je pismo kapetana Lecrala bilo namijenjeno. Valentine je bila zaljubljena u Morrela, koji je sin vlasnika broda Faraon. Ona je trebala naslijediti veliko bogatstvo i zbog toga je njezina maćeha želi ubiti. kada bi se riješila čitave obitelji nasljedstvo bi pripalo njenom sinu Ednardu. Nakon što maćeha ubija cijelu njenu obitelj, Morrel je vrlo zabrinut za Valentine. Edmund je pristaje čuvati, no ona je ipak otrovana. na sreću nije umrla i Edmund je odvodi na otok Monte Cristo dok svi ostali smatraju da je mrtva. kasnije i sam Morrel dolazi na otok gdje sretno žive ostatak svoga života.
Odlazi u kuću Mondega gdje vidi Mercedes koja ga prepoznaje, ali ga ne želi izdati. Zajedno sa kćerkom Ali-paše, kojega je Mondego ubio, smišlja osvetu i prikuplja sve dokaze koje će upotrijebiti protiv njih. Upoznaje i poznatog varalicu Faustina te ga proglašava grofom Andrea Cavalcante. Od Danglesa kupuje Journal de Globe i španjolske vladine obveznice u iznosu od jednog milijuna franaka. Dangles također kupuje obveznice te ih preporučuje svim svojim mušterijama. Dantes odlazi u Španjolsku i potplaćuje glasnika. U Parizu nastaje panika zbog informacije da je u Španjolskoj započeo građanski rat. Dangles prodaje španjolske obveznice. Kada Dangles sazna da je informacija bila lažna poludi. Nitko mu ne vjeruje da je prodao i svoje obveznice pa mu svi prijete sudskom parnicom. Na kraju Dangles završava u ludnici.
Faustino, kojemu je pravo ime Benedito, prije sedam godina je trebao pobjeći zajedno sa Caderoussom sa galije. No, Benedito je izdao Caderoussa. Kada Caderousse ugleda Benedita izaziva ga na dvoboj u kojem Benedito ranjava Caderoussa. Dantes odvodi ranjenog Caderoussa k svojoj kući i otkriva mu da se ispod grofa Monte Crista krije Edmund Dantes. Kada je to Caderousse saznao umire od šoka.
Benedito je optužen za ubojstvo i odveden je u tamnicu. Tužitelj je de Villefort. Benedito dobiva upute od grofa Monte Crista. Tijekom čitave parnice ne želi reći svoje ime. Na kraju priznaje da je njegov otac iznajmio 1871. g. kuću u Autenili gdje je boravio s nekom djevojkom mjesec dana. Žena je zatrudnjela i ubrzo nakon poroda umrla. Njegov otac je neželjeno dijete zakopao u vrtu, no to je vidjela jedna sluškinja koja je spasila dijete. Na svim dokumentima nalazio se potpis de Villeforta – njegova oca.
U Dantesovim novinama izašao je članak o Mondegu u kojemu piše sva istina o Ali-paši. Pročitavši to Alberto izaziva grofa Monte Crista na dvoboj. Prije dvoboja Dantes priznaje Mercedes čitavu istinu, a ona sve kaže Albertu. U dvoboju nitko ne želi pucati, a Alberto se ispriča Dantesu.

Mondego je osuđen da je tijekom grčkog rata kao francuski izaslanik na dvoru Ali-paše izdao Ali-pašu Turcima. Ali-paša mu je povjerio kćer i ženu, za koje Mondego tvrdi da ih je neprijatelj zaklao. U sudnicu kao svjedok ulazi kći Ali-paše, a Mondego ostaje zaprepašten kada shvati da je ona živa. Istina dolazi navidjelo i otkriva drugu stranu poznatog generala. Mondego je ubio Ali-pašu, a njegovu kćer i ženu prodao u roblje.
Dolazi grof Monte Cristo i otkriva svoj pravi identitet. Mondego se ne želi tako lako predati i izaziva Edmunda na dvoboj. Edmund pobjeđuje, ali ga ne želi ubiti, nego želi da pati u tamnici kao on. Ne želeći to prihvatiti očajan Mondego se ubija. Mercedes odlazi u Marseille kako bi otputovala k svome sinu u Afriku. Ne želi Edmunda pokraj sebe, jer je ta ljubav već odavno nestala. Mercedes je razočarana i očajna, jer je Edmund uništio budućnost njena sina. Alberto je otišao u vojsku da plati očeve grijehe. Edmund i Heidi, kći Ali-paše, odlazi na otok Monte Kristo. Izjavljuju si međusobno ljubav i odlaze u Ameriku.


KARAKTERIZACIJA LIKOVA

1. EDMUND DANTES
Edmund Dantes je bio časnik na brodu Faraon. Nakon kapetanove smrti preuzeo je njegovu funkciju. Mnogi su mu na tom zamjerali smatrajući da je to učinio iz osobnih interesa. No, Dantes nije bio takav čovjek i on je najvjerojatnije to učinio zato jer je smatrao da je to njegova dužnost. Dantes je znao što želi postići u životu. Svu svoju pažnju posvetio je svojoj zaručnici, ocu i poslu. Bio je vrlo pošten čovjek, uvijek spreman da pomogne prijatelju u nevolji. Svoju sreću nikada nije krio pred drugima i mnogi su mu na tom zavidjeli, a on je zapravo htio svoju sreću podijeliti sa drugima. Nakon što je odveden u zatvor osjeća se vrlo razočarano i povrijeđeno. Ne može shvatiti kakvu je to kobnu grešku napravio da je morao ići u zatvor. On je oduvijek bio pošten, dobar čovjek i svakako nije zaslužio takvu kaznu i takvu zlu sudbinu. Njegove misli uvijek su vezane za prelijepu Mercedes i na njihov zajednički život koji je izgubljen u nepovrat. Očajan je , želi umrijeti, jer sve lijepo u njegovom životu, sav njegov rad i uloženi trud, sve je uništeno. Najviše ga boli činjenica da je bespomoćan i da se više ne može boriti protiv nepravde, jer nepravda nas okružuje, ona je svuda oko nas. Bio je neiskusan da bi sam mogao doći do razumnog odgovora. Kada uz pomoć abbe Farija otkriva istinu, on postaje drugi čovjek. Sve na što može misliti je velika želja za osvetom sa kojom se dobri svećenik ne može složiti. Dantes postaje okrutan, zaokupljen je osvetom, a mržnja ga je potpuno preuzela u svoje ruke. Stekao je mnogo znanja zahvaljujući dobrom svećeniku i sada je dovoljno iskusan da učini ono što ga proganja kroz čitav život, da vrati sve što mu je oduzeto. Život mu je pokazao da zna biti vrlo nepravedan i nepošten i da najpravedniji ljudi gotovo uvijek loše završavaju. Nije se mogao pomiriti sa tim, nije mogao, a zapravo i nije želio shvatiti da je sav njegov trud u njegovoj mladosti otišao u nepovrat. Mislio je da će osvetom vratiti sebe, no nije znao da mora postati novi čovjek sa novim stavovima i razmišljanjima o životu, jer je onaj stari Edmund Dantes već odavno nestao. Kada saznaje da mu je otac umro od gladi želja za osvetom mu je dodatno narasla. Noćima ga muče strašne noćne more u kojima vidi svoga izgladnjeloga oca. Ljubav prema ocu stvorila je preveliku mržnju u njemu, mržnju koju nitko ne može nadvladati, čak i njegova voljena Mercedes. Sve koji su mu nanijeli nepravdu želi postepeno uništiti, želi ih vidjeti kako pate, kako gube sve najdraže što imaju u životu. Želi u njima vidjeti sebe i žele da i oni sami na svojoj koži osjete kako je to osjećati takvu bol i očaj kakvu on sada osjeća. Sa smijehom i bijesom na licu uništava jednog po jednog, no tek tada negdje duboko u duši shvaća da mu uništavanje tuđih života ne pruža nikakvo zadovoljstvo i to ga dovodi u još veću bol i očaj. Na kraju umjesto da postane sretan, on shvaća da se zbog osvete promijenio, ne prepoznaje više onu osobu koja bi svakome pomogla. Bez imalo žalosti napušta svoju Mercedes, ipak shvaća da osveta zapravo ne donosi nikakvo zadovoljstvo, već da je u životu mnogo važnije opraštanje. Na kraju svoje rane liječi uz Heidi, možda jedinu osobu koja ga je mogla razumjeti. Postaje sasvim druga osoba koja se predstavlja kao grof Monte Cristo koji nema nikakve sličnosti sa časnikom broda Faraon.


2. ABBA FARIA
Abba Faria je svećenik koji veliki dio svoga života provodi u zatvoru, no ipak nikada nije imao loše misli. Bio je iznimno dobar čovjek. Jedina želja mu je bila izaći iz zatvora. Ipak, uvelike se razlikovao od drugih zatvorenika, jer on nije samo čeznuo za slobodom, već je želio pronaći blago Monte Crista i izgraditi mnoge humanitarne ustanove. Nije imao svoju obitelj, jer je bio svećenik, no bio je naučen svoju ljubav nesebično dijeliti. Volio je pomagati bespomoćnima i osjećati se korisnim. Najveće zadovoljstvo činilo mu je podučavanje drugih. Bio je vrlo učen čovjek i svoje je znanje želio širiti na druge ljude. Podučavao je matematiku, jezike, teologiju, filozofiju, povijest i logiku. Bio je i vrlo snalažljiv i inteligentan čovjek. U svojoj je ćeliji izradio sunčani sat i kalendar, tako da je uvijek znao koji je datum i koliko je sati. Bio je jedan od rijetkih, a možda i jedini zatvorenik koji nije izgubio pojam o vremenu tijekom robije.
Od riblje kosti pravio je igle, dijetlo od željezne spone s okvira kreveta, a blagdansko meso koristio je loj za izradu svjetiljki. Podučavajući Dantesa pomogao mu je da otkrije istinu o sebi. Mnogo puta je zažalio zbog toga, jer je Dantes kasnije postao sasvim drugi čovjek. Nije mu se nimalo sviđalo toliko mržnje u Dantesovim očima. Često je sebe osuđivao što je nenamjerno stvorio želju za osvetom u tom čovjeku. Dantes je prije nego što je otkrio istinu zapravo bio vrlo sličan Fariju, oboje su širili ljubav i poštenje svijetom. Faria je smatrao da se ljudi nemaju pravo osvećivati, jer osveta pripada samo Bogu, a ljudska osveta je veliki grijeh. Po tome niti jedan čovjek ne bi smio uzeti pravo da sudi nekoga ili se osvećuje nekome.


3. MERCEDES
Mercedes je bila mlada, privlačna djevojka, zaručena za Dantesa. Čitav smisao svoga života pronašla je u njegovoj ljubavi. Čitavo vrijeme dok je Dantes plovio, ona ga je nestrpljivo i vjerno čekala. Nakon što ga odvode, ona osjeća veliku tugu. Napušta grad i godinama pokušava zaboraviti Dantesa, ali to je bilo uzaludno jer ga nije mogla zaboraviti. Pomirila se sa svojom sudbinom i nastavila živjeti raskošan život s Mondegom. Takav život je nikada nije uspio usrećiti. Ona zapravo živi takvim životom za dobrobit svoga sina. Kada se Dantes vraća, ona razočarano shvaća da je čovjek kojeg je ona voljela odavno nestao i da se njihova nekadašnja ljubav nikad više neće moći vratiti. Shvaća da je Dantesu stalo jedino do osvete i ne pronalazi više ni malo ljubavi u njemu. Nakon što je Dantes uništio Mondega, ona mu ne želi oprostiti što je njezinom sinu oduzeo oca. Ljubav Mercedes prema njenom djetetu ipak pobjeđuje ljubav prema Dantesu.



4. FERNAND MONDEGO
Fernand Mondego je lik koji nam pokazuje kako ne bi smjeli biti ljubomorni u životu jer ljubomorom ništa ne postižemo. U njegovim mislima bilo je mjesta samo za zavist i želju da ima nešto što njemu ne pripada. Vrlo je pohlepan, a spreman je čak i ubiti zbog svoje pohlepe i sebičnosti. Nikada nikome ne bi pomogao. Sve čini samo radi svojih vlastitih interesa.


5. DANGLES I DE VILLEFORT
Ova dvojica imaju gotovo identične karakteristike kao Mondego. Sve čine iz osobnih potreba, kroz život ih vodi pohlepa i sebičnost. Životni cilj im je novac i želja za slavom, ali ne shvaćaju da se slava ne može steći na taj način. Možda su tom svojom ohološću i uspjeli u životu, no zaboravili su da će im sve te njihove pogreške jednom i zasmetati. Nisu marili za to koliko će nečiji život biti upropašten, jer su presebični da bi iskazivali osjećaje kao što su ljubav ili sažaljenje nad nekim.

OSNOVNE MISLI DJELA

1. Ljudski je griješiti, no isto je tako ljudski opraštati i najgore zločine.
2. Čovjek mora shvatiti da na ovom svijetu ne može uspjeti sam. Važno je da stvara prijateljstva, ali ne ona lažna, već ona kada se uvijek možeš osloniti na svoga prijatelja. Najgora kazna za svakog čovjeka je samoća, dok je iskreno prijateljstvo najveći dar koji si čovjek može priuštiti.
3. Majčinska ljubav jača je od bilo koje druge ljubavi. U ovom romanu to se vidi na primjeru Mercedes koja je za dobrobit svoga djeteta čak i napustila čovjeka kojeg je čekala dugo vremena.
4. Ljubomorom se ne postiže ništa. Ljudi moraju surađivati i uopće ne misliti o tome da li netko ima nešto više od nas. Uostalom, mi nismo na ovom svijetu da bismo sređivali račune sa drugim ljudima. Ako ti netko nanese zlo, treba mu uzvratiti dobrim djelom, jer će onda i taj čovjek shvatiti da je nešto krivo učinio.
5. Ljudi koji se pošteno probijaju kroz život da bi došli do svoga cilja i pritom ne zanemaruju i ne gaze druge možda će kasnije doći do toga cilja, ali im se neće moći osporiti da su to stekli vlastitim radom i htijenjem, za razliku od onih koji gaze sve pod sobom i dođu također do toga cilja, ali tek tada pred njih dolaze problemi i oni shvaćaju da su najobičnije kukavice, da moraju priznati poraz i moliti za oproštenje.

JEZIK I STIL

Pisac piše opsežno i zadržava se na detaljima, a opsežnosti toga djela pridodaju brojni epiteti, metafore i poredbe. Tim detaljima želi čitatelja čim više uvesti u radnju. Često se malo duže zadržava na psihičkoj karakterizaciji pojedinog lika, a u prvi plan često dovodi osjećaje i misli.




MOJE MIŠLJENJE O DJELU

Djelo mi se sviđa jer ima zanimljivu radnju, a i prepuno je raznih pouka u određenim životnim situacijama. Nakon što čovjek pročita ovaj roman, zasigurno će ostati barem malo razmišljati o tome kakve stavove ima prema drugim ljudima i što sve treba promijeniti u životu. Premda je djelo nastalo prije dosta vremena, radnje koje se odvijaju u tom djelu gotovo da se mogu poistovjetiti sa radnjama koje se odvijaju u današnjici. Ovo djelo je zasigurno vrlo preporučljivo pročitati jer ljudi mnogo toga ne znaju o životu, a svaka nadopuna toga znanja je vrlo vrijedna.
 
Natrag
Top