- Učlanjen(a)
- 25.08.2009
- Poruka
- 38.979
Motorhead
Neoriginalnost stilskog izražavanja već je godinama teško breme s kojim se hrva rock scena. I dok nitko ne može zaustaviti svakodnevno nicanje novih skupina, čije se plagijatorstvo najčešće ne može izbjeći, ipak su se tijekom povijesti dešavali neki drugi primjeri. Zato ćemo se ovoga puta pozabaviti jednom skupinom čiji jedinstveni stil nitko nikad nije niti pomislio, a kamoli pokušavao imitirati. Istina, takvih stvarno ima malo i dosta ih je teško naći, ali ipak, postoji ih nekoliko kojima je to uspjelo. Među njih definitivno spada Motorhead.
Probajte se malo bolje zamisliti, i prisjetiti makar ijednog benda za kojeg se može reći da sliči na Motorhead. Ili ne daj Bože, Motorhead na njega. Nosi li itko karizmu Motorheada i je li se ikad itko usudio reći koju to vrstu glazbe točno svira ovaj bend; power rock, rock 'n' roll, heavy metal, hard rock, punk?
U sve su ih te pravce mnogi svrstavali, a da nikad nisu bili u potpunosti sigurni jesu li u pravu. I to je dio karizme benda koji već više od trideset godina uživa ogromnu popularnost. Ustvari, Motorhead nije bend, Motorhead je - brand. Zašto i kako je do toga došlo, čitajte u nastavku.
U obitelji Kilmister 1945. se godine rodio Ian Fraiser, kojeg otac vikar ostavlja samog s majkom kad su mu bila svega tri mjeseca. Već je tada bilo jasno da mu život neće biti lak. Ali, takav scenarij uobičajen je u najranijoj fazi života većine rockera, pa niti ovaj ovdje nije bio bitno drukčiji. Već vrlo mlad on je morao raditi svakakve poslove ne bi li (pre)živio, a prvo ozbiljnije glazbeno iskustvo stječe kao osamnaestogodišnjak u manchesterskom bendu The Rainmakers, u kojem je bio i nosač opreme i glazbenik; sve što je trebalo.
Nakon tri godine uslijedila je kratkotrajna avantura u Motown Sect, pa prvi pravi bend; Rockin' Vicars, kojem se pridružuje 1966. godine kao gitarista. S njim je snimio dva singla, te imao čast da bude član prvog rock benda koji je svirao u nekoj od komunističkih zemalja - Jugoslaviji. Rockin' Vicars je naime, 1967. godine svirao s vojnim orkestrom pred tadašnjim jugoslavenskim predsjednikom Titom, koji je za njih priredio svečani prijem i večeru.
Međutim, tu nije ostao dugo, te se 1968. godine pridružuje Sam Gopalu, i s njim snima jednu studijsku ploču, da bi 1970. otišao psychedelic rockerima Opal Butterfly. S njima je bio godinu dana, nakon čega prelazi u Hawkwind, gdje prvi puta svira bass, a i pjeva u pjesmi "Silver Machine". U periodu od 1971. do 1975. godine, kada je zbog problema s drogom na kanadskoj granici najprije pet dana proveo u zatvoru, da bi bio izbačen iz benda nakon nastupa u Torontu, Lemmy je s Hawkwind snimio četiri ploče.
Povratkom u Englesku, on donosi odluku da je dosta s vucaranjima po drugim bendovima i da je došlo vrijeme da osnuje vlastiti, u kojem će svoje sposobnosti moći prezentrati bez ograničenja, s idejom da njegov bend bude nešto kao engleska verzija MC 5. To se ubrzo i dogodilo, te on s ex-Pink Fairies gitaristom Larry Wallisom i bubnjarem Lucasom Foxom osniva skupinu kojoj daje ime Bastards.
No, to ime nije bilo dugog vijeka, obzirom da će sigurno biti izloženo stalnim napadima ljudima ograničenim predrasudama. Tako su procijenili svi zajedno, te na sugestiju managera, koji je rekao da pod tim imenom nikad neće nastupiti u tada cijenjenom TV Showu Top Of The Pops, mijenjaju ime i postaju Motorhead.
Prvotno je bilo u planu da Motorhead bude kvintet, pa je angažiran i drugi gitarista, Luther Grosvenor, a počela je i potraga za pjevačem, koja nije urodila plodom. A kako niti Luther nije dugo ostao, donijeta je odluka da se nastavlja kao trio, s Lemmyjem na basu i vokalima. Koliko je to bila točna procjena, mislim da uopće nije potrebno posebno naglašavati. Prvi nastup imali su sa Greenslade, na kojem su svirali Hawkwindove i Pink Fairiesove pjesme, te još neke covere, a kasnije i sa Blue Oyster Cult na njihovoj britanskoj turneji. Ti nastupi nisu ostavili baš neki poseban dojam na publiku, pa su ih tada prozvali 'najlošijim bendom na svijetu'. No, to je bio tek početak.
Motorhead u rujnu 1975. godine ulazi u studio i snima debi ploču za United Artist, s kojim je deal dogovorio Lemmy, pozivajući se na dane provedene u Hawkwind. Međutim, izdavačka kuća nije htjela izdati taj materijal, i tako do objavljivanja debi ploče nije došlo. Barem ne u to vrijeme. Inače, po završetku snimanja, grupu je napustio bubnjar Lucas Fox (kasnije u Warsaw Pact), a na njegovo je mjesto stigao Lemmyjev prijatelj Phil "Philty Animal" Taylor, koji nanovo snima bubnjeve za sve pjesme osim za "Lost Johnny".
Razočarani takvim razvojem situacije, odnosno neizdavanjem materijala premda je sve bilo dogovoreno, Motorheadi nastavljaju s live svirkama, a ponovno se javlja ideja o angažmanu drugog gitariste, te se organizira audicija, na kojoj 'prolazi' "Fast" Eddie Clarke (ex-Curtis Knight, Zeus, Blue Goose). Ali dvije gitare kao da nisu bile suđene, obzirom da grupu napušta Wallis (Steve Took's Shagrat, UFO) i vraća se u nanovo oformljeni Pink Fairies, te Motorhead ostaje trio. S 'classic line - upom' Kilmister-Clarke-Taylor, kojeg su tako kasnije voljeli nazivati mnogi.
A kako su se problemi s UA nastavili, Motorhead dogovara deal s Stiff Records, koji objavljuje singl "White Line Fever/Leaving Here". Nakon toga je potpisan ugovor s Chiswick Records i za njega je 10. lipnja 1977. godine objavljen singl "Motorhead/City Kids", nakon čega je uslijedila kratka britanska turneja s Hawkwind, s kojim je Lemmy ostao u prijateljskim odnosima.
Ubrzo zatim, točnije 24. rujna, objavljena je i debi ploča "Motorhead", koja je sadržavala šest naslova s neobjavljenog debi materijala, singl "White Line Fever", te pet novosnimljenih pjesama. Posebno upečatljiva je bila naslovnica koju je izradio Joe Petagno, na kojoj je bila 'motorna glava', koja je nakon toga postala zaštitni znak benda i sve do danas gotovo redoviti 'stanovnik' covera kasnijih albuma. Ploča je svojim sirovim miksom punka, rock 'n' rolla, hard rocka i metala, i što je najvažnije, bezobraznom žestinom i beskompromisnošću vrlo brzo okupila oko sebe brojne obožavatelje, među kojima je dosta bilo i Hawkwindovih, a 43. mjesto britanske top ljestvice bio je uspjeh kakav nije očekivan niti u najoptimističnijim razmišljanjima.
Urnebesni, «prljavi» i ultra glasni nastupi, s Lemmyjevim moćnim, hrapavim vokalima postali su prava atrakcija, a na sve prosudbe o stilu predstavljenom na debi ploči, Lemmy je kratko odgovarao: "Ovo je vrlo glasan rock 'n' roll i ništa drugo". Razlog brzog prikupljanja fanova ležao je istovremeno i u njihovoj izražajnoj slobodoumnosti, ali i u glazbi koja je odgovarala, možemo slobodno reći - svima. Punkerima, metalcima, rockerima, hard rockerima; svi su oni mogli u njoj naći nešto za sebe; ali nitko sve. To joj je bila i najveća draž.
Početak 1978. godine obilježio je raskid ugovora s Chiswickom, kojeg je 'sredio' tadašnji manager. Kako su već tada bili poprilično popularni, Motorheadu uopće nije bio problem pronaći novu izdavačku kuću. I to ne bilo koju, nego jednu od boljih u ono vrijeme - Bronze Records, za koju su od jačih bendova snimali i Uriah Heep.
Singl "Louie Louie" prvi je plod te suradnje, a i nova Motorheadova uspješnica, obzirom da je pjesma ušla u britanski Top 50. Isto tako, snimili su i set pjesama s punk skupinom The damned, među kojima je bio i Sweetov "Ballroom Blitz" cover.
Krajem te godine počelo je snimanje druge studijske ploče s producentom Jimmyjem Millerom (The Rolling Stones), koja se zove "Overkill", biva objavljena 24. ožujka 1979. godine, i sa sobom donosi prva dva velika hita: "Stay Clean" i "No Class". "Overkill" je postigao još bolji uspjeh od prethodnika, svrstavši se na sjajno 12. mjesto engleske Top ljestvice albuma.
Ta je godina bila izuzetno plodna, obzirom da je devet mjeseci kasnije, 27. listopada, izdana nova studijska ploča - "Bomber", a u međuvremenu je održana i kraća britanska turneja sa Saxonom pa s Girlschool velika europska, ali se dogodilo i pet dana finskog zatvora, nakon što je stradao stage na finskom Punkarocka Midnight Sun festivalu.
Ploča "Bomber", koju je također producirao Miller, očekivano je sa sobom donijela klasični Motorhead sound, a jači su joj naslovi "Sweet Revenge", "Stone Dead Forever" i "Bomber". No, to nije sve što je izašlo te godine.
Vjerojatno uvidjevši kakvu su glupost napravili što nisu objavili debi ploču početkom 1976. godine, u United Artistu odlučuju to napraviti u prosincu 1979. godine, te s tri i pol godine zaostatka izlazi materijal pod imenom "On Parole". On nije u to vrijeme imao preveliku prođu, obzirom da je većina njegovih pjesama bila objavljena ili na ploči "Motorhead" ili na tada popularnim singlicama, ali zato još i dan danas uživa kultni status među fanovima, i strašno je teško doći do njega. Pogotovo se to odnosi na izvorni oblik, manje na njegovu ponovno snimljenu repliku s četiri bonusa koju je 1997. godine objavio EMI.
1980. godina započinje kratkom europskom turnejom na kojoj su svirali s Weapon, nakon koje je izdan live EP "The Golden Years", a nešto kasnije je Chiswick Records izdao EP "Beer Drinkers" s materijelima snimljenim u ranijem periodu. Po završetku turneje Motorhead kreće u u Richmansworth studio i s producentom Vic (Chairman) Maileom u periodu od četrdeset i tri dana: od 4. kolovoza do 15. rujna snima svoju daleko najuspješniju, a po mnogima i najbolju ploču "Ace Of Spades", koja izlazi 8. studenog, s tri naoružana odmetnika u središtu Alabame u glavnim ulogama.
Ona je dostigla 4. poziciju na Top ljestvici najbolje prodavanih engleskih albuma, a izbacila je i njihovu apsolutno najveću pjesmu - "Ace Of Spades". Uz nju, album je bio prepun hitova: "Shoot You In The Back", "Fast And Loose", "(We Are) The Road Crew", "Fire, Fire", "Jailbait"... Touriralo se s Weapon kao 'special guests', a kraj godine obilježila je banalna Philova nesreća. On je naime, u igri 'trulog konjića' s velikim irskim fanom slomio vrat, što ga je koštalo dužeg liječenja.
Lemmy i Eddie nisu mirovali, te se pridružuju skupini Girlschool, s kojom formiraju projekt Headgirl i snimaju EP "The St. Valentines Day Massacre", čiji je producent također Vic Maile. Headgirl je imao dva nastupa na Top Of The Pops s Johnny Kidd And The Pirates, zahvaljujući uspješnom singlu "Please Don't Touch". A kad smo kod ranije spomenutih Girlschool, recimo i podatak da im je njihovu najbolju ploču - "Hit And Run", izašlu 1981. godine za Bronze Records producirao Vic Maile, čime je dodatno produbljena suradnja s Motorhead. Koji nakon spomenutih događaja s oporavljenim Philom odlazi na američku turneju, gdje sviraju s Ozzyjem na njegovom Blizzard Of Ozz Touru», te na headlinerskoj turneji skupine Heart.
Prva live ploča "No Sleep 'til Hammersmith" izašla je 27. lipnja, snimljena je nešto ranije na engleskoj turneji 1981. godine (osim pjesme "Iron Horse", snimljene godinu ranije), a prvo mjesto na Top ljestvici dokaz je da su Motorheadi tada bili na vrhuncu slave. Ona je ujedno označena kao jedno od najznačajnijih «živih» metal ostvarenja svih vremena. Potpuno opravdano, obzirom da su tada Lemmy, Eddie i Phil bili u top formi.
Početak 1982. godine obilježava snimanje nove, pete po redu studijske ploče "Iron Fist", koja je snimljena za svega trideset dana tijekom siječnja i veljače s producentom Evil Red Neckom, a objavljena 17. travnja. "Iron Fist", "Heart Of Stone" i "America" značajniji su njezini naslovi, a ona je posebna i po tome jer je posljednja na kojoj je svirao Eddie.
On je grupu napustio tijekom američke turneje, navodno nezadovoljan komercijalnom orijentacijom "Iron Fista", koja je plasmanima na 4. mjesto norveške i 6. engleske ljestvice albuma, postigla veliki uspjeh, i nastavila trend uzlazne putanje popularnosti Motorheada. Eddie je te godine s ex-UFO bassistom Pete Wayjom formirao Fastway, a Lemmy ostvaruje novu suradnju; s Wendy Williams And The Plasmatic snima Tammy Wynnetinu pjesmu "Stand By Your Man".
Novi gitarist je Brian "Robbo" Robertson (ex-Thin Lizzy, Wild Horses), s kojim se odrađuje ostatak turneje, među inima i zapaženi nastupi u Japanu, te snimaju šestu studijsku ploču "Another Perfect Day", koja izlazi 4. lipnja 1983. godine. Istaknutiji su joj naslovi "Another Perfect Day", "Shine" i "Dancing On Your Grave".
To je bila jedina Brianova ploča s Motorheadom, a izbačen je zbog čudnih navika: na koncerte je dolazio u papučama i šorcevima, a i odbijao je svirati starije pjesme benda, što se nije sviđalo niti fanovima a niti Lemmyu i Philu. Pa je dobio papuču, pardon, cipelu u guzicu, da bi se slijedeće godine pridružio Frankie Miller Bendu, a u narednim je godinama nastupao i u Statetrooper, Hellfire Club i The Clan.
Tada se, a bila je 1984. godina, ponovno aktualizirala davnašnja Lemmyjeva želja da u bendu ima dva gitarista, i ovoga puta, za razliku od ranijih pokušaja, u tom naumu uspijeva. Stigli su Phillip Campbell, ex-Persian Risk gitarista, te Wurzel, pravim imenom Michael Burston, bivši član skupine Bastard (Disguist, Warhead, Warfare) i bivši vojnički kaplar. No, to nisu bile sve promjene.
Motorhead iznenada napušta Philty, te se pridružuje Robertsonu u Operatoru, a na njegovo mjesto za setom bubnjeva sjeda Phil Gill (ex-Saxon). Ta postava snima četiri nove pjesme za jubilarnu dvostruku ploču "No Remorse", izdanu 15. rujna 1985. godine povodom deset godina postojanja benda. Usto, izdana je pod Lemmyjevim životnim motom - "rođen da gubi, živi da pobjeđuje", otisnutim na back coveru.
Nove pjesme su "Locomotive", "Steal Your Face", "Snaggletooth" i "Killed By Death", još jedna u nizu najvećih pjesama benda, s fantastičnim spotom u kojem Lemmy na motoru izlazi iz groba, i koji je naravno, bio i zabranjivan i cenzuriran. Ali ne i spriječen da bude proglašen jednim od najboljih metal spotova ikad snimljenih. Osim ta četiri, na dvije je ploče objavljeno još 18 velikih naslova Motorheada, te Headgirlov hit "Please Don't Touch".
"No Remorse" je bilo posljednje ostvarenje za Bronze Records, i tada počinju višegodišnji, Motorheadu nažalost svojstveni, problemi s izdavačima. Takvi su se problemi zaboravljali zahvaljujući velikim turnejama, te brojnim nastupima na televizijama diljem Engleske, Skandinavije i Amerike.
Nova ploča, novi producent i novi izdavač osnovne su značajke 1986. godine. "Orgasmatron" je producirao Bill Laswell, izdao GWR Records, a objavljen je 9. kolovoza. Ta je ploča prošla vrlo dobro na tržištu, uz ostalo zahvaljujući i naslovima "Deaf Forever" i "Nothing Up My Sleeve", i dokazala da slava Motorheada nimalo nije izblijedila. Tako su Motorheadi nakon gotovo cjelovite rekonstrukcije: promjene 2/3 postave, producenta i izdavačke kuće, ponovno punom parom krenuli naprijed.
Održana je nova velika svjetska turneja, na kojoj su svirali s Manowar i Exciter po istočnoj Europi, gdje je najveći nastup bio u Budimpešti pred 27.000 ljudi. A kruna je bio koncert na Masters of Rock festivalu u Castle Donningtonu, te američki nastupi s Mercyful Fate, Exciter, Cro-Mags i Megadeth. Uza sve te obveze, Lemmy i Wurzel su stigli producirati i svirati na "Metal Anarchy", drugoj ploči skupine Warfare.
Slijedeće godine, 1987., Lemmy glumi u crnoj komediji "Eat The Rich", koju su napravili tvorci popularnog engleskog showa The Young Ones, a snimljena je i istoimena pjesma za soundtrack filma. Tada odlazi Gill, vraća se Philty Taylor, a na europskoj turneji sviraju sa Savatage.
Petog rujna na red je došla i nova ploča, jednostavnog imena "Rock 'n' Roll", koja donosi slijedeća tri odlična naslova: "Rock 'n' Roll", spomenuti "Eat The Rich" i "All For You", a njezina promocija započela je istog mjeseca s kanadskim bendom Sword. Početkom 1988. godine Motorheadi odlaze na novu veliku američku turneju, na kojoj su bili posebni gosti Alice Coopera, a kasnije su nastupali i sa Slayerom, koji im je bio predgrupa (!!). Iste godine, točnije 15. listopada, izlazi druga 'prava' live ploča - "No Sleep At All", Lemmy pomaže Liti Ford pisati tekst za pjesmu "Can't Catch Me" za ploču "Lita", te Girlschool za pjesmu "Head Over Heels".
Turneja se protegnula i u 1989. godinu, u kojoj su nastupali u mnogim zemljama, uz ostalo i na prostoru bivše Jugoslavije te u Brazilu, a na britanskom dijelu pratili su ih Thunderhead. Usto, imali su i dio pripremljenog materijala za novu ploču, ali se opet javljaju problemi s izdavačem. U međuvremenu je Lemmy pjevao i svirao bass na ploči njemačke punkerice Nine Hagen, a početkom 1990. godine je nakon završetka parnice s GWR Records, potpisan ugovor s WTG - Sony, u čemu je pomogao novi manager Phil Carson (AC/DC).
Nakon toga se Lemmy seli u zapadni Hollywood i nova se ploča napokon mogla dovršavati s producentom Pete Solley (Procol Harum). Objavljena je 2. veljače 1991. godine pod imenom "1916", i izbacila je, uz "Ace Of Spades", jedan od najvećih hitova u povijesti benda - "I'm So Bad (Baby I don't Care)". A i njezina se popularnost mogla mjeriti s prethodnicom iz 1980. godine.
Uslijedila je jedna od najvećih i najjačih turneja, na kojoj su tijekom njezinog američkog dijela nastupali s još jednim metal velikanima, Judas Priest, opet s Alice Cooperom te s Alice In Chains, dok su ih u britanskom dijelu supportirali The Almighty. Lemmy je filmsku karijeru obnavljao u sci-fi filmu "Hardware", u kojem je glumio taksistu, a njegovo prijateljstvo s OzzyJem kulminiralo je pisanjem tekstova za četiri pjesme Ozzyeve ploče "No More Tears".
Slijedeće, 1992. godine, "1916" je nominirana za Grammy u kategoriji 'Album of the Year', ali se na putu do osvajanja te značajne nagrade, ispriječila Metallica sa svojom pločom "Metallica", poznatijom kao 'black album'. No, to nije bio razlog da se ne izda slijedeća studijska ploča, koja izlazi 14.08., zove se "March Or Die", i objavljuje je opet Sony - Epic.
Obzirom da je Phil u travnju po drugi puta otišao iz benda, bubnjeve je snimao Tommy Aldridge (ex-Yngwie J. Malmsteen, Ozzy Osbourne, Thin Lizzy, Whitesnake...), a trajno rješenje bio je Mikkey Dee (Michael Delaouoglou; ex-King Diamond, Dokken, WWIII, Geisha). On je snimio bubnjeve za pjesmu "Hellraiser", a gitare u pjesmi "I Ain't No Nice Guy" svirao je Slash iz Guns 'N Roses, s kojima su Motorheadi, kao i s Metallicom, nastupali na dijelu američke turneje. To je bila nova super uspješna turneja, čija se posjećenost brojila u stotinama tisuća fanova.
Studijska ploča "Bastards" izdana je u studenom 1993. godine, a njezin je izlazak obilježen novim problemima s izdavačima, te su je Motorheadi snimili u vlastitom aranžmanu da bi se ZYX Music pobrinuo za promociju i distribuciju. To je bio i razlog što jedna od najboljih Motorheadovih ploča nije prošla bolje na tržištu, premda i nije bila nezapažena, a i jedna je od najizvođenijih Motorheadovih ploča u radijskim emisijama. Poglavito iz razloga jer je sadržavala novu veliku Motorhead himnu "Born To Raise Hell" i baladu "Lost In The Ozon".
Argentina je Motorhead vidjela 1994. godine na velikom showu s The Ramonesima, kojem je nazočilo 45.000 ljudi. Te se godine u lipnju dogodila i velika tragedija. Naime, tijekom nastupa u londonskom Forumu, jedan je fan poginuo. Uzdrmani tim događajem, Motorhead kreću na još jednu američku turneju, na kojoj nastupaju s legendarnim Black Sabbathom.
Početkom 1995. godine Lemmy je sudjelovao u TV Showu Don' Forget Your Toothbrush, da bi u veljači, nakon jedanaest godina provedenih u bendu, otišao Wurzel, opredijelivši se za projekt Gang Show, kojeg je osnovao s ex-The Dogs D'Amour vokalom Tylom i Snakeom, bassistom Thundera.
Ipak, sudjelovao je na snimaju 12. ploče "Sacrifice", koju je objavio CMC International (Sanctuary), a "Sacrifice", "Sex And Death", "War For War" i "Out Of The Sun" bolji su joj naslovi. Krenula je i velika europska turneja s Grip Inc., pa britanska s pop rockerima Rob Ultra, američka (opet) s Black Sabbath, pa opet europska, a na red je došla i Južna Amerika
U tom se periodu snima spot za pjesmu "Born To Raise Hell" s Ice T. Iz Body Counta i Whitfield Craneom iz Ugly Kid Joe za soundtrack filma "Airheads". Dvadeseta godišnjica postojanja i LemmyJev pedeseti rođendan obilježeni su u Los Angelesu, na svečanosti koju je organizirao magazin Rip. Motorheadove pjesme svirala je i Metallica, a neke od njih završile su kasnije na B - stranama singlova tog benda.
Ludi ritam nastupa uživo obilježio je i 1996. godinu, ali njezin centralni događaj ipak je snimanje trinaeste studijske ploče "Overnight Sensation" 15. listopada. Na njezinom coveru su se pojavili portreti članova benda, što se, nakon "Ace Of Spades" dogodilo drugi, i zasad posljednji puta. "Civil War", "Crazy Like A Fox", "Eat The Gun" prepoznatljiviji su joj naslovi
Promotivna turneja krenula je početkom 1997. godine u Americi, gdje su svirali s W.A.S.P., pa u Velikoj Britaniji s Novocaine i DBH, a prvi su puta nastupali i u Rusiji. I tako, dok se publika još nije niti pravo ohladila od prošle, stigla je i nova ploča "Snake Bite Love", i to 10. ožujka 1998. godine, a uz naslovnu, poznatije pjesme su "Take The Blame", "Love For Sale" i "Dogs Of War". Opet je jaka turneja krenula u Americi, i na njezinom se dijelu sviralo ponovno s Judas Priest.
Naredna godina, 1999., donijela je kompilaciju "All The Aces", koja je sadržavala bonus CD s neobjavljenim i arhivskim snimkama, te dvostruku live ploču, čiji naslov direktno upućuje na izgled Motorheadovih live nastupa - "Everything Louder Than Everyone Else". Ta je ploča snimljena na europskom dijelu turneje, na nastupu u Hamburgu, održanom u svibnju 1998. godine. Posljednja godina 20. stoljeća obilježena je novom svjetskom turnejom, te nastupom na brojnim europskim ljetnim festivalima, na kojima su nastupali s uglednim metal imenima poput Manowar ili Dio.
A nakon povratka u LA, Lemmy je sa Slim Jimom, ex-Stray Cats bubnjarom i Dannyem B. iz The Polecats snimio ploču "Lemmy, Slim Jim & Danny B.", koja je dostigla zlatni tiraž. Te je godine ujedno obilježena i 25-ta godišnjica postojanja benda, i to kako priliči veteranima i legendama - radno. Britanskim nastupima s američkom grupom Speedealer, u londonskoj Brixton Academy ugostili su Briana MayJa iz Queena, a u Njemačkoj su ih pratili Doro i Ace iz Skunk Anansie. Usto, Lemmy je s Doro snimio pjesmu "Love Me Forever" s ploče "1916", za njezin "Calling The Wild" album.
Jubilarna, petnaesta studijska ploča, nazvana "We Are Motorhead" i objavljena 15. svibnja, već je u samom nazivu ispisala svoje karakteristike. "We Are Motorhead", "Slow Dance", The Sex Pistolsov cover "God Save The Queen" i izvrsna balada "One More <span style="color:#F93737">f*ck</span>ing Time" najslušanije su pjesme s te ploče. Nešto kasnije, točnije u kolovozu 2000. godine, izlazi dvostruka ploča "The Best Of Motorhead", izdana povodom 25-te godišnjice benda i na njoj su se, uz najveće hitove, našle i neke do tada neobjavljene live snimke, ukupno 40 pjesama.
Opet je headlinerska turneja krenula iz Amerike, a tijekom nje dogodila se i jedna neugodna situacija. Naime, Mikkey je s vozačem tour busa Davidom Smithom slomio vrata u jednom oregonskom hotelu, pa su nakon toga nakratko završili u zatvoru. Osim u Americi, "We Are Motorhead" se promovirao i u Japanu, Poljskoj, Rusiji, Bjelorusiji, Litvi, Švedskoj, Finskoj, Norveškoj, Danskoj... I to 39 puta u 48 dana, što je maksimalno iscrpilo članove benda, poglavito 55-o godišnjeg Lemmyja, koji je završio na bolničkom oporavku, radi čega su otkazani neki talijanski datumi.
No, to nije bitnije poremetilo aktivnosti u 2001. godini. Phil Campbell sudjeluje na snimanju UFO tribute ploče "Only UFO On Rock Me", Motorheadi su headlineri na najvećem svjetskom metal festival u Wackenu, a na britanskoj su ih turneji pratili Backyard Babies i Psycho Squad, grupa Philovog sina Todda. Još su jednom gostovali u komediji, ovoga puta u "The Drew Carey Show", Lemmy je gostovao na ploči "Call To Arms" rock skupine Boetz, da bi s Kissovim bubnjarom Ericom Singerom i Def Leppardovim gitaristom Vivianom Campbellom snimio cover Kissovog hita "Slout It Out Loud".
Nova studijska ploča "Hammered" objavljena je u travnju 2002. godine za SPV Steamhammer, producirali su je Bob Marlette i Bob Kulick, gitarista Meat Loafa, a najbolji plasman ostvarila je u Švedskoj (18. mjesto). Video spot snimljen je za pjesmu "Brave New World", a popularniji su naslovi bili i "Shut Your Mouth" i "Down The Line".
Turneja opet kreće iz Amerike, odnosno 11. travnja iz Dallasa u Texasu. Motorheade su po Americi pratili Morbid Angel i Today Is The Day, a u Europi Sepultura i švedski The Ring. I te, 2002. godine bilježimo gostovanja na drugim projektima. Tako je Phil gostovao na koncertu mlade rock skupine Dark 32, a Lemmy otpjevao pjesmu "Thirsty And Miserable" na albumu "Black Flag-Rise Above" kojeg je snimio Henry Rollins za pomoć West Memphis Tree, odnosno mladićima koji su osuđeni zbog ubojstva koje navodno nisu počinili, te pjesmu "One Way Love" s albuma "Still Hungry", Skunk Anansievog gitariste Acea.
Europska je turneja održana u listopadu i studenom s Anthraxima i Meldrumom, a svirali su i na pulskom okupljanju motorista, gdje su zajedno s Rockbitch bili glavne zvijezde. Krajem te godine Mikkey se pridružuje Helloweenu, da bi, nakon što je njihovog bubnjara Marka Crossa zarazio Epsten-Barrov virus, odsvirao bubnjeve za "Rabbit Don't Come Easy" album.
Četrnaestog ožujka 2003. godine Lemmy se na koncertu u Londonu pridružio MC 5, jednim od svojih idola, da bi nakon toga Motorheadi ponovno tourirali po Americi. Na zapadnoj su ih obali pratili The Dwarves i High On Fire, a kasnije su im se pridružili Anthraxi. U lipnju su svirali s Iron Maiden i Dio, europsku headlinersku turneju održali su u listopadu s The Wildhearts, da bi se u studenom Lemmy pridružio njemačkim hard rockerima Skew Siskin u berlinskom Monongo studiju na snimanju njihove ploče "Album Of The Year", na kojem je pjevao u pjesmi "Shake Me".
Motorhead i Skew Siskin su održali kratku turneju po Švicarskoj i Njemačkoj, koja je započela 25. studenog u berlinskoj Columbiahalle. Devetog prosinca izlazi nova live ploča, dvostruki "25 & Alive - Live At The Brixton Academy", a nova, zasad posljednja studijska ploča "Inferno", kojoj je radni naziv bio "Flames", objavljena je 21. lipnja 2004. godine za SPV.
Na njoj je u pjesmi "Terminal Show" svoja gitaristička umijeća prikazao Steve Vai, a "Killers" i "Life's Bitch" nose svoj dio zasluga za ulazak "Inferna" u njemački Top 10. I dok su američki nastupi otkazani zbog Lemmyjeve povrede noge, europski su održani u studenom i prosincu, a na jednom od njih, onom održanom 27.11. u londonskom Hammersmith Apollu, gostovao je bivši gitarista Wurzel, koji je odsvirao "OverkilL".
Motorhead je u prosincu s Metallicinom coverom "Whiplash" nominiran za Grammy u kategoriji 'Best metal Performance', a u konačnici ga je i osvojio. Nagrada mu je uručena na 47. dodjeli Grammya u veljači 2005. godine. U to je vrijeme Mikkey gostovao na ploči "Soundtrack Of A Soul", kršćanskog benda Liberty 'N Justice, početkom ožujka Motorhead na velikoj američkoj turneji prate Corrosion Of Conformity i Brand New Sin, dok su se na zapadnoj obali družili s Fozzy, a u Kanadi s 3 Inches In Blood. COC su svirali s Motorhead i u Europi, Phil Campbell je svirao gitaru na albumu rapera MC Husha, a show povodom 30 godina postojanja održan je 16.06.2005. godine u Hammersmith Apollou s Girlschool, s kojima je u listopadu, studenom i prosincu održan i UK Tour.
A nakon Grammyja, Motorheadu je, točnije Lemmyju stigla nova nagrada. Njemu je Classic Rock magazin dodijelio prestižnu nagradu u kategoriji 'Living Legend' - nešto kao nagrada za životno djelo. Uručena mu je na svečanosti u londonskom Cafe de Parisu, 4. listopada.
Jedanaestog studenog objavljen je "Inferno" limited edition, koji je, uz pjesme s albuma objavljenog godinu ranije, sadržavao bonus DVD, na kojem je bio koncert iz Hammersmitha, video spotovi, te tridesetminutni dokumentarac "Born To Lose Live To Win", koji sadržava interviewe s Lemmyjem, Campbellom, Mikkeyjem Eddiem, Philtyjem i Joe Petagnom, autorom Motorheadovog zaštitnog znaka.
Trideset godina postojanja obilježio je i DVD "Stage Fright", s koncertom snimljenim 7. prosinca 2004. godine, a prošla je godina privedena kraju nastupima s Motley Crue u Australiji.
Početak tekuće, 2006. godine obilježilo je izdavanje "Stage Frighta" u Sjevernoj Americi, te "Motorhead Day At The Cavern", održan u glasovitom liverpoolskom klubu, kojeg su najviše proslavili The Beatles. Koncerti su još uvijek svakodnevnica bedna koji ne staje već trideset godina. I dobro je da je tako, da su još uvijek tu, među nama. Jer svijet s Motorheadima i bez njih nikako ne bi bio isti.
A da su Motorheadi doista dio svijeta, i to ne samo glazbenog, dokazuje i izbor magazina Maxim, koji je LemmyJa svrstao u Top 10 'Najvećih živućih seks legendi'. Tu se našao na osmom mjestu, u društvu priznatih show buiseness veličina kao što su glumci Charlie Sheen i Jack Nicholson, glazbenici Gene Simmons, Julio Iglesias, Engelbert Humperdinck i Bill Wyman, sportaši Illie Nastase i Earwin Magic Johnson. Ali i jednog anonimca, venecijanskog portira Umberta Billa, koji je u tom izboru zauzeo prvo mjesto.
Vjerujem da ste primijetili kako je u ovoj priči izostavljeno više-manje uobičajeno kraće stilsko opisivanje studijskih albuma. To je namjerno napravljeno, jer za tako nešto doista ne postoji potreba. Svi su oni jednostavno albumi od Motorheada i to im je najvjerodostojniji opis.
Zato, ako se pitate kako se zvučati novi album koji je završen, zove se "Kiss Of Death", i u kolovozu 2006. objavit će ga Sanctuary Records, odgovor potražite u naslovu onog iz 2000. - "We Are Motorhead". To je najvažnije što treba znati o njemu.
Izvor: Gitare.info
Neoriginalnost stilskog izražavanja već je godinama teško breme s kojim se hrva rock scena. I dok nitko ne može zaustaviti svakodnevno nicanje novih skupina, čije se plagijatorstvo najčešće ne može izbjeći, ipak su se tijekom povijesti dešavali neki drugi primjeri. Zato ćemo se ovoga puta pozabaviti jednom skupinom čiji jedinstveni stil nitko nikad nije niti pomislio, a kamoli pokušavao imitirati. Istina, takvih stvarno ima malo i dosta ih je teško naći, ali ipak, postoji ih nekoliko kojima je to uspjelo. Među njih definitivno spada Motorhead.
Probajte se malo bolje zamisliti, i prisjetiti makar ijednog benda za kojeg se može reći da sliči na Motorhead. Ili ne daj Bože, Motorhead na njega. Nosi li itko karizmu Motorheada i je li se ikad itko usudio reći koju to vrstu glazbe točno svira ovaj bend; power rock, rock 'n' roll, heavy metal, hard rock, punk?
U sve su ih te pravce mnogi svrstavali, a da nikad nisu bili u potpunosti sigurni jesu li u pravu. I to je dio karizme benda koji već više od trideset godina uživa ogromnu popularnost. Ustvari, Motorhead nije bend, Motorhead je - brand. Zašto i kako je do toga došlo, čitajte u nastavku.
U obitelji Kilmister 1945. se godine rodio Ian Fraiser, kojeg otac vikar ostavlja samog s majkom kad su mu bila svega tri mjeseca. Već je tada bilo jasno da mu život neće biti lak. Ali, takav scenarij uobičajen je u najranijoj fazi života većine rockera, pa niti ovaj ovdje nije bio bitno drukčiji. Već vrlo mlad on je morao raditi svakakve poslove ne bi li (pre)živio, a prvo ozbiljnije glazbeno iskustvo stječe kao osamnaestogodišnjak u manchesterskom bendu The Rainmakers, u kojem je bio i nosač opreme i glazbenik; sve što je trebalo.
Nakon tri godine uslijedila je kratkotrajna avantura u Motown Sect, pa prvi pravi bend; Rockin' Vicars, kojem se pridružuje 1966. godine kao gitarista. S njim je snimio dva singla, te imao čast da bude član prvog rock benda koji je svirao u nekoj od komunističkih zemalja - Jugoslaviji. Rockin' Vicars je naime, 1967. godine svirao s vojnim orkestrom pred tadašnjim jugoslavenskim predsjednikom Titom, koji je za njih priredio svečani prijem i večeru.
Međutim, tu nije ostao dugo, te se 1968. godine pridružuje Sam Gopalu, i s njim snima jednu studijsku ploču, da bi 1970. otišao psychedelic rockerima Opal Butterfly. S njima je bio godinu dana, nakon čega prelazi u Hawkwind, gdje prvi puta svira bass, a i pjeva u pjesmi "Silver Machine". U periodu od 1971. do 1975. godine, kada je zbog problema s drogom na kanadskoj granici najprije pet dana proveo u zatvoru, da bi bio izbačen iz benda nakon nastupa u Torontu, Lemmy je s Hawkwind snimio četiri ploče.
Povratkom u Englesku, on donosi odluku da je dosta s vucaranjima po drugim bendovima i da je došlo vrijeme da osnuje vlastiti, u kojem će svoje sposobnosti moći prezentrati bez ograničenja, s idejom da njegov bend bude nešto kao engleska verzija MC 5. To se ubrzo i dogodilo, te on s ex-Pink Fairies gitaristom Larry Wallisom i bubnjarem Lucasom Foxom osniva skupinu kojoj daje ime Bastards.
No, to ime nije bilo dugog vijeka, obzirom da će sigurno biti izloženo stalnim napadima ljudima ograničenim predrasudama. Tako su procijenili svi zajedno, te na sugestiju managera, koji je rekao da pod tim imenom nikad neće nastupiti u tada cijenjenom TV Showu Top Of The Pops, mijenjaju ime i postaju Motorhead.
Prvotno je bilo u planu da Motorhead bude kvintet, pa je angažiran i drugi gitarista, Luther Grosvenor, a počela je i potraga za pjevačem, koja nije urodila plodom. A kako niti Luther nije dugo ostao, donijeta je odluka da se nastavlja kao trio, s Lemmyjem na basu i vokalima. Koliko je to bila točna procjena, mislim da uopće nije potrebno posebno naglašavati. Prvi nastup imali su sa Greenslade, na kojem su svirali Hawkwindove i Pink Fairiesove pjesme, te još neke covere, a kasnije i sa Blue Oyster Cult na njihovoj britanskoj turneji. Ti nastupi nisu ostavili baš neki poseban dojam na publiku, pa su ih tada prozvali 'najlošijim bendom na svijetu'. No, to je bio tek početak.
Motorhead u rujnu 1975. godine ulazi u studio i snima debi ploču za United Artist, s kojim je deal dogovorio Lemmy, pozivajući se na dane provedene u Hawkwind. Međutim, izdavačka kuća nije htjela izdati taj materijal, i tako do objavljivanja debi ploče nije došlo. Barem ne u to vrijeme. Inače, po završetku snimanja, grupu je napustio bubnjar Lucas Fox (kasnije u Warsaw Pact), a na njegovo je mjesto stigao Lemmyjev prijatelj Phil "Philty Animal" Taylor, koji nanovo snima bubnjeve za sve pjesme osim za "Lost Johnny".
Razočarani takvim razvojem situacije, odnosno neizdavanjem materijala premda je sve bilo dogovoreno, Motorheadi nastavljaju s live svirkama, a ponovno se javlja ideja o angažmanu drugog gitariste, te se organizira audicija, na kojoj 'prolazi' "Fast" Eddie Clarke (ex-Curtis Knight, Zeus, Blue Goose). Ali dvije gitare kao da nisu bile suđene, obzirom da grupu napušta Wallis (Steve Took's Shagrat, UFO) i vraća se u nanovo oformljeni Pink Fairies, te Motorhead ostaje trio. S 'classic line - upom' Kilmister-Clarke-Taylor, kojeg su tako kasnije voljeli nazivati mnogi.
A kako su se problemi s UA nastavili, Motorhead dogovara deal s Stiff Records, koji objavljuje singl "White Line Fever/Leaving Here". Nakon toga je potpisan ugovor s Chiswick Records i za njega je 10. lipnja 1977. godine objavljen singl "Motorhead/City Kids", nakon čega je uslijedila kratka britanska turneja s Hawkwind, s kojim je Lemmy ostao u prijateljskim odnosima.
Ubrzo zatim, točnije 24. rujna, objavljena je i debi ploča "Motorhead", koja je sadržavala šest naslova s neobjavljenog debi materijala, singl "White Line Fever", te pet novosnimljenih pjesama. Posebno upečatljiva je bila naslovnica koju je izradio Joe Petagno, na kojoj je bila 'motorna glava', koja je nakon toga postala zaštitni znak benda i sve do danas gotovo redoviti 'stanovnik' covera kasnijih albuma. Ploča je svojim sirovim miksom punka, rock 'n' rolla, hard rocka i metala, i što je najvažnije, bezobraznom žestinom i beskompromisnošću vrlo brzo okupila oko sebe brojne obožavatelje, među kojima je dosta bilo i Hawkwindovih, a 43. mjesto britanske top ljestvice bio je uspjeh kakav nije očekivan niti u najoptimističnijim razmišljanjima.
Urnebesni, «prljavi» i ultra glasni nastupi, s Lemmyjevim moćnim, hrapavim vokalima postali su prava atrakcija, a na sve prosudbe o stilu predstavljenom na debi ploči, Lemmy je kratko odgovarao: "Ovo je vrlo glasan rock 'n' roll i ništa drugo". Razlog brzog prikupljanja fanova ležao je istovremeno i u njihovoj izražajnoj slobodoumnosti, ali i u glazbi koja je odgovarala, možemo slobodno reći - svima. Punkerima, metalcima, rockerima, hard rockerima; svi su oni mogli u njoj naći nešto za sebe; ali nitko sve. To joj je bila i najveća draž.
Početak 1978. godine obilježio je raskid ugovora s Chiswickom, kojeg je 'sredio' tadašnji manager. Kako su već tada bili poprilično popularni, Motorheadu uopće nije bio problem pronaći novu izdavačku kuću. I to ne bilo koju, nego jednu od boljih u ono vrijeme - Bronze Records, za koju su od jačih bendova snimali i Uriah Heep.
Singl "Louie Louie" prvi je plod te suradnje, a i nova Motorheadova uspješnica, obzirom da je pjesma ušla u britanski Top 50. Isto tako, snimili su i set pjesama s punk skupinom The damned, među kojima je bio i Sweetov "Ballroom Blitz" cover.
Krajem te godine počelo je snimanje druge studijske ploče s producentom Jimmyjem Millerom (The Rolling Stones), koja se zove "Overkill", biva objavljena 24. ožujka 1979. godine, i sa sobom donosi prva dva velika hita: "Stay Clean" i "No Class". "Overkill" je postigao još bolji uspjeh od prethodnika, svrstavši se na sjajno 12. mjesto engleske Top ljestvice albuma.
Ta je godina bila izuzetno plodna, obzirom da je devet mjeseci kasnije, 27. listopada, izdana nova studijska ploča - "Bomber", a u međuvremenu je održana i kraća britanska turneja sa Saxonom pa s Girlschool velika europska, ali se dogodilo i pet dana finskog zatvora, nakon što je stradao stage na finskom Punkarocka Midnight Sun festivalu.
Ploča "Bomber", koju je također producirao Miller, očekivano je sa sobom donijela klasični Motorhead sound, a jači su joj naslovi "Sweet Revenge", "Stone Dead Forever" i "Bomber". No, to nije sve što je izašlo te godine.
Vjerojatno uvidjevši kakvu su glupost napravili što nisu objavili debi ploču početkom 1976. godine, u United Artistu odlučuju to napraviti u prosincu 1979. godine, te s tri i pol godine zaostatka izlazi materijal pod imenom "On Parole". On nije u to vrijeme imao preveliku prođu, obzirom da je većina njegovih pjesama bila objavljena ili na ploči "Motorhead" ili na tada popularnim singlicama, ali zato još i dan danas uživa kultni status među fanovima, i strašno je teško doći do njega. Pogotovo se to odnosi na izvorni oblik, manje na njegovu ponovno snimljenu repliku s četiri bonusa koju je 1997. godine objavio EMI.
1980. godina započinje kratkom europskom turnejom na kojoj su svirali s Weapon, nakon koje je izdan live EP "The Golden Years", a nešto kasnije je Chiswick Records izdao EP "Beer Drinkers" s materijelima snimljenim u ranijem periodu. Po završetku turneje Motorhead kreće u u Richmansworth studio i s producentom Vic (Chairman) Maileom u periodu od četrdeset i tri dana: od 4. kolovoza do 15. rujna snima svoju daleko najuspješniju, a po mnogima i najbolju ploču "Ace Of Spades", koja izlazi 8. studenog, s tri naoružana odmetnika u središtu Alabame u glavnim ulogama.
Ona je dostigla 4. poziciju na Top ljestvici najbolje prodavanih engleskih albuma, a izbacila je i njihovu apsolutno najveću pjesmu - "Ace Of Spades". Uz nju, album je bio prepun hitova: "Shoot You In The Back", "Fast And Loose", "(We Are) The Road Crew", "Fire, Fire", "Jailbait"... Touriralo se s Weapon kao 'special guests', a kraj godine obilježila je banalna Philova nesreća. On je naime, u igri 'trulog konjića' s velikim irskim fanom slomio vrat, što ga je koštalo dužeg liječenja.
Lemmy i Eddie nisu mirovali, te se pridružuju skupini Girlschool, s kojom formiraju projekt Headgirl i snimaju EP "The St. Valentines Day Massacre", čiji je producent također Vic Maile. Headgirl je imao dva nastupa na Top Of The Pops s Johnny Kidd And The Pirates, zahvaljujući uspješnom singlu "Please Don't Touch". A kad smo kod ranije spomenutih Girlschool, recimo i podatak da im je njihovu najbolju ploču - "Hit And Run", izašlu 1981. godine za Bronze Records producirao Vic Maile, čime je dodatno produbljena suradnja s Motorhead. Koji nakon spomenutih događaja s oporavljenim Philom odlazi na američku turneju, gdje sviraju s Ozzyjem na njegovom Blizzard Of Ozz Touru», te na headlinerskoj turneji skupine Heart.
Prva live ploča "No Sleep 'til Hammersmith" izašla je 27. lipnja, snimljena je nešto ranije na engleskoj turneji 1981. godine (osim pjesme "Iron Horse", snimljene godinu ranije), a prvo mjesto na Top ljestvici dokaz je da su Motorheadi tada bili na vrhuncu slave. Ona je ujedno označena kao jedno od najznačajnijih «živih» metal ostvarenja svih vremena. Potpuno opravdano, obzirom da su tada Lemmy, Eddie i Phil bili u top formi.
Početak 1982. godine obilježava snimanje nove, pete po redu studijske ploče "Iron Fist", koja je snimljena za svega trideset dana tijekom siječnja i veljače s producentom Evil Red Neckom, a objavljena 17. travnja. "Iron Fist", "Heart Of Stone" i "America" značajniji su njezini naslovi, a ona je posebna i po tome jer je posljednja na kojoj je svirao Eddie.
On je grupu napustio tijekom američke turneje, navodno nezadovoljan komercijalnom orijentacijom "Iron Fista", koja je plasmanima na 4. mjesto norveške i 6. engleske ljestvice albuma, postigla veliki uspjeh, i nastavila trend uzlazne putanje popularnosti Motorheada. Eddie je te godine s ex-UFO bassistom Pete Wayjom formirao Fastway, a Lemmy ostvaruje novu suradnju; s Wendy Williams And The Plasmatic snima Tammy Wynnetinu pjesmu "Stand By Your Man".
Novi gitarist je Brian "Robbo" Robertson (ex-Thin Lizzy, Wild Horses), s kojim se odrađuje ostatak turneje, među inima i zapaženi nastupi u Japanu, te snimaju šestu studijsku ploču "Another Perfect Day", koja izlazi 4. lipnja 1983. godine. Istaknutiji su joj naslovi "Another Perfect Day", "Shine" i "Dancing On Your Grave".
To je bila jedina Brianova ploča s Motorheadom, a izbačen je zbog čudnih navika: na koncerte je dolazio u papučama i šorcevima, a i odbijao je svirati starije pjesme benda, što se nije sviđalo niti fanovima a niti Lemmyu i Philu. Pa je dobio papuču, pardon, cipelu u guzicu, da bi se slijedeće godine pridružio Frankie Miller Bendu, a u narednim je godinama nastupao i u Statetrooper, Hellfire Club i The Clan.
Tada se, a bila je 1984. godina, ponovno aktualizirala davnašnja Lemmyjeva želja da u bendu ima dva gitarista, i ovoga puta, za razliku od ranijih pokušaja, u tom naumu uspijeva. Stigli su Phillip Campbell, ex-Persian Risk gitarista, te Wurzel, pravim imenom Michael Burston, bivši član skupine Bastard (Disguist, Warhead, Warfare) i bivši vojnički kaplar. No, to nisu bile sve promjene.
Motorhead iznenada napušta Philty, te se pridružuje Robertsonu u Operatoru, a na njegovo mjesto za setom bubnjeva sjeda Phil Gill (ex-Saxon). Ta postava snima četiri nove pjesme za jubilarnu dvostruku ploču "No Remorse", izdanu 15. rujna 1985. godine povodom deset godina postojanja benda. Usto, izdana je pod Lemmyjevim životnim motom - "rođen da gubi, živi da pobjeđuje", otisnutim na back coveru.
Nove pjesme su "Locomotive", "Steal Your Face", "Snaggletooth" i "Killed By Death", još jedna u nizu najvećih pjesama benda, s fantastičnim spotom u kojem Lemmy na motoru izlazi iz groba, i koji je naravno, bio i zabranjivan i cenzuriran. Ali ne i spriječen da bude proglašen jednim od najboljih metal spotova ikad snimljenih. Osim ta četiri, na dvije je ploče objavljeno još 18 velikih naslova Motorheada, te Headgirlov hit "Please Don't Touch".
"No Remorse" je bilo posljednje ostvarenje za Bronze Records, i tada počinju višegodišnji, Motorheadu nažalost svojstveni, problemi s izdavačima. Takvi su se problemi zaboravljali zahvaljujući velikim turnejama, te brojnim nastupima na televizijama diljem Engleske, Skandinavije i Amerike.
Nova ploča, novi producent i novi izdavač osnovne su značajke 1986. godine. "Orgasmatron" je producirao Bill Laswell, izdao GWR Records, a objavljen je 9. kolovoza. Ta je ploča prošla vrlo dobro na tržištu, uz ostalo zahvaljujući i naslovima "Deaf Forever" i "Nothing Up My Sleeve", i dokazala da slava Motorheada nimalo nije izblijedila. Tako su Motorheadi nakon gotovo cjelovite rekonstrukcije: promjene 2/3 postave, producenta i izdavačke kuće, ponovno punom parom krenuli naprijed.
Održana je nova velika svjetska turneja, na kojoj su svirali s Manowar i Exciter po istočnoj Europi, gdje je najveći nastup bio u Budimpešti pred 27.000 ljudi. A kruna je bio koncert na Masters of Rock festivalu u Castle Donningtonu, te američki nastupi s Mercyful Fate, Exciter, Cro-Mags i Megadeth. Uza sve te obveze, Lemmy i Wurzel su stigli producirati i svirati na "Metal Anarchy", drugoj ploči skupine Warfare.
Slijedeće godine, 1987., Lemmy glumi u crnoj komediji "Eat The Rich", koju su napravili tvorci popularnog engleskog showa The Young Ones, a snimljena je i istoimena pjesma za soundtrack filma. Tada odlazi Gill, vraća se Philty Taylor, a na europskoj turneji sviraju sa Savatage.
Petog rujna na red je došla i nova ploča, jednostavnog imena "Rock 'n' Roll", koja donosi slijedeća tri odlična naslova: "Rock 'n' Roll", spomenuti "Eat The Rich" i "All For You", a njezina promocija započela je istog mjeseca s kanadskim bendom Sword. Početkom 1988. godine Motorheadi odlaze na novu veliku američku turneju, na kojoj su bili posebni gosti Alice Coopera, a kasnije su nastupali i sa Slayerom, koji im je bio predgrupa (!!). Iste godine, točnije 15. listopada, izlazi druga 'prava' live ploča - "No Sleep At All", Lemmy pomaže Liti Ford pisati tekst za pjesmu "Can't Catch Me" za ploču "Lita", te Girlschool za pjesmu "Head Over Heels".
Turneja se protegnula i u 1989. godinu, u kojoj su nastupali u mnogim zemljama, uz ostalo i na prostoru bivše Jugoslavije te u Brazilu, a na britanskom dijelu pratili su ih Thunderhead. Usto, imali su i dio pripremljenog materijala za novu ploču, ali se opet javljaju problemi s izdavačem. U međuvremenu je Lemmy pjevao i svirao bass na ploči njemačke punkerice Nine Hagen, a početkom 1990. godine je nakon završetka parnice s GWR Records, potpisan ugovor s WTG - Sony, u čemu je pomogao novi manager Phil Carson (AC/DC).
Nakon toga se Lemmy seli u zapadni Hollywood i nova se ploča napokon mogla dovršavati s producentom Pete Solley (Procol Harum). Objavljena je 2. veljače 1991. godine pod imenom "1916", i izbacila je, uz "Ace Of Spades", jedan od najvećih hitova u povijesti benda - "I'm So Bad (Baby I don't Care)". A i njezina se popularnost mogla mjeriti s prethodnicom iz 1980. godine.
Uslijedila je jedna od najvećih i najjačih turneja, na kojoj su tijekom njezinog američkog dijela nastupali s još jednim metal velikanima, Judas Priest, opet s Alice Cooperom te s Alice In Chains, dok su ih u britanskom dijelu supportirali The Almighty. Lemmy je filmsku karijeru obnavljao u sci-fi filmu "Hardware", u kojem je glumio taksistu, a njegovo prijateljstvo s OzzyJem kulminiralo je pisanjem tekstova za četiri pjesme Ozzyeve ploče "No More Tears".
Slijedeće, 1992. godine, "1916" je nominirana za Grammy u kategoriji 'Album of the Year', ali se na putu do osvajanja te značajne nagrade, ispriječila Metallica sa svojom pločom "Metallica", poznatijom kao 'black album'. No, to nije bio razlog da se ne izda slijedeća studijska ploča, koja izlazi 14.08., zove se "March Or Die", i objavljuje je opet Sony - Epic.
Obzirom da je Phil u travnju po drugi puta otišao iz benda, bubnjeve je snimao Tommy Aldridge (ex-Yngwie J. Malmsteen, Ozzy Osbourne, Thin Lizzy, Whitesnake...), a trajno rješenje bio je Mikkey Dee (Michael Delaouoglou; ex-King Diamond, Dokken, WWIII, Geisha). On je snimio bubnjeve za pjesmu "Hellraiser", a gitare u pjesmi "I Ain't No Nice Guy" svirao je Slash iz Guns 'N Roses, s kojima su Motorheadi, kao i s Metallicom, nastupali na dijelu američke turneje. To je bila nova super uspješna turneja, čija se posjećenost brojila u stotinama tisuća fanova.
Studijska ploča "Bastards" izdana je u studenom 1993. godine, a njezin je izlazak obilježen novim problemima s izdavačima, te su je Motorheadi snimili u vlastitom aranžmanu da bi se ZYX Music pobrinuo za promociju i distribuciju. To je bio i razlog što jedna od najboljih Motorheadovih ploča nije prošla bolje na tržištu, premda i nije bila nezapažena, a i jedna je od najizvođenijih Motorheadovih ploča u radijskim emisijama. Poglavito iz razloga jer je sadržavala novu veliku Motorhead himnu "Born To Raise Hell" i baladu "Lost In The Ozon".
Argentina je Motorhead vidjela 1994. godine na velikom showu s The Ramonesima, kojem je nazočilo 45.000 ljudi. Te se godine u lipnju dogodila i velika tragedija. Naime, tijekom nastupa u londonskom Forumu, jedan je fan poginuo. Uzdrmani tim događajem, Motorhead kreću na još jednu američku turneju, na kojoj nastupaju s legendarnim Black Sabbathom.
Početkom 1995. godine Lemmy je sudjelovao u TV Showu Don' Forget Your Toothbrush, da bi u veljači, nakon jedanaest godina provedenih u bendu, otišao Wurzel, opredijelivši se za projekt Gang Show, kojeg je osnovao s ex-The Dogs D'Amour vokalom Tylom i Snakeom, bassistom Thundera.
Ipak, sudjelovao je na snimaju 12. ploče "Sacrifice", koju je objavio CMC International (Sanctuary), a "Sacrifice", "Sex And Death", "War For War" i "Out Of The Sun" bolji su joj naslovi. Krenula je i velika europska turneja s Grip Inc., pa britanska s pop rockerima Rob Ultra, američka (opet) s Black Sabbath, pa opet europska, a na red je došla i Južna Amerika
U tom se periodu snima spot za pjesmu "Born To Raise Hell" s Ice T. Iz Body Counta i Whitfield Craneom iz Ugly Kid Joe za soundtrack filma "Airheads". Dvadeseta godišnjica postojanja i LemmyJev pedeseti rođendan obilježeni su u Los Angelesu, na svečanosti koju je organizirao magazin Rip. Motorheadove pjesme svirala je i Metallica, a neke od njih završile su kasnije na B - stranama singlova tog benda.
Ludi ritam nastupa uživo obilježio je i 1996. godinu, ali njezin centralni događaj ipak je snimanje trinaeste studijske ploče "Overnight Sensation" 15. listopada. Na njezinom coveru su se pojavili portreti članova benda, što se, nakon "Ace Of Spades" dogodilo drugi, i zasad posljednji puta. "Civil War", "Crazy Like A Fox", "Eat The Gun" prepoznatljiviji su joj naslovi
Promotivna turneja krenula je početkom 1997. godine u Americi, gdje su svirali s W.A.S.P., pa u Velikoj Britaniji s Novocaine i DBH, a prvi su puta nastupali i u Rusiji. I tako, dok se publika još nije niti pravo ohladila od prošle, stigla je i nova ploča "Snake Bite Love", i to 10. ožujka 1998. godine, a uz naslovnu, poznatije pjesme su "Take The Blame", "Love For Sale" i "Dogs Of War". Opet je jaka turneja krenula u Americi, i na njezinom se dijelu sviralo ponovno s Judas Priest.
Naredna godina, 1999., donijela je kompilaciju "All The Aces", koja je sadržavala bonus CD s neobjavljenim i arhivskim snimkama, te dvostruku live ploču, čiji naslov direktno upućuje na izgled Motorheadovih live nastupa - "Everything Louder Than Everyone Else". Ta je ploča snimljena na europskom dijelu turneje, na nastupu u Hamburgu, održanom u svibnju 1998. godine. Posljednja godina 20. stoljeća obilježena je novom svjetskom turnejom, te nastupom na brojnim europskim ljetnim festivalima, na kojima su nastupali s uglednim metal imenima poput Manowar ili Dio.
A nakon povratka u LA, Lemmy je sa Slim Jimom, ex-Stray Cats bubnjarom i Dannyem B. iz The Polecats snimio ploču "Lemmy, Slim Jim & Danny B.", koja je dostigla zlatni tiraž. Te je godine ujedno obilježena i 25-ta godišnjica postojanja benda, i to kako priliči veteranima i legendama - radno. Britanskim nastupima s američkom grupom Speedealer, u londonskoj Brixton Academy ugostili su Briana MayJa iz Queena, a u Njemačkoj su ih pratili Doro i Ace iz Skunk Anansie. Usto, Lemmy je s Doro snimio pjesmu "Love Me Forever" s ploče "1916", za njezin "Calling The Wild" album.
Jubilarna, petnaesta studijska ploča, nazvana "We Are Motorhead" i objavljena 15. svibnja, već je u samom nazivu ispisala svoje karakteristike. "We Are Motorhead", "Slow Dance", The Sex Pistolsov cover "God Save The Queen" i izvrsna balada "One More <span style="color:#F93737">f*ck</span>ing Time" najslušanije su pjesme s te ploče. Nešto kasnije, točnije u kolovozu 2000. godine, izlazi dvostruka ploča "The Best Of Motorhead", izdana povodom 25-te godišnjice benda i na njoj su se, uz najveće hitove, našle i neke do tada neobjavljene live snimke, ukupno 40 pjesama.
Opet je headlinerska turneja krenula iz Amerike, a tijekom nje dogodila se i jedna neugodna situacija. Naime, Mikkey je s vozačem tour busa Davidom Smithom slomio vrata u jednom oregonskom hotelu, pa su nakon toga nakratko završili u zatvoru. Osim u Americi, "We Are Motorhead" se promovirao i u Japanu, Poljskoj, Rusiji, Bjelorusiji, Litvi, Švedskoj, Finskoj, Norveškoj, Danskoj... I to 39 puta u 48 dana, što je maksimalno iscrpilo članove benda, poglavito 55-o godišnjeg Lemmyja, koji je završio na bolničkom oporavku, radi čega su otkazani neki talijanski datumi.
No, to nije bitnije poremetilo aktivnosti u 2001. godini. Phil Campbell sudjeluje na snimanju UFO tribute ploče "Only UFO On Rock Me", Motorheadi su headlineri na najvećem svjetskom metal festival u Wackenu, a na britanskoj su ih turneji pratili Backyard Babies i Psycho Squad, grupa Philovog sina Todda. Još su jednom gostovali u komediji, ovoga puta u "The Drew Carey Show", Lemmy je gostovao na ploči "Call To Arms" rock skupine Boetz, da bi s Kissovim bubnjarom Ericom Singerom i Def Leppardovim gitaristom Vivianom Campbellom snimio cover Kissovog hita "Slout It Out Loud".
Nova studijska ploča "Hammered" objavljena je u travnju 2002. godine za SPV Steamhammer, producirali su je Bob Marlette i Bob Kulick, gitarista Meat Loafa, a najbolji plasman ostvarila je u Švedskoj (18. mjesto). Video spot snimljen je za pjesmu "Brave New World", a popularniji su naslovi bili i "Shut Your Mouth" i "Down The Line".
Turneja opet kreće iz Amerike, odnosno 11. travnja iz Dallasa u Texasu. Motorheade su po Americi pratili Morbid Angel i Today Is The Day, a u Europi Sepultura i švedski The Ring. I te, 2002. godine bilježimo gostovanja na drugim projektima. Tako je Phil gostovao na koncertu mlade rock skupine Dark 32, a Lemmy otpjevao pjesmu "Thirsty And Miserable" na albumu "Black Flag-Rise Above" kojeg je snimio Henry Rollins za pomoć West Memphis Tree, odnosno mladićima koji su osuđeni zbog ubojstva koje navodno nisu počinili, te pjesmu "One Way Love" s albuma "Still Hungry", Skunk Anansievog gitariste Acea.
Europska je turneja održana u listopadu i studenom s Anthraxima i Meldrumom, a svirali su i na pulskom okupljanju motorista, gdje su zajedno s Rockbitch bili glavne zvijezde. Krajem te godine Mikkey se pridružuje Helloweenu, da bi, nakon što je njihovog bubnjara Marka Crossa zarazio Epsten-Barrov virus, odsvirao bubnjeve za "Rabbit Don't Come Easy" album.
Četrnaestog ožujka 2003. godine Lemmy se na koncertu u Londonu pridružio MC 5, jednim od svojih idola, da bi nakon toga Motorheadi ponovno tourirali po Americi. Na zapadnoj su ih obali pratili The Dwarves i High On Fire, a kasnije su im se pridružili Anthraxi. U lipnju su svirali s Iron Maiden i Dio, europsku headlinersku turneju održali su u listopadu s The Wildhearts, da bi se u studenom Lemmy pridružio njemačkim hard rockerima Skew Siskin u berlinskom Monongo studiju na snimanju njihove ploče "Album Of The Year", na kojem je pjevao u pjesmi "Shake Me".
Motorhead i Skew Siskin su održali kratku turneju po Švicarskoj i Njemačkoj, koja je započela 25. studenog u berlinskoj Columbiahalle. Devetog prosinca izlazi nova live ploča, dvostruki "25 & Alive - Live At The Brixton Academy", a nova, zasad posljednja studijska ploča "Inferno", kojoj je radni naziv bio "Flames", objavljena je 21. lipnja 2004. godine za SPV.
Na njoj je u pjesmi "Terminal Show" svoja gitaristička umijeća prikazao Steve Vai, a "Killers" i "Life's Bitch" nose svoj dio zasluga za ulazak "Inferna" u njemački Top 10. I dok su američki nastupi otkazani zbog Lemmyjeve povrede noge, europski su održani u studenom i prosincu, a na jednom od njih, onom održanom 27.11. u londonskom Hammersmith Apollu, gostovao je bivši gitarista Wurzel, koji je odsvirao "OverkilL".
Motorhead je u prosincu s Metallicinom coverom "Whiplash" nominiran za Grammy u kategoriji 'Best metal Performance', a u konačnici ga je i osvojio. Nagrada mu je uručena na 47. dodjeli Grammya u veljači 2005. godine. U to je vrijeme Mikkey gostovao na ploči "Soundtrack Of A Soul", kršćanskog benda Liberty 'N Justice, početkom ožujka Motorhead na velikoj američkoj turneji prate Corrosion Of Conformity i Brand New Sin, dok su se na zapadnoj obali družili s Fozzy, a u Kanadi s 3 Inches In Blood. COC su svirali s Motorhead i u Europi, Phil Campbell je svirao gitaru na albumu rapera MC Husha, a show povodom 30 godina postojanja održan je 16.06.2005. godine u Hammersmith Apollou s Girlschool, s kojima je u listopadu, studenom i prosincu održan i UK Tour.
A nakon Grammyja, Motorheadu je, točnije Lemmyju stigla nova nagrada. Njemu je Classic Rock magazin dodijelio prestižnu nagradu u kategoriji 'Living Legend' - nešto kao nagrada za životno djelo. Uručena mu je na svečanosti u londonskom Cafe de Parisu, 4. listopada.
Jedanaestog studenog objavljen je "Inferno" limited edition, koji je, uz pjesme s albuma objavljenog godinu ranije, sadržavao bonus DVD, na kojem je bio koncert iz Hammersmitha, video spotovi, te tridesetminutni dokumentarac "Born To Lose Live To Win", koji sadržava interviewe s Lemmyjem, Campbellom, Mikkeyjem Eddiem, Philtyjem i Joe Petagnom, autorom Motorheadovog zaštitnog znaka.
Trideset godina postojanja obilježio je i DVD "Stage Fright", s koncertom snimljenim 7. prosinca 2004. godine, a prošla je godina privedena kraju nastupima s Motley Crue u Australiji.
Početak tekuće, 2006. godine obilježilo je izdavanje "Stage Frighta" u Sjevernoj Americi, te "Motorhead Day At The Cavern", održan u glasovitom liverpoolskom klubu, kojeg su najviše proslavili The Beatles. Koncerti su još uvijek svakodnevnica bedna koji ne staje već trideset godina. I dobro je da je tako, da su još uvijek tu, među nama. Jer svijet s Motorheadima i bez njih nikako ne bi bio isti.
A da su Motorheadi doista dio svijeta, i to ne samo glazbenog, dokazuje i izbor magazina Maxim, koji je LemmyJa svrstao u Top 10 'Najvećih živućih seks legendi'. Tu se našao na osmom mjestu, u društvu priznatih show buiseness veličina kao što su glumci Charlie Sheen i Jack Nicholson, glazbenici Gene Simmons, Julio Iglesias, Engelbert Humperdinck i Bill Wyman, sportaši Illie Nastase i Earwin Magic Johnson. Ali i jednog anonimca, venecijanskog portira Umberta Billa, koji je u tom izboru zauzeo prvo mjesto.
Vjerujem da ste primijetili kako je u ovoj priči izostavljeno više-manje uobičajeno kraće stilsko opisivanje studijskih albuma. To je namjerno napravljeno, jer za tako nešto doista ne postoji potreba. Svi su oni jednostavno albumi od Motorheada i to im je najvjerodostojniji opis.
Zato, ako se pitate kako se zvučati novi album koji je završen, zove se "Kiss Of Death", i u kolovozu 2006. objavit će ga Sanctuary Records, odgovor potražite u naslovu onog iz 2000. - "We Are Motorhead". To je najvažnije što treba znati o njemu.
Izvor: Gitare.info
