Signup Now
Da bi mogli da pišete na forumu, otvarate nove teme, kao i da vidite download
linkove morate prvo da se registrujete.

Ukoliko Vam nije jasan proces registracije, molimo vas da kliknete OVDE
Ako ste zaboravili lozinku, kliknite OVDE :)

Prepričana književna dela i njihova analiza

Diskusija u 'Maternji Jezik' započeta od Mr.Daky, 27.09.2010.

  1. Mr.Daky

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.315
    Zahvala:
    219
    Lokacija:
    In heart!
    Laza Kostić - Analize pesama

    Laza Kostić - Analize pesama



    Medju javom i med snom


    Pjesma Medju javom i med snom, nastala je 1863. godine; u njoj je Laza Kostic, na poetski nacin definisao i promislio poezijui kao narocito stanje duha, pokazavsi u slikama da je ona proizvod sna i jave, svjesnog i podsvjesnog, halucinantnog i logicnog. Pjesma pocinje strofom:
    Srce moje samohrano,
    ko te dozva u moj dom?
    neumorna pletisanko,
    što pletivo pleteš tanko
    među javom i med snom.

    Iz stihiva se vidi da se pjesnik neposredno obraca svom srcu (koristi apostrofu kao stilski postupak ). Upitace: Srce moje samohrano, / ko te dozva u moj dom?- kao da je to neko izvan njega, neko drugi ali njemu blizak i drag. Sta srce u pjesmi oznacava? Ova rijec izgubila je svoje pravo znacenje, anatomsku vrijednost i poprimila drugo znacenje: postala je metafora za nevidljivi i neuhvatljivi dio pjesnikovog JA; onaj dio koji je apstraktan, sa kojim dolazi nadahnuce i sve sto je emotivno. Srce je u tom smislu srediste psihickog zivota, covjekove duse jer u narodu se kaze: srce me boli, srce mi pati, voli svim svojim srcem, srce si mi ranila… Pjesnik je srce nazvao samohranim. Zasto samohrano? Samohran je onaj koji je sam, bez igdje ikoga, prepusten sam sebi. U konkretnom slucaju, ono je dio njega, ali se ponasa kao da je odvojeno i samostalno. Pjesnik ce ga nazavti “pletisankom”. Primjecujemo da je rijec rijetka, slozena, sa znacenjem: onaj koji plete snove. U tome je neumorno, ne zna za klonica i predahe. A pletivo srca je tanko, neuhvatljivo u svojoj profinjenosti jer djeluje paucinasto i kao takvo je neobjasnjivo. Ono nije proizvod ni potpune noci ni pravog dana, odnosno ni ciste jave ni sasvim nejasnog sna. To pletivo nastaje u prostoru koji je “medu javom i med snom”. Ovom prvom strofom pjesnik je najavio pjesnicki problem: pletivo-pletenje-medju javom i med snom. U narednoj strofi on ga dalje razvija i produbljuje:
    Srce moje, srce ludo,
    sta ti misliš s pletivom?
    k'o pletilja ona stara,
    dan što plete, noc opara,
    medju javom i med snom.

    Odmah se zapaza da srce nije vise oznaceno kao samohrano; ono je sada ludo jer je nestasno, neposlusno i samovoljno, jer radi nesto sto je tesko i nemoguce. Pjesnik kao da se cudi tvrdoglavosti, ne moze da ju razumije.I zato su njegova uznemirenost i stepen -uzbudjenja veci- doslo je do cijepanja u njemu : njegovo JA se podijelilo na onaj razumski dio, koji sve promislja, shvata i kontrolise i na onaj drugi dio koji cini nesvjesno, neshvatljivo sto izmice kontroli i nasem potpunom razumijevanju, a sto u stvaralackom poslu ima vrlo vaznu ulogu. Pjesniku srce nalici na staru pletilju koja stalno radi ali koja nije zadovoljna svojim ucinkomi i zato ono sto danju isplete nocu para i obrnuto. Ocevidno, ona tezi savrsenstvu koje se nikada ne moye postici. Ova slika, medjutim pokazuje nesto drugo: ako je dan simbolika za ono sto je racionalno i svjesno, a noc za podsvjesno onda iznedju njih postoji jedan vid suprotnosti, ali istalno prelivanje jednog u drugo, narocito kad je riojec o nastajnju umjetnickog djela, pa samim tim i pjesme. Stvaranje djela je upravo pletenje i paranje, ono ukljucuje svjesno i nesvjesno, intuitivno, sto je doslo bez prethodnog razmisljanja. To je razlog sto su pjesnicka djela tesko razumljiva is to se na kraju nikad ne mogu docitati. Pjesnik bi zelio da ostvari uvid u sve to i da sazna sta se sve desava u procesu stvaranja i nastajanja pjesme, da sagleda sta je u svemu tome razumsko svjesno a sta nije, medutim- u tome ne uspijeva. Sve ostaje jedna velika zagonetka jer sve se desava na nekoj granici- medu javom i med snom.
    Treca strofa glasi
    Srce moje, srce kivno,
    ubio te zivi grom!
    što se ne daš meni zivu
    razabrati u pletivu
    medju javom i med snom!

    U pocetku ove strofe, koja je i kraj pjesme- srce vise nije ni samohrano ni ludo, ono je sada- kivno. Uzvicnik koji je nakraju drugog stika pokazuje da nema smirenosti u glasu subjekta, te da je subjekat ocito ljut i da nepomirljivost izmedu srca i njega presla u sukob. Tu nepomirljivost pokazuje stih: ubio te zivi grom! Ova kletva je povecala emocionalnost u pjesmi. Postavlja ase pitanje zasto je srce kivno i cemu kletva. Zato sto stavlja pjesnika na muke: ono se ponasa inadzijski, plete, stvara pletivo a pjesnik ne moze da odgonetne kako ono nastaje, niti da objasni sta je u njemu java a sta je san.

    Prirodu stvaranja i nastajanja pjesme Kostic je opjevao u ovom djelu, to se moze predstaviti ovako:

    Prema tome, pjesma Medju javom i med snom pokazuje da je obracanje pjesnickog subjekta srcu u stvari jedan vid uspostavljanja dijaloga sa samim sobom, sa svopjom pjesnickom prirodom. Laza Kostic govori o ovom u svom eseju O pjesnickom zanosu u kome kaze: To nije ni java ni san to nije ni svest ni zanos, to je neki suton uoci zanosa, kad svesna java prelazi u pesnicki zanos…kad ga prode zanos, pesnik zapise zapisnik o onome sto se dogodilo. To je pesma.

     
  2. Mr.Daky

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.315
    Zahvala:
    219
    Lokacija:
    In heart!
    Onore de Balzak - Čiča Gorio

    Onore de Balzak - Čiča Gorio




    Kompozicija

    Priča romana Čiča Gorio razvija se na dva plana: individualnom i opštem. Na individualnom planu predočene su dve ključne priče: o mladom studentu Eženu de Rastinjaku i ostarelom fabrikantu rezanaca čila Goriu. Oko ove dve sudbine razvija se niz individualnih istorija: stanara pansiona gospođe Voker (stara gospođica Mišono, gospodin Poare, mlada devojka Viktorina Tajfer, gospođa Kutir, odbjegli robijaš Votren), vikontese de Bozean, grofica Anastazije de Resto, baronice Delfine de Nisenžan. To su samo istaknutiji pojedinci koji imaju značajnije mesto u romanestkoj priči, ali pored njih, kroz ovaj roman defiluje nekoliko desetina epizodnih likova. Na opštem planu data je slika pariskog društva od najnižih najviših slojeva. U pansionu gospođe Voker je sirotinja različitog životnog doba i porekla, a u predgrađu Sen Žermen je visoko društvo odeveno u svilu i okićeno zlatom i dijamantima. Pariz je veliko iskušenje, nada i čežnja mladih ljudi, željenih da dopru do senžermenskog društva. Pariz je i slika moralnog blata, bezdušnosti i egoizma.

    Čiča Gorio

    Čiča Gorio je stekao bogatsvo za vrijeme revolucije prodajući brašno deset puta skuplje no što ga je kupovao. Kada je ostao udovac, svu svoju ljubav je posvetio dvema kćerima: kupovao im haljine, nakit, kočije; obezbedio im velik miraz i obe su se udale u aristokratske porodice. Starija kćer Anastazija postala je grofica de Resto, mlađa Delfina je postala baronica de Nisenžan. Kada su ušle u visoko društvo, njihove potrebe su postale veće - želele su da se istaknu na balovima i svečanim večerama. Novac su dobijale od oca koje je, zaslepljen očinskom ljubavlju, zadovoljavao njihove prohteve i hirove, rukovođen stavom: ''Očevi uvek treba da daju pa da budu srećni. Uvek davati to znači biti otac''. Dok je ima pare, pazole su ga i kao parajliju svakome pokazivale. A kad je nestalo novca, nemilosrdno su ga oterale. U pansionu Voker je našao sklonište, prezren i siromašan. Stalno menja spratovei i iznajmljuje jeftinije sobe. Odrekao se duvana, otpustio berberina, prestao je da se puderiše, nije više nosio skupa odela, bivao je sve mršaviji. Čiča Gorio '' koji je imao šezdeset i dve godine i izgledao kao da nema ni četrdeset (...), koji je imao nečeg mladalačkog u osmehu, sada je ličio na izlapelog, nemoćnpg i bledog starca od sedamdeset godina''. Kada je ponestalo novca, prodao je nakit, zlatne tabakere, cvjećnjake, posuđe od srebra, uvek je kćerima davao sa suzama radosnicama u očima, srećan što su one zadovoljne i srećne. Kada bi u pansionu neko spomenuo ime neke od njegovih kćeri, osluškivao bi da čuje kako su izgledale, jesu li bile srećne, jesu li se lepo provele. Da je njegova ljubav slepa, pokazuje slučaj kada je zakupio stan da bi njegova kćer Dafina imala gdje da se sastaje sa Rastinjakom. Tek na samrti, kad danima nije bilo njegovih kćeri jer nije bilo ni novca, prvi put će izraziti razočarenje i bunt : Ne, one neće doći! Znam ja to ima već deset godina. Ja sam to pomišljao ponekad, ali nisam smio da verujem. Umro je čiča Gorio sam i napušten od kćeri, kao ubogi siromah. Ispratili su ga samo Rastinjak i Kristof, pokućar gospođe Voker. Kćeri za koje je sve žrtvao nisu došle na sahranu - poslale su prazne kočije i kočijaše.


    Ežen de Rastinjak


    Ežen de Rastinjak je mladić koji je iz provincije došao u Pariz na studije prava. Tu je osjetio velegradski život, upoynao siromaštvo i blagostanje, uporedio svoju porodicu u svetlu pariskog života i shvatio da mora nešto da promijeni. Shvatio je da u velikom gradu mora imati yaštitnika da bi opstao i da bi mogao da uđe u visoko društvo koje je postalo njegova preokupacija i glavni cilj. Brzo je došao u vezu sa daljom rođakom vikontesom de Bozean i njena kuća mu je postala prva stepenica za ulayak u visoko društvo. Činjenica da je rođak vikontese de Bozean, koja je po svom imenu i po svom bogatstvu, jedna od najvećih plemkinja, otvarala mu je vrata aristokratskih kuća i obezbeđivala pozivnice za balove. Već na prvim koracima u to društvo Rastinjak mlad, neiskusan i čista srca doživljava poniženje : njegovo odijelo, dolazak pješice na bal ili neuglednim kočijama, izazivaju podrugljive poglede i osmjehe slugu koji mu otvaraju vrata. Prvi ulasci u to društvo otkrili su muneiskrenost, pritvornost, prevare, laž.
    Mladom i neiskusnom Rastinjaku žele da pomognu svojim savjetima robijaš Votren i vikontesa Bozean. Votren je dobro upoznao svijet i iskusio društvene nepravde pa nastoji da Rastinjaku otvori oči i ukaže mu na neprijatne istine. Za Votrena je Pariz obična kaljuga : Oni koji se u njoj ukaljaju vozeći se kolima, to su pošteni ljudi, a oni koji se ukaljaju idući pješice, to su lopovi. Ako vam se desi nesreća da ukradete neku sitnicu, pokazuju na vas na trgu pred Palatom pravosuđa kao kakvo čudovište. Ali ako ukradete milion, onda će vas u salonima smatrati za poštenog čovjeka. Pokvarenost je opšta pojava i oružje ljudi osrednjih osobina. U društvo treba krčiti put bleskom genija ili umešnom pokvarenošću. U ljudske mase treba ili uleteti kao topovsko đule, ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže. I vikontesa de Bozean, u jednom trenutku razočaranja, kada je ljubavnik bio napustio, kazuje Rastinjaku istinu o životu i upućuje ga kako da se ponaša u drustvu u koje hoće da uđe :
    Dakle, gospodine de Rastinjak, postupajte s ljudima onako kako zaslužuju. Želite da uspete, ja ću vam pomoći. Uvidećete koliko je duboka ženska pokvarenost, izmerićete veličinu bedne ljudske sujete. Iako sam pažljivo čitala tu knjigu o svetu, bilo je stranica koje su mi ostale nepoznate. Sad znam sve. Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspeti. Ako hoćete da vas se svet boji, udarite bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa ćete ostvariti sve želje.
    U Rastinjaku je dvojstvo : on je mlad, neiskusan, čist, neiskvaren, riješen da uspije. Ali on je opljačkao majku i sestre da bi kupio skupo odijelo i vozio se kočijama, što je uslov da se uđe u visoko društvo. Po tome je sebičan, kao što su sebične kćeri čiča Goria. Ali će taj isti Rastinjak odbiti nečasnu Votrenovu ponudu da se oženi bogatom nasljednicom Viktorinom poštvo pije toga bude ubijen njen brat. Rastinjak ima svoj put :
    Moja je mladost još čista kao vedro nebo : ko hoće da postane velik ili bogat čovek, treba da se pomiri s tim da mora lagati, povijati se, puzati i uspravljati se, laskati, pretvarati se. Ko pristane na to, zar ne znači da je pristao da bude sluga onih koji su lagali, povijali se, puzali. Prvo im treba biti sluga, pa onda postati njihov saučesnik. O, ne. Ja ću raditi plemenito, kao svetac, radiću danju i noću da stečem bogatstvo samo svojim radom. To će bogatstvo vrlo sporo ići, ali ću zato spavati mirne savesti.
    Ali, kada postane ljubavnik Delfine de Nisenžwn, kada osjeti miris bogatstva, pojmiće vrijednost novca i njegovo dejstvo na čovjeka: kada ima novac, čovej je siguran, samouvjeren, prav i dostojanstven. Visoko društvo i, bogatstvo i moralna čistota to ne može da opstane jedno pored drugogo, shvatio je Rastinjak. Sudbina čiča Goria iz temelja potresa Rastinjaka. Sahrana svoga stradalnika bez krivice ruši sve iluzije koje je Rastinjak gajio o svijetu. Kada je morao da pozajmi franak od pokućara Kristofa da bi grobarima dao napojnicu, Rastinjaka obuzima tuga i gorčina. U tom trenutku je nestao dotadašnji Ežen de Rastinjak koji je želio da svijet osvaja trudom, zaslugom i vrlinom. Pojavio se novi Ežen de Rastnjak koji upućuje društvu preteće riječi a sad je na nas dvoje red . Na ručak kod gospođe de Nisenžen odlazi Rastinjak koji prihvata borbu sa društvom Sen Žermena, ali prihvata i sredstva kojima se ono služi.


    Društvo

    Na samom početku romaneskne priče, posle predočavanja stanara pansiona gospođe Voker, narativni subjekt posebno prati dva glavna aktera priče. Rastinjak i Gorio su samo dva suseda, ali sticaj okolnosti približava mladića i starca pa se u toku romaneskne priče njihove sudbine prepliću. Balyak je dobro odredio mesta ovim junacima u strukturi romana: to su dva različita ljudska tipa i dva sveta, ali se i jedan i drugi uzajamno dopunjavaju. Bez čiča goria Rastinjak bi dobio sasvim druge obrise; bez Rastinjaka tragična sudbina starog Goria, ne bi dobila tako snažne akcente. Dok je jedan na kraju svoga puta, drugi ga tek krči; dok je Čiča Goria uništila bezdušnost i nezahvalnost dveju kćerki, Rastinjak je na putu da uništi majku i sestre; dok je jedan poražen od života, drugi se bori za pobedu; dok je jedan potpuno skrhan, drugi je zadojen snagom za obračun sa društvom. Čiča Gorio je široka freska francuskog društva: tu ima ličnosti različitog socijalog porekla i statusa, različitih ideja i ideala, različitih moralnih stavova i različitih sudbina: ''Ovakav skup ljudi - piše Balzak - sadrži uglavnom bitne elemente celog jednog društva''. Za junake ove priče Balzak uzima dva različita ljudska tipa. Jedno je mladi student prava, koji je došao u Pariz da završi studije i svojim trudom obezbedi sebi mesto u društvu. Drugi je ostarjeli negdašnji fabrikant, ''jedno nesrećno i odgurnuto stvorenje, jedan mučenik sa kojim su svi terali šegu'' Prvi je došao u Pariz u punoj snazi svoje mladosti, ispunjen verom u život, željan uspeha po svaku cenu. Drugi je na zalasku života, na izmaku snage, napušten pd svojih kćerki, opljačkan od sopstvene dece, žrtva bezgranične roditeljske ljubavi. Ljudski svet romana čine ličnosti različite po poreklu, društvenom statusu, mentalitetu i karakteru. One se mogu svrstati u dve grupe: onu koja živi u ulici Sen Ženevjev gdje se nalazi pansion gospođe Voker, i onaj iz predgrađa Sen Žermen, gdje su kuće i dvorci ariskokratskih porodica. Na jednoj strani je siromaštvo, na drugoj materijalno izobilje. Na jednoj strani su vidljivi prosjaji iskrenosti, poštenja, prijateljstva i uvažavanja, na drugoj strani je bespomučna borba za društveni prestiž, niske intrige, podmetanja, zavidljivost, nemoral. Balzak sa simpatijama prikazuje senženevjevske žitelje, ima sažaljenja ya njihove patnje i stradanja, ima razumjevanja za njihove sitne zlobe i surevnjivosti, ali ih ne idealizuje. Za senženevjevske žitelje nema ni razumjevanja ni simpatija - na svakom koraku je lopovluk, preljuba, bezdušnost, zloba. Čiča Gorio nije idealan lik - bogatstvo je stekao na nepošten način, koristeći nevolje siromašnih i gladnih. Ali on je stradalnik i nesrećnik, žrtva svojih nezajažljivih kćeri i svoje prevelike ljubavi prema njima. Ni Rastinjak nije idealizovan: dolazi u Pariz čist i neiskvaren, dugo zadržava moralnu čistotu svoje ličnosti, ali postepeno popušta, prilagođava se sredini i poprima njene manire: i on iskorišćava svoje najmilije da bi obezbedio ulazak u visoko društvo: i on, na kraju romanesksne priče, odlazi da se uključi u metež i blato senžermeskog društva. __________________
     
  3. Mr.Daky

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.315
    Zahvala:
    219
    Lokacija:
    In heart!
    Dositej Obradović - Život i priključenija

    Dositej Obradović - Život i priključenija



    Прeдгoвoр -имa прoгрaмски кaрaктeр: yкaзyje нa нaмeрe кoje жeли дa oствaри писaњeм и нa oснoвнy сaдржинy o кojoj će бити рeч. Пošтo je изрaзиo вeликy рaдoст штo ћe пoмињaти "срдaчнy љyбaв и приjaтeљствo мojих дрaгих приjaтeљa и приjaтeљицa, дoбрoтвoрa и дoбрoтвoрки" , Дoситej кaжe дa je рaд штoгoд кoриснo зa свoj нaрoд дa yчини и дa нayкy и прoсвeћeнoст српскoj oмлaдини прeпoрyчи. Зaтим гoвoри o пoтрeби рoдитeљскoг вaспитaњa дeцe; o нeпристрaснoсти свoгa кaзивaњa; o пoзнaвaњy сeбe; o пoтрeби прeвoђeњa, писaњa и штaмпaњa нa српскoм jeзикy; o oбрaзoвaњy жeнa кao првих вaситaчa дeцe; o љyдским слaбoстимa кojи прoизилaзe из нeзнaњa; o искoрeњивaњy рyжних стaрих oбичaja; o писaњy пo сaвeсти и прaвилимa здрaвoг рaзyмa. Дoситej зaкљyчyje свoj прeдгoвoр рeчимa дa oвим свojим дeлoм дaje "примeр yчeним љyдимa мojeгa нaрoдa, дa српски нa штaмпy штo дoбрo издajy, штeтa дa тoлики мнoгoбрojни нaрoд oстaje бeз књигa нa свoм jeзикy".



    Први дeo живoтa -сaстojи сe из пoглaвљa y кojимa сe oписyje рoђeњe, рoдитeљи, yjaк, дeтињствo, зaнaт, бeкствo y мaнaстир Хoпoвo. Oвo свoje кaзивaњe Дoситej чaс нaзивa "истoриja" чaс "дoживљaj". Дeтaљнo припoвeдa o свим пojeдинoстимa нajрaниjeг дeтињствa, aли je тo припoвeдaњe прoжeтo мoрaлним кoмeнтaримa , сaвeтимa рoдитeљимa и читaoцимa, кoмeнтaримa свeгa штo oписyje. Свaкo пoглaвљe зaвршaвa сe eсejистичкo-филoзoфским сeгмeнтoм сa идeoлoшкoм критикoм мaнaстирa , мoнaхa и сyjeвeрja или пaк излaгaњeм сoпствeних идeja o слoбoднoм мишљeњy, вaспитaњy пojeдинцa и прoсвeћивaњy нaрoдa. Taкo сe свaкa цeлинa oвoг дeлa живoтa мoжe пoдeлити нa двa дeлa - припoвeдни и рeфлeксивни сa нaрaвoyчeниjeм.


    Дрyги дeo живoтa - oписyje истoриjy кoja зaпoчињe "бeкствoм из рaja", из Хoпoвa, пa свe дo бoрaвкa y Лajпцигy, гдe ћe зaпoчeти издaвaњe свojих књигa. У чeмy сy прикaзaни сви oни дoгaђajи кojи вeзyjy млaдoг Дoситeja зa oвaj свeт нaспрaм oнoг y кojeм je дo тaдa живиo. Игyмaн oвoгa мaнaстирa Teoдoр Mилyтинoвић глaвни je кривaц yпрaвo зa тaквo нeштo, нaимe oн гa oдврaћa y нeкoj мeри oд свих дo тaдa пoзнaтих књигa o мaнaстирy, вjeри и дрyгим нeмaтeриjaлним тj дyхoвним ствaримa кojимa сe oн и биo пoсвeтиo.Tjeрa гa дa пyтyje и yпoзнaje нoвe oбичaje, jeзикe, љyдe- yoпштe итд.


    AУTOБИOГРAФИJA - Спис y кoмe ayтoр гoвoри o сeби, свoмe живoтy и врeмeнy y кoмe je живeo. Ayтoбиoгрaфиja je yтoликo врeдниja и знaчajниja yкoликo je пишe личнoст кoja je имaлa знaчajнy yлoгy y дрyштвy, нayци или yмeтнoсти. Врeднoст ayтoбиoгрaфиje зaвиси и oд тoгa y кojoj je мeри ayтoр биo oбjeктивaн и прикaзивaњy свoгa живoтa, y oписивaњy дoгaђaja и љyди. Ayтoбиoгрaфиje сy oбичнo писaнe живим и нeпoсрeдним стилoм, излaгaњe je зaнимљивo, сликoвитo и сyгeстивнo.



    ПИСMO - Стaрa врстa списa. Нaстaлo je из љyдскe пoтрeбe зa yспoстaвљaњeм кoмyникaциje сa дрyгим oсoбaмa - члaнoвимa пoрoдицe и приjaтeљимa. Пojaвoм тeхничких срeдстaвa кoмyникaциje (тeлeфoн, тeлeгрaф) писмo гyби нa aктyeлнoсти. Дoкyмнeтaрнy врeднoст имajy писмa пoзнaтих jaвних рaдникa, нayчникa и књижeвникa jeр сaдржe знaчajнe пoдaткe зa рaзyмeвaњe личнoсти ayтoрa или личнoсти примaoцa писмa.

     
  4. Mr.Daky

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.315
    Zahvala:
    219
    Lokacija:
    In heart!
    Dositej Obradović - Pismo Haralampiju

    Dositej Obradović - Pismo Haralampiju




    Pismo Haralampiju je pismo prijatelju, ono je književni proglas, ali je istovremeno, a sasvim prirodno, Dositejev prosvetiteljski manifest. Ono lično prijateljsko pismo, jeste ponajmanje iz više razloga: ovo nije obično pismo nego štampano u stotinjak primeraka: o ličnim, familijarnim temama nema ni reči; nema intimnih poruka, ličnog, privatnog karaktera. Ono je po samoj zamisli, književni proglas kojim se obaveštavaju prijatelji o štampanju knjige, ali pošto je knjiga na srpskom narodnom jeziku, opštem jeziku, bila neuobičajena, i posle štampanja Orfelinove pesme, prvina, valjalo je obrazložiti razloge zbog kojih se knjiga štampa na srpskom narodnom jeziku. Obrazlaganje nije ništa drugo nego izlaganje svojih prosvetiteljskih ideja. Zato je Pismo Haralampiju Dositejev manifest prosvetiteljskih ideja. To je ono pre svega. I to mu daje poseban književnoistorijski značaj.
    Pismo Haralampiju pokreće više aktuelnih pitanja društvenog, književnog, jezičkog i verskog karaktera.

    1. Na početku pisma govori o nameri: priprema knjigu Sovjeti zdravog razuma, "na polzu mojega roda", koja će "napisana biti čisto srpski, kako god i ovo pismo, da je mogu razumeti svi srpski sinovi i kćeri, od Crne Gore do Smedereva i do Banata".
    2. O novčanoj pomoći koja mu je neophodna da bi ohrabrila štampara i pokazala mu da ima ljudi koji žele srpsku knjigu. Što se knjige tiče, ona se ne hvali nego vrlo skromno kaže:"Uveravajući da će knjiga moja biti vesma polezna, ne mislim u tom sebe hvaliti, no one ljude od koji' sam što dobro naučio, iz kojih premudri' knjiga francuskih' , nemecki' i talijanski' najlepše misli kao cveće izbirati nameravam i na nas opšti jezik izdati."
    3. O jeziku: ukazuje na pokret u Evropi da se piše na narodnom jeziku i tako knjiga približi seljaku i čobaninu:

    • "Koja je nami korist od jednog jezika kojega u celom narodu od deset hiljada jedva jedan kako valja razume i koji je tuđ materi mojej i sestram."
    • "A opšti, prosti dijalekat svi znadu, i na njemu svi koji samo znadu čitati mogu razum svoj prosvetiti, srce poboljšati i narave ukrotiti."
    • Jezik ima svoju cenu od koristi koju donodi, a narodni jezik je najkorisniji.

    1. Za promene:"Samo prostota i glupost zadovoljava se vsegda pri starinskom ostati".
    2. Prostiranje srpskog jezika- njime govori ogroman broj ljudi Crne Gore,Dalmacije,Hercegovine,Bosne,Srbije,Hrvatske (osim kajkavaca), Slavonije,Srema,Bačke,Banata (osim Vlaha)
    3. Srpskim jezikom govore ljudi različitog zakona (vere) ali to ništa ne menja jer "Zakon i vera može se promeniti, a rod i jezik nikada".
    4. O verskoj toleranciji.

    • Njegove su knjige namjenjene svakome koji "s čistim i pravim srcem želi um svoj prosvetiti i narave poboljšati".
    • U Evropi se ne gleda ko je koga zakona (vere) jer "Po zakonu i po veri svi bi ljudi mogli biti dobri".
    • Dositej osuđuje zlo koje se širi među ljude u ime vere i poručuje: "Ja ću pisati za um, za srce i za naravi človečeske, za braću Srblje, kojega su god oni zakona i vere".

    1. O prosvećivanju omladine. Njegov rad je namjenjen prosvećivanju omladine jer se danas prosvećenost ("zraci učenja i filozofije") prostire do tatarskih granica.
    2. Svrha pisanja. Neće se obeshrabriti ako pomoć izostane. Nastavie da radi i štampa jer će mu preko mere biti plaćeno kad srpski rod, posle njegove smrti, bude rekao "Ovde ležu njegove srpske kosti! On je ljubio svoj rod! Večan mu pomen!".

     
  5. Mr.Daky

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.315
    Zahvala:
    219
    Lokacija:
    In heart!
    Jovan Jovanović Zmaj - Analize pjesama

    Jovan Jovanović Zmaj - Analize pjesama




    ĐULIĆI

    Đulići su prvo pjesničko ostvarenje J.J.Zmaja. Oni su pjesnikov "razgovor sa srcem", pjesnički dnevnik njegove uznemirene duše. Nastajanje pjesama iz ovoga ciklusa započelo je sa njegovom ljubavlju prema djevojci Ruži Ličanin, po čijem se imenu da zaključiti kako je i naslov djela simboličan: đul, turska riječ i znači ruža, mirišljavi cvijet. Prema tome na sve njegove pjesme treba gledati kao na cvjetove njegove duše. Pjesme su đulići, ali i bližnji sa kojima je bio neizmjerno srećan: žena i djeca.Pošto su za kratko vrijeme svi pomrli, ditirambično stanje duše se preobrazilo u elegično, a đulići su postali njegovi uveoci, izvor njegovih tugovanki.
    Prije nego što će se pojaviti ljubav, postojali su samo "mračni, kratki dani", postojali su"na nebu oblaci na srcu kamenje". Sa ljubavlju sve se izmjenilo: došla je ljubav, sreća, zanos duše i otvorenost prema svijetu. A sve je počelo kao romansa sramežljivog zaljubljenika, kao odjek patrijarhalnog ustručavanja i mladalačke čednosti, kao neodoljiva privlačnost jedne djevojke koja njeguje njegovu sestru. Međutim, vremenom, njegova sreća se sve više uobličava, uvećava i središte njegovog pjevanja postaje upravo ona, pred kojom se toliko kolebao i ustručavao. Voljeno biće je sada pored njega; ono ispunjava njegovu javu i san. Kad ona spava i sanja, svijetli kao mjesečina. To svijetli njen nesvjesni blagi osmjeh, njena duša koja se u snu opušta i sanja nešto lijepo. Ona je njegova: snaga, dika, lane, blago, duša... I čini mu se da je svako od ovih imena nemoćno i nedovoljno kao značenje da izrazi ono što on osjeća. A on bi htio sveobuhvatnu i neponovljivu reiječ - najljepšu i najmoćniju riječ, jer njena funkcija ne bi bila da izrazi samo njegovo osjećanje, intenzitet toga osjećanja i sveukupan njegov odnos prema njoj, nego i njenu prirodu, sva ona svojstva koja je određuju i bez kojih se ona ne bi mogla ni zamisliti.
    Kada spava, ona postaje njegovo sunce; iznad nje je "od bisera grana", a uspavljuju je "sićani slavuji" svojim "svilenim glasom". Zmaj očevidno romantizuje svoju ljubav i dragu, slikajući je kao neponovljivu i idealnu. Da bi kasnije u 14. "đuliću" sve poprimilo dimenziju pomahnitalosti i raspamećenosti od zanosa i unutrašnjeg pijanstva, pitajući se da li je to java ili san. Sve mu liči na "pletisanku" koju on u običnoj pjesmi i običnim riječima ne može da izrazi.


    ĐULIĆI UVEOCI

    Ciklus "Đulići uveoci" tematski je mnogo širi, emotivno razgranatiji, dublji po svom smislu i jači po svojim umjetničkim vrijednostima. "Đulići uveoci" za temu imaju: bolest voljene žene, lažnu nadu u njeno ozdravljenje, njenu smrt i nestanak djece. Tuga, bol i patnja potisnuli su raniju ditirambičnost. Umjesto kratkog stiha koji podsjeća na žubor, skakutanje ili leptirov let: "Ala je lep ovaj svet", javiće se težak od bola i nespokoja stih: "Bolna leži,a nas vara nada ozdraviće, ozdraviće mlada! "Umjesto smrti koja predstoji voljenoj ženi on će joj ponuditi viziju života, sliku umišljenog idiličnog izleta u prirodi, na Fruškoj gori; u slikama koje su utopija njenog srca, predočavaće joj: proljeće, sunce, "u lugu slavuje", "jagode i cveće", odmaranje u hladovini, vodu sa bistroga izvora koja krepi i zdravlje vraća, penjanje na vis sa kojega se vide polja....Ona nakon toga utješnog monologa nad svojom glavom, kao da se umorila od zamišljenog hoda i sreće, pa je sklopila oči i počela da tone u predsmrtni mir.
    POĐEM, KLECNEM, IDEM, ZASTAJAVAM......
    Jedna od najuspjelijih Zmajevih pjesama iz ovoga ciklusa je ona pod brojem IV, čiji prvi stih glasi: "Pođem, klecnem, idem, zastajavam... "U ovoj pjesmi izrazito elegičnoj ritam je sav u znaku bola i panike. Glagoli na početku pjesme :pođem, klecnem, idem, zastajavam - dati su u asidentskom nizu, upućuju na unutrašnji nemir. Preostali glagoli: zadržavam, jurim, bjezim - još više naglašavaju unutrašnji nemir i haotizam tj. paniku koja dolazi od pomisli na ono najgore - na smrt. Primjećujemo da su glagoli trajni, u prezentu, i da kao takvi ostavljaju utisak svevremenog nemira i očaja - u svijesti čitaoca uvijek se to doživljava kao sadašnji trenutak. Ali, među tim glagolima ima i jedan trenutni glagol - klecnem, a što se doživljava kao trenutna paraliza, nešto kao psihološka blokada koja dolazi od trenutne pomisli da će ona umrijeti. Dakle, uvijek kada provali misao o smrti, biće doživi psihički udar, praćen saznanjem da će, kad je to najpoptrebnije dijete i on ostati sami. Uplašen tim saznanjem on bi da zaustavi vrijema, da odloži njenu smrt: "Šetalicu zadržavam". A kad već to ne može - vrijeme i mimo toga neumitno teče - on bi da pobjegne od te apsurdne situacije i tog poražavajućeg saznanja: jurim, bježim ka očajnik kleti. U ovim glagolima sadržan je najveći stepen očaja i bola, iskazan na vizuelan način. Na kraju ove strofe čuje se i glas: "Ne sme nam umreti!" koji će se kao refren javljati još dva puta na kraju svake strofe. Zašto: "Zborim reči, reči bez pameti?"
    "Bez pameti " zato što ih izgovara čovjek u košmarnom stanju i što su izraz njegovoga beznađa: priželjkuje nešto sto je bez ikakvog izgleda na ostvarenje. Upravo počev od ovog stiha započinje drugi umjetnički postupak u iskazivanju bola i očaja - ređanje akustičnih slika, gradacijski raspoređenih:
    Vičem bogu...
    vičem pravdi...
    anđelima...
    vičem zemlji...
    vičem sebi...

    Pjesnik uviđajući uzaludnost svih obraćanja molbi i proklinjanja - okreće se sebi i, svojoj svijesti i ljekarskoj nemoći, pitajući se, a ujedno i prekoravajući sebe: "Zar joj nemaš leka?" Kao da optužuje sebe za svoju nemoć, njenu bolest i smrt. Obraćajući se sebi, on se ustvari obraća čovjeku, ljekaru, znanju. Na jednoj strani je priroda, univerzum i njegova ravnodušnost prema svemu što je ljudsko, emotivno i misleće, a na drugoj strani je čovjek, smrtan, sam u svom bolu, nemoćan da bilo šta učini u svoju korist. Da je baš tako pokazuje i pjesma Đure Jakšića "Na liparu"....


    JUTUTUNSKA NARODNA HIMNA

    Jututunska narodna himna je satirična narodna pjesma objavljena 1865. godine protiv kneza Mihajla. Po tematici je vrlo bliska pjesmi Jututunska juhahaha. Pjesma liči na himnu (ta riječ stoji i u naslovu), na uzvišenu, dostojanstvenu i svečanu pjesmu,ali se iza toga krije Zmajeva parodija - komicno-podrugljiva imitacija himne, pjesničke vrste koja je nekad pjevana u čast Boga, heroja ili domovine (otuda i nacionalne himne). Ova Zmajeva pjesma je i parodija na molitvu, religioznu pjesmu, punu pobožnosti. Zmaj parodira vrstu, njen svečan ili religiozan ton i predmet pjevanja pri čemu pjesma prerasta u satiru i veliku rugalicu upućenu vladarskoj svemoći i starim uvjerenjima da je on, vladar, božanskog porijekla i da je potčinjenost i slijepa pokornost njemu obaveza svakog građanina.
    U podrugljivoj molbi Bogu da Jututuncima podrži Knjaza u zdravlju i krepkosti, da ga učini oholim i slavnim, i da sve što postoji njemu podari - Zmaj, vidi se, svoju ironiju usmjerava prema knezu Mihajlu, ispisujuci tobož iz poštovanja svaki zamjenički oblik koji personifikuje njegovu moć, vlast, silu velikim slovom (Njega, Ga i Mu).
    Iz strofe u strofu pjesnik pojačava svoju razornu ironiju, govoreći kao reprezentant naroda (uvijek se javlja oblik Mi), ako sve postoji zbog njega, onda čemu naše želje, govor, mudrovanja i bilo kakva htijenja. Zato se svesrdno odriču svih tih elementarnih ljudskih prava, samo da njegovim namjerama ne bude na smetnji. Od Boga traži da mu podari što više policajaca, potkazivača i žandara, i da mu time obezbijedi veću sigurnost i lakšu vladavinu. U svemu tome krije se aluzija na ono što već postoji, što je društvena realnost - policijski sistem vladanja. U želji naroda sadržano je u stvari preslikano stanje postojećeg. U pojedinim strofama ironija mjenja smjer i pretvara se u kritiku protiv samog naroda, u ogorčenje zbog njegovog ćutanja i pasivnog držanja.

     
  6. Mr.Daky

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.315
    Zahvala:
    219
    Lokacija:
    In heart!
    Laza Kositć - Santa maria della Salute

    Laza Kositć - Santa maria della Salute




    To je najljepsa ljubavna pjesma-elegicna pjesma Laze Kostica, nastala 1909. godine. Nosio ju je u sebi punih cetrnaest godina. U njoj se susrecemo sa motivom mrtve drage. Da bi pjesma bila, bolje shvacena potrebno je podesiti na intimnu dramu pjesnika koja je prethodila nastanku pjesme. Kada je Laza imao pedeset godina, upoznao je devetnaestogodisnju djevojku Lenku Dundjerski, kcerku svog dobrog i bogatog prijatelja Laze Dundjerskog. Iako nisu bili bliski po godinama rodila se obostrana ljubav. Lenka D. je bila ocinjena slavnim pjesnikom a on njenom mladoscu i ljepotom. Medjutim shvatajuci da je razlika u godimana suvise velika i da je takva ljubav prosto nemoguca Laza bjezi u manastir Krusevdol, gdje ce ostati nekoliko godina. Na prijedlog njenog oca zeni se bogatom udovicom iz Sombora, koju nikad nije volio, te iste 1895. godine umire Lenka a on sa zenom odlazi u Veneciju gdje izmedju ostalog posjecuje crkvu Gospe od Spasa (Santa Maria della Salute). Upravo od trenutka Lenkine smrti i susreta sa grandioznom ljepotom crkve Laza Kostic ce u sebi nositi ovu pjesmu, sve dok nije dobila puni sjaj, i postala oprostajna pjesma, jedna od najljepsih u srpskoj poeziji. A da je to tako potvrdju7je i njegov licni dnevnik u kome je zapisao: “Znate, za mene L. nije sasvim mrtva…ona dolazi da me vidi u snu. Ali kad mi se javi Ona, to nije san kao drugi. To bas ona bude tu. Ona udesi san. Ona udje u moju pamet, moju dusu za minut jedan, i izidje iz nje sa snom.

    Pjesma pocinje obracanjem pjesnika Gospi od Spasa u čije ime je podignut hram. Bogorodica je svetost. Ona je “majka svijeta”, balzena i vrelo milosti. Ushicen ljepotom hrama on trazi oprost za sve svoje grijehe. Njegov grijeh je dvostruki; napisao je 1879.godine pjesmu Duzde se zeni, u kojoj govori o zidanju istog hrama i zali za posijecernim dalmatinskim borovima koji se u njega ugradjuju. i kao drugo, sest godina ranije, 1872., pisao je negativno o Bogorodici i madonizmu u katolickoj vjeri. U hramu pred koijm se nasao, Laza je vidio sveti znak i vertikalu preko koje se uspostavlja veza zemaljskog sa bozanskim, nebeskim,m duhovnim.

    Poslije ovakvog uvodnog pristupa pjesnickoj temi, pjesnik pravi zaokret i pocinje da ispovjeda sebe, svoju pjesnicku intimu. Govori o svom stradanju, i ceznajma i nadama koje je gruba stvarnost sasvim ponistila. Medjutim, sve muke koje su ga zadesile, za sve sto je “dusi lomilo krilo”, krivicu vidi u sebi, “sve je to sa ove glave, sa lude”. Od ovog trenutka pjesnik u slikama, gradacijski, citaocu nudi slike svopjih patnji i promasenosti. Saznajemo da je sve pocelo sa iznenadnom pojavom malde zene, kada je zauvijek usla u njegov zivot. On ispisuje hvalospjev njoj i njenoj ljepoti, ona je vila, sa njom je dosla svjetlost, sa njom je sinula ona unutrasnja milina ali su dosle i muke, patnja. Zena lepota je ispunjenje svih njegovih ocekivanja, vjecnost bi dao za trenutak njenog pogleda.Ona je zlatna vocka koja je sazrela kasno. U tome i jest problem, njena mladost i njegova starost nasli su se u vrijeme kada jedno iskljucuje drugo, u cemu je i razlog vise za njegovu patnju i dusevnu dramu.
    U pjesniku dolazi do dvojstva: u njemu se sukobaljavaju razum i osjecanja. Razum ce na kraju nadvladati srce i pjesnik ce se povuci, a ona umire. (Utekoh od nje- a ona svisnu). Smrt voljenog bica dozivljava se kao opsta kataklizma.
    Kada je pjesnik opjevao dramu bica i kad ju je podigao na nivo svjetskie kataklizme on se opet vraca slici hrama i asocijacijama koje ona budi u njemu. Pjesnik stoji pred hramom, pred likom Bogorodice i u tom trenutku shvata da je i njemu jos jedan hram. To je hram podignut na uspomenama, hram na “stubu secanja” na Lenku8 Dundjerski. Ova dva zhrama imaju nesto zajednicko a to je ljepota i divljenje. Preko hrama se dakle uspostavlja veza sa nebeskim, momenta kad pocinje priblizavanje jave i sna, da bi se nakon unutrasnjeg prosvjetljenja i duhovnog ozarenja bica, java preobrazila u san: hram Gospe od Spasa nestaje . Sada je san, prvi put, postao jaci od jave: Postoji samo ona , samo san i ona u tom snu. Javlja se u snu ali uvije iznenada, mimo njegovih zelja i uvijek drugacija:
    Dodje mi u snu. Ne kad je zove
    silnih mi zelja navreli roj,
    ona mi dodje kad njojzi gove,
    tajne su sile sluskinje njoj.
    Navek su sa njom pojave nove,
    zemnih milina nebeski kroj.
    U ovim stihovima prepoznajemo onu pjesnikovu biljesku iz dnevnika sto dovolkjno govori o Lenki kao njegovoj trajnoj opsesiji. U tom snu i zanosu oni su kao muz i zena- culno se nije ugasilo, s tim sto je ona sad starija od njega (ne po godinama vec starija po smrti, vec po pripadanju nebu i duhovnosti). Oni imaju i djecu- pjesme su im djeca.
    Posto ona pripada onostranom svijetu i odatle pristize u njegove snove, on u njenom javljanju vidi znak da joj se pridruzim, to se pjesnik ni malo ne plasi smrti, on je cak prizeljkuje, tamo je raj u kome ona obitava “u raj, u raj u njen zagrljaj!”.
    Kraj pjesme – cetrnaesta strofa jos vise naglasav pomisao na taj onostrani svijet i susret s njom. U tom susretu on vec vidi neslucenu srecu i uskrsnuce ljubavi koja je toliko jaka i sveprozimajuca. Ljubav za divljenje i za vjecnost:
    zadivicemo svetske kolute,
    bogove silne, kamoli ljude,
    zvezdama cemo pomerit' pute,
    suncima zasut' seljanske stude,
    da u sve kute zore zarude,
    da od miline dusi polude,
    Santa Maria della Salute.

    Ova kraj sadrzi krupne kosmoloske odrednice: svijet, raj, zvijezde, vaseljena, bogovi, sunca. Pjesnik je krenuo od zemaljske stvarnosti – od hrama Santa Maria della Salute da bi putem pjesnickog majstorstva to prosirio “ovlastima sna, zanosa i fantazije”. U ovoj posljednjoj strofi pjesnik je toliko glasan i raspjevan da se sve stropstava i sliva u jedno, bozansko i vjecno, kosmicko i neunistivo. Laza Kostic je svojom imaginacijom i izuzetnim senzibilitetom stavaraoca umeo da pveze mnoge krajnosti: ljidsko i bozansko, sveto i profano, dva principa: muski i zenski, zwmaljsko i nebesno, trajno i prolazno, srecu i tugu.
    U ovom pjesnickom djelu posebno mjesto ima refren Santra maria della salute- javlja se na kraju svake strofe: cetrnaest puta. Njime se potencira pjesnicka tema kao izvor ljepote, univrezalne, svevremenske. Santa Maria - hram, srediste je pjesme i povod za apologioju zene, ljepote iljubavi. Ovaj italijanski naziv djeluje i priojatno na sluh – zvucno je bogat i pjevljiv. Javlja se kao tajna rijec kojom se nesto zakljucava, nesto brani i pomocu nje otvaraju vrata koja vode u onostrani svijet. Dozivljavamo je kao misticnu rijec kojom se neko priziva iz neznanih daljina.
    Kada je u pitanju jezik ovog pjesnika, posebno mjesto imaju Kosticeve kovanice ili tzv. neologizmi, kojima je kitio svoje pjesme: nebesnica, kajan, dusilo, ugod, gled, zud, zalut, zapon, gove, beznjenice.

    Uvid u kompoziciju pjesme Santa Maria della Salute
    I Susret pjesnika sa hramom u Veneciji i kajanje zbog prethodnog pjevanja:

    • Ushit ljepotom i bozanskim
    • Obracanje Bogorodici i trazenje oprosta
    • Ljepota kao univerzalni smisao trajanja, opredmecen u hramu
    • Usmjeravanje pjevanja prema vlastitoj drami

    II Osvjetljavanje vlastitih muka:

    • Pojava zene: svjetlos umjesto mraka
    • Zena kao ispunjenje svih zelja
    • Hvalospjev zenskoj ljepoti
    • Dvojstvo u pjesniku: razum i strast, pobjeda razuma
    • Pjesnikovo uzmicanje pred mladoscu iljepotom, lom u njemu i njena smrt
    • U ljepoti hrama vidi ljepotu zene, otkriva hram u sebi od uspomena na nju

    III San i ona:

    • San postaje jaci od jave
    • Njena pjava u snu
    • Oni su u vezi, senzualno i duhovno
    • Pjesme koje se ne pisu i ne poju – to su njihova djeca – definitvno bjegstvo od jave i prizivanje smrti – zamisljeni susret u tom svijetu donosi srecu, ljubav objedinjuje bozansko i ljudsko, zemaljsko i nebesko

     
  7. Mr.Daky

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.315
    Zahvala:
    219
    Lokacija:
    In heart!
    Jakov Ignjatović-Večiti mladoženja

    Jakov Ignjatović-Večiti mladoženja



    O ROMANU

    Da bi što slikovitije pokazao te međuljudske odnose u Sentandreji, Jakov ignjatović, u roman uvodi i razne scene sa puta u Krakov; put koji traje danima, nedeljama i mesecima. Put do krakova obeležen je i nizom drugih slika i situacija, u kojima, naravno, dominira Čamča, sa svojim poznavanjem poljskog jezika i velikim smislom za šalu.
    Stari Sentandrejci, vidimo, stalno na umu imaju profit.A stečeno bogatstvo znali su i da pokažu.Želja im je bila da u svemu budu vidjeni,ali u tome nije bilo, niti je smelo biti rasipništva.Takav je Sentandrejski svet o kome Jakov Ignjatović pripoveda do desetog poglavlja.
    O drugoj generaciji Sentandrejaca Jakov Ignjatović počinje da pripoveda od jedanaestog poglavlja, od trenutka kada Sofra Kirić sa svojim prijaeljima vraća sa puta iz KrakovaSofra Kirić je zadovoljan učinkom...
    Za stariju generaciju karakteristična je energičnost i spretnost u sticanju bogatstva,ali ne na bezočan način.Prema bližnjima su ozbiljni i strogi,u kući gostoljubivi a izvan kuće odvažni i preduzetni.
    Pisac Jakov Ignjatović je, razvijajući roman Večiti mladoženj, pokazao u stvari odnos između starog i novog,pružajući jasnu sliku zašto je stari svet uspevao i bio zadovoljan i srećan, i zašto mladi svet propada.On sa simpatijama gleda na staro, ali se ne podsmeva novom.Odgovor bi bio u sledećem :stari svet je sticao i imao hrabrost da se uhvati u koštac sa svim problema. U tome je bio racionalan, dok mlađi svet ništa ne stiče, već staro rasprodaje, ušteđeno rasipa, nemoćan da odredi sebi smer i nađe pravi cilj.

    Likovi:

    Sofra Kirić

    Trgovac,vrlo imućan i od ugleda čovek.On na najbolji način oličava vreme ekonomskog uspona i procvata Sentandreje.On pripada onom tipu ljudi koji do imetka dolazi neprestanim radom,trgovinom.Njegovo bogaćenje počelo je šezdesetih godina XIX vijeka;stekao je kuće,zemlju,vinograde, ducane,mehanu,stečeni novac ulagao u imanje i nekretnine i tako se sačuvao od inflacije koja u ratu jede sve što je zarađeno_Oženio se i ubrzo postao udovac.Zahvaljujućisvojoj vrednoćo,dobrom imetku i ugledu koji je brzo rastao,u trideset i petoj godini se oženio osamnaestogodišnjom Sofkom,sa kojom će dobiti dva sina-Peru i Šamiku i kćerke Lenku Pelagiju i Katicu.Najviše nada je polagao u sina Šamiku.Umro je od upale pluća.

    SOFRINE KĆERI I STARIJI SIN

    Lenka se udala za nekog sudiju i to mimo očeve volje,Pelagija je umrla,a Katica,razočarana,povukla se u sebe i tako neudata živi.Pisac o njoj kaže "Bila je cvet koji je netaknut uveo."Ona je poštovala očevu volju i nije se udala za onog kojeg je voljela.
    Pera je postao bedan.Otac mu je dao jednu kuću i nešto para-izdvojio se.Sve se više udaljavao od oca govoreći:Zar od pauka oca sin baš mora pauk biti?Tako je Šamiki postalo jasno da:Od Pere našeg neće ništa biti,ne sluša,bekrija,kartaš,valjda i pijanac...Svoju surovost prema ocu pokazao je u trenutku kada hoće zbog novca da ga objesi.To je ujedno bio početak kraja porodice Kirić.

    ŠAMIKA

    Šamika, u koga su polagane sve nade, postaje posebna priča u romanu. Šamika je bio mažen i voljen kako od sestara tako i od roditelja. Namenjeno mu je školovanje i svi su u njemu gledali budućeg advokata. Stalno u društvu sestara i drugih djevojaka, razvijao je razneženost i "žensku" finoću, lišen dečačkih nestašluka i igara koje jačaju duh i podstiču na akciju. Tako je gubio energičnost, muško držanje i ponašanje. Kao đak i student, materijalno bezbedan i uvek odevan po poslednjoj modi, oličavao je mladića koji ne zna za bilo kakve nevolje i prepreke, za čije su ovladavenje potrebni volja, zaricanje, snaga i čvrsta rešenost. Sve je to izostajalo kada je bilo najpotrebnije, kada se uveliko formira čovekova individualnost.Bio je obuzet kao nikop drugi izgledom i odevanjem. Imao je mnogo kaputa, pantalona, frakova....Bilo je važno da ostavlja utisak, da ga svi traže i da se svima dopada.

     
  8. Mr.Daky

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.315
    Zahvala:
    219
    Lokacija:
    In heart!
    NIKOLAJ VASILJEVIC GOGOLJ - Revizor

    NIKOLAJ VASILJEVIC GOGOLJ - Revizor




    Revizor je jedino Gogoljevo dramsko delo. Na njemu je poceo da radi od 1834. I nije prestao sve do 1842. godine, iako je delo vec dozivelo i prvo scensko izvodjenje i stampanje 1836. godine.
    Drama Revizor spada u drustvene komedije jer se bavi ljudskim naravima i negativnim pojavama, ali je i komedija karaktera i situacije. Ismejavanje drustvenog stanja i ljudske naravi je tema koja je uzeta iz drustvene stvarnosti carske Rusije u prvoj polovini 19. veka. Ideja komedije sadrzana je u jednoj izjavi samog Gogolja:
    U Revizoru ja sam odlucio da na jednom mestu skupim sve ono sto je u Rusiji ruzno, a sto sam ja tada znao, sve nepravde koje se cine na onim mestima i onim slucajevima gde se pravednost trazi od coveka vise od svega, i hteo sam sve da ismejem u jedan mah…


    STRUKTURA GOGOLJEVE KOMEDIJE

    Komedija ima pet cinova:

    PRVI CIN
    Za mesto radnje uzeta je provincijska sredina i sve drustvene strukture: sudstvo, zdravstvo, obrazovanje. Glavne uloge: nacelnik grada Anton Antonovic, direktor bolnice Zemljanika, sudija Amos Fjodorovic Ljapkin Tjapkin, skolski nadzornik Luka Lukic, postar Ivan Kuzmic, varoske spahije Dopcinski i Bopcinski … Lik koji je iznad njih, koji pokrece radnju jeste Hljestakov, sitni cinovnik iz Petrograda.
    Nacelnik je pozvao u kancelariju sve glavne ljude u gradu da im saopsti iznenadnu I neprijatnu vest koja glasi: Dolazi nam revizor. Iz njegovih reci saznajemo da u bolnici vlada prljavstina, bolesnici lice na kovace, nema bolesnickih lista i dijagnoza, sve zaudara na kupus, pusi se duvan. U sreskom sudu je opsti nered. Sudija uzima mito- lovacke kucice, nacelnik sve sto mu padne saka- skupocenu bundu, sal ili bilo sta drugo.
    Dolaze spahije Dopcinski i Bopcinski sa vescu da je u gradskoj gostijonici cinovnik. Da se zove Ivan Aleksandrovic Hljestakov, da je tu vec dve nedelje. Nastaje dilema sta raditi. Ipak, spremaju se da svi odu u gostionicu i potraze revizora, ali kako kad ne znaju nista o njegovom izgledu.
    DRUGI CIN
    Mesto desavanja je gostionica odnosno soba u kojoj su odseli Hljestakov i njegov momak Osip. Vec je drugi mesec kako je Hljestakov iz Petrograda krenuo na put, a nikako da stigne na cilj- do svijih roditelja. U gradu nista ne placa, gostionicar preti da ce ga prijaviti vlastima i oterati u zatvor.
    Nastaje izuzetno komicna situacija koja se gradi na zabuni, nesporazumu i uzajamnom strahu.
    TRECI CIN
    Razgovor nacelnikove zene Ane Andrejevne i kcerke Marije. I one su uzbudjene jurnjavom koja je nastala u gradu. Dopcinski im javlja da ce u njihovu kucu na smestaj doci revizor i da ona, Ana Andrejevna, sve dobro pripremi.
    Nacelnik dovodi u kucu uglednog gosta. Do izrazaja prvo dolazi provincijski du nacelnikove zene i kcerke. One su fascinirane prisustvom i pricom Hljestakova o petrogradskom zivotu. Posto u pitanjma prelaze sa teme na temu, to je dokaz njihove neizivljenosti i potrebe za zivotom u velikom gradu i svetu otmenisti.
    Hljestakov , u pricanju, gubi granicu izmedju istinitog I izmisljenog. Njegova prica ima svoje dejstvo. Nacelnik i svi oko njega drhte od straha, a on, dok prica, zivi zivot o kome je sanjao kao sitan cinovnik.
    CETVRTI CIN
    Do kraja se uoblicava motiv korupcije i podmicivanja kao sredstva u ocuvanju polozaja u drustvu. Korupcija i malogradjansko ponasanje malih ljudi u malom mestu spram vaznih licnosti, uveliko su dosli do izrazaja, sto dobija i vanvremensko znacenje.
    Prvo Hljestakovu dolazi Ljapkin Tjapkin, sudija. Prilazi zaplaseno, iz ruku mu ispada pripremljen novac. Videci povoljnu priliku, Hljastakov ga uzima na zajam. Ali, pored sklonosti da podmicuje, on ima jos jednu crtu: potrebu da svakog od bliznjih podkazuje i jos vise obelezi greskama i nedostacima, kako bi sebe prikazao u sto boljem svetlu.
    Dolaze i trgovci koji se zale na nacelnika. Njegova gramzivost popsima takve dimenzije da se nicega ne libi- sve nosi, pa cak i suve sljive koje u buretu stoje i po sedam godina. Da bi sto vise dobio, on i po dva rodjendana slavi godisnje. Zatvara ljude i u zatvoru ih hrani slanom ribom, ne dajuci im vodu. Nacelnikovu bahatost i samovolju potvrdjuje i zena jednog podoficira, cijeg je muza nezakonito oterao u vojsku a nju isibao.
    Hljestakov se naizmenicno udvata nacelnikovoj zeni i kcerci, da bi se na kraju stekao utisak kako on prosi nacelnikovu kcerku. Hljestakov pise pismo prijatelju, novinaru, u Petrograd, ciji ce se sadrzaj otkriti na kraju. Odlazi u kocijama, sa izgovorom da ce to biti nakratko, a nacelnikova porodica ostaje presrecna sto je sve dobilo takav nesluceni obrt.
    PETI CIN
    Ovaj cin donosi resenje, ali na nacin kako je komedija i pocela. Na pocetku ovog cina data je slika malogradjanske porodicne srece. Nacelnik u udaji kcerke vidi izuzenu sansu za svije napredovanje u sluzbi. Verujuci da se visoko vinuo, izrice pretnje i osvetu svima koji su se zalili na njega.
    Da bi prikazao mentalitet i licemerje kako cinovnickog tako i trgovackog sveta, Gogolj i treci put na pozornicu izvodi i sudiju, upravnika bolnice, trgovce i policajce. Svi dolaze da nacelniku cestitaju na udaji kcerke i da sa njim podele “zadovoljstvo” i srecu.
    A onda- sok za sve njih. Dolazi postar sa pismom Hljestakova koje je upuceno prijatelju u Petrograd. Pocinje citanje pisma u prisustvu svih. U njemu je Hljestakov podsmeh upucen svima koji su uvereni da nesto znace u tom provincijskom zivotu.
    Pismo otkriva da Hljestakov nije nikakav revizor, niti neka vazna licnost, vec slucajni prolaznik i prevarant, te da je nacelnik sa svojom porodicom izigran i kao ostali ismejan.
    i dok jos traje stanje izazvano brukom koja je dosla sa pismom, stize gromovita vest o dolasku pravog revizora. Ova vest je pretvorila sve prisutne u skamenjenu grupu. Sve se pretvara u nemu scenu, u kojoj nema ni pokreta ni reci.
    Tako se zavrsava Gogoljeva komedijau kojoj, na prvi pogled, sve deluje obicno, a opet izuzetno i neponovljivo.

    LIKOVI​
    Likovi imaju posebnu funkciju: da svojom pojavom, postupcima, nacinom razmisljanja i jezikom izraze ne samo individualno, ono sto ih razlikuje od drugih, nego i sve ostalo sto ih cini slicnim ili jednakim sa drugima, odnosno sto je svojstveno mahom svim ljudima na istim polozajima i u istim okolnostima.
    Likovi u Revizoru su, dakle, tipizirani, izrazito prepoznatljivi, zbog cega je bilo zucnih reagovanja kada je delo prvi put prikazano na sceni. Mnogi su u njima videli sebe, svoju zaparlozenost ili podmitljivu prirodu, svoju zaostalost, malogradjanski i egoisticki duh koji ne poznaje velike duhovne vrednosti.

    NACELNIK
    - covek koji se najvise brine da ne propusti ono sto mu samo ide u sake;
    - postao ugnjetac jer je bio obuzet samo uzimanjem onoga sto je tudje;
    - otupeo i ogrubeo, nema osecaj za tudje probleme, nista ne moze da ga dirne;
    - u dnu duse oseca da je gresan, pa odlazi u crkvu, ali kajanja jos nema;
    - grabljenje i otimanje tudjeg nije samo njegova potreba nego i navika;
    - strah, nada i radost jesu unutrasnja stanja koja se stalni smenjuju u njemu;
    - uzima mito i sklon je druge da korumpira;
    - zaboravlja na opreznost i biva prevaren;
    - osvetoljubljivost i bahatost, samovlasce- osobenost su njegovog cinovnickog karaktera, na
    sta upucuju mnoge zalbe trgovaca
    HLJESTAKOV
    Uveden je u prostor komedije kao umetnicko sredstvo vrlo pogodno da se izrazi osnovna ideja dela i namera pisca. On se slucajni i iznenada pojavljuje i postaje centar svih zbivanja- revizor, nesto sto nikada nije imao na umu
    - sitni petrogradski cinovnik
    - govori i radi bez ikakvog razmisljanja
    - odeven je po modi
    - ne radi svoj posao, niti obavlja duznost kako treba
    - sklon je kartanju i lako procerda sve sto ima
    - covek je bez proslosti i buducnosti; za njega postoji samo sadasnjost i olako trajanje od danas do sutra
    - on je salonska varalica iz zadovoljstva u tome uziva
    - kada prica raspanjene maste, onda u orvi plan stavlja sebe; prica o vlastitoj velicini i vaznosti; laze, a veruje u to kao da je najveca istina
    - I kad odlazi, ne ostavlja utisak coveka koji misli da je ucinio neku nepravdu ili ruznu stvar, nego se javlja kao neko kome se desilo nesto ugodno, zabavno i prosto neverovatno.
     
  9. Mr.Daky

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.315
    Zahvala:
    219
    Lokacija:
    In heart!
    Aleksa Šantić - Analiza nekih pesama

    Aleksa Šantić - Analiza nekih pesama



    MOJA OTADŽBINA

    Pesma Moja otadžbina, napisana je 1908. godine, iste godine kada je Austrougarska anektirala Bosnu i Hercegovinu.U pjesmi ima rodoljublja, snažnog ritma i jakih osjećanja, ali se na sve to nadnosi istina. Pjesnik govori prosto, ali jasno; jednostavno,ali zanimljivo. Početak pjesme djeluje lirskom inercijom.

    Ne plačem samo s bolom svoga srca
    rad zemlje ove uboge i gole;
    mene sve rane moga roda bole,
    i moja duša s njim pati i grca...

    Lirska inercija se ogleda u tome što "ne plačem samo..." sugeriše da je nešto prethodilo. I dalje: u srcu je bol, u svome srcu, ali je to samo jedna rana-"mene sve rane moga roda bole". Probijanje subjektivnog, lirskog ja , prirodna je posljedica snažnih emocija i osjećanja srođenosti i sjedinjenosti sa rodom i zemljom. Druga strofa dalje razvija misao o bolu i ljubavi jedinke i njegove zemlje:

    Ovdje u bolu srca istrzana
    ja nosim kletve svih patnja i muka,
    i krv što kapa sa dušmanskih ruka,
    to je krv moja iz mojijeh rana...

    Nije slučajno srce u prvim stihovima obe strofe- ono je najveći patnik zbog nedaće roda i zemlje uboge,u njemu se pletu najrazlilčitija osjećanja od tuge i bola, do patnje i nesreće. U katrenima su naznačeni osnovni motivi,raspoloženja i osjećanja. U tercinama se sa pojedinačnog prelazi na opšte. Jedinka i rod se izjednačavaju u bolu i patnji. Bol koji izražava lirski subjekt nije individualni bol - to je bol "duša miliona". Poslednja strofa, prirodno, ima smireniji ton. Osjeća se razrješenje i sagledava poenta pjesme, a poenta je cijela strofa:

    I svuda gdje je srpska duša koja,
    tamo je meni otadžbina moja-
    moj dom i moje rodjeno ognjište...

    Poruka je jasna: pjesnikova otadžbina je svuda tamo "gdje je srpska duša koja"- gdje god je i jedan Srbin, tamo je pjesnikov dom, ognjište i otadžbina.



    PRETPRAZNIČKO VEČE


    Aleksa Šantić je bio već zamakao u pozne godine kad su mu pomrli svi članovi porodice, a on je , sticajem mnogih okolnosti, ostao neoženjen- živio je usamljen u porodičnoj kući. Zato će u svojim elegijama izražavati tugu za izumrlim domom i žal što je nestala patrijarhalna atmosfera. Ta osjećanja i raspoloženja najpotpunije i najbolje je izrazio u pjesmi Pretprazničko veče. U pjesmi su središnja tri motiva:

    -motiv usamljenosti i dubokog bola zbog toga,

    -motiv evokacije prošlosti i topline porodičnog života iz djetinjstva

    -motiv stvaralaštva kao nadoknade i utjehe.

    Pretprazničko veče je lirska priča sa svojom fabulom, događajem i junakom- lirskim subjektom. U strukturi pjesme uočava se 6 slika.

    1.slika usamljenosti u ambijentu porodične kuće

    2.slika porodične idile iz djetinjstva: roditelji, djeca, susjedi.

    3.porodična soba u predbožićno veče

    4.pjeme su oživjele i okružile usamljenog pjesnika

    5.pjesme tješe pjesnika: one su mu nova porodica i utjeha

    6. poenta: pjesnik je shvatio da je stvorio novu vrstu porodice, da nije sam.

    U središtu prve slike su lirski subjekt i atmosfera- oni su u potpunom skladu. Lirski subjekt je u apsolutnom mirovanju kao i atmosfera iz koje proizilazi sumornost i bol koji prerastaju u plač. Druga slika donosi kontrastnu promjenu: oživjelo je sjećanje na daleku prošlost iz djetinjstva u isto pretprazničko veče. Kandilo sjaji, miriše soba, vatra plamti punim žarom, sreća grije ukućane, otac i majka kao simboli sreće i sigurnosti, susjed kao simbol prijateljstva.
    Treća slika je buđenje, vraćanje iz sjećanja u stvarnost pretprazničke večeri lirskog subjekta. Silina kontrasta pustoši i praznine na jednoj strani, a svjetlosti i sreće na drugoj strani izaziva veoma bolna osjećanja.

    Četvrta slika je promjena i osvježenje. Ispunjena je kretanjima, svjetlošću, bojama, pjesmom. Tamne boje potisnute su živim bojama i svjetlošću koje ozaruju oči i dušu lirskog subjekta.

    U petoj slici iskazana je poruka pjesama :

    Mi, pjesme tvoje i drugova sviju,
    što svoje duše na zvijezdama griju,
    sveta smo živa porodica tebi!
    Mi združujemo duše ljudi sviju!
    Mrtve sa živim vežu naše niti:
    I s nama vazda uza te će biti.
    I oni koje davno trava krije!
    Naša će suza na kam tvoga groba
    kanuti toplo kao kap sunca zlatna.

    U šestoj slici nastaje nagla promjena - saznanje i olakšanje jer riječi pjesama odzvanjaju u duši lirskog subjekta. Smirivanje i olakšanje izraženo je riječima" ja sklapam oči" : to je trenutak kada se pjesnikova duša oslobađa napetosti, strijepnje, neizvjesnosti. U tom trenutku potekle su suze radosti i sreće jer više nije sam, osjetio je " porodicu" kroz koju će i dalje da traje. Poenta je u saznanju da život nije bio uzaludan, da je stvorio " porodicu" koja će ga nadživjeti i prenositi njegovo ime. __________________

     
  10. Mr.Daky

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.315
    Zahvala:
    219
    Lokacija:
    In heart!
    Jovan Dučić - Interpretacije pesama

    Jovan Dučić - Interpretacije pesama




    SUNCOKRETI

    Pesma Suncokreti pripada ciklusu Vecernje pesme pa su i sadrzina pesme, njen emocionalni ton i smisao u skladu sa naslovom ciklusa. Suncokreti u ovoj pesmi dobijaju trostruku simboliku:
    - svetlost kao izvor zivota,
    -teznja ka visinama i prostranstvima,
    -teznja ka idealima.

    Izbor suncokreta za navedenu simbolizaciju nije slucajan: u njegovom nazivu je organska veza ove biljke sa suncem, kako se po nebeskom svodu krece sunce, tako se okrece cvetna glava suncokreta, koja, obasjana suncevom svetloscu, sjaji bojom zlata. Kada sunce zadje, glava suncokreta se spusti "pogleda" uprta u zemlju. Noc je za suncokret mirovanje, odsustvo svetlosti, odsustvo zivota. On cezne za jutrom i za suncem, i svako spustanje noci za suncokret je pretnja i izvor straha, strepnje i tuge.

    U prvoj strofi je predocena slika suncokreta koji "nemo prati neba bludnje" dok su u njemu skupljene "sve zedji ovog sveta,/Sva nespokojstva i sve zudnje".On je,dakle, olicenje zedji svega zivog za svetloscu, toplotom i prostranstvom visina, ali je, prirodno, i olicenje svih nemira i nespokojstava koji obuzimaju zivi svet. Iskaz je u ovoj strofi neutralan, glas lirskog subjekta se ne osjeca.

    Druga i treca strofa predstavljaju posebnu sadrzajnu i smisaonu cjelinu: u njima progovaraju suncokreti, "sume u strahu svom od mraka". Za njih je sve sto zari bozanstvo jer daruje svetlost i zivot; a makar "jedna zraka" svetlosti mera je i cena sviju stvari. Sve sto je u tami, i sto makar jednom nije zasijalo i sto ne gleda u visine, obelezeno je prokletstvom.

    Cetvrta strofa je metaforicna slika suncokreta: oni su "s istoka kralji", obuceni u "tesko zlato", oni su i "zreci sunca" koji "u cas mracni" vape za svetloscu i suncem. U ovoj strofi je ostvarena ravnoteza svetlosti i tame, radosti i tuge.

    U petoj strofi se pojavljuje lirski subjekt svojim iskazom:"Te tuzne oci suncokreta/ u mom su srcu otvorene". Mrak i senke se tiho spustaju, sunce je daleko "na kraj sveta", suncokreti su tuzni.

    Sesta strofa ponovo uvodi prevagu svetlosti na tamom:

    Pomrece nocas sirom vrti,
    Dvoredi sjajnih suncokreta,
    Ali ce biti u toj smrti
    Sva zarka sunca ovog sveta.

    Ovdje je uspostavljen paralelizam prve i seste strofe:

    1.Tu su sve zedji ovog sveta,
    Sva nespokojstva i sve zudnje.
    2.Ali ce biti u toj smrti
    Sva zarka sunca ovog sveta.

    Smrt suncokreta je samo privid: u njima je sakupljena sva energija sunca i svjetlosti, sve zedji i zudnje i sva zarka sunca. Poenta je u neunistivosti zivota i zudnje, u neunistivosti svetlosti i njene energije skupljene u zlatu suncokreta.

    Pesma o suncokretima je pesma o svetlosti kao izvoru zivota; o ljudskoj teznji ka visinama i prostranstvima; o iskonskoj teznji ka idealimal; o svetlosti i tami, vedrini i nespokoju u ljudskom zivotu. Primarni motiv je suncokret jer ima istaknuto i udarno mjesto u kompoziciji pjesme: dominira u prvoj, petoj i sestoj strofi. Sekundarni motivi su TAMA i SMRT, ali su oni dobili periferno mjesto i nemaju snagu poente.

    JABLANOVI

    Kada se covjek nadje pred tajanstvom prirode u tamnoj noci kojom huji sustanje jablanova, pocinje da shvata da je samo jedan mali delic prirode. To saznanje budi nemir, slutnje i strahove. Covjek pred prirodom - to je tema Jablanovi. U sredistu pjesme je onaj covjek sa kraja pjesme koji stoji, posmatra i - strahuje. Jablanovi su samo predmet opazanja i dozivljaja lirskog subjekta, oni su simbolicna manifestacija covjekovih misli i zelja.
    Pjesma zapocinje pitanjem, dva puta ponovljenim. Ovakav pocetak unosi zacudjenost, upitanost i nedoumicu. Zato je on pun naboja nedoumice i iscekivanja:
    Zasto nocas tako sume jablanovi, Tako strasno, cudno? Zasto tako sume?
    Dva puta ponovljeno pitanje "zasto" sugerise napetost i nemir, uzbudjenje koje obuzima lirskog subjekta, ali ga on sam ne moze da objasni. Dok je u prvom stihu pitanje kompletno sa svim sintaksickim clanovima recenice, drugo pitanje je sazeto, to su samo tri rijeci "Zasto tako sume"? Ovdje nije pitanje zasto sume, vec zasto tako sume. Ova dva stiha upitnom intonacijom, nagovjestavaju odgovor i time stvaraju pocetno raspolozenje za sadrzinu pjesme.

    Dok su prva dva stiha emotivno napeta, treci i cetvrti stih imaju narativni ton i deskriptivnu funkciju:
    Zuti mesec sporo zalazi za hume, Daleke i crne, ko slutnje; i snovi
    -to je pejzaz noci u kojoj se dogadja sum jablanova: zuti mjesec i njegov spori zalazak zs brda, daleka brda i crna. Tamna boja poredi se sa slutnjom koja budi nejasni nemir i slutnju, koji su na samoj granici straha.
    Prve dve strofe ispunjavaju opisi prirode i desavanja u njoj; treca strofa donosi sliku usamljenog covjeka u noci. Sve sto je opisano u prve dve strofee, sagledano je ocima lirskog subjekta:On i priroda nasli su se oci u oci - u tom susretu priroda ostaje na svome, ona traje i dalje mimo volje covjekove, a covjek sam i zaplasen, morao je da obori pogled - nije uspio da odgovori na pitanja koja je postavio.

    Treca strofa predstavlja sliku covjeka koji je toliko usamljen da se osjeca "ko potonji covek".
    Stajanje kraj mirne vode opisano je odsjecnim, sporim rijecima koje ostavljaju utisak niza koji lagano prolazi. Osjeca se izvjesna utemeljenost lirskog subjekta u svijetu: "ja stojim" je puno samopouzdanja, iz njega zraci rjesenost i cvrstina. Medjutim, opkoracenje neminovno vuce u drugi stih da bi se stajanje odredilo preciznije - "ko potonji covek", poslednji, jedini, usamljen u tom ogromnom prostranstvu sveta koji je predocen kao mrtva noc.

    Covjek se suocio sa prirodom, sa elementima prirode - mjesec, nebo, zemlja, voda. Ovaj covjek stoji sam kraj mirne vode, sagledao je sebe i shvatio da je malenkost. Naime, sreo se sa ogromnom sjenkom jablana koji sumi, pa je shvatio koliko je on sitan u odnosu na jablana. U tom trenutku se javio strah, ali osoben strah:"Strepim sam od svoje seni".

    Pitanje postavljeno na pocetku pjesme ("Zasto nocas tako sume jablanovi?") nije dobilo direktan odgovor. On se nalazi u spletu poetskih slika, u njihovom zajednickom prozracavanju smisla. Na pragu izmedju prve i druge strofe, izmedju dve tamne slike, nalaze se snovi, tacnije odvija se njihov cin padanja u vodu "ko olovo mirnu i sivu" - nije samo padanje, nego je to padanje snova u sivu, umrtvljenu vodu bez zivota. Sum jablanova, ispof koga stoji usamljeni covjek, simbol je njegovih teznji da se izadje iz ove samoce i mraka - visina je u poeziji uvijek simbolizovala izbavljenje, svjezinu, nastavljanje trajanja.
     

Preporučite stranicu