Član
- Učlanjen(a)
- 08.10.2009
- Poruka
- 1.849
Athumanunhova Tajna i Legenda
Tada pak zadnjeg dana mjeseca Zimnika iznenada pada Noć bez Mjeseca, a na Nebu se vidi samo zvijezda Hawalandha. Zlo još jednom pokušava spriječiti Dobro da djeluje. No, na Nebu je sve opet kako treba i mora biti, a Sychythe su po prvi put sasvim sigurni da napokon razumiju ono što vide na Nebu, ali i ono što čine Vitezovi vjetra, pa Zlo više nema nikakve šanse, te stoga Sychythe u kamen stijene Wyghenha ovako zapisuju:
skriven maglom, zaštićen mističnom planinom Wyghen, okovan snijegom i ledom mirno je spavao grad Vitezova vjetra, grad Asgrad
Onda jedne vrlo hladne noći, neobične i nezamislive 'Svijetle noći', u ono doba, doba 'Bijelih snjegova' koji su počeli padati nošeni hladnim vjetrom Actyalanom. U tim neobičnim i nezamislivim 'Svijetlim noćima' padale su i hladne kiše Shakazeye. Tiho, pa onda još tiše, a zatim najtiše, iznenada i niotkuda počeli su padati gusti i obilni 'Bijeli snjegovi' koji su dolazili da još jednom pomiješaju i sakriju legende koje su 'Hrabri narodi' odavno već znali, ali ih nikada nisu razumjeli do kraja. Iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni odredi teško oklopljenih ratnika ogrnutih u plave ogrtače. Tihi poput sjena, nečujno poput tmine noći što ih je zaklanjala i skrivala, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Kišu i snjegove koji su padali ti strašni i šutljivi ratnici nisu ni primjećivali. Oni su iznenada porušili sve mostove koje su na divljoj rijeci Hesperaskhy sagradili, napustili su sve svoje gradove, koje su svojim imenima nazvali i krenuli u mračne i tajnovite šume Kayonash, a potom još dalje, do još mračnijih i još opasnijih šuma Mynechyz. Hladni vjetar Actyalan stao je tući bez milosti za ikoga, a strašna magla Anybeatha svojim je maglama sakrila visoku planinu Wyghen. Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih konja i teško oklopljenih ratnika, a onda je napokon Noć rasula svu svoju tamu i otvorila sve svoje odaje i tako je još jedna duga i beskrajna noć zavila u tamu tajnovite šume Srebrenog bora, a koje su od samoga 'Osvita Vremena' čuvale tajnu o tom Strašnom i Nezamislivom Vremenu u kojem su ratovi uništili i posljednje Slobodne gradove i zauvijek izbrisale nadu 'Onima koji su koračali uspravno …'
Kada pak se u tim nepreglednim prostranstvima napokon pojavila i 'Ona' za Sychythe više ništa ne može biti naopako i oni se više ne boje da će Zlo nadvladati Dobro, jer opet oni su vidjeli 'Onu koja Nebom šeće', vidjeli su mističnu Polarnu svijetlost iz koje se rodila zvijezda Hawalandha i njima je sada sve jasno. 'Ona', upravo 'Ona', Gospodarica Toplih mora Južnih nedostajala je u svoj toj velikoj Tajni, pa da bi Legenda koja je bila živa konačno mogla i poprimiti svoj tijek, a upravo to će se i dogoditi u trenutku kada Sonsyreya stigne pred Zimski bedem:
'Sonsyrey sjaše s konja praćena pogledima alandskih ratnika Čuvara Zimskog bedema. Ona shvati njihove poglede, te odmota ponovno teški Shaganov mač i pokaže ga svima. Asgradom se sada zaori gromoglasan poklič Alanđana od kojeg se svi iz Sonsyreyne pratnje stresu, a i sam led stane pucati. Bilo je jasno da su ovi ratnici koji se tu smrzavaju danima osjetili da je njihova zaštitnica (Handrha) konačno shvatila staru priču Sychytha, koju pak ni Sychythe nisu do kraja razumjeli.
'Ona', Gospodarica Toplih mora Južnih, bila je ta Svijetlost koja je trebala obasjati Njega, pa da bi sve konačno moglo početi … Oružje Alnđana blistalo je nekom mističnom plavkastom svijetlošću koja kao da je dolazila direktno iz teškog dvosjeklog Shaganovog mača. Stari je Tahunah, jedan od osmorice Sychytha što prepoznaše znakove i prateći ih napokon shvatili Legendu, uz odobravanje ostalih samo tiho primijetio:
'Mač Bogova u rukama 'Izabrane' blješti i štiti oružje Alanđana, a kada ga 'Izabrana' preda 'Njemu' Legenda je konačno živa, a Hladne će vatre bilježiti teške poraze sve dok zauvijek ne budu poražene na bojnom polju Herofahla i bačene u vjetar Actyalana.'
}{ poseban dio }{
'Nevjerojatno, ja ne mogu vjerovati! Tebe je mržnja potpuno zaslijepila i promijenila sestro! Zar si zaboravila da ga voliš?' Nije se mogla načuditi Antyopha, sestra Sonsyreye. 'Zar ti Sonsyreyo doista više ne čuješ ovu tišinu, zar ne vidiš ovu plavu tamu koja je rasula ova tajnovita noć.' Zabrinuta je bila i Shenha, sestra Andraghonovha.
Sonsyreya pak ih, prenuvši se iz razmišljanja, tada razuvjeri: 'Zašto uvijek gubim ja, zar zato što ga previše ljubim? Sve što dotaknem ja razbijem, sve što volim u kamen pretvorim. Ove hladne kiše pale su zato što je On tako želio, a mene su upozorile … '
Predivne plave oči, oči kakve još nije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, odjednom se napune suzama. Suzama koje kao da su znale tu Tajnu koja je bila stoljećima čuvana. Treptaji Sonsyreyna oka potjerali su suze, suze koje su ličile na kapi jutarnje rose, niz predivno i nježno djevojačko lice na kojem se sada zorno vidjelo da razumije Tajnu, ali ne razumije gdje treba tražiti tu Tajnu dobro čuvanu i skrivenu još od samoga Osvita vremena. U trenutku kada je mislila da ima sve, jedan nepromišljeni potez, gotovo banalan, sve je pretvorio u maglu.
mitsko jezero Kray za koje su Amazonke vjerovale da je nastalo od suza mitskih vila Charyzmy koje su one prolile nakon izdaje Vitezova vjetra na bojnom polju Herofalha
'Ne, nisu oni krivi, nisu ni ove hladne kiše krive. Nije kriv ni ovaj vjetar koji me već danima lomi i ledi mi srce, a nije ni ova oluja kriva što dolazi potajno s Wyghenha tajnovitog i ledenog. Svi vi i svi ovi događaji sada mi slobodno možete i mogu suditi, jer bila sam samo na korak od Njegovog sna, a tada sam dopustila da On i ja opet postanemo Svijeta dva … Dva Svijeta toliko bliska, a tako daleka. Svojom sam krivicom u tišini ove plave noći sada srca slomljena i sama sam kriva što je u trenutku nestalo sve, što se sve u maglu pretvorilo. Nesmotreno sam zaboravila slušati vrišteću tišinu Sylenca, postala sam neoprezna i samouvjerena stečenom naklonošću srebrenih borova koji su odjednom prema meni postali toliko dobri i zaboravila sam na Njegovu neobičnu snagu ljubavi i nevjerojatnu i iskrenu želju kojom mi noćima ulazi u snove baš poput alandskog sunca u ovo doba koje su oni tako jednostavno nazvali Vrijeme Bijelih snjegova'.
Sva svijetla amazonskog grada u Zabranjenoj dolini, grada tisuću piramida, predivnog grada Sungrada, na modrozelenom jezeru nastalom od suza vila Charyzmhy, polako su trnula i drhtala. Jutro se budilo uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples. Svježina koju je sada odjednom donio vjetar neobičan i nepoznat u ovom dijelu Hyghlanderskogh Svijeta, Svijeta u Agrosyanskom dobu, Strašnom i Nezamislivom Vremenu koje je još uvijek pamtilo Slavne gradove što su se nekada davno prije poput plavih prstenova prostirali pod milijunima Zvijezda, svježina koja je odjednom mirisala na neobične mirise tajnovitih i dalekih mračnih šuma srebrenog bora.
Dok su ostale Amazonke udisale ovu neobičnu jutarnju svježinu ne razumjevši šaputanja tog neobičnog vjetra što se odjednom podigao, vjetra koji je bio neobičan za ovo doba dana, Sonsyreya je osjećala da joj je srce poput uragana kojeg je upravo On i izazvao. Sada je znala i sada je bila sigurna da je više ništa ne može prevariti i zaustaviti.
Bila je ona sada sigurna gdje konačno treba tražiti tu Tajnu koja je svim Okolnim narodima, koji su tek stasali u Hrabre narode, još uvijek bila nerazumljiva i nepoznata. Odjednom Sonsyrey je razumjela svu snagu Zimskoga bedema, tajnu mračnih šuma srebrenog bora, znala je gdje su vjetrovita vrata Kawamadhe koja vode u tajnovite doline Sylenca, vidjela je misteriozno mjesto Wolsha na kojem se uvijek gasi dan, napokon je razumjela zašto je pijesak Wananunhe crven kao ruža, bila joj je razumljiva igra strašnog ledenog vjetra Actyalana, osjećala je ledeni dah Athumazye i vidjela je što to skriva gusta magla Anybeathe.
Osjećala je Sonsyreya drhtaje krošnji srebrenog bora, a riječi alandskih pjesama više je nisu zbunjivale. Napokon je čula vrišteću tišinu Sylenca i shvatila da je On baš Nju tražio u Wananunhy i samo zbog Nje doveo kišu i vjetar od kojih su Pustinjski ljudi konačno osjetili svu svježinu vode na usnama.
u Zabranjenoj dolini Zabranjeni grad, grad Tisuću piramida na jezeru Kray, grad mitskih vila Charyzmhy, grad Sungrad, u gradu Sungradu tisuću Amazonskih kontesa i kneginja, a samo je jedna princeza
Sada joj je bilo jasno zašto su je simpatični starčići Sychythe vidjele da pleše među Zvijezdama. Sada je konačno znala zašto su propali Slavni gradovi i zašto je potonula Atlantida … Napokon je osvanula rumena zora daleko dolje na Jugu gdje se prvi puta, nakon strašne bitke na bojnom polju Herofahlha, dogodilo neko novo svitanje.
Predivan je dan osvanuo nad prozirnim modrim i tirkiznim morima Tople zemlje Južne, zemlje Dyadonhe, predivne zemlje koju su valovi toplih mora oduvijek oplakivali i pjeneći se na pješčanim bijelim žalovima oduvijek tajnovito šaputali SHA UN HA, SHA UN HA …
Athumanunhova Tajna i Legenda
Dakle, sada se zvijezda Hawalandha opet pomaknula za novih 30 stupnjeva i na oko 330 stupnjeva vidi se točno na mjestu Sjeverne zvijezde koja je najsjajnija u Zviježđu Bulman (Medvjed). Po alandskom Alandyarnycu mjesec je koji se naziva Zornik, a dvije izuzetno sjajne i lijepe zvijezde sjaje na noćnom Nebu kojeg pozorno motre Sychythe i na njemu opet nešto vide, ali i po tko zna koji put, opet ne razumiju.
To nisu razumjeli ni u noći Starghatanunha (trenutak je to kada se Vitezovima vjetra vraćaju njihove sjene), zapravo Sychythe su zapisali, ali izgleda da baš i nisu bili sigurni u to što su vidjeli, no, u kamenu stijene na Wygenu opet je ostalo zapisano:
'Trideset je Vitezova vjetra u moćnom savezu SHAENHUTHE, a kada im se pridruže njihove Sjene moćni savez postaje još snažniji KHTEHAPATYNE.'
Dakle, dvije zvijezde dvostruki su znak koji simbolizira duh i materiju, a sve bi zapravo moglo ukazivati na nužnost osjećaja univerzalnosti nauštrb individualnosti i osobnosti, pa čak i po cijenu uništenja (smrti). Izgleda da su Sychythe bili sasvim sigurni i uvjereni da su Alanđani spremni radije umrijeti nego da se pomire i prepuste kaosu dekadencije što izazvaše je Hladne vatre i u koju naivno upadoše Okolni narodi.
jedan od Vitezova vjetra, general Wowokha i njegovi ratnici Jutarnje ptice
Shvativši to Sychythe su Alanđane uvijek u svojim pričama opisivali kao najplemenitiju skupinu ljudi koja je ikada zemljom koračala … Mudrost koju su stekli drevni Sychythe, volja i snaga koju su predstavljali Vitezovi vjetra i moć koju su zagonetno Bogovi podarili Andraghonhu i svijetlost zvijezde Hawalandha koja se širi na sve strane zapravo simboliziraju ekspanziju Dobra koje će uskoro opet planuti i opet nanijeti poraz Zlu koje se još jednom podiže i manifestira se u posljednjem znaku kojeg Sychythe vide na Nebu.
Dakle, opet se zvijezda Hawalandha pomiče za 30 stupnjeva i ulazi u slabašnu svijetlost Mjeseca, pa se na trenutak gubi, no, tajanstveni krug je konačno zatvoren. Vitezovi vjetra vidjeli su rođenje zvijezde Hawalandha, u noći Starghatanunha pridružile su im se njihove Sjene, a osvitom zore nestali su u tajnovitim šumama Srebrenog bora da bi se tog jutra pridružili alandskim odredima koji su cijelo to vrijeme bili dobro skriveni, ali i spremni svakoga trenutka pojaviti se, pa i na najmanju opasnost kod Zimskog bedema.
odredi Hladnih vatri rođenjem Zvijezde Hawalandha doživjet će teške poraze
Onda pak, kada opet šumu Srebrenog bora zanjiše vjetar Sjeverni, stara skitnica Actyalan i svojim neumornim zamahom podigne, te u visine ponese jato alandskih Enhuptica, nad tim ledenim snježnim prostranstvima rađa se nova zora, novo svitanje. Jedino tada i jedino tamo lete te snažne i žive ptice praznim Nebom iznad nadolazeće plime zlatne zore koju pozdravljaju prodornim krikovima 'kee – aarrm'!
… Tamo negdje daleko, daleko od najtoplijih mora Južnih, noć Joj (Sonsyrey) ukrade dan, a zvijezde Je iznenada opkole. No, ta Noć nikako da Joj napokon pokloni i san, a Ona slijedeći ritam srca svog i ne znajući probudi Legendu. Sonsyreyin pogled odluta prema najvišoj kuli Asgrada, a tamo joj pogled zastane na snažnom ratniku.
Ona daha svježeg jutarnjeg …
… ni slutila nije da je postala kraljica tim Ledenim ratnicima …
Bio je to general Paska u društvu generala Peksa. Ta dva alandska generala u ovo gluho doba noći nešto su raspravljala. Pogled Sonsyreye potom odluta na snažne bedeme gdje Ona ugleda još jednog od Vitezova vjetra, generala Zumaha koji je nešto pokazivao stražarima, ratnicima Čuvarima Zimskog bedema.
Sonsyreyn pogled stane munjevito lutati Asgradom, a gdje bi Joj god pogled stigao Ona je vidjela nekog od alandskih Vitezova vjetra. Njezina svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile svjetlošću milijuna Zvijezdi, gusta crna kosa pozorno i dugo češljana, a koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, sada je bila vezana trakom na čelu. Njezine bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su blagu nervozu.
… rukama svojim nježnim Ona je dodirivala Zvijezde, a Zlo je gubilo silu i moć …
Noć je stigla već na polovicu, a Njega još uvijek nije bilo. Sonsyreya se tada odmakne od prozora i zagleda se prema vatri koja je širila ugodnu toplinu pozorno uređenim odajama dvornica Mynetonkha palače. Toplota je bila ispremiješana s blagim i ugodnim mirisom bijelih alandskih ruža koje su rasle, cvale i mirisale jedino u ovim nepreglednim prostranstvima ledene doline Sylenca.
Sonsyrey se zamisli: 'Zašto su svi oni budni u ovo doba noći?! Zar oni doista ne trebaju spavati, piti ni jesti kada je On u pitanju i zar …' Iznenada Sonsyrey se skameni i preplašena ustukne jedva tiho prozborivši: 'O boginjo blaga! Oh, Alanđanine, ti i tvoje budalaste dječje igre! Danima već drhtim i bojim se lutajući ovim mračnim i tajnovitim šumama, a sada se Ti pojavljuješ niotkuda. Zar doista želiš da izgubim razum?!'
… plave i tople oči Toplih mora Južnih, grijale su Alanđane u tim strašnim ledom okovanim i snijegom pritisnutim prostranstvima Sjevera
Iz najdaljeg kuta odaja u kojima je bila smještena Sonsyrey iznenada se pojavio On. Andraghonh, Gospodar zaboravljenih, miljenik strašnoga vjetra Actyalana. 'Zar nisi došla ovamo da me vidiš, crnokosa? Sada kad me vidiš ti se ljutiš na mene? Ja te ne razumijem, plavooka princezo Toplih mora Južnih.' Na trenutak je bio zbunjen Alanđanin.
'Oh, Alanđanine, osjećam da gubim razum s tobom! Ne mogu više bez tvojih dodira, a ti mi svake noći ulaziš u snove i obojiš ih tim svojim bojama koje samo ti razumiješ.' Andraghon se nasmije i nježno, ali i dovoljno snažno zagrli mladu dyadonskhu princezu čije je srce treperilo, ali sada više ne od strašne zime alandske, nego od neizmjerne ljubavi prema ovom neobičnom dječaku koji ni prijatelje, a ni neprijatelje više nije ostavljao ravnodušnim.
'Dopusti mi noćas da ja tebi poklonim san, a umjesto mekih jastuka ja ti nudim svoje dlanove. Dopusti mi da uživam u tom tvom tajnovitom pogledu koji rasipa ovu nevjerojatnu i svijetlu noć u prekrasan dan, dopusti mi da slušam ritam tvog srca, molim te Alanđanine, dopusti mi da uživam u tvojoj blizini …'
Predivne plave oči, oči kakve još nije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme opet su se napunile suzama i stale se presijavati u neobičnom spektru boja milijuna Zvijezdi koje su opet blistale nad šumama srebrenog bora kao u ono prvo doba kada su tu bili Slavni gradovi i moćna kraljevstva koja se još uvijek sjećaju Atlantide.
Usne dvoje mladih, usne najljepše Palmine Leptirice, djevojke koja je polako poprimala ljepotu koja je krasila još samo vile Charyzmhe i usne dječaka koji je sada već stasao u najboljeg ratnika kojeg je ikada zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, nježno se spoje i ostanu u dugom strasnom poljupcu čvrsto zagrljeni.
Tisuće vatri koje su okruživale u nekom misterioznom prstenu Ledeni grad prozirnih zidova iznenada snažnije zaiskri, a milijuni iskri polete u plavetno nebo gubeći se u svijetlosti milijuna Zvijezdi. Neobično jutro, istodobno hladno i toplo stane se buditi uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples, a Alanđani Vitezovi vjetra, potpuno zadovoljni, nasmijani i još snažniji, još moćniji, tajnovito stanu nestajati u šumama srebrenog bora izgovarajući riječi koje su samo njima bile razumljive: 'Tanghatanunh, Starghatanunh, Nyghthanunh, Alantanunh …'
Na samom rubu šume, koju oni nazvaše Welhfahr, dočekaju ih snažne i visoke sjene. Vitezovi vjetra pozdrave se s Njima riječima koje su opet samo oni razumjeli, a Sychthe zapamtili: 'Neka Vam Noć bude sklona Čuvari Xawyarha!' Sjene pak im jednoglasno uzvrate: 'Nek je Jutro spokojno Vama koji hodate uspravno!'
Nakon toga misterioznim šumama srebrenog bora, šumama Mynechyz, Welhfahr, Kayonash i nepreglednom dolinom Taweghe začuje se pjesma. U početku tiha najtiša, a potom glasna najglasnija, da bi opet potom bila blaga najblaža, a onda nježna najnježnija, da bi na kraju postala snažna i najsnažnija …
Athumanunhova Tajna i Legenda
Kada se Zvijezda Hawalandha pomakne za još dodatnih 30 stupnjeva, dakle, tada je na nekih 300 stupnjeva u odnosu na planinu Wyghen, Alanđanima započinje posljednji mjesec Alandyarnyca, mjesec Nade, mjesec u kojem bi se trebala roditi zvijezda Hawalandha, jer i sam mjesec naziva se Zvijezdorod. No, nije baš tako.
Sjeverna Zvijezda Raykha se lako može zamijeniti sa Zvijezdom Alanđana Hawalandh
Nešto opet nedostaje, a na Nebu vlada potpuni kaos, jer mudri Sychythe odjednom kao da vide dvije Zvijezde Hawalandha, a tada nešto još gore. Iznenada nastupa strašno doba Sychythama potpuno nerazumljivo, jednostavno nedostaje pet dana, a upravo u tih pet dana koje Vitezovi vjetra nazivaju redom: Alantanunh, Nyghtanunh, Thanghatanunh, Starghatanunh i napokon Hawalandh događaju se misteriozne i Sychythama nerazumljive stvari.
Tako su za prvi misteriozno nedostajući dan nazvan Alantanunh, u kamen planine Wighen, Sychythe ovako zapisali: 'Nitko, ni najstariji među najstarijima, više se ne sjeća otkuda i zašto su se pojavili najhrabriji i najbolji ratnici koje je ikada prije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme. Govore da su ih poslali sami 'Bogovi sa Zvijezda' kako bi zaustavili ratove koji su bili na pomolu među Okolnim narodima koji još nisu stasali u Hrabre narode. Ti strašni ratovi već su se dobrano svuda osjećali, u zraku, na zemlji, pod vodom, a stizali su s prvim odredima Hladnih vatri što uništiše nekada moćno i ponosno kraljevstvo Desertye. Bili su to tajnoviti ratnici, strašni napadači, nepopravljivi lutalice i opasni osvajači, šutljivi i zagonetni, potpuno oklopljeni i teško naoružani. Od samoga početka oni su danima nešto grozničavo tražili, a noćima pozorno osluškivali zvukove noći …'
Potom slijedi zapis o drugom nedostajućem danu naziva Nyghtanunh: 'U to zagonetno, tajnovito i misteriozno doba noći sjedili bi oni u nekakvom neobičnom krugu oko vatri što zapališe ih u još više misterioznom polukrugu. Sjedili bi oni tako danima i noćima nepomični ogrnuti svojim plavim ogrtačima promatrajući nemirnu igru vatrenih jezika i pozorno osluškujući šumove Noći …'
Potom treći zapis o trećem nedostajućem danu naziva Thanghatanunh: 'Odjednom bi sa Sjevera, sa Snježnog oceana zapuhao topli vjetar, vjetar neobičan za to doba godine i to doba Noći. Iznad maglovitih vrhova visoke snijegom pokrivene planine Wyghen, počela bi se rađati neobična zvijezda Hawalandha …'
Onda pak i četvrti zapis o četvrtom nedostajućem danu naziva Starghatanunh: 'Moglo je već biti polovica Noći kada bi se u to gluho doba, najstariji među njima, mirno pušeći svoju lulu, iznenada podigao i, podizanjem ruke u znak mira i dobrodošlice, nekoga pozdravio – Neka Vam Noć bude sklona Čuvari Shaganovog mača! - …'
Napokon i peti zapis petoga misteriozno nedostajućeg dana naziva Hawalandh: 'Hawalandh! Gromoglasno bi u jedan glas povikali Vitezovi vjetra. Odlučno bi ustali, odbacili svoje smrznute ogrtače, istodobno prislonili stisnute desne šake na desnu stranu svojih oklopljenih grudiju, munjevito bi izvukli svoje teške dvosjekle mačeve, okrenuli ih nadolje držeći ih lijevom rukom za balčake, jednoglasno uzvikujući - SHA – GHAN -, te bi potom jednoglasno izgovorili nešto poput zakletve - Nudim Ti svoj mač i spreman sam boriti se i poginuti za Tebe Zvjezdani viteže! Nek' su Ti svijetle ove Plave noći, a jutra nek' Ti se srebrom srebre Ti što čuješ Tišinu Sylenca. -'
amazonska kontesa Dayanha zapovjednica skartayskhe luke Amarya
Simbolom tih pet dana kada se u ponoć dešavaju misteriozni događaji predstavljaju zapravo slavlje Alanđana kojim oni slave što je napokon zaustavljeno kraćenje dana, a pojava te neobične Svjetlosti (Aurora Borealis /Sjeverna Zora/ Polarna svijetlost), odnosno rođenja zvijezde Hawalandha, zorno govori da su sile Zla opet pobijeđene iako se umjesto Sunca na Nebu Zvijezda Hawalanda na trenutak gubi u slaboj svijetlosti Mjeseca.
No, tada pak se Zvijezda Hawalandha opet pomiče za 30 stupnjeva i na oko 330 stupnjeva vidi se točno na mjestu Sjeverne Zvijezde koja je najsjajnija u Zviježđu Bulman (Medvjed). Tada je vide i Okolni narodi i opetovano je zamjenjuju sa Sjevernom Zvijezdom, a to bi pak možda moglo ogovarati znaku zodijaka koji odgovara Ribama, ali o tomu drugi put.
}{ poseban dio }{
… Dok tako gusta tama prekriva i skriva kule i bedeme tajnovitog alandskog Zimskog bedema, Unakasovi Krilati jahači kreću se brzo, oprezno, možda sada još opreznije, jer u njihovom je složaju sada i njihova Handrha. Noćas će ta djevojka, princeza s Toplih mora Južnih, spavati u toplim prostranim dvornicama alandske palače Mynetonkhe, a mnogi će Okolni narodi, koji tek trebaju stasati u Hrabre narode, vidjeti mističnu svijetlost na Sjeveru gdje će se s prvim jutarnjim svijetlima roditi zora Hawalandha.
Njezina nježnost i snaga ljubavi koju osjeća prema Njemu grijat će Alanđane toplije od vatre. Sonsyreya pak je znala da će tijekom te misteriozne Svijetle noći utonuti u san bez sna. Bit će to san u kojem će Sonsyreya kao kroz polusan napokon vidjeti vrata Izgubljenog svijeta Sylenca iza kojih je On.
Unakas i njegovi Krilati jahači – čuvari doline Taweghe
Opet je Sonsyreya počela osjećati svu snagu ledenog vjetra Actyalana s kojim se On, u tim strašnim i zauvijek ledom okovanim prostranstvima, oduvijek igra. Napokon je sada shvatila da joj baš taj ledeni vjetar, vjetar što ledom okiva joj srce, bio i na njezinim toplim azurnim morima i sada je znala da bez Njega više nikada neće moći.
Znala je Sonsyreya da je ona sama gradila kule od Vjetra, a pri tomu zaboravila da je ipak On miljenik Vjetrova i to onih najstrašnijih, ledenih vjetrova Sylenca. Samo zbog Njega strašni vjetar Actyalan dolazio je i na Topla mora Južna i u bezživotne pustinje Wananunhe. Upravo je taj vjetar kovitlao i nosio crveni pijesak strašne zemlje Desertye, a činio je to samo za Njega. Opet Mu je i jučer pomogao kada je pred Asgrad donio strašne 'Bijele snjegove' koji su počeli padati i skrivati sve Njegove tragove.
Sonsyreya pak je sada bila uvjerena da je njezina ljubav prema Njemu zapravo Sudbina ovog Svijeta, a tu ljubav Ona je osjetila još onda kada se prvi puta nepromišljeno upustila u bitku s Njegovim strašnim odredima na Skartarysu. Dugo je Sonsyreya tukla uzaludnu bitku za koju je unaprijed znala da će je izgubiti, jer On je ipak jedan od najboljih i svoje namjere uvijek dobro sakrije.
No, noćas će Ona ipak otvoriti vrata Izgubljenog svijeta i obojiti nebo Sylenca amazonskim toplim tirkiznim bojama. Zna Ona da On sada sanjari o prostranstvima ledenim u kojima nestaju svi tragovi, ali sada je Ona odlučila u Njemu probuditi čovjeka i pokloniti mu novi san, san iz Čarobnih vrtova Dyadonhe i šum Toplih mora Južnih. Napokon joj je sada bila i razumljiva rečenica koju joj je general Panđa toliko puta izgovorio i uvijek joj slao tu poruku u plavom oblaku dima svoje lule:
'Shanunh Vondorha Shaenhutha hawa reya mil nah Yunha!' Razmišljajući tako Sonsyrey nije ni primijetila da je u pratnji Krilatih jahača prošla kroz vrata Zimskoga bedema, a kada se prenula prizor koji je vidjela doista nije očekivala. Zimski bedemi i snažne utvrde naprosto su bili načičkani najstrašnijim i najelitnijim alandskim ratnicima – Zumahovi Čuvari Zimskoga bedema – koji su redom zauzeli poseban stav, besprijekorno u najvećem mogućem redu i složaju dočekali su je ti najelitniji alandski ratnici.
Nadalje, redom su tu uz Unakasove Krilate jahače koji su je i dopratili, izuzetno vješti i spretni Peksovi Crni streličari, pa sveprisutne Paskine Šumske patrole, njihovo noćno izdanje Noćne oči Protyronha, potpuno oklopljeni Modri oklopnici Kaybaha, izuzetno pokretni i vrsni napadači Isydorowhy Snježni odredi, opasni i bitkama vični Srebreni kopljanici Sague, neustrašivi ratnici Wowokhe Jutarnje ptice, a svi su oni izvukli svoje teške dvosjekle alandske mačeve, te ih okrenuli oštricama nadolje prema Sonsyrey snažno i jednoglasno pozdravljajući je:
'HAN – DRHA! Omythreya alanchet Aknahtanunh!' Istoga trenutka, daleko na maglovitim vrhovima Wyghenha, začuje se zavijanje strašnih alandskih polarnih vukova …'
Athumanunhova Tajna i Legenda
Sunce je potpuno nestalo s Neba na kojem tada više ništa nije kako treba. Sychythe su preplašeni i zbunjeni. Dani izuzetno kratko traju, a strašna vrišteća tišina potpuno je opustjela cijeli krajobraz Alandije. Alandski odredi su nestali skriveni u misterioznim šumama srebrenog bora, a Vitezovi vjetra sjedaju u tajnoviti krug i pale svoje vatre, ogrću se svojim plavim plaštevima, što tako neodoljivo podsjećaju na ove tamne i plave noći što nadviše se opet nad šume srebrenog bora.
Zvijezda Hawalanda jedva da se i vidi sada kada se opet pomaknula za 30 stupnjeva i našla se u zviježđu Nebeskog viteza (Martysh), negdje na oko 270 stupnjeva u odnosu na prvo njezino viđenje iznad Wyghenha. Sychythe su sada uvjereni da Vitezovi vjetra čekaju rođenje zvijezde Hawalandha, jer posljednjim danom mjeseca Snježnika i prvim danom mjeseca Zvjezdoroda alandskog Alandyarnyca, a nakon što je započeo zimski solsticij, alandska godina po Alandyarnycu bliži se svom kraju.
Hladnoće koje se preko planine Wyghen tiho valjaju s dalekog Snježnog oceana sve su jače i napokon ubijaju vodu jezera Mynethonh (voda se jednostavno zaledila – po Athumanunhu, a Sychythe koji to nikada prije nisu vidjeli doista su se još više i uplašili).
u velikoj dvorani Asgrada pozorno čuvan od Vitezova vjetra, ali i još Nekoga čiju je tajnu skrivala pećina Wyghen planine, obasjan svijetlom milijuna Zvijezdi, uživao je u društvu tajnovitog i izuzetno opasnog vjetra sjevernog
Dakle, dok bi zviježđe Nebeskog viteza moglo odgovarati poznatom zodijačkom znaku strijelca, prema drevnoj legendi mudrih i simpatičnih Sychytha, Nebeski vitez simbolizira Dijete Vremena koje još uvijek nije rođeno. No, upravo tih dana u drevnom amazonskom gradu Apyonu amazonska carica Tanya rodila je treće dijete caru Thandheru, a vi dakako već znate i sigurno pogađate nije do nitko drugi nego Andraghonh, ili 'Onaj koji spava ispod pijeska', a kojeg od samog Osvita Vremena neumorno traže Vitezovi vjetra.
Kako su zapravo Andraghonha podigli i odgojili Vitezovi vjetra, točnije starac Kaguar (Vrijeme), te Intosh (Odgojitelj) i Tahunah (Onaj koji zna), a koji pak su troje od osam najmudrijih Sychytha, Legenda se ovdje sve više zamršuje i komplicira, ali i postaje sve jasnija – Ono što su Bogovi poklonili ljudima u sam Osvit Vremena, u prošlim naraštajima, trebalo je tajnovitim glasom, koji pak je donio strašni vjetar Sjeverni, tko li samo zna otkuda, mudrim Sychythama koji su i jedini razumjeli znak, jer su slušajući tišinu Noći, u svom spokoju starosti napokon ugledali ono što su Vitezovi vjetra u svoj svojoj snazi mladosti i čekali.
Zapravo, bila je to 'Budućnost' koja je i navela Okolne narode da napokon i oni sami vide zvijezdu Hawalanda, ali dakako, opet krivo, jer neopreznost Okolnih naroda probudila je Zlo Hladnih vatri upravo zbog pogrešno protumačene Sjeverne zvijezde koju su Sychythe nazvale Raykha (Morski pas), a mogla bi odgovarati zodijačkom znaku jarca.
}{ poseban dio }{
… Sonsyreya je sada bila više nego sigurna da polako počinje razumjeti što su joj to simpatični starci Sychythe kazivali o tim davnim danima, o tom davno prije zaboravljenom Vremenu kada je Svijet već bio star polovicu. Konačno je povezala sve niti naočigled nevjerojatne i nezamislive tajne, a koja je bila toliko jednostavna i razumljiva, zapravo cijelo je vrijeme bila i vidljiva ovdje na samom rubu poznatoga Svijeta, ovdje u prostranstvima Sylenca gdje je tajnovita tišina naprosto vrištala.
'Princezo moja, što ćemo sada učiniti? Sva svijetla alandskog grada polako trnu, a nebom i dalje čujemo tiha šaputanja.' Upozorila je Sonsyreyu kontesa Dayanha, zapovjednica dyadonske luke Altemyrhe. 'Ne razumijem ovu tišinu koja nas okružuje Dayanha. Znam da je vrišteća tišina Sylenca koju sada čujete i vi pouzdan znak da samo na pravome mjestu, ali zašto je On onda podigao zidove u ovom carstvu hladnoće, snijega, leda i magle. Možda i nisam baš dobro shvatila priču o Vremenu alandskih Bijelih snjegova, ali ako se tama rasipa, a moje srce sve snažnije udara, pa gdje su onda sjene koje su nas trebale dočekati na ovom proplanku?!'
kristali snijega bile su te Zvijezde vodilje koje su Sonsyreyu dovele do Zimskog bedema
Zebnja i zabrinutost opet su polako obuzimali Sonsyreyu koja jednostavno nije mogla vjerovati da je stigla ovako daleko i da će sada morati odustati, jer vrata Kawamadhe nikako nije mogla pronaći. Odjednom je Sonsyreya opet osjećala da je vjetar Actyalan lomi, a Anybeatha joj skriva Zvijezde vodilje koje su je i dovele ovako daleko u nepregledna prostranstva Sylenca. Bilo bi joj lakše kada bi se pojavili Unakasovi Krilati jahači za koje je bila sigurna da su negdje vrlo blizu, ili možda Paskine Šumske patrole čije poglede osjeća cijelim putem … lakše bi joj bilo i da se pojave strašni alandski vukovi, ali u ovoj vrištećoj tišini baš ništa se nije događalo, kao da je milijunima milja od ničega, kao da nije vrijedna, kao da opet doživljava teške poraze.
Onda pak se Sonsyreya još nečega dosjeti i zapovjedi svojim kontesama: 'Zapalimo vatru i sjednimo oko nje, ogrnimo se toplim ogrtačima i čekajmo! Ako to rade oni, zašto to ne bismo uradile i mi?! Nešto se mora dogoditi, jer sigurna sam da sam samo na korak od Njegovog sna, osjećam Ga po cijelom tijelu i kao da će mi srce iskočiti iz grudiju. Spremna sam za svoju Sudbinu.'
alandski srebreni borovi bili su idealni za prikrivanje pokreta alandskih ratnika što su ovi itekako znali iskoristiti
Čim su Dyadonkhe zapalile vatru, nemirni plameni jezici stanu plesati neki tajnoviti ples, a odmah potom tiho, pa onda još tiše, da bi napokon najtiše počele padati pahulje prvih 'Bijelih alandskih snjegova'. Dyadonkhe se ogrnu svojim ogrtačima, a tada iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni teško oklopljeni ratnici ogrnuti u plave tipične alandske zimske ogrtače.
svaki put na mjestu gdje bi se Sonsyrey zaustavila procvjetale bi alandske zimske ledene ruže, no, previše uzbuđena ona to nije primjećivala
Tihi poput sjena, nečujni poput tmine noći, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Bili su to Unakasovi Krilati jahači, strašni i šutljivi ratnici, ratnici koji su čuvali prostranstva Sylenca. Elitni alandski ratnici koji su u žestokim konjaničkim karijerima jezdili dolinama Taweghe vješto se stapajući s krošnjama srebrenog bora, jer njihove su odore potpuno nalikovale tim krošnjama, tim iglicama koje je prošarao snijeg.
Unakasovi Krilati jahači odjeveni u prikrivne alandske odore, vješto rabeći krošnje srebrenih borova doista su bili teško uočljivi
Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih alandskih konja i njihovih Krilatih jahača, a onda je pukovnik Unakas izdao snažnu zapovijed: 'Alandhos, ghan sluminhe ift Handrha! Munjevitom brzinom pojave se bliješteće alandske oštrice koje Alanđani obore na pozdrav i uz istodoban zveket nestanu pod plavetnim ogrtačima Krilatih jahača.
'Dobro nam došla Zaštitnice naša, u ovo doba 'Bijelih snjegova'! No, krhka krila tvojih Leptirica mogla bi biti slomljena, pa sam zato došao da ti predložim da se skloniš u tople dvornice Asgrada, jer noćas će Athumazya i Actyalan plesati ledeni ples i baš je dobro što si s nama, jer tvoj topli dah grijat će sve Alanđane koji ovamo dopratiše Gospodara Zaboravljenih …'
Athumanunhova Tajna i Legenda
Dakle, idemo onda negdje od sredine kraja od mjesta, ili trenutka kada se zvijezda Hawalandha pomakne za slijedećih 30 stupnjeva i nađe se u odnosu na tajnovitu planinu Wyghen na oko 240 stupnjeva na smjer sjevera. Na tom mjestu, u tom položaju Zvijezda Hawalandha ulazi u zviježđe Pustinjskog lovca (Khepher) u kojem su opet dvije sestrinske sjajne zvijezde. (Ako se bolje pogleda to su zapravo nama poznata Mala kola.)
U davno prije propalom kraljevstvu Deserthye, koju pregaziše i uništiše mnogobrojni odredi Hladnih vatri što žare i pale tim Strašnim i Nezamislivim Vremenom, Vremenom što nastupi odmah nakon što su i posljednji Slavni gradovi, što sjećaše se još uvijek Atlantide, uništeni, a prema kazivanju drevnih Sychytha, još nešto umiješalo se da bi spriječilo Legendu koja je počela biti živa.
Legenda na kamenu Wyghenha zapisala je da se zapravo radi o strašnim odredima Xurha, koji u bitki negdje iza Tamne strane Mjeseca, uništiše civilizaciju Xawyaraca. No, ako se zvijezda rodi i ako obasja božanskog 'Zvjezdanog ratnika', što bi opet moglo odgovarati slijedećem znaku zodijaka Sychytha (strijelcu) kojeg oni za Alanđane nazvaše Martysh (Nebeski vitez), baš kao njihovi potomci 'Hladne vatre' i Xurhy su počeli bilježiti poraze.
Dakle, po kazivanju Sychytha Xurhy (Oni koji su jeli ljude) pali su s Neba oboreni božanskom vatrom i sakrili se u podzemlju. Baš poput te mitske bitke iza Tamne strane Mjeseca, što zapodjenuše je Xurhy sa svojim vječitim i zakletim protivnicima Xawyarcyma, na Nebu se opet sve ispremiješalo i više ništa nije kako bi trebalo biti.
Na zemlji sve živo osjeća blizinu i dolazak strašne Anybeathe koju već prije najaviše mitski vjetar Actyalan i njezina misteriozna sestra, tajnovita Athumazyha. Dani su sve kraći, drveće i biljke gube lišće (osim srebrenog bora koji se još više srebri, prkosi i skriva nešto tajnovito i opasno u svojim šumama u kojima tijekom mjeseca Vjetrovnika nestajahu najelitniji odredi Alanđana koji su znali da je samo sigurnost Zimskog bedema i njihova nazočnost na njemu sigurna garancija da će se zvijezda ipak roditi).
Tako u tom opasnom i strašnom jedanaestom mjesecu Alandyarnyca, mjesecu kojeg Alanđani nazvaše Snježnik, počinju padati prvi 'Bijeli snjegovi' koji će prekriti i sakriti alandske strašne ratnike sve do onog trenutka kada će se zvijezda Hawalandha opet roditi na mjestu gdje treba biti i obasjati 'Njega' što prkosno i ponosno stoji ispod nje na visokim planinama tajnovitog Wyghenha.
na Zimskom bedemu tisuće najelitnijih alandskih ratnika s najvećom pozornošću čuvalo je 'Ono' što je bilo iza njega
(Athumanunh će vas upozoriti da se sjetite da sjemenka zakopana u zemlji započinje tajnovitu pustolovinu koja će je dovesti do proljetnog buđenja) Upravo zato Alanđani se ne boje Shonshonha (Smrti), jer njih poput sjemenke štiti debeli snježni pokrivač. Ako se zvijezda Hawalandha rodi za njih će sve opet imati smisla, a ako se ne rodi onda više ništa nije ni važno.
Dakle, Sychythe su bili uvjereni da su Alanđani shvatili da njihova eventualna pogibija na Zimskom bedemu zapravo znači novi život. Okolnim narodima pak nikada nije bilo baš potpuno jasno zašto su se ti strašni alandski ratnici smrzavali na samom rubu 'Poznatoga svijeta' i zašto su oni tako gorljivo i tako pozorno branili, tako ljubomorno i tako uporno čuvajli mjesto do kojega se doista nikada ni ne bi mogla probiti ni jedna vojska tog Strašnog i Nezamislivog vremena.
Ipak, Alanđani su oduvijek i zauvijek bili tu, teško oklopljeni, potpuno naoružani i spremni na borbu do posljednjeg, samo da bi … kako su to Sychythe zapisali u kamenu Wyghenha: ' … opet vidjeli Zvijezdu Hawalandha i 'Nekoga' ispod nje.'
Jata mitskih Enhu-ptica, što ponosno lete nad tim beskrajem vrišteće tišine, zapravo su siguran znak beskraja života i dalekih horizonta spoznaje o neuništivosti života što pokloniše ga Bogovi Okolnim narodima koji zbog neopreznosti zaboraviše na opasnosti koje se kriju u nesnošljivosti prema drugima, o nepriznavanju različitosti, pa opet neoprezno tako probudiše ljudsko prokletstvo što ogleda se u užasu i teroru što izazvaše ga opet probuđene Hladne vatre koje su već jednom Bogovi bacili u strašan ponor Zaborava.
Dyngho vođa čopora divljih alandskih polarnih vukova i Andraghonh Alanđanin jednostavno su uživali u zajedničkim lutanjima kroz ledena prostranstva Sylenca uvijek praćeni i ljubomorno čuvani Vitezovima vjetra i velikim čoporom snježnih vukova koji bi jedino tada napuštali obronke Wyghenha
Ovdje će Athumanunh stati i nastaviti sutra, no, poradi boljeg razumijevanja, što se to istodobno drastično događa ispred samog Zimskog bedema, Athumanunh će ispisati još manji dio priče, priče koja se odnosi na događaje tih trenutaka kada Vitezovi vjetra nisu s ostalim ratnicima nego sjede u nekakvom tajnovitom polukrugu oko vatri koje su gorjele tih pet dana Alandskog Alandyarnyca.
}{ poseban dio }{
… Iako je predivne dyadonskhe kontese ništa nisu pitale, Sonsyrey odjednom osjeti silnu želju objasniti im svoj iznenadni smijeh: 'Gledajte, gledajte i divite se prijateljice moje! Jedino nad nebom Sylenca, a nigdje drugdje, ne postoji ništa sličnije i ništa ljudskije. Jedino ovdje lete jata 'enhu' ptica praznim i šutljivim nebom koje se nadvilo nad ovom plimom zore koja se tek treba roditi. Tamo je, tamo je On! Tamo u tim prostranstvima sanja On svoje plave i čiste dječačke snove. On je tamo ljubomorno i pozorno čuvan od najboljih ratnika koje je ikada zapamtilo ovo naše Strašno i Nezamislivo Vrijeme.
Te najbolje ratnike pak nadzire i zapovijeda njima moćan savez 'tridesetorice' kojeg oni svojim imenom nazvaše 'Khtehapatine', a stvoriše ga u ona najstrašnija doba u sam Osvit Vremena, u doba Alantanunha, kada su Bogovi tukli tešku bitku na Tamnoj strani Mjeseca s Hladnim vatrama, koje su tada nosile ime koje je zabranjeno izgovarati. Da se nije On stavio na čelo tog moćnog saveza i pomogao Bogovima, tko zna kako bi sve završilo. Nesebično je On pomogao i našim bajnim vilama Charyzmamha, a one su ga tada izdale. Vile Charyzmhe lako su se za svoju izdaju iskupile na bojnom polju Herofahlha, a kako ću ja?' Sonsyreyne oči opet se napune suzama, ali je tada utješi kontesa Woanha, zapovjednica amazonskih kontingenata na otoku Skartarys:
ovladavši 'vjetrovitim jezikom' i spoznavši napokon Tajnu princeza Toplih mora Južnih postala je alandska Snježna kraljica pred kojom su po prvi put otvorena tajnovita vrata Kawamadhe
tajnovita i misteriozna ledena prostranstva Sylenca napokon su Sonsyrey postala potpuno razumljiva, Ona je spoznala zašto i koga to skrivaju te snježne, mračne i tajnovite šume, zašto šute i skrivaju se čak i opasne zvijeri ako On to tako želi
Kontesa Sandrha, prva među amazonskim kontesama Dyadonhe i zapovjednica Palminih leptirica, posebnih odreda Amazonki Dyadonkhy, koje čuvaju Sonsyreyu u amazonskom gradu Drymhu, a koja je i sama djelomično ovladala jezikom alanđana, (najvjerojatnije uz pomoć pukovnika Unakasa prema kojem sve teže skriva osjećaje), sada se nemalo začudi:
'Sonsyreyo, princezo moja, kojim si to jezikom progovorila? To nije alandski, ja ne razumijem ni riječ od ovoga što si nam kazala.' Sonsyrey je na veliko čudo svojih dyadonskyh kontesa sada prvi puta pokazala da razumije i jezik strašnog vjetra sjevernog, vjetra Actyalana i Andraghonha.
Nitko, pa čak ni Vitezovi vjetra, ama baš nitko osim Andraghonha i Actyalana nije razumio ovaj 'vjetrovit jezik' kojim su njih dvoje komunicirali tijekom njihove međusobne neobične igre u prostranstvima ledenog Sylenca, a sada iznenada tim jezikom progovorila je i Najljepša među Palminim leptiricama …
Athumanunhova Tajna i Legenda
Dakle, u slijedećim danima Athumanunh će napisati još jednu priču koja će pobliže objasniti Legendu o Alandiji, ali ta priča možda bi se nekima mogla učiniti i poznatom, a ako pak ne, jednom i tu priču objasnim. U toj priči koja će početi sa strašnim pustinjskim lovcem Deserthye kojeg Alanđani nazvaše jednostavno Khepher, nastavit će se sa nebeskim vitezom imena Martysh, te Sjevernom Zvijezdom naziva Raykha, a koja zapravo zaklanja Zvijezdu Hawalandha, preko Zviježđa što ga Alanđani nazvaše Bulman, da bi napokon priča završila sa strašnim vatrenim raspadom alandskog naziva Nemeysolh.
Tog zadnjeg dana alandskog kalendara Alandhyahrnyca, mjeseca Zimnika, u noći koja pada bez Mjeseca, a na Nebu bi se trebala vidjeti samo zvijezda Hawalandha, Zlo će još jednom pokušati spriječiti Dobro da djeluje. No, na Nebu je sve opet kako treba i mora biti, a Sychythe su po prvi put sasvim sigurni da Zlo sada više nema nikakve šanse, pa zato ovako zapisuju u kamen tajnovite planine Wyghen:
'… Onda jedne vrlo hladne noći, neobične i nezamislive 'Svijetle noći', u ono doba, doba 'Bijelih snjegova' koji su počeli padati nošeni hladnim vjetrom Actyalanom. U tim neobičnim i nezamislivim 'Svijetlim noćima' padale su i hladne kiše Shakazeye. Tiho, pa onda još tiše, a zatim najtiše, iznenada i niotkuda počeli su padati gusti i obilni 'Bijeli snjegovi' koji dolaze kako bi još jednom pomiješali i sakrili legende koje su 'Hrabri narodi' odavno već znali, ali ih nikada nisu razumjeli do kraja. Iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni odredi teško oklopljenih ratnika ogrnutih u predivne nebesko plave ogrtače.
kakvu to misterioznu Svijetlost vide Sychythe iznad tajnovite planine Wyghen
Tihi poput sjena, nečujni poput tmine noći što ih je zaklanjala i skrivala, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i još opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Kišu i snjegove koji su padali ti strašni i šutljivi ratnici nisu ni primjećivali. Oni su iznenada porušili sve mostove koje su na divljoj rijeci Hesperaskhy sagradili, napustili su sve svoje gradove, koje su svojim imenima nazvali i krenuli u mračne i tajnovite šume Kayonash, a potom još dalje, do još mračnijih i još opasnijih šuma Mynechyz.
Hladni vjetar Actyalan stao je tući bez milosti za ikoga, a strašna magla Anybeatha svojim je maglama potpuno sakrila visoku planinu Wyghen. Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih konja i teško oklopljenih ratnika, a onda je napokon Noć rasula svu svoju tamu i otvorila sve svoje odaje i tako je još jedna duga i beskrajna noć zavila u tamu tajnovite šume Srebrenog bora koje su od samoga 'Osvita Vremena' čuvale tajnu o tom Strašnom i Nezamislivom Vremenu u kojem su ratovi uništili i posljednje Slobodne gradove i zauvijek izbrisale nadu 'Onima koji su koračali uspravno …'
koga su to čekali u noći Tanghatanunha ti najbolji ratnici, ratnici što ih Vrijeme nikada prije zapamtilo nije, da se pojavi ispod Zvijezde Hawalandha, tko se to pridružio usred polovice noći Stargatanunha Vitezovima vjetra? Sychythe, ti mudri i simpatični starci, uz tajnovit smiješak ovako su odgovarali: 'Sjene, davno prije izgubljene Sjene, pridružile su se Vitezovima vjetra' (jesu li to možda iste one sjene što Vitezovima vjetra ukradoše zle Hldne vatre?)
No, nitko više ne zna i ne razumije zašto je Legenda ovdje naglo prekinuta. Izgleda da su u tom trenutku Sychythe vidjeli još nešto (ili nekoga) što je oduvijek nedostajalo da bi Legenda mogla postati stvarna … no, ne da izgleda, nego je zapravo tako i bilo. Netko se pojavio ispred neosvojivog Zimskog bedema Alanđna kojeg su oni branili najelitnijim odredima, ratnicima koji su se danima i noćima smrzavali teško naoružani i oklopljeni na samom rubu tog Poznatog Svijeta, na mjestu do kojeg nikada nije mogla stići niti jedna vojska, ali Alanđani su ipak bili tu riješeni i spremni boriti se i izginuti redom, jer iza Zimskoga bedema spavao je ogrnut plaštevima tajnovitih Noći i obasjan svijetlom milijuna Zvijezdi, upravo ON!
Koga su to Sychythe vidjele ispred Zimskoga bedema, kome su to Alanđani otvorili vrata bedema i što je to bilo i nedostajalo cijelo vrijeme, pa da bi Legenda postala stvarna … sutra.
Athumanunhova Tajna i Legenda
Dakle, jednom godišnje, a i više puta ako je bilo potrebito, sastajali su se kraljevi Slavnih gradova u gradu Prozirnih sjena da bi na miran način riješili nastale nesuglasice i probleme. Prije te mirne rasprave kraljevi iz Slavnih gradova pili bi iz zlatnih pehara vodu prožetu miomirisima najrjeđih cvjetova koji su tada rasli i cvali. Taj napitak bio je nazvan 'nektar Bogova' (ovaj napitak bezbroj puta spremale su Amazonke Alanđanima u znak zahvalnosti nakon njihovih mnogobrojnih bitaka koje su ti 'Ledeni ratnici' tukli za njih) i trebao je označiti zajedničko nadahnuće svim kraljevima koji su nakon ispijanja 'nektara Bogova' utonuli u san.
kada se Svijet počeo rušiti u groznici Zla, što su ga izazvale Hladne vatre, Vitezovi vjetra stanu 'Nešto' ili Nekoga' grozničavo tržiti. U početku svi Okolni narodi pomislili su da traže svoje izgubljene sjene, no, oni su zapravo tražili 'Njega', jer napokon su spoznali tajnu – On je ogrnut ogrtačem Noći, ali je istodobno i obasjan svjetlom milijuna Zvijezdi. 'On' je zapravo 'Mračni vitez Svijetla' koji će ih u zoru Hawladha okupiti na mitskom bojnom polju Herofahla povesti ih u posljednju bitku gdje će Dobro napokon pobijediti Zlo
Ujutro bi svatko od njih ispričao svoj san. Na kraju kralj iz grada Prozirnih sjena pokušao bi donijeti zajednički zaključak s kojim bi se svi ostali tada trebali složiti. Bio je to blagoslov božanstva koji se dugo slijevao na Atlante baš poput rijeke koja je tekla iz planina prema gradu Prozirnih sjena obavijajući grad Prozirnih sjena nekakvom mističnom koprenom.
No, razvojem materijalnog bogatstva napokon je dovelo do kobne reakcije. Razvojem bogatstva rasla je i razvijala se osobnost, a s osobnošću razvijala se i oholost i žeđ za vlašću. Upravo ova oholost i žeđ za vlašću najveći je zamah dobila kod četvrte podvrste Atlanta. Bila je to rasa Helakhty (Hladne vatre – po Athumanunhu) koji su bili mješanci Balanmungovaca i ostalih Atlanta.
Bila je to rasa blijedo-žućkaste puti. Helakthy su svoja kraljevstva razvijali na područjima MU. Usporedno s njihovim kraljevima razvijalo se i njihovo svećenstvo, odnosno, Crni magovi koji su se počeli baviti Crnom magijom. Ta Crna magija suštinski se razlikovala od Bijele magije koju su razvili Bijeli magovi Balanmungovaca.
'… Bit će to brojna i velika vojska na čijem će čelu stajati On, brižljivo okružen i ljubomorno čuvan od moćnih i bitkama vičnih Vitezova vjetra. Da, djeco Wananunhe, bit će to moćna vojska probranih junaka koja će se hrabro ogledati sa silama Zla koje su već jednom, a davno prije Osvita vremena, doživjele svoj poraz na bojnom polju Herofahla …
… Eh da, djeco moja, On, miljenik vjetra, Spavač ispod pijeska, On! Jedino On može zaustaviti Prozirne sjene Hladnih vatri koje se već danima okupljaju na bojnom polju Herofahla, a znajte On je već tu, a ovamo Ga je dovela nitko drugi nego Wyxenha. Ta predivna princeza Toplih mora Južnih, djevojka u čijim žilama teče najčistija krv amazonskih mitskih vila Charyzmhy, napokon nam Ga je dovela u Wananunhu …'
Tako dok Bijela magija djeluje u skladu s Božanskim, Crna magija doziva u pomoć niže sile i nagone. Helakhtyski kraljevi poželjeli su gospodariti, pa su odlučili osvojiti cijeli Svijet i pokoriti sve svoje susjede. Prekršili su savez i bratski dogovor Slavnih gradova. Uveli su Žrtvu krvi i umjesto 'nektara Bogova' pili su krv ubijenih životinja. Helakhty su prekinuli božanski hijerarhiju i okrenuli je naopako. Tako su oni umjesto sa silama odozgo sklopili savez sa silama odozdo, pa je tako nastala i prva organizacija Zla na Zemlji. U toj organizaciji Zla svatko je želio uništiti onoga drugoga, svi su ratovali protiv svih, a carovale su zavist, zloća, zloba, strah i nasilje.
Crni magovi ne samo da su surađivali sa štetnim silama, već su razvijali i nove opasne sile, pa su misli Crnih magova ubrzo postale i njihovi tiranini. Grade se i niču crni hramovi u kojima se obožavaju monstrumi, nemani i još uvijek živi pterodaktili koji proždiru ljude, a ljudi su prisiljavani da obožavaju i njeguju kult osobnosti tirannina.
Tako Čovjek postaje tiranin, muškarac traži od slabijih (žena, starci i djeca) da mu postanu robovi i da ga obožavaju. Žena Muškarcu postaje sredstvo tjelesnog užitka, pa se strahovitom brzinom razvija seksualna mahnitost. Pojavljuje se poligamija i ljudska je vrsta spremna na degeneraciju. Bogataši u hramove stavljaju svoje likove od orihalka, zlata i bazalta (slike i kipove), pa traže od siromašnih i slabijih da ih obožavaju.
''… u trenutku kada je princeza Toplih mora Južnih napokon ovladala 'vjetrovitim jezikom' kojim su pričali Andraghonh i mitski vjetar Actyalan, rodila se nova Zora, neko novo svitanje, neka nova Svijetlost za sve Okolne narode koji su čvrsto stajali na bojnom polju Herofalha i napokon stasali u Hrabre narode …
'… Nazočni ratnici zbunjeni i umorni od stalnih napada Hladnih vatri, odjednom podignu svoje tupe i nezainteresirane poglede, a onda se visokim kamenim bedemima prolomi žamor koji završi tihim šaputanjem sve dok napokon jedan od njih malobrojnih koji su ostali na bedemima ne upita u nevjerici: 'Kako ti to znaš starče da je On već stigao u Wananunhu? Gdje su ti njegovi mnogobrojni odredi i zašto nam već jednom ne pomogne zaustaviti Hladne vatre?'
Stari se Intosh tajnovito osmjehne: 'Zaboravili ste Legendu koju su vam pričali vaši djedovi. Sjetite se, pokušajte se sjetiti … kao ruža bit će crven pijesak Wananunhe, a sva živa bića izgubit će svoje sjene. Pogledajte pijesak je već danima crven kao ruža, a pogledajte gdje su vam sjene!
Doista, ratnici Pustinjskog naroda stanu tražiti svoje sjene, ali uzalud! Ništa više u Wananunhy tog trenutka, ni jedno živo biće Pustinjskog grada Cardhalana, više nije imalo sjenu, pa čak ni visoki kameni bedemi i kule više nisu bacale sjenu na crveni pijesak … sjene su izgubili i ratnici Hladnih vatri, te je i njima napokon postalo jasno da će doživjeti prve poraze, jer 'Njezina' Svijetlost napokon je obasjala 'Njega' koji je danima bio nevidljiv i spavao je ispod pijeska – Zlo je plamtjelo, vrištalo i stenjalo, a zamahom 'Njegovog' mača vrtjelo se u teškoj agoniji poraza koji mu je nanijelo Dobro što poput bljeska osvijetli tisuće i tisuće ratnika bojnog polja Herofahla …
Svima je napokon Tajna postala vidljiva i svi su je tog trenutka istodobno spoznali – Ispred Dobra, a nasuprot Zla stajao je On! Andraghonh, spavač ispod pijeska, kako Ga je zapamtila legenda Pustinjskog naroda, dječak Nebomšetač, kako su Ga vidjeli i nazvali mudri Sychythe, Razigrani dječačić, kako Ga pamte Hrabri narodi, Gospodar rata i bitaka kako pak su Ga zapamtile same Hladne vatre …
… Bio je On Svijetlost, koje se boji zlo carstvo Tykanderoghe, bio je On Nada, koju čeka moćno kraljevstvo Hyperareye. Pod Njegovim nogama kretao se strašni vjetar Actyalan, a u Njegovom dahu spavala je strašna Athumasya, u Njegovim očima nazirala se opasna Anybeatha. Bijaše velika Njegova snaga i moć koju su Mu poklonili Bogovi sa Zvijezda, a upravo Oni su Ga i poslali da pomogne Onima koji su u Praskozorje Vremena pomogli Bogovima u borbama na bojnom polju Herofhala.
Bio je On posljednji među posljednjim velikim ratnicima koji su bili potomci najplemenitije rase ljudi koji su nekada davno prije nastanjivali Zemlju …''
Čak su se pojavili i posebni svećenici koji su provodili obrede obožavanja tih izopačenih kultova ličnosti. Svemoćni proroci, egoizam, anarhija i ostala slična zla uzimaju maha cijelom Atlantidom i Atlanti su napokon prisiljeni da se podijele na dva tabora. Oni koji su ostali vjerni staroj tradiciji okupljali su se u Slavnim gradovima oko svojih kraljeva, ali su ubrzo postali tek manjina, jer je velika većina prihvatila mračnu religiju Hladnih vatri.
Rat je bio neizbježan i osjećao se svuda, u zraku, u vodi, na zemlji, pod zemljom, a Atlantida postaje pozornica strašne borbe između Crne i Bijele magije. U tom strašnom ratu Hladne vatre zauzmu grad Prozirnih sjena, pa prvobitna kultura i civilizacija Atlanta počinje nepovratno propadati. Prokletstvo Naxyrh uzdrma napokon i savez Slavnih gradova, a kult Krvi napokon potisne kult Sunca. Crna magija odnese pobjedu nad Bijelom magijom, te nastanu velike seobe naroda. Sve se ispremiješa i katastrofa napokon, nakon strašne bitke, nazvane po Athumanunhu, 'Bitka iza Tamne strane Mjeseca', započne, a iza nje uslijede još neke u određenim razmacima.
Evo, to je po Athumanunhu uvod u potonuće Atlantide i propast Slavnih gradova te početak za njegove priče, zapravo, priče iz Omytreye (osvita vremena), Balanmungha, Shaenhuthe (snaga nebeske mitske ptice) i Legende o Alandiji u kojima se, samo na Athumanunhu svojstven način isprepliću mitologija, legende, misterije i tajne.
Athumanunhova Tajna i Legenda
Dakle, u tom Višem Svijetu njegovi stanovnici Atlantu su izgledali kao zaštitnici, kao prijatelji koji mu čine dobro, pa je s vremenom Atlant poželio i da se tim dragim bićima ponekad sastane i danju. Ta Atlantu draga uzvišena bića postajala su sve više Bogovi kojima pak je Atlant počeo pripisivati mnoga dobra dijela, pa čak i neka svoja vlastita dijela. Tako je Atlant u sebi počeo osjećati tragove božanskog.
Možete li sada nakratko zamisliti ono jadno i poniženo primitivno živo biće s početka Athumanunhovog pisanja? Dakle, danju Atlant lovi mamuta i divljeg bivola i spretni je ubojica krilatih zmajeva, noću pak postaje nevinašce i sićušna duša lutalica 'animula vagula blandula' koju moćne bujice nose u Čudesne i Tajnovite neke Druge Svjetove.
Bio je to raj snova primitivnog Atlanta u doba Atlantide koji se noću opija valovima Lete i pri tomu zaboravlja proliveni dnevni znoj u krvavoj borbi za goli život. No, sve više i danju Atlant ne može zaboraviti divna noćna priviđenja, pa čak ni u najžešćim lovovima i borbama s najstrašnijim krilatim zmajevima.
Eto, tako dok se u to Strašno, Nezamislivo i davno prije zaboravljeno Vrijeme miješaju San i Java, stvarnost i priviđenje, život i smrt, u duši tog 'Prvog čovjeka' sve se počinje ispreplitati u nekom novom beskonačnom snu koji kao da nema ni početka ni kraja. Atlanta kojeg su neke dotada nevidljive sile ušuškale i uljuljale u neobičan san, sve je više udisao božansko gdje god se nalazio.
Hladne vatre (vitezovi Zla i Tame zakleti protivnici Vitezova vjetra) imali su vatrena srca, ali su bili ogrnuti tminom Noći
Bila je to vladavina Sunčanih kraljeva koju su zapamtile mnoge mitologije od drevnih Egipćana, preko drevnih Helena, sve do Biblijskog Edena … Tako to traje milijun godina, a Atlanti su upravo ti 'Prvi ljudi' o kojima kazuje sve mitologije drevnih naroda. Sada opet protječu godine i smjenjuju se prirodne katastrofe, kataklizme, ledena doba, egzodusi, ratovi i osvajanja sve dok se napokon ne stvori moćan Savez prosvijetljenih kraljeva koji dugo vremena opet vladaju mudro i mirno u ono doba kada se 'ja' još nije pretvorio u oholost.
No, tada se pojavljuje Crna magija (Xurhi i njihovi potomci Hladne vatre) koja se suprotstavila Bijeloj magiji Atlantide (Xawyar i njihovi potomci magovi Hyperareye) i započinju teške i dugotrajne borbe koje prerastaju u veliki rat u kojim pobjeđuje, nećete vjerovati, Crna magija. Opet će Athumanunh sve to lijepo preskočiti i pokušati prikazati samo tijek i razvoj te borbe između Crne i Bijele magije, a tu zapravo započinje i Athumanunhova Omythreya – Osvit Vremena gdje se pojavljuje prva podvrsta rase Atlanta.
Ta nova rasa naziva se po Athumanunhu Xsurh (Zmijski ljudi – po Athumanunhu) i razvila se na jednom rtu Lemurije. Xsurhi se nastanjuju u vlažnim i vrućim predjelima gdje obitavaju divovske životinje, u predjelima prostranih močvara i mračnih šuma. Bila je to rasa snažnih ratnika i divova koji imaju nešto tamniju put i ubrzo oni postaju strah i trepet svojim susjedima Atlantima.
Xurhi bi iznenada među sobom izabrali vođe i osvojili neko područje. Zvjerski se obračunali sa starosjediocima (Atlantima), (Athumanunh ih naziva kanibalima, jer bila su to bića koja su jela ljude), a onda bi se vođe stopile s gomilom sve do ponovnog pohoda. Pamćenje Xurha bilo je izuzetno slabo, a sposobnost kombinacije nikakva, a vrlo često doživljavali bi i poraze od Atlanta.
Druga podvrsta rase Atlanta bili je po Athumanunhu rasa Xawyar (Čuvari – po Athumanunhu, izgubljene sjene Vitezova vjetra). Bili su tamnoputi i u stalnoj zavadi sa svojim suparnicima Xurhima. Xawyarci su bili izuzetno lukavi i neustrašivi ratnici koji su nastanili planinska područja Atlantide i ta područja uredili poput utvrda. Poštuju osobnost vođe i njeguju kult predaka. No, unatoč svojoj lukavosti Xawyarci, baš kao i njihovi suparnici Xurhi, nisu odigrali ključnu ulogu u propasti Atlantide.
Treća i najbrojnija podvrsta rase Atlanta su po Athumanunhu rasa Balanmungh. Balanmungovci su bakrene boje puti, visokog stasa i gotovo idealne fizionomije, hrabri su poput Xurha i lukavi poput Xawyaraca i imaju izuzetno memoriju, te veliki i izražen osjećaj zahvalnosti prema svojim vođama. Svojstva koja otac prenosi na sina ubrzo su kod Balanmungovaca postala načelo patrijarhalnog života.
Upravo iz redova Balanmungovaca iznjedrilo se plemenitaštvo i gospodstvo Atlanta, pa Balanmungovci ubrzo postaju baštinici mudrosti Oca rase Atlanta mudroga Anhua. Kraljevi svećenici koji dolaze iz redova Balanmungovaca upućeni su u velike tajne Atlantide, te je njihova moć snažna i dugoga vijeka. Moć Balanmungovaca izvire iz čudnovate sloge koja vlada među njima, te nevidljivoj hijerarhiji koja je svenazočna u primjeni vlasti na opću korist cijele Atlantide.
šutljivi, teško oklopljeni i naoružani, ratnici kakvo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme nikada prije nije zapamtilo, ratnici Vitezovi vjetra, stali su na stranu pravednih Balanmungovaca i time na sebe navukli bijes Hladnih vatri
Upravo Balanmungovci (u ovim Athumanunhovim Nevjerojatnim i Nezamislivim pričama koje isprepliću mitologije, legende i tajne) grade Slavne gradove koji su istodobno luke, utvrde, hramovi i središta moći. U tim Slavnim gradovima Priroda i Umjetnost kao da su se takmičile da od njih naprave prava i nezamisliva Čuda.
Slavni gradovi izabrali su Glavni grad, grad Prozirnih sjena, u kojem su se jednom godišnje, ili po potrebi, sastajali moćni kraljevi tih Slavnih gradova i međusobnim dogovorima rješavali možebitne nastale nesporazume. U gradu Prozirnih sjena svi Slavni gradovi potpisali su trajni Sunčev mir koji ih je obvezivao na moćan Savez koji nitko nije smio prekršiti, jer bi svi ostali krenuli u rat protiv njega.
(vile Charyzmhe, prve Amazonske kraljice nesmotreno i nenamjerno prekršile su Sunčev mir i na sebe i svoje kasnije potomke navukle Zlo, a opet istim nesmotrenim i nenamjernim svojim ne dolaskom na bojno poje Herofahlha, gdje će poradi toga Vitezovi vjetra doživjeti težak poraz od Hladnih vatri (izgubit će svoje sjene), Charyzmhe će svojim potomcima ostaviti i Prokletstvo izdaje koje će napokon skinuti posljednja među Njima, predivna princeza Toplih mora Južnih u trenutku kada napokon spozna Tajnu Vitezova vjetra, koja je svim Okolnim narodima oduvijek bila gotovo 'ispred nosa', samo što je oni nikada nisu razumjeli.)
vile Charyzmhe su prve osjetile podjelu Dobra i Zla, te će vječita borba Dobra i Zla postati Prokletstvo vila Charyzmhi
Dobro, kako su vijećali kraljevi Slavnih gradova i o četvrtoj podvrsti rase Atlanta, zapravo onoj rasi koja će i dovesti do potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova, Athumanunh će napisati sutra.
izvor:enhu.blog
Tada pak zadnjeg dana mjeseca Zimnika iznenada pada Noć bez Mjeseca, a na Nebu se vidi samo zvijezda Hawalandha. Zlo još jednom pokušava spriječiti Dobro da djeluje. No, na Nebu je sve opet kako treba i mora biti, a Sychythe su po prvi put sasvim sigurni da napokon razumiju ono što vide na Nebu, ali i ono što čine Vitezovi vjetra, pa Zlo više nema nikakve šanse, te stoga Sychythe u kamen stijene Wyghenha ovako zapisuju:
skriven maglom, zaštićen mističnom planinom Wyghen, okovan snijegom i ledom mirno je spavao grad Vitezova vjetra, grad Asgrad
Onda jedne vrlo hladne noći, neobične i nezamislive 'Svijetle noći', u ono doba, doba 'Bijelih snjegova' koji su počeli padati nošeni hladnim vjetrom Actyalanom. U tim neobičnim i nezamislivim 'Svijetlim noćima' padale su i hladne kiše Shakazeye. Tiho, pa onda još tiše, a zatim najtiše, iznenada i niotkuda počeli su padati gusti i obilni 'Bijeli snjegovi' koji su dolazili da još jednom pomiješaju i sakriju legende koje su 'Hrabri narodi' odavno već znali, ali ih nikada nisu razumjeli do kraja. Iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni odredi teško oklopljenih ratnika ogrnutih u plave ogrtače. Tihi poput sjena, nečujno poput tmine noći što ih je zaklanjala i skrivala, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Kišu i snjegove koji su padali ti strašni i šutljivi ratnici nisu ni primjećivali. Oni su iznenada porušili sve mostove koje su na divljoj rijeci Hesperaskhy sagradili, napustili su sve svoje gradove, koje su svojim imenima nazvali i krenuli u mračne i tajnovite šume Kayonash, a potom još dalje, do još mračnijih i još opasnijih šuma Mynechyz. Hladni vjetar Actyalan stao je tući bez milosti za ikoga, a strašna magla Anybeatha svojim je maglama sakrila visoku planinu Wyghen. Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih konja i teško oklopljenih ratnika, a onda je napokon Noć rasula svu svoju tamu i otvorila sve svoje odaje i tako je još jedna duga i beskrajna noć zavila u tamu tajnovite šume Srebrenog bora, a koje su od samoga 'Osvita Vremena' čuvale tajnu o tom Strašnom i Nezamislivom Vremenu u kojem su ratovi uništili i posljednje Slobodne gradove i zauvijek izbrisale nadu 'Onima koji su koračali uspravno …'
Kada pak se u tim nepreglednim prostranstvima napokon pojavila i 'Ona' za Sychythe više ništa ne može biti naopako i oni se više ne boje da će Zlo nadvladati Dobro, jer opet oni su vidjeli 'Onu koja Nebom šeće', vidjeli su mističnu Polarnu svijetlost iz koje se rodila zvijezda Hawalandha i njima je sada sve jasno. 'Ona', upravo 'Ona', Gospodarica Toplih mora Južnih nedostajala je u svoj toj velikoj Tajni, pa da bi Legenda koja je bila živa konačno mogla i poprimiti svoj tijek, a upravo to će se i dogoditi u trenutku kada Sonsyreya stigne pred Zimski bedem:
'Sonsyrey sjaše s konja praćena pogledima alandskih ratnika Čuvara Zimskog bedema. Ona shvati njihove poglede, te odmota ponovno teški Shaganov mač i pokaže ga svima. Asgradom se sada zaori gromoglasan poklič Alanđana od kojeg se svi iz Sonsyreyne pratnje stresu, a i sam led stane pucati. Bilo je jasno da su ovi ratnici koji se tu smrzavaju danima osjetili da je njihova zaštitnica (Handrha) konačno shvatila staru priču Sychytha, koju pak ni Sychythe nisu do kraja razumjeli.
'Ona', Gospodarica Toplih mora Južnih, bila je ta Svijetlost koja je trebala obasjati Njega, pa da bi sve konačno moglo početi … Oružje Alnđana blistalo je nekom mističnom plavkastom svijetlošću koja kao da je dolazila direktno iz teškog dvosjeklog Shaganovog mača. Stari je Tahunah, jedan od osmorice Sychytha što prepoznaše znakove i prateći ih napokon shvatili Legendu, uz odobravanje ostalih samo tiho primijetio:
'Mač Bogova u rukama 'Izabrane' blješti i štiti oružje Alanđana, a kada ga 'Izabrana' preda 'Njemu' Legenda je konačno živa, a Hladne će vatre bilježiti teške poraze sve dok zauvijek ne budu poražene na bojnom polju Herofahla i bačene u vjetar Actyalana.'
}{ poseban dio }{
'Nevjerojatno, ja ne mogu vjerovati! Tebe je mržnja potpuno zaslijepila i promijenila sestro! Zar si zaboravila da ga voliš?' Nije se mogla načuditi Antyopha, sestra Sonsyreye. 'Zar ti Sonsyreyo doista više ne čuješ ovu tišinu, zar ne vidiš ovu plavu tamu koja je rasula ova tajnovita noć.' Zabrinuta je bila i Shenha, sestra Andraghonovha.
Sonsyreya pak ih, prenuvši se iz razmišljanja, tada razuvjeri: 'Zašto uvijek gubim ja, zar zato što ga previše ljubim? Sve što dotaknem ja razbijem, sve što volim u kamen pretvorim. Ove hladne kiše pale su zato što je On tako želio, a mene su upozorile … '
Predivne plave oči, oči kakve još nije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, odjednom se napune suzama. Suzama koje kao da su znale tu Tajnu koja je bila stoljećima čuvana. Treptaji Sonsyreyna oka potjerali su suze, suze koje su ličile na kapi jutarnje rose, niz predivno i nježno djevojačko lice na kojem se sada zorno vidjelo da razumije Tajnu, ali ne razumije gdje treba tražiti tu Tajnu dobro čuvanu i skrivenu još od samoga Osvita vremena. U trenutku kada je mislila da ima sve, jedan nepromišljeni potez, gotovo banalan, sve je pretvorio u maglu.
mitsko jezero Kray za koje su Amazonke vjerovale da je nastalo od suza mitskih vila Charyzmy koje su one prolile nakon izdaje Vitezova vjetra na bojnom polju Herofalha
'Ne, nisu oni krivi, nisu ni ove hladne kiše krive. Nije kriv ni ovaj vjetar koji me već danima lomi i ledi mi srce, a nije ni ova oluja kriva što dolazi potajno s Wyghenha tajnovitog i ledenog. Svi vi i svi ovi događaji sada mi slobodno možete i mogu suditi, jer bila sam samo na korak od Njegovog sna, a tada sam dopustila da On i ja opet postanemo Svijeta dva … Dva Svijeta toliko bliska, a tako daleka. Svojom sam krivicom u tišini ove plave noći sada srca slomljena i sama sam kriva što je u trenutku nestalo sve, što se sve u maglu pretvorilo. Nesmotreno sam zaboravila slušati vrišteću tišinu Sylenca, postala sam neoprezna i samouvjerena stečenom naklonošću srebrenih borova koji su odjednom prema meni postali toliko dobri i zaboravila sam na Njegovu neobičnu snagu ljubavi i nevjerojatnu i iskrenu želju kojom mi noćima ulazi u snove baš poput alandskog sunca u ovo doba koje su oni tako jednostavno nazvali Vrijeme Bijelih snjegova'.
Sva svijetla amazonskog grada u Zabranjenoj dolini, grada tisuću piramida, predivnog grada Sungrada, na modrozelenom jezeru nastalom od suza vila Charyzmhy, polako su trnula i drhtala. Jutro se budilo uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples. Svježina koju je sada odjednom donio vjetar neobičan i nepoznat u ovom dijelu Hyghlanderskogh Svijeta, Svijeta u Agrosyanskom dobu, Strašnom i Nezamislivom Vremenu koje je još uvijek pamtilo Slavne gradove što su se nekada davno prije poput plavih prstenova prostirali pod milijunima Zvijezda, svježina koja je odjednom mirisala na neobične mirise tajnovitih i dalekih mračnih šuma srebrenog bora.
Dok su ostale Amazonke udisale ovu neobičnu jutarnju svježinu ne razumjevši šaputanja tog neobičnog vjetra što se odjednom podigao, vjetra koji je bio neobičan za ovo doba dana, Sonsyreya je osjećala da joj je srce poput uragana kojeg je upravo On i izazvao. Sada je znala i sada je bila sigurna da je više ništa ne može prevariti i zaustaviti.
Bila je ona sada sigurna gdje konačno treba tražiti tu Tajnu koja je svim Okolnim narodima, koji su tek stasali u Hrabre narode, još uvijek bila nerazumljiva i nepoznata. Odjednom Sonsyrey je razumjela svu snagu Zimskoga bedema, tajnu mračnih šuma srebrenog bora, znala je gdje su vjetrovita vrata Kawamadhe koja vode u tajnovite doline Sylenca, vidjela je misteriozno mjesto Wolsha na kojem se uvijek gasi dan, napokon je razumjela zašto je pijesak Wananunhe crven kao ruža, bila joj je razumljiva igra strašnog ledenog vjetra Actyalana, osjećala je ledeni dah Athumazye i vidjela je što to skriva gusta magla Anybeathe.
Osjećala je Sonsyreya drhtaje krošnji srebrenog bora, a riječi alandskih pjesama više je nisu zbunjivale. Napokon je čula vrišteću tišinu Sylenca i shvatila da je On baš Nju tražio u Wananunhy i samo zbog Nje doveo kišu i vjetar od kojih su Pustinjski ljudi konačno osjetili svu svježinu vode na usnama.
u Zabranjenoj dolini Zabranjeni grad, grad Tisuću piramida na jezeru Kray, grad mitskih vila Charyzmhy, grad Sungrad, u gradu Sungradu tisuću Amazonskih kontesa i kneginja, a samo je jedna princeza
Sada joj je bilo jasno zašto su je simpatični starčići Sychythe vidjele da pleše među Zvijezdama. Sada je konačno znala zašto su propali Slavni gradovi i zašto je potonula Atlantida … Napokon je osvanula rumena zora daleko dolje na Jugu gdje se prvi puta, nakon strašne bitke na bojnom polju Herofahlha, dogodilo neko novo svitanje.
Predivan je dan osvanuo nad prozirnim modrim i tirkiznim morima Tople zemlje Južne, zemlje Dyadonhe, predivne zemlje koju su valovi toplih mora oduvijek oplakivali i pjeneći se na pješčanim bijelim žalovima oduvijek tajnovito šaputali SHA UN HA, SHA UN HA …
Athumanunhova Tajna i Legenda
Dakle, sada se zvijezda Hawalandha opet pomaknula za novih 30 stupnjeva i na oko 330 stupnjeva vidi se točno na mjestu Sjeverne zvijezde koja je najsjajnija u Zviježđu Bulman (Medvjed). Po alandskom Alandyarnycu mjesec je koji se naziva Zornik, a dvije izuzetno sjajne i lijepe zvijezde sjaje na noćnom Nebu kojeg pozorno motre Sychythe i na njemu opet nešto vide, ali i po tko zna koji put, opet ne razumiju.
To nisu razumjeli ni u noći Starghatanunha (trenutak je to kada se Vitezovima vjetra vraćaju njihove sjene), zapravo Sychythe su zapisali, ali izgleda da baš i nisu bili sigurni u to što su vidjeli, no, u kamenu stijene na Wygenu opet je ostalo zapisano:
'Trideset je Vitezova vjetra u moćnom savezu SHAENHUTHE, a kada im se pridruže njihove Sjene moćni savez postaje još snažniji KHTEHAPATYNE.'
Dakle, dvije zvijezde dvostruki su znak koji simbolizira duh i materiju, a sve bi zapravo moglo ukazivati na nužnost osjećaja univerzalnosti nauštrb individualnosti i osobnosti, pa čak i po cijenu uništenja (smrti). Izgleda da su Sychythe bili sasvim sigurni i uvjereni da su Alanđani spremni radije umrijeti nego da se pomire i prepuste kaosu dekadencije što izazvaše je Hladne vatre i u koju naivno upadoše Okolni narodi.
jedan od Vitezova vjetra, general Wowokha i njegovi ratnici Jutarnje ptice
Shvativši to Sychythe su Alanđane uvijek u svojim pričama opisivali kao najplemenitiju skupinu ljudi koja je ikada zemljom koračala … Mudrost koju su stekli drevni Sychythe, volja i snaga koju su predstavljali Vitezovi vjetra i moć koju su zagonetno Bogovi podarili Andraghonhu i svijetlost zvijezde Hawalandha koja se širi na sve strane zapravo simboliziraju ekspanziju Dobra koje će uskoro opet planuti i opet nanijeti poraz Zlu koje se još jednom podiže i manifestira se u posljednjem znaku kojeg Sychythe vide na Nebu.
Dakle, opet se zvijezda Hawalandha pomiče za 30 stupnjeva i ulazi u slabašnu svijetlost Mjeseca, pa se na trenutak gubi, no, tajanstveni krug je konačno zatvoren. Vitezovi vjetra vidjeli su rođenje zvijezde Hawalandha, u noći Starghatanunha pridružile su im se njihove Sjene, a osvitom zore nestali su u tajnovitim šumama Srebrenog bora da bi se tog jutra pridružili alandskim odredima koji su cijelo to vrijeme bili dobro skriveni, ali i spremni svakoga trenutka pojaviti se, pa i na najmanju opasnost kod Zimskog bedema.
odredi Hladnih vatri rođenjem Zvijezde Hawalandha doživjet će teške poraze
Onda pak, kada opet šumu Srebrenog bora zanjiše vjetar Sjeverni, stara skitnica Actyalan i svojim neumornim zamahom podigne, te u visine ponese jato alandskih Enhuptica, nad tim ledenim snježnim prostranstvima rađa se nova zora, novo svitanje. Jedino tada i jedino tamo lete te snažne i žive ptice praznim Nebom iznad nadolazeće plime zlatne zore koju pozdravljaju prodornim krikovima 'kee – aarrm'!
… Tamo negdje daleko, daleko od najtoplijih mora Južnih, noć Joj (Sonsyrey) ukrade dan, a zvijezde Je iznenada opkole. No, ta Noć nikako da Joj napokon pokloni i san, a Ona slijedeći ritam srca svog i ne znajući probudi Legendu. Sonsyreyin pogled odluta prema najvišoj kuli Asgrada, a tamo joj pogled zastane na snažnom ratniku.
Ona daha svježeg jutarnjeg …
… ni slutila nije da je postala kraljica tim Ledenim ratnicima …
Bio je to general Paska u društvu generala Peksa. Ta dva alandska generala u ovo gluho doba noći nešto su raspravljala. Pogled Sonsyreye potom odluta na snažne bedeme gdje Ona ugleda još jednog od Vitezova vjetra, generala Zumaha koji je nešto pokazivao stražarima, ratnicima Čuvarima Zimskog bedema.
Sonsyreyn pogled stane munjevito lutati Asgradom, a gdje bi Joj god pogled stigao Ona je vidjela nekog od alandskih Vitezova vjetra. Njezina svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile svjetlošću milijuna Zvijezdi, gusta crna kosa pozorno i dugo češljana, a koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, sada je bila vezana trakom na čelu. Njezine bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su blagu nervozu.
… rukama svojim nježnim Ona je dodirivala Zvijezde, a Zlo je gubilo silu i moć …
Noć je stigla već na polovicu, a Njega još uvijek nije bilo. Sonsyreya se tada odmakne od prozora i zagleda se prema vatri koja je širila ugodnu toplinu pozorno uređenim odajama dvornica Mynetonkha palače. Toplota je bila ispremiješana s blagim i ugodnim mirisom bijelih alandskih ruža koje su rasle, cvale i mirisale jedino u ovim nepreglednim prostranstvima ledene doline Sylenca.
Sonsyrey se zamisli: 'Zašto su svi oni budni u ovo doba noći?! Zar oni doista ne trebaju spavati, piti ni jesti kada je On u pitanju i zar …' Iznenada Sonsyrey se skameni i preplašena ustukne jedva tiho prozborivši: 'O boginjo blaga! Oh, Alanđanine, ti i tvoje budalaste dječje igre! Danima već drhtim i bojim se lutajući ovim mračnim i tajnovitim šumama, a sada se Ti pojavljuješ niotkuda. Zar doista želiš da izgubim razum?!'
… plave i tople oči Toplih mora Južnih, grijale su Alanđane u tim strašnim ledom okovanim i snijegom pritisnutim prostranstvima Sjevera
Iz najdaljeg kuta odaja u kojima je bila smještena Sonsyrey iznenada se pojavio On. Andraghonh, Gospodar zaboravljenih, miljenik strašnoga vjetra Actyalana. 'Zar nisi došla ovamo da me vidiš, crnokosa? Sada kad me vidiš ti se ljutiš na mene? Ja te ne razumijem, plavooka princezo Toplih mora Južnih.' Na trenutak je bio zbunjen Alanđanin.
'Oh, Alanđanine, osjećam da gubim razum s tobom! Ne mogu više bez tvojih dodira, a ti mi svake noći ulaziš u snove i obojiš ih tim svojim bojama koje samo ti razumiješ.' Andraghon se nasmije i nježno, ali i dovoljno snažno zagrli mladu dyadonskhu princezu čije je srce treperilo, ali sada više ne od strašne zime alandske, nego od neizmjerne ljubavi prema ovom neobičnom dječaku koji ni prijatelje, a ni neprijatelje više nije ostavljao ravnodušnim.
'Dopusti mi noćas da ja tebi poklonim san, a umjesto mekih jastuka ja ti nudim svoje dlanove. Dopusti mi da uživam u tom tvom tajnovitom pogledu koji rasipa ovu nevjerojatnu i svijetlu noć u prekrasan dan, dopusti mi da slušam ritam tvog srca, molim te Alanđanine, dopusti mi da uživam u tvojoj blizini …'
Predivne plave oči, oči kakve još nije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme opet su se napunile suzama i stale se presijavati u neobičnom spektru boja milijuna Zvijezdi koje su opet blistale nad šumama srebrenog bora kao u ono prvo doba kada su tu bili Slavni gradovi i moćna kraljevstva koja se još uvijek sjećaju Atlantide.
Usne dvoje mladih, usne najljepše Palmine Leptirice, djevojke koja je polako poprimala ljepotu koja je krasila još samo vile Charyzmhe i usne dječaka koji je sada već stasao u najboljeg ratnika kojeg je ikada zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, nježno se spoje i ostanu u dugom strasnom poljupcu čvrsto zagrljeni.
Tisuće vatri koje su okruživale u nekom misterioznom prstenu Ledeni grad prozirnih zidova iznenada snažnije zaiskri, a milijuni iskri polete u plavetno nebo gubeći se u svijetlosti milijuna Zvijezdi. Neobično jutro, istodobno hladno i toplo stane se buditi uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples, a Alanđani Vitezovi vjetra, potpuno zadovoljni, nasmijani i još snažniji, još moćniji, tajnovito stanu nestajati u šumama srebrenog bora izgovarajući riječi koje su samo njima bile razumljive: 'Tanghatanunh, Starghatanunh, Nyghthanunh, Alantanunh …'
Na samom rubu šume, koju oni nazvaše Welhfahr, dočekaju ih snažne i visoke sjene. Vitezovi vjetra pozdrave se s Njima riječima koje su opet samo oni razumjeli, a Sychthe zapamtili: 'Neka Vam Noć bude sklona Čuvari Xawyarha!' Sjene pak im jednoglasno uzvrate: 'Nek je Jutro spokojno Vama koji hodate uspravno!'
Nakon toga misterioznim šumama srebrenog bora, šumama Mynechyz, Welhfahr, Kayonash i nepreglednom dolinom Taweghe začuje se pjesma. U početku tiha najtiša, a potom glasna najglasnija, da bi opet potom bila blaga najblaža, a onda nježna najnježnija, da bi na kraju postala snažna i najsnažnija …
Athumanunhova Tajna i Legenda
Kada se Zvijezda Hawalandha pomakne za još dodatnih 30 stupnjeva, dakle, tada je na nekih 300 stupnjeva u odnosu na planinu Wyghen, Alanđanima započinje posljednji mjesec Alandyarnyca, mjesec Nade, mjesec u kojem bi se trebala roditi zvijezda Hawalandha, jer i sam mjesec naziva se Zvijezdorod. No, nije baš tako.
Sjeverna Zvijezda Raykha se lako može zamijeniti sa Zvijezdom Alanđana Hawalandh
Nešto opet nedostaje, a na Nebu vlada potpuni kaos, jer mudri Sychythe odjednom kao da vide dvije Zvijezde Hawalandha, a tada nešto još gore. Iznenada nastupa strašno doba Sychythama potpuno nerazumljivo, jednostavno nedostaje pet dana, a upravo u tih pet dana koje Vitezovi vjetra nazivaju redom: Alantanunh, Nyghtanunh, Thanghatanunh, Starghatanunh i napokon Hawalandh događaju se misteriozne i Sychythama nerazumljive stvari.
Tako su za prvi misteriozno nedostajući dan nazvan Alantanunh, u kamen planine Wighen, Sychythe ovako zapisali: 'Nitko, ni najstariji među najstarijima, više se ne sjeća otkuda i zašto su se pojavili najhrabriji i najbolji ratnici koje je ikada prije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme. Govore da su ih poslali sami 'Bogovi sa Zvijezda' kako bi zaustavili ratove koji su bili na pomolu među Okolnim narodima koji još nisu stasali u Hrabre narode. Ti strašni ratovi već su se dobrano svuda osjećali, u zraku, na zemlji, pod vodom, a stizali su s prvim odredima Hladnih vatri što uništiše nekada moćno i ponosno kraljevstvo Desertye. Bili su to tajnoviti ratnici, strašni napadači, nepopravljivi lutalice i opasni osvajači, šutljivi i zagonetni, potpuno oklopljeni i teško naoružani. Od samoga početka oni su danima nešto grozničavo tražili, a noćima pozorno osluškivali zvukove noći …'
Potom slijedi zapis o drugom nedostajućem danu naziva Nyghtanunh: 'U to zagonetno, tajnovito i misteriozno doba noći sjedili bi oni u nekakvom neobičnom krugu oko vatri što zapališe ih u još više misterioznom polukrugu. Sjedili bi oni tako danima i noćima nepomični ogrnuti svojim plavim ogrtačima promatrajući nemirnu igru vatrenih jezika i pozorno osluškujući šumove Noći …'
Potom treći zapis o trećem nedostajućem danu naziva Thanghatanunh: 'Odjednom bi sa Sjevera, sa Snježnog oceana zapuhao topli vjetar, vjetar neobičan za to doba godine i to doba Noći. Iznad maglovitih vrhova visoke snijegom pokrivene planine Wyghen, počela bi se rađati neobična zvijezda Hawalandha …'
Onda pak i četvrti zapis o četvrtom nedostajućem danu naziva Starghatanunh: 'Moglo je već biti polovica Noći kada bi se u to gluho doba, najstariji među njima, mirno pušeći svoju lulu, iznenada podigao i, podizanjem ruke u znak mira i dobrodošlice, nekoga pozdravio – Neka Vam Noć bude sklona Čuvari Shaganovog mača! - …'
Napokon i peti zapis petoga misteriozno nedostajućeg dana naziva Hawalandh: 'Hawalandh! Gromoglasno bi u jedan glas povikali Vitezovi vjetra. Odlučno bi ustali, odbacili svoje smrznute ogrtače, istodobno prislonili stisnute desne šake na desnu stranu svojih oklopljenih grudiju, munjevito bi izvukli svoje teške dvosjekle mačeve, okrenuli ih nadolje držeći ih lijevom rukom za balčake, jednoglasno uzvikujući - SHA – GHAN -, te bi potom jednoglasno izgovorili nešto poput zakletve - Nudim Ti svoj mač i spreman sam boriti se i poginuti za Tebe Zvjezdani viteže! Nek' su Ti svijetle ove Plave noći, a jutra nek' Ti se srebrom srebre Ti što čuješ Tišinu Sylenca. -'
amazonska kontesa Dayanha zapovjednica skartayskhe luke Amarya
Simbolom tih pet dana kada se u ponoć dešavaju misteriozni događaji predstavljaju zapravo slavlje Alanđana kojim oni slave što je napokon zaustavljeno kraćenje dana, a pojava te neobične Svjetlosti (Aurora Borealis /Sjeverna Zora/ Polarna svijetlost), odnosno rođenja zvijezde Hawalandha, zorno govori da su sile Zla opet pobijeđene iako se umjesto Sunca na Nebu Zvijezda Hawalanda na trenutak gubi u slaboj svijetlosti Mjeseca.
No, tada pak se Zvijezda Hawalandha opet pomiče za 30 stupnjeva i na oko 330 stupnjeva vidi se točno na mjestu Sjeverne Zvijezde koja je najsjajnija u Zviježđu Bulman (Medvjed). Tada je vide i Okolni narodi i opetovano je zamjenjuju sa Sjevernom Zvijezdom, a to bi pak možda moglo ogovarati znaku zodijaka koji odgovara Ribama, ali o tomu drugi put.
}{ poseban dio }{
… Dok tako gusta tama prekriva i skriva kule i bedeme tajnovitog alandskog Zimskog bedema, Unakasovi Krilati jahači kreću se brzo, oprezno, možda sada još opreznije, jer u njihovom je složaju sada i njihova Handrha. Noćas će ta djevojka, princeza s Toplih mora Južnih, spavati u toplim prostranim dvornicama alandske palače Mynetonkhe, a mnogi će Okolni narodi, koji tek trebaju stasati u Hrabre narode, vidjeti mističnu svijetlost na Sjeveru gdje će se s prvim jutarnjim svijetlima roditi zora Hawalandha.
Njezina nježnost i snaga ljubavi koju osjeća prema Njemu grijat će Alanđane toplije od vatre. Sonsyreya pak je znala da će tijekom te misteriozne Svijetle noći utonuti u san bez sna. Bit će to san u kojem će Sonsyreya kao kroz polusan napokon vidjeti vrata Izgubljenog svijeta Sylenca iza kojih je On.
Unakas i njegovi Krilati jahači – čuvari doline Taweghe
Opet je Sonsyreya počela osjećati svu snagu ledenog vjetra Actyalana s kojim se On, u tim strašnim i zauvijek ledom okovanim prostranstvima, oduvijek igra. Napokon je sada shvatila da joj baš taj ledeni vjetar, vjetar što ledom okiva joj srce, bio i na njezinim toplim azurnim morima i sada je znala da bez Njega više nikada neće moći.
Znala je Sonsyreya da je ona sama gradila kule od Vjetra, a pri tomu zaboravila da je ipak On miljenik Vjetrova i to onih najstrašnijih, ledenih vjetrova Sylenca. Samo zbog Njega strašni vjetar Actyalan dolazio je i na Topla mora Južna i u bezživotne pustinje Wananunhe. Upravo je taj vjetar kovitlao i nosio crveni pijesak strašne zemlje Desertye, a činio je to samo za Njega. Opet Mu je i jučer pomogao kada je pred Asgrad donio strašne 'Bijele snjegove' koji su počeli padati i skrivati sve Njegove tragove.
Sonsyreya pak je sada bila uvjerena da je njezina ljubav prema Njemu zapravo Sudbina ovog Svijeta, a tu ljubav Ona je osjetila još onda kada se prvi puta nepromišljeno upustila u bitku s Njegovim strašnim odredima na Skartarysu. Dugo je Sonsyreya tukla uzaludnu bitku za koju je unaprijed znala da će je izgubiti, jer On je ipak jedan od najboljih i svoje namjere uvijek dobro sakrije.
No, noćas će Ona ipak otvoriti vrata Izgubljenog svijeta i obojiti nebo Sylenca amazonskim toplim tirkiznim bojama. Zna Ona da On sada sanjari o prostranstvima ledenim u kojima nestaju svi tragovi, ali sada je Ona odlučila u Njemu probuditi čovjeka i pokloniti mu novi san, san iz Čarobnih vrtova Dyadonhe i šum Toplih mora Južnih. Napokon joj je sada bila i razumljiva rečenica koju joj je general Panđa toliko puta izgovorio i uvijek joj slao tu poruku u plavom oblaku dima svoje lule:
'Shanunh Vondorha Shaenhutha hawa reya mil nah Yunha!' Razmišljajući tako Sonsyrey nije ni primijetila da je u pratnji Krilatih jahača prošla kroz vrata Zimskoga bedema, a kada se prenula prizor koji je vidjela doista nije očekivala. Zimski bedemi i snažne utvrde naprosto su bili načičkani najstrašnijim i najelitnijim alandskim ratnicima – Zumahovi Čuvari Zimskoga bedema – koji su redom zauzeli poseban stav, besprijekorno u najvećem mogućem redu i složaju dočekali su je ti najelitniji alandski ratnici.
Nadalje, redom su tu uz Unakasove Krilate jahače koji su je i dopratili, izuzetno vješti i spretni Peksovi Crni streličari, pa sveprisutne Paskine Šumske patrole, njihovo noćno izdanje Noćne oči Protyronha, potpuno oklopljeni Modri oklopnici Kaybaha, izuzetno pokretni i vrsni napadači Isydorowhy Snježni odredi, opasni i bitkama vični Srebreni kopljanici Sague, neustrašivi ratnici Wowokhe Jutarnje ptice, a svi su oni izvukli svoje teške dvosjekle alandske mačeve, te ih okrenuli oštricama nadolje prema Sonsyrey snažno i jednoglasno pozdravljajući je:
'HAN – DRHA! Omythreya alanchet Aknahtanunh!' Istoga trenutka, daleko na maglovitim vrhovima Wyghenha, začuje se zavijanje strašnih alandskih polarnih vukova …'
Athumanunhova Tajna i Legenda
Sunce je potpuno nestalo s Neba na kojem tada više ništa nije kako treba. Sychythe su preplašeni i zbunjeni. Dani izuzetno kratko traju, a strašna vrišteća tišina potpuno je opustjela cijeli krajobraz Alandije. Alandski odredi su nestali skriveni u misterioznim šumama srebrenog bora, a Vitezovi vjetra sjedaju u tajnoviti krug i pale svoje vatre, ogrću se svojim plavim plaštevima, što tako neodoljivo podsjećaju na ove tamne i plave noći što nadviše se opet nad šume srebrenog bora.
Zvijezda Hawalanda jedva da se i vidi sada kada se opet pomaknula za 30 stupnjeva i našla se u zviježđu Nebeskog viteza (Martysh), negdje na oko 270 stupnjeva u odnosu na prvo njezino viđenje iznad Wyghenha. Sychythe su sada uvjereni da Vitezovi vjetra čekaju rođenje zvijezde Hawalandha, jer posljednjim danom mjeseca Snježnika i prvim danom mjeseca Zvjezdoroda alandskog Alandyarnyca, a nakon što je započeo zimski solsticij, alandska godina po Alandyarnycu bliži se svom kraju.
Hladnoće koje se preko planine Wyghen tiho valjaju s dalekog Snježnog oceana sve su jače i napokon ubijaju vodu jezera Mynethonh (voda se jednostavno zaledila – po Athumanunhu, a Sychythe koji to nikada prije nisu vidjeli doista su se još više i uplašili).
u velikoj dvorani Asgrada pozorno čuvan od Vitezova vjetra, ali i još Nekoga čiju je tajnu skrivala pećina Wyghen planine, obasjan svijetlom milijuna Zvijezdi, uživao je u društvu tajnovitog i izuzetno opasnog vjetra sjevernog
Dakle, dok bi zviježđe Nebeskog viteza moglo odgovarati poznatom zodijačkom znaku strijelca, prema drevnoj legendi mudrih i simpatičnih Sychytha, Nebeski vitez simbolizira Dijete Vremena koje još uvijek nije rođeno. No, upravo tih dana u drevnom amazonskom gradu Apyonu amazonska carica Tanya rodila je treće dijete caru Thandheru, a vi dakako već znate i sigurno pogađate nije do nitko drugi nego Andraghonh, ili 'Onaj koji spava ispod pijeska', a kojeg od samog Osvita Vremena neumorno traže Vitezovi vjetra.
Kako su zapravo Andraghonha podigli i odgojili Vitezovi vjetra, točnije starac Kaguar (Vrijeme), te Intosh (Odgojitelj) i Tahunah (Onaj koji zna), a koji pak su troje od osam najmudrijih Sychytha, Legenda se ovdje sve više zamršuje i komplicira, ali i postaje sve jasnija – Ono što su Bogovi poklonili ljudima u sam Osvit Vremena, u prošlim naraštajima, trebalo je tajnovitim glasom, koji pak je donio strašni vjetar Sjeverni, tko li samo zna otkuda, mudrim Sychythama koji su i jedini razumjeli znak, jer su slušajući tišinu Noći, u svom spokoju starosti napokon ugledali ono što su Vitezovi vjetra u svoj svojoj snazi mladosti i čekali.
Zapravo, bila je to 'Budućnost' koja je i navela Okolne narode da napokon i oni sami vide zvijezdu Hawalanda, ali dakako, opet krivo, jer neopreznost Okolnih naroda probudila je Zlo Hladnih vatri upravo zbog pogrešno protumačene Sjeverne zvijezde koju su Sychythe nazvale Raykha (Morski pas), a mogla bi odgovarati zodijačkom znaku jarca.
}{ poseban dio }{
… Sonsyreya je sada bila više nego sigurna da polako počinje razumjeti što su joj to simpatični starci Sychythe kazivali o tim davnim danima, o tom davno prije zaboravljenom Vremenu kada je Svijet već bio star polovicu. Konačno je povezala sve niti naočigled nevjerojatne i nezamislive tajne, a koja je bila toliko jednostavna i razumljiva, zapravo cijelo je vrijeme bila i vidljiva ovdje na samom rubu poznatoga Svijeta, ovdje u prostranstvima Sylenca gdje je tajnovita tišina naprosto vrištala.
'Princezo moja, što ćemo sada učiniti? Sva svijetla alandskog grada polako trnu, a nebom i dalje čujemo tiha šaputanja.' Upozorila je Sonsyreyu kontesa Dayanha, zapovjednica dyadonske luke Altemyrhe. 'Ne razumijem ovu tišinu koja nas okružuje Dayanha. Znam da je vrišteća tišina Sylenca koju sada čujete i vi pouzdan znak da samo na pravome mjestu, ali zašto je On onda podigao zidove u ovom carstvu hladnoće, snijega, leda i magle. Možda i nisam baš dobro shvatila priču o Vremenu alandskih Bijelih snjegova, ali ako se tama rasipa, a moje srce sve snažnije udara, pa gdje su onda sjene koje su nas trebale dočekati na ovom proplanku?!'
kristali snijega bile su te Zvijezde vodilje koje su Sonsyreyu dovele do Zimskog bedema
Zebnja i zabrinutost opet su polako obuzimali Sonsyreyu koja jednostavno nije mogla vjerovati da je stigla ovako daleko i da će sada morati odustati, jer vrata Kawamadhe nikako nije mogla pronaći. Odjednom je Sonsyreya opet osjećala da je vjetar Actyalan lomi, a Anybeatha joj skriva Zvijezde vodilje koje su je i dovele ovako daleko u nepregledna prostranstva Sylenca. Bilo bi joj lakše kada bi se pojavili Unakasovi Krilati jahači za koje je bila sigurna da su negdje vrlo blizu, ili možda Paskine Šumske patrole čije poglede osjeća cijelim putem … lakše bi joj bilo i da se pojave strašni alandski vukovi, ali u ovoj vrištećoj tišini baš ništa se nije događalo, kao da je milijunima milja od ničega, kao da nije vrijedna, kao da opet doživljava teške poraze.
Onda pak se Sonsyreya još nečega dosjeti i zapovjedi svojim kontesama: 'Zapalimo vatru i sjednimo oko nje, ogrnimo se toplim ogrtačima i čekajmo! Ako to rade oni, zašto to ne bismo uradile i mi?! Nešto se mora dogoditi, jer sigurna sam da sam samo na korak od Njegovog sna, osjećam Ga po cijelom tijelu i kao da će mi srce iskočiti iz grudiju. Spremna sam za svoju Sudbinu.'
alandski srebreni borovi bili su idealni za prikrivanje pokreta alandskih ratnika što su ovi itekako znali iskoristiti
Čim su Dyadonkhe zapalile vatru, nemirni plameni jezici stanu plesati neki tajnoviti ples, a odmah potom tiho, pa onda još tiše, da bi napokon najtiše počele padati pahulje prvih 'Bijelih alandskih snjegova'. Dyadonkhe se ogrnu svojim ogrtačima, a tada iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni teško oklopljeni ratnici ogrnuti u plave tipične alandske zimske ogrtače.
svaki put na mjestu gdje bi se Sonsyrey zaustavila procvjetale bi alandske zimske ledene ruže, no, previše uzbuđena ona to nije primjećivala
Tihi poput sjena, nečujni poput tmine noći, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Bili su to Unakasovi Krilati jahači, strašni i šutljivi ratnici, ratnici koji su čuvali prostranstva Sylenca. Elitni alandski ratnici koji su u žestokim konjaničkim karijerima jezdili dolinama Taweghe vješto se stapajući s krošnjama srebrenog bora, jer njihove su odore potpuno nalikovale tim krošnjama, tim iglicama koje je prošarao snijeg.
Unakasovi Krilati jahači odjeveni u prikrivne alandske odore, vješto rabeći krošnje srebrenih borova doista su bili teško uočljivi
Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih alandskih konja i njihovih Krilatih jahača, a onda je pukovnik Unakas izdao snažnu zapovijed: 'Alandhos, ghan sluminhe ift Handrha! Munjevitom brzinom pojave se bliješteće alandske oštrice koje Alanđani obore na pozdrav i uz istodoban zveket nestanu pod plavetnim ogrtačima Krilatih jahača.
'Dobro nam došla Zaštitnice naša, u ovo doba 'Bijelih snjegova'! No, krhka krila tvojih Leptirica mogla bi biti slomljena, pa sam zato došao da ti predložim da se skloniš u tople dvornice Asgrada, jer noćas će Athumazya i Actyalan plesati ledeni ples i baš je dobro što si s nama, jer tvoj topli dah grijat će sve Alanđane koji ovamo dopratiše Gospodara Zaboravljenih …'
Athumanunhova Tajna i Legenda
Dakle, idemo onda negdje od sredine kraja od mjesta, ili trenutka kada se zvijezda Hawalandha pomakne za slijedećih 30 stupnjeva i nađe se u odnosu na tajnovitu planinu Wyghen na oko 240 stupnjeva na smjer sjevera. Na tom mjestu, u tom položaju Zvijezda Hawalandha ulazi u zviježđe Pustinjskog lovca (Khepher) u kojem su opet dvije sestrinske sjajne zvijezde. (Ako se bolje pogleda to su zapravo nama poznata Mala kola.)
U davno prije propalom kraljevstvu Deserthye, koju pregaziše i uništiše mnogobrojni odredi Hladnih vatri što žare i pale tim Strašnim i Nezamislivim Vremenom, Vremenom što nastupi odmah nakon što su i posljednji Slavni gradovi, što sjećaše se još uvijek Atlantide, uništeni, a prema kazivanju drevnih Sychytha, još nešto umiješalo se da bi spriječilo Legendu koja je počela biti živa.
Legenda na kamenu Wyghenha zapisala je da se zapravo radi o strašnim odredima Xurha, koji u bitki negdje iza Tamne strane Mjeseca, uništiše civilizaciju Xawyaraca. No, ako se zvijezda rodi i ako obasja božanskog 'Zvjezdanog ratnika', što bi opet moglo odgovarati slijedećem znaku zodijaka Sychytha (strijelcu) kojeg oni za Alanđane nazvaše Martysh (Nebeski vitez), baš kao njihovi potomci 'Hladne vatre' i Xurhy su počeli bilježiti poraze.
Dakle, po kazivanju Sychytha Xurhy (Oni koji su jeli ljude) pali su s Neba oboreni božanskom vatrom i sakrili se u podzemlju. Baš poput te mitske bitke iza Tamne strane Mjeseca, što zapodjenuše je Xurhy sa svojim vječitim i zakletim protivnicima Xawyarcyma, na Nebu se opet sve ispremiješalo i više ništa nije kako bi trebalo biti.
Na zemlji sve živo osjeća blizinu i dolazak strašne Anybeathe koju već prije najaviše mitski vjetar Actyalan i njezina misteriozna sestra, tajnovita Athumazyha. Dani su sve kraći, drveće i biljke gube lišće (osim srebrenog bora koji se još više srebri, prkosi i skriva nešto tajnovito i opasno u svojim šumama u kojima tijekom mjeseca Vjetrovnika nestajahu najelitniji odredi Alanđana koji su znali da je samo sigurnost Zimskog bedema i njihova nazočnost na njemu sigurna garancija da će se zvijezda ipak roditi).
Tako u tom opasnom i strašnom jedanaestom mjesecu Alandyarnyca, mjesecu kojeg Alanđani nazvaše Snježnik, počinju padati prvi 'Bijeli snjegovi' koji će prekriti i sakriti alandske strašne ratnike sve do onog trenutka kada će se zvijezda Hawalandha opet roditi na mjestu gdje treba biti i obasjati 'Njega' što prkosno i ponosno stoji ispod nje na visokim planinama tajnovitog Wyghenha.
na Zimskom bedemu tisuće najelitnijih alandskih ratnika s najvećom pozornošću čuvalo je 'Ono' što je bilo iza njega
(Athumanunh će vas upozoriti da se sjetite da sjemenka zakopana u zemlji započinje tajnovitu pustolovinu koja će je dovesti do proljetnog buđenja) Upravo zato Alanđani se ne boje Shonshonha (Smrti), jer njih poput sjemenke štiti debeli snježni pokrivač. Ako se zvijezda Hawalandha rodi za njih će sve opet imati smisla, a ako se ne rodi onda više ništa nije ni važno.
Dakle, Sychythe su bili uvjereni da su Alanđani shvatili da njihova eventualna pogibija na Zimskom bedemu zapravo znači novi život. Okolnim narodima pak nikada nije bilo baš potpuno jasno zašto su se ti strašni alandski ratnici smrzavali na samom rubu 'Poznatoga svijeta' i zašto su oni tako gorljivo i tako pozorno branili, tako ljubomorno i tako uporno čuvajli mjesto do kojega se doista nikada ni ne bi mogla probiti ni jedna vojska tog Strašnog i Nezamislivog vremena.
Ipak, Alanđani su oduvijek i zauvijek bili tu, teško oklopljeni, potpuno naoružani i spremni na borbu do posljednjeg, samo da bi … kako su to Sychythe zapisali u kamenu Wyghenha: ' … opet vidjeli Zvijezdu Hawalandha i 'Nekoga' ispod nje.'
Jata mitskih Enhu-ptica, što ponosno lete nad tim beskrajem vrišteće tišine, zapravo su siguran znak beskraja života i dalekih horizonta spoznaje o neuništivosti života što pokloniše ga Bogovi Okolnim narodima koji zbog neopreznosti zaboraviše na opasnosti koje se kriju u nesnošljivosti prema drugima, o nepriznavanju različitosti, pa opet neoprezno tako probudiše ljudsko prokletstvo što ogleda se u užasu i teroru što izazvaše ga opet probuđene Hladne vatre koje su već jednom Bogovi bacili u strašan ponor Zaborava.
Dyngho vođa čopora divljih alandskih polarnih vukova i Andraghonh Alanđanin jednostavno su uživali u zajedničkim lutanjima kroz ledena prostranstva Sylenca uvijek praćeni i ljubomorno čuvani Vitezovima vjetra i velikim čoporom snježnih vukova koji bi jedino tada napuštali obronke Wyghenha
Ovdje će Athumanunh stati i nastaviti sutra, no, poradi boljeg razumijevanja, što se to istodobno drastično događa ispred samog Zimskog bedema, Athumanunh će ispisati još manji dio priče, priče koja se odnosi na događaje tih trenutaka kada Vitezovi vjetra nisu s ostalim ratnicima nego sjede u nekakvom tajnovitom polukrugu oko vatri koje su gorjele tih pet dana Alandskog Alandyarnyca.
}{ poseban dio }{
… Iako je predivne dyadonskhe kontese ništa nisu pitale, Sonsyrey odjednom osjeti silnu želju objasniti im svoj iznenadni smijeh: 'Gledajte, gledajte i divite se prijateljice moje! Jedino nad nebom Sylenca, a nigdje drugdje, ne postoji ništa sličnije i ništa ljudskije. Jedino ovdje lete jata 'enhu' ptica praznim i šutljivim nebom koje se nadvilo nad ovom plimom zore koja se tek treba roditi. Tamo je, tamo je On! Tamo u tim prostranstvima sanja On svoje plave i čiste dječačke snove. On je tamo ljubomorno i pozorno čuvan od najboljih ratnika koje je ikada zapamtilo ovo naše Strašno i Nezamislivo Vrijeme.
Te najbolje ratnike pak nadzire i zapovijeda njima moćan savez 'tridesetorice' kojeg oni svojim imenom nazvaše 'Khtehapatine', a stvoriše ga u ona najstrašnija doba u sam Osvit Vremena, u doba Alantanunha, kada su Bogovi tukli tešku bitku na Tamnoj strani Mjeseca s Hladnim vatrama, koje su tada nosile ime koje je zabranjeno izgovarati. Da se nije On stavio na čelo tog moćnog saveza i pomogao Bogovima, tko zna kako bi sve završilo. Nesebično je On pomogao i našim bajnim vilama Charyzmamha, a one su ga tada izdale. Vile Charyzmhe lako su se za svoju izdaju iskupile na bojnom polju Herofahlha, a kako ću ja?' Sonsyreyne oči opet se napune suzama, ali je tada utješi kontesa Woanha, zapovjednica amazonskih kontingenata na otoku Skartarys:
ovladavši 'vjetrovitim jezikom' i spoznavši napokon Tajnu princeza Toplih mora Južnih postala je alandska Snježna kraljica pred kojom su po prvi put otvorena tajnovita vrata Kawamadhe
tajnovita i misteriozna ledena prostranstva Sylenca napokon su Sonsyrey postala potpuno razumljiva, Ona je spoznala zašto i koga to skrivaju te snježne, mračne i tajnovite šume, zašto šute i skrivaju se čak i opasne zvijeri ako On to tako želi
Kontesa Sandrha, prva među amazonskim kontesama Dyadonhe i zapovjednica Palminih leptirica, posebnih odreda Amazonki Dyadonkhy, koje čuvaju Sonsyreyu u amazonskom gradu Drymhu, a koja je i sama djelomično ovladala jezikom alanđana, (najvjerojatnije uz pomoć pukovnika Unakasa prema kojem sve teže skriva osjećaje), sada se nemalo začudi:
'Sonsyreyo, princezo moja, kojim si to jezikom progovorila? To nije alandski, ja ne razumijem ni riječ od ovoga što si nam kazala.' Sonsyrey je na veliko čudo svojih dyadonskyh kontesa sada prvi puta pokazala da razumije i jezik strašnog vjetra sjevernog, vjetra Actyalana i Andraghonha.
Nitko, pa čak ni Vitezovi vjetra, ama baš nitko osim Andraghonha i Actyalana nije razumio ovaj 'vjetrovit jezik' kojim su njih dvoje komunicirali tijekom njihove međusobne neobične igre u prostranstvima ledenog Sylenca, a sada iznenada tim jezikom progovorila je i Najljepša među Palminim leptiricama …
Athumanunhova Tajna i Legenda
Dakle, u slijedećim danima Athumanunh će napisati još jednu priču koja će pobliže objasniti Legendu o Alandiji, ali ta priča možda bi se nekima mogla učiniti i poznatom, a ako pak ne, jednom i tu priču objasnim. U toj priči koja će početi sa strašnim pustinjskim lovcem Deserthye kojeg Alanđani nazvaše jednostavno Khepher, nastavit će se sa nebeskim vitezom imena Martysh, te Sjevernom Zvijezdom naziva Raykha, a koja zapravo zaklanja Zvijezdu Hawalandha, preko Zviježđa što ga Alanđani nazvaše Bulman, da bi napokon priča završila sa strašnim vatrenim raspadom alandskog naziva Nemeysolh.
Tog zadnjeg dana alandskog kalendara Alandhyahrnyca, mjeseca Zimnika, u noći koja pada bez Mjeseca, a na Nebu bi se trebala vidjeti samo zvijezda Hawalandha, Zlo će još jednom pokušati spriječiti Dobro da djeluje. No, na Nebu je sve opet kako treba i mora biti, a Sychythe su po prvi put sasvim sigurni da Zlo sada više nema nikakve šanse, pa zato ovako zapisuju u kamen tajnovite planine Wyghen:
'… Onda jedne vrlo hladne noći, neobične i nezamislive 'Svijetle noći', u ono doba, doba 'Bijelih snjegova' koji su počeli padati nošeni hladnim vjetrom Actyalanom. U tim neobičnim i nezamislivim 'Svijetlim noćima' padale su i hladne kiše Shakazeye. Tiho, pa onda još tiše, a zatim najtiše, iznenada i niotkuda počeli su padati gusti i obilni 'Bijeli snjegovi' koji dolaze kako bi još jednom pomiješali i sakrili legende koje su 'Hrabri narodi' odavno već znali, ali ih nikada nisu razumjeli do kraja. Iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni odredi teško oklopljenih ratnika ogrnutih u predivne nebesko plave ogrtače.
kakvu to misterioznu Svijetlost vide Sychythe iznad tajnovite planine Wyghen
Tihi poput sjena, nečujni poput tmine noći što ih je zaklanjala i skrivala, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i još opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Kišu i snjegove koji su padali ti strašni i šutljivi ratnici nisu ni primjećivali. Oni su iznenada porušili sve mostove koje su na divljoj rijeci Hesperaskhy sagradili, napustili su sve svoje gradove, koje su svojim imenima nazvali i krenuli u mračne i tajnovite šume Kayonash, a potom još dalje, do još mračnijih i još opasnijih šuma Mynechyz.
Hladni vjetar Actyalan stao je tući bez milosti za ikoga, a strašna magla Anybeatha svojim je maglama potpuno sakrila visoku planinu Wyghen. Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih konja i teško oklopljenih ratnika, a onda je napokon Noć rasula svu svoju tamu i otvorila sve svoje odaje i tako je još jedna duga i beskrajna noć zavila u tamu tajnovite šume Srebrenog bora koje su od samoga 'Osvita Vremena' čuvale tajnu o tom Strašnom i Nezamislivom Vremenu u kojem su ratovi uništili i posljednje Slobodne gradove i zauvijek izbrisale nadu 'Onima koji su koračali uspravno …'
koga su to čekali u noći Tanghatanunha ti najbolji ratnici, ratnici što ih Vrijeme nikada prije zapamtilo nije, da se pojavi ispod Zvijezde Hawalandha, tko se to pridružio usred polovice noći Stargatanunha Vitezovima vjetra? Sychythe, ti mudri i simpatični starci, uz tajnovit smiješak ovako su odgovarali: 'Sjene, davno prije izgubljene Sjene, pridružile su se Vitezovima vjetra' (jesu li to možda iste one sjene što Vitezovima vjetra ukradoše zle Hldne vatre?)
No, nitko više ne zna i ne razumije zašto je Legenda ovdje naglo prekinuta. Izgleda da su u tom trenutku Sychythe vidjeli još nešto (ili nekoga) što je oduvijek nedostajalo da bi Legenda mogla postati stvarna … no, ne da izgleda, nego je zapravo tako i bilo. Netko se pojavio ispred neosvojivog Zimskog bedema Alanđna kojeg su oni branili najelitnijim odredima, ratnicima koji su se danima i noćima smrzavali teško naoružani i oklopljeni na samom rubu tog Poznatog Svijeta, na mjestu do kojeg nikada nije mogla stići niti jedna vojska, ali Alanđani su ipak bili tu riješeni i spremni boriti se i izginuti redom, jer iza Zimskoga bedema spavao je ogrnut plaštevima tajnovitih Noći i obasjan svijetlom milijuna Zvijezdi, upravo ON!
Koga su to Sychythe vidjele ispred Zimskoga bedema, kome su to Alanđani otvorili vrata bedema i što je to bilo i nedostajalo cijelo vrijeme, pa da bi Legenda postala stvarna … sutra.
Athumanunhova Tajna i Legenda
Dakle, jednom godišnje, a i više puta ako je bilo potrebito, sastajali su se kraljevi Slavnih gradova u gradu Prozirnih sjena da bi na miran način riješili nastale nesuglasice i probleme. Prije te mirne rasprave kraljevi iz Slavnih gradova pili bi iz zlatnih pehara vodu prožetu miomirisima najrjeđih cvjetova koji su tada rasli i cvali. Taj napitak bio je nazvan 'nektar Bogova' (ovaj napitak bezbroj puta spremale su Amazonke Alanđanima u znak zahvalnosti nakon njihovih mnogobrojnih bitaka koje su ti 'Ledeni ratnici' tukli za njih) i trebao je označiti zajedničko nadahnuće svim kraljevima koji su nakon ispijanja 'nektara Bogova' utonuli u san.
kada se Svijet počeo rušiti u groznici Zla, što su ga izazvale Hladne vatre, Vitezovi vjetra stanu 'Nešto' ili Nekoga' grozničavo tržiti. U početku svi Okolni narodi pomislili su da traže svoje izgubljene sjene, no, oni su zapravo tražili 'Njega', jer napokon su spoznali tajnu – On je ogrnut ogrtačem Noći, ali je istodobno i obasjan svjetlom milijuna Zvijezdi. 'On' je zapravo 'Mračni vitez Svijetla' koji će ih u zoru Hawladha okupiti na mitskom bojnom polju Herofahla povesti ih u posljednju bitku gdje će Dobro napokon pobijediti Zlo
Ujutro bi svatko od njih ispričao svoj san. Na kraju kralj iz grada Prozirnih sjena pokušao bi donijeti zajednički zaključak s kojim bi se svi ostali tada trebali složiti. Bio je to blagoslov božanstva koji se dugo slijevao na Atlante baš poput rijeke koja je tekla iz planina prema gradu Prozirnih sjena obavijajući grad Prozirnih sjena nekakvom mističnom koprenom.
No, razvojem materijalnog bogatstva napokon je dovelo do kobne reakcije. Razvojem bogatstva rasla je i razvijala se osobnost, a s osobnošću razvijala se i oholost i žeđ za vlašću. Upravo ova oholost i žeđ za vlašću najveći je zamah dobila kod četvrte podvrste Atlanta. Bila je to rasa Helakhty (Hladne vatre – po Athumanunhu) koji su bili mješanci Balanmungovaca i ostalih Atlanta.
Bila je to rasa blijedo-žućkaste puti. Helakthy su svoja kraljevstva razvijali na područjima MU. Usporedno s njihovim kraljevima razvijalo se i njihovo svećenstvo, odnosno, Crni magovi koji su se počeli baviti Crnom magijom. Ta Crna magija suštinski se razlikovala od Bijele magije koju su razvili Bijeli magovi Balanmungovaca.
'… Bit će to brojna i velika vojska na čijem će čelu stajati On, brižljivo okružen i ljubomorno čuvan od moćnih i bitkama vičnih Vitezova vjetra. Da, djeco Wananunhe, bit će to moćna vojska probranih junaka koja će se hrabro ogledati sa silama Zla koje su već jednom, a davno prije Osvita vremena, doživjele svoj poraz na bojnom polju Herofahla …
… Eh da, djeco moja, On, miljenik vjetra, Spavač ispod pijeska, On! Jedino On može zaustaviti Prozirne sjene Hladnih vatri koje se već danima okupljaju na bojnom polju Herofahla, a znajte On je već tu, a ovamo Ga je dovela nitko drugi nego Wyxenha. Ta predivna princeza Toplih mora Južnih, djevojka u čijim žilama teče najčistija krv amazonskih mitskih vila Charyzmhy, napokon nam Ga je dovela u Wananunhu …'
Tako dok Bijela magija djeluje u skladu s Božanskim, Crna magija doziva u pomoć niže sile i nagone. Helakhtyski kraljevi poželjeli su gospodariti, pa su odlučili osvojiti cijeli Svijet i pokoriti sve svoje susjede. Prekršili su savez i bratski dogovor Slavnih gradova. Uveli su Žrtvu krvi i umjesto 'nektara Bogova' pili su krv ubijenih životinja. Helakhty su prekinuli božanski hijerarhiju i okrenuli je naopako. Tako su oni umjesto sa silama odozgo sklopili savez sa silama odozdo, pa je tako nastala i prva organizacija Zla na Zemlji. U toj organizaciji Zla svatko je želio uništiti onoga drugoga, svi su ratovali protiv svih, a carovale su zavist, zloća, zloba, strah i nasilje.
Crni magovi ne samo da su surađivali sa štetnim silama, već su razvijali i nove opasne sile, pa su misli Crnih magova ubrzo postale i njihovi tiranini. Grade se i niču crni hramovi u kojima se obožavaju monstrumi, nemani i još uvijek živi pterodaktili koji proždiru ljude, a ljudi su prisiljavani da obožavaju i njeguju kult osobnosti tirannina.
Tako Čovjek postaje tiranin, muškarac traži od slabijih (žena, starci i djeca) da mu postanu robovi i da ga obožavaju. Žena Muškarcu postaje sredstvo tjelesnog užitka, pa se strahovitom brzinom razvija seksualna mahnitost. Pojavljuje se poligamija i ljudska je vrsta spremna na degeneraciju. Bogataši u hramove stavljaju svoje likove od orihalka, zlata i bazalta (slike i kipove), pa traže od siromašnih i slabijih da ih obožavaju.
''… u trenutku kada je princeza Toplih mora Južnih napokon ovladala 'vjetrovitim jezikom' kojim su pričali Andraghonh i mitski vjetar Actyalan, rodila se nova Zora, neko novo svitanje, neka nova Svijetlost za sve Okolne narode koji su čvrsto stajali na bojnom polju Herofalha i napokon stasali u Hrabre narode …
'… Nazočni ratnici zbunjeni i umorni od stalnih napada Hladnih vatri, odjednom podignu svoje tupe i nezainteresirane poglede, a onda se visokim kamenim bedemima prolomi žamor koji završi tihim šaputanjem sve dok napokon jedan od njih malobrojnih koji su ostali na bedemima ne upita u nevjerici: 'Kako ti to znaš starče da je On već stigao u Wananunhu? Gdje su ti njegovi mnogobrojni odredi i zašto nam već jednom ne pomogne zaustaviti Hladne vatre?'
Stari se Intosh tajnovito osmjehne: 'Zaboravili ste Legendu koju su vam pričali vaši djedovi. Sjetite se, pokušajte se sjetiti … kao ruža bit će crven pijesak Wananunhe, a sva živa bića izgubit će svoje sjene. Pogledajte pijesak je već danima crven kao ruža, a pogledajte gdje su vam sjene!
Doista, ratnici Pustinjskog naroda stanu tražiti svoje sjene, ali uzalud! Ništa više u Wananunhy tog trenutka, ni jedno živo biće Pustinjskog grada Cardhalana, više nije imalo sjenu, pa čak ni visoki kameni bedemi i kule više nisu bacale sjenu na crveni pijesak … sjene su izgubili i ratnici Hladnih vatri, te je i njima napokon postalo jasno da će doživjeti prve poraze, jer 'Njezina' Svijetlost napokon je obasjala 'Njega' koji je danima bio nevidljiv i spavao je ispod pijeska – Zlo je plamtjelo, vrištalo i stenjalo, a zamahom 'Njegovog' mača vrtjelo se u teškoj agoniji poraza koji mu je nanijelo Dobro što poput bljeska osvijetli tisuće i tisuće ratnika bojnog polja Herofahla …
Svima je napokon Tajna postala vidljiva i svi su je tog trenutka istodobno spoznali – Ispred Dobra, a nasuprot Zla stajao je On! Andraghonh, spavač ispod pijeska, kako Ga je zapamtila legenda Pustinjskog naroda, dječak Nebomšetač, kako su Ga vidjeli i nazvali mudri Sychythe, Razigrani dječačić, kako Ga pamte Hrabri narodi, Gospodar rata i bitaka kako pak su Ga zapamtile same Hladne vatre …
… Bio je On Svijetlost, koje se boji zlo carstvo Tykanderoghe, bio je On Nada, koju čeka moćno kraljevstvo Hyperareye. Pod Njegovim nogama kretao se strašni vjetar Actyalan, a u Njegovom dahu spavala je strašna Athumasya, u Njegovim očima nazirala se opasna Anybeatha. Bijaše velika Njegova snaga i moć koju su Mu poklonili Bogovi sa Zvijezda, a upravo Oni su Ga i poslali da pomogne Onima koji su u Praskozorje Vremena pomogli Bogovima u borbama na bojnom polju Herofhala.
Bio je On posljednji među posljednjim velikim ratnicima koji su bili potomci najplemenitije rase ljudi koji su nekada davno prije nastanjivali Zemlju …''
Čak su se pojavili i posebni svećenici koji su provodili obrede obožavanja tih izopačenih kultova ličnosti. Svemoćni proroci, egoizam, anarhija i ostala slična zla uzimaju maha cijelom Atlantidom i Atlanti su napokon prisiljeni da se podijele na dva tabora. Oni koji su ostali vjerni staroj tradiciji okupljali su se u Slavnim gradovima oko svojih kraljeva, ali su ubrzo postali tek manjina, jer je velika većina prihvatila mračnu religiju Hladnih vatri.
Rat je bio neizbježan i osjećao se svuda, u zraku, u vodi, na zemlji, pod zemljom, a Atlantida postaje pozornica strašne borbe između Crne i Bijele magije. U tom strašnom ratu Hladne vatre zauzmu grad Prozirnih sjena, pa prvobitna kultura i civilizacija Atlanta počinje nepovratno propadati. Prokletstvo Naxyrh uzdrma napokon i savez Slavnih gradova, a kult Krvi napokon potisne kult Sunca. Crna magija odnese pobjedu nad Bijelom magijom, te nastanu velike seobe naroda. Sve se ispremiješa i katastrofa napokon, nakon strašne bitke, nazvane po Athumanunhu, 'Bitka iza Tamne strane Mjeseca', započne, a iza nje uslijede još neke u određenim razmacima.
Evo, to je po Athumanunhu uvod u potonuće Atlantide i propast Slavnih gradova te početak za njegove priče, zapravo, priče iz Omytreye (osvita vremena), Balanmungha, Shaenhuthe (snaga nebeske mitske ptice) i Legende o Alandiji u kojima se, samo na Athumanunhu svojstven način isprepliću mitologija, legende, misterije i tajne.
Athumanunhova Tajna i Legenda
Dakle, u tom Višem Svijetu njegovi stanovnici Atlantu su izgledali kao zaštitnici, kao prijatelji koji mu čine dobro, pa je s vremenom Atlant poželio i da se tim dragim bićima ponekad sastane i danju. Ta Atlantu draga uzvišena bića postajala su sve više Bogovi kojima pak je Atlant počeo pripisivati mnoga dobra dijela, pa čak i neka svoja vlastita dijela. Tako je Atlant u sebi počeo osjećati tragove božanskog.
Možete li sada nakratko zamisliti ono jadno i poniženo primitivno živo biće s početka Athumanunhovog pisanja? Dakle, danju Atlant lovi mamuta i divljeg bivola i spretni je ubojica krilatih zmajeva, noću pak postaje nevinašce i sićušna duša lutalica 'animula vagula blandula' koju moćne bujice nose u Čudesne i Tajnovite neke Druge Svjetove.
Bio je to raj snova primitivnog Atlanta u doba Atlantide koji se noću opija valovima Lete i pri tomu zaboravlja proliveni dnevni znoj u krvavoj borbi za goli život. No, sve više i danju Atlant ne može zaboraviti divna noćna priviđenja, pa čak ni u najžešćim lovovima i borbama s najstrašnijim krilatim zmajevima.
Eto, tako dok se u to Strašno, Nezamislivo i davno prije zaboravljeno Vrijeme miješaju San i Java, stvarnost i priviđenje, život i smrt, u duši tog 'Prvog čovjeka' sve se počinje ispreplitati u nekom novom beskonačnom snu koji kao da nema ni početka ni kraja. Atlanta kojeg su neke dotada nevidljive sile ušuškale i uljuljale u neobičan san, sve je više udisao božansko gdje god se nalazio.
Hladne vatre (vitezovi Zla i Tame zakleti protivnici Vitezova vjetra) imali su vatrena srca, ali su bili ogrnuti tminom Noći
Bila je to vladavina Sunčanih kraljeva koju su zapamtile mnoge mitologije od drevnih Egipćana, preko drevnih Helena, sve do Biblijskog Edena … Tako to traje milijun godina, a Atlanti su upravo ti 'Prvi ljudi' o kojima kazuje sve mitologije drevnih naroda. Sada opet protječu godine i smjenjuju se prirodne katastrofe, kataklizme, ledena doba, egzodusi, ratovi i osvajanja sve dok se napokon ne stvori moćan Savez prosvijetljenih kraljeva koji dugo vremena opet vladaju mudro i mirno u ono doba kada se 'ja' još nije pretvorio u oholost.
No, tada se pojavljuje Crna magija (Xurhi i njihovi potomci Hladne vatre) koja se suprotstavila Bijeloj magiji Atlantide (Xawyar i njihovi potomci magovi Hyperareye) i započinju teške i dugotrajne borbe koje prerastaju u veliki rat u kojim pobjeđuje, nećete vjerovati, Crna magija. Opet će Athumanunh sve to lijepo preskočiti i pokušati prikazati samo tijek i razvoj te borbe između Crne i Bijele magije, a tu zapravo započinje i Athumanunhova Omythreya – Osvit Vremena gdje se pojavljuje prva podvrsta rase Atlanta.
Ta nova rasa naziva se po Athumanunhu Xsurh (Zmijski ljudi – po Athumanunhu) i razvila se na jednom rtu Lemurije. Xsurhi se nastanjuju u vlažnim i vrućim predjelima gdje obitavaju divovske životinje, u predjelima prostranih močvara i mračnih šuma. Bila je to rasa snažnih ratnika i divova koji imaju nešto tamniju put i ubrzo oni postaju strah i trepet svojim susjedima Atlantima.
Xurhi bi iznenada među sobom izabrali vođe i osvojili neko područje. Zvjerski se obračunali sa starosjediocima (Atlantima), (Athumanunh ih naziva kanibalima, jer bila su to bića koja su jela ljude), a onda bi se vođe stopile s gomilom sve do ponovnog pohoda. Pamćenje Xurha bilo je izuzetno slabo, a sposobnost kombinacije nikakva, a vrlo često doživljavali bi i poraze od Atlanta.
Druga podvrsta rase Atlanta bili je po Athumanunhu rasa Xawyar (Čuvari – po Athumanunhu, izgubljene sjene Vitezova vjetra). Bili su tamnoputi i u stalnoj zavadi sa svojim suparnicima Xurhima. Xawyarci su bili izuzetno lukavi i neustrašivi ratnici koji su nastanili planinska područja Atlantide i ta područja uredili poput utvrda. Poštuju osobnost vođe i njeguju kult predaka. No, unatoč svojoj lukavosti Xawyarci, baš kao i njihovi suparnici Xurhi, nisu odigrali ključnu ulogu u propasti Atlantide.
Treća i najbrojnija podvrsta rase Atlanta su po Athumanunhu rasa Balanmungh. Balanmungovci su bakrene boje puti, visokog stasa i gotovo idealne fizionomije, hrabri su poput Xurha i lukavi poput Xawyaraca i imaju izuzetno memoriju, te veliki i izražen osjećaj zahvalnosti prema svojim vođama. Svojstva koja otac prenosi na sina ubrzo su kod Balanmungovaca postala načelo patrijarhalnog života.
Upravo iz redova Balanmungovaca iznjedrilo se plemenitaštvo i gospodstvo Atlanta, pa Balanmungovci ubrzo postaju baštinici mudrosti Oca rase Atlanta mudroga Anhua. Kraljevi svećenici koji dolaze iz redova Balanmungovaca upućeni su u velike tajne Atlantide, te je njihova moć snažna i dugoga vijeka. Moć Balanmungovaca izvire iz čudnovate sloge koja vlada među njima, te nevidljivoj hijerarhiji koja je svenazočna u primjeni vlasti na opću korist cijele Atlantide.
šutljivi, teško oklopljeni i naoružani, ratnici kakvo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme nikada prije nije zapamtilo, ratnici Vitezovi vjetra, stali su na stranu pravednih Balanmungovaca i time na sebe navukli bijes Hladnih vatri
Upravo Balanmungovci (u ovim Athumanunhovim Nevjerojatnim i Nezamislivim pričama koje isprepliću mitologije, legende i tajne) grade Slavne gradove koji su istodobno luke, utvrde, hramovi i središta moći. U tim Slavnim gradovima Priroda i Umjetnost kao da su se takmičile da od njih naprave prava i nezamisliva Čuda.
Slavni gradovi izabrali su Glavni grad, grad Prozirnih sjena, u kojem su se jednom godišnje, ili po potrebi, sastajali moćni kraljevi tih Slavnih gradova i međusobnim dogovorima rješavali možebitne nastale nesporazume. U gradu Prozirnih sjena svi Slavni gradovi potpisali su trajni Sunčev mir koji ih je obvezivao na moćan Savez koji nitko nije smio prekršiti, jer bi svi ostali krenuli u rat protiv njega.
(vile Charyzmhe, prve Amazonske kraljice nesmotreno i nenamjerno prekršile su Sunčev mir i na sebe i svoje kasnije potomke navukle Zlo, a opet istim nesmotrenim i nenamjernim svojim ne dolaskom na bojno poje Herofahlha, gdje će poradi toga Vitezovi vjetra doživjeti težak poraz od Hladnih vatri (izgubit će svoje sjene), Charyzmhe će svojim potomcima ostaviti i Prokletstvo izdaje koje će napokon skinuti posljednja među Njima, predivna princeza Toplih mora Južnih u trenutku kada napokon spozna Tajnu Vitezova vjetra, koja je svim Okolnim narodima oduvijek bila gotovo 'ispred nosa', samo što je oni nikada nisu razumjeli.)
vile Charyzmhe su prve osjetile podjelu Dobra i Zla, te će vječita borba Dobra i Zla postati Prokletstvo vila Charyzmhi
Dobro, kako su vijećali kraljevi Slavnih gradova i o četvrtoj podvrsti rase Atlanta, zapravo onoj rasi koja će i dovesti do potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova, Athumanunh će napisati sutra.
izvor:enhu.blog
Poslednja izmena:
