Signup Now
Da bi mogli da pišete na forumu, otvarate nove teme, kao i da vidite download
linkove morate prvo da se registrujete.

Ukoliko Vam nije jasan proces registracije, molimo vas da kliknete OVDE
Ako ste zaboravili lozinku, kliknite OVDE :)

Prepricane lektire i analize dela

Diskusija u 'Srednja Škola' započeta od Coiska, 12.09.2009.

  1. Coiska

    Coiska Hoyas Legend

    Postova:
    22.916
    Zahvala:
    893
    Lokacija:
    Kenija - Nacionalni park Tsavo facam nosorozi
    Prepricane lektire i analize dela

    [​IMG]

    U ovoj temi se nalazi prepricane lektire i analize raznih dela,pesama,pripovedaka... sa prostora bivse Exyu.
     
    Poslednja izmena: 19.05.2010
  2. Coiska

    Coiska Hoyas Legend

    Postova:
    22.916
    Zahvala:
    893
    Lokacija:
    Kenija - Nacionalni park Tsavo facam nosorozi
    Henryk Sienkiewicz - U pustinji i prašumi(prepricano delo)

    Henryk Sienkiewicz - U pustinji i prašumi(prepricano delo)


    O PISCU I DJELU: Rođen 1846. godine. Proputovao je Europu, ali i Afriku i Ameriku pišući putopise ispunjene nestvarnim i stvarnim događejima. Poznat je po romanima Kroz pustinju i prašumu, Ognjem i mačem, Quo vadis? i dr. U romanu Kroz pustinju i prašumu ispričao je uzbudljivu priču o putovanju dvoje mladih kroz Afriku. Godine 1916. je umro.


    TEMA: Putovanje Stasija ( Staša) i Nelle (Nele) kroz Afriku.


    VRIJEME RADNJE: 19. st.

    -dokaz: Takav se prorok javio godine 1881.

    MJESTO RADNJE: Afrika

    -dokaz: . . . kako je glas o djeci stigao s one strane Afrike. . .
    IDEJA: Nikad ne smijemo odustajati

    NAJBOLJI ODLOMAK: Dva hica, jedan za drugim, odjeknuše provalijom. Gebhr (Gebr) se stropošta na zemlju kao vreča pijeska, a kamis se nagne na sedlu i krvavim čelom udari na konjski vrat.

    OBRAZLOŽENJE: Ovaj odlomak mi je najboli zbog velike doze uzbudljivosti pomiješane s krvlju.



    DOJAM: Ovo djelo mi se svidjelo zato što ima puno događaja i vrlo je zanimljivo. Opisi prirode su izvrsni.


    LIKOVI: -Stasio: Hrabar, umišljen, snalažljiv, voli Nellu, požrtvovan, brižan.

    -Nella: Mala, plašljiva



    SADRŽAJ: Jednog dana, pošto su očevi otišli na put, dođe Kamis i kaže djeci da su im očevi poručili neka s njim neka s njim otiđu za njima. Ali Kamis ih je prevario i odveo ih je kod nekih ljudi koji su ih odveli (oteli) Mahdiju. Na putu su prošli kroz pustinju i tamo je Stasio pokušao pobjeći, ali su ga uhvatili i nije uspio. Kada su ih odveli do Mahdija, Stasio nije htio primiti njegovu vjeru, pa ih je poslao na teški put, jer je znao da će djeca umrijeti. Ali naprotiv, Stasio je ubio ljude koji su ih vodili i zajedno sa Nellom, Kalijem i Meom otišli potražiti put kući. U toj prašumi su im se dogodile mnoge stvari: Nella se razbolila, pripitomili su slona, susreli su gosp. Lndea koji im je dao kinina za Nellu i puno oružja. Doputovali su do Kalijevog sela i vodili rat protiv drugog plemena. Poslije tih dogodovština su došli u pustinju gdje su svi skoro umrli od žeđi, ali spasili su ih neki vojnici i odveli ih očevima. Nakon mnogo godina Nalla i Stasio su se vječali i sretno živjeli do kraja svog života.

    Klikni Link za celu knjigu
     
  3. Coiska

    Coiska Hoyas Legend

    Postova:
    22.916
    Zahvala:
    893
    Lokacija:
    Kenija - Nacionalni park Tsavo facam nosorozi
    Dobrica Ćosić - Koreni(prepricano delo)

    Dobrica Ćosić - Koreni(prepricano delo)

    Dobrica Ćosić

    Biografija

    Dobrica Ćosić je rođen 29. decembra 1921. godine u selu Velika Drenova kod Trstenika. Školovao se u srednjoj Poljoprivrednoj školi u Bukovu kod Negotina ali je prekinuo školovanje za vreme Drugog svetskog rata i kasnije završio Višu političku školu "Đuro Đaković". Bio je partijski komesar u resavskom odredu, ratni urednik lista Mladi borac, član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju i član AGITROP-a CK KP Srbije. Republički i savezni poslanik bio je 12 godina. Jedan je od retkih koji su se javno usprotivili političkoj likvidaciji Aleksandra Rankovića. U domaću i svetsku književnost ulazi 1951. godine sa svojim prvim delom "Daleko je sunce". Godine 1968. otvara pitanje Kosova čime izaziva pozornost članova iz CK. Postao je jedan od najpoznatijih opozicionara Josipu Brozu Titu posle razmimoilaženja sa njim. Od 1951. godine slobodan je umetnik. Godine 1971. postaje član SANU. U junu 1992. godine odlukom Savezne skupštine postaje prvi predsednik SRJ. Smenjen je godinu dana kasnije tajnim glasanjem oba veća Saveznog parlamenta posle sukoba sa Slobodanom Miloševićem.
    Ćosić je svoju borbu protiv komunizma nastavio i posle smenjivanja sa mesta Predsednika SRJ. Bio je jedan od retkih akademika koji su se osmelili da govore na protestnim skupovima 1996-1997 na poziv Zorana Đinđića, tadašnjeg gradonačelnika Beograda.
    Godine 2000. Dobrica je ušao u Narodnom pokretu Otpor, ali je kasnije izjavio da to ne bi učinio da je znao da je Otpor finansiran iz inostranstva.
    Dobrica Ćosić je bio prvi srpski intelektualac koji je otvoreno predložio podelu Kosova i Metohije još 1990-ih. Tokom svog mandata Zoran Đinđić je ovaj predlog prihvatio i pokrenuo inicijativu koja je presečena u korenu njegovim ubistvom. Dobrica Ćosić se u svojoj knjizi "Kosovo" (2004) bavi ovom temom. U maju 2006. godine, jedan od najpoznatijih svetskih intelektualaca Noam Čomski je otvoreno podržao ovaj predlog, nazvavši ga „najboljim mogućim“.
    Povodom Ćosićevog 80-og rođendana čestitke su mu uputili tadašnji premijer Srbije Zoran Đinđić (nazvavši ga pritom "Srpskim Tomasom Manom") i tadašnji predsednik Savezne Republike Jugoslavije Vojislav Koštunica. Predsednik Srbije Boris Tadić je decembra 2005. izjavio da se često konsultuje sa Dobricom.

    Ćosićev književni rad

    Dobrica Ćosić je započeo svoj književni rad romanom „Daleko je sunce“ 1951. godine, u kome evocira svoje ratničko iskustvo iz Narodnooslobodilačke borbe i slika moralnu i psihološku krizu ličnosti u uslovima rata. Dok je ovaj roman za sadržinu imao najsvežije događaje nacionalne istorije, drugi roman „Koreni“ koji je objavljen 1954 godine uzima građu iz stvarnosti Srbije s kraja 19. veka. To je slika raskola u jednoj patrijarhalnoj porodici, ali i raskola u narodu. Ovde je Ćosić pažljivom psihološkom analizom razotkrio mentalitet srbijanskog sela, uočio začetke i uzroke političkih previranja, predočio nekoliko upečatljivih karaktera.
    Romanom „Deobe“ 1961. godine Ćosić se ponovo vraća Drugom svetskom ratu. Središnja tema je deoba u narodu, deoba na partizane i četnike i posledice ove podele. Sa književnoumetničkog stanovišta, ovaj roman donosi niz novina, osobenu kompoziciju, dominaciju unutrašnjeg monologa, otkrivanje umetničkog funkcionisanja poliloga kao sredstva za ispoljavanje mase kao književnog junaka, unošenje dokumentarnog materijala, stilsku raznovrsnost i izuzetno slojevitu leksiku.
    Posle kratkog izleta u eksperiment sa antiromanom „Bajka“ iz 1966. godine, Ćosić se vraća epskoj temi i piše istorijski roman „Vreme smrti“ koji je objavljivan od 1972. do 1979. godine u četiri knjige. To je roman o Prvom svetskom ratu, široka freska vremena, događaja i ljudskih sudbina. Nastavljajući priču o pojedincima iz porodice Katića iz sela Prerova, započetu u romanu „Koreni“, Ćosić ispisuje sagu ne samo o porodici Katić nego i o Srbiji koja je doživela golgotu. Trilogijom „Vreme zla“ ( „Vernik“ 1984.,“Grešnik“ 1985. i „Otpadnik“ 1986.), koja se može odrediti kao politički roman, Ćosić nastavlja priču o pojedincima iz iste porodice, ali i o ličnostima koje su započele svoj romancki život u „Vremenu smrti“. Tako je „Vremenom smrti“ i „Vremenom zla“ popunjena praznina između romana „Koreni“ i romana „Deobe“ i ostvarena kontinuirana istorija o Srbiji, Prerovu i dvema prerovskim porodicama. Romanom „Vreme vlasti“ nastavlja se istorija započeta romanom „Koreni“.

    Dela:
    • Daleko je sunce (1951)
    • Koreni (1954)
    • Deobe 1-3 (1961)
    • Bajka (1965)
    • Vreme smrti 1-4 (1972-1979)
    • Vreme zla – Grešnik ( 1985), Otpadnik ( 1986), Vernik ( 1990)
    • Piščevi zapisi 1-3 ( 2001-2002)
    • Srpsko pitanje 1-2 ( 2002-2003)
    • Pisci moga veka ( 2002)
    • Kosovo ( 2004)
    • Prijatelji (2005)
    Koreni

    O delu:

    Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine.
    Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici koju obrađuje i po umetničkoj metodologiji kojom je građen. Tematski slojevi romana celovito predstavljaju srpsko selo u njegovom sporom preobraženju tokom 19. veka. U mnoštvu motiva i tema posebno se ističu sledeće: tradicionalno slobodarstvo srpskog seljaštva, izraženo u otvorenoj borbi protiv domaće despotije i apsolutizma; održavanje kultova srpske nacionalne mitologije konstituisane još u davna vremena; problem preranog gašenja porodičnog stabla; patrijarhalna despotija kako kult; evropeizacija srpskog intelektualca; raslojavanje srpskog sela; materinski nagon; psihologija suvišnog čoveka; problem identifikacije ličnosti; itd. Devetnaesti vek u životu kneževine srbije omeđen je na početku ustaničkom osvetom pobunjenika nad Osmanlijama, a na kraju tiranijom sopstvene državne vlasti nad nezadovoljnim narodom. Ćosić je pokazao kako svaka generacija , gradeći sopstveni život, plaća velike dugove onome što nasleđuje od predaka. U romanu Koreni prikazane su tri generacije srpskog društva: jednu čine Karađorđevi ustanici koji se kao ljudi ostvaruju u borbi protiv turaka i stvaranju sopstvenih poseda. Druga generacija se socijalno raslojava i u tom se raslojavanju ističu bogati pojedinci sa jedne, i njihove sluge sa druge strane. Treću generaciju čime oni koji nastoje da na kraju 19. veka, pokrenu srpsko društvo iz mrtvila i apatije kao posledice obespravljenosti i depresije. Prvu generaciju predstavljaju Luka Došljak, njegova supruga Kata, njen prvi muž Vasilije, roditelji neobičnog starca Nikole i roditelji Steve Čađenovića. U drugoj generaciji ističu se Aćim Katić, Steva Čađenović, profesor Andra i starac Nikola. Predstavnici treće generacije su Aćimovi sinovi Vukašin i Đorđe, Đorđeva supruga Simka i njihov sluga Tola Dačić. Da bi umetnički realizovao ovako složenu društvenu, socijalnu, etičku i psihološku problematiku, Ćosić je zamislio desetak ljudskih karaktera koji u celini oslikavaju srpsko društvo 19. veka.
    Novina Korena je, pre svega, u postupku i stilu. To je poetski psihološki roman, umnogostručene subjektivne perspektive, u kojem se dramatični sudari među ličnostima osvetljavajući iz više uglova, sa stanovišta svih aktera radnje.


    Radnja:

    Fabula je smeštena u kraj devetnaestog veka u jedno srpsko selo i prati živote Aćima Katića, jednog od radikalskih vođa tog vremena, i njegovih sinova Vukašina i Đorđa.
    Vukašin je bio na školovanju nekoliko godina u Francukoj i početkom romana se vraća kući kod oca i brata mu Đorđa da bi im saopštio da se ženi ćerkom liberala Tošića, Aćimovog političkog neprijatelja. Aćim ga se odriče i preti da će ga izbrisati iz testamenta. Istovremeno, Đorđe i njegova supruga Smiljka imaju probleme, jer ni posle 15 godina braka nemaju dece. Đorđe se sve češće napija i u jednom od tih pijanstava izbacuje Smiljku iz kuće. Aćim je očajan zbog svađe sa sinom miljenikom Vukašinom, i što od besa, što od očaja rešava da pozove seljake iz svoga sela Prerova na bunu. Pijani vojnici uspevaju da bez velike muke uguše bunu, ubivši pritom petoricu seljaka.
    Istovremeno, Smiljki na um pada spasonosna ideja: da zatrudni sa jednim od Đorđevih sluga. Ubrzo posle toga saznajemo da je Smiljka trudna, a Đorđe joj dopušta da se vrati kući, iako su i on i Aćim puni sumnji oko toga ko je otac deteta. Smiljka rađa sina i beba dobija ime Adam. Kako Adam raste, sve je viši i viši, a sve manje liči na oca Đorđa koji je izrazito nizak. Kada je Adamu bilo 5 godina, majka mu Smiljka se razboljeva i umire, a on jedva preživljava. Ovaj događaj konačno navodi Aćima i Đorđa da Adama prihvate kao svog.


    Klikni Link za celu knjigu
     
  4. Coiska

    Coiska Hoyas Legend

    Postova:
    22.916
    Zahvala:
    893
    Lokacija:
    Kenija - Nacionalni park Tsavo facam nosorozi
    Lav Nikolajevic Tolstoj - Ana Karenjina(prepricano delo)

    Lav Nikolajevic Tolstoj - Ana Karenjina(prepricano delo)

    Bilješka o piscu:

    Rodio se 1828. godine u selu Jasna Poljana, u poznatoj i imućnoj plemićkoj obitelji. Rano ostaje siroče, te o njemu skrbe tekka i rođake. Godine 1841. obitelj se seli u Kazan, gde T. upisuje studij nadajući se diplomatskoj službi. Uskoro napušta studij, te se vraća u Janu Poljanu, gde vodi svoj dnevnik do zadnjeg dana. Pridružuje se vojsci, a negde u to dobba tiše i autobiografsku trilogiju - Detinjstvo, Dečaštvo, Mladost. Putuje u Petrograd i kruži Europom, gde se upoznaje s ondašnjom kulturom. Kasnije se nastanjuje u svome selu, gde otvara školu za decu, i proučava život seljaka. Godine 1862. oženio se Sofijom, te se u braku osjećao sretnim. Usljedili su veliki romani - Rat i mir, Ana Karenina… Nakon te kulminacije Tolstoj se smirio i odonda ga pamtimo po velikim delima. Pisao je romane, pripovjetke, drame, publikacije… Smatramo ga najsnažnijim slikarem epohe koja nastaje krajem 19. st. i vrhunskim predstavnikom klasičnog realizma.

    O romanu:

    Ana Karenjina je jedan od Tolstojevih najljepših romana, opisuje društvenu i osobnu psihologiju toga doba.

    Radnja se vrti oko dve ljubavi - jedne sretne (Levin i Kiti) i jedne nesuđene (Ana i Vronski), koje su ustvari gotovo dvje radnje svaka za sebe.

    Osnivni motiv i radnja, Anin preljub, isprepleten je mnogim scenama, koje su gotovo samostalne novele.

    Teme su uglavnom obitelj, ljubav i moral, te problemi vezani za brak.

    “Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”.

    Fabula:

    Ana Karenjina je žena visokog državnog službenika Alekseja Karenjina. Njihov odnos je korektan, ali bez emocija. Roman počinje Aninim dolaskom u dom Stive Oblonskog, Anina brata. Stivina žena Doli je baš saznala da ju muž šara, te to izaziva rzdor u obitelji. Ana uskače kao diplomat i uspjeva izgladiti situaciju. Ana upoznaje Vronskog, koji ne taju svoje osjećaje, ali ona se boji veze i vraća se u Mokvu. Vronski se po prvi put ozbiljno zaljubio, te ju prati. Oni se počinju redovito viđati, te se Anin muž pobuni protiv toga. Unatoč tome Ana se nastavlja sastajati s Vronskim i uskoro zatrudni. Vronskom to otkrije neposredno pre konjičke utrke i on umalo pogiba. Njezina uplašena reakcija je javno pokazala njene osjećaje i mužu priznaje svoju ljubav. On traži samo formalni brak, te udaljava Vronskog od Ane. Ana raža i u bunilu traži muža oprost. On joj opražta i prihvaća dete. Kada se oporavila Ana se vratila Vronskom i kako joj muž ne želi dati sina, uzima kćerku i s Vronskim odlazi u Italiju. Kada se vratila, ulazi u kuću gde doznaje kako je službeno mrtva. Pokušava se s Vronskim uklopiti u društvo koje ih ne prihvaća, te zato odlaze na selo. Tu Vronski žrtvuje karijeru zbog Ane i postaje mrzovoljan zbog toga. Posebno ga muči to što se njegovo djete zove Karenjin, te traži od Ane da se rastavi. No muž joj ne želi dati rastavu. Ana se sve više otuđuje od Vronskog i na kraju se baca pod vlak, a Vronski se prijavljuje u vojsku, te odlazi u rat.

    Levin je seoski veleposjednik, jednostavan čovjek, koji voli prirodu i Kiti. Kiti pak gleda Vronskog i kada Levin napokon skupi snagu ona ga odija. Kada shvaća da je Vronski potpuno nezainteresiran za bilo kakvu ozbiljniju vezu, ona se razboli i odlazi i njemačke toplice, gde se oporavlja. Nakon povratka Vronski ju ponovo prosi i ona se udaje za njega. Njihov brak je čvrst i postojan. žive u miru i sreći, a zadnja poglavlja knjige posvećena su Levinovim religioznom uvjerenjima.

    Tolstoj u stvari suprostavlja burnu i strastvenu kratkotrajnu vezu, mirnom i postojanom braku.

    "Osveta je moja i ja cu je vratiti."

    Radnja romana smestena je u sedamdesete godine devetnaestog stoleca,u bogate krugove petrogradskog društva.Paralelizam radnji: sretan brak Ljevina i Kiti te tragicna veza Vronskog i Ane,pisac koristi kao komentar jedne drugoj. "Sve sretne porodice lice jedna na drugu,svaka nesretna porodica nesretna je na svoj nacin".Tom recenicom Tolstoj zapocinje roman.

    Ana dolazi u kucu svog brata Stive Oblomskog ne bi li pokušala spasiti njegov brak.Stivina žena Doli saznala je da je muž vara s guvernantom.Ana uspeva pomiriti strane.Ana je razumna žena,dobra majka i supruga,lepa i šarmantna,pleni pažnju društva.Ana je u braku sa Aleksejem Aleksandrovicem Karenjinom,službenikom državne službe, hladnim i ugladenim covekom.Njihov brak je korektan, pun razumevanja ali nema ljubavi.Aninu strastvenost guši njegova racionalnost i odmerenost.Radnja romana zaplice se plesom organiziranim za petrogradsko visoko društvo.

    Kiti,mlada Dolina sestra, dolazi na ples ocekujuci pažnju grofa Vronskog i skore zaruke."Ana nije bila u ljubicastoj, kako je to Kiti svakako htela, nego u crnoj,duboko izrezanoj baršunskoj haljinikoja je otkrivala njena kao u staroj slonovoj kosti izvajana ramena i grudi i punacke ruke s tankom sicušnom pesti.Citava je haljina bila opšivena venecijanskom cipkom.Na glavi joj je, u crnoj posve prirodnoj kosi bio strucak macuhica,a isto tako i na crnoj traci pojasa sredbelih cipaka.Na izvajanom krepkom vratu bila je niska bisera".Ples je bio veliko razocaranje za Kiti i neslucen ushit za Anu.Kiti se povukla razocarana jer je Vronski plesao sa Anom i njegove su je oci sledile.Kad je Ana uvidela zaljubljenost u ocima Vronskog žurno napušta ples pre vecere i drugog dana putuje iz Moskve.Vronski, koji se prvi put zaljubljuje, sledi je istim vlakom i otvoreno joj sapoštava svoje namere.U Ani je pobudena strast davno zatomljena njezinim racionalnim brakom i ona se nece moci suzdržati otkrivši ponovo u sebi ženu.Ana i Vronski cesto se vidaju.Glasine se šire.U pocetku se veza odobrava jer je prirodno da dame imaju nekog za flert, ali kad to postaje ozbiljno bivaju osudeni.Karenjin moli Anu da prikrije vezu zbog skandala koji bi ocrnio njegov ugled.Ana ostaje u drugom stanju i to saopštava
    Vronskom,neposredno pred sudelovanje u opasnoj konjickoj utrci.Vronski nesmotreno pada sa konja.Anina reakcija potpuno odaje njene emocije pred licem javnosti.U kociji, na putu kuci ona priznaje mužu svoju vezu i brani svoju ljubav.Karenjin pristaje na formalni brak.Vronski je nagovara na razvod.Ana razdirana moralnim dilemama rada devojcicu i u bunilu moli muža za oprost.Karenjin prihvata dete kao svoje.Vronski se pokušava ustreliti.Ana nakon toga raskida sa mužem i odlazi s Vronskim živeti u Italiju.Muž joj ne dopušta uzeti sina sa sobom, kojeg sam osobito ne voli ali to cini iz pakosti.Vronski napušta karijeru u vojsci.Iz Italije ce se vratiti u Rusiju jer Anu proganja cežnja i griža savest prema sinu.Upada u kucu muža i odlazi k decaku.Otkriva da je sinu receno da je ona mrtva.Vronski ce u Rusiji biti rado viden u društvenim krugovima,no ona ce doživljavati poniženja i gotovo javnu osudu kad se pojavila u operi.Na kraju se povlace na seosko imanje gde vode ekstravagantan život.
    Medutim njihov odnos postaje sve mracniji,nesvesno osuduju jedno drugo zbog propuštenih prilika.Vronski je zlovoljan što je žrtvovao karijeru.Nezadovoljan je i cinjenicom da njegova kci nosi ime Karenjina i traži od Ane da se službeno razvede.Karenjin, koji je u meduvremenu potpao pod uticaj grofice Lidije Ivanovne, ne pristaje na razvod.Ana cezne za sinom,ne može dobiti razvod,postaje razdražljiva,sumnjicava, patološki ljubomorna osecajuci njegovo rastuce nezadovoljstvo.Podsvesno kažnjava Vronskog zbog odvojenosti od svega na što je navikla.Vodena histerijom i teškim psihološkim stanjem baca se pod voz.Vronski,užasnut tragicnim krajem svoje ljubavi, dobrovoljno se prijavljuje u srpsko-turski rat.
    Uporedo, kao komentar ove veze pratimo u knjizi razvoj veze Kiti i Ljevina.Kiti koja je razocarana nakon plesa,nadajucci se sve vreme brcnoj ponudi grofa Vronskog,razboljeva se.Odbila je prošnju Ljevina,a sad uvida da je Vronski ne namerava oženiti.Lecnici njenoj iscrpljenoj duši nalažu putovanje u inozemstvo.U lecilištu u Njemackoj ona se sasvim oporavlja od ljubavnih boli i zaboravlja na Vronskog.Kad ju Ljevin ponovo prosi,ona prihvaca.Njihov brak je vrlo zreo,postojan i lep.Ona rada sina Dimitrija.Kiti pokazuje svoju snagu i kvalitete negujuci umiruceg Ljevinovog brata Nikolaja.Ljevin je ideološki zamišljen Tolstojev pogled na svet oko sebe.I kroz njega ce Tolstoj najplasticnije izneti svoja shvacanja i misli.Posle vencanja on se traži,pokušava usmeriti svoje eticke stavove,u duši skeptik on romanom doživljava preobrazu i izranja kao nadahnuti vernik.Ljevin ovde dozivljava mir sa samim sobom,pronalazi smisao i znacenje života.

    LIKOVI :
    ANA KARENJINA

    Ulazak Ane Karenjine u romanesknu pricu dolazi posle Oblonskih,Kiti,Ljevina i Vronskog.I tek što je ušla Ana se pokazuje kao licnost protuvrecnih postupaka, misli i osecanja-upravo onakva kakva ce biti tokom cele romaneskne price. Ona osvaja Dolinu decu;simpaticna je Kiti;osetice tugu što je daleko od sina;ocenice Vronskov dolazak na vrata Oblonskih kao ružan postupak.
    Ali ce na balu osvojiti Vronskog, izazvace kod Kiti ljubomoru("Jest,u njoj ima neceg strašnog,demonskg, i u isti mah bajnog"-Kiti).Ana ce pravdati sebe zbog Kitine ljubomore:"Ali ,veruj da ja nisam kriva, ili sam kriva samo malo",ali ni sama ne veruje svojim recima.Kad je ušla u voz za Petrograd,odahnula je pri pomisli da ce sutra videti sina i muža i da ce njen život"poteci lep,uobicajen,na stari nacin",ali kad se vrati kuci,i sin i muž izazivaju u njoj osecanje nalik na razocaranost."Ali sve vecma ju je obuzimalo osecanje stida".Kroz celi roman ona ce se raspinjati izmedu uverenja da ništa nije kriva i nekog potmulog osecanja,koje ponekad provali iz nje,da je kriva i grešna.tolstoj je vrlo plasticnom slikom punom simbolike opisao susret Ane i Vronskog na jednoj usputnoj stanici na putu za Petrograd.I ako je sebi govorila da je Vronski za nju samo jedan od stotine mladica koji se svuda srecu i da ona nece sebi dozvoliti ni da misli o njemu,sada je "obuze osecanje radosnog ponosa".Njegove reci da putuje da bi mogao biti tamo gde je na jer drukcije ne može,doživljava kao"baš ono što je želela njena duša, ali cega se bojao razum".Njihovi odnosi postajali su sve jasniji sredini u kojoj su se kretali,ali i Karenjinu koji odlucuje da ženu opomene.ona tu opomenu prima sasvim hladno.Recice Vronskom:"Sve je svrseno.Ja nicega više nemam,osim tebe.upamti to.".I ako izgovara reci koje unose naglu promenu u njenom životu i oznacavaju put pun neizvesnosti,koji prihvata svesno i s radošcu,u njoj živi misao o grehu i krivici i javlja se stid. Priznace mužu:"Ja ga volim,ja sam njegova ljubavnica,ja ne mogu da podnesem,ja se bojim,ja vas mrzim...Radite sa mnom šta hocete".Posle toga osecala je neprijatne poglede okoline,prikrivene osmehe,ružne komentare.Shvatila je sav užas svoga položaja,bolelo ju je nerazumevanje sredine: "Ne znaju kako je on osam godina gušio moj život,gušio sve što je bilo u meni živoga,da nijedanput nije pomislio da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav.Ne znaju kako me je na svakom koraku vredao,i posle toga bio zadovoljan sobom.Zar se nisam starala,starala svim silama da opravdam pred sobom svoj život?zar se nisam trudila da ga volim,da volim sina kada se vec muž nije mogao voleti?Ali,došlo je vreme,ja sam razumela da više ne mogu sebe obmanjivati,da sam živ stvor,da nisam kriva što meje bog takvu sazdao,da mi je potrebno da volim i da živim."
    Ana je glavni junak romana bez obzira što svojim aktivitetom i psihološkim preživljavanjima nema odgovarajuce mesto u svim delovima romana.Široka je lepeza razlicitih mišljenja o njenoj krivici-od onih koji ukazuju na krivicu ove junakinje za svoju sudbinu do onih koji u Ani vide žrtvu lažnog morala sredine u kojoj je živela.Ona je izraziti individualista:robuje emocijama,vrlo retko postavlja pitanje svojih porodicnih i materinskih obaveza.Ljubavi i licnoj sreci podreduje sve:za nju je ljubav=život. sebicna je jer traži od Vronskog da zapostavi porodicu,prijatelje,službu-da bude samo njen.Sebicna je jer radi sopstvene srece unesrecuje sina i muža.
    Ana je grešnica po onome što je ucinila,što je nanela bol mužu i sinu,ali je ona pre svega nesrecna žena.

    VRONSKI
    Vronski važi za vrlo prijatnog i dobrog coveka,obrazovanog i inteligentnog,;bogatog, svetskog i sredenog coveka,veoma pristupacnog i milog.U njegovoj pojavi bilo je lepote, odlucnosti , jednostavnosti i elegancije.Ponašanje je bilo prirodno, osmeh iskren,pogled prijateljski.Kada je sreo Anu u njemu se nešto naglo promenilo:ni jedna žena nije mogla dublje da ga zainteresuje,naklonost prema Kiti je samo flert i igra,a sada,pošto je upoznao Anu,bio je spreman "da ide tamo kuda i ona ,i da svu srecu života,jedini smisao života nalazi sad samo u tome da vidi nju i da je cuje."
    Neprestano se secao svih poza u kojima ju je video,svih njenih reci,u njegovoj mašti stvarale su se slike buducnosti koja može doci,i zbog koje mu je obamiralo srce.
    Anina bolest posle porodaja pogada Vronskog u toj meri da sav ocajan place; još više ga pogada plac Alekseja Karenjina i njegovo potpuno praštanje Ani i njemu."Osecao se postiden,unižen,kriv,i lišen mogucnosti da spere svoje uniženje".Osecao je njegovu visinu i svoje uniženje,njegovu pravednost i svoju nepravdu.Sve to je ucinilo da svoj poraz u ljubavi i životu razreši samoubistvom-pucao je u sebe.Prezdravio je,zatekao Anu živu,potpuno joj se predao.Podneo je ostavku u puku i otputovao sa njom u inostranstvo.
    Opet pocinju nesuglasice .Vronski je bio na dvostrukim mukama:Ana je postajala sve nervoznija, njegov trud da održi sklad bio je sve uzaludniji.Pokušace da umiri njenu bolesnu ljubomoru koja je želela da ga sputa,da ga zadrži u kuci,da nigde ne odlazi.
    Lik Vronskog je bio neophodan da bi se izgradio siže o udatoj ali izgubljenoj ženi.U romanesknoj prici on je više žrtva Aninih hirova nego što je vinovnik njene nesrece.Njegova greška je u tome što je sebi dopustio ljubav prema udatoj ženi.
    KARENJIN
    Aleksej Karenjin ulazi u romanesknu pricu istovremeno kada i Ana Karenjina.Pisac ga ne zapostavlja,skoro paralelno prati Anu i njega.Karenjin se sagledava i sa tacke gledišta Ane Karenjine, Stive Oblomskog ,Serjože,posluge.
    On je radan,posvecen poslu,odgovoran; iako ima visoku državnu funkciju nije birokrata.Odgovoran je i stabilan: nije izbegao ženidbu sa mladom devojkom a mogao je jer je bio na vlasti.Porodica je za njega životni princip;za ocuvanje porodice i porodicnog ugleda spreman je da prede preko Anine avanture. On je stalno bio spreman da preko svega prede cutke, a kada je Ana pocela da mu prkosi i vreda ga , spreman je da uzvrati ravnom merom-da joj ne da razvod i time joj onemoguci brak sa Vronskim.
    Karenjin je ne srecan covek.On je ucinio Anu nesrecnom jer se udala za starijeg coveka-ali to nije bila njegova volja, njegova ženidba nije bila prisila nego moralni cin odgovorna i poštena coveka.U mnogim situacijama Aleksej Karenjin je po moralnoj doslednosti i nesebicnosti iznad Ane Karenjine.
    LJEVIN
    Lik Konstantina Ljevina ostvaruje se u romanu na tri plana:intimnom,društvenom i filozofskom.Na intimnom planu je ljubav prema Kiti, poraz u toj ljubavi,razocaranje,oživljavanje ljubavi,borba za Kiti,brak.
    Na društvenom planu Ljevin je seoski plemic: živi na selu,bavi se gazdinstvom, teži da unapredi rad na zemlji,prezire državnu službu.
    Na filozofskom planu Ljevinov lik se ostvaruje kroznjegove misli o životu i svetu i kroz moralne dileme koje ga muce od pocetka do kraja romaneskne price.

    Verzija II

    Lav Nikolajevic Tolstoj
    Ana Karenjina

    Leo Nikolaievic, Grof Tolstoj roden je blizu Moskve 28.08.1828. godine u staroj aristokratskoj obitelji. Ostao je siroce u devetoj godini ivota, odgojen je i obrazovan kod tetke. Godine 1844. upisao je Sveucilište Kazan gdje je na njega veliki utjecaj izvršio fancuski pisac Jean - Jacques Rousseau. Napustio je sveucilište 1847. godine bez diplome.
    Iz njegovih dnevnika poznato je da je Tolstoj bio podijeljen u sebi: lako se odavao potpuno ludim provodima, imao je osjecaj krivnje i nije znao zašto. Sit gradskog zivota, odlazi na selo gdje seljaci ne prihvacaju njegove oklone "jer im nije jasno zašto bi plemic zelio pomoci seljacima. Neshvacen i razocaran, vratio se u Moskvu gdje provodi još dvije godine ziveci na visokoj nozi". Njegovi dnevnici pokazuju ga kao neumornog mladica u potrazi za kockanjem i nocnim provodima sa zenama. Njegova karijera kao pisca pocinje 1852. godine. Godine 1851. ukljucio se u rat prateci svoga brata Nikolaia.
    Vojsku napušta 1855. godine i tada putuje po Europi. Tolstojev brat Nikolai umire 1860. godine od tuberkuloze i tom tragedijom Tolstoj biva duboko pogoden. Kasnije je smrt Nikolaia Tolstoj rekonstruirao u svom djelu Ana Karenjina "i to u liku Levinovog brata, koji se isto tako zvao Nikolai".
    Godine 1862. Tolstoj je ozenio Sonju Andejevnu Behr. Od tada piše svoja najznacajnija djela: "Rat i mir" od 1864. do 1869. godine, a "Anu Karenjinu" završio je 1876. godine. U svojim knjigama Tolstoj se uvelike sluzio vlastitim iskustvima, ali i iskustvima drugih oko sebe. To je najbolje vidljivo u "Ani Karenjinoj".
    Izjavio je da je oduvijek zelio napisati knjigu o suvremenom zivotu. Brak bi bio glavni problem, a preljub zaplet radnje. Upravo to ostvario je u svom remek-djelu "Ana Karenjina". Preljub je grijeh koji je i sam Tolstoj ucinio i tako napustio dijete, a kasnije se osjecao krivim zbog toga cina. Sve se to jasno vidi i u glavnom liku, u Ani Karenjinoj. Anom je Tolstoj zelio pokazati svoju tamnu stranu. Likom Levina prikazao je sebe, a lik Kiti je zapravo ogledalo njegove zene Sonje.
    Mnogi citatelji smatraju Tolstoja jednim od najvecih gospodara u oslikavanju psihološkog portreta pojedinog lika. Kasnije Tolstojeve knjige postaju sve konzervativnije i religiozne.
    U svojim posljednjim godinama Tolstojevo pamcenje ozbiljno zakazuje i pati od cestih napada prilikom kojih gubi svijest. Tada bi zapitkivao pitanja o svojim rodacima koji su preminuli prije nekoliko desetljeca. Mjesec dana nakon jednog od napada, 20. studenoga, 1910. godine, Tolstoj je umro u malom gradu Astapovo, nakon što je konacno odlucio otici iz Jasaje Poljane - sela u kojem je zivio.
    Leo Tolstoj bio je covjek mnogih cinova - vojnik, seoski plemic, pisac, ucitelj, kriticar itd. Cijelog zivota bio je borac i plivao protiv struje, ali isplatilo se jer se njegova djela danas smatraju pravim majstorskim ostvarenjima. "Ana Karenjina" svakako je njegovo najbolje i najvaznije djelo koje današnji citatelji i dalje smatraju uzbudljivim i vaznim.
    "Ana Karenjina" sadrzi dvije paralelne radnje koje se zbivaju istovremeno. Jedna radnja prati lik Ane Karenjine, a druga govori o Levinu i njegovim problemima. Velikim dijelom knjige te dvije radnje odvijaju se odvojeno i tek na kraju knjige spajaju. Na temelju te dvije radnje mozemo zakljuciti više tematskih slojeva.
    Tematski gledano putevi Ane i Levina su u kontrastu. Ana je u potrazi za osobnim zadovoljstvom, kroz romanticnu ljubav iako bi to znacilo da treba uciniti grijeh - preljub; Levinov cilj je osnovanje obitelji kroz brak, odnosno duševno zadovoljavanje. Tako je Tolstoj opisao idealan brak i onaj u kojem zivi grijeh. Mislim da je i osnovna tema djela brak. Pratimo lik Ane Karenjine od pocetka gdje se prikazuje kao dobra majka, vjerna zena i dobra prijateljica prihvacena od društva. No, upoznavanjem s grofom Vronskim pocinje pad njene licnosti, njene naravi. Ona se strasno zaljubljuje i cini preljub s Vronskim koji ju takoder strasno obozava. Tu pocinju bracni problemi Ane i njenog muza Alekseja Karenjina. Ana i Karenjin nemaju niti malo romanticnosti, uzbudenja, niti seksualnih iskustava u braku koja bi mogla zadovoljiti zenu poput Ane. Zato se Ana odlucuje na preljub, i smatra da preljub ne šteti nikome ako se pravilno izvede. S druge strane radnje pratimo odnos Levina i Kiti. Tolstoj taj brak smatra idealnim, jer je to brak izmedu dvije osobe koje se medusobno vole i poštuju, te slazu oko svega. U braku s Karenjinom, Ana je rodila i sina Serjozu. Tema majke odnosno uloge zene u liku Ane Karenjine postavlja mnoga pitanja. Ana je u pocetku vrlo dobra majka, Serjoza ju jako voli i ona voli njega najviše na svijetu. Mislim da je ljubav uništila pravu licnost Ane Karenjine. Mnogi kriticari rekli su da je Ana otkrila svoje pravo lice upravo preljubom, no ja se ne slazem s time. Ana je kroz ljubav izgubila osjecaj stvarnosti, nije mislila racionalno vec srcem, a srce joj je bilo u velikom mraku Vronskoga. Ana se mijenja, postaje vrlo ljubomorna na Vronskog, biva izbacena iz društva jer zivi u grijehu, a jedino joj Doli dolazi u posjet. Strasti izmedu Ane i Vronskog postaju njihova bol i propast. Na kraju Ana ne ostvaruje svoj cilj, ne pronalazi svoju srecu i oduzima si zivot. No, tim cinom ipak je ostvarila dio svoga cilja, nanijela je bol osobi za koju je smatrala da je glavni krivac njenim patnjama, nanijela je bol Vronskome. Dala mu je svoj osjecaj krivnje, da i on osjeti kako je to. Levin, kontrastno Ani, uspijeva u potrazi za srecom i zivi sretno s Kiti.
    Vrijeme radnje ovog Tolstojevog djela jest njegova suvremenost, a to je druga polovica 19. stoljeca (oko 1870. godine). Mjesto radnje ovisi o samim likovima i njihovim kretanjima. Oni se krecu iz sela u grad, iz grada u selo (Petrograd, Moskva, selo blizu Moskve). Glavna pripovijedacka tehnika je tzv. "sveznajuci govornik", odnosno, to je sam Tolstoj. Tolstoj izrazava svoje vlastito mišljenje, a time manipulira našim, kroz svoje likove. Levin, koji je u biti Tolstoj, je glasnogovornik Tolstoja. Ana, iako ima mnogo osobina kojima se Tolstoj divio, otišla je izvan njegova shvacanja svijeta i zato ju je uništio. Tolstoj je zivot shvacao kao jedan dio zatvorenog kruga - rodenje, zivot, smrt, i to mora tako biti. Kroz brojne monologe u djelu, Tolstoj opisuje u detalje misli i osjecaje svojih likova. Na primjer, na balu gdje Ana osvaja srce Vronskoga, izvor gledišta je Kiti, a ponekad se mijenja taj izvor gledišta radi postizanja vece dramaticnosti price.
    Osim dvije osnovne radnje koje se zbivaju paralelno izmedu Ane i Levina, postoji još jedna manje vazna za glavni tijek dogadaja. To su kucne nesuglasice te financijske i obiteljske svade obitelji Oblonskih (Doli i Stiva). Sve te price odvijaju se u vremenu kronološkim slijedom i s obzirom na kronološki slijed Tolstoj prebacuje radnju s jedne price na drugu.
    "Ana Karenjina" komponirana je u dvije knjige. Svaka knjiga sastoji se od cetiri dijela. U prvoj knjizi pratimo upoznavanje s likovima i zaplet u radnju (Ana ostavlja Karenjina da bi zivjela s Vronskim; Levin se zarucuje s Kiti). U drugoj knjizi dolazi do vrhunca radnje kada Ana gubi kontrolu nad svojim osjecajima, te osuduje Vronskog, što na kraju dovodi do tragicnog samoubojstva.
    U djelu pratimo sedam najvaznijih likova koji utjecu više ili manje na tijek dogadaja. To su Ana Arkadjievna Karenjina, Alekseji Kirilovic Vronski, Konstantin Dmitric Levin, Katarina Aleksandrovna Levina (Kiti Šcerbacka), Aleksej Aleksandrovic Karenjin, Stjepan Arkadjic Oblonski - Stiva, Darija Aleksandrovna Oblonski (Doli).
    Sigurno je da su dva najvaznija lika u djelu Ana Karenjina i Levin. Ana Karenjina je tamna strana Tolstoja. Poput Ane i Tolstoj je ucinio preljub i tako napustio dijete, i nakon toga osjecao veliku krivnju.
    Njegova smrtna kazna za Anu Karenjinu zapravo je njegovo iskupljenje za svoj vlastiti grijeh. Anu mozemo promatrati zajedno s Doli i Kiti. Tolstoj smatra da je glavna funkcija seksualnih odnošaja radanje djece, a ne osobno zadovoljstvo. Doli i Kiti uklopile su se u njegovo mišljenje jer one su dobre zene i majke prije svega ostalog. Ana, s druge strane, smatra seks kao osobno zadovoljstvo, i boji se imati još djece s Vronskim jer bi tako mogla oslabiti i izgubiti upravo to osobno zadovoljstvo. Odkad zivi s Vronskim, odnosno u grijehu, biva odbacena od društva. Vronski se zeli vratiti svakodnevici i obicnom zivotu, što Ana tumaci kao uvredu prema njoj. Od tada pocinje sumnjati u ljubav Vronskoga, koji je uistinu i dalje zaljubljen u nju. No, mislim da ta sumnja dolazi iz Aninog osjecaja krivnje i odbacenosti te zelje za osvetom. Podsvjesno, Ana optuzuje Vronskog za nešto što sebi ne moze oprostiti - napuštanje svoga sina Serjoze. Vronski zeli nastaviti zivjeti normalnim zivotom, i zeli da Ana bude s njim jer ju voli, no Ana zbog njegove zelje za svakodnevicom postaje sumnjicava i osvetljiva prema njemu. Ne moze se pomiriti s cinjenicom da je napustila sve za što je zivjela, da bi postala necija svakodnevica. Žedna i gladna zbog izgubljene energije, Ana trazi nešto od Vronskog za svoju zrtvu, za svoje napuštanje voljenog sina. No, spoznaje da od Vronskog sve manje i manje moze dobiti te se odlucuje na osvetu. Ana pada u ocaj i to je vidljivo iz njenih sitnih lazi, poruka, ucjena, pisama upucenih Vronskom. Neprestano se svada s Vronskim, upada u histericna stanja, a nocu uzima morfij. Anu Karenjinu pisac nam predstavlja kao pametnu, razboritu, obiteljaski sredenu, vrlo lijepa izgleda kojim svih ocarava. "ispricao se i zaputio u vagon, ali ocuti prijeku potrebu da je još jedanput pogleda - na zbog toga što je bila veoma lijepa, ne zbog one finoce i skromne gracije što se zapazala u cijeloj njenoj pojavi, nego zbog toga što u izrazu milolika lica, kad je prošla mimo njega, bijaše nešto narocito umiljato i njezno.

    Kad se on osvrnuo, i ona je okrenula glavu. Blistave, sive oci, što su se od gustih trepavica cinile tamnijima, prijateljski se pazljivo zaustave na njegovu licu... U tom kratkom pogledu Vronski stize zapaziti suzdrzanu zivahnost što je poigravala na njenom licu i titrala medu blistavim ocima i jedva primjetnim smješkom od kojega su joj se nadimale rumene usne. Kao da je višak necega tako prepunjavao njeno bice da se mimo njenu volju iskazivao cas u bljesku pogleda, cas u smiješku. Hotimice je pogasila svjetlost u ocima, ali je ona i mimo njenu volju svijetlila ujedva primjetnu smiješku."

    "Bila je divna u svojoj jednostavnoj crnoj haljini, divne joj bjehu pune ruke s narukvicama, divan cvrst vrat s niskom bisera, divna kovrcava kosa u ponešto poremecenoj frizuri, divne graciozne lake kretnje malenih nogu i ruku, divno joj lijepo lice u svojoj zivahnosti; ali bješe nešto uzasno i okrutno u njenoj divoti."
    Vronski je vrlo odlucan u ljubavnom zivotu s Anom. On se zeli ozeniti njome i zivjeti obiteljskim zivotom. Odbacuje svoje snove o karijeri u sluzbi vojske, samo da bi bio s Anom. On je zreliji u razmišljanju od Ane jer je sposoban odvojiti racionalno razmišljanje od emocionalnog. Mnogi kritiziraju Vronskog što nije inzistirao da Anu prihvate u društvo, jer ipak, Anini prijatelji su i njegovi. Društvo ne kaznjava Vronskog kao što kaznjava Anu što zivi s njim. On ne moze shvatiti Aninu bol jer ju sam ne prozivljava. S Anom je u tim trenucima teško zivjeti. No bez obzira na njenu ljubomoru, narav, i njene suze, Vronski ju i dalje voli, ostaje joj vjeran, i ne pomišlja da ju ostavi. No, što se Vronski više vracao onom što zaista je, svojoj obicnosti i svakodnevici, Ana je smatrala sve to nepoštenim prema njoj samoj. Jer, upravo je on bio taj koji joj je uskratio da zivi kao obicna zena. Vronski je svoje pravo na obican i društveni zivot zelio zadrzati, ne shvacajuci bol, zavist i osvetoljubivost Ane, koja ga je baš zbog toga progonila. Ana je sve ocajnije spoznavala da je prevarena obmanuta i izigrana. Osjecajuci da Vronskom postaje navika, teret ili fizicka potreba, reagirala je osvetoljubivo i ogorceno. I tako je Ana uništila svoj zivot iz ciste osvetoljubivosti, jer svojim uništenjem razorila je i zivot Vronskog koji ostaje opterecen osjecajem krivice. Ana je zeljela da Vronski osjeti ono što se u njoj dogadalo, i Vronski je dio toga osjetio. Na kraju vidimo da se Vronski ponovo vraca vojsci i ratu protiv Turaka. Postavlja se pitanje da li je to samo odlazak u smrt, u casno samoubojstvo ili je Vronski ipak odlucio nešto uciniti sa svojim zivotom nakon svega?
    Vronskog je najbolje prikazao Stiva u svom citatu: "Silno je bogat, lijep, jakih veza, krilni adutant i uza sve to - vrlo je drag, dobar momak. I još više nego naprosto dobar momak. Koliko sam ja ovdje o njemu doznao on je obrazovan i vrlo pametan; to je covjek koji ce daleko dotjerati."


    Fizicki izgled Vronskog: "Vronski je bio onizak, cvrsto graden tamnoputac, dobrodušna i lijepa, neobicna i mirna i odlucna lica. Na njegovu licu i pojavi, od kratko podšišane crne kose i svjeze obrijana podbratka do nove novcate uniforme, sve bijaše jednostavno i ujedno otmjeno."


    S druge strane pratimo lik Levina i njegove probleme, kako ljubavne, tako i poslovne.
    Levin je junak Ane Karenjine. "U biti, neki citatelji vjeruju da je lik Ane stvoren uglavnom radi isticanja Levinovog superioriteta. Gdje se Ana histericno mijenja da bi postigla savršenu ljubavnu vezu, Levin nastoji pronaci suvislost u zivotu i smrti, ljubavi i poslu; Ana je portret poremecenja uma; Levin pronalazi sklad s ljudima oko sebe. U Ani vidimo moralni slom gradskog društva; u Levinu, vidimo Tolstojeve nade za buducu Rusiju."

    Kroz nekoliko dana Levinov se pogled na svijet mijenja. Dok njegov brat Nikolai umire, on smaha da smrt uzima svako znacenje zivotu i da je Bog koji dopušta smrt zao. No, poslije vjencanja s Kiti, smrti njegova brata i rodenja sina, Levin shvaca zivot na drugaciji, religiozniji nacin i ne boji se više smrti. Levin Kiti moze ponuditi siguran zivot, ali ne moze joj dati romanticnu avanturu i strast kakvom zraci Vronski. Kada ju je zaprosio prvi puta, Kiti ga je odbila jer se nadala da njeno srce pripada Vronskom. Nakon što je odbijen, Levinu se budi nesigurnost u sebe, još veca od one kad ju je zaprosio: "...Ali Levin bijaše zaljubljen, i zato mu se cinilo da je Kiti u svakom pogledu takvo bice ponad svega zemaljskoga, a on da je takav niski zemaljski stvor da ne bi moglo biti ni pomisli o tome da bi ga drugi, a i ona sama, ocijenili kao nje dostojna." Tada više nije znao što uciniti i umjesto da trazi razlog negativnog odgovora i da ostane u igri, on se povlaci, odlazi na selo i trazi svoj mir u razvijanju poljoprivrede i gospodarstva. Kiti je za razliku od Levina odbijanje primila na drugaciji nacin. Ona je razocarana što Vronski više ne pokazuje zanimanje za nju, što ju nije zaprosio. No, Vronski nije ni imao namjeru zaprositi Kiti: On nije znao da njegovo ponašanje prema Kiti ima odredeno ime, da je to zavodenje gospodica bez zenidbene namjere i da je to zavodenje jedan od ruznih postupaka koji je uobicajen medu istaknutim mladim ljudima kao što je on (...) da je mogao saznati da ce Kiti biti nesretna ne uzme li je za zenu, veoma bi se zacudio (...) nije mogao povjerovati da bi ono što je njemu, a pogotovo njoj, pruzalo tako velik i lijep uzitak moglo biti ruzno. Još manje bi mogao povjerovati u to da se mora ozeniti. "Kiti tada oboljeva, te s obitelji odlazi na putovanje da se smiri i razmisli što zeli. Odlucuje da se zeli udati za Levina, i tako bude. Fizicki opis Kiti: Kad je mislio o njoj (Levin), mogao ju je svu sebi zivo predociti, posebice drazest one sitne plavokose glavice s izrazom djecje jasnoce i dobrote, tako slobodno smještene na visokim djevojackim ramenima. Djetinjatost izraza njena lica u skladu s tananom ljepotom stasa sacinjavale su njenu posebnu divotu koju je on i te kako shvacao; ali ono što je neocekivano vazda iznenadivalo na njoj, bijaše izraz njenih ociju, blagih, mirnih i iskrenih, a posebno njen smiješak koji je Levina stalno prenosio u carobni svijet ... svoga ranog djetinjstva. "Kiti i Levin zive sretno, i kasnije imaju sina. Kiti se savršeno uklopila u obiteljski zivot: Kiti pronalazi svoju najvecu srecu u ulozi zene i majke, ulozi koju je Tolstoj najviše cijenio. Potpuno sigurna u sebe, ona unosi sklad u svoj dom i mir Levinovoj duši. Ima veliko poštovanje prema ljudskom krugu rodenja, zivota i smrti, i ne boji ga se. Iako ne uvijek dobro shvacena, Kiti je vrlo pametna i jako realna. Ima veliku vjeru i povjerenje u dobrotu Boga.
    "Aleksej Aleksandrovic Karenjin je jedna vrlo neromanticna i pomalo dosadna osoba. Stalno gleda na sat, i uvijek ima unaprijed izracunato što i kada treba uciniti, što ga cini vrlo predvidljivim. Njegov odnos prema Ani u braku cisto je formalan, i njihov je brak dosadan i monoton, što Anu cini zeljnom uzbudenja, zeljnom prave i shastvene ljubavi. Pošto društvo ima veliki utjecaj na Karenjina, cini se da upravo društvo i upravlja njegovim postupcima. Njemu je vaznije što ce drugi govoriti o njegovu braku, nego njegova vlastita sreca. On je kontrastan lik Levinu što se tice religije. Dok Levin na kraju pronalazi Boga u sebi, Karenjin cini upravo suprotno jer njegovo kršcanstvo slabi, te postaje laki plijen Lidije Ivanovne, zene koja koristi svoju tzv. religiju kao sredstvo zadrzavanja Karenjina blizu sebe, i dalje od Ane. Karenjin je na kraju zeljan osvete.
    Treca strana price govori o odnosima Doli i Stjepana Arkadjica - Stive. Stjepan Arkadjic bio je nevjeran prema svojoj zeni Doli i samim time zapocinje knjiga. Nakon razgovora s Anom, ona prihvaca Stivu natrag u svoj zivot. Zahvaljuje joj se rijecima: "Upamti Ana: ono što si ti za mene ucinila nikad necu zaboraviti. I upamti da sam te voljela i da cu te uvijek voljeti kao najboljeg prijatelja." Doli kasnije i potvrduje te rijeci jer ona ce jedina posjecivati Anu nakon što je svi izbace iz društva. Kasnije veza izme u Ane i Stive postaje ponovo krhka: Spona što ju je Ana napravila pokazala se krhkom, te je porodicna sloga opet napukla na onom istom mjestu. Niceg odredenog nije bilo, ali Stjepana Arkadjica gotovo nikad nije bilo, a slutnje o nevjeri postojano su mucile Doli, i ona ih je sad odgonila od sebe bojeci se prozivljenih muka ljubomore. Prva provala ljubomore, jedanput prozivljena, više se nije mogla pojaviti, pa cak ni otkrice nevjere ne bi više moglo na nju onako djelovati kao prvi put. Takva bi je otkrica sada samo lišila njenih porodicnih navika, te je dopuštala da je vara preziruci zbog te slabosti njega, a ponajviše sebe. "Stiva je bio uvijek veseljak, osoba puna šarma, ali i nevjere. Voli dobru gozbu i pice, muziku, zabavu, ali ipretjerano budi zanimanje za zene. Svi vole Stivu u društvu jer uvijek podize atmosferu, i izazive smijeh. On nikada nije namjeravao niti moze biti vjeran Doli, zeni koja ga uistinu voli. No, ne moze si pomoci - jednostavno je takav. Stiva ima još jednu lošu osobinu, a to je kockanje. Godinama je zivio "na visokoj nozi " i tako potrošio svoj novac, a sada pocinje uzimati i novac od Doli, novac koji joj je naslijedila, za isplacivanje svojih kockarskih dugova. No bez obzira na sve, Doli Stivu uvijek voli, a i Stiva voli nju.
    Na Anu Karenjinu" mozemo postaviti više teza, no vjerojatno je najvaznija ona koja ukljucuje lik Ane Karenjine, odnosno pitanje: da li je Ana Karenjina bila dobra zena? Odgovor bi bio jednostavan, naravno da nije, i time bi ova teza jednostavno bila negativna, no to je vrlo plitka i nepromišljena osuda. Ana Karenjina je zena vrlo snaznih strasti, no te strasti su zarobljene u kuci Karenjina, i Ani ne preostaje ništa drugo nego potraga za oslobadanjem te zarobljene osobe. Ona u pocetku odbija Vronskog i ne zeli imati vezu s njim, no upornost Vronskog, a i ta Anina zelja za oslobadanjem tjeraju je na preljub. Tim cinom ona se oslobada i postaje sve ono što s dosadnim i predvidljivim Karenjinom nije mogla biti. No, zbog pretjerane ljubavi i neracionalnog razmišljanja Ana polako gubi kontrolu nad svojim osjecajima, i nekad mirna i uvijek stabilna Ana, postaje sada vrlo histericna, posesivna i sumnjicava osoba. To je dovodi i do samoubojstva. Ja mislim da je Karenjin glavni krivac svemu što se dogodilo. Ana i Karenjin vjencali su se ne iz ljubavi vec zato što je tako bilo uredeno. Život s Karenjinom dosadan je i Ana nije imala što drugo uciniti nego osloboditi svoj pravi karakter, svoju osobnost, strast i ljubav. Ova teza afirmativna je, jer mislim da problem nije u Ani, nego u Karenjinu. Karenjin je taj koji nije bio dobar muz (predvidljiv, dosadan, neromantican, uvijek zaposlen, vrijeme je novac" mu je vjerojatno glavni moto). Necemo smatrati "Anu Karenjinu" umjetnickim djelom; smatrat cemo je dijelom zivota. Dio zivota i je. Tolstoj je uspio opisati suvremeni zivot i ljude koji su nam bliski na jedan vrlo jednostavan nacin. Njegovi likovi isti su kao i ljudi koje susrecemo svaki dan u zivotu, i zato je njegovo djelo tako jednostavno i dostupno svima. On je svaki lik u djelu okarakterizirao na sve moguce nacine - psihološki, moralni, estetski, socijalni... i time ih ucinio svakim za sebe vrlo posebnim, i u nama time budi naše vlastito rasudivanje - tko je dobar, tko je loš. Obicno smo se uvijek susretali s likovima koji su sigurno ili negativni ili pozitivni, ali ovaj puta svi se cine pozitivnim u pocetku, no kasnije svaki citatelj dobija svoju sliku o pojedinom liku. Mislim da je Tolstoj prvi pravi pisac koji je otkrio realizam i upotrijebio vrijeme kao glavni faktor radnje. Tolstojevo remek-djelo dio je zivota, kako njegovoga tako i našega. Tolstoj je izvanredno znao opisati psihološke osobine svojih likova i citajuci djelo moze se vidjeti istina o ljudskoj naravi, o tome kakvi ljudi zaista jesu, a tim iskustvom mislim da mozemo bolje razumjeti ljude sa slicnom sudbinom kao na primjer Ana, Levin, Vronski i drugi. Konacan zakljucak je samo dvije rijeci: remek-djelo.

    Likovi:

    Ana Karenjina je žena Alekseja, majka Serjože i elegantna dama. No ipak njezin izgled ne upućuje ni na jedno od toga troje. Njezina smirenost i jednostavnost skriva svjet unutarnjih sukoba. U jednom trenutku osjeća strasnu ljubav u drugom trenutku mrzi muža. Raspeta je između pokazivanja ljubavi prema Vronskom i spašavanju svoje budućnosti sa svojim detetom, svojim glasom u društvu, svojom vezom s mužem… I kako god pokuša rešiti svoje proibleme uvjek se nađe na ishodištu, s puno ambivalentnih ciljeva i sve manje vremena i volje da pravilno i mudro odluči. U skladu s tim i njezine emocije i ponašanje, mjenjaju postave, kao što se kulise mjenjaju u kakvom kazalištu između činova.

    Aleksej Vronski je sin grofa Kirila Vronskog, sjajan primjerak mlade generacije petrogradske aristokracije. Obrazovan je i pametan, a ponaša se grubo i rasipno, trčeći za devojkama, koje je cilj zavesti a ne voljeti, voli provode jer ga zabavljaju i ne želi prihvatiti odgovornost.

    Ana po prvi put u njegovu životu znači cilj, prvu stvarnu ljubav, i zato ga činjenica da je sve to ostavio zbog Ane i isto tako njezina sve veća hladnoća potiskuje u depresije i u rezignaciju.

    Levin je sušta suprotnost Vronskom i ima sasvim drugačiju životnu filozofiju. On se u potpunosti posvećuje svojim emocijama i čini ih dugotrajnim, a ne prihvaća kratkotrajne užitke. Čestit je stidljiv, ne ponaša se kao snob, a ipak je čvrsta osoba. Nakon prvog Kitinog odbijanja povlači se na selo u sebe, da prikupi snagu. U principu je on dobar čovjek i dobar muž i brine se za svoju okolinu, te je na neko način oličenje Tolstoja.

    Kiti je Levinova žena, oličenje dražesne devojčice, koketne naivke, koja je u stvari više dete nego žena. Poraz u Vronskom prima jako teško, ali preboljeva i odrasta u pravu ženu, kaja shvaća prave životne vrednosti.

    Tolstojevi likovi su kompleksni i neretko teški. Komuniciraju putem monologa i dijaloga u kojim su skrivene sve ozbiljne misli velikog pisca.

    Mjesto i vreme radnje:

    Rusija oko 1870. godine.

    Klikni link za celu knjigu
     
  5. Coiska

    Coiska Hoyas Legend

    Postova:
    22.916
    Zahvala:
    893
    Lokacija:
    Kenija - Nacionalni park Tsavo facam nosorozi
    Hasanaginica(analiza pesme)

    Hasanaginica(analiza pesme)

    Rezime:

    Balada Hasanainica je jedna od naših najljepših narodnih balada, a Hasanaginica je jedan od najljepših likova naše književnosti. U pjesmi je opisana tužna sudbina žene koju muž bezdušno tjera zbog toga što od stida nije mogla da ga posjeti dok bio ranjen. Hasanaginica nije obišla muža iz patrijarhalnih razloga, zato što su to nalagala pravola toga doba. Žena tog vremena nije smjela da pokazuje osjećanja prema mužu i nije se smjela kretati izvan kuće.

    Iako mučena željom da obiđe muža hasanaginica ostaje dosljedna pravilima i ostaje kod kuće smatrajući to ispravnim. No, Hasanagi proradi muška sujeta i osjećanje muške nadmoćnosti i pravo da upravlja životom žene i njenom sudbinom i odlučuje da je otjera. Hasanaginica je pogođena njegovom odlukom i to je za nju velika sramota. U njenoj čistoj, nevinoj duši odvija se prava drama. Ispunila je očekivanja i kao žena i kao majka a opet je napustila svoju djecu, svog muža i dom.

    Kroz lik Hasanaginice prikazana je nemoć žene pred normama tog društva. Ona nije imala prava da odlučuje o svom životu. NJenu sudbinu su krojili njen muž i brat. U svojoj nemoći da nešto mijenja njeno srce puca. Hasanaginica je jedan od najsvjetlijih i naj tragičnijih likova naše književnosti. Ona zadovoljava sve norme tadašnjeg društva i u tom savršenstvu doživljava tragediju. Iz njenog lika izbija i snaga ličnosti i slabost žene, nježnost majke čije srce nije izdržalo gubitak doma. Lik Hasanaginice svijetli kao svetionik u našoj i sjetskoj literaturi.

    Hasanaginica je narodna balada, koja je nastala između 1646. i 1649. u Imotskoj krajini i prenosila se sa kolena na kolena po Imotskom i okolini, postojeći tako u usmenom obliku, dok ju nije zapisao 1774. godine italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis nazivajući je „morlačka balada“ (morlačka ili ilirička). Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi „Put po Dalmaciji“. Od tog trenutka su se počeli nizati prevodi ove pesme na raznim svetskim jezicima. Veliki umovi toga vremena kao Gete (1775), Valter Skot (1798.), Aleksandar Sergejevič Puškin (1835), Adam Mickijevič (1841) su samo neka od imena koja su prevodila „Hasanaginicu“.

    Odlomak:

    "Oblazi ga mati i sestrica,
    A ljubovca od stida ne mogla.
    Kad li mu je ranam' bolje bilo,
    On poruči vjernoj ljubi svojoj:„Ne čekaj me u dvoru b'jelomu, „Ni u dvoru, ni u rodu momu." Kad kaduna r'ječi razumjela, Još je jadna u toj misli stala Jeka stade konja oko dvora; Tad' pobježe Hasanaginica, Da vrat lomi kule niz pendžere; Za njom trče dv'je ćere djevojke: „Vrati nam se, mila majko naša! „Nije ovo babo Hasan-aga. „Već daidža Pintorović beže." I vrati se Hasanaginica, Ter se vješa bratu oko vrata: „Da moj brate, velike sramote! „Gdje me šalje od petero djece." Beže muči, ništa ne govori, Već se maša u džepe svione, I vadi joj knjigu oprošćenja, Da uzimlje potpuno vjenčanje, Da gre s njime majci u natrage. Kad kaduna knjigu proučila, Dva je sina u čelo ljubila, A dv'je ćere u rumena lica, A s malahnim u bešici sinkom, Od'jelit' se nikako ne mogla, Već je bratac za ruke uzeo I jedva je s' sinkom rastavio, Ter je meće k sebi na konjica, S njome grede dvoru bijelomu. U rodu je malo vr'jeme stala, Malo vr'jeme, ni nedjelju dana, Dobra kada i od roda dobra, Dobru kadu prose sa svih strana, A najviše Imoski kadija. Kaduna se bratu svomu moli: „Aj tako te ne želila, braco! „Nemoj mene davat' ni za koga, „Da ne puca jadno srce moje „Gledajući sirotice svoje."

    Ali beže ništa ne hajaše, Već nju daje Imoskom kadiji. Još kaduna bratu se moljaše, Da napiše listak b'jele knjige, Da je šalje Imoskom kadiji: „Djevojka te l'jepo pozdravljaše „A u knjizi l'jepo te moljaše: „Kad pokupiš gospodu svatove, „I kad poćeš njenom b'jelu dvoru, „Dug pokrivač nosi na djevojku, „Kada bude agi mimo dvora, „Da ne vidi sirotice svoje." Kad kadiji b'jela knjiga doće, Gospodu je svate pokupio, Svate kupi, grede po djevojku. Dobro svati došli do djevojke, I zdravo se povratili s njome; A kad bili agi mimo dvora, Dv'je je ćerce s pendžera gledahu, A dva sina pred nju izhoćahu, Tere svojoj majci govorahu: „Svrati nam se, mila majko naša! „Da mi tebe užinati damo." Kad to čula Hasanaginica, Starješini svata govorila: „Bogom brate, svata starješina! „Ustavi mi konje uza dvora, „Da darujem sirotice moje." Ustaviše konje uza dvora. Svoju djecu l'jepo darovala: Svakom sinu nože pozlaćene, Svakoj ćeri čohu do poljane; A malomu u bešici sinku, NJemu šalje uboške haljine. A to gleda junak Hasan-aga, Pak dozivlje do dva sina svoja: „Hodte amo, sirotice moje! „Kad se ne će smilovati na vas „Majka vaša srca kamenoga." Kad to čula Hasanaginica, B'jelim licem u zemlju udrila Uput se je s dušom rastavila, Od žalosti gledajuć' sirote.

    I Srbi i Bošnjaci i Hrvati smatraju Hasanaginicu svojom narodnom baladom.

    Bilješka o pesniku:

    Ovo je narodna pesma.

    Vrsta pesme:
    Lirsko – epska pesma, Balada

    BALADA je mešovita književna vrsta u kojoj se sedinjuju lirski, epski i dramski elementi.

    Tema pesme:
    Tema pesme je tragična sudbina Hasanaginice

    Vrijeme radnje:

    Za vreme rata s Turcima

    Kratak sadržaj:

    Sve počinje kako je junak Hasanaga ranjen u ratu, a žena ga ne posećuje, jer je u to vrijeme bilo sramota da žena izlazi iz svoga dvora.

    Zato se Hasanaga razljutio i rekao ženi da kada se vrati kući da ga ne čeka, nego da ode iz dvora. Ona se rastuži jer će morati ostaviti petero dece. Na to dođe njezin brat Pintarović – beg i da ju udati za imatskog kadiju. No ona je i dalje voljela Hasanagu. I rekla je bratu da kad će se udavati da preko nje stavi bijelu plahtu da ne mora gledati svoju jadnu decu. No Hasanaga je prepoznao Hasanaginicu ispod plahte, te je rekao da ima srce kameno zato jer se neće smilovati deci. Kad je Hasanaginica to čula umrla je od tuge.

    Glavni likovi:
    Hasanaga, Hasanaginica, Pintarović beg i Imotski kadija

    Karakterizacija glavnih likova:

    Hasanaga: on je ljut jer ga žena nije htela posećivati, ali on je i junak vidimo po tome jer je u boju.
    Pintarović – beg: on je dobar, ljut, ponosan, brzoplet voli svoju sestru…
    Hasanaginica: dobra, voli decu i muža, jadna, tragična
     
  6. Coiska

    Coiska Hoyas Legend

    Postova:
    22.916
    Zahvala:
    893
    Lokacija:
    Kenija - Nacionalni park Tsavo facam nosorozi
    Hari Poter i dvorana tajni - Džoan Ketlin Rouling(prepricano delo)

    Hari Poter i dvorana tajni - Džoan Ketlin Rouling(prepricano delo)

    O autoru: Britanska autorica, stvoriteljica popularne i od kritičara prihvaćene serije o Harryju Potteru koja govori o mladom čarobnjaku kroz njegovo školovanje. Nakon diplome na University of Exeter 1986. godine počinje raditi za Amnesty International u Londonu, gdje započinje pisati Harry Potterove avanture. U ranim 90-ima putuje u Portugal gdje poučava engleski jezik za strance, ali nakon kratkog braka i rođenja kćeri vraća se u Englesku i nastanjuje u Edinburghu. živeći od socijalne pomoći, uz podučavanje drugih nastavila je s pisanjem.

    Tema: Pustolovine kroz školovanje mladog čarobnjaka

    Mesto i vreme radnje: Radnja se većinom odvija u školi Hogwarts i okolici. Ostatak radnje se odvija u kući Durleyevih i okolini. Manji delovi radnje se odvijaju u Hagridovoj kolibi, Čarobnjačkom gradu… Vreme radnje je današnjica.

    Zabilješke tijekom čitanja (najuzbudljiviji ulomak): Moj najuzbudljiviji ulomak je predugačak pa ću ga prepričati.

    Hermonija je bila okamenjena u bolničkom krilu. Netko ju je okamenio. Hari je istraživao po dvorcu. Našao je ulaz u neki podzemni prolaz u dvorcu. Prolaz je vodio do spilje ispod dvorca. Tamo je sreo Toma Riddlea, bivšeg učenika Hogwartsa. Malo su “pročavrljali” i Tom je priznao Hariju da je on, po drugi put, otvorio odaju tajni i da je on Slytherinov baštinik. Kad mu je sve ispovjedio, morao mu je obrisati pamćenje. Pošto se Hari obranio od Vodelmorta, pokušao je i od Riddlea. Uspio je. Tom Riddle bio je zapravo lord Vodelmort. Hari je ponovno pobijedio Vodelmorta, znatno ga oslabivši i zamalo ubivši. Poslije dvoboja je otišao objaviti sretnu vijest svim ostalim pripadnicima škole. Dočekao ga je Dumbeldor i proglasio ga herojem.

    Ovaj mi je ulomak najzanimljiviji zato što su mi prijatelji rekli da je Riddle zapravo Vodelmort pa me jako zanimalo kako će se Hari po treći puta sukobiti s Vodelmortom.

    Kratak sadržaj: Ferje se bližilo kraju. Hari je dobio poziv da dođe k Ronu. Pošto mu kod Dustleyevih nije bilo nimalo lijepo odazvao se pozivu. Došao je kod Rona i proveo par zadnjih dana ferja s Weasleyevima. Pred sam početak školske godine otišli su u čarobnjački grad kupiti knjige i opremu za novu školsku godinu. U nekoj knjižari profesor Lockart je potpisivao knjige. Kad je vidio Haria odmah se htio slikati s njim, kao s nekom slavnom osobom (što Hari i je). Poklonio mu je cjeli komplet knjiga. Na dan kada je trebalo otići u Hogwarts, Ron i Hari nisu mogli proći kroz zid na kolodvoru. Pošto je Ronov tata preradio bezjački automobil, tako da je ovaj mogao letjeti, oni su lijepo uzeli taj automobil i njime odletjeli u Howgarts. Pri slijetanju su oštetili jednu vrbu pa su zato bili kažnjeni. U Howgartsu su se ponovno upuštali u razne pustolovine ne bi li saznali tko je otvorio odaju tajni. Nadležni iz Ministarstva magije su smijenili profesora Dumbeldora misleći da je on kriv. Čak su i Hagrida sklonili iz Howgartsa. Hagrid je, dok je polazio treći razred, bio izbačen jer ga je Vodelmort proglasio otvaračem odaje. Tako je Hari morao sve sam. Na kraju kad je Vodelmort okamenio nekoliko učenika. Hari je pronašao put koji vodi u odaju tajni. Tamo je našao Vodelmorta koji ga je po treći put pokušao ubiti. Hari se ponovno obranio i time jako oslabio Vodelmorta. Dumbeldore je vraćen na svoju dužnost, a Hari je ponovno postao heroj.

    Opis lika: Hari Poter je glavni liko ove priče. Hari ima munju na čelu koju je dobio dok se borio s Voelmortom. Harievi roditelji su poginuli, a skrbništvo nad njim nedragovoljno je preuzela obitelj mamine sestre. Tetak i teta nisu baš cijenili Haria kao čovjeka nego više kao psa ili tako nešto. Ali Herry je to trpio bez riječi . Postao je čarobnjak. U Hiogwartsu je upoznao svoje prve prijatelje: Rona, Nevila i Hermoniu. Oni su zajedno prolazili kroz razne pustolovine. Hari je vrlo društven. Vole ga skoro svi učenici škole. Jedino ga ne vole neki Slytherini i to oni koji se druže s Malfoyem. Malfoy je iz nepoznatih razloga zao prema svima koji nisu Slytheeini. Hari se u ovom romanu bavi mnogim protuzakonitim poslovima ne bi li otkrio tko je otvorio odaju tajni. Mislim da je Hari zaslužio da bude junak.

    Klikni Link za celu knjigu
     
  7. Coiska

    Coiska Hoyas Legend

    Postova:
    22.916
    Zahvala:
    893
    Lokacija:
    Kenija - Nacionalni park Tsavo facam nosorozi
    Hamlet - Vilijem Šekspir(prepricano delo)

    Hamlet - Vilijem Šekspir(prepricano delo)

    1. Beleška o piscu

    Vilijam Šekspir bio je pjesnik i dramatičar, rođen 1564. godine u Stratford-on-Avonu u Engleskoj. Mnogi tvrde da je najveći dramski stvaratelj svih vremena. Oko 1585. odlazi u London, gde deluje kao glumac, redatelj i kazališni pisac.

    Napisao je 36 drama koje delimo na:

    1. tragedije - Hamlet, Julije Cezar, Otelo, Antonije iKleopatra, Koriolan, Kralj Lir, Makbet;

    2. komedije - Ukroćena goropad, San letnje noći, Na Tri kralja, Mera za meru, Mnogo buke ni oko čega

    3. romance - Romeo i Julija, Zimska priča i Bura;

    4. povijesne drame - Kralj Džon, Ričard II. , Henri IV. , Henrk V. , Henri VI. , Ričard II. i Henrik VIII.

    A 1609. izišli su njegovi Soneti, zbirka od 154 pjesme.

    Šekspir je svoje dramske tekstove tvorio podacima iz usmene književnosti, iz starije pisane književnosti, iz povijesti, iz svoje suvremenosti, ali i iz svakidašnjeg pripovijedanja. Ni fabule Šekspirovih delova nisu njegove. On ih preuzima od drugih pisca i preoblikuje ih. Čini od njih vrhunska dela, kraseči ih pučkim pjesmama, izrekama tadašnjeg vremena, a bio je i majstor stvaranja mnogoznačnosti pjesničkog jezika. Tako Shakspeareove riječi, osim što sadrže osnovno značenje, kriju u sebi niz suznačenja.

    2. Beleška o delu

    Mnogi tvrde da je Šekspirova tragedija Hamlet (1600. -1601. ) najbolja tragedija u povijesti svjetske književnosti. No to nije samo delo povijesti.

    Suvremenost tragedije svijedoče moderna dela s temom o Hamletu prenesenom u današnje doba (u nas je najpoznatije takvo delo drama Ive Brešana "Hamlet u selu Mrduša Donja", te adaptacija od Slobodanke Aleksić "Hamlet u podrumu").

    Šekspir je stvorio delo za sve ukuse i sva vremena. U njegovo su doba svakakvi ljudi gledali pretstave i pridonosili njenom uspjehu. Zato je morao stvoriti delo prikladno i školovanom plemstvu i običnom puku. To je i učinio. Izabrani su stihov zadovoljili školovane plemiće, mačevanje ukus šire publike, a Hamletovo ludilo i dosjetke zabavljale su običan puk.

    Fabula ove tragedije, kao i večine Shakespearovih dela, je poznata jer ju je Šekspir uzimao iz drugih dela iz svojih suvremenika ili ranijih pisca.

    3. Fabula

    Danski kralj iznenada umira, a nasljeđuje ga njegov brat Klaudije, koji se ženi udovicom pokojnog kralja. Sinu pokojnog kralja, Hamletu, javlja se duh njegova oca i otkriva mu da ga je Klaudije otrovao, čime traži osvetu. želeć potvrdu, za tu strašnu optužbu, Hamlet se pretvara lud. Njegvu ludost, kralj i kraljica, tumače Ofelijinim odbijanjem Hamletova udvaranja. Hamlet organizira predstavu, koja radnjom sliči na umorstvo njegova oca. Kad Klaudije vidi aluziju na njegov zločin, prekida predstavu i time daje Hamletu dokaz na Duhove riječi. Nakon prekinute predstave, Hamlet posječuje majku

    i misleći da ga Klaudije prisluškuje, ubija Polonija koji se sakrivao iza zavjesa. Bojeći se, Klaudije šalje Hamleta na brod u Englesku s namjerom da ga tamo ube. Saznavši za očevu smrt, Ofelija se ubija, a Laert traži osvetu za oca i sestru. Hamlet, saznavši za urotu, vrača se u Dansku i prihvaća dvoboj s Laertom. Kralj i Laert odluče, na prijevaru s otrovanim mačem, ubiti Hamleta. U dvoboju, Hamlet i Laert mjenjaju mačeve i obojca bivaju ranjeni otrovom. Kraljica ispije čašu s otrovom, namjenjenu Hamletu, te umire. Laert otkriva Hamletu spletku s kraljem, nakon čega ovaj ubija kralja.

    No Hamlet nije toliko cijenjen, po fabuli, koliko po karakterizaciji samih lica. Pogotovo se to odnosi na Hamleta.

    4. Hamlet

    U Hamletovom ponašanju postoje najraznovrsnija tumačenja, nastala u različitim vremenima i shvačanjima ljudi. Jedno od tumačenja odnosi se na edipski kompleks, tj. ljubomora sina prema ocu kao suparnika u ljubavi prema majci. Hamleta više boli to što se majka udala za stric, nego što mu je oca ubio taj stric. No najrasprostranije tumačenje, o Hamletovom ponašanju, odnosi se na njegovu neodlučnost. Hamlet je paraliziran od prevelikog razmišljanja. Zbog svoje neodlučnosti i boježljivosti da ne povrijedi majku, odlaže i usporava samo izvršenje, koje dovodi do gore situacije.

    Za Hamleta ne postoji osjećaj delovanja u pravo vrijeme. On razmišlja kada treba da deluje (kao nakon povratka u Dansku, na groblju), a deluje kada to nije potrebno (kad ubija Polonija).

    Sam lik Hamleta otkriva se u svojoj raznolikosti tek u odnosu prema drugim likovima. Likovi se u svojim odnosima nadopunjuju: Hamletovo poštenje nasuprot Klaudijevoj podlosti, Hamletova intelektualnost nasuprot malo pametnih ljudi kraljeve okoline, Hamletova pretjerana osjetljivost nasuprot Horacijevu preciznošću, Hamletovo pretjerano razmišljanje i odlaganje nasuprot Laertovu brzom delovanju.

    Hamlet je zapravo lik noćne more koja se ostvaruje. Mora u kojojoj prisustvuje sve ono najgore od ljudskih strasti: podlost, sebičnost, prevare i izdaje. Hamlet iz more izlazi sav rastrgan i nemoćan dase opire.

    5. "Biti ili ne bit"

    U Hamletu se ne javlja toliko sukob sa svijetom, koliko sa samim sobom. Hamlet postavlja pitanje biti ili ne biti?, živjeti ili umrijeti?, ubiti ili oprostiti?. On si postavlja taj problem i nijedan vanjski događaj nemože mu više škoditi koliko on sam sebi može. Njegov je problem što postoji na ovome svijetu. Hamlet zapravo strada od borbe sa samim sobom.

    6. Zaključak

    Hamlet je jedna od ranijih komedija, nastala u drugoj fazi, nakon komedija i povijesnih drama iz prve faze i prije ostalih slavnih tragedija iz treće faze. Razlika između dviju faza, su tragični junaci. Samim time što Hamlet nije nikakav div ili heroj, nego običan čovjek, čini ga bližem i modernijim.

    U Hamletu otkrivamo Šekspirovu borb protiv svijeta. On nam uz pomoć Hamletovih monologa, otkriva pokvarenost u svijetu (ratovi i pokvarenost u kraljevskim obiteljima). U Hamletu Izgleda kao da se i sam Šekspir želi suprostaviti svijetu, dok u četvrtoj fazi izgleda da se on pomirijo sa svijetom.

    To je jedna od rijetkih drama u kojima, tijekom čitavih pet čina, glavni junak dominira nad okolišem i zaokuplja sav interes.

    Klikni Link za celu knjigu
     
  8. Coiska

    Coiska Hoyas Legend

    Postova:
    22.916
    Zahvala:
    893
    Lokacija:
    Kenija - Nacionalni park Tsavo facam nosorozi
    Guliverova putovanja - Put u Liliput - Džonatan Svift(prepricano delo)

    Guliverova putovanja - Put u Liliput - Džonatan Svift(prepricano delo)

    Beleška o piscu: Džonatan Svift, jedan od najvećih i najpoznatijih satičara svijeta, rodio se godine 1667. u Dublinu, glavnom gradu Irske, od siromašnih engleskih roditelja. Kada je napisao satiru “A tale of a Tub”(Priča o buretu), koja je govorila protiv svećenstva nigdje ga nisu htjeli primiti za biskupa. Bio je vrlo omiljen u engleskom društvu i svatko tko je bio pismen čitao je njegova djela. Umro je 1745. god.

    Vrsta djela: Putopisni pustolovni roman

    Vrijeme radnje: Krajem XVII. st. (1699/1700. god. )

    Mjesto radnje: Liliput i Blefuscu

    Tema: Odnos čovjeka i patuljka

    Opisi: Nasukavanje u Lilliput – Dne 5. studenog, kad u onim krajevima počinje ljeto, u gustoj magli opazi kormilar hrid na pedeset sežanja od broda; ali je vjetar bio tako jak da nas je natjerao ravno na nju, i brod nam se razbije. Nas šestorica spustimo čamac i uspijemo nekako da se otisnemo od broda i od hridine.

    Krajolik kod starog hrama – Kraj oko mene učinio mi se samim vrtom, a ograđene njive, ponajviše po četrdeset četvornih stopa, nalikuju na same cvjetne lijehe. Te su njive izmiješane sa šumama od pol stanga, a najviše je drveće, koliko sam mogao rasuditi, visoko sedam stopa.

    jedna njihova igra – Ima još jedna zabava, koja se prikazuje jedino pred carem i caricom i ministrom predsjednikom, u osobitim zgodama. Car polaže na stol tri tanka svilena konca, duga šest palaca; jedan je modar, drugi crven, treći zelen. Ti se konci određuju za nagrade onima koje car izvoli odlikovati osobitim znakom svoje milost. Ceremonija se izvršava u svečanoj dvorani njegova veličanstva, gdje se kandidati moraju podvrći ispitu o svojoj vještini, koja je posve drugačija nego pređašnja, i takva da ni izdaleka sličnu nisam vidio ni u kojoj drugoj zemlji u novom ili starom svijetu.

    grad Mildendo – Tavanski prozori i kućna sljemena bijahu tako načičkani gledaocima te sam mislio da još nikad nisam vidio napučenije mjesto. Grad je prava četvorina, jer svaka je strana zida duga pet stotina stopa. Dvije velike ceste što unakrst presijacaju grad i dijele ga na četiri četvrtine, široke su pet stopa. Uličice i prolazi, u koje nisam mogao ulaziti, nego sam ih samo razgledao kako sam prolazio, široki su dvanaest do osamnaest palaca. U gradu se može smjestiti pet stotina tisuća duša; kuće imaju od tri do pet katova; tržišta i dućani obilno su opskrbljeni.

    careva palača – Vanjsko je dvorište četvorina od četrdeset stopa te obuhvaća dva druga dvorišta: u unutarnjem su dvorištu kraljevske odaje, koje sam jako želio da vidim, ali sam razabrao da je to vanredno teško; jer velike kapije iz jedne četvorine u drugu samo su osamnaest palaca visoke i sedam palaca šitroke. No zgrade u vanjskom dvorištu u najmanju su ruku pet stopa visoke, pa ih ne bih mogao prekoračiti a da ih silno ne oštetim, premda su zidovi čvrsto građeni od klesana kamena četiri palaca debeli.

    Karakterizacija: Guliver – Guliver dolazi iz jedne obitelji koja se nastanila u Londonu. Bio je treći od pet sinova. Sa četrnaest godina išao je Cambridge, u Emanuel College. Izučavao je navigaciju, matematiku i druge znanosti koje su mu poslije trebale. Sreća ga je služila i u najgorim slučajeviman kao kada se spašavao nakon što je brod lupio o hridinu i razbio se, a on je rekao:“Što se zbilo s mojim drugovima u čamcu, ne znam kazati; ali sudim da su svi zaglavili. Ja sam pak plivao nasreću, a vjetar i struja gonili me naprijed. ” Spasio se, ali su ga zarobili patuljci Liliputanci. Dali su mu jesti i piti, a on je obećao da im neće ništa učiniti. “Priznaje, često ga je snalazila napast, dok su mu gore – dolje hodali po tijelu, da zgrabi prvu čterdesetoricu i tresne s njima o pod... ”, ali ga je pekla savjest jer je vrlo pošten i drži obećanja. Liliputanci su dobro postupali s njim i dali mu slobodu. Postavili su mu uvjete za slobodu, a on ih je “potpisao sve s velikim veseljem. ” Pošto je vrlo volio čitati i učiti, a dobro je pamtio brzo je naučio Liliputanski. Njegovu dosjetljivost pokazao je kad je uspio ugasiti požar – mokraćom. Vedra su bila premala da bi Liliputanci uspjeli ugasiti požar, a Guliver se jednostavno – pomokrio. Njegova dobrota i poštenje nije dobro prošlo jer je kraljeva pohlepa rasla te je htio više. Pomagao je Liliputancima u ratovanju s Blefuščanima (ukrao im ratne brodove), a kralj je htio potpunu pobjedu na što Guliver nije pristao jer je pravedan i ne želi se mješati u političke probleme dvaju država. Nakon osuđenja saznajemo da se čak i u njemu može pojaviti strah od malih ljudi, pa bježi u Blefuscu od kuda se vraća doma.

    O djelu: Djelo je vrlo zanimljivo, ali ima po mojem zvani “Kraljević i prosjak kompleks” – previše opisa. Da se pisac usredotočio na događaj djelo bi bilo zanimljivije. Isto tako želio bih reči da je u djelu mjestimice problem kao i u “Robinsonu Crusoeu” odnosno pisac spominje neke stvari pa kaže da će o njima poslije govoriti i to dovodi u zbrku. Djelo mi se vrlo svidjelo.

    Osnovna misao: Dobro se uvijek ne vraća dobrim

    Problemska pitanja: 1. )Sažeto ispričaj zbivanja.

    2. )Plan uzbudljivih pustolovnih događaja u Liliputu.

    3. )Stvarni i nestvarni događaji.

    4. )Slikoviti ili uzbudljivi prizori



    1. ) Čovjek po imenu Guliver brodskom nesrećom dolazi u Liliput, zemlju patuljaka. Tamo ga zarobljavaju i odvode u njihov grad. On uči njihov jezik i Liliputanci spremaju ugovor s pravilima kojih se Guliver mora pridržavati. Oslobađaju ga. Spašava ih od mnogih opasnosti. Odvodi brodove protivničkog naroda, spašava Liliputance od požara i pomaže u mnogim stvarima. Oni to njemu uzvraćaju tako da mu žele iskopati oči. On bježi u Blefuscu i tamo napravi brod i vrati se doma.

    2. )1. Liliputanci zarobljavaju Gulivera

    2. Sklapaju dogovor s njim

    3. Oslobađaju ga

    4. Otima narodu koji su u ratu s Liliputancima brodove

    5. Spašava ih od požara

    6. Urote se protiv njega

    7. Bježi u Blefuscu

    8. Odlazi doma

    3. )

    Stvarni događaji i pojave

    Rat

    Brodolom

    Požar

    Nestvarni događaji i pojave

    Liliputanci

    Blefuščanci

    Lik pravde

    4. )Najuzbudljiviji dio knjige je, po mojem mišljenju, kada izbije požar. Guliver tada iskazuje svoju domišljatost. Jako je dobro opisan i vidi se koliko je pisac truda uložio u tekst.

    Klikni Link za celu knjigu
     
  9. Coiska

    Coiska Hoyas Legend

    Postova:
    22.916
    Zahvala:
    893
    Lokacija:
    Kenija - Nacionalni park Tsavo facam nosorozi
    Grof Monte Kristo - Aleksandar Dima(prepricano delo)

    Grof Monte Kristo - Aleksandar Dima(prepricano delo)

    BELEŠKE O PISCU

    Aleksandar Dima je francuski pisac rođen 1802. g. Najpopularniji je romanopisac i dramatičar svoga vremena. Bio je jedan od začetnika roman – feljtona. Bio je pisac nevjerojatnog plodnog talenta, bogate fantazije i živa duha. Otac mu je bio poznati Bonapartin general, a Aleksandar je bez oca ostao u svojoj četvrtoj godini. pošto je bio odgajan samo sa strane majke u njemu se razvio pustolovan duh kojemu nikada nije manjkalo slobode. Napisao je mnoga dela, neka sam, a neka u suradnji sa drugima. Njegovo izuzetno bogato stvaralaštvo sadrži oko 300 drama i romana. za kazalište je zaslužan što je dao prvu povijesnu romantičku dramu «Henrik III. i njegov dvor» koja je izvedena godinu dana prije Igove poznate drame Hernani. Temelji se na povijesnim činjenicama koje su kombinirane sa ljubavnom dramom. To je prvo francusko kazališno delo prikazano na francuskoj sceni. nakon uspjeha drame «Antony» - tragedija ljubomore, Dima je napisao još mnogo drama, melodrama, tragedija i lakih komedija. Tragedije imaju sve osobine romantičnog kazališta. golem aparat, mnogo osoba, patentičan ton, složene sukobe i mnoštvo obrata. Velik su uspjeh postigli njegovi pseudopovijesni romani u kojima povijest oživljava kao zanimljiva i slikovita stvarnost. Dokument vremena obogaćen je zanimljivim zapletom, mnogim pustolovinama, simpatičnim i hrabrim junacima. Najpoznatije dimino delo je trilogija romana «Tri mušketira», «Dvadeset godina kasnije», «Vicomte de Bragelonne», zatim slijede «Grof Monte Kristo», «Kraljica Margo», te «Gospođa de Montsoreau». Uticaj avanturističko – povijesnih Dimaovih romana osjetio se gotovo u cijeloj europskoj trivijalnoj literaturi. Međutim, sama kompozicija, svjež dijalog i živ opis privlače i danas pažnju i interes široke publike. Umro je 1870. g.

    KRATAK SADRžAJ

    U luci Notre Dame de la Garde u gradu Marselju svi su s nestrpljenjem očekivali brod Faraon koji je trebao stići još prije tjedan dana. Svi su bili sretni i radosni, ali mlada zanosna Mercedes je videla da je na brodu zastava na pola koplja, što je označavalo neku nesreću. Fernand Mondego je provodio posljednje trenutke sa svojom nećakinjom Mercedes u koju je bio zaljubljen. Ona nije marila za to, već je s nestrpljenjem očekivala svoga zaručnika Edmonda Dantesa. Dantes je bio časnik na brodu, a nakon smrti kapetana Lecrela preuzeo je ulogu kapetana. Zavisan Dangles želio je samo najbolje Dantesu, jer se i on borio za tu titulu. Dangles otkriva Morellu, vlasniku broda da je brod pristao na Elbi što je značilo da je kapetan Lecrel imao sastanak s Napoleonom. Dantes, ne znajući ništa o politici, priznaje da kod sebe ima pismo koje mu je na samrti dao kapetan. Niti ne sluti da bi mu taj komad papira mogao uništiti život. Navečer, Mondego i Dangles pišu pismo tužiocu u kojemu optužuju Dantesa da je bonapartist. Pijani Caderousse im pomaže ne znajući što čini. Caderousse je Dantesov susjed koji zbog zavisti želi uništiti Dantesa. Inače, on se uvijek više zanimao za tuđe živote nego li za svoj vlastiti. Mladi odvjetnik de Villefort uhapsi Dantesa te saznaje da je pismo namijenjeno njegovu ocu Noirtieru.

    da bi spasio svoju karijeru Dantesa osuđuje na robiju, a oca dovodi u Pariz. Dantes se nalazi u zamku. Pokušava shvatiti zašto je u zatvoru, ali ne pronalazi njemu shvatljiv razlog. Nakon deset godina u zamku upoznaje abbu Faria koji je pokušavši pobjeći iskopao tunel u krivom smjeru te došao do Dantesove tamnice. On pomaže Dantesu da razotkrije istinu, te ga podučava o svemu. Svećenik Faria umre, a domišljati Dantes sakrije njegov leš i u vreću zamota sebe. Vreća je bačena u more, a dantes je spašen od robije. Nakon mnogo sati provedenih na pučini Dantesa pronalaze talijanski krijumčari i spašavaju mu život. Edmund saznaje da mu je otac umro od gladi što u njemu budi veliku želju za osvetom. Dantes odlazi na otok Monte Kristo gde pronalazi najveći dio Spadinog blaga, sačuvanog više od 3, 5 stoljeća – to je blago Monte Crista.

    Dantes saznaje da je Caderousse vlasnik krčme vlasnik krčme Mast du Gard gde živi sa svojom ženom Carconte. Predstavlja se kao abba Busoni i daje mu 100000 franaka, ali pod uvjetom da izvrši jedan zadatak – mora saznati sve o Danglesu, Mondegu i Villefortu.

    Fernando Mondego postao je general s novim imenom lord de Marcerf, a oženjen je za prekrasnu Mercedes, nekadašnju Edmundovu zaručnicu. Villefort je postao državni odvjetnik, a Dangles najpoznatiji i najčuveniji bankar u Parizu.

    Dantes odlazi u Marseille gde saznaje da je njegov prijatelj Morrel pred bankrotom. Predstavlja se kao blagajnik tvrtke Thomson and French te spašava prijatelja od bankrota. Morrelova obitelj zahvalna je nepoznatom darovatelju. Nakon što je spasio prijatelja od nevolje, odlazi u Rim na karneval i upoznaje Franza di Epinaza i Fernandova sina Alberta. Tu se po prvi put predstavlja kao grof Monte Kristo.

    U Rimu su Alberta oteli rimski razbojnici i odveli ga u katakombe. Dantes spašava Alberta, a on ga uvodi u visoko pariško društvo. Upoznaje baruna Danglesa i njegovu kćer Eugeniju, grofa de Morcerfa, baruna Villeforda, njegovu kćer Valentine, sina Ednarda i ženu Heloisu. Odlazi u Pariz u posjet barunu Danglesu kao grof Monte Kristo kojemu se čitav svijet divi u proteklih pet godina. Otvara kod njega račun od pet milijuna franaka. Nakon toga odlazi De Villefortu od kojeg traži obranu od razbojnika.

    Valentine ga upoznaje sa svojim dedom Noirtierom kojemu je pismo kapetana Lecrala bilo namijenjeno. Valentine je bila zaljubljena u Morrela, koji je sin vlasnika broda Faraon. Ona je trebala naslijediti veliko bogatstvo i zbog toga je njezina maćeha želi ubiti. kada bi se riješila čitave obitelji nasljedstvo bi pripalo njenom sinu Ednardu. Nakon što maćeha ubija cijelu njenu obitelj, Morrel je vrlo zabrinut za Valentine. Edmund je pristaje čuvati, no ona je ipak otrovana. na sreću nije umrla i Edmund je odvodi na otok Monte Kristo dok svi ostali smatraju da je mrtva. kasnije i sam Morrel dolazi na otok gde sretno žive ostatak svoga života.

    Odlazi u kuću Mondega gde vidi Mercedes koja ga prepoznaje, ali ga ne želi izdati. Zajedno sa kćerkom Ali-paše, kojega je Mondego ubio, smišlja osvetu i prikuplja sve dokaze koje će upotrijebiti protiv njih. Upoznaje i poznatog varalicu Faustina te ga proglašava grofom Andrea Cavalcante. Od Danglesa kupuje Journal de Globe i španjolske vladine obveznice u iznosu od jednog milijuna franaka. Dangles također kupuje obveznice te ih preporučuje svim svojim mušterijama. Dantes odlazi u Španjolsku i potplaćuje glasnika. U Parizu nastaje panika zbog informacije da je u Španjolskoj započeo građanski rat. Dangles prodaje španjolske obveznice. Kada Dangles sazna da je informacija bila lažna poludi. Nitko mu ne vjeruje da je prodao i svoje obveznice pa mu svi prijete sudskom parnicom. Na kraju Dangles završava u ludnici.

    Faustino, kojemu je pravo ime Benedito, prije sedam godina je trebao pobjeći zajedno sa Caderoussom sa galije. No, Benedito je izdao Caderoussa. Kada Caderousse ugleda Benedita izaziva ga na dvoboj u kojem Benedito ranjava Caderoussa. Dantes odvodi ranjenog Caderoussa k svojoj kući i otkriva mu da se ispod grofa Monte Crista krije Edmund Dantes. Kada je to Caderousse saznao umire od šoka.

    Benedito je optužen za ubojstvo i odveden je u tamnicu. Tužitelj je de Villefort. Benedito dobiva upute od grofa Monte Crista. Tijekom čitave parnice ne želi reći svoje ime. Na kraju priznaje da je njegov otac iznajmio 1871. g. kuću u Autenili gde je boravio s nekom devojkom mjesec dana. žena je zatrudnjela i ubrzo nakon poroda umrla. Njegov otac je neželjeno dijete zakopao u vrtu, no to je videla jedna sluškinja koja je spasila dijete. Na svim dokumentima nalazio se potpis de Villeforta – njegova oca.

    U Dantesovim novinama izašao je članak o Mondegu u kojemu piše sva istina o Ali-paši. Pročitavši to Alberto izaziva grofa Monte Crista na dvoboj. Prije dvoboja Dantes priznaje Mercedes čitavu istinu, a ona sve kaže Albertu. U dvoboju nitko ne želi pucati, a Alberto se ispriča Dantesu.

    Mondego je osuđen da je tijekom grčkog rata kao francuski izaslanik na dvoru Ali-paše izdao Ali-pašu Turcima. Ali-paša mu je povjerio kćer i ženu, za koje Mondego tvrdi da ih je neprijatelj zaklao. U sudnicu kao svjedok ulazi kći Ali-paše, a Mondego ostaje zaprepašten kada shvati da je ona živa. Istina dolazi navidelo i otkriva drugu stranu poznatog generala. Mondego je ubio Ali-pašu, a njegovu kćer i ženu prodao u roblje.
    Dolazi grof Monte Kristo i otkriva svoj pravi identitet. Mondego se ne želi tako lako predati i izaziva Edmunda na dvoboj. Edmund pobjeđuje, ali ga ne želi ubiti, nego želi da pati u tamnici kao on. Ne želeći to prihvatiti očajan Mondego se ubija. Mercedes odlazi u Marseille kako bi otputovala k svome sinu u Afriku. Ne želi Edmunda pokraj sebe, jer je ta ljubav već odavno nestala. Mercedes je razočarana i očajna, jer je Edmund uništio budućnost njena sina. Alberto je otišao u vojsku da plati očeve grijehe. Edmund i Heidi, kći Ali-paše, odlazi na otok Monte Kristo. Izjavljuju si međusobno ljubav i odlaze u Ameriku.

    KARAKTERIZACIJA LIKOVA

    1. EDMUND DANTES

    Edmund Dantes je bio časnik na brodu Faraon. Nakon kapetanove smrti preuzeo je njegovu funkciju. Mnogi su mu na tom zamjerali smatrajući da je to učinio iz osobnih interesa. No, Dantes nije bio takav čovjek i on je najvjerojatnije to učinio zato jer je smatrao da je to njegova dužnost. Dantes je znao što želi postići u životu. Svu svoju pažnju posvetio je svojoj zaručnici, ocu i poslu. Bio je vrlo pošten čovjek, uvijek spreman da pomogne prijatelju u nevolji. Svoju sreću nikada nije krio pred drugima i mnogi su mu na tom zavideli, a on je zapravo htio svoju sreću podijeliti sa drugima. Nakon što je odveden u zatvor osjeća se vrlo razočarano i povrijeđeno. Ne može shvatiti kakvu je to kobnu grešku napravio da je morao ići u zatvor. On je oduvijek bio pošten, dobar čovjek i svakako nije zaslužio takvu kaznu i takvu zlu sudbinu. Njegove misli uvijek su vezane za prelijepu Mercedes i na njihov zajednički život koji je izgubljen u nepovrat. Očajan je , želi umrijeti, jer sve lijepo u njegovom životu, sav njegov rad i uloženi trud, sve je uništeno. Najviše ga boli činjenica da je bespomoćan i da se više ne može boriti protiv nepravde, jer nepravda nas okružuje, ona je svuda oko nas. Bio je neiskusan da bi sam mogao doći do razumnog odgovora. Kada uz pomoć abbe Farija otkriva istinu, on postaje drugi čovjek. Sve na što može misliti je velika želja za osvetom sa kojom se dobri svećenik ne može složiti. Dantes postaje okrutan, zaokupljen je osvetom, a mržnja ga je potpuno preuzela u svoje ruke. Stekao je mnogo znanja zahvaljujući dobrom svećeniku i sada je dovoljno iskusan da učini ono što ga proganja kroz čitav život, da vrati sve što mu je oduzeto. život mu je pokazao da zna biti vrlo nepravedan i nepošten i da najpravedniji ljudi gotovo uvijek loše završavaju. Nije se mogao pomiriti sa tim, nije mogao, a zapravo i nije želio shvatiti da je sav njegov trud u njegovoj mladosti otišao u nepovrat. Mislio je da će osvetom vratiti sebe, no nije znao da mora postati novi čovjek sa novim stavovima i razmišljanjima o životu, jer je onaj stari Edmund Dantes već odavno nestao. Kada saznaje da mu je otac umro od gladi želja za osvetom mu je dodatno narasla. Noćima ga muče strašne noćne more u kojima vidi svoga izgladnjeloga oca. Ljubav prema ocu stvorila je preveliku mržnju u njemu, mržnju koju nitko ne može nadvladati, čak i njegova voljena Mercedes. Sve koji su mu nanijeli nepravdu želi postepeno uništiti, želi ih videti kako pate, kako gube sve najdraže što imaju u životu. želi u njima videti sebe i žele da i oni sami na svojoj koži osjete kako je to osjećati takvu bol i očaj kakvu on sada osjeća. Sa smijehom i bijesom na licu uništava jednog po jednog, no tek tada negde duboko u duši shvaća da mu uništavanje tuđih života ne pruža nikakvo zadovoljstvo i to ga dovodi u još veću bol i očaj. Na kraju umjesto da postane sretan, on shvaća da se zbog osvete promijenio, ne prepoznaje više onu osobu koja bi svakome pomogla. Bez imalo žalosti napušta svoju Mercedes, ipak shvaća da osveta zapravo ne donosi nikakvo zadovoljstvo, već da je u životu mnogo važnije opraštanje. Na kraju svoje rane liječi uz Heidi, možda jedinu osobu koja ga je mogla razumjeti. Postaje sasvim druga osoba koja se predstavlja kao grof Monte Kristo koji nema nikakve sličnosti sa časnikom broda Faraon.

    2. ABBA FARIA

    Abba Faria je svećenik koji veliki dio svoga života provodi u zatvoru, no ipak nikada nije imao loše misli. Bio je iznimno dobar čovjek. Jedina želja mu je bila izaći iz zatvora. Ipak, uvelike se razlikovao od drugih zatvorenika, jer on nije samo čeznuo za slobodom, već je želio pronaći blago Monte Crista i izgraditi mnoge humanitarne ustanove. Nije imao svoju obitelj, jer je bio svećenik, no bio je naučen svoju ljubav nesebično dijeliti. Volio je pomagati bespomoćnima i osjećati se korisnim. Najveće zadovoljstvo činilo mu je podučavanje drugih. Bio je vrlo učen čovjek i svoje je znanje želio širiti na druge ljude. Podučavao je matematiku, jezike, teologiju, filozofiju, povijest i logiku. Bio je i vrlo snalažljiv i inteligentan čovjek. U svojoj je ćeliji izradio sunčani sat i kalendar, tako da je uvijek znao koji je datum i koliko je sati. Bio je jedan od rijetkih, a možda i jedini zatvorenik koji nije izgubio pojam o vremenu tijekom robije.

    Od riblje kosti pravio je igle, dijetlo od željezne spone s okvira kreveta, a blagdansko meso koristio je loj za izradu svjetiljki. Podučavajući Dantesa pomogao mu je da otkrije istinu o sebi. Mnogo puta je zažalio zbog toga, jer je Dantes kasnije postao sasvim drugi čovjek. Nije mu se nimalo sviđalo toliko mržnje u Dantesovim očima. Često je sebe osuđivao što je nenamjerno stvorio želju za osvetom u tom čovjeku. Dantes je prije nego što je otkrio istinu zapravo bio vrlo sličan Fariju, oboje su širili ljubav i poštenje svijetom. Faria je smatrao da se ljudi nemaju pravo osvećivati, jer osveta pripada samo Bogu, a ljudska osveta je veliki grijeh. Po tome niti jedan čovjek ne bi smio uzeti pravo da sudi nekoga ili se osvećuje nekome.

    3. MERCEDES

    Mercedes je bila mlada, privlačna devojka, zaručena za Dantesa. Čitav smisao svoga života pronašla je u njegovoj ljubavi. Čitavo vrijeme dok je Dantes plovio, ona ga je nestrpljivo i vjerno čekala. Nakon što ga odvode, ona osjeća veliku tugu. Napušta grad i godinama pokušava zaboraviti Dantesa, ali to je bilo uzaludno jer ga nije mogla zaboraviti. Pomirila se sa svojom sudbinom i nastavila živjeti raskošan život s Mondegom. Takav život je nikada nije uspio usrećiti. Ona zapravo živi takvim životom za dobrobit svoga sina. Kada se Dantes vraća, ona razočarano shvaća da je čovjek kojeg je ona voljela odavno nestao i da se njihova nekadašnja ljubav nikad više neće moći vratiti. Shvaća da je Dantesu stalo jedino do osvete i ne pronalazi više ni malo ljubavi u njemu. Nakon što je Dantes uništio Mondega, ona mu ne želi oprostiti što je njezinom sinu oduzeo oca. Ljubav Mercedes prema njenom detetu ipak pobjeđuje ljubav prema Dantesu.

    4. FERNAND MONDEGO

    Fernand Mondego je lik koji nam pokazuje kako ne bi smjeli biti ljubomorni u životu jer ljubomorom ništa ne postižemo. U njegovim mislima bilo je mjesta samo za zavist i želju da ima nešto što njemu ne pripada. Vrlo je pohlepan, a spreman je čak i ubiti zbog svoje pohlepe i sebičnosti. Nikada nikome ne bi pomogao. Sve čini samo radi svojih vlastitih interesa.

    5. DANGLES I DE VILFORT

    Ova dvojica imaju gotovo identične karakteristike kao Mondego. Sve čine iz osobnih potreba, kroz život ih vodi pohlepa i sebičnost. životni cilj im je novac i želja za slavom, ali ne shvaćaju da se slava ne može steći na taj način. Možda su tom svojom ohološću i uspjeli u životu, no zaboravili su da će im sve te njihove pogreške jednom i zasmetati. Nisu marili za to koliko će nečiji život biti upropašten, jer su presebični da bi iskazivali osjećaje kao što su ljubav ili sažaljenje nad nekim.

    OSNOVNE MISLI DELA

    1. Ljudski je griješiti, no isto je tako ljudski opraštati i najgore zločine.

    2. Čovjek mora shvatiti da na ovom svijetu ne može uspjeti sam. Važno je da stvara prijateljstva, ali ne ona lažna, već ona kada se uvijek možeš osloniti na svoga prijatelja. Najgora kazna za svakog čovjeka je samoća, dok je iskreno prijateljstvo najveći dar koji si čovjek može priuštiti.

    3. Majčinska ljubav jača je od bilo koje druge ljubavi. U ovom romanu to se vidi na primjeru Mercedes koja je za dobrobit svoga deteta čak i napustila čovjeka kojeg je čekala dugo vremena.

    4. Ljubomorom se ne postiže ništa. Ljudi moraju surađivati i uopće ne misliti o tome da li netko ima nešto više od nas. Uostalom, mi nismo na ovom svijetu da bismo sređivali račune sa drugim ljudima. Ako ti netko nanese zlo, treba mu uzvratiti dobrim delom, jer će onda i taj čovjek shvatiti da je nešto krivo učinio.

    5. Ljudi koji se pošteno probijaju kroz život da bi došli do svoga cilja i pritom ne zanemaruju i ne gaze druge možda će kasnije doći do toga cilja, ali im se neće moći osporiti da su to stekli vlastitim radom i htijenjem, za razliku od onih koji gaze sve pod sobom i dođu također do toga cilja, ali tek tada pred njih dolaze problemi i oni shvaćaju da su najobičnije kukavice, da moraju priznati poraz i moliti za oproštenje.

    JEZIK I STIL

    Pisac piše opsežno i zadržava se na detaljima, a opsežnosti toga dela pridodaju brojni epiteti, metafore i poredbe. Tim detaljima želi čitatelja čim više uvesti u radnju. Često se malo duže zadržava na psihičkoj karakterizaciji pojedinog lika, a u prvi plan često dovodi osjećaje i misli.
     
  10. Coiska

    Coiska Hoyas Legend

    Postova:
    22.916
    Zahvala:
    893
    Lokacija:
    Kenija - Nacionalni park Tsavo facam nosorozi
    Gospoda Glembajevi - Miroslav Krleža(analiza drame)

    Gospoda Glembajevi - Miroslav Krleža(analiza drame)

    Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.), književnik i enciklopedista, po mnogima najveći hrvatski pisac 20. veka.

    Mesto i vrijeme radnje: Zagreb, jedna ljetna noć prije rata 1914-18. od jedan do pet u noći

    Likovi:

    · Ignjat Glembay, bankar, direktor poduzeća Glembay Ltd. (69 godina)

    · barunica Castelli - Glembay, njegova druga žena (45 godina)

    · dr. Leone Glembay, sin Ignjata i prve supruge rođ. Basilides - Danielli (38 godina)

    · Angelika Glembay, udovica starijeg Glembayevog sina Ivana (29 godina)

    · Fabriczy, bankar Glembaya, veliki župan (69 godina)

    · Dr. Puba Fabriczy, advokat, pravni savjetnik poduzeća Glembay Ltd. (28 godina)

    · dr. med. Altman, liječnik (51 godina)

    dr. theol. et phil. Silberbrandt, baruničin ispovjednik (39 godina)

    · Oliver Glembay, sin barunice Castelli i ignjata Glembaya (17 godina)

    sobarice, gosti

    Vrsta: drama u tri čina (psihološko-socijalna)

    Sadržaj:

    ČIN PRVI


    Crveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. Na sceni stoji Sestra Dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone Glembay. Ima prosjedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj da ju je gledao cijelo veče. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale Leon u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima Leone priča da je točno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su je oslobodili i da o tome više ne govore jer je uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesečnim djetetom nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njenu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice. . Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone cijelo vrijeme pozorno slušajući govori im da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On pređe preko tog pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu Singericu. On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kada je otišla, otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone tom ne može vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optužujući barunicu i njenom lažnom dobročinstvu. Silberbrandt je počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi.

    ČIN DRUGI

    Zbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne. Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i da li je to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leon to odbija. Glembay traži dokaze, a Leon kaže da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala da je mladić u kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah slijedećeg dana barunica došla k njima s kitom ljubičica i psom i da nije ni izmolila Oče naš, a već se prekrižila i otšla u salon. Glembay mu govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema nikakvo prava da je optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovo se vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tada Leone počinje vrijeđati barunicu što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačnu dva puta udari Leonea raskrvavivši mu lice. Konačno Leone priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda ali kasno, Glembay je bio već mrtav.

    ČIN TREĆI

    Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skico i potrga je, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna. Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori kako je njen sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da je treba direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angela ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone joj govori: “Marš napolje. ” Ona mu govori da je ta kuća njeno vlasništvo, da je nitko ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima škare i govori: ”Ni riječi više!”;želi je zgrabiti, ali ona pobjegne I on za njom potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” na što ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana na stubištu. Angelika stoji poput kipa.
     

Preporučite stranicu