Neobični Beograđani: Tomislav Peternek, umetnik sa foto-aparatom

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Neobični Beograđani: Tomislav Peternek, umetnik sa foto-aparatom

Bard jugoslovenske i srpske novinske fotografije, čovek čiji snimci su krasili sve elitne svetske novine. Posle bezbroj burnih događaja u kojima nije mislio na sebe već na sliku koju pravi, ni posle 80. rođendana ne izlazi iz kuće bez aparata

1_zpsd984b7ac.jpg


SVAKA fotografija je umetnost, ukoliko umetnik drži fotoaparat u ruci. Tako je tokom cele karijere razmišljao bard jugoslovenske i srpske novinske fotografije Tomislav Peternek, čovek čiji snimci su krasili sve elitne svetske novine, a dabome, i one u bivše SFRJ.


Njegove fotografije objavljivali su na naslovnim stranama listova „Tajms“, „Pari mač“, „Profil“... Počeo je u kragujevačkoj „Svetlosti“, bio u „Borbi“, kada je zajednički fotografski tim radio i za „Večernje novosti“, njegove snimke pamte i mnoge druge redakcije u kojima je ostavio blistav trag: „Mladost“, „Jugoslovenska revija“, „Ekonomska politika“, „Nin“, a zatim prelazi u bečki „Ist lajt“, radi za parisku „Sigmu“... sve do penzije 1993. godine, kada samo dobija papir da prestaje sa radnim odnosom - ali nastavlja da radi, možda više nego ikada. I uvek kaže: „Ne razmišljam nikada o onome šta može da mi se desi kada krenem na snimanje. Mislim samo o tome kakvu fotografiju ću da donesem“.


Dobar fotograf ima samo trenutak na raspolaganju, kada se svi kamenčići slože, svaki čovek ili pojava zauzmu pravi položaj, a fotografija može da ispriča svoju priču.


POČETAK

2_zps30f03cb0.jpg


- Uvek sam na posao išao peške, sa fotoaparatom u pripravnosti - počinje priču za „Novosti“ Peternek, koji je ostavio u našem listu dubok pečat. - Kada fotograf gleda na svet oko sebe, on to čini drugačije nego ostali. Uvek postoji priča koju jedan snimak može da „izgovori“.


Peternekovi stižu u naše krajeve, u Slankamen iz Češke. Dolaze do Vinkovaca gde se familija račva u tri kraka, a Tomislav je krenuo u Kragujevac da tamo služi vojsku, gde potom počinje da radi za „Svetlost“. Otac mu umire 1945. godine, a mladi Tomislav i danas pamti njegove poslednje reči: „Šta god da radiš u životu, ni za živu glavu se ne bavi politikom!“


Mnogo kasnije, kada je trebalo da fotografiše tadašnjeg austrijskog kancelara Bruna Krajskog, počinje anegdota koju i danas pamti.


- Austrijski lider bio je zadovoljan prethodnim snimcima koje sam napravio, i tada sam ga i lično upoznao. U neobaveznom razgovoru pomenuo sam poreklo mojih dedova i mesto Graslice u Češkoj. Krajski je bio oduševljen, jer je njegov deda tamo imao pilanu. Razgovor smo u šali završili tako što sam zaključio kako mi je austrijski kancelar „možda teča“ što je njega od srca nasmejalo. Nedugo zatim je u Austriji bio potpisivan sporazum „Stelt dva“, između SSSR i SAD o ograničenju nuklearnog oružja, najvažniji skup tadašnjeg sveta.


Uz širok osmeh Peternek objašnjava kako je Krajskog doveo u pomalo neprijatnu situaciju, jer je zamolio „teču“ da ga ugura među ekskluzivne izveštače najvećih svetskih medija, koji su imali pristup tom događaju. Naš junak je austrijskog premijera doveo pred svršen čin, jer se uz savršene manire javio, prvo njegovoj supruzi, a zatim je ostao među novinarima najvećih svetskih agencija, praveći se da je akreditovan na najvišem planetarnom nivou.


- Uostalom, bio sam i „slepi putnik“ u „Plavom vozu“, pa zašto ne bih među njima - kroz širok osmeh će Peternek.

3_zpsee93c0ce.jpg


U PLAVOM VOZU


Sve jugoslovenske redakcije imale su svoje najjače novinare i fotografe u Ljubljani, u doba kada se život Josipa Broza Tita bližio kraju. Peternek se sprijateljio sa svima iz pres-centra i uspeo je da dobije pečat na propusnici koji su inače imali samo policajci.


- Kada su sanduk sa Titovim telom uneli u voz, poslednja dva vagona bila su odvojena kao mesto u kojem borave gardisti, kao i za radio-stanicu. Zapalio sam tompus glumeći nekakav visok status i krajnju ležernost i ušao sam u vagon za gardiste, toliko bezobrazno nadobudno da me niko nije ni pitao šta ću unutra. Dok je voz putovao fotografisao sam ljude koji su pored pruge pratili Brozovo poslednje putovanje, pa sam tako i učestvovao u izradi knjige „Bilo je časno živeti s Titom“.


Taman kada se osetio bezbedno i mirno u kompoziciji “Plavog voza“, Peterneka je video šef Titovog kabineta Blažo Mandić. Znajući s kim ima posla, samo je rekao: „Stari je tek umro, a mi već imamo slepog putnika.“ Ali je pustio sjajnog fotografa da zabeleži svoje vanvremenske kadrove.

4_zpsc0901ea1.jpg


Sa foto-aparatom u ruci Peternek je obišao mnoga svetska ratišta, bio je u žiži izraelsko-egipatskog rata, gde je snimio fotografiju jednog izraelskog vojnika koji nije uspeo da izađe iz tenka koji je pogodila granata. U Rumuniji je ovekovečio revoluciju tokom koje je svrgavan Nikolae Čaušesku, a bombardovanje SRJ tokom 1999. godine posebno mu je teško palo. O njemu su čak i novinari Bi-Bi-Sija pravili specijalnu emisiju jer je sedeo satima na krovu današnje palate „Ušće“ (Nekadašnji CK) i snimao noćne kadrove bombardovanja.


- Sudbina mi je dala u zadatak da zabeležim sve što se dešava - dodaje Peternek. - To sam radio tokom celog života, pa to radim i sada, u penziji. Moji roditelji su Česi, ali su bili odani Jugosloveni. Zato je ime mog starijeg brata Aleksandar, ja sam Tomislav, a da je preživeo, moj mlađi brat bi se zvao Andreja. Sve što sam uradio u životu omogućila mi je Srbija. Na meni je da joj vratim što više mogu. Da mi nije omogućila da napredujem, možda bih ostao samo kinooperater ili elektromehaničar u Kragujevcu.

5_zps29938148.jpg


NA DNU OKEANA

Ogromna ljubav Tomislava Peterneka bila je podvodna fotografija, jer je bio vrstan ronilac. Bio je redovan na Jadranu, ali i u Indijskom okeanu, na obalama SAD... Ova fotografska disciplina mu je, kako kaže, „donela ogromno zadovoljstvo i još veće troškove“.

- Tehnički direktor ondašnje firme „Rotor“ Dragan Otović pravio mi je sva sredstva od pleksiglasa koja sam zamislio za podvodno snimanje - kaže Peternek. - Osmišljavao je različite obloge za kamere, ma svaku ludoriju koja mi je padala na pamet uspeo je da izvede u praksi. Ali, ja sam ronio uvek dublje nego što je bio plan. Tako mi je jednom pritisak na 60 metara dubine napravio imploziju, odnosno spljoštio kameru koju sam odneo preduboko.

Kada je potom bio gost velikog pisca Artura Klarka, koji je delio istu strast ka podvodnoj fotografiji, Peternek ga je pitao šta misli o tome. A sve se događalo tako što je blago ekscentrični pisac u svom domu primao goste isključivo ako su bili potpuno bosi, baš kao što je to bio i on.

- Zato često sam sebi kažem, „premotavajući“ sećanja, kako je sve što sam prošao bilo zaista neobično. Nekada sam siguran da u sve te priče ni sam sebi ne bih poverovao, da nisam sačuvao fotografije koje me ponovo ubede da je baš tako bilo.

6_zpseba9bfce.jpg


Lagana priča i raskošna Tomina sećanja polako se izlivaju na kafanski sto za kojim vodimo razgovor. Kadar ove priče pokušava da uhvati Zoran Jovanović Mačak, današnji fotograf „Večernjih novosti“ i Peternekov učenik i prijatelj. Peternek lagano prazni svoju lulu, pažljivim pokretima je čisti i puni duvanom, a zatim upali. Mirna ruka čoveka koji je napunio 80 godina odaje temperament mladića i iskustvo mudraca.

A onda nesmotreno, novinarsko pitanje.

- Tomo, šta danas radite? Da li sam vas zatekao bez fotoaparata?

Usledio je šarmantan osmeh i značajan pogled. Pokazao mi je rukom prema torbi sa aparatom, pažljivo spuštenoj pored stola.

- Je li ti to mene zezaš?!

7_zpsd61d272d.jpg


PROVERA

- POSTOJE jasna pravila kako fotografiju treba napraviti, a ja, preko svega, imam i neka svoja - kaže iskusni fotograf.- Sebe proveravam tako što pogledam fotografiju, zatim zatvorim oči tokom pet sekundi, a onda je pogledam opet. Ako mi oko krene odmah na tačku koja je akcenat slike - uspeo sam, a ako ne bude tako, odmah je bacam!

8_zps18368fee.jpg


FILM

VEĆ dve godine profesor Miladin Čolaković sa FDU radi film o Tomislavu Peterneku. Okupio je značajnu ekipu koja posvećenički radi ovaj posao. Prvobitno su zamislili da to bude dugometražni dokumentarni film, a onda su shvatili da uz ovakvog sagovornika imaju direktan vremeplov u prošlost ovog grada i države.

Sada je izvesno da će ovaj projekat, na kraju, biti serijal, ali je po pravilu današnjeg vremena, premalo novca za tako ozbiljan film, pa će sponzori i ljudi dobre volje biti neophodni da se ova storija dopriča.

(Večernje novosti)
 
Natrag
Top