Monografija posvećena Branku Filipoviću

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Monografija posvećena Branku Filipoviću


Monografija ”Filo” sa tekstovima 11 autora posvećena slikaru Branku Filipoviću (1924-1997). Nije odmah prepoznat, a njegova dela sama izborila mesto u našoj istoriji umetnosti




Crnogorski slikar i akademik Branko Filipović Filo (1924-1997) svoju je umetničku karijeru gradio iz svog ateljea na beogradskom Starom sajmištu. Bio je više od pola veka prisutan na likovnoj sceni bivše Jugoslavije, pre svega Srbije i Crne Gore, ali sopstvenim naporima, i na evropskoj.

Luksuzna monografija, koju je objavio Narodni muzej Crne Gore - na 300 strana, bogato ilustrovana, iz pera 11 autora sažima njegov život: formiranje, kontekst i značenje njegovog dela... Autori koji su pisali specijalno za ovu monografiju su Jerko Denegri, Zoran Gavrić, Sava Stepanov i Svetlana Racanović, koja dobrim poznavaocima Filovog dela otkriva i nedovoljono poznate, ili sasvim nepoznate aktivnosti umetnika. Uz pomenute istoričare umetnosti monografija sadrži tekstove inostranih likovnih stručnjaka, autora predgovora ili likovnih kritika Filovih izložbi u inostranstvu. Tekstvi domaćih znalaca su objavljeni na srpskom i engleskom, a inostranih na jeziku na kome su pisani i u srpskom prevodu.

Jerko Denegri istražuje vreme i kontekst u kome nastaje Filovo slikarstvo i “klimu” u kojoj funkcioniše. Napominje da će se Filo, podstaknut izučavanjem tehnike fresko-slikarstva na specijalnom kursu kod profesora Jaroslava Kratine, upuštati u ispitivanja svojstva materije. Biće to uvod u enformel kome će se posvetiti narednih godina.

Drugi važan element u formiranju Fila je upoznavanje savremenih umetničkih iskustava. Bila su mu dostupna kroz niz reprezentativnih izložbi koje od 1952. gostuju u prestonici. “Na takvim osnovama, sredinom i krajem šeste decenije, u nizu eksperimentalnih radova malog formata i u nekoliko slika prikazanih na svojoj prvoj beogradskoj samostalnoj izložbi, Filo stiže do praga jezički i tehnički dovoljno artikulisanog poimanja slikarstva, bliskog i srodnog tipologiji tada aktuelnog enformela”, navodi Denegri.

Lazar Trifunović 1982. organizuje sada već kultnu izložbu, “Enformel u Beogradu” Lazar Trifunović i uključuje Fila. U toj “reprezentaciji” bilo je osam slikara enformela “koji je odlučno presekao kontinuitet srpskog modernog slikarstva - ono prenošenje mekog, svilenog i ušuškanog slikanja s generacije na generaciju...”

Ali kako tvrdi Denegri

- Filo se razlikuje od “saboraca” kod kojih curi likvid, spaljuje se materija... Filo “to ne radi” - ne bavi se antipikturalnim slikarstvom. On je od samih početaka izrazito vitalistički slikar! Upravo zato Filo bezbolno izlazi iz enformela zadržavajući na određen način i ono što je radio “unutar enformela”. Ne radi oštre rezove i zaokrete kao, na primer, Mića Popović koji se vraća realizmu.

Sava Stepanov kao jednu od uporišnih tačaka Filovog slikarstva ističe - etiku! Filo je u nekoliko navrata bio jedan od čelnika tadašnjih slikarskih aktuelnosti: kao učesnik 1950. u Budvi na konferenciji o socijalističkom realizmu otvoreno napada na taj “stil”; bio je i akter enformela... Etički stav je bio i kad je posle Titovog govora, u kome je napao apstraktno slikarstvo, 1963. organizovao izložbu sa Šiljom Todorovićem.

Svetlana Racanović, koja se nije ranije bavila delom Branka Filipovića Fila, čitaocu otkriva njegove nerealizovane ili radove u pokušaju i piše o “simultanoj prezentaciji nepovezanih događaja”. Slikar je dakle “imao i drugih interesovanja” želeći da istupi iz apsolutizovane zone slike. U takve “radove” spadaju tekstovi koji opisuju “nameru”, kao na primer “nasađivanje” Titove biste na visok dimnjak zgrade BIGZ-a.

Filovo slikarstvo nije odmah prepoznato, njegov značaj nije zavredio status “prve linije” jugoslovenskog, odnosno srpskog i crnogorskog slikarstva. Vrednosti tog monumentalnog dela s vremenom su, međutim, same sebi izborile istaknuto i vidno mesto u domaćoj istoriji umetnosti, o čemu autoritativno svedoči i nedavno promovisana monografija “Filo” u Kulturnom centru Beograda.

LUBARDIN I MILUNOVIĆEV ĐAK ROĐEN je na Cetinju u učiteljskoj porodici. Po očevoj smrti 1936. sa majkom odlazi u Beograd. Na Cetinje se vraća 1941, ali je godinu dana kasnije kao talac interniran u Albaniju. Kao maloletnik je pomilovan 1943, a godinu dana potom mobilisan u NOP. Njegov talent nije promakao Milu Milunoviću. Na njegov poziv upisuje Umetničku školu na Cetinju (1946.) u klasi Petra Lubarde. U Herceg Novom 1950. završava umetničku školu u klasi Mirka Kujačića, a 1955. u Beogradu završava Akademiju likovnih umetnosti i specijalni tečaj kod Mila Milunovića.

Novosti



 
Natrag
Top