Signup Now
Da bi mogli da pišete na forumu, otvarate nove teme, kao i da vidite download
linkove morate prvo da se registrujete.

Ukoliko Vam nije jasan proces registracije, molimo vas da kliknete OVDE
Ako ste zaboravili lozinku, kliknite OVDE :)

Prepricane lektire i analize dela

Diskusija u 'Srednja Škola' započeta od Coiska, 12.09.2009.

  1. Car Kole

    Car Kole Član

    Postova:
    4.276
    Zahvala:
    33
    Lokacija:
    SRBIJA BRE
    Zagrebacka prica - Blanka Dovjak-Matković(Prepricano delo)

    Zagrebacka prica - Blanka Dovjak-Matković(Prepricano delo)

    Blanka Dovjak–Matković (Zagreb, 7. prosinca 1920. - Zagreb, 6. ožujka 1993.), hrvatska književnica.

    Pisala je pjesme za djecu i odrasle (standardnim jezikom i kajkavštinom), kratke priče, tekstove za slikovnice, a najcjenjeniji je njezin posljednji književni uradak, roman “Zagrebačka priča”.

    U rodnom Zagrebu je stekla osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Još kao gimnazijalka objavljuje pjesme i prozu u podlistku tadašnjeg dnevnika “Jutarnjeg lista”, a sa samo osamnaest godina izdaje zbirku kajkavskih pjesama “Od protuletja do zime” (1938.). Nakon te zbirke pjesama slijedi tridesetogodišnja stvaralačka pauza uzrokovana autoričinom zaokupljenošću obiteljskim životom.

    1970. godine izlaze priče za djecu pod naslovom “Neobična ulica”, 1973. g. “Priče iz Dubrave”, 1974. g. zbirka kajkavskih pjesama “Lamentacija na lanci”, 1980. izlaze priče za djecu pod naslovom “Neke male važnosti”, zatim 1986. g. izlazi zbirka pjesama “Striptease”, 1987. g. izlazi njezin najbolje djelo – roman “Zagrebačka priča”.

    Osim toga objavila je i dvanaest slikovnica s naslovom Tajana posvećenih njezinoj unuci Tajani preminuloj u petoj godini života u prometnoj nesreći. Slikovnice su prevedene na njemački i ruski jezik, a lik djevojčice Tajane pojavljuje se i u drugim njezinim djelima. U zbirci priča “Neobična ulica” Tajana je glavni lik, a u zbirci “Priče iz Dubrave” povezuje sve priče zbirke.

    Iako se afirmirala i svojim pjesmama, posebice onima na kajkavskom dijalektu, još više je stekla književno ime kratkim pričama. Vješta je i duhovita pripovjedačica, koja i o naoko sitnim i beznačajnim stvarima zna saplesti zanimljive i neobične zgode. Polazi uvijek od nečeg zbiljskog, ali ne ostaje na tome nego pušta krila svojoj mašti i plovi u carstvo bajki. No nema onih grubih skokova karakterističnih za narodnu bajku, nego se pričanje gotovo neprimjetno pretapa iz realnog u irealno. Sve su to maštarije koje bi se i djeci, u trenucima maštovite razigranosti, u sličnom obliku mogle javiti.
    Djela

    * "Od protuletja do zime" (1938.),
    * "Neobična ulica" (1970.),
    * "Priče iz Dubrave" (1973.),
    * "Lamentacija na lanci" (1974.),
    * "Neke male važnosti" (1980.),
    * "Striptease" (1986.),
    * "Zagrebačka priča" (1987.).

    Zagrebačka priča je roman zagrebačke književnice Blanke Dovjak–Matković koji je objavljen 1987. godine u kojem je opisala autentičnu zagrebačku atmosferu.

    Roman je zapravo svjedočanstvo o zagrebačkom životu između dva rata. Osim što je prikazala preobražaj gradskog života uzrokovan krizom, autorica je dala i portrete malih ljudi – radnika, služavki, obrtnika, poduzetnika, seljaka, sirotinje predgrađa i malograđana, od kojih neki propadaju, a drugi se uzdižu. Ovo je priča o jednom djetinjstvu punom životne dramatike, ali i tragike. U centru priče, odnosno glavna kazivačica priče je djevojčica Kečkica.

    Roman je podijeljen u dva dijela. Prvi dio sadrži poglavlja naslova: Milka, Mamica, Tatek, Pradjed, Kuća iz snova, Učiteljica, Persida i Nikada više; a drugi dio romana nosi naslov Kriza.
    Prvi dio romana

    Prvi dio romana opisuje sretno razdoblje u Kečkičinu djetinjstvu. Okružena ljubavlju, živi u materijalnom bogatstvu, a vrata njihove kuće svima su otvorena. Majka obilno prikazuje svoju veselost, rasipnost i plemenitost. Pomalo djetinjastim postupcima, prohtjevima i ponašanjem, snažno odskače od svoje izrazito pragmatične obitelji. Ostaje neshvaćena od svih članova obitelji, počevši od vrlo patrijarhalnog i krutog pradjeda do “ljubeće grandme” iz Amerike.

    Majčina smrt se poklopila s prekretnicom u društvenom životu. Čini se da se ta nježna žena morala povući iz ovog svijeta, pred nadolazećim grubim vremenom, jer nije bila sklona kompromisima radi golog preživljavanja, bez slatkih dodataka životu, kao što su umjetnost, ljepota, zabava, sjaj i raskoš.

    Majčinom smrću sve što je nekad bilo važno postaje beznačajno, suvišno. Otac postaje bespomoćan, bezvoljan. Mučna stvarnost zatrla je njegovu boemsku galantnost iz prve faze i navela ga na put sebičnosti, neuravnoteženosti, pijanstva, ćudljivosti i neobična ponašanja. U dobra je vremena otac, građevinski poduzetnik, sagradio vilu u Šestinskom dolu. Ta građevina je simbol vrhunca obiteljske moći. Izgubivši tu kuću, obitelj potpuno gubi identitet, raspada se.
    Stilu pisanja

    Autorica se služi tehnikom naivnog pripovijedanja, postavivši dijete kao registrator događaja. Karakteri likova izražavaju se njihovim postupcima i dijalozima, a prisutna je i crno-bijela karakterizacija likova : Vesela, Fijačko i Dudić, te njihov nehuman, sebičan svijet, suprotstavljeni su beskrajnoj nesebičnosti i požrtvovnosti Kečkičine majke i priproste Zagorke Milke. Usprkos nizanju tragičnih događaja, djelo nije potpuno pesimistično, dapače, roman završava nadom i željom Kečkice da što prije ponovno počne živjeti s bratom. U ovom romanu nema uljepšavanja, idealiziranja i pedagogiziranja, karakterističnog za našu dječju stariju književnost, pa ni one nategnute vedrine obvezatne za dječji roman. Upravo obrnuto. Po Blanki Dovjak–Matković, život nije samo hod po zamišljenoj cvjetnoj livadi, nego nosi i svoje tamne mrlje, ima naličje, koje ne treba od djece skrivati.

    U romanu nema dugačkih opisa pejzaža (u stilu starije književne škole), ali autorica vrlo subjektivno, u svega nekoliko rečenica, ocrtava Sveti Duh, Kuniščak, Šestinski Dol i druge zagrebačke gradske i prigradske ambijente. Stvaranju izrazito zagrebačke atmosfere pridonose i dijalozi na zagorskoj, ali i specifično zagrebačkoj kajkavštini, koji ukazuju na autoričin istančan osjećaj za kajkavsku riječ.
    Autoričin komentar

    Sama je autorica o ovom romanu rekla :

    - “Pišući ‘Zagrebačku priču’ oživjela sam vrijeme u kojem su se mogli dogoditi takvi događaji. Izgradila sam osebujne likove i pojedinosti koji s istinom moje obitelji imaju ponešto zajedničkoga. Nije mi bilo stalo do fotografiranja istine, već do zanimljive knjige koja će zaokupiti pažnju čitatelja. Osobama i događajima dodana je aroma moga djetinjstva, pa čitatelji doživljavaju glavne i sporedne likove kao stvarne. U ‘Zagrebačkoj priči’ ispreplela sam priče pojedinačnih sudbina. Pokušala sam uvjeriti čitatelje da se upravo tako zbilo kako je napisano. Gradeći, uživala sam u svojoj radnoj slobodi, dajući osobama životnost. Netko će tražiti u toj priči sličnost s mojom sudbinom, zato što je roman pisan u prvom licu. U stvaralačkom činu dozvolila sam si slobodu izmišljanja detalja.

    Bilješke o piscu:

    Blanka Dovjak Matković rođena je 1920. u Zagrebu.

    Dječje knjige: Neobična ulica, Priče iz Dubrave, Neke male važnosti,

    Zagrebačka priča. Umrla je u Zagrebu 1993. godine.



    Mjesto radnje: Kuća, ulica, Zagorje, bolnica



    Vrijeme radnje: Ljeto, zima



    Glavni likovi: Kačkica, Milka, tatek, mamica



    Sporedni likovi: Borek, Berti, učiteljica, pradjed, Pepica, Persida, itd.



    Kratki sadržaj:

    - Dolazak Milke

    - Rađenje prvoga sina Boreka

    - Nakon nekoliko mjeseci Borek umire, a za to okrivljuju Milku

    - Stigla je nova pomoćnica, a Kačkica nije bila zadovljna sa njom

    - Milka se vratila

    - Svi žive sretno

    - Majka se razboljela i odveli su je u bolnicu

    - Nekoliko dan bila je u bolnici, a onda je preminula

    - To je jako pogodilo njezinu obitelj

    - Tetek je počeo piti

    - Kačkica i Milka bile su jako tužne

    - Pali su u krizu i nisu imali što jesti

    - Tatek je počeo nakit i druge vrijedne stvari mijenjati za novac

    - Tako su živjeli neko vrijeme

    - Kada je bila gotova školska godina Kačkica i Milka otišli su u Zagorje

    - U Zagorju su bili dva mjeseca

    - Jednog dan došlo im je pismo da su tateka odvezli u bolnicu i da je

    Persida kupila njihovu kuću na dražbi

    - Oni su se vratili u Zagreb

    - Kada su htjeli ući u kuću vidjeli su da brave na vratima nisu iste

    - Sve njihove stvari Persida je izbacila na ulicu

    - Oni su si našli novi dom u podrumu jedne kuće

    - Tatek je preminuo
     
  2. Car Kole

    Car Kole Član

    Postova:
    4.276
    Zahvala:
    33
    Lokacija:
    SRBIJA BRE
    Harry Potter i zatočenik Azkabana(Prepricana knjiga)

    Harry Potter i zatočenik Azkabana(Prepricana knjiga)

    Tema:

    Pustolovine kroz školovanje mladog čarobnjaka

    Mjesto i vrijeme radnje:

    Radnja se većinom odvija u školi Hogwarts i okolici. Ostatak radnje se odvija u kući Durleyevih i okolici. Manji dijelovi radnje se odvijaju u Hagridovoj kolibi, Čarobnjačkom gradu… Vrijeme radnje je današnjica.

    Zabilješke tijekom čitanja (najuzbudljiviju ulomak):

    Mislio sam ja da ćeš doći u pomoć prijatelju», reče podmuklim glasom Black. Glas mu je zvučao kao da se već odavno odučio govoriti. «I tvoj bi otac isto za mene učinio. Hrabro je od tebe što nisi otrčao po profesore da ti pomognu. Zahvalan sam ti. . . ovako će sve biti mnogo jednostavnije.

    Ovo mi je najnapetiji ulomak jer nisam znao što je Black isplanirao. To je trebalo biti nešto neznam što. Kasnije sam se malo razočarao.

    Kratak sadžaj:

    Ferje se bližilo kraju. Harry je opet bio cijelo ljeto maltretiran. Pred sam kraj praznika pobjegao je od Dustreleyevih. Unajmio si je sobu u čarobnjačkom gradu. Kupio je sve potrebštine za školu i sreo Rona i Hermoniju. U novinama je svaki dan pisalo da je Sirus Black, najveći zločinac, pobjegao iz zatvora. Harry, Ron i Hermonija prvog rujna sjeli su u Hogwarts Expres i otišli u Hogwarts. Tu su se opet malo zabavljali izvodeći svoje vragolije. Harry je i dalje trenirao metlboy. Hagrid je postao profesor Skrbi za magičnia stvorenja. Na prvom satu pokazivao im je kako se odnosi prema hipogrifima. Malofoy je uvrijedio hipogifa pa ga je ovaj ugrizao. Kasnije je nevino stvorenje ostalo bez glave. U školi su se počele događati neobične stvari, pa su svi naslutili da je u školi Black. On je navodno tražio Harrya da ga ubje. On je izdao Harryeve roditelje Vodelmortu. Harry je svima obećao da će se paziti. Pred kraj školske godine Harry, Ron i Hermonija pronašli su Blacka. Black im je ispričao da je u Hogwartsu samo zato da ubije Ronovog štakora Šugonju. Najme, Ronov štakor je bio preobraženi Peter Pwettigev. Prije dvanaest godina Black je «ubio» (a zapravo nije) Pertera i zato bio u zatvoru. Sad je pobjegao iz zatvora i odlučio ubiti osobu zbog čijeg je umorstva bio u zatvoru. Zato je on došao u Hogwarts. Harryu je rekao da on nije izdao njegove roditlje i da mu je on krsni kum. On mu je isto tako potpisao odobrenje za posjet obližnjem selu. Black je za uzvrat Ronu, što mu je ubio štakora, poklonio sovu. Black je sada u bijegu i stalno se dopisuje s Harryem.

    Opis lika:

    Harry Poter je djačak srednje visine, mršav, raščupane kose i nosi naočale. Harry u većini slučajeva dobro prosuđuje što treba činiti, ali mu u tome često pomažu i ispravljaju ga Ron i Hermonija. Harry jako dobro trpi maltretiranje Dusleyevih i njihov neljudski odnos prema njemu. Mislim da Harry previše stavlja svoj život na kocku. Harry je prilično bogat. Roditelji, koji su žrtvovali svoje živote da ga spase, ostavlili su mu cijelo bogatstvo. Hagrid se pobrinuo da to bogatstvo dođe do Harrya.

    Dojam:

    Ovo su stvarno trenutno najbolje knjige za mlade. Ideja je genijalna, a izvedba originalna. Knjige o Harryu su mi istinski najzanimljivije koje sam do sada pročitao. Nekako mi se još najbolja čini prva knjiga. Unatoč tome, jedva čekam da izađu i ostali dijelovi Harry Pottera pa da i njih pročitam.
     
  3. Car Kole

    Car Kole Član

    Postova:
    4.276
    Zahvala:
    33
    Lokacija:
    SRBIJA BRE
    Carlo Goldoni - Gostioničarka Mirandolina(Prepricana knjiga)

    Carlo Goldoni - Gostioničarka Mirandolina(Prepricana knjiga)

    Bilješke o piscu:

    Carlo Goldini rodio se u Mlecima 1707. g. u imučnoj obitelji lječnika Giulija rodom iz Modene i Mlečanke Margarite Sadoni. 1731. g. diplomirao je pravo na sveučilištu u Padovi. Umro je u oskudici početkom veljače 1793. g. Napisao je preko dvjesto komedija.

    Likovi:

    Vitez od Ripafratte, markiz od Forlipopolia, grof od Allaflorite, Mirandolina, Ortencija

    Mjesto radnje:

    Firenca (Mirandolinina gostionica)

    Sadržaj:

    U Firenci u gostionici Mirandoline koja osvaja srca mnogih koji u njenu gostionicu svrate odsjela su tri stranca. Markiz od Forlipopolia, grof od Allaflorite koji su u nju zaljubljeni te treći vitez od Ripafratte koji nije naklonjen ženama. Mirandolina ga želi poniziti i pokoriti te mu otkrije slabost. Ona se služi pretvaranjem te mu udovoljava na sve načine i kad stekne njegovo povjerenje, on se u nju zaljubi i smatra je izvanrednom ženom. Na kraju kad ga izmuči i ponizi udaje se za drugoga.

    Mišljenje o djelu:

    Djelo je zanimljivo jer prevladava humor. Mirandolina je snalažljiva žena i uz pomoć svojih sposobnosti uspjeva pokoriti muškarca koji nikad nije volio žene, te na kraju on postaje strastveni zaljubljenik u njih.
     
  4. summer

    summer que te vayas con el viento, como siempre Legend

    Postova:
    4.768
    Zahvala:
    210
    Božanstvena komedija - Dante Aligijeri

    Božanstvena komedija - Dante Aligijeri

    Biografija
    Najveci italijanski i jedan od najvecih svjetskih pisaca rodio se u Firenci negdje izmedju 15. maja i 15. juna 1265. godine u porodici plemenitog gradskog i gvelfskog porijekla. Njegovo pravo ime je Durante, a Dante je deminutiv tog imena.
    Njegovo vaspitanje bilo je najbolje kakvo se moglo steci u to doba, a ukljucivalo je mnogo skolskog religioznog obrazovanja, aristotelovske logike i vise latinskih klasika. Dante je bio ozbiljan i inteligentan i bistrog uma, pa je ucio bolje od drugih. Ubrzo je poceo da se bavi poezijom i sprijateljio se sa pjesnicima onog doba, a posebno sa Gvidom Kavalkantijem. Mladost je proveo uceci mnogo, boreci se u bitkama i prozivljavajuci ljubav. Odlucujuci po njega bio je susret sa Beatricom koja je dala svjetlost njegovoj sudbini i ulila mu duhovnost koju nije mogla da unisti gorcina zivota. Sreo ju je prvi put 1274. godine, kada je imao 9 godina, a drugi put poslije novih 9 godina 1283. godine i to je bilo presudno za njegov zivot pjesnika. Beatrice se kasnije udala za Simonea dei Bardi.
    Borio se, kao konjanik, 1299. godine u bici protiv Aretinaca. Ozenio se, posto ga je otac na to ugovorom obavezao, 1277. godine Djemom di Maneto Donati i imao cetvoro djece. Neki tvrde da je imao cak sedmoro.
    Izmedju 1295. i 1304. godine aktivan je u politickom zivotu. Aktivno je ucestvovao u borbi protiv politike pape Bonifacija VIII i njegove zelje da vlada i toskanskim gradovima koji su tada bili samostalni. Dante se istakao kao borac protiv politike ekspanzije i aneksije koju je vodio papa podsticuci unutrasnje razdore da bi ostvario svoj cilj. Nasuprot papi, Dante se zalagao za mir medju zavdjenim strankama i za odbranu slobode Firence. Crni su koristili pomoc pape Bonifacija VIII. Dante se prikljucio Bijelima i 1301. godine, kao njihov izaslanik, isao kod pape da ga umiri. Medjutim papa je poslao u Firencu Sarla di Valoa, koji je savladao stranku Bijelih i naredio povratak Crnih. Novi gradski nacelnik poceo je da se sveti svima koji su se suprotstavljali stranci Crnih, pa i Danteu koji je 27. januara 1302. godine u odsustvu, osudjen na kaznu od 5000 fjorina, na izgnanstvo iz Toskane i na izbacivanje iz javne sluzbe. Posto Dante nije platio kaznu, on je vec 10. marta iste godine osudjen na dozivotno izgnanstvo i smrt na lomaci ukoliko bude uhvacen. Od tada je Dante, kako i prilici pjesniku, stranka za sebe ali i izgnanik do kraja zivota. 1315. godine odbija ponudjenu amnestiju, smatrajuci je ponizavajucom .Zato mu je potvrdjena kazna progonstva uz konfiskaciju svih dobara i smrt na lomaci, a dodatno je ta kazna prosirena i na njegove sinove.
    Vracajuci se iz Venecije, razbolio se. Umro je u noci izmedju 13. i 14. septembra 1321. godine u Raveni, gdje je sahranjen uz velike pocasti u odori pjesnika i velikog filozofa, u kapeli blizu crkve koja se tada zvala San Pjer Madjore, a kasnije crkva Svetog Franje.
    Bibliografija
    Novi zivot ( Vita nuova ) jedno je od najznacajnijih Danteovih djela, idealisticka storija o njegovoj ljubavi prema Beatrici. Ovaj roman sastavljen je od stihova i poglavlja u prozi, pisan je izmedju 1283. i 1289. godine. Rijec je, u izvjesnom smislu o ljubavnom romanu sa proznim dijelovima - izmedju kojih su umetnuti soneti i kancone - u kome se opisuje Danteova ljubav prema Beatrici.
    Rime ( Rime ) su Danteov kanconijer nastao je istovremeno ili poslije Novog zivota, u kome on pjeva o ljubavi prema Beatrici i drugim zenama, ali i o moralnim i filozofskim pitanjima. Rime se mogu podijeliti: Mladalacke rime i polemika, Kamene rime i Filozofske rime i rime izgnanstva. Mladalacke rime sastavljene su od Danteovih mladalackih stihova pisanih dijelom "na toskanski nacin" a dijelom "u novom stilu" i polemike pisane u stihovima. Kamene rime, napisane oko 1296. godine, sastavljene su od niza kancona i sekstina posvecenih zeni kojoj je dao alegorijsko ime Petra (ital. pietra = kamen), sa jasnom aluzijom na njenu bezosjecajnost i odbijanje ponudjene ljubavi. Filozofske rime i rime izgnanstva sacinjene su od filozofskih pjesama i pjesama u kojima utjehu zbog svog nezasluzenog izgnanstva Dante trazi u sopstvenom moralnom integritetu i cistoti.
    Gozba ( Convivio ), djelo doktrinarnog karaktera napisano je u izgnanstvu izmedju 1304. i 1307. godine, a ostalo je nedovrseno, vjerovatno zbog istovremenog obimnog rada na Bozanstvenoj komediji. Djelo je, a to je veoma znacajno, pisano na tzv. vulgarnom odnosno narodnom jeziku. On tu potvrdjuje da narodni jezik moze potpuno da zamijeni latinski jezik.
    O pisanju na vulgarnom jeziku ( De vulgari eloquentia ) takodje je nedovrseno djelo nastalo istovremeno sa Gozbom, ali na latinskom jeziku. Ono se nadovezuje na Gozbu i razvija temu iz nje o dostojanstvu i prirodi vulgarnog jezika.
    O monarhiji ( De monarchia ), djelo za koje se ne zna tacno u kom periodu Danteovog zivota je nastalo, pisano je u tri knjige na latinskom jeziku. U prvoj Dante dokazuje da je monarhija savrsen oblik vladavine, u drugoj objasnjava kako je monarhija bila ostvarena u Rimskom carstvu, a u trecoj raspravlja o odnosu carstva i crkve, cara i pape. Zbog tih teza djelo je bilo proglaseno za jereticko i 1329. godine javno spaljeno po nalogu kardinala.
    Poslanice ( Epistole ), pisane na latinskom jeziku u raznim vremenskim periodima, cini trinaest pisama slavnim, ali i drugim licnostima tog doba, a namijenjenih i siroj publici.
    Ekloge ( Egloge ) nastaju kao odgovor na jednu pjesmu na latinskom koju je Danteu 1319. godine, uputio Djovani del Vergilije, a kojom ga poziva da napusti narodni jezik i da pjeva na latinskom. Dante mu je odgovorio alegorijskom eklogom, u kojoj kaze da se nada da ce zasluziti pjesnicki lovor svojim djelom na narodnom, vulgarnom jeziku.
    Prigovor na vodu i zemlju ( Questio ge aqua et terra ) je djelo u kome Dante prepricava tezu iznijetu na jednoj raspravi u Mantovi na temu da li je voda na nekom dijelu visa od kopna, dokazavsi da je vodena povrsina uvijek niza od kopna. Ovaj dokument nema neki veliki znacaj u Danteovom opusu, ali govori o njegovom raznolikom interesovanju i sirokoj kulturi.
    Bozanstvena komedija ( La Divina Commedia ) je djelo koje je Dante pisao od 1307. godine pa do pred samu smrt. Pakao i Cistiliste je zavrsio prije 1314. Originalni naslov djela je bio samo Komedija, a Dante ga je tako nazvao, jer su u srednjem vijeku jos bili nejasni pojmovi o klasicnoj drami. Naime pjesme koje bi zalosno pocinjale srecno se zavrsavale nazivane su komedijama, a one koje bi se i zalosno zavrsile tragedijama. Naziv "bozanstvena" dali su joj potonji citaoci.

    Bozanstvena komedija
    Naslov, nastanak i osnovna struktura
    Dante je svoje djelo nazvao samo Komedija drzeci se tadasnjih shvatanja da su tragedije djela koja pocnu tragicno i tragicno se zavrse, a komedije djela koja tragicno pocinju a zavrsavaju se srecno: " ...Na pocetku ona je zastrasujuca i smrdljiva, jer govori o Paklu, ali ima dobar kraj, pozeljan i prijatan, jer govori o Raju...". Epitet Bozanstvena pojavljuje se prvi put kod Bokaca u njegovom djelu o Danteovom zivotu ali se kao sastavni dio naslova izdanja uvodi 1555. godine.
    Poema se sastoji od 14233 stiha u jedanaestercu i rimovanim tercinama, koje su lancano povezane. Podijeljena je na tri dijela: Pakao, Cistiliste i Raj, sa po trideset tri pjesme, s time sto prvi dio odnosno Pakao, ima i uvodnu pjesmu, dakle trideset cetiri pjesme odnosno ukupno sto pjesama. Bazirana je na broju tri (simbol Svetog Trojstva) i savrsenom broju deset. Simetricna je i unutrasnja podjela: Pakao ima devet krugova i predvorje, sto cini deset dijelova. Cistiliste ima devet dijelova (plaza, Predcistiliste i sedam pojaseva), plus Zemaljski Raj, sto takodje daje zbir deset. Raj ima devet neba, plus Empirej, sto opet cini deset. Svaki od tri dijela poeme zavrsava rijecju zvijezda. Svaka sesta pjesma u tri dijela poeme govori o politici, ali u sve sirem smislu (na nivou Firence, pa Italije, Carstva). Duse gresnika razvrstane su u tri grupe, kao i duse pokajnika i duse blazenih. Tri zvijeri ometaju pjesnika na pocetku puta. Tri vodica ga vode na njegovom putu.
    To je prica u prvom licu o putovanju kroz tri onozemaljska kraljevstva, zapocetom, kako neki smatraju, na Veliki petak 7. ili 8. aprila, odnosno po drugima 25. marta 1300. godine, na dan prvog Jubileja. Dante ima 35 godina i gubi se u sumi, a tri zvijeri ga sprecavaju da iz nje izadje. Pomaze mu Vergilije kao simbol razuma i vodi ga dobrim dijelom puta (kroz pakao i cistiliste), a zatim Beatrice i Sveti Bernard (kroz raj).
    Dante je poceo da pise Pakao oko 1306-1307. godine (mozda i 1304), a zavrsava ga oko 1309-1310. Cistiliste pise poslije 1308, sve do 1315, a Raj poslije 1316. pa skoro do 1321. godine.

    Jezik i stil Bozanstvene komedije
    Jezik Bozanstvene komedije ima za osnovu toskanski, odnosno firentinski dijalekt, i to iskoriscen u svim elementima, pa su u upotrebi svakodnevne a ne samo akademske rijeci, narodni izrazi i zargoni. Ukljucuje galicizme i neologizme, odnosno rijeci koje je sam iskovao. Koristi oko petsto latinizama, posebno kada je ton kazivanja svecan ili ucen.
    Stilski je vrlo razlicit, vec prema potrebi kazivanja. Moze se reci da koristi veliku skalu stilova-od tragicnog do komicnog, od poniznog do svecanog, od grotesknog do narodnog. Kroz svoj plurilingvizam i pluristilizam Dante uspijeva da pokaze stvarne mogucnosti vulgarnog, odnosno narodnog italijanskog jezika. Taj jezik je usao u upotrebu tek koju deceniju ranije, a prije Dantea koriscen je samo za ljubavnu liriku, sa ponekim izuzetkom u religioznoj i didaktickoj poeziji i u nekim proznim djelima.
    Dante se sa pravom smatra ocem italijanskog jezika, jer iako nije prvi koristio narodni jezik za pisanje, on ga je osposobio da se na njemu moze napisati bilo koje knjizevno djelo. Pojava Danteovog djela znacila je pobjedu toskanskog dijalekta, koji postaje zajednicki jezik svih Italijana. Instrument te pobjede bio je trijumfalni uspjeh Bozanstvene komedije postignut kod siroke publike. To je nova publika koju je Dante stvorio za sebe i za potonje pisce, a koja nije bila vise ogranicena samo na uske akademske krugove.

    Pakao
    Dante se, posto je umrla Beatrice - zena koja ga je vodila ka ljubavi prema nebeskim stvarima - gubi u velikoj mracnoj sumi, simbolu neznanja i zablude. Tu susrece Vergilija, koji predstavlja razum, a koga je Beatrice poslala da mu pomogne da savlada prepreke u vidu pantera (odnosno pohote i pozude), lava (oholosti) i vucice (pohlepe). Vergilije mu objasnjava da ce morati da putuje kroz tri onozemaljska kraljevstva. Dante sa Vergilijem silazi u pakao, veliku provaliju ciji je ulaz blizu Jerusalima i koji se proteze do zemljinog sredista, u kome je Lucifer.
    Provalija pakla ima oblik lijevka sa uzim dijelom u sredistu Zemlje. Ivice tog lijevka imaju urezane ogromne horizontalne stepenike, koji formiraju devet koncentricnih kruznih ravni na kojima se kaznjavaju razni grijesi. Te ravni, odnosno pakleni krugovi, sve su uze iduci ka sredistu Zemlje. Njihove obale, koje su se obrusile zbog zemljotresa koji je pratio Hristovu smrt, omogucavaju silazak iz jednog kruga u drugi.
    Raspored kaznjenih gresnika slijedi preciznu logiku. Svako je vjecno kaznjen u krugu koji odgovara najtezem poroku medju onima koje je imao.

    Cistiliste
    Na cistiliste, visoki brijeg koji se dize iz mora, Dante stize kroz dugi podzemni hodnik koji polazi od Luciferovih nogu. Tu stizu na barci koju vozi andjeo do brijega cistilista, mjesta gdje dospijevaju duse dostojne odlaska na nebo poslije ispastanja i pokajanja. Dante se uspinje, sa Vergilijem uz brijeg, gdje poslije pretcistilista idu u cistiliste koje ima sedam pojaseva kao simbol sedam glavnih grijehova, a redoslijed im je obrnut od rasporeda koji imaju u paklu. Blazi grijehovi se ispastaju na vecoj visini, odnosno blize Bogu. U svakom pojasu se nalaze gresnici koji ispastaju odredjeni grijeh, a na kraju svakog pojasa je andjeo koji brise sa cela znak slovo "P", simbol grijeha (sedam slova "P" simbolizuju sedam glavnih grijehova, a slovo "P" je pocetno slovo latinske rijeci peccato-grijesi). Te znake plamenim macem urezuje andjeo na ulazu u cistiliste. Ovdje, za razliku od pakla, gresnik nije osudjen na vjecno ispastanje grijeha i nije vezan za isto mjesto, vec se krece kroz cistiliste, zadrzavajuci se da ispasta u onim pojasevima u kojima se ispasta neki od grijehova koje je pocinio. I kada se izbrise svih sedam "P", stize se na vrh gdje se nalazi zemaljski raj, odredjen za covjeka koji ga je izgubio zbog Adamovog grijeha. Na vrhu se Dante oprasta od Vergilija, simbola zemaljske nauke, jer se ocistio od grijeha, a i zato sto Vergilije, posto nije vjerovao ni u Hrista koji je dosao niti u dolazeceg Hrista, ne moze u raj. Njegovo vjecno mjesto je u Limbu. Zato se u zemaljskom raju pojavljuje Beatrice, simbol ljubavi, Bozije i teoloske nauke i otkrovenja. U zemaljskom raju Dante posmatra, zajedno sa Beatricom, simbolicni prizor koji obuhvata najznacajnije trenutke ljudske istorije. Zatim uranja u vodu rijeke zaborava grijehova, u vodu Lete, a potom i u vode Evnoje da osvjezi sjecanje na dobra djela. Potom moze da krene ka zvijezdama i sa Beatricom se penje u Raj.

    Raj
    U raju je boraviste blazenih dusa. Postoji hijerarhijski red u savrsenstvu dusa i to savrsenstvo je utoliko vece ukoliko je vise nebo na kome se nalaze. Samo na prvom nebu i na Empireju duse se pojavljuju pred Danteom u ljudskom obliku, a na ostalim su one predstavljene svjetlima razlicite jacine, odnosno one su tu predstavljene kao cista sustina.
    Na Zvjezdanom nebu Dante vidi trijumf blazenih dusa odnosno Hristov trijumf, a na Prvom pokretnom nebu vidi Boga u sredistu andjeoskih hijerarhija. Andjeli prve hijerarhije, serafimi, kerubini i andjeli prestolja nalaze se na odgovarajucim nebesima (Empireju, Prvom pokretnom nebu i Zvjezdanom nebu). Andjeli druge hijerarhije, odnosno andjeli poglavarstva, moci i gospodarstva borave na Jupiterovom, Marsovom i Suncevom nebu, a andjeli trece hijerarhije, odnosno andjeli knezevi, arhandjeli i andjeli su na Venerinom, Merkurovom i Mjesecevom nebu.
    Dakle sve duse se nalaze na desetom nebu, Empireju, rasporedjene u obliku rajske ruze oko Bogorodice. Na osmom nebu Dantea ispituju sveti Petar i sveti Jovan o tri teoloske vrline. Posto je pokazao da potpuno shvata i prihvata vjeru, nadu i ljubav, prelazi preko Prvog pokretnog neba u Empirej, i tu ga ne vodi vise Beatrice vec sveti Bernard. On tu posmatra tajanstvenu Rajsku ruzu. Sveti Bernard moli Bogorodicu da oslobodi Dantea bilo kakve smrtne sijenke i tako pjesnik moze da se priblizi Bogu, da razumije najvece tajne vjere - duboko jedinstvo stvorenog svijeta, jedinstvo tri bozanske licnosti u jednoj, spajanje bozanskog i ljudskog u Hristu, sve dok se na vrhuncu ekstaze, izvan sebe, ne izgubi u Bogu i potpuno uklopi u harmoniji univerzuma stopivsi se sa ljubavlju koja pokrece Sunce i ostale zvijezde.

    O Bozanstvenoj komediji
    Bozanstvena komedija, vjerovatno, jedno od najvecih djela ikada napisanih. Velicina ovog djela se prevashodno odnosi na njegovu neprolaznost, svevremenost i univerzalnost. Dante je na jedan izuzetan nacin uspio otjelotvoriti ideal vjere, morala, nauke i politike.
    Dante polazi od teze da je postojbina duse nebo, odakle ona silazi u nas. Dusa po dolasku na zemlju ima dvije osobine: razum i teznju. Dusa tezi dobru, ali ne zna da ga razlikuje. Iz neznanja se radja zlo, a ono se po Danteu nalazi u materiji odnosno culnom uzivanju. Dobro se nalazi u duhu, najvise dobro je Bog, a njemu tezi svaka dusa.
    Zahvaljujuci svom umjetnickom geniju, Dante je u jednu cjelinu uspio da poveze plejadu likova, nosilaca razlicitih osjecanja, zudnji i dusevnih stanja. Najupecatljiviji dio Bozanstvene komedije je Pakao u kome Danteovo umjece sintetizovanja i maste dolazi do vrhunca.
    Svaki covjek se u jednom trenutku zapita koliko duboko je u toj sumi grijeha, u koju zaluta svako - svjesno ili nesvjesno. Ovaj prolazak kroz paklene krugove i sagledavanje najmracnijih slika je toliko upecatljiv i realistican da se ne moze izbjeci vlastito preispitivanje. Nasavsi se u tami, covjek se zapita o svojoj proslosti i buducnosti, ali i o postojecem svijetu uopste. Tesko je zatvoriti oci pred cinjenicom da ni jedan od ovih grijeha nije iskorijenjen, ali da su ovom nizu pridodati novi. Koliko li bi Danteu pojaseva i zlih jaruga bilo potrebno kada bi Pakao pisao danas?
    Postoji toliko scena mucenja, odnosno ispastanja grijeha i svaka od njih je na sebi svojstven nacin strasna, ali je najubjedljivija ona iz drugog pojasa devetog kruga gdje se nalaze izdajice. Tu grof Ugolino glodje potiljak nadbiskupu Rudjeriju. Rudjeri je zatvorio Ugolina, njegova tri sina i unuke u kulu (kasnije nazvanu Kulom gladi) gdje su oni umrli od gladi. Najdirljivija scena je kada jedan od Ugolinovih sinova kaze:
    "Oce, nas ce mnogo manje da boli ako budes jeo nas,ti si nam dao ovo bedno meso,pa nam i uzmi zivot goli."
    Takodje znacajno je i to sto je Dante ovim djelom nastojao usmjeriti citaoce ka pravom putu - ka Bogu. Na ulazu u pakao nalaze se oni koji "...ni pokudu ni pohvalu ne zasluzuju...", ljudi koji su citavog zivota bili neodlucni, nisu se okrenuli ni dobru ni zlu, kukavicki bjezeci od svake odgovornosti.
    Bozanstvena komedija ne pripada ni jednoj generaciji. To je ispovijest covjeka koja je istovremeno i opsteljudska, cime se uzdize na plan univerzalnosti. Bozanstvena komedija predstavlja stalnu ljudsku potrebu za srecom, mirom i prosvjetljenjem.
     
  5. summer

    summer que te vayas con el viento, como siempre Legend

    Postova:
    4.768
    Zahvala:
    210
    Sofokle – ANTIGONA

    ŽIVOTOPIS:
    Sofokle je živio od 496. do 406. g. prije Krista.
    Grčki je pisac tragedija rodom iz Atene. Napisao je 123 dramska djela, a u cjelini je sačuvano samo sedam tragedija: ''Ajant'', ''Elektra'', Kralj Edip'', ''Antigona'', ''Trahinjanke'', ''Filoktet'' i ''Edip na Kolonu''.
    Obilježja Sofoklovih djela: pojačava dramsku radnju i ulogu dijaloga, uvodi trećeg glumca, smanjuje partije kora i povećava broj njegovih članova na 15, piše prve sadržajno nepovezane trilogije te stvara formu grčke drame; junaci drama više nisu titanske ličnosti kojima upravljaju usud i volja bogova, već stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini; harmonična kompozicija, jasno ocrtani karakteri, visoki etički principi i duboka humanost. Zbog svega je ovoga Sofoklo najveći i najsavršeniji antički tragičar.

    KNJIŽEVNI ROD: drama
    VRSTA DJELA: tragedija u sedam činova

    VRIJEME RADNJE: razdoblje stare Grčke
    MJESTO RADNJE: Kreontov dvor

    TEMA: Antigona pokapa svoga brata
    IDEJA: Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i ljudsko dostojanstvo.

    KOMPOZICIJA:
    1. uvod: Eteoklo i Polinik umiru u dvoboju
    2. zaplet: Kreont zabranjuje pokapanje, ali Antigona ga ne sluša
    3. kulminacija: Kreont osuđuje Antigonu na smrt
    4. obrat: bogovi govore Kreontu da mora poštedjeti Antigonu
    5. rasplet: umire Antigona i Kreontova žena i sin

    KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
    ANTIGONA i IZMENA, sestre, Edipove kćeri
    KREONT, njihov ujak, tebanski kralj
    HEMON, Kreontov sin, Antigonin zaručnik
    TIRESIJA, prorok
    EURIDIKA, Kreontova žena
    stražar
    glasnici
    zbor tebanskih starješina
    pratnja

    KREONT: grub vladar, podanici ga ne slušaju i boje ga se, odlučan je, vjeran je zemaljskom zakonu zbog kojega krši božanski zakon, na prvom mu je mjesto domovina, a to iskazuje mržnjom prema neprijatelju, u svim ga životnim odlukama vodi mržnja i na taj način ostaje bez obitelji.

    ANTIGONA: na sebi nosi prokletstvo svoje obitelji, nije joj toliko stalo do sebe same koliko do božanskih zakona, zbog kojih krši zemaljske, na prvom joj je mjestu obitelj i u svim je životnim odlukama vodi ljubav.

    JEZIK I STIL:
    Uzvišen stil pripovijedanja, korišteno je mnoštvo epiteta i aforističnih misli.

    ELEMENTI TRAGEDIJE:
    Tragični junak: Antigona – poštuje svoja načela i želi pokopati brata
    Tragička krivnja: zbog njezinih ju načela osuđuju na smrt
    Tragični završetak: Antigona umire
    Dramski sukob: odvija se između dobrog – Antigone i lošeg – Kreonta

    IZVANTEKSTOVNI ODNOSI:
    Izvantekstovne odnose "Antigone" sadrži drama "Kralj Edip" koja je (kao što je već opisano u fabuli) usko povezana sa samom "Antigonom".
    U djelu se "Kralj Edip" opisuje sukob Edipovih sinova i taj se sukob kasnije odražava na radnju "Antigone". Sami se motiv "Antigone" nalazi u "Kralju Edipu" u mržnji novog kralja Kreonta prema Antigoninom bratu Poliniku, kojeg Kreont optužuje za izdaju i zabranjuje njegov pokop.
    Može se čak reći da je "Antigona", na neki način, nastavak drame "Kralj Edip".

    KRATAK SADRŽAJ:
    Radnja je ovog djela usko vezena s dramom "Kralj Edip". U njemu se (između ostalog) opisuje sukob Edipovih sinova.
    Naime, jedan od njih, zvan Polinik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon godinu dana vladavine ne prepušta vlast po dogovoru. Ovaj se vraća nakon nekog vremena s namjerom da pokori Tebu.
    Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak, jedan drugome, probadaju mačem tijela, te obojica umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa, a Polinikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obredna pokopa.
    Tada počinje radnja same "Antigone" u kojoj istoimena djevojka, Edipova kći, govori svojoj sestri Izmeni da namjerava tajno pokopati svog voljenog brata Polinika. Izmena odbija sudjelovati u tom činu i pokušava odgovoriti Antigonu od njezina nauma.
    Antigona, unatoč sestrinoj zabrinutosti, svjesna posljedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi brat, te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred. Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naredbe, jedan od njih odlazi reći kralju.
    Kreont, uznemiren i zaprepašten, naređuje da se nađe krivac ili će se okriviti stražari. U međuvremenu, stražari
    maknu prah s mrtvog tijela, te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu Antigonu kraj mrtvog brata. Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na smrt. Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju mrtvu braću jednako, te da se moraju, prije svega, poštivati Božji zakoni o pokapanju mrtva čovjeka. Unatoč njezinom objašnjenju, Kreont Antigoni ne oprašta.
    Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i Antigonin zaručnik, dolazi Kreontu moleći ga da oprosti Antigoni. Kreont mu se usprotivi, te naređuje da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se da piti i jesti tek toliko da ne umre. Dok ju odvode u grobnicu u stijeni, Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemoćnim bogovima.
    U Tebu nakon toga dolazi Tiresija, slijepi prorok s dječakom u pratnji. On razgovara s Kreontom, te mu govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polinikovo tijelo. Nakon što Tiresija odlazi, Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polinikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona.
    Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta. Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke. Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca, ali mu je ovaj pobjegao, te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo.
    Nakon što je glasnik to rekao, u Tebu ulazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije ubila. Kreont se tada pokaje, ali kasno - oskvrnuće je božanskog načela strmoglavilo u propast i dinastiju i grad.

    "Za njega gradu evo ja proglasih sad,
    da grob mu nitko ne spremi nit ožali,
    bez groba nek mu tijelo pusti pticama
    i psima da ga žderu – grdno pogledat!"

    ''Za nemogućim ne valja posizati.''

    "...a ja iz prikrajka ti slušat mogu to,
    tu djevu kako žali grad, što s najgorom
    sad smrću gine zbog čina predivnog,
    a od svih žena najmanje to zavrijedi..."

    "Pa nećete l' je brže voditi? Grobu je
    Zatvor'te, kako rekoh, pod svod, samu je
    Bez ikoga vi pustite, nek ili mre
    Il' živa pod onakvim krovom počiva!
    Ta mi smo čisti što je do te djevojke;
    A s nama tu na svijetu neće boravit."

    "Nju na dnu groba opazismo, za vrat se
    objesila i omčom rupca platnena
    njega stegnu..."​
     
  6. vozdra

    vozdra Član

    Postova:
    2
    Zahvala:
    0
    Mirislav Krleža - Baraka Pet B

    Baraka Pet Be novela je jednog od najpoznatijih Krležinih djela, zbirke novela Hrvatski bog Mars koja je nastajala od 1922. do 1933. godine, a kao cjelovita zbirka izašla 1947. Zbirka je to od sedam novela antiratne tematike koja nosi ironičan i podrugljiv naslov Hrvatski bog Mars po tome što Mars predstavlja hrvatskog boga rata, te na ironičan način Krleža prikazuje stanje u Hrvatskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata i opise hrvatskih seljaka i intelektualaca. Tema je besmisleno stradanje hrvatskih domobrana poslanih na klaonicu istočnoga bojišta (Galicija), a stil je karakterističan Krležin - spoj impresionizma i ekspresionizma, povišene retorike i melankoličnih meditacija. Dominiraju naturalistički opisi vojničkoga života i smrti, a sve je uronjeno u ozračje implicitnoga komentara koji bismo mogli označiti gnjevnim i nepomirljivim. Neke su od novela iz zbirke Bitka kod Bistrice Lesne, Domobran Jambrek i Tri domobrana. Osim u Hrvatskoj ova je novela vrlo poznata i u europskoj književnosti. Krleža u djelu opisuje apsurdnost ratovanja, tragedije pojedinaca koji se pate i umiru bez ikakvog smisla i posebnog značenja.Tema:U baraku pod nazivom Pet Be dovezen je teško ranjeni hrvatski vojnik Vidović kojemu jedino preostaje da čeka smrt. Upravitelj je barake grof Axelrode koji nema suosjećanja s ranjenicima. Radnja se temelji na teškoćama koje proživljavaju ranjenici. Na kraju nastaje pijanka koja dovodi do kaosa u baraci. Dolazi Axelrode i pokušava napraviti reda, a Vidović umire sam i napušten.Ideja:Krleža ovim djelom svim čitateljima daje antiratnu poruku. Inspiracija su za djelo i temeljni motiv upravo događaji iz Krležina vlastita života. Krleža je ogorčen užasima koje donosi rat. Izrazito se protivi ratu i ratnim razaranjima. Iako na pomalo ironičan način opisuje rat, svejedno prikazuje koliko je ratovanje besmisleno. On karikira rat, ali također prikazuje ljude koji se dehumaniziraju i postaju poput životinja. Tu više nema suosjećajnosti. Zbog toga hrvatski domobrani više nemaju snage za borbu te se prepuštaju sudbini.Vrsta djela: novela iz zbirke novela Hrvatski bog MarsVrijeme radnje: stanje u Hrvatskoj 1916. godineMjesto radnje: na ratištima u borbi Hrvatske za Austro - Ugarsku MonarhijuKratak sadržaj:Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika. Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u roku od jednog dana. Padaju oklade među ostalim "stanovnicima" barake hoće li ili neće doživjeti jutro. Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrodea koji obilazi ranjenike. Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci, iako je to strogo zabranjeno. Front je probijen (radi se o Prvom svjetskom ratu, logor – baraka je smješten negdje oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid, odnosno udaljavanje zvukova pucnjeva. Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake, grof priređuje mimohod u čast pobjede. Svi moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni, napola mrtvi, bez udova, medicinsko osoblje. Broj devet, koji je boravio do Vidovića, umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre.Rat između Austro - Ugarske i Rusije, a pobjedu ostvaruje Austro - UgarskaOpis špitala - bolnice:
    Špital je bolnica koja putuje kako se kreću bojišta, ukupno ima 42 barake i oko 1500 ranjenika. Izgleda poput drvene kolibe. U bolnici vlada izuzetno teško stanje. Ranjenici nemaju hrane i pića pa su ih hranili sredstvima za gliste. U baraci Pet Be također vlada kaos. Svi trče s jedne strane na drugu. Neprestano dolaze novi ranjenici. U opisu je barake uočljiva ironija. Krleža tom ironijom prikazuje apsurdnost ratovanja i nemar ljudi jednih za druge. Ranjenike uspoređuje s vrećama koje su unosili ili iznosili. Nad svakim je tijelom stajala etiketa da se zna u kakvom je stanju ranjenik.
    Tri grupe:
    Baraka je podijeljena u tri grupe. Prva su grupa polomljene kosti: kosti vire iz tijela ranjenika, ali ljudi samo leže i šute. Druga su grupa amputirani: bez noge ili ruke i bez zavijenih rana koje se zbog toga samo suše. Treća su grupa cuvaks: to su oni umirući koji samo proputuju kroz bolnicu jer uglavnom ne dočekaju novi dan.
    Opis kupaonice:
    Opis je kupaonice najbolje prikazan u trenutku kada je dovezen ranjeni Vidović. Vidljiv je tipičan naturalistički opis. I samom se prljavom Vidoviću kupaonica gadila i nije ju mogao usporediti ni s jednom kroz koju je dotad prošao. Voda je bila smrdljiva i žuta od prljavštine, nad njom se pjenila sivozelena sapunica i plivali krvavi zavoji i gnojne vate. Iz vruće se vode dizala para koja je smrdjela po blatu. Opis barake prikazuje kaotično, mračno i depresivno stanje.
    Mimohod - povorka:
    Mimohod prikazuje masovnu scenu ophoda oko barake u znak pobjede nad Rusima. Prikaz je to i simbol ismijavanja slavlja (ironija) zbog pobjede u ratu. Taj je trenutak najznačajnija scena, a apsurdan je zbog toga što predstavlja neku vrstu mučenja jadnih ranjenika koji se nalaze u teškom stanju ili pred smrću, a zapravo se slavi pobjeda ne obazirući se na ranjenike. Maximilian Axerlode zapovijedio je da se pobjeda nad Rusima proslavi mimohodom te da apsolutno svi ranjenici moraju sudjelovati u tom mimohodu, čak su i oni koji ne mogu hodati bili nošeni. Krleža mimohodom ismijava rat.
    Likovi: mladi ranjeni student Ivica Vidović i šef špitala Maximilian AxelrodeGrof Maximilian Axelrode: Šef je bolnice (špitala) u kojoj su smješteni ranjenici iz rata, koju često obilazi kao inspekcija. U životu se iskazao kao ambiciozan čovjek koji je želio postati junak ili veliki ratnik, no to nije mogao ostvariti jer smatra da je rođen u krivo vrijeme, stoga često ironično daje komentare na tadašnja vremena. Smeta mu tadašnji politički poredak, smetaju mu razvoj i industrijalizacija.Grof Axelrode lik je oblikovan ironijom i groteskom. Željan je rata kako bi se istaknuo, kako bi postao veliki junak i ratnik, a ovdje je ništa drugo doli obični šef bolnice. U tome je prikazana ironija. U djelu se ističe njegovo slavno podrijetlo. On je plemić i izrazito poštuje tradiciju. Potječe iz plemenitaške aristokratske obitelji i time se veliča i ističe njegov status. Ono što je kod njega negativno je to što on žudi za ratovanjem, borbama i vojskom samo zatoda se istakne, želi ono negativno iz sebičnih razloga. Nema osjećaja za ranjenike u bolnici. Potpuna zaluđenost ratom, slavom i pobjedom grofa Axelroda potiče da jadne i bespomoćne ranjenike tjera na mimohod.Axelrode simbolizira neprijatelje Hrvatske, odnosno gospodara nad Hrvatskom.Opis Vidovića: Student, intelektualac i hrvatski domobran prostrijeljenih pluća koji je zbog krvarenja dopremljen u baraku. Vidović, iako je proputovao mnogim bojištima, još nikada nije bio u tako prljavoj bolnici, osobito kupaonici koja odiše ružnim naturalističkim opisima.U baraci je Vidović ležao na broju osam. Sudbina broja osam kao da je predodređena za smrt. Već se nekoliko dana mijenjaju ranjenici s broja osam. Čak su se i ostali ranjenici kladili na Vidovića da neće dočekati jutro. Jednostavno mu je bilo suđeno umrijeti, odnosno čekati taj kobni trenutak. Njega također okružuju teški ranjenici podijeljeni u tri već spomenute grupe. Ima negativan stav prema životu i žali što se uopće rodio. Zapravo, on ne nalazi smisao u tome što je rođen, sve što se oko njega događa čini mu se toliko apsurdno i besmisleno, osobito to ratovanje. Svjestan je da će umrijeti zbog tuđeg nemara i takvu smrt smatra sramotnom. Iako ima želje za životom, ne pronalazi smisao stalnog ratovanja i ležanja po špitalima.Stav prema religiji: Vidović je okružen ranjenicima koji se mole svojim bogovima i koji zazivaju boga kao posljednju nadu jer im je lakše podnijeti silnu bol kroz vjeru u boga, ali Vidović nema nikakav odnosa s Bogom. Zbog silnih je ratovanja i borbi u kojima je sudjelovao, čak i zbog općeg apsurdnosti ratovanja, Vidović izgubio vjeru u Krista. Njega molitva ne može utješiti jer on pruža ruke prema nebu, ali ne zna kome ih pruža, stoga ruke ostaju prazne.
    Jednom je prilikom Vidović osudio žene kao majke budućih krvnika, karikira žene smatrajući ih onima koje će rađati buduće ratnike krvnike. Zgraža se nad ponašanjem žena u špitalu i u tom trenutku bijeli i čisti stolnjak sa stola poželi umočiti u blatnu posudu da ostavi mrlju odnosno trag da je postojao, da mu je bilo teško, ali ga nitko nije primjećivao niti mu pomogao.
    Ta je želja za ostavljanjem traga bila Vidovićeva pobuna protiv stanja u kojem se nalazio, a Krleža motivom prljave mrlje simbolizira Hrvate koji su se uvijek morali boriti za druge, odnosno za strance i tuđince. Vidovićeva je pobuna najvjerodostojnije prikazana one večeri kada su bolničari slavili pobjedu ne mareći za jadne ranjenike koji vape za pomoć. "Braćo draga! Molim vas! Mir! Mene boli! Mene strašno boli, viče Vidović, ali mu se glas gubi, i on samo hropti, i krv mu navire na zube."Vidović je također uz ostale ranjenike sudjelovao u mimohodu, a kad su ga donijeli s povorke, imao je visoku temperaturu. Nakon mimohoda Vidovićevo se stanje pogoršavalo iz minute u minutu. Tijekom boravka u baraci Vidović je doživio veliko razočaranje, najprije prizorom koji ga je dočekao u baraci, prljavštinom i smradom, zatim nemarom bolničara za ranjenike, osobito kad je umirao broj devet, a pijane bolničarke ništa nisu poduzele.I sam je Vidović doživio kobnu i tragičnu smrt, baš onakvu kakvu je nazivao sramotnom. Umro je sam i bespomoćan u okruženju bolničara koji nisu dostojno pomagali ranjenicima niti suosjećali s njihovom boli.Kontrast Vidovića i Axelrodea:
    Axerlode i Vidović dva su lika koja dominiraju novelom. Simbolično su prikazani u kontrastu gdje Vidović simbolizira hrvatski narod, njegovu žrtvu i patnju u borbi za tuđe ciljeve jer hrvatski se narod ne može boriti za sebe, nego samo za tuđince. Ističemo ga kao lik koji svojim turobnim mislima iskazuje antiratne stavove hrvatskog intelektualca. Grof simbolizira neprijatelje Hrvatske, odnosno gospodare nad Hrvatskom, a ujedno oslikava bezosjećajnost prema patnji drugih i apsurdnost ratovanja, te stavove imperijalističkih sila u naletima osvajačkih pohoda.
    Stil i jezik:
    Djelo je napisano kajkavskim narječjem jer je to govor Krležina rodnog kraja. Često koristi dijalektizme, tuđice, poredbe, ali i arhaizme. Krležin je leksik iznimno bogat. On piše intelektualiziranim leksikom jer je vrlo obrazovan čovjek i da bismo razumjeli njegovo djelo, morali bismo također biti dobro obrazovani. Bio je poliglot i govorio puno jezika, što se vidi iz samog djela jer često piše kratke rečenice na različitim jezicima od kojih se ističu latinski, mađarski, francuski...
    U djelu vojnici koriste vojnički leksik, a seljaci govore zavičajnim govorom odnosno kajkavskim dijalektom.
    Elementi ekspresionizma: nemir i kaos koji vladaju u bolnici; prevladavaju ružni motivi u opisima prostora i opisima ranjenika, izgubljenost i osamljenost lika Vidovića; najistaknutiji je motiv smrt; prikaz masovne scene u mimohodu; prikaz ratne bolnice.Elementi naturalizma: detaljno opisivanje ružne kupaonice; opisi krvavih rana; čovjek je prvenstveno fiziološko biće pa tek onda duhovno i nitko ne mari za njega; ljudi se ponašaju poput životinja i dehumaniziraju se; masovna scena mimohoda; opsjednutost smrću; uglavnom su odlike ekspresionizma slične odlikama naturalizma.Elementi realizma: realan opis situacije u baraci; tipičan lik ranjenika Vidovića u tipičnom prostoru špitala; detaljan opis prostora tipičan za karakterizaciju likova; javlja se pobunjeni pojedinac koji iznosi vlastite stavove; socijalna i psihološka karakterizacija likova.

    Izvor: Baraka 5 B prepričano
     
    Poslednja izmena: 08.06.2012
  7. vozdra

    vozdra Član

    Postova:
    2
    Zahvala:
    0
    Petar Kočić - Jazavac pred sudom

    Čista, svijetla sudnica. Po zidovima vise slike velikih ličnosti. Na desnoj strani od vrata kraj prozora, sto, na lijevoj takođe sto. Na stolovima protokoli i nekakve debele knjižurine.David, malen, nizak, suva kao grana, lagan kao perce. Lijeva mu je noga malo kraća od desne, te se gega kad ide. Oči su mu svijetle i prelijevaju se kao u mačke iz mraka. Sav sijed, preko pedeset godina. mijenja glas. Umije zaplakati kao malo dijete, zalajati kao pašče, a zakukurikati kao pijetao. Često puta udari zgodno rukama o bedra kao pijetao krilima i zakukuriječe, te prevari pijetlove, a se prije vremena raskukurječu po selu. Zato ga ruže pomlađe žene. Pretvara se i da je stidljiv. Ne vjerujte mu. Ulazi u sudnicu krsti se i drži jazavca svezana u vreći. U Jazavca samo njuška viri iz vreće...

    Djelo Jazavac pred sudoma nastalo je 1904. godine.
    David Štrbac je lik koji nosi najviše osobina bosanskog seljaka, od buntovnosti i prevejanosti do ulagivanja i lukavstva. Surovost života učinila je da se njegova raspoloženja prelivaju jedna u druga, da se mijenjaju najčešće svjesno, a katkad i nesvjesno, ali uvijek s određenim ciljem: ismejati predstavnike austrougarske okupatorke vlasti i izliti na njegovu glavu sav žuč i sav jed. Zato on nije sam predstavnik seljaka iz Stričića, on simbolizuje sve seljake u pokorenoj bosni koji zasigurno jesu manje obrazovani od okupatora,ali su veći kao ljudi i imaju čojstva više no stotinu okupatora.

    Kočić
    je u Davida Štrbca ugradio u svoju jednu osobinu - svijest da se pred sudom ne govori samo u svoje ime, već u ime čitavog bosanskog seljaštva i da pred sobom nema samo dva sitna činovnika okupatorskog režima već čitav režim, i više od toga - državu koja iza njega stoji, i još više - ropstvo uopšte. Ova svijest je Davida postavila daleko iznad običnih svakodnevnih seljačkih nevolja: nerodice, suše, poplave, postavila ga je u centar opšteseljačkih briga, patnji, njihovih bolova i njihove nesreće.David svojom riječi, grimasom i gestom podvrgava podsmijehu čitavu okupatorsku vlast.

    U Davidovom stavu prema životu i njegovim postupcima ogledaju se osobine jednog naroda koji se vijekovima razvijao pod pritiskom ropstva. Ako čovjek nije u mogućnosti da se bori protiv jačeg fizičkom sbagom,onda će učiniti sve da se bori nadmudrivanjem.

    Kočić u kratkim i ritkim rečenicama Davida Štrpca prikazuje ukletost sudbine bosanskog seljaka. Za šumu kaže: Za turskog suda svačija, ničija šuma, a danas, carska šuma. A njivica koju jazavac pljačka nije "ni Davidova,ni carska,ni spahijska". U gradaciji koja ubrzano ide ka svome paroksizmu David nabraja čega ga je sve oslobodio "slavni sud". "Oslobodio" ga je svinjčeta, koze i krave. I najzad ona sa bolom kaže da ga je sud "oslobodio" sina, kojega su uzeli u vojsku i odveli u Grac gdje je za godinu dana umro. Vrhunac bola, dostojanstva i ponosa predstavljaju ove njegove riječi: "Lani oko časni veriga donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta. Davide, umro ti je sin pa ti carstvo šalje tri vorinta. To ti e nagrada. O dobre carevine, krst joj ljubim! - lijepo ja jauknu' od radosti, a žena i djeca zaplakoše. Brate kneže vrati ta tri vorinta carevini. Pravo će biti i bogu i ljudima da carevina uzme sebi ko, reć' ćemo, kasti, neku nagradu, jer je ona mene od napasti oslobodila." Ova velika tagika, tek obložena providnom skramom humora, peče nagoni suze na oči, budi bijes u srcu i angažuje čitaoca u visoko moralnom smislu. David Štrbac je koncipiran tako da bude grč bijesa i bunta protiv okupacije.

    David je o čitavom svom životu govorio pred sudom i pred njim bio čas stidljiv,čas surov,čas molećiv i miran kao jagnje,ali uvijek spreman da neprijatelja napadne sa njegove nasjabije strane.
     
    Poslednja izmena: 08.06.2012
  8. Isidora1234567

    Isidora1234567 Član

    Postova:
    1
    Zahvala:
    0
    Lokacija:
    Beograd
    Lepooooooooo!
     
  9. alecto

    alecto Član

    Postova:
    5
    Zahvala:
    0
  10. Selman Sejo

    Selman Sejo

    Postova:
    1
    Zahvala:
    1
    Lokacija:
    Bar
    Super ,odusevljen sam :))
     
    SEKANADA se ovo sviđa.

Preporučite stranicu