Pesme o Brankovićima i Jakšićima, Crnojevićima, Ugričićima i hrvatskim banovima

Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Pesme o Brankovićima i Jakšićima, Crnojevićima, Ugričićima i hrvatskim banovima



esme koje govore o Brankovićima i Jakšićima, Crnojevićima, Ugričićima (Janku i Sekuli) i hrvatskim banovima najbliže su po svome duhu kosovskim pesmama. I u njima je, pre svega, reč o propadanju stare države. Posle bitke na Marici (1371) i posle bitke na Kosovu (1389) naše južne oblasti potpale su pod Turke, ostaci države pomerili su se na sever: despot Stefan Lazarević, sin kneza Lazara, imao je prestonicu u Beogradu, a njegov naslednik Đurađ Branković u Smederevu. I jedan i drugi pokušavali su da osnaže državu, ali to im nije pošlo za rukom. Oni su bili u potčinjenom položaju ne samo prema turskom dvoru nego čak i prema mađarskom. Sem toga, bili su uznemiravani i od Mlečića (u Primorju) i od raznih velikaša.
Đurđu Brankoviću, čim je postao vladar (1472), Mađari su oduzeli Beograd, a Turci Kruševac i Golubac. On je morao da prizna i mađarsku i tursku vrhovnu vlast, a Turcima je morao još da plaća i godišnji danak od 50000 dukata i da im daje za njihove vojne pohode 2000 konjanika.
Izgubivši utvrđeni grad Beograd, Đurađ se dao na posao da izgradi novu tvrđavu u Smederevu. Ona je bila završena 1430. Iste godine Turci su osvojili Solun, grad u kome se odigravaju događaji opisani u pesmi Bolani Dojčin. (Za Dojčina istorija ne zna, ali događaji o kojima je reč idu svakako u doba posle osvojenja Soluna.)
Sagradivši tvrđavu u Smederevu (u obliku trougla sa dvadeset i četiri kule), Đurađ je preduzeo niz mera da obezbedi svoju državu. Jednu svoju kćer, Katarinu, udao je za grofa Ulriha Celjskog, koji je imao velika imanja u Štajerskoj i Hrvatskoj i bio veoma moćan čovek (1433), a drugu – Maru udao je za turskog sultana Murata II (1435). Sem toga, 1435. godine Đurađ je sklopio ugovor s Mlečićima (u tome ugovoru Zeta, koja je bila u sastavu Đurđeve države, prvi put se naziva Crnom Gorom).
Ali već 1437. godine Turci su opustošili Đurđevu oblast – da bi mu se osvetili što su pred Smederevom pretrpeli poraz od mađarske vojske. Iduće, 1438. godine Turci su osvojili manastir Ravanicu i gradove Borač na Gruži i Ostrvicu kod Rudnika. Ali glavni napad izvršen je tek godine 1439.
„Dok je turski vazal Stjepan Vukčić pustošio zapadne krajeve despotove zemlje, počeo je sultan lično opsadu Smedereva. Srpsku prestonicu energično su branili Grgur, najstariji sin despotov, i Toma Kantakuzin, šurak despotov... Despot Đurađ tražio je pomoć u Ugarskoj, nu onde se nikako nije mogla opremiti velika vojska, jer je vlastela težila da ograniči kraljevu moć... Tako se onda Smederevo moralo predati (18. avgusta), pošto je izdržalo tromesečnu opsadu i bombardovanje iz velikih topova. Despotova zemlja, skupa sa Srebrnicom zapadno od Drine, dospe u turske ruke. Jedino se održala pokrajina Novo Brdo...
Zeta je bila pošteđena od ratovanja. Njome je upravljao vojvoda Komnen, namesnik despotov u Baru. U Smederevu je bio postavljen za zapovednika sin Evrenosa, turski vojskovođa Isak, ranije namesnik u Skoplju. Turcima su sada otvoreni bili putevi za Bosnu, te je njihova konjica iz Vrhbosne dolazila do Jajca, pa i u Ugarsku, koju je još jedino štitio Beograd."
Idućih godina osvojili su Turci Novo Brdo, Stjepan Vukčić planine Crne Gore, a Mlečići Primorje. Turci su, sem toga, odveli Đurđeve sinove, Grgura i Stefana, u ropstvo u Malu Aziju i tamo ih oslepili (1441).
U to vreme Đurađ je posle puta u Zetu i posle bavljenja u Dubrovniku otišao u Ugarsku da traži pomoć od tamošnjeg kralja.
Posle rata koji se završio primirjem u Segedinu (1444) Turci su vratili Đurđu čitavu njegovu oblast (i gradove Golubac i Kruševac) i oslepljene sinove.
Nekoliko godina zatim došlo je opet do rata između Mađara i Turaka. Mađarska vojska, pod zapovedništvom J. Hunjadija (koji je u pesmama poznat kao Sibinjanin Janko), prodrla je preko Srbije do Kosova i tu bila strahovito potučena (1448). Uspomena na taj poraz i danas se čuva u izreci: „Stradao kao Janko na Kosovu". Despot Đurađ je uhvatio Hunjadija pri povlačenju i nije ga pustio sve dok nije dobio naknadu za štetu koju je pričinila mađarska vojska.
Sa Hunjadijem despot se izmirio 1451. Ali ratovanje s Mlečićima neprekidno je trajalo, a od 1454. i Turci su počeli sve žešće da navaljuju na Srbiju. U toku tih napada, 1456, umro je despot Đurađ. Nasledio ga je sin Lazar, koji je takođe ubrzo umro (1458). Iduće, 1459. godine Turci su uzeli Smederevo bez borbe.
Porodica Hunjadi (Lazar Stipić ''Istina o Mađarima (po mađarskim podacima)'' V. knjiga, 186. str.) potiče od viteza Serba iz Srbije, čiji brat je bio Radul. Sinovi Serba su bili Madoš, Vuk (Voyk) i Radul. Vuk je dobio od mađarskog kralja grad i županiju Hunjad (Sibinj). Otuda potiče mađarsko ime porodice. Njegov sin Jovan brzo se istakao u junaštvu i u veštinama. Postao je vojskovođa i guverner Mađarske 1446. g., a grofovstvo dobio 1453. g. Umro je 1456. g. u 68-oj god. U srpskoj istoriji je poznat pod imenom Janko Sibinjanin. Njegov sin Matija postao je mađarski kralj 1458. god. i vladao je do smrti (1490. g.) U svetskoj istoriji je poznat pod imenom Matija Korvin i ubraja se u najobrazovanije i najnaprednije vladare XV-og veka. Mađari ga drže za svog najvećeg narodnog vladara i zovu ga: Matija Pravedni.

Uz despota Đurđa često se u pesmi spominje njegova žena Jerina. U pesmama ona se naziva „prokleta"; međutim, istorija ne poznaje nikakva njena dela po kojima bi ona zasluživala taj naziv. Misli se da je narod pripisao njoj, zato što je bila strankinja (Grkinja iz porodice morejskih despota, potomaka vizantijskog cara i pisca Jovana Kantakuzina), sve teškoće pod Đurđevom vladavinom.
Posle pada Smedereva mnogi Srbi iselili su se u Ugarsku, stupili u ugarsku vojsku i produžili ratovanje protiv Turaka. Među tim Srbima veliki ugled su imali braća Jakšići, Stefan i Dmitar, sinovi Đurđevog vojvode Jakše. Kao nekakvi vladari nad tim Srbima bili su potomci despota Đurđa. Oni su i sami nosili naziv despota. Prvi je bio sin slepoga Grgura, Vuk Grgurović, u pesmama poznat pod nazivom Zmaj-ognjeni ili Zmaj-despot. U ratovima protiv Turaka on se istakao kao veoma hrabar čovek. U jednoj prilici opsedao je čak i Smederevo, ali bez uspeha. Umro je u Sremu 1485. Drugi je bio sin slepoga Stefana, Đurađ. On je, na poziv ugarskog kralja, došao u Ugarsku sa majkom Angelinom i bratom Jovanom. Dobili su od kralja Kupinik (sada Kupinovo), Slankamen, Berkasovo i Kostajnicu. A kad se Đurađ zakaluđerio (kao kaluđer zvao se Maksim), Jovan je postao despot. On je poslednji potomak staroga despota Đurđa. Hrabro je vojevao protiv Turaka i nameravao da ponovo osvoji Srbiju, ali to mu nije pošlo za rukom. Umro je 1502.
Zetom od polovine XV veka vladao je Stefan Crnojević, koji je priznavao mletačku vrhovnu vlast. Njegov sin Ivan Crnojević (1465 –1490) u početku je imao sedište u Žabljaku, a zatim na Cetinju. Jedan njegov sin (kome istorija ne zna imena a pesma ga zove Maksimom) poturčio se i kao poturčenjak zvao se Skender-beg i pašovao u Skadru. Drugi Ivanov sin (koji se u pesmi pogrešno smatra kao njegov brat) bio je Đurađ. Godine 1496. Đurađ, proteran od Skender-bega iz Crne Gore, pobegao je u Mletke, gde je neko vreme bio zatvoren, a zatim otišao u Carigrad i dobio pašaluk u Maloj Aziji.
Snažan otpor najezdi Turaka pružen je i u Hrvatskoj i Slavoniji. Već krajem XIV veka prikučili su se Turci granicama ovih zemalja. Ali su na njih počeli žestoko navaljivati tek posle pada Srbije (1459) i Bosne (1463). Dobivši bitku na Krbavskom polju (1493), a zatim bitku na Mohaču (1526), Turci su ubrzo zauzeli zapadnu Slavoniju s Požegom i čitavu južnu Hrvatsku, osim gradova u Primorju, koje je dobila Venecija još u prvoj polovini XV veka. U toku XV veka Turci su neprekidno navaljivali. Godine 1566. bila je velika bitka kod Sigeta, u kojoj je poginuo hrvatski vojskovođa Nikola Šubić-Zrinjski. Tih godina, radi uspešnije odbrane od Turaka, osnovana je duž turske granice (između Drave i Kupe i između Kupe i mora) takozvana Vojna krajina, koju su naselili kao slobodni vojnici ljudi prebegli sa turske teritorije.
U XV i XVI veku, dakle, kao i kasnije, borba protiv Turaka bila je zajednička stvar Srba i Hrvata.
Pomenuti događaji i ličnosti nešto su drukčiji u pesmama nego u istoriji, ali je to uvek jedna ista očajnička borba bez izgleda na uspeh. Više od jednog veka, počev od poraza na Kosovu (1389), ostaci stare srpske države pružali su snažan otpor zavojevaču, ali se propast nije mogla izbeći – ona je iz decenije u deceniju bivala sve neminovnija. U pesmama narod za to okrivljuje Vuka Brankovića i Đurđevu ženu Jerinu. Pesma veli da je Vuk na Kosovu prebegao Turcima, a Jerina da je uništavala glavne junake itd. Ali u pesmama narod ne smeće s uma tursku silu, ni razmirice domaćih velikaša, ni osvajačke prohteve mađarske i mletačke.
Borba bez izgleda na uspeh, junaštvo i neminovna nesreća, – to je osnovno obeležje pesama o vremenu Brankovića i hrvatskih banova kao i pesama o kosovskom boju.
U pesmama o kosovskom boju nema humora, koji je inače toliko drag našem narodnom pevaču, nema vedrih tonova. Iz svake reči bije teška zbilja, svaka je pesma jedna velika tragedija, sve pesme ukupno čine neprebolnu tragediju čitavog naroda. Ta tragedija dostiže vrhunac u pojavi Kosovke devojke i majke Jugovića. Polje je pokriveno mrtvim junacima. U tu tišinu verenica i majka unose nemir svoga srca i mere njime veličinu gubitka. Tako rade i stara Gandhari i njenih sto snaha na jednom sličnom razbojištu u staroj Indiji: prevrću ratnike pokidanih ruku i nogu – one s jedne strane, a šakali i ptice grabljivice s druge. Sve je izgubljeno, ostaje samo „huda sreća".
Istom tragikom obojene su i pesme o vremenu Brankovića i hrvatskih banova. Ropstvo je već počelo, sestra sedi bolesnom bratu više glave i osvešćuje ga suzama – da je zaštiti od nasilja i sramote. Smrt dolazi sa svih strana: od Turaka, Latina, Mađara. Ginu najbolji junaci; narod tuguje za njima nazivajući ih „pernatim od sunašca štitom", „desnim krilom od srpske krajine" i drugim nežnim imenima.
To su neustrašivi ljudi, koji više vole da umru stojeći nego da žive klečeći. Neka i nema izgleda za pobedu, neka je protivnik bezbroj puta nadmoćniji, svejedno – oni se bore.
Vojvoda Prijezda (u pesmi Smrt vojvode Prijezde) umire da se ne bi osramotio ustupajući tiraninu sablju, konja i ljubu. To troje on shvata kao sastavni deo svoje slobode, kao punoću svoga dostojanstva. Ako bi njih izgubio, ostao bi krnj, ništavan, ružan. I taj bedni i nakazni život tiranin bi najzad uzeo. Istog je mišljenja i Prijezdina ljuba, ponosita Jelica gospođa, koja jednostavnim rečima – kao nešto što se po sebi razume, što je jedino prirodno i moguće – izražava najplemenitiji heroizam:
Volim s tobom časno poginuti
neg' ljubiti na sramotu
Turke...
Morava nas voda odranila,
nek Morava voda i sarani.

Pesma uči: nema krnje slobode; ona je ili potpuna ili ne postoji. Tiranin se ne zadovoljava samo delom, iako uzima deo po deo. Ako su ti dragi sloboda i dostojanstvo, odupri se čim pruži ruku na tebe. Samo na osnovu ogromnog iskustva, dugotrajnog posmatranja i čvrste uverenosti da ima samo jedan način za obračun s tiranijom, mogli su da se stvore ovakvi likovi kakvi su Prijezdin i Jeličin.
Kajica Radonja i Oblačić Rade u nečem liče na Miloša Vojinovića. Kao i on, nenadmašni su u viteškim igrama. Ali nemaju njegove veselosti, njegovog zamaha i širine. Kajica je postavljen nasuprot Janku i njegovim Mađarima i Karavlasima kao Miloš Latinima. On se odlikuje ne samo junaštvom nego i čudesnom lepotom. On je stvoren da nadjunači i nadmudri. Ali je bezazlen, poverljiv, bez zadnje misli, neoprezan. Zato mu Janko lako na prevaru zadaje smrtonosnu ranu. Umirući, Kajica žali što odlazi bez junačkog ogledanja i moli da bude osvećen: ,Ako možeš, osveti me, babo". – Oblačić Rade je više smeo, plah, ekspanzivan. Njegove su reči: „Jednom mi je zeman umrijeti, i potle ću, Mejo, odmirati". On, bez straha, baca u lice vladaru istinu o njegovoj nečovečnoj vladavini. A kad ne može nepravdu da otkloni rečju, on je šiba trostrukom kamdžijom. Po svemu liči na neumitnog sudiju, strogog i pravičnog, koji hoda po svetu da kažnjava nepravdu.
Bolani Dojčin je jedan od najoriginalnijih i najrevolucionarnijih likova čitave naše narodne epike. Izmožden devetogodišnjom bolešću, utegnut platnom od bedara do vitih rebara da mu se ne razminu kosti mimo kosti, sa kopljem u ruci, na besnom doratu ispod čijih kopita iskače kamenje i zbunjuje solunske trgovce, on je otelotvorena žudnja za osvetom ugnjetenih i poniženih masa. On ne može da umre, nema prava da umre dok na svetu postoji takav krvnik kao što je Uso Arapin i takav nitkov kao što je Petar nalbantin. U svetskoj književnosti nema takvog lika kao što je Dojčinov. Njega je mogao da stvori samo narod koji je stolećima vojevao protiv nameta, uvreda i beščašćenja.
Jovan Kosovac je jedan od nekolicine junaka (pored Oblačića Rada i Zmaj-despota Vuka) koji unose optimizam u tragične pesme o vremenu propadanja stare države. On je lukavi starac, čuvar Kosova. Ume da se preruši u slabotinju: da se zguri kao kukavica i da natera đogata da ramlje u tri noge. A kao mamac nosi na glavi zlatno pero. Zar može nasilnik da prođe pored takvog jadnika i da ga ne opljačka? No u tome slučaju đogat bi prestao da ramlje, starac bi se ispravio i strahovito podviknuo, i zulumćara bi stizala nemilosrdna kazna. U zgurenom Kosovcu odražena je stvarnost „jadnog i krvavog", porobljenog Kosova. U ispravljenom Kosovcu izražena je oslobodilačka težnja sirotinje raje.
Zmaj-despot Vuk dobio je zmajevitu snagu i krila u ognjenom snu potlačenog naroda o pobedi nad ugnjetačima. On deli megdane sa najvećim turskim junakom, Đerzelez-Alijom, i sa Turčinom koji sedi na Avali – sa Porčom od Avale. On namešta zasede podlom porobljivaču i bije ga iz prevare, kao i hajduci i uskoci. Tutanj njegovog konja uz polje Vračara i njegova sablja nad Porčinom glavom, – to je buntovničko kucanje srca i gnevni sjaj očiju osvetničke raje, koja ne može da se pomiri s ropstvom.
Ban Derenčić i njegova sestra Doroteja iz pesme o boju na Krbavskom polju idu među najtragičnije ličnosti ovoga doba. I istorijski posmatrana, bitka na Krbavskom polju (1493) predstavlja jedan od težih poraza koje su naši preci pretrpeli. „U njoj je izginuo cvet hrvatskog plemstva i 10000 vojnika (od 15000). Sam zapovednik hrvatske vojske, ban Mirko Derenčin, pao je u tursko ropstvo." Ubrzo posle ove bitke (1528) Turci su, osvojivši Krbavu i Liku, „osnovali lički turski sandžak, sa znatnim mestom Udbinom". Prema pesmi, od Turaka ponuđeno mu prijateljstvo uz uslov da pusti njihovu vojsku preko svoje zemlje ban Derenčić je gordo odbio i prihvatio borbu pod Udbinom. Poginuo je zbog svoje duge kose koju mu je u milošti odnegovala sestra Doroteja. Poginuo je i njegov sin Pavlić. Vratio se iz boja – zahvaljujući dobrom konju i noći – samo knez Perazović, Dorotejin verenik. Ali, uprljanog krvlju, prahom i znojem, zaručnica ga nije poznala:
,Dušo moja, mlada Dorotejo,
lipa sele Derenčića bana,
al' me, dušo, pripoznat ne moreš
radi lica potna, naprašena,
što posmidi prahom i olovom?
Ja sam, Dore draga, drago tvoje,
drago tvoje, Perazović kneže.
Al' ne luduj, draga dušo moja,
od Udbine da ti kažem glase!
Da su žive od gorice stine,
još bi žive stine popucale,
ma da ne bi sarce divojačko!"
Govorila mlada Doroteja:
,Al' ne luduj, Perazović-kn
eže!
Ja sam sele Derenčića bana,
u mene je sarce od junaka;
pri će puknut u gorici stine
neg' u mene sarce divojačko, –
ti mi kaži od Udbine glase:
al' je meni bratac poginuo,
al' je junak mejdan zadobio?"

A kad joj je knez rekao šta se dogodilo, „od tuge joj sarce raspuknulo, od žalosti čarnoj zemji pade". Kao što se vidi, to su situacije vrlo slične onima koje nalazimo u nekim pesmama o kosovskom boju.
Ali nesreću nisu donosili samo stranci. Ona je ležala i u našim ljudima, u njihovoj zakrvljenosti. Kako se tu mogla iskoreniti? Na to pitanje odgovara narodni pevač opisujući postupak ljube Anđelije u pesmi Dioba Jakšića.
Njoj je Dmitar – gnevan zato što mu je povređeno dostojanstvo – kratko naredio: „Otruj meni mog brata Bogdana". Protiv te zapovesti pobunilo se celo njeno biće. Ali kako da pomiri nesrećnu braću koja su se ljuto zavadila „oko vrana konja i sokola"? Oni su lako podelili očevinu, lako podelili državu, i to u doba koje nije bilo lako, u doba kad je turska sila sve rušila na svome putu, a posvađali su se „da oko šta, veće ni oko šta", – tako ih optužuje narodni pevač kroz govor zvezde Danice Mesecu. Kako takvu braću da pomiri Anđelija? Ona je sebičnost i nečoveštvo tukla širokogrudošću i čoveštvom. Nasula je rujna vina u „molitvenu čašu", pružila je Bogdanu i zaiskala: „Pokloni mi konja i sokola". Bogdan nije mogao to da joj odbije. Tako je zadobila pobedu nad Bogdanom i nad Dmitrom. Kad se Dmitar uveče vratio kući – posle svega što mu se u lovu dogodilo, posle pouke koju je čuo od ranjenog sokola: „Meni jeste bez krila mojega kano bratu jednom bez drugoga" – Anđelija ga je stvarno iscelila prostom i nadmoćnom ljudskom rečju: „Nijesam ti brata otrovala, veće sam te s bratom pomirila".
U kasnija vremena, kad bi se u nekom kraju hajdučka borba utišala i turski zulumi povećali, žalost za junacima kao što su Dojčin, Prijezda, Kajica, Oblačić Rade, Zmaj-despot izlivala se kroz reči Margite devojke:
Braćo moja, srpske vojevode,
kako biste, kako preminuste,
a kako li roblje ostaviste?
Roblje vaše sve tursko podnožje.

Sve njih odnela je turska poplava. Ali raja je nagonila čak i zvezde da o njima govore. U svetlosti deseterca oni su išli iz mesta u mesto, iz decenije u deceniju, od naraštaja naraštaju, useljavali se u nova pokolenja i kroz njih nastavljali veliku borbu za slobodu.
 
Natrag
Top