Signup Now
Da bi mogli da pišete na forumu, otvarate nove teme, kao i da vidite download
linkove morate prvo da se registrujete.

Ukoliko Vam nije jasan proces registracije, molimo vas da kliknete OVDE
Ako ste zaboravili lozinku, kliknite OVDE :)

Prepričana književna dela i njihova analiza

Diskusija u 'Maternji Jezik' započeta od Mr.Daky, 27.09.2010.

  1. Mr.Daky
    Offline

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.299
    Zahvala:
    182
    Lokacija:
    In heart!
    James matthew barrie - petar pan

    JAMES MATTHEW BARRIE - PETAR PAN



    Kratki sadržaj:

    Jedne lijepe večeri u kući gospođe i gospodina Darling dogodilo se čudo.
    U sobi djece Wendi, Mihala i Johana došao je maleni dječak koji je bio
    odjeven u lišće. Zvao se Petar Pan. Zamolio je Wendi da pođe s njim u
    Snokraj. Wendi mu je rekla da mora razmisliti i da dođe druge večeri.
    Petar Pan je došao druge večeri a Wendi je rekla da nije jako dobro
    razmislila i da ide pitati mamu i tatu. Petar Pan ju je zaustavio i reče joj
    da ju neće pustiti da odustane. Wendi reče onda moram povesti i svoju
    braću sa sobom. On joj reče neka i njih povede. Ona probudi svoju braću i
    objasni ih da idu s njome u Snokraj. Oni su pristali. Kad su se spremili na
    put, Petar Pan ih je prije polaska začarao da mogu letjeti i da lakše mogu
    dođi do Snokraja. Zaboravio im je pokazati kako se zaustavlja. Kad dođu
    do Snokraja vidješe jako puno vila, a vila koja ih je pratila zvala se
    Zvončica. U Snokraju Wendi je bila majka djeci koja nisu imala pravu
    majku. Wendi je djeci prije spavanja pričala razne priče. Bila im je kao
    prava majka, šivala im je odjeću itd. Kad su šetali Snokrajom vidjeli su
    gusare kako odvode Žutog Liljana. Žuti Liljan je kći poglavice. Vidjeli su
    kako Žutog Liljana odvode u duboku špilju. Peta Pan je odmah pomislio
    kako je spasiti. On je i spašava te ju vraća kući. Razljućeni gusari jedne
    večeri otiđu do Petrove kuće. Pokucaše na vrata i zarobe Wendi i njenu
    braću. Odvedu ih na svoj brod. Wendi su htjeli odmah baciti u more.
    Spašava je Petar Pan. On oslobađa i braću te ih vraća kući. Došavši u kuću
    Wendi se sjeti svojih roditelja. Zamoli Petra Pana za čaroliju koja bi ih
    vratila u svoju zemlju kod roditelja. Petar ne pristaje na čaroliju, ali vila
    Zvončica nije voljela Wendi, te joj ona da čaroliju. Tako se Wendi vrati sa
    svojom braćom kući roditeljima. Wendi je odrasla a njen život počinje
    ovako: Wendi se udala i imala je kćer koja se zvala Jana. Petar Pan je
    dolazio svake godine u doba proljetnog čišćenja i odvodio njihove kćeri u
    Snokraj. One su mu bile majke i pričale priče o njemu samome. Wendi mu
    je bila prva majka. Petar Pan je tako ostao dječak koji nikada nije htio
    odrasti.

    Dojam o djelu:

    Ovo mi se djelo sviđa zbog puno mašte, i raznih stvari koje ne postoje u
    mojem svijetu. Sviđa mi se i Petrovo letenje, sviđa mi se ilustriranje ove
    knjige. Još mi je bilo zanimljivo zemlja Sonkraj.
  2. Mr.Daky
    Offline

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.299
    Zahvala:
    182
    Lokacija:
    In heart!
    Aleksandar Sergejevič Puškin - Pikova dama

    Aleksandar Sergejevič Puškin - Pikova dama




    Bilješke o piscu:

    Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen 6. VI. 1799.
    godine u Moskvi, a umro je 10. II. 1837. godine u Petrogradu.
    Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom djetinstvu
    prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine
    Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanje
    ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom
    učilištu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima,
    vladao duh političkog slobodoumlja. Svojom visoko
    razvijenom svješću o pozivu pjesnika, svojim humanističkim idejama i
    naprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama rođenoga genija,
    Puškin je izvanredna ličnost ne samo ruske nego i svjetske književnosti.
    Još 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II) prvi prijevod novele
    Pikova dama (objavljene u originalu 1834. godine). Otad su ga u nas
    prevodile sve generacije od Vraza i Trnskog preko Harambašića i Martića
    do Kombola, Krkleca i Cesarića.

    Sadržaj:

    Kartali se jednom kod Narumova, konjičkoga oficira u gardi.
    Duga zimska noć prolazila je neosjetno te su kartaši oko pet sati
    ujutro sjeli za stol večerati. Onaj tko je imao sreće u igri jeo je sa
    velikim apetitom, a ostali su rastreseno sjedili pred praznim tanjurima.
    U prostoriji je bio muk i tišina sve do trenutka kad se donio šampanjac.
    Tada svi započnu razglabati oko odigranih partija. Domaćina i Surina je
    uporno mučila misao zašto mladi inžinjer Herman nikad nije došao u
    iskušenje uzeti karte u ruke i zaigrati zajedno s njima budući da je čak i
    po pet sati znao sjediti uz kartaški stol i pratiti njihovu igru.
    Herman je udovoljio njihovoj znatiželji i odgovorio da ga igra jako zanima,
    ali da ne može žrtvovati ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da
    stekne suvišno. Domaćin i Surin su to među sobom prokomentirali
    riječima da je Herman nijemac koji sve radi s računom.
    Tako razgovarajući Tomski je spomenuo svoju osamdesetogodišnju bakicu
    Anu Fedotovnu. Naime grofica Ana Fedotovna je nekad putovala u Pariz i
    tamo je bila vrlo zapažena. U to doba gospođe su igrale faraona.
    Jedanput je grofica igrajući s Orleanskim vojvodom izgubila veliku svotu i
    ostala vojvodi dužna. Po povratku kući sve je ispričala djedu i naredila mu
    da isplati dug vojvodi. Čuvši što grofica želi djed se jako razljuti i odbije
    isplatiti svotu. Ne znajući što da radi grofica pozove grofa Saint-Germaina
    koji je bio vrlo ugodan čovjek. Stari čovjek je odmah došao i zatekao je u
    velikoj muci. Ona mu ispriča sve što se dogodilo, i kaže mu za muževu
    surovost tražeći od grofa Saint-Germaina pomoć. Grof bakici povjeri jednu
    tajnu za koju bi mnogi kartaši dobro platili. Istu večer bakica se pojavila u
    Versaillesu na igri karata kod kraljice. Banku je držao vojvoda Orleanski.
    Bakica mu se nekako ispričala što mu nije donjela novac i započne igrati
    protiv njega. Odabrala je tri karte i stavila ih jednu za drugom.
    Sve tri karte su joj donijele dobitak i bakica povrati sve do posljednje
    pare. Bakica baš i nije trpjela ispade mladih ljudi, ali joj se smilio jedan
    mladić po imenu Čaplicki koji je također zapao u dug kao i ona.
    Bakica mu je pomogla da povrati dug rekavši mu one tri karte.
    I tako je Tomski prekinuo priču o bakici budući da je bilo vrijeme za
    spavanje. Došavši kući Herman je počeo smišljati plan kako da od bakice
    sazna tajnu triju karata. Ubrzo je smislio plan. Bakica je imala tri djevojke
    koje su se bavile oko nje. Jedna od djevojaka je bila Lizaveta Ivanovna
    koju je Herman stalno promatrao s ulice. Dakako i ona je njega zapazila
    pogledavajući kroz prozor. Jednom kad je bakica išla u šetnju povela je
    sa sobom Lizavetu. Kada je Lizaveta ulazila u kola Herman joj je u prolazu
    dobacio pisamce, koje je ona vrlo vješto sakrila u rukavicu da ga nitko ne
    vidi. Tako je započela veza između Lizavete i Hermana.
    U početku je Lizaveta odbijala pisma vraćajući ih, ali ih je naposljetku
    ipak vrlo rado čitala. Lizaveta i Herman su se nasamo vidjeli na plesu kod
    jednog poslanika na kojem je bila i grofica. Lizaveta je poručila Hermanu
    da će na plesu ostati do dva sata, a da će se nakon toga posluga razići.
    Lizaveta mu je rekla da se prikrade u pola dvanaest u njezinu sobicu.
    Herman je bio toliko uznemiren da je već u jedanaest sati bio pred kućom
    grofice. Kad se navršilo pola dvanaest, Herman je ušao u kuću ali nije
    otišao u Lizavetinu sobu, već je otišao u kabinet iz kojeg je promatrao
    staru groficu kako sjedi kraj prozora. Grofica je bila u spavaćici koja joj
    je po izgledu puno bolje odgovarala s obzirom na godine.
    Odjedanput se Herman odluči otići do stare grofice i zamoliti je za jednu
    dobrotu. Herman se nije ustručavao i odmah je groficu uljudno pitao za
    tajnu triju karata. Nakon što mu grofica nije odgovorila čak niti jednom
    riječju, Herman se naljuti i izvadi pištolj te započne prijetiti grofici.
    Grofica podigne ruke da bi se tobože zaštitila od metka, ali u tom trenutku
    ona ostade nepomično sjediti u naslonjaču. Tada je Herman shvatio da je
    grofica mrtva. U to vrijeme je je Lizaveta sjedila u svojoj sobi i razmišljala
    o riječima Tomskog koji joj je za vrijeme plesa rekao da Herman nosi bar
    tri zločina na duši. U taj trenutak vrata sobe se otvoriše i na vratima se
    pojavi Herman. Lizaveta se užasno prestrašila, a pogotovo nakon toga
    kad joj je Herman ispričao što se dogodilo s starom groficom.
    Lizaveta je shvatila da Herman nije željan ljubavi već je samo željan
    novca. No usprkos tome Lizaveta mu je pokazala tajni izlaz iz kuće
    kako ga čuvar na ulazu ne bi opazio. Vraćajući se kući Hermanu se stalno
    motala po glavi smrt grofice. Osjetivši grižnju savjesti Herman je odlučio
    otići grofici na sprovod. Na sprovodu se duboko poklonio staroj grofici i u
    jednom trenutku mu se učinilo da je grofica nakratko otvorila jedno oko.
    Naravno on je to shvatio kao priviđenje. Te večeri legao je u krevet,
    ali dugo u noć nije mogao zaspati. U jednom trenutku je začuo korake u
    susjednoj sobi. U prvi tren je pomislio da je to njegov posilni koji se vraća
    iz noćne šetnje. Ali koraci su bili drukčiji, nekako nepoznati. Tada su se
    otvorila vrata njegove sobe i u sobu je ušla stara žena u bijeloj spavaćici.
    Herman je u prvi tren pomislio da je to njegova stara dadilja, ali bolje
    pogledavši imao je što i vidjeti. U sobu je ušla stara grofica govoreći mu
    da dolazi protiv svoje volje, ali da joj je naređeno da dođe. Pristala je reći
    tajnu triju karata govoreći ove riječi: "Trojka, sedmica i kec dobivat će ti
    jedno za drugim, ali dvadeset i četiri sata smiješ igrati samo jednu kartu,
    a poslije za čitava svoga života ne smiješ više igrati! Praštam ti svoju
    smrt, ako se oženiš mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom...
    Poslije ovih riječi grofica je izašla iz sobe i ubrzo nestala, a Hermanu nije
    bilo jasno što se dogodilo. Idućeg dana Herman se već spremio i otišao
    okušati sreću na kartama kod Čekalinskog. Herman je na svoju kartu
    stavio svotu od četrdeset i sedam tisuća. Svi sudionici su zapanjeno
    pogledali jer dotad nitko nije stavio toliku svotu novaca odjedanput.
    Ubrzo Čekalinski počne dijeliti karte. Desno pade devetka, a lijevo trojka.
    Dobiva - vikne Herman i pokaže svoju kartu. Idućeg dana Herman je
    ponovno okušao sreću stavivši kao ulog sve što je dan prije zaradio.
    Čekalinski je počeo dijeliti karte. Herman je ponovo dobio i nakon toga
    se pokupio kući. I treći dan je pošao kartati, misleći da i ovaj put sigurno
    dobiva. Uložio je sav novac što je do tada zaradio. Čekalinski je podijelio
    karte. Desno je pala dama, a lijevo kec. Herman se poveseli i vikne:
    "Kec dobiva!" pokazujući svoju kartu. Pokazavši kartu imao je što i vidjeti.
    Umjesto keca u ruci je držao Pikovu damu!

    Analiza likova:

    Herman
    Bio je sin nijemca, pretopljenoga u Rusa, koji mu je ostavio nešto
    malo novca. Kako je bio tvrdo uvjeren da mu je potrebno da pojača svoju
    nezavisnost, Herman nije trošio čak ni kamate od nasljeđa, nego je živio
    samo od plaće lišavajući se i najmanje raskoši. Bio je, uostalom, čovjek
    zakopčan i častoljubiv, pa su njegovi prijatelji rijetko imali prilike da da
    mu se rugaju zbog pretjerane štedljivosti. Bio je čovjek jakih strasti i
    bujne mašte, ali ga je čvrstina karaktera spašavala od svakidašnjih
    zabluda mladosti. Tako, naprimjer, iako je bio od prirode strastven kartaš,
    nikada nije uzimao karte u ruke, jer je proračunao da mu njegovo stanje
    ne dopušta da žrtvuje ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da će
    dobiti suvišno, a međutim po cijele noći presjedio bi za kartaškim stolom
    i sav u groznici pratio različite obrate u igri.
    Herman je čovjek promjenjivog karaktera što se očituje iz onoga što
    je učinio nakon što je saznao tajnu triju karata. Nakon toga se sasvim
    promijenio i u njemu se pojavila pohlepa za novcem. Lizavetu uopće nije
    volio. Sva ta "lažna" ljubav bila je iz interesa da bi se došlo do grofice koja
    zna tajnu triju karata.

    Lizaveta
    Jedna od triju djevojaka koje su pomagale i brinule se za staru groficu.
    Ona jedina zna kako je teško biti sluga zahtjevnoj grofici i kako je teško
    živjeti u kući koja pripada nekom drugom. Lizaveta je jadnica koja je kriva
    za sve što se staroj grofici ne sviđa. Često je vrijeđana od strane grofice
    budući da su grofice vrlo zahtjevne žene. Što se tiče ljubavi s Hermanom
    ona je mislila kako je Herman istinski voli i kako je Herman jako
    zaljubljen u nju. Naposljetku biva veoma razočarana vidjevši da je
    Hermanova ljubav iz interesa. Na kraju pripovijetke Lizaveta ipak
    pronalazi sreću udajom za jednoga veoma dragoga mladića koji ima
    veliko imanje i uz to je sin bivšeg upravitelja stare grofice.

    Dojam o djelu:
    Djelo mi se veoma svidjelo upravo radi toga što govori o tome
    kako čovjek, ako mu se ukaže prilika, može vrlo lako promijeniti
    i sebe i svoj način ponašanja. Bolje rečeno čovjek vrlo lako mijenja
    svoju ličnost i svoj karakter ako mu se ukaže prilika za novcem ili nekim
    drugim vrijednostima. U ovom djelu lijepo je opisano kako se Hermanova
    ličnost iz jednog štedljivog čovjeka pretvara u jednog vrlo pohlepnog
    čovjeka kojem osim novca na svijetu ništa drugo nije važno.
  3. Mr.Daky
    Offline

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.299
    Zahvala:
    182
    Lokacija:
    In heart!
    Žil Vern - Put u središte Zemlje

    Žil Vern - Put u središte Zemlje




    Mjesto radnje:
    Hamburg (Njemačka), Island

    Vrijeme radnje:
    1863. godina

    Tema:
    Putovanje profesora Otta Lidenbrocka i dječaka Axela u središte Zemlje.

    Osnovna misao:
    Treba biti uporan kako bi se nešto ostvarilo.

    Likovi:
    Stric Otto Lidenbrock, dječak Axel, vodič Hans i Marta

    Kratki sadržaj:

    U nedjelju 24. svibnja 1863 god. gospodin Otto Lidenbrock,
    koji je bio profesor mineralogije, a bavio se i geologijom
    i proučavanjem starih knjiga, vratio se kući ranije nego inače.
    Odmah je žurno krenuo u svoju radnu sobu i pozvao svog nećaka
    Axela da mu se pridruži. Stric je uzbuđeno pokazivao staru knjigu
    koju je toga dana kupio. Bila je pisana na islandskom jeziku i govorila
    je o životu norveških prinčeva u XII. stoljeću. Iz knjige je iznenada
    ispalo pismo koje je kasnije navelo profesora i njegovog nećaka na
    čudno putovanje. Dešifrirali su pismo, a u njemu se govori da je neki
    Arne Saknussemm preko kratera Sneffelsova Yocula bio u središtu
    Zemlje, i poziva da to učini i onaj koji uspije dešifrirati pismo.
    Kada su proučili kartu s naznačenim mjestima krenuli su iz
    Hamburga u Island, odakle je trebao početi njihov put u središte
    Zemlje. U jednom selu unajmili su vodiča Hansa koji je pošao sa njima.
    Počeli su se penjati na ugašeni vulkan kroz koji su trebali stići do središta
    Zemlje. Put je bio dug i naporan. Dok su lutali podzemnim hodnicima
    dječak se odvojio od strica i vodiča i potom se izgubio. Dječak ih je dugo
    vremena tražio. Kasnije, kada se našao između zidina, počeo je vikati i
    dozivati i baš na tom mjestu čuo je strica i vodiča kako ga dozivaju.
    Bili su jako daleko ali su se ipak čuli. Stric je rekao dječaku da kaže jednu
    riječ i pogleda na sat, pa će izračunati koliko su udaljeni. Dječak je krenuo
    dalje i slučajno se poskliznuo i pao. Kad se probudio nalazio se u spilji
    gdje su ga donijeli stric i vodič. Njemu se učinilo da čuje pjusak valova.
    Stric mu je rekao da se odmara. Kada se oporavio opet je čuo valove.
    Uskoro su naišli na more pod zemljom.

  4. Mr.Daky
    Offline

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.299
    Zahvala:
    182
    Lokacija:
    In heart!
    Anton Pavlovič Čehov - Tri sestre

    Anton Pavlovič Čehov - Tri sestre



    Bilješke o piscu:
    Anton Pavlovič Čehov rođen je u Taganrogu u Ukrajini 1860. godine.
    Rođen je u trgovačkoj obitelji. Nakon gimnazije u rodnom gradu se
    upisuje na Medicinski fakultet u Moskvi, te se kao student počinje baviti
    pisanjem. Završava fakultet i postaje liječnikom. Kroz cijeli život se borio
    sa oskudicom i završio kao srčani i tuberkulozni bolesnik. Putovao je na
    otok Sahalin istraživati životne uvjete kažnjenika, ali se nije bavio
    politikom. Ženi se glumicom O. L. Knipperovom. On je pripovjedač,
    novelist i dramatičar, a po zanimanju liječnik. Najbolja njegova djela su
    novele i pripovijesti. Surađivao je s velikom opernim redateljima.
    Svoj plodonosni i stvaralački život završava 1904. godine, gdje umire u
    lječilištu Badenweiler. Čehov je među ostalim poznat kao dramski pisac i
    tvorac antiteatralnog kazališta i psihološke drame, te je uvelike djelovao
    na kasnije generacije pisaca, kako u Rusiji tako i van Rusije.
    Njegova poznatija djela su: Tri sestre, Galeb, Ujak Vanja, Čovjek u futroli,
    O ljubavi, Zaručnica, a prožeta su humorom i blagom ironijom. Pisao je i
    kraće humoreske u kojima je prikazivao obične ljude koje je društvena
    sredina izobličila i otuđila. Oblikovane su drugačijom tehnikom od načina
    pisanja ruskih realističkih pripovjedača. Kod njega nema junaka, nema
    velikih zbivanja, nema zamršene fabule. U novele unosi lirske digresije,
    glazbene elemente i obični jezik. Pisao je drame komičnih jednočinki,
    a kasnije sa više činova. Tako je Čehov postao primjerom modernoga
    impresionističkog dramskog pisca koji je utjecao na razvoj moderne
    dramske književnosti.

    Vrsta djela:
    Drama

    Tema:
    Traženje smisla života, mašta i stvarnost, čežnja za boljim životom.

    Mjesto radnje:
    Radnja se događa u gubernijskom glavnom gradu.

    Vrijeme radnje:
    Negdje u 19. stoljeću.

    Struktura djela:
    Drama u četiri čina u kojoj se događaji odvijaju mirno i glatko bez većih
    preokreta. Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti,
    sa osjećajem bespomoćnosti i beznadnosti, koja samo kazuje kako nema
    promjene unatoč vječitom optimizmu i njegovoj priči o svijetloj
    budućnosti. Drama je svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških
    sastavnica. Tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost,
    duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom, no one se podvrgavaju
    kapricioznoj ženi svoga lijenoga brata, nemoćne da pomognu same sebi,
    a kamoli jedna drugoj.

    Problematika koja se obrađuje u djelu:
    - Opisuju se odnosi među likovima koji izražavaju svoje raspoloženje.
    - Dramska atmosfera i prizori ostvareni monolozima i dijalozima.
    - Neobičnost dramskog raspleta.
    - Govor likova na sceni, kao da se nikada i ne slušaju.
    - Postizanje scenskog razgovora.
    - Prividno dezorganizirani sistem replika, uzdaha, plača i pauza prekida se
    mnogobrojnim lirskim usklicima.
    - Kraj drame nije tradicionalni rasplet već nečujno umiranje nečega s
    nagovještajem i čežnjom za srećom.
    - Osjećaj bespomoćnosti i beznadnosti, te filozofija pasivnosti.
    - Likovi drame su opsjednuti budućnošću, svi se tuže, a nitko nikome ne
    pomaže.

    Inspiracija iz sličnog djela:
    Opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine i promatranje
    ljudske duše te objektivno opisivanje događaja u prirodi zbivanja
    ljudskih osjećaja. Po stilu njegovog pisanja moderne drame zauzima
    istaknuto mjesto uz Strindberga.

    O djelu:
    Okosnicu drame čini priča iz života triju sestara Prozorov - Olge, Maše i
    Irine, koje nakon smrti oca pukovnika ostaju živjeti s bratom Andrejem u
    provincijskom garnizonskom gradiću, pokušavajući se vratiti u Moskvu
    gdje su rođene i stekle obrazovanje. No Andrejeva žena Nataša i njen
    ljubavnik, utjecajni Protopopov, potpuno istjeravaju sestre iz njihovog
    doma i potpuno zavladaju njima. Prekrasan dom pun ljepote, glazbe i
    zanimljivih ljudi pretvara se u malograđansku kuću ispunjenu bračnim
    lažima, gramzivošću i nečovječjem (odnos prema staroj dadilji Anfisi).
    Irina, istjerana iz djevojačke sobe, najprije prelazi u Olginu, potom se
    Olga preseljava sa Anfisom u iznajmljeni stan pri gimnaziji u kojoj radi,
    a Irina odlazi raditi kao učiteljica nekuda daleko. Tri sestre na kraju drame
    ostaju pod vedrim nebom, s iskrom nade da će jednom vidjeti rodnu
    Moskvu, ali bez realne šanse da to i ostvare. Moskva je prostor duše triju
    sestara, čarobno rješenje svih problema, Moskva je budućnost u kojoj će
    otpočeti pravi život, jer je sadašnji samo san i privremeno stanje.

    Čehovljeve tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost,
    duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom. No one se šutke
    i bez pogovora podvrgavaju ženi svog lijenog brata, nemoćne da pomognu
    same sebi, a kamoli da jedna drugu zaštite.

    U samoj drami nema izrazitih vanjskih dramskih događaja.
    Generalske kćeri, tri sestre – Olga, Maša i Irina, moskovljanke,
    preselile su se u pokrajinski grad, u kojem provode monoton i jadan život.
    Olga radi kao učiteljica u gimnaziji, osamnaestogodišnja Maša udaje se za
    profesora Kuligina i otkriva njegovu bijedu i sićušnost. Najmlađa Irina radi
    na brzojavu i nezadovoljna je svojim poslom.

    Tri sestre imaju i brata Andreja koji ima znanstvenih ambicija i želi dobiti
    mjesto na sveučilištu. Kada mu se ukaže prilika ženi se glupom, škrtom i
    indiskretnom ženom Natalijom.

    U prvom činu okosnicu dramske radnje čini slavlje Irinina imendana.
    U kuću dolaze vojni časnici Tusenbach, Soljoni, Fedotik, Rode i vojni
    liječnik Čebutikin, te novo lice časnik Veršinjin.

    U drugom činu gotovo i nema vanjskog događanja. Svaki lik živi svoj
    život: Irina živi životom nezadovoljne telegrafistice, Maša se opija,
    Olga je postala ravnateljica u školi, Andrej živi pod ženinom papučom i
    radi u okružnoj upravi.

    U trećem činu prikazana je sumorna noć u domu triju sestara i stanja u
    kojima se likovi nalaze: Čebutikin pije, Andrej je kartaš, Irina traži izlaz u
    udaji za staroga Tusenbacha, Maša besciljno voli Veršinjina.

    U četrvrtom činu odlazi vojna jedinica, Andrej jede guščetinu s kupusom,
    Nataša ljubaka s njegovim šefom, Tusenbach pogiba u dvoboju.

    U završnom prizoru zagrljene sestre se pitaju u čemu je smisao daljnjeg
    života.
  5. Mr.Daky
    Offline

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.299
    Zahvala:
    182
    Lokacija:
    In heart!
    ...nastavak...


    Prvi čin
    Drama započinje jednog sunčanog, prazničkog, svibanjskog prijepodneva.
    Irina - slika ljepote, mladosti i proljeća - u bijeloj haljini, slavi imendan.
    Sestra Olga, iako već umorna od života, napornog rada i brige za obitelj
    koju je preuzela nakon očeve smrti, razumije Irinin zanos i sve svoje nade
    polaže u nju. Maša ih obje provocira zviždanjem nekog napjeva,
    odaginjući misli o svom braku u kojem nije zadovoljna, te o svojoj
    uzaludno potrošenoj mladosti.

    Među gostima slučajno će se pojaviti Nataša, koju će Andrej u svojoj
    nespretnosti brzopleto zaprositi. Dolazak među ove otmjene i obrazovane
    ljude duboko je frustrira, ona drhti kao školarka, ali ne od djevojačke
    sramežljivosti kako to naivni Andrej tumači, nego zbog bolnog i
    neizbrisivog osjećaja manje vrijednosti koji je ponižava. Olga je iskreno
    zaprepaštena Natašinim neukusnim zelenim pojasom i za tu malu
    neprijatnost ova će joj se osvetiti. (Istjerujući Irinu iz kuće ona će na
    kraju drame zlopamtilački i zlurado dobaciti kako joj pojas ne pristaje...)

    Drugi čin
    I drugi čin započinje u slavljeničkom duhu - vrijeme je poklada i svi se
    raduju dolasku maškara i velikoj kućnoj zabavi s glazbom i plesom.
    Ali Nataša, koja se u međuvremenu udala za Andreja, zabranjuje zabavu
    koja nije po njenom ukusu, tobože zbog bolesti sinčića Bobika; iako će
    odmah potom sama otići na noćnu vožnju sa svojim ljubavnikom
    Protopopovim.

    Treći čin
    Treći čin, koji u klasičnoj drami donosi vrhunac zapleta, odvija se u znaku
    požara koji bukti negdje u gradu, ali ima duboko simbolično značenje u
    drami. Gori dom Prozorovih iako nije zahvaćen požarom - izgorjeli su
    vjera, entuzijazam i nade sestara u budućnost. Majstorski se isprepliću
    vanjska i paralelna unutarnja radnja. Vatrena stihija s ulice prijeteći
    obasjava sestre koje su upravo saznale da je Andrej prokockao kuću i
    založio je, i s bolnom se nostalgijom prisjećaju nada koje su polagale u
    brata. I dok je cijeli grad na nogama, on nezainteresirano svira svoju
    violinu.

    Nataša se navodno brine da joj sin Bobik i njena mala kći Sofčica ne
    dobiju influencu; također želi da stara dadilja Anfisa ode iz kuće ("želi red
    u kući"), smatra ju seljankom kojoj je mjesto upravo na selu.
    Najrealnija i najživotnija među sestrama, Maša, jedina je od početka
    svjesna Natašine pogubnosti i bratove ništavnosti.

    Katastrofična atmosfera trećeg čina počiva na nizu detalja.
    Čebutikin se propio jer nije uspio spasiti neku ženu na umoru, osuđuje
    sebe zbog svoje nesposobnosti. U takvom pripitom stanju nehotice razbija
    sat - sestrama dragu uspomenu na pokojnu majku, ali i na Moskvu.
    I za njega je to znak gubitništva, jer je pokojnica jedino svjetlo iz njegove
    prošlosti (naime, Čebutikin je volio majku triju sestara).
    Kuligin na koljenima prikuplja krhotine kao što pokušava prikupiti ostatke
    svoga braka s Mašom nakon njezine veze s Veršinjinim. U ovom činu Maša
    i priznaje sestrama svoju ljubav prema Veršinjinu. Andrej traži od Olge
    neki zagubljeni ključ, još uvijek nesvjestan da je izgubio ključ do njihovih
    srca. I drugi su ključevi izgubljeni. Irina uspoređuje svoju dušu sa
    zaključanim klavirom čiji je ključ izgubljen. Sve su njihove vrline, talenti i
    znanja pod bravama čijih ključeva nema, pa su stoga i neupotrebljivi.
    Irina pristaje udati se za Tusenbacha iako ga ne voli i jako joj je ružan i
    neugledan; no ona ga ipak dosta poštuje. Njen jedini cilj ostaje otići u
    Moskvu.

    Četvrti čin
    Soljoni je stao "peckati" baruna Tusenbacha, jer su zapravo obojica
    zaljubljeni u Irinu; Tusenbach je uvrijedio Soljonija i ovaj ga poziva na
    dvoboj. Barun u tom dvoboju pogiba, a stari liječnik Čebutikin je u svemu
    tome samo pasivni promatrač koji nije ništa učinio kako bi spriječio dvoboj
    koji je značio sigurnu smrt za jednog od sudionika. Nakon ovoga Čebutikin
    odlučuje otići i planira se vratiti za godinu dana, kad već bude u mirovini.

    Irina je u međuvremenu položila učiteljski ispit te će potražiti novi posao.
    Prvo je radila kao telegrafistica, a zatim u gradskoj upravi i mrzila je te
    poslove osjećajući da joj život samo prolazi, a ona svakim danom
    propada. Sada je ostala i bez Tusenbacha kojeg je već bila prihvatila kao
    muža.

    Olga je postala upraviteljica i skupa sa Anfisom se preseljava u iznajmljeni
    stan kraj gimnazije. Kuligin je postao inspektor i, slijedeći svog direktora,
    obrijao brkove. Maša u tome vidi samo izraz njegove slabe osobe i
    nemoći. Veršinjin isto odlazi, a žena i njegove dvije kćeri ostat će u gradu
    još dva mjeseca, pa on moli Olgu da se, ako bude potrebno, pobrine za
    njih.

    Poput jeke odzvanja niz opraštaja i odlazaka u činu raspleta:
    brigada odlazi iz grada, Tusenbach iz života, a sestre zauvijek iz svoga
    doma. Nataša nestrpljivo i zapovjednički obilazi kuću izdajući zapovijedi
    o promjenama. Najprije daje posjeći jelovu aleju i javor koji su bili ukras
    kuće.

    Jasan jesenji dan rastanka ne donosi samo tugu i melankoliju,
    nego sugerira i životnu zrelost i svijest o stečenom iskustvu.
    Nada u budućnost nije potpuno ostavila sestre, ali do dana kad će njihova
    stradanja dobiti neki smisao treba živjeti i raditi. Vesela glazba koja prati
    finale rasplamsava iskrice nade da će smisao života možda ipak biti
    dokučen (Olgino ponavljanje "Da nam je znati, da nam je znati!").
    Dok se na početku činilo da su sestre sposobne započeti svaka svoj život,
    na rastanku se zbijaju kao nikad. Izgubivši snagu i samopouzdanje
    doimaju se "ne kao tri jedinke, nego kao tri trećine jedne cjeline".
    Otrežnjenje je najzamjetnije na Irini koja sama odlazi u nepoznato,
    nezaštićena nježnom ljubavlju sestara i pažnjom udvarača.

    Drama ostaje nekako nedovršena, a budući život likova tajna o kojoj
    gledatelj može nagađati.

    Analiza likova:

    Olga
    Najstarija od triju sestara (28) koja je preuzela brigu o obitelji nakon
    očeve smrti. Ona radi kao učiteljca u gimnaziji i puno je opterećena
    poslom. Misli kako je već sve iskusila u životu i kako je on za nju zapravo
    gotov i izgubio neki smisao. Jedino je pokreće želja za Moskvom.

    Maša
    Udala se sa 18 godina i tada je mislila da je njen muž najbolji i
    najpametniji, no danas shvaća kako ništa od toga nije istina,
    on je samo dobroćudan. Brak s Kuliginom ju ne ispunjava,
    u njemu nema ljubavi, barem ne s njene strane. Kad upozna
    Veršinjina u njoj se budi ljubav za kojom je već dugo vremena žudjela.
    Zavoljela je njegovu osobu i njegovu sudbinu, sudbinu sličnu njenoj
    - čovjeka nesretnog u braku.

    Irina
    Najmlađa od sestara (na početku drame ona ima 20 godina).
    Posao koji radi ne ispunjava je pa polaže učiteljski ispit i odlučuje
    potražiti posao negdje daleko i zato odlazi od kuće. Ona je lijepa i
    ima nekoliko udvarača među kojima je najuporniji Tusenbach te Soljoni.
    Ona i ne pomišlja na udaju s njima jer joj je glavni cilj jednom se vratiti u
    Moskvu. Plaši se prolaznosti i ispraznosti života, pati jer je njeno veliko
    znanje zapravo bespotrebno i ono se s vremenom samo topi. Na kraju se
    odlučuje udati sa Tusenbacha jer ga ipak dosta poštuje.

    Andrej Sergejevič Prozorov
    On je projekcija svih sestrinskih ambicija, od potencijalnog se
    znanstvenika i sveučilišnog profesora preobraća u kartaša i papučara.
    Nakon smrti strogog oca Andrejeve se ambicije brzo tope, on se opušta i
    rasplinjava tjelesno i moralno. On je nezainteresiran za postizanje ikakvih
    uspjeha i zapošljava se kao mali činovnik u lokalnoj upravi kojoj je na čelu
    ženin ljubavnik. Pred sestrama glumi da je zadovoljan svojim životom,
    no zapravo nije. Iako blag na riječima i krasnorječiv kad govori o
    budućnosti, svojim postupcima izdaje sestre, a priče o budućnosti su
    samo alibi za bijeg od stvarnosti i vlastite nesposobnosti. On je naličje
    slike o socijalnom i duhovnom padu obitelji Prozorov.

    Natalija (Nataša) Ivanovna
    Andrejeva žena koju naprosto frustrira intelektualna superiornost
    njegovih sestara. Na račun svoje djece ona doslovce okupira kuću,
    prostoriju po prostoriju dok napokon neposredno ne izbaci sestre iz
    njihova doma. Želi da joj svi budu podređeni i odmah nakon udaje
    preuzima "glavnu riječ" u kući; tako seljaka sestre iz njihovih soba te
    želi izbaciti staru dadilju, a odlaskom sestara već ima nove planove oko
    preuređenja kuće.

    Fjodor Iljič Kuligin
    Gimnazijski profesor, Mašin muž. On je dosadni i ograničeni formalist koji
    na svaku pojavu, banalnu i ozbiljnu, reagira poučno "kao da je na satu
    latinskog". Preko Mašine nevjere prelazi bez riječi, jer je ona ostankom s
    njime sačuvala bračnu formu.

    Aleksandar Ignjatjevič Veršinjin
    Potpukovnik, zapovjednik baterije. U svakodnevnom životu do grla je
    uronjen u dužnosti časnika i oca problematične obitelji u kojoj žena
    prečesto pokušava počiniti samoubojstvo. Neuspješan privatno i
    profesionalno (podređeni mu se časnici naočigled ubijaju), on se odaje
    filozofiranju o dalekoj budućnosti. Oduševljenje sestara njegovim
    dolaskom motivirano je saznanjem da on dolazi iz Moskve, čak iz
    ulice u kojoj su one odrasle. Odatle bliskost i želja da mu se povjere.
    On plijeni njihovu pozornost pričama o sretnoj budućnosti kad će većina
    ljudi biti divna kao sestre Prozorov. Općenito, ispunjenje svih svojih želja
    Veršinjin vidi tek u dalekoj budućnosti, tako je smisao svog njegovog rada
    izgradnja budućnosti za nove naraštaje.

    Nikolaj Ljvovič Tusenbach
    Barun, poručnik. Zapravo je jedini lik koji želi promijeniti nešto
    u svom životu; drži da čovjek treba raditi za sebe i svoju bolju
    sadašnjost, pa nakon pet godina službe daje otkaz i odlučuje raditi.
    Pozitivnom promjenom u svom životu smatra Irinin pristanak da se uda
    za njega, ali, nažalost, to nije dočekao zbog svog tragičnog završetka.

    Vasilj Vasiljevič Soljoni
    Kapetan štaba. On je jedan od mnogih ruskih časnika koji svoje
    postojanje dokazuje samo u dvobojima, redovito pritom ubijajući bolje
    od sebe. On je isfrustriran i ljubomoran na uspješnije od sebe, kao npr.
    na Tusenbacha koji je uspio pridobiti Irinu.

    Ivan Romanovič Čebutikin
    Vojni liječnik star oko 60 godina. Čebutikin u ovoj drami nije
    samo dobrodušni senilni starčić, nego i neodgovoran i opasan čovjek:
    on neposredno skrivljuje Tusenbachovu smrt, a i jedna pacijentica umire
    zbog njegove neozbiljnosti i nesposobnosti.

    Aleksej Petrovič Fedotik
    Potporučnik

    Vladimir Karlovič Rode
    Potporučnik

    Anfisa
    Starica od 80-ak godina koja već trideset godina radi kao dadilja u obitelji
    Prozorovih. Tri sestre jako su vezane uz nju, dok je Nataša, kao seljanku,
    samo želi izbaciti iz kuće.

    Ferapont Spiridinovič
    Stari podvornik kod zemske uprave.
  6. Mr.Daky
    Offline

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.299
    Zahvala:
    182
    Lokacija:
    In heart!
    Đžorđž Orvel - Životinjska farma

    Đžorđž Orvel - Životinjska farma




    Bilješke o piscu:

    George Orwell je pseudonim za Erica Arthura Blaira (uzeo je George jer mu se činilo engleskim više nego Eric, a Orwell se zvala riječica blizu mjesta gdje je stanovao pa ju je uzeo za svoje prezime)
    - Rođen je 1903. u Indiji (otac mu je bio tamo u državnoj službi, to je
    tada bila britanska kolonija)
    - U 1933. g. stanovao u istočnom Londonu i poslije u Parizu kako bi
    upoznao život sirotinje - rezultat je knjiga “Bez pare u Parizu”
    - Na temelju iskustva u imperijalnoj policiji izlazi roman “Burmanski
    dani”
    - 1936. g. dolazi u Španjolsku i tamo piše o njihovom građanskom ratu,
    a knjiga izlazi 1938. - “Izraz poštovanja Kataloniji”
    - Njegove važnije knjige su “Neka cvate aspidistra” 1936. i “Izlazak na
    zrak” 1938.
    - Početkom 1944. završio je “Životinjsku farmu”, no zbog nekoliko
    odbijanja nakladnika ta knjiga je izdana tek 1945. (bila je golem
    uspjeh)
    - Umro je 1950. g. u siječnju

    Bilješke za vrijeme čitanja:

    - Prvo se upoznajemo s likovima u ovom slučaju životinjama, koje su se
    okupljale da bi čule što Stari Major ima za reći.
    - Po Majorovim riječima upoznajemo stanje životinja na farmi, citat:
    “Drugovi, kakav je sad naš život? Pogledajmo: naš život je bijedan,
    tegoban i kratak... Kada dođemo na ovaj svijet, daju nam upravo
    toliko hrane da jedva preživimo. Oni koji to mogu podnijeti, prisiljeni
    su raditi do posljednjeg atoma snage. Kada prestanemo biti korisni
    istog trena nas kolju s odvratnom okrutnošću”, te rečenice nam vrlo
    slikovito opisuju životinjski život ne samo na ovoj farmi već i na
    mnogim drugim farmama diljem svijeta.
    - Nakon 3 dana umire Major
    - Njegove planove o pobuni su razradile 2 mlade svinje - Napoleon i
    Snowball
    - Pobuna se planirala, ali dogodila se neplanirano jer životinje nisu
    nahranjene do navečer pa su istjerale ljude u napadu bijesa
    -Životinje uništavaju sve što podsjeća na ljudska bića
    -Odlučile su da kuća koja je prije pripadala gospodinu Jonesu ostane kao muzej
    -Farma se preimenuje iz „Vlastelinstvo“ u „Životinjsku farmu“

    -Napisali su sedam zapovijedi na stražnji zid suše:
    1. Tko god ide na dvije noge taj je neprijatelj
    2. Tko god ide na četiri noge ili ima krila taj je prijatelj
    3. Nijedna životinja ne smije nositi odjeću
    4. Nijedna životinja ne smije spavati u krevetu
    5. Nijedna životinja ne smije piti alkohol
    6. Nijedna životinja ne smije ubiti bilo koju drugu životinju
    7. Sve su životinje jednake
    -Tih 7 zapovijedi sliči na kršćanskih 10 Božjih zapovijedi
    -Životinje su održavale farmu i to im je uspijevalo
    -Nedjeljom se nije radilo već su se vodile sjednice na kojima se
    raspravljalo o novim idejama, najaktivniji su bili Snowball i Napoleon,
    no nikad se nisu slagali, citat: “U raspravi su najaktivniji bili Snowball
    i Napoleon. Ali primjećeno je da se nikad nisu slagali.”
    -Već to upućuje na skori rascjep vlasti
    -Nakon nekog vremena Jones i neki njegovi ljudi napadaju, ali životinje uspješno obrane farmu
    -Snowballu se počinje graditi vjetrenjača s čim se Napoleon ne slaže
    -Snowballa su otjerali Napoleonovi psi s farme, od tad pa nadalje Snowball se prikazuje kao neprijatelj životinja
    -Napoleon proglašava Snowballa Jonesovim agentom od početka, a Snowballove rane od Jonesova napada je zapravo uzrokovao Napoleon znajući za njegovu izdaju
    -Tu se jasno može uočiti zloupotreba vlasti s Napoleonove strane
    -Gradi se vjetrenjača protiv koje je bio Napoleon i on tvrdi da to nije bila Snowballova ideja nego da ju je on ukrao od Napoleona. Citat: “Napoleon, upravo se on na početku za nju zalagao, a plan koji je
    Snowball nacrtao na podu inkubatora zapravo je ukraden iz
    Napoleonovih bilješki.”
    -Jones drugi put sa svojim ljudima napada farmu i ovaj put su se životinje obranile, a bilo je i mrtvih
    -Svinje preko Whympera trguju s ostalim farmama, žive u Jonesovoj kući, Napoleon se uzvišuje. Citat: “O Napoleonu se više nije govorilo jednostavno kao o Napoleonu… naš vođa, drugi Napoleon…”
    -Napoleonovi psi razdiru životinje koje jedna za drugom priznaju izdaju
    -Vjetrenjača je napokon završena, no životinje i dalje gladuju, a Boxer je na umoru i Napoleon ga je odlučio poslati u bolnicu
    -Jedne večeri životinje su bile privučene bukom u kući i pogledale su kroz prozor
    -Vidjele su svinje sa gospodinom Pikingtonom - njihovim glavnim neprijateljem i još nekim ljudima
    -Napoleon je preimenovao farmu iz Životinjske farme u Vlastelinsku farmu i time je završena revolucija kao da je nikada nije bilo

    Mjesto radnje:
    Engleska – Citat: ”Nijedna životinja u Engleskoj nije slobodna.”

    Tema:

    - Rekao bih da je pisac kroz knjigu htio prikazati totalni režim
    - Životinje su zauzele mjesta ljudi, a kad se vlast mijenjala,
    nisu odmah reagirale što im se poslije nije isplatilo
    - Možda su one same mislile da će im biti dobro te da će se situacija
    popraviti

    Ideja:
    Životinje nisu htjele biti kao ljudi niti patiti od njihove ruke, već su htjele
    preuzeti svoj život u svoje ruke. Smatrale su ljude „nižim“ od životinja,
    no na kraju je ispalo da neke životinje nisu ništa bolje od ljudi.

    - - - -

    II nacin

    GEORGE ORWELL: ŽIVOTINJSKA FARMA

    Tema:
    Želja životinja da se oslobode ovisnosti o čovjeku

    Kratki sadržaj:
    Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živjeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je tu najviše svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava,
    koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran.
    No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile otjerati gospodina Jonesa sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile su travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čovjeka. To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati o tome što će druge životinje raditi na farmi. No, s vremenom, svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa ljudima, vlasnicima drugih farmi u okolici, te se na kraju nije znalo tko je čovjek a tko svinja.

    Analiza likova:
    Major
    Oko njega su se uvijek okupljale životinje da ga slušaju. Bio je pokretač ustanka protiv čovjeka, koji nikada nije niti doživio. Rekao je da će se to jednoga dana dogoditi, no nije ni slutio da bi to moglo biti ubrzo nakon njegove smrti. Naučio je životinje već zaboravljenu pjesmu «Životinje Engleske»
    "Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično
    ugojio, ali je, usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili
    podsječeni, još uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i
    dobroćudna izgleda."

    Boxer
    Bio je vrlo vrijedna i marljiva životinja, želio se dokazati i zavrijediti mirovinu, koju nikada nije dobio. Bio je pokoran Napoleonu. «Zahvala» svinja mu je bila ta da su ga poslale živoderu, rekavši ostalim životinjama da je u najboljoj gradskoj bolnici uz pruženu najbolju moguću skrb. Kada je jednom otišao sa farme, više nikada nije viđen.
    "Boxer je bio ogroman konj, visok preko stoosamdeset
    centimetara i snažan kao dva prosječna konja. Bijela pruga iznad
    njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova
    inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog
    čvrstog karaktera i silne radne snage."

    Clover
    Clover je bila inteligentnija od Boxera, no to nikada nije iskoristila. Shvatila je što će se desiti sa Boxerom dok su ga odvodili, znala je čitati…
    "Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se
    približavala srednjoj dobi, i koja, nakon četvrtog ždrijebeta, nikada
    nije potpuno povratila prijašnju vitkost."

    Benjamin
    On je bio po mom sudu također vrlo inteligentan. Shvaćao je da svinje kradomice mijenjaju zakone, dodavajući nove riječi. No to nije pridonijelo ničemu. On je to shvatio, ostale životinje nisu, svinje su nastavile raditi po svome.
    "Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru
    narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična
    primjedba - npr. znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha,
    ali on bi radije volio živjeti i bez repa i bez muha. Od životinja na
    farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi
    da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to
    otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno
    proveli nedjelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan
    pored drugoga bez riječi."
    Mollie
    U ovom romanu, životinje poprimaju ljudske osobine, kao u basni. Za Mollie bih rekao da je razmažena i ljena. Osobno ne podnosim razmažene ljude tako da me se njen lik nije nimalo dojmio u pozitivnom smislu. Voljela je pokazivati svoju ljepotu, između ostalog i nošenjem mašnica.
    Njena želja ili možda čak pohlepa za šećerom dovela ju je tamo gdje ju je dovela i meni je osobno bilo vrlo drago što je opet vukla kola. No na kraju je možda i bolje prošla nego što su životinje na farmi u trenucima njihove gladi.
    "U posljednjem trenutku, nećkajući se i žvačući kocku šećera, pojavi
    se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla
    dvokolicu gospodina Jonesa. Zauzme mjesto sprijeda i počne
    mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na
    upletene crvene vrpce."

    Napoleon
    On je veliki, lažni i pohlepni vođa koji je mario jedino za sebe i kitio se tuđom slavom – primjer "Protjerao je Snowballa i uzeo njegov plan gradnje vjetrenjalče koji kako kaže, nije napravio Snowball, nego on
    osobno."
    "Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda,
    jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio
    ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav."

    Snowball
    Smatram da bi u slučaju da je Snowball bio glavni na Životinjskoj farmi, i da nije bilo Napoleona, život životinja bio puno ljepši i bolji. Imao je dobre namjere. No on je upravo iz tog razloga i protjeran.
    "Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji,
    ali se smatralo da nema njegovu promućurnost."

    Squealer
    Vješt govornik koji je u mnogim slučajevima gdje su životinje počele shvaćati što se zapravo događa pobio njihove misli i tvrdnje izmislivši neku vrlo uvjerljivu priču u kojoj je uvijek Napoleon najuzvišeniji junak.
    "Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu
    Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je
    briljantan govornik, a kada je raspravljao o nekoj ozbiljnoj temi,
    skakutao je čas na jednu, čas na dugu stranu i mahao repom koji
    je djelovao nakako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno
  7. Mr.Daky
    Offline

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.299
    Zahvala:
    182
    Lokacija:
    In heart!
    Mihail Ljeromontov - Junak našeg doba

    Mihail Ljeromontov - Junak našeg doba




    O piscu:

    Mihajl Jurjevič Ljermontov, ruski pjesnik i pripovijedač , bio je uz Puškina najveći predstavnik ruskog romantizma. Kao oficir bio je prognan na Kavkaz gdje je u dvoboju poginuo. Osamljen, nezadovoljan svojom sudbinom i društvenim prilikama Ljermontov se razvija pod utjecajem Byrona te u djelima pjeva o snažnim ličnostima, pobuni, slobodi i osamljenosti. Najznačajnije djelo mu je Junak našeg doba kojim stvara prvi ruski psiholoski roman i jedno od prvih djela djela ruske proze. Roman se sastoji od predgovora i pet pripovjedaka koje su povezane u cijelinu likom Pečorina i ostalih koji predstavljaju “ suvišne ljude ” karakteristične za rusku književnost. Pisao je i drame od kojih mu je najpoznatija Maskerata , a od stalih su tu još Pjesma o trgovcu Kalašnikovu, Demon i Meyri.

    O likovima:

    Pečorin - suvišan čovjek, zasićen životom i užicima koji ne može se smiriti i voljeti, bježi od svega pa čak i od samoga sebe, ne prezire ni pred čim, ima i trenutaka iskrenosti, no to ne utječe na njega jer je on vrlo tvrda osoba.
    Bela - kavkaska djevojka, lijepa i strastvena, voli Pečorina i na ništa se ne obazire, boli je Pečorinov odnos prema njoj.
    Maksim Maksimovič - stari kapetan, jako voli Pečorina, ali je razočaran kad ga Pečorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio.
    Vera - jedina Pečorinova ljubav, i jedina osoba koja ga iskreno razumije, shvaća da se protiv srca ne može i da mora živjeti sa nesretnom ljubavi.
    Kneginjica Meri - mlada naivna djevojka iz visokog društva, pomalo umišljena, ali ju ljubav prema Pečorinu mjenja, te ona propada.

    Kratak sadržaj:

    Djelo započinje predgovorom, kojim se izriče namjera opisivanja jedne generacije. (str. 15) :
    “ Junak našeg doba zaista je, poštovana gospodo, portret, ali nije portret jednog čovjeka, nego predstavlja portrete cijelog našeg naraštaja, poroke razvijene u punoj mjeri. ” Tu dalje piše o realnosti djela i želi reći da je cijeli roman živa istina, samo malo napisan u prenesenom značenju.

    Prvi dio je Bela. Pisac putuje te na putovanju susreće Maksima Maksimiča. U danjem tekstu on počinje opisivati Pečorina vrlo detljno što se vidi u ovom odlomlku (str. 21):
    “Zvao se … Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reći, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi pak opet sjedi u svojoj sobi, i pirne li vjetrić, veli da se prehladio. ”
    Pečorin otima Belu, kći nekog Kavkaskog poglavice te se ona zaljubljuje u njega, a Pečorin joj otkriva sebe, svoju dosadu, svoj besmisao tj. Svoj karakter i razmišljanje. Bela nesretno umire, a Pečorin biva premješten iz Gruzije. Drugi dio se zove Maksim Maksimič. Maksim Maksimiča i Pečorin se susreću, a Pečorin se ponaša jako hladno, što pogađa Maksimovića jer su njih dvoje gotovo “odrasli” zajedno. Vodi se dugi dijalog između Pečorina i Maksimiča. Na tom djelu započinje Pečorinov dnevnik, u čijem predgovoru Ljermontov iznosi zašto je uopće napisan tj. koja mu je svrha. (str. 55)
    “Čitajući više puta ove zapise, osvjedoćio sam se u iskrenost onoga koji jetako neštedimice iznosio na vidjelo vlastite slabosti i poroke. Povjest čovjekove duše, pa bila to i najsitnija duša, gotovo da je korisnija i zanimljivija ood povjesti cijelog naroda, pogotovo kad je povjest duše plod do kojeg je došao zreo čovjek promatrajući sama sebe, i kad ju je pisao bez isprazne želje da izazove samilost ili divljenje … ”.
    Treći dio knjige, odnosno prvi dio dnevnika zove se Tamanj, a četvrti odnosno drugi dio dnevnika Kneginjica Meri.
    Ovaj dio radnje se odvija u lječilištu Tamanj gdje se pojavljuje se Pečorinova stara ljubav - Vera. Pečorin zavodi kneginjicu Meri i u jednom trenutku otvara joj svoju dušu (str. 97) :
    “Eto, takva je moja sudbina od malih nogu!
    Snažno sam osjećao i dobro i zlo; nitko me nije mazio svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo; bio sam mrk, a druga su djeca bila vesela i brbljava; osjećao sam se vedriji od njih, a smatrali su me manje vrijednim. Postao sam zavidan…
    Postao sam moralni bogalj - jedne polovice moje duše nije više bilo, usahnula je, isparila se, umrla je, odrezao sam je i bacio, a druga je polovica bila živa i spremna da svakome stoji na usluzi, ali to nitko nije zapazio jer nitko nije znao da je postojala ona druga polovica. ” Vera je jedina osoba koja Pečorina voli i razumije te mu pruži “oslonac” kao nitko drugi, ali Pečorin shvaća to prekasno, tek u trenutku kad je gubi. Posljednji dio je Fatalist, i u ovom odlomku Pečorin razmišlja o smislu i besmislu svog života - života koji je tako brzo završio .
    Kritika i zapažanja :
    Ovaj roman vrlo mi se sviđa , s jedne strane jer govori o situaciji ljudi u to doba u Rusiji , a s druge jer nas vodi kroz ruski romantizam. Ima puno opisa, ali najviše se vodi dijalog između likova. Radnja se odvija u 18 st. u malom ribarskom naselju (na početku) , a kasnije u lječilištu Tamanj. Ideja autora bi bila njegovo nezadovoljstvo koje ga je navelo da napiše roman i tako tu strast i mržnju pretopi u psihološki roman. Tema je isto usko povezana s idejom tj. prikaz svog života u osobi drugog lika . Najviše mi se dopalo što kad jednom počneš čitati nemožeš prestati dok ne dođeš do kraja knjige jer stalno jedna radnja vuče drugu da nikad nije dosadno i po mom mišljenju to daje djelu taj poseban i jedinstven ugođaj.

  8. Mr.Daky
    Offline

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.299
    Zahvala:
    182
    Lokacija:
    In heart!
    Frederiko Lorka Garsija - Analiza pesama

    Frederiko Lorka Garsija - Analiza pesama





    Bilješka o piscu

    F. G. Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar, rodio se 15. 6. 1899 u Fuenteroquenosu, Andaluzija, umro 19. 8. 1936. u Granadi. Studirao književnost i pravo, ujedno pokazuje interes za muziku, slikarstvo i kazališnu umjetnost. Godine 1921. izveden je u Madridu njegov dramski prvjenac Leptirove čarolije. Iste godine objavljuje Libro de poemas. Renome stječe zbirkom Cauciones 1927, godine i patriotskim komadom Mariana Pineda. Godine 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihova Romancero gitano (Ciganski romancero). U toj je zbirci dao sintezu španjolskih lirskih inspiracija (duh pučke poezije, kojim se nekada napajao Lope da Vega, i blistavu raskoš kojim se Gomgoneava jezika). Godine 1930. održava niz predavanja u SAD-u. Na povratku iste godine piše knjigu Pjesnik u New Yorku, u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Od 1931. direktor je kazališne grupe “Barroco” koja obilazi sve španjolske pokrajine igrajući djela klasičnog teatra (Lope de Vega, Calderon, Cerevantes). U tom periodu sav se posvećuje pisanju za kazalište:
    Don Cristobaldovo malo kazalište (1928); Čudesna obućarka (1930); Ljubav don Perimplina i Belise u ujakovu vrtu...
    U spomen svog prijatelja piše tužaljku Hanto per Ignacio Sanchez Mejias (1935). U augustu 1936. uhapsili su ga i streljali pripadnici Francove civilne garde. G. L. jedan je od najvećih španjolskih lirika uopće. U španjolskoj poeziji svoga vremena on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. Andaluzijski slavuj skladno je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pjesničko pokoljenje.

    Podaci iz Enciklopedija leksikografskog zavoda,
    Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1967

    Analiza dijela

    Konjikova pjesma

    Cordoba.
    Daleka i sama.

    Kobila crna, velika luna,
    masline u bisagama.
    Ako i znam pute, nikad
    neću stići u Cordobu.

    I u ravni i na vjetru,
    kobila crna, crvena luna.
    Smrt na me vreba onamo
    s kruništa kule Cordobe.

    Jao, duga li cesta!
    Jao, vrli moj konjiću!
    Jao, smrt me čeka prije
    nego stignem u Cordobu!

    Cordoba.
    Daleka i sama.

    Konjikova pjesma razvija temu nedostižnosti, smrti. Razvija je tako da ponavlja i izmjenjuje neke slike. Temeljni je motiv konjikova slutnja smrti, samoće. Ta se slutnja smrti kasnije preobražava u strah.

    ”Smrt na me vreba onamo
    s kruništa kule Cordobe” -SLUTNJA SMRTI

    “Jao, smrt me čeka prije
    nego stignem u Cordobu!”-STRAH

    Lorca stvara sažete i jednostavne pjesničke slike koje ponavlja, izmjenjuje i gradira.

    “Cordoba.
    Daleka i sama. ”- PONAVLJA

    “Kobila crna, velika luna...
    ... kobila crna, crvena luna”- IZMJENJENE SLIKE

    “Smrt na me vreba onamo
    s kruništa kula Cordobe...
    ... Jao, smrt me čeka prije
    nego stignem u Cordobu. ”- GRADIRANO

    Svijet pjesme otvara ovom pjesničkom slikom: “Cordoba. Daleka i sama”. Ponavlja je na kraju pjesme kako bi dokazao kako je Cordoba za konjanika bila nedostižna, pošto je kao i s početka pjesme ostala “Daleka i sama”. Pjesnik pojedine slike izmjenjuje. Takvim postupcima u komponiranju pjesme nam bolje prikazuje konjanikove osjećaje, emocije. Gradirajući pojedine slike prikazuje nam da se konjanik sve više boji. Najprije se kod konjanika pojavljuje slutnja smrti koja se postepeno pretvara u strah. Pjesnikove emocije najjače progovaraju u četvrtoj strofi, a emocionalni naboj ostvaruje jadikovanjem.

    Benasta pjesma

    Mama,
    hoću biti od srebra.

    Sine,
    bit će ti hladno.

    Mama,
    hoću biti od vode.

    Sine,
    bit će ti jako hladno.

    Mama,
    na jastuku me svom izvezi.

    To da!
    Ovog časa, sine!

    Iako se po naslovu ne bi reklo, ova pjesma ima svoje značenje i nije tako “benasta”. Srebro i voda su dragocijene stvari za život ljudi, bogatstvo, međutim kada bi se sin pretvorio u srebro ili vodu nikad ga ljubav ne bi tako grijala kao majčinska. Ne treba zahtjevati da budemo netko ili nešto drugo nego prihvatiti onakve kakvi jesmo jer uvijek postoji netko tko nas prihvaća baš takve. Normalno, trebamo se truditi da postanemo što bolji (brže, više, snažnije), ali svojim trudom i na taj način doći do pozitivnih promjena.

    Portret Silvija Franconettija

    Njegov krik bijaše strahotan.
    starci
    kažu da se kosa
    ježila
    i da se živa rastvarala
    u zrcalima.
    Prelazio iz tona u ton
    a da ih ne razbija.
    I biješe stvaralac
    i vrtlar bje.
    Stvaralac sjenica
    tišina.
    Sada njegova melodija
    Sniva s odjecima.
    Konačna i čista.
    S posljednjim odjecima.

    Conte jondo ima neobično bogatstvo forma, ali u svim varijantama sačuvao je bitnu karakteristiku: izraz neizmjerne tuge i patnje, vezanost za zemlje, za kraj naranača i pustih neplodnih brda, prijateljstvo, strasno prijateljstvo sa smrću. Lorca je u pjesmi “Portret Silvija Franconettija”, iz svoje zbirke pjesama “Conte jondo” ocrtao pjevača andaluziskog i dao poetsku karakteristiku ciganskog conte jonda.

    Lorca o teatru...

    U sjajnom i dubokom “Razgovoru o teatru”, održanom u Madridu 1935. , Lorca je izložio svoje gledanje na teatar i njegovu društvenu funkciju; on na tatar postavlja maksimalne zahtjeve, smatra ga “najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom što pokazuje njezinu veličinu i pad”. “Narod”, kaže Lorca, “koji ne pomaže rast svoga tatra, ako nije mrtav, blizu je smrti, kao što teatar, koji ne osjeća socijalnog bila, političkog bila, drame svoga naroda te ne vidi istinske boje njegova krajolika i njegova duha, s njegovim smijelom i suzama, nema prava da se zove teatar, već igralištem ili mjestom gdje se vrši ona ritualna stvar što se zove ubijanje vremena. ”
  9. Mr.Daky
    Offline

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.299
    Zahvala:
    182
    Lokacija:
    In heart!
    Marin Držić - Novela od Stanca

    Marin Držić - Novela od Stanca





    BILJEŠKA O PISCU :

    O hrvatskom renesansnom komediografu Marinu Držiću nije se sačuvalo mnogo biografskih podataka . Rodio se on,vjerojatno ,g. 1508. u Dubrovniku , i odrastao u tom gradu u doba cvjetanja renesansne kulture i umjetnosti . Potječe iz pučanske obitelji , koja se borila s velikim financijskim teškoćama , imao je petero braće i šest sestara , a jedan Marinov brat bio je pznati dubrovački slikar Vlaho . U Dubrovniku je Marin polazio školu koju su pohađđali svi dubrovački mladići . Do svoje tridesete godine sudjelovao je zajedno s ocem i braćom u brojnim trgovačkim poslovima . Godine 1538. dobiva mjesto orguljaša u stolnoj crkvi , a iste godine dubrovačka mu je vlada odobrila novčanu pomoć te se on otputio na studij u toskanski grad Sienu . Godine 1541. izabran je za studentskog rektora . U Veneciji 1567. godine umire . Pokopan je u crkvi sv. Ivana i Pavla . Marin Držić stvorio je bogat i raznolik književni opus ,koji je nažalost , jednim dijelom izgubljen ili nepotpuno sačuvan. Mnoge njegove komedije došle su do nas tek u krnjem obliku , a za komediju Pomet znade se samo iz arhivskih podataka : prikazivala se g. 1548. u Dubrovniku .

    Držićeve stihom pisane pastirske igre Tirena, Venera i Adon , Džuho Kerpeta i Grižuha. Držićeve komedije Dundo Maroje , Arkulin , Skup Tripče de Utolče, Pjerin.

    Podatke pronašla u: "Novela od Stanca" (str. 5 - 8)

    BILJEŠKA O DJELU:

    Novela od Stanca "Šala sa Stancem" kratka jednočinka u nekoliko prizora i u dvanaesteričkim sithovima . Djelo je farsa (kratka komediija,dramska igra ) prvi je put prikazana 1550 g. na svadbi Martolice Zamanjića. Djelo govori o mladim Dubrovčanima koji se žele zabavit u karnevalskoj noći. Susreću se sa starim Stancem koji je došao u Dubrovnik da proda jare i nešto sitnica . Držić je ovu kratku komediju savršeno složio i u ovoj je komediji iskazao lakovjernost . On je u ovoj komediji upotrijebio i vulgarnog humora :

    STANAC
    " Kozle mi ! Bog te ubio ! Jeli tko ? Pomaga' !
    ----------------------------------------------------------------" (str. 44)

    KOMIČNO U DJELU:


    U ovom djelu pronašla sam nekoliko komičnih prizora kao što je razgovor između Vlaha i Miha tj. kada je Miho govorio kako izlazi iz kuće dok njegovi roditelji misle da on spava.

    MIHO

    " Bogme imam smješna oca !

    Kuću mi zatvori , ma ja , kad večeram,
    fengam poći leći gori ;a ja ti omjeram
    kako ću se kalat niz njeku funjestru
    i, kad pođđu svi spat ,obučen se u pjastru;
    čelatu na glavu , brokjer na bedru učas
    stavim , a rđđavu ovu mčinu na pas,
    pak se niz konopac na ulicu kalam,
    a mudri moj otac u odru mni da sam." (str. 24)

    Još je jedan prizor koji mi se sviđđa a to je prizor kada Dživo govori Stancu kako je i on jednom došao u grad i kako je bio star a vile su ga pomladile . U tom se prizoru vidi lakovjernost ljudi.

    DŽIVO

    Jednjojzi Perlica, drugojzi Kitica,
    tretjojzi Pavica, a Propumanica
    četvrtoj biješe ime ; ma biješe Pavica
    batesa nad svime ,koja penga lica.
    S sobom me na dvore tej vile vodiše
    i mene do dzore slastima pojiše .
    Svukoh se otada iz jak zmija ,
    otpade mi brada ,idoše dlake tja ;
    a mlada kožica lašti se na meni
    kakono plitica na kojoj pisma ni.
    Ja ostah mlad! Što ,mlad? Domaća mene već
    ne poznavaše tad ni kt'jaše sa mnome leć;
    veljaše :"Neću te! ti nijesi ki si bio !"
    Ali 'oj kosti ćute! (str. 30 - 31)

    FABULA

    UVOD:
    Komedija započinje razgovorom izmeđđu Vlaha ,Miha i Dživa Pešice koji su izašli od kuće što njihovi roditelji nisu znali.

    ZAPLET:
    Zaplet započinje kada Dživo odluči napravit šalu starcu koji je došao u grad da proda jare i nešto robe . Starčeva želja je da se pomladi jer ima mladu ženu kod kuće.

    VRHUNAC:
    Dživo govori starcu kaok je i on jednom došao u grad ikako su ga vile pomladile . Stanac kad je to čuo odmah je poželi da i njega pomlade i poslušao je Dživa koji je lijepo isplanirao šalu tako što je maskirane vile skupio oko Stanca da mu otplešu kolo . Stanac u nadi da će se pomladit zaspe.

    KRAJ:
    Komedija završava tako što se Stanac probudi obrijan i bez kozleta . Tek je tada shvatio da je prevaren .
  10. Mr.Daky
    Offline

    Mr.Daky Cupidon VIP

    Postova:
    5.299
    Zahvala:
    182
    Lokacija:
    In heart!
    Vilijam Šekspir - Ukroćena goropad

    Vilijam Šekspir - Ukroćena goropad



    Bilješka o piscu

    Wiliam Shakespeare bio je pjesnik i dramatičar, rođen 1564. godine u Stratford-on-Avonu u Engleskoj. Mnogi tvrde da je najveći dramski stvaratelj svih vremena. Oko 1585. odlazi u London, gdje djeluje kao glumac, redatelj i kazališni pisac.
    Napisao je 36 drama koje djelimo na:
    1. tragedije - Hamlet, Julije Ceza, Otelo, Antonije i Kleopatra, Koriolan, Kralj Leart, Machetb;
    2. komedije - Ukroćena goropadnica, San Ivanjske noći, Na Tri kralja, Mjera za mjeru, Mnogo vike ni za što;
    3. romance - Romeo i Julija, Zimska priča i Oluja;
    4. povijesne drame - Kralj John, Richard II., Henrik IV., Henrik V., Henrik VI., Richard II. i Henrik VIII.
    A 1609. izišli su njegovi Soneti, zbirka od 154 pjesme.
    Shakespeare je svoje dramske tekstove tvorio podacima iz usmene književnosti, iz starije pisane književnosti, iz povijesti, iz svoje suvremenosti, ali i iz svakidašnjeg pripovijedanja. Sve to samo znači da svi podaci potječu iz ljudskoga ponašanja, neovisno o tome gdje i kada čovjek živi.
    Najčešče upotrebljava teme smrti, zla, ubojstva, ljubavi i odnose među ljudima (muž - žena, otc - sin, sestra - brat, suprug - supruga).

    2. Bilješka o djelu


    Radnja Ukroćene goropadnice je uzeta iz neke starije komedije koja je u ono doba bila vrlo popularna. U njoj vidimo pravog Shakespearea, velikog i neusporedivog poznavaoca ljudske duše. Njegovi su likovi puni jake psihologije i pokazuju veliko poznavanje ženske ćudi.
    U komediji postoje dvije radnje:
    - kroćenje goropadne Katarine
    - prosidba Bjanke.
    A povezane su time što se Bjanka ne može da uda prije svoje sestre, koja je goropadna i koja se ne želi udati samo kako bi omogučila slobodno prošenje Bijanke. Radnje se zbivaju u Pisi u Shakespeareovo doba.
    To je sasvim realistična komedija bez fantastike u kojoj ne glume nikakvi vitezovi ni velikaši, nego ljudi iz svakodnevnog života.

    3. Uloga prologa

    Prije same komedije nalazi se kratki prolog (induction), koji služi kao uvod, ali ne utjeće i na samu radnju. Zapravo tu nalazimo pozornicu na pozornicu, jer se u određenom trenutku u prologu pojavljuju glumci koji će glumiti komediju Ukroćena goropadica.
    U prologu doznajemo da je neki lord, vraćajuči se iz lova, naišao na kotlokrpu, gdje na zemlji spava. Željan šale naredi slugama da ga donesu u dvor i obuču u sjajne haljine. Kad se ovaj probudi, sluge ga uvjere, da je ugledan gospodin, koji je mnogo godina bio bolestan. Tada u dvor dolaze glumci, koji prikazuju pred tim preodjevenim kotlokrpom komediju " Ukroćena goropadica.
    Ta zamisao, o pozornici na pozornici, nije Shakespereova. Ona ima korjen u jednoj priči iz " Tisuću i jedne noći ", no ona u ovoj komediji nije do kraja izrađena. Mi ne znamo što se desilo kotlokrpi nakon što su glumci odglumili komediju. Neki šekspirologi misle da je Shakespir napisao i završetak prologa, ali se ono u prepisivanju izgubilo.

    4. Petruccio


    Njega ne vode nikakvi idealniji motivi, nego neka težnja za pustolovinama, te želja da se nagleda svijeta i bogato oženi. On prihvača Katarinino kroćenje samo iz pasije i za zabavu, a ne (barem iz početka) iz ljubavi. Ipak nam je on simpatičan. Valjda zbog svoje srčanosti, neustrašivosti i potpunog uvjerenja, da će ukrotiti "ženskoga zmaja", kao i duhovitost, i zbog svoga vanrednoga humora i duhovitosti.
    Ispod maskom žestoke i tvrde ćudi, krije se veseljak i dobar čovjek. On te svoje postupke pred Katarinom samo glumi, kako bi joj pokazao da s njime nema šale i kako sve treba da bude po njegovoj volji. No prema samoj Katarini nije nikad žestok, nego postupa prema njoj sa nekom vedrom galanterijom i hinjenom bezazlenošću te ne če da shvati nijednu njezinu oštru i pogrdu riječ, nego u svemu vidi samo tobožnju blagost i dobrotu.

    5. Katarina

    Za nju govore da je "divlja mačka", "gadni vrag", i "pakleni đavol". Vidi se i razlog tom mišljenju, jer se ona u početku ponaša kao razmažena, tvrdoglava i prkosna mlada djevojka.
    A zapravo kad malo dublje pogledamo, ona je jaka i samostalna, sa lošim odgojem i tvrdoglavošću zbog ranog gubitka majke. Ona je znala da žena mora biti prema mužu odana i vjerna, ali joj se to činilo smješnim, jer su svi muškarci oko nje bili slabići (Baptista, Hortenzijo), a drugih nije poznavala.
    Petruccio je u njoj ubio "goropadicu", a pobudio one iskre dobrote i plemenitosti, koje su već otprije tinjale u njenom srcu, ali dotle nije bilo nikoga, tko bi ih umio razgrnuti i raspiriti.
    Petruccio i Katarina ne govore nigdje o svojoj uzajamnoj ljubavi, ali se osjeća, da za vrijeme borbe u njima rađa i učvrščuje. To što je oni ne će da priznaju, to je kod Petruccija taktika, a u Katarine prkos.

    6. Ostali likovi

    BIANCA - je mala himbenica i koketa, koja iza svoje nježnosti i bezazlenosti krije želju za gospodovanjem, što vidimo jasno u posljednjem prizoru.
    LUCENZIJO - je običan zaljubljeni mladić, bez dubljih psiholoških crta, ali vatren i simpatičan. Zaljubljuje se na prvi pogled (kao Romeo) i tako je očaran, da sve vidi u najljepšoj slici.
    HORTENSIO - nije takav idealist, nego više tašt i ograničen. On je kavalir, ali slabić. Kad vidi, da ne može dobiti Bjanku, prihvati se svoje "udovice", pošto je naučio u Petruccija, kako valja krotiti goropadnu ženu-ali to njemu nije pošlo za rukom.
    GREMIJA - nasamaren zadovoljava se sa gozbom
    TRANIO - je napola sluga, a napola pouzdanik svoga gospodara, dosta obrazovan i duhovit.
    GREMIO i BIONDELLO - sluge i komedijaši, samo je Gremio duhovitiji, živahniji i brbljiviji.
    VINCENZIO - miran i prijazan gospodin, ali ga Tranijeve i Biondellove šale naljute.
    "UDOVICA" - tvrdoglava i neposlušna žena, na Hortenstijevu žalost jer on nije Petruccio.

    7. Zaključak


    Ukroćena goropadnica je jedno od ranijih djela, nastalo oko 1595 godine. To se vidi po gradnji komedije, metrici, mnogim latinskim i talijanskim riječima i po karakterizaciji lica koja je snažna i konsekventna, ali nije tako oštra i duboka kao u kasnijim djelima.
    U ovom se djelu saznaje da je Shakespeare vjerojatno bio u tadašnjoj Italiji. On zna kakva je bila tadašnja Pisa (na glasu s vrlih građana), da je njihov običaj da mladencima otac stavlja ruke pred svjedocima te precizno nabrajanje dragocijenih predmeta u Petrucciovoj kući (koji su bili tipični u Taljana u to doba.
    U Shakespeareovo doba, uspjeh jedne glumačke grupe ovisio je isključivo o kvaliteti djela i njegovoj lakoj izvedivosti na pozornici. A ovo je jedno od onih djela koje se najviše prikazivalo, prikazuje se i prikazivat će se na pozornici, jer je prikladno za nju.


Preporučite stranicu