Mitoligije

[zjovan29]

Legenda o Alandiji

Tajna pećine – Alanchet (isječak)

¤¤¤ U nepoznatoj oblasti Wananunhe, u negostoljubivom i svirepom krajobrazu Samaratoghe, na mjestu gdje su Vitezovi vjetra izgubili svoje sjene, u stjenovitim dinama, Panđa je otkrio pećinu bogatu vodom i nadjenuo joj alandsko ime Alanchet (alandska složenica riječi alan – tajna i chet – mjesto). U tim davnim danima, u tim strašnim i svirepim pustinjama ponovno su gorjele čudne noćne vatre zapaljene u tajnovitim krugovima oko kojih su sjedili najbolji ratnici tog Strašnog i nezamislivog Vremena kojeg su se još samo stari Sychythe sjećali. Oko tih vatri sjedili bi oni ogrnuti u svoje ogrtače, motrili nemirnu igru plamenih jezika i pozorno osluškivali zvukove noći, a onda negdje oko ponoći zapjevali bi svoje neobične pjesme u dubokim tonovima, a njihove sjene tog trenutka plesale bi okolo njih. Pustinjskom narodu postalo je jasno da su se konačno vratili, baš kao što su im davno prije i vile Charyzmhe obećale. Našli su Ono što su tražili, a s njima su stigle i prve hladne kiše Shakazeye. Sychyte su pak im objasnile da se ti ratnici još uvijek sjećaju Osvita Vremena i moćnog kraljevstva Atlantide…
U tamnim dubinama pećine Alanchet, na mjestima gdje sunčeva žega još nije doprla, tiho je žuborio izvor svježe i čiste vode. Andraghon otkopča remenje koje je pridržavalo njegove oklope, skine svoju pancirnu košulju, a Sonsyreya koja ga je promatrala iznenađena uzdahne: 'O boginjo blaga! Gdje si ti to bio Alanđanine? Sav si izudaran i pun modrica. Legni tu pored izvora da ti operem i izmasiram te strašne modrice!' Bez riječi, ali s puno pozornosti i nježnosti, Sonsyreya je svježom i čistom vodom ispirala Andraghonovhe modrice, a potom stala razmazivati amazonski melem za rane koji je izvadila iz svoje malene kožnate torbice. Andraghon se opusti i osjeti da mu melem i nježni dodiri Sonsyreye potpuno odnose umor i bol, naglo se pridigne i snažno zagrli Sonsyreyu te joj nježno poljubi usne. Sonsyreya prihvati poljubac te to dvoje ostanu u strasnom i nježnom zagrljaju. ' Oh, Alanđanine. Osjećam da gubim razum s tobom. Ne mogu više bez tvojih dodira, a svake mi noći ulaziš u snove i obojiš ih tim svojim bojama koje samo ti razumiješ. Dopusti mi noćas da ja tebi poklonim san, a umjesto mekih jastuka ja ti nudim svoje dlanove. Dopusti mi da uživam u tom tvom tajnovitom pogledu koji rasipa ovu noć u prekrasan dan, dopusti mi da slušam ritam tvog srca, molim te Alanđanine dopusti mi da uživam u tvojoj blizini … Andraghon se nasmije i nježno privije mladu amazonsku princezu na svoje grudi, a vani uz tajnovite vatre koje su gorjele u tajnovitom krugu oko kojih su sjedili Alanđani, stane se buditi prekrasno jutro uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples, a najstariji među njima počeo je pričati Pustinjskom narodu priču koja je išla nekako ovako: 'Tamo negdje daleko, tamo gdje valovi oplakuju obale Alandije … rađa se novi dan, novo svitanje, nova zora ispod plavog plašta kojeg su načičkale nemirne Zvijezde … jer velika je snaga i moć koju su mu poklonili bogovi sa Zvijezda u sam Osvit Vremena, tog Strašnog i Nezamislivog Vremena kojeg se još samo Najstariji sjećaju…? Onda pak se začula tiha pjesma koja je postajala sve glasnija, a riječi pjesme… one pak su mogle ići nekako ovako, Ne! Baš su tako i išle: 'Otoci je skrivaju, a ptice je čuvaju…grudi njezine dyadonske, oči njegove alandske … i dok mirišu krošnje srebrenih borova On je zove, a Ona čuje njegov glas…'
Vani se podigao vjetar neobični, vjetar koji je stao nositi pijesak Wananunhe, pijesak koji je bio crven poput ruže i star već polovicu vremena. Bio je to trenutak kojim je započelo sve za 'One koji žele dobro', ali i trenutak u kojem je završilo sve za One koji žele zlo'. Doista, tog su trenutka Alanđani odjednom ustali i prošaputali Tangathanunh, Sychythe su tog trenutka ugledali Baharanunhu – Onu koja lebdi u zraku, Pustinjski narod vidio je – Wyxenu – Onu zbog koje padaju kiše Shakazeye, a narodi Amazonha ugledali su Amandhu – Onu koja pleše među Zvijezdama ¤¤¤


Grčka mitologija

Mitski letači – Dedal i Ikar

Dedal je bio mitski izumitelj i graditelj, a učiteljica mu bijaše osobno božica Atena. Dedal je za kralja Minosa bio osmislio i načinio mnoštvo zapanjujućih strojeva i građevina, uključujući i labirint u kojem je Minos sakrio plod nevjere svoje supruge, strašnog Minotaura, čovjeka s glavom bika. Kada je Tezeju pošlo za rukom da ubije Minotaura i pobjegne iz labirinta uz pomoć kćeri Minosa, koja mu je otkrila tajnu i poklonila klupko vune koje mu je pokazalo Minotaurovo sklonište i izlaz iz labirinta, kralj je odlučio kazniti Dedala, jer mu je ovaj obećao da se iz labirinta nitko ne može izvući. Tako je Minos Dedala i njegova mladog sina Ikara dao zatvoriti na vrhu velike kule koje je nadvisivala labirint. Dan za danom Dedal i Ikar gledali su more iz svojeg samotnog tornja. Jedino tko im je dolazio u posjet bile su ptice koje su slijetale na zidove tornja kako bi mitarile svoje perje. Gledajući u ptice, Dedalu sine ideja kako će on i sin napustiti toranj. Dedal počne skupljati perje koje je ostajalo iza ptica i pažljivo ga povezivao žicom te lijepio voskom. Tako je za godinu dana Dedal načinio dva para lijepih i velikih krila. Pričvrstio je krila Ikaru i sebi za ramena te podučio mladog Ikara kako da maše krilima: 'Drži se uvijek mene. Što god činio nikada nemoj letjeti preblizu moru, jer će ti se smočiti pera. Isto tako nikada nemoj letjeti previsoko i preblizu Suncu, jer će ono rastopiti vosak kojim su pera zalijepljena. Tako Dedal povede svog sina u slobodu. No, mladić kao mladić, neoprezan i ne slušajući savjet oca, ugledavši ljepotu zemlje i mora ispod sebe, poželi obuzet tom ljepotom poletjeti što više. Kako je letio sve više tako se osjećao sve sretnijim, no, potpuno je i zaboravio na očev savjet. Vosak se na toplini Sunca otopio, a perje je stalo otpadati s krila. Ikaru više nije bilo spasa, pa je Dedal samo užasnut mogao gledati kako se njegov sin stropoštao u more i zauvijek potonuo u njegovim dubinama. Dedal je pun bola odletio na Siciliju, pa je tamo sagradio hram u čast boga Apolona i svoja krila zauvijek darovao bogu. Dedal se zarekao da ih više nikada neće uporabiti, a čovječanstvo će pričekati još mnogo, mnogo godina kad će jedan drugi izumitelj i graditelj ponovno poželjeti da poleti.


Legenda o Alandiji

… O, predivna princezo Wyxeno, pa zašto nam onda ne učiniš tu čaroliju i pokažeš nam konačno 'Spavača ispod pijeska', tog kako ga Ti nazivaš, Alanđanina? Danima mi Ga tražimo, a noćima osluškujemo, ali uzalud, Njega nema! – upitnim pogledima i riječima zamoli jedan od Pustinjskih ljudi Sonsyreyu. Sonsyreya pogleda prema oblacima koji na trenutak prekriju sunce i tada mirno i tiho progovori: ,Noćas ne smijete spavati, već pozorno promatrajte nebo gdje se ono spaja sa zemljom i kad primijetite neobičnu svjetlost, tamo će sigurno biti On'.
S prvim zracima sunca Sonsyreya povede desetak muškaraca iz sela Pustinjskog naroda prema mjestu gdje bi se trebao nalaziti Spavač ispod pijeska (Alanđanin). Kad su se dovoljno približili mjestu za koje je Sonsyreya bila sigurna da je to mjesto na kojem su se utaborili Alanđani, ona da znak da sada moraju biti jako oprezni i šutljivi, jer Alanđani su nepredvidljivi i posebno sumnjičavi, a i naročito opasni ako je sa njima On. Sonsyreya primijeti šatore napravljene od maskirnog platna u boji pijeska. U samom središtu tog malenog šatorskog naselja sjedilo je nekoliko ratnika ogrnutih u sive plašteve gotovo identične platnima šatora. Sonsyreya prstom pokaže prema većem kaktusu i prošapuće: 'General Kalhant je na straži, a to znači da je u taboru i sam Spavač (Andraghonh), jer jedino tada stražu preuzimaju osobno Vitezovi vjetra. Pogledajte onaj dim, to je general Panđa sa svojom lulom. Ako Panđa mirno puši lulu onda Spavač još uvijek spava. Desno od Panđe je najopasniji Vitez vjetra general Zumah vječito na oprezu, a sad je i on previše miran, što opet govori da se Spavač još nije probudio. Onaj pored zastave sigurno je general Amaksos, ali ja sam nabrojila samo dvadesetak budnih i nemoguće je da ostali spavaju, pa to bi … Iznenada, odjednom, u trenutku pijesak oko Sonsyreye i Pustinjskih ljudi stane poprimati ljudsko obličje. Opasno bljesnu oštrice, a tišinu prelome zvižduci alandskih zvučnih mačeva. Svih desetak princezinih pratitelja oštricama oružja prikovana su za zemlju, a princezu jedan od prilika iz pijeska snažno podigne sa zemlje i pod vrat joj smjesti bodež. Kako se Sonsyreya otimala, kapuljača ogrtača spadne joj s glave, a njezin napadač odmah je pusti i ustukne. Bio je to general Tonino. 'Koliko puta sam Ti samo rekao, zaštitnice naša, da se ne prikradaš našim taborima, nego da odmah kreneš prema glavnom ulazu i to otkrita kako bi Te mogli prepoznati, ali Ti baš ne slušaš i stalno provjeravaš naše reflekse. Imaš sreće što mi je taj Tvoj graciozan hod poznat, jer jedino Ti, predivna naša princezo, ne ostavljaš tragove u pijesku.'Ozbiljnog, ali lica koje je i odavalo osmjeh mašući prstom obrati se Sonsyreyi general Paska. Sonsyreya se neočekivano osmjehne i snažno zagrli Pasku koji to nije očekivao i malo zbuni: 'Normalno, kako sam opet to zaboravila i propustila! Paska nikada ne spava, pa njegov je Shagan u taboru. Ovi dobri ljudi su sa mnom i slobodno ih pustite!' Kao po zapovjedi Alanđani vješto sklone svoje oružje i blago i dostojanstveno naklone se svaki osobno princezi uz prethodno otkrivanje lica koje je bilo prikriveno tankom svilenom tkaninom. Zbunjenim i uplašenim ljudima Pustinjskog naroda Sonsyreya stane predstavljati redom Alanđanine: Generali Munsy, Scetapy, Omhopy, Kybah, Todakh … Kad se pojavila u taboru Alanđani joj polete u susret, a onda Sonsyreya očima stane tražiti. Stari Panđa joj uz smiješak pokaže rukom prema šatoru. Sonsyrey upita: 'Smijem li Ga probuditi? - Panđa se sada glasno nasmije: Nitko od nas to ne smije, ali Ti si nešto drugo djevojčice. Sonsyrey poleti u šator, ali se još brže vrati uplašena i zbunjena : 'Panđo, njega nema u šatoru!' Alanđani se skamene, Panđi ispadne lula, a onda gromoglasan smijeh. Svi se okrenu. Poput djeteta koje je uspjelo u prevari smijao se Shagan. Alanđani odahnu, a stari Panđa odmah mu zaprijeti prstom: 'Samo se ti igraj dječače, a kad mi srce prestane kucati bit će ti žao, jer nećeš više imati koga tako plašiti, a ti Kalhant spavaš ili si slijep kod očiju, kamo gledaš, zar sve ja moram sam. Samo mi treba da u ovoj prokletoj pustinji izgubim tog dječaka, sve bih vas tada … - Shagan zagrli i smiri riječima starog Panđu: 'Nemoj se ljutiti dobri prijatelju na Kalhanta. On je odradio svoj posao i odmah me je primijetio, ali ja sam mu signalizirao da ostane miran, jer sam želio vidjeti tko se to prikrada našem taboru, ali su me Paska i ostali preduhitrili.' Panđu ovo smiri, a onda samo važno i zagonetno reče: - Normalno Paski je to posao, a Tebi je mjesto pod šatorom, ili Ti je ovo sunce već udarilo u glavu. Eh, Ti se motaš okolo tabora bez mene, a ja ovdje pušim, ovaj se Zumah proteže na suncu kao lijeni stari mačak i samo nam treba da Ti se nešto dogodi! Naša dobra djevojčica poprimila pak je od Tebe nestašluke. Ona se mota oko tabora, a danima je već tražimo ovom prokletom pustinjom. Slušajte me sada pozorno vas dvoje! Sinoć sam otkrio jednu pećinu s čistom vodom, pa bi se možda vas dvoje okupali, ha?' Sonsyreya se osmjehne dražesnim i osmjehom koji je tog trenutka sigurno omekšao ratnička srca tih strašnih ratnika koje je ovo Strašno i Nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, pa prigrli Panđu: 'Dobri moj djedice, a gdje je ta pećina, odmah mi je pokaži!' Panđa postane važan: 'Samo polako, prvo Paska i Kalhant neka provjere da se netko ne mota oko nje, a ti Amaksose malo se pokreni i odnesi im čistih ručnika, Tonyno, Wowoka i Scetapy na stražu, a Peksys, Gayuma i Isydor u ophodnju, a ti Zumah na ulaz u pećinu i gledaj da Ti sada oboje pobjegnu iz nje, a da to ja ne znam. Idemo brže, a i vi ostali što čekate?! Svi generali samo se osmjehnu i pokretom desne ruke pozdrave Panđu koji je već važno punio svoju lulu i još uvijek zbunjenim princezinim pratiteljima iz Pustinjskog naroda pokazivao mjesto u sjeni pod stijenom gdje će se smjestiti kako bi ih on nešto tamo pitao.


Legenda o Alandiji

Spavač pod pijeskom Desertye

Wananunha i bojno polje Herofahla oduvijek su bili mjesto tragedije Okolnih naroda, mjesto gdje su se prvi puta i pojavile Hladne vatre, točnije zlo u obličju Hladnih vatri. Nitko ne zna kako bi se sve završilo da se tu iznenada nisu pojavili i Alanđani. Alanđani, ratnici lutalice i osvajači, najhrabriji ratnici napadači koji su pod Njegovom zastavom tog jutra stajali na bojnom polju Herofahla i u nekoj mitskoj i besprijekornoj tišini, u samo njima razumljivom redu i stegi, čekali… Stari narodi zapamtili su obećanje predivnih ratnica, bajnih vila Charyzmhy: 'Ako Hladne vatre ikada opetovano zaprijete Okolnim narodima, pojavit će se Ledeni ratnici ogrnuti vrištećom tišinom Sylenca…
…Čim su prvi odredi Nantyana izbili na obalu sive rijeke Taweghe dočekalo ih iznenađenje. Tihi poput sjena, teško oklopljeni, ogrnuti crvenim ogrtačima koje je blagi vjetar razgrtao i pri tomu bi na trenutak bljesnuli savršeno izrađeni i ulašteni oklopi, da bi onda opetovano na trenutak nestali, pa se opetovano pojavili. Poput kakvih davno prije zaboravljenih mitskih jahača, poput božanskih silueta, tog su trenutka Alanđani doista morali izgledati zbunjenim nantskym ratnicima. Njihov besprijekoran red, zapanjujuća mirnoća ratnika i konja, u nekoj mističnoj nijemoj tišini koja je sve više poprimala težinu zraka koji je treperio u to prekrasno jutro, sigurno su pretkazivali da će se uskoro na mirnim sivim vodama Taweghe, jedine pustinjske rijeke donositeljice vode Pustinjskom žednom narodu, dogoditi nešto strašno i neočekivano. Odjednom, na desnom krilu nantyanskog bojnog složaja, pojave se mnogobrojne konjaničke falange Sywolykyh odreda. Zaglušujući topot konja i veliki oblak prašine koji su podigli jasno su govorili da ih ima doista veliki broj. No, mirnoću alandskih ratnika to nije niti malo poremetilo, a onda se samo na trenutak bojni redovi Alanđana razmaknu, ali dovoljno da ispred alandskog konjaništva istrče alandski Srebreni kopljanici koji na brzinu pobodu svoja duga koplje u zemlju i kleknu, drugi redovi kopljanika postave teške i velike štitove, a treći i svi ostali redovi kopljanika proguraju svoja duga koplja između prvih i drugih redova. Tako se ispred alandskih Krilatih jahača i Modrih oklopnika stvorio gusti neprobojni zid koji su načinili Srebreni oklopnici. Bilo je jasno da će Alanđani prvi potez prepustiti protivniku. No, ono što Nantyany i Sywolyky nisu vidjeli bili su skriveni alandski Crni streličari koji su samo čekali da se redovi protivnika pokrenu i izlože se njihovim strijelama, a tada… Tada mnogi Natyany i Sywolyky neće nikada shvatiti odakle su ih samo zapljusnule ubitačne kiše crnih strijela koje će im se zabijati u spojeve oklopa i nanositi im smrtonosne rane. Kada se složaj Nantyanskog i Sywolykog konjaništva samo malo naruši, alandski Srebreni kopljanici u gustim i stisnutim napadačkim redovima krenut će naprijed štiteći tako svojim teškim štitovima alandsko konjaništvo koje će u najkritičnijem trenutku jurnuti po krilima i poput kliješta stisnuti protivnika po bokovima…

Dobro, a zašto onda zadrhtiš svaki put kada čuješ Njegovo ime, kaži nam princezo Wyxena? Davno nam je Intosh pričao o predivnoj princezi s toplih mora južnih. Stari je Intosh oduvijek govorio da će On doći i sa sobom dovesti vjetar, a vjetar će dovesti kiše sa sjevera koje će natopiti Dedhland, tu prokletu zemlju žeđi. Gledaj princezo nije baš sve bilo uzalud, ovo jutro se budi bez sunca, a noćas smo slušali pjesmu 'Onih koje smo zaboravili'. Njihova pjesma pjevala je o ovom jutru i o tome da će s ovim jutrom nestati i žeđi. Ako su to stvarno Vitezovi vjetra, u što više ne sumnjamo, pa ako oni pjevaju o Nečijim snenim plavim očima, onda legenda postaje stvarna. Ti princezo skini tu masku samoće jer više nas ne možeš prevariti. Ti osjećaš snagu ljubavi, a On ima vatru u žilama i tu je. On je danima već u zemlji Wananunhy, pa zbog toga i svi osjećamo vodu u ustima. Iako si svoju crnu kosu do sada uspješno skrivala pod naslagama pijeska to Ti više neće poći za rukom jer s njim je došao i vjetar koji Ti već danima mrsi tu predivnu crnu kosu, a koju si svih ovih dana uspješno skrivala od nas. Sada se princeza Sonsyreya konačno prestane izvlačiti i prizna: 'Istina je sve što si rekao starče. Alanđanin je već danima u Wananunhy, a tko bi se sakrio generalu Paski i njegovim ratnicima. Sjetite se prije nekoliko dana one iznenadne i neobične pješčane oluje. Nije ona bila slučajna, sve je to Paskino djelo. Jedino je tako mogao pretražiti sve vaše šatore i uvjeriti se da sam se kod vas sakrila, a da to vi niste ni primijetili. Ipak, na trenutak je postao neoprezan jer morao je biti siguran da sam to ja, a to je bilo dovoljno da ga uočim u oblaku pijeska…


Legenda o Alandiji

Pješčane dine Desertye

Desertya, davno prije propalo kraljevstvo Pustinjskog naroda koji je utočište pred terorom Hladnih vatri pronašao u negostoljubivim pustinjama Wananunhe, odjednom je ponovno postala uporište potomaka Hladnih vatri koje su Pustinjski narodi sada poznavali kao Nantyane. Događaji koji su ubrzo uslijedili, najavljivali su nove ratove među Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode. Te ratove davno prije spriječio je Savez Charyzmhy, mladih amazonskih ratnica koje su nekada živjele na toplim južnim morima u predivnim šumama palmi koje su rasle na otocima mistične zemlje Ryandolynhe, sa Ledenim narodom koji je živio oko ušća Divlje rijeke u močvarnim oblastima Papratye. No, sada je sklopljen novi savez između Nantyana i Sywolykyh naroda koji su živjeli iza velike zelene rijeke Mandraghonha i zlo koje je već jednom pobijeđeno, sada je ponovno dizalo glavu i prijetilo Okolnim narodima. Nantyany su oteli u Bitkama Suzha princezu toplih mora južnih i miris novih ratova brzo se i nezadrživo širio pješčanim dinama Desertye i kao ruža crvenim pijeskom Wananunhe. Oholost Nantyana bila je sve veća, a pojavom strašnih napadačkih odreda Sywolykyh naroda, Okolni narodi su ih nazvali Sivi Demoni, došlo je i do prvih otvorenih napada na granice Amazonskih naroda. Nastao je kaos, teror i užas i Pustinjski ratovi buknuli su cijelom Desertyom i sve se više približavali Wananuhy.

… U nepoznatoj oblasti Desertye, u opasnom i nesigurnom gradu Cardahlanu, kojeg su Pustinjski narodi izgradile na granici s Wananuhom kao prijestolnicu nekada moćnog Pustinskog kraljevstva, a koji su Hladne vatre pretvorile u sjecište lopova, mnogobrojnih pljačkaških družina, propalica i otpadnika svih Okolnih naroda. Nekad moćni kraljevski grad trpio je teror i užas i postajao sve nesigurniji i nepoželjniji grad Pustinjskog naroda. U prljavom lokalnom svratištu, u zadimljenom i mračnom kutu, sjedio je stranac neobrijanog lica. Brada je mogla biti stara nekoliko dana, a ogrtač kojim se ogrnuo izgledao je poput dronjka kojim su se ogrtale skitnice. No, svima nazočnim u svratištu bilo je jasno da taj stranac ne pripada ni jednom poznatom plemenu Pustinjskog naroda, stigao je noću, a Pustinjski ljudi nikada ne putuju noću. Njegov nezainteresirani pogled i bezvoljno ispijanje vina iz prljavog pehara, nikoga baš nisu ni previše uzbuđivali. Onda se stolu stranca približi starac kojeg su Pustinjski ljudi poznavali pod imenom Intosh. Nakon kraćeg proučavanja stranca iz daljine, on mu se sada približio bliže i njihovi pogledi se sretnu na trenutak. Iako je stranac samo na trenutak podigao pogled, bilo je to i više nego dovoljno da stari Intosh u njegovim očima zamijeti vatreni pogled i iskre koje su tinjale čekajući da se pretvore u vatru. Intosh je sada bio siguran, pa se napokon obrati strancu: 'Dozvoli mi stranče da ti pročitam sudbinu u dlanu.' Stranac ponovno podigne pogled, na trenutak se čak i nasmije starčevoj želji, a onda ponovno obori pogled i otpije gutljaj vina. Nakon toga progovori: 'Što bi to ti mogao vidjeti u mom dlanu, dobri starče. Vatru i dim, čelik i smrt, tugu i jad … užase koje prolazi ova zemlja. Nemam ti ja starče više sudbine, izgubio sam prijatelje i neprijatelje, a i voljenu ženu više ne mogu pronaći… Sjedni dobri starče i popij vino sa mnom, poklonit ću ti i zlatnik za tvoje društvo!' Stari Intosh sjedne na ponuđeno mjesto, nasmije se zagonetno i zagleda se u oči stranca te sigurnim i snažnim glasom, neobičnim za njegove godine, prozbori: 'Nisi ti stranče odavde. Nisi ti ono što bi želio da mi ostali vidimo. Ti ne pripadaš ovamo u ovo prokletstvo užasa i kaosa. U tvojim očima još uvijek plamti i gori vatra. Za neprijateljima nikada ne tuguj, a prijatelji ako su pravi lako će te pronaći. Hmm, a voljena žena, pa zbog nje si i došao ovamo. Nisi je izgubio, samo je tražiš na pogrešnim mjestima, moj Gospodaru zaboravljenih i davno izgubljenih.' Stranac sada munjevito podigne pogled i uhvati starog Intosha za ovratnik ogrtača te ga nimalo nježno privuče k sebi: 'Kako si me to nazvao, o čemu ti to buncaš starče? Ti kao da nešto znaš starče?!' Stari Intosh sada pak se glasno nasmije istodobno ustajući: 'naravno da znam sve o Tebi, pa čekam Te od samog Osvita vremena. Zar si mislio da će te ta brada i prljava odora skriti? Zar si zaboravio na 'one koji te vjerno slijede'? Pogledaj van stranče, pogledaj! Pogledajte i svi Vi van! Zar ne vidite, danima već dolaze! Dolaze! Konačno dolaze hladne kiše sa sjevera! Nošene su brzim i hladnim vjetrovima koji ih šibaju kroz dine pješčane. Kao ruža crven je pijesak Wananunhe kojeg stalno kovitla brzi vjetar Actyalan. Samo poradi Tebe on je zapuhao pješčanim dinama, samo zbog Tebe on je doveo kišu Shakazeye u zemlju žeđi. Čije mi to neobične pjesme čujemo noću kroz šum vjetra? Pjesme su to ratnika koji su se već jednom borili na bojnom polju Herofahla i tada zauvijek nestali, a sada su opet tu! Koga to oni traže pustinjama Desertye. Izgubljeni ratnici traže Tebe, a Ti tražiš Nju. Ti tražiš predivnu Wyxenu. Uspio si prevariti naivne Pustinjske ljude i pobjeći im u pješčanoj oluji te im se sakriti u pijesku. No, mene nisi prevario. Tražim te vrlo dugo i strašno sam umoran od te potrage. Sada kad sam Te pronašao odvest ću Te na mjestu gdje su Hladne vatre sakrile lijepu Wyxenu, a onda mogu na miru umrijeti. Kada Ti pronađeš Wyxenu, past će prve kiše Shakazeye, izgubljeni ratnici s bojnog polja Herofahla tada se više ničega neće plašiti. Čujem zveket oružja i topot tisuća konja koji nose ratnike najbolje što ikada zapamti ih ovio Strašno i Nezamislivo Vrijeme. Osjećam strah i tjeskobu koja je zavladala u srcima Hladnih vatri i konačno bit će to njihovi prvi porazi. Stari Intosh previše uzbuđen svojim otkrićem, iscrpljen izgubi svijest, a Alanđanin ga snažno uhvati. Svi pogledi sada se okrenu prema kutu, ispod prljavog i neuglednog ogrtača pojavi se blistavi oklop na kojem se jasno očitala zvijezda Hawalandha, ispod ogrtača pojavila se drška alandskog teškog dvosjeklog mača optočena zlatom i dragim kamenjem. Pustinjski ljudi u krčmi prepoznaju Ga. Bio je to On, Onaj kojeg su odavno čekali. Vani je odjednom pljusnula kiša, u ustima Pustinjski ljudi osjete vodu, ali ova je sada bila hladna i okrjepljujuća, gasila je njihovu žeđ. Vrata na krči otvore se uz tresak. U krčmu uleti nekoliko snažnih ratnika koji okruže Stranca i Intosha. Bili su to Krilati Unakasovi jahači, proslavljeni konjanici iz tajnovite šume Mynechyz. Neizmjerna radost ozari njihova lica, jer napokon su Ga pronašli, a Pustinjski ljudi nićice padnu na koljena. Zar je Intosheva dugo pričana legenda o 'Izgubljenim ratnicima' s bojnog polja Herofahl odjednom postala stvarna! Da, nad prokletom zemljom Wananunhom vjetar i kiša su se konačno dodirnuli, izmiješali su se i napokon se razumjeli…


Legenda o Alandiji

Hladne kiše Shakazeye

Upravo u tajnovitoj zemlji Wananunhy, zemlji koja je bila zauvijek prokleta. Zemlji čiji su stanovnici stalno osjećali vodu na usnama, ali i zauvijek bili žedni. U zemlji u kojoj su čak i neumoljivi Vitezovi vjetra izgubili svoje sjene, u zemlji duhova, pojavile su se strašne i opasne Hladne vatre. Bili su to ratnici koji nisu poznavali strah, ali nisu ni imali milosti za nikoga od Okolnih naroda. Nitko više nije znao odakle i kako su Hladne vatre dospjele u Wananunhu u sam Osvit vremena i nešto prije potonuća slavnih gradova. Srca Hladnih vatri bila su vatrena, ali ogrnuta tminom i hladnoćom noći, ispunjena terorom i užasom koji su već osjetili mnogi Okolni narodi pod Plavim plaštevima Zvijezda. Upravo Hladne vatre, ionako napaćenu i prokletu Wananunhu, pretvorili su u zemlju žeđi. Na bojnom polju Herofahla Hladne su vatre ukrale sjene Vitezovima vjetra i strašno se obračunale s Charyzmamha, predivnim vilama Amazonki. No, strašnu kletvu na Hladne vatre bacio je posljednji od 'onih koji su ostali' mudri starac Intosh. 'Ne dirajte nikada princezu djevojčicu s toplih mora južnih, jer zbog nje će doći u Wananunhu On, a s njim će doći opasni ratnici napadači, lutalice i osvajači, šutljivi i zagonetni, teško naoružani i oklopljeni, sve bolji od boljih stajat će pod njegovom zastavom i borit će se kao jedan riješeni da i izginu svi redom samo da Ga prate u silovitom jurišu, jer u njegovom je dahu strašna Athumazya, skriva ga još strašnija Anybeatha, a pod nogama njegova plemenita ždrijepca kreće se opasni ledeni vjetar Actyalan. Samo zbog njega u Wananuhu vjetrovi će donijeti kišu koja tu nije padala od Osvita vremena. Tada kad padnu prve kiše Shakazeye, bojno polje Herofahla ponovno će oživjeti, a svi Okolni narodi poslat će najbolje ratnike što imaju samo da se bore uz bok tih hrabrih Ledenih ratnika, samo da konačno vide tu tajnu tih najboljih i najhrabrijih ratnika koje je to Strašno i Nezamislivo vrijeme ikada zapamtilo. Tada će davno prije zaboravljen Savez predivnih vila Charyzmha i Ledenih ratnika biti još jači, a Hladne će vatre zabilježiti prve poraze.' Bilo je to upozorenje Hladnim vatrama na koje su se oni oglušili. Pojavili su se na toplim morima južnim i oteli princezu, no, ona je sada bila najljepša među najljepšim djevojkama iz tisuću amazonskih hramova Sunca. Bilo je to u toplim i vedrim ljetnim noćima, a Sychythe su tada zapamtile prve pjesme koje su pjevali strašni ratnici koji su konačno našli ono što su tražili od samog Praskozorja Vremena. Sada su ti strašni ratnici bili sve bliže toplim morima južnim, na kojima nisu viđeni od Osvita vremena. Kaos koji su izazvale Hladne vatre otmicom princeze s toplih mora južnih konačno ih je pokrenuo. Nezaustavljivo i u neviđenom broju, odjednom se pojavilo na tisuće strašnih i nezamislivih ratnih brodova koji su iz ledenih mora dojedrili na topla mora južna. U još većem broju iz šuma srebrenog bora izlazili su teško naoružani i oklopljeni ratnici koji su gradili svoje čudne i neshvatljive bojne složaje kakvi još do tog trenutka nisu bili viđeni. Stari je Intosh još jednom potvrdio Sychytama i svim Okolnim narodima: 'Svijet je star polovicu Vremena, pijesak Wananunhe crven je kao ruža koju će On pokloniti Njoj u toplim plavim Noćima, a sa sjevera konačno dolaze… Dolaze hladne kiše Shakazeye koje će samo zbog Njega konačno natopiti i zauvijek ugasiti žeđ Wananunhe.' …
… Izgledalo je da će malobrojni Alanđani napokon pokleknuti i popustiti pod sve žešćim navalama mnogobrojnih napadačkih odreda Sywolykyh Demona. No, tada je bljesnula neobična svijetlost, bolna za oči i zbunjujuća. Pojavi se trideset naoružanih ratnika, potpuno oklopljenih. Vitezovi vjetra odjednom prestanu osjećati umor, a jedan od tih oklopljenih, neobično visokih i snažnih ratnika obrati se Panđi: 'Ne bojte se Alanđani, mi smo vaše sjene s bojnog polja Herofahl, a On je još uvijek živ, samo, vi Ga tražite na potpuno krivom mjestu, a vaš put za Shonshon još ne postoji među Zvijezdama… Jednom će Vam Athumanunh napisati koga su to vidjeli Alanđani u najkritičnijim trenucima bitke u pustinjama Desertye, davno prije propalog kraljevstva, no, sutra će Vam Athumanunh još malo pisati o događajima iz Wananunhe – zemlji žeđi, o zbunjenom i preplašenom Pustinjskom narodu, o nepoznatim oblastima Desertye, o starom i mudrom Intoshu, o opasnom i negostoljubivom gradu Cardhalanhu i naravno o Njezinoj ljepoti koju ni najstrašniji krajobrazi bojnog polja Herofahl nisu mogli zasjeniti…


Grčka mitologija

Apolon i kralj Mida

Iako se kralj Mida nekako oslobodio svoje pretjerane čežnje za zlatom, njegova pomalo luda narav opetovano će ga dovesti u neprilike. Nakon što je Mida postao štovateljem Pana, boga pastira i divlje prirode, jednom prilikom stao je na stranu boga Pana i pri tomu uvrijedio boga Apolona. Kako je Pan rado svirao pučke napjeve na svojoj drvenoj svirali, a kako su ga mnogi i hvalili da mu je svirka lijepa i ugodna, Panu su hvale udarile u glavu. Tako se Pan stao na sve strane hvaliti da je on bolji glazbenik i od samog Apolona, boga glazbe. No, Panu ni to nije bilo dostatno, pa je pretjeravši izazvao Apolona na natjecanje u glazbi. Glavni sudac u tom natjecanju bio je Tmol, riječni bog. Tmol odjene sudačku odoru, stavi vijenac od hrastova lišća na glavu i stane slušati glazbu. Pan je zasvirao prvi i vesela melodija njegovih drvenih dvojnica očarala je sve slušatelje, ali tada Apolon uzme u ruke svoju liru i iz nje izmami tonove blaže od povjetarca, čiste i raskošne, poput šumnih valova oceana. Tmol nije nimalo oklijevao i pobjedu dodijeli Apolonu, no, nitko ne zna odakle se tu stvorio Mida i poradi čega se on uopće umiješao. Mida se tako suprotstavi Tmolovoj odluci: 'Meni se više sviđala Panova svirka.' Tmol se na trenutak zbuni, pa oštro prekori Midu: 'Ti kao da nisi baš dobro slušao!' Međutim, Mida nije popuštao, pa odvrati Tmolu: 'S mojim ušima je sve u redu.' Sada prekipi Apolonu: 'Ako ti uši služe na takav način, onda nisi zaslužio nositi ljudske uši na glavi.' To kaza i u tili čas na glavi Mide izrastu magareća uha, duga, siva i dlakava. Apolon se tada nasmije: 'Vidiš li sada Mida kakav si ti magarac?' Kralj Mida silno se stidio svojih ušiju i trudio ih se skrivati pred svima, znalački ih omatajući u turban. No, jednog dana njegov brijač otkrije strašnu tajnu. Brijač se ipak nije usudio nikome otkriti kraljevu nakaznost, ali nije ni mogao otkrivenu tajnu zadržati u sebi. Stoga brijač ode u polje iskopa rupu i u nju šapne tajnu, pa je brzo zakopa. No, tajna kao tajna, svaka želi izaći na svijetlo dana. Na mjestu gdje je brijač iskopao rupu i zatrpao tajnu niknula je trstika. Kad je vjetar prostrujio kroz stabljike trstike, one zašume kao da šapuću: 'Kralj Mida ima magareća uha.' Nakon kraćeg vremena svi su saznali za kraljevu nakaznost i potajno se smijali, a Mida je umirao od jada i sramote.
Na kraju da Vam Athumanunh otkrije zašto se Mida umiješao i osporio Tmolovu odluku. Naime, Mida je sebe smatrao umnim i razboritim čovjekom, međutim, on je bio tašt i ohol, a bogovi su to dobro znali, pa su ga i poradi toga kažnjavali. Upravo kralj Mida izumio je i napravio Panu drvenu dvojnu sviralu, pa je poradi svoje taštine proturječio Tmolovoj odluci, no, kazna ga je brzo sustigla.


Grčka mitologija

Zlatni dodir – dar bogova

Ponekad darovi bogova i nisu ono što nam se na prvi pogled čini da jesu. Jednu poučnu priču iz grčke mitologije, a u tom smislu, danas će Vam Athumanunh napisati. Naime, radi se o kralju Midi, čovjeku koji je za sebe držao da je mudar i razborit, no, nakon ove Athumanunhove priče to i baš neće tako izgledati. Midu je u tajne obrede boga Dioniza uputio pjesnik Orfej. Jednom su tako pred Midu doveli starog i pijanog satira, ukrašenog vijencima cvijeća, a pronicljivi Mida u njemu je odmah prepoznao Silena, jednoga od Dionizovih najbližih pratitelja. Tako je Mida častio jelom i pilom Silena deset dana i noći, a zauzvrat Silen mu je pričao mnoge neobične i tajnovite priče. Pričao mu je tako, o strahovitom vrtlogu pored kojeg ni jedan putnik ne može proći, a uz koji teku dvije rijeke brzice. Pokraj prve raste voćka čiji plodovi oduzimaju snagu i usmrte svakog tko bi ih pojeo, a pokraj druge brzice opet raste voćka čiji plodovi, ako ih se pojede, vraćaju u mladost sve ljude. Tako jedan griz starca vraća natrag u muževno doba, dva griza od starca načine mladića, tri griza vrate ga u dječačko doba, četiri griza pretvaraju ga u dijete, a pet zalogaja u dojenče, no, pojede li šesti zalogaj čovjek bi potpuno nestao s lica zemlje. Na kraju, Mida otprati Silena na obale rijeke Paktola, omiljenom boravištu Dionizovom. Dionizu je njegov pratitelj silno nedostajao, pa je iz zahvalnosti Midi što mu ga je natrag doveo ponudio da izabere bilo što. Mida se prisjetio Silenove priče o pomlađivanju, ali se sjetio i priče u kojoj su zlatni mravi nosili zlatna zrna, a kako su Midu dok je bio još dojenče, hranili mravi, on pomisli da mu je suđeno da bude vrlo bogat. Tako Mida umjesto vječne mladosti izabere bogatstvo. Mida od Dioniza zatraži da sve što dodirne postane zlato. Dioniz bez riječi ispuni želju kralju i nestane sa svojim pratiteljima. Mida je usput kad se vraćao otkinuo grančicu hrasta koja je odmah postala zlatna. Mida sav ushićen u ruku uzme kamen, on se pretvori u zlato, pa opet Mida rukom zagrabi zemlju, zemlja postane zlatna prašina. Ubere Mida klasje žita i ono se odmah pretvori u zlato, ubere Mida jabuku i ona postane zlatna baš poput onih u Herinim Hesperidinim vrtovima. Dodirne tako mida stupove svoje palače i oni postanu zlatni. Okupa se Mida i voda postane zlatna. Mida je bio silno ushićen i sretan, pa zapovijedi da mu priprave bogatu trpezu krcatu jelom i pilom. Mida sjedne i uzme komad mesa, ali kad njegovi zubi dodirnu meso, ono se pretvori u zlato. Mida uhvati pehar s vinom, on postane zlatan, Mida nagne vino, ali se ono pretvori u zlato. Zlato je sada uskraćivalo Midi i jelo i pilo, pa Midu uskoro stane mučiti silna glad i žeđ. Na kraju Midi se zlato za kojim je u početku žudio, sada pretvorilo u vrlo mrsku stvar. Mida je danima i noćima proklinjao Dioniza da ga oslobodi tog njegovog dara, sve dok se na kraju Dioniz ipak nije sažalio nad nesretnim Midom. Tako se Dioniz pojavi pred Midom i ovako ga savjetuje: 'Želiš li se osloboditi dara koji sam ti poklonio idi na izvor rijeke Paktola i u njemu se okupaj. Izvorska voda Paktola isprat će s tebe svu pohlepu zlata. Mida je poslušao savjet i konačno se riješio zlatnog prokletstva, a rijeka Paktola još i danas u svojim vodama nosi zlatne grumene, a njezine vode svjetlucaju zlatnim sjajem.


Athumanunhova egipatska mitologija

Sotis – plavetna Zvijezda božica

Plavetna, lijepa i sjajna Zvijezda Sotis (Sopdet) divna je kao što može biti samo božica. Dugo je Sotis imala glavni položaj na Nebu i tada joj su se svi divili poradi njezine ljepote. No, onda stigne doba kada se ona nije osjećala dobro i činilo se da joj se život polako gasi. Iz noći u noć padala je sve niže i dalje od svog visokog i gordog mjesta na Nebu, padala je sve bliže obzoru, a to je pak sigurno navještavalo njezinu skoru smrt. Malaksala Sotis pitala je nekada davno sve Zvijezde na Nebu i otkrila da se to svim Zvijezdama dešava. To je pogubna slabost koja vodi u potonuće slatkog sna. Tako je Sotis osjećala da joj snaga kopni svake noći sve više, pa na kraju nije više mogla sjati onako kako bi sama željela. Nekoć je bila najčarobnija, najblistavija kraljica na noćnom Nebu koje je Vrijeme ikada zapamtilo, a sada se osjećala poput onemoćale starice. Polako, ali sigurno gubila je svoj položaj u središtu Svijeta, a ljepota joj je sve više bljedila. Napokon joj se približio kraj i Sotis je gorko zaplakala, oči su joj postale crvene od stida zbog nadolazeće pomrčine. Postala je jako bolesna, obuzela ju je jaka i mučna tjeskoba, dok je čekala svoj konačan kraj, svoju nesretnu kob. Napokon ju je tamna crta zemlje i brjegova, koje se oduvijek plašila, potpuno zaklonila i progutala njezin sjaj. Stigla je Noć i Sotis više nije sjala na noćnom Nebu. Počivala je ona pod tamnom crtom zemlje i brjegova u ledenom balzamu smrti. Međutim, Sotis je bila nebeska kraljica koja je bila dobra i tijekom svoje vladavine nikada nije bila ohola niti je bila previše zahtjevna, pa su ljudi oplakivali njezinu smrt. Dolje, na priprostoj Zemlji, živjela su smrtna bića (ljudi) koja nisu ni približno bili tako blistavi, a svake noći oni su sa strahopoštovanjem gledali i divili se Sotis dok je bila u naponu snage. Neki od tih smrtnika čak su i vidjeli njezino rođenje na Nebu kad je ona bila crvena kao djetešce koje se rodi iz majčine utrobe ili kao što je moćno Sunce svakog jutra na izlasku. Tako je ta sjajna i lijepa besmrtnica (barem se tako ljudima doimala), neusporediva izgleda, prvi puta bacila svoje izvanredno prodorne i blještave zrake koso na Zemlju. Izgledalo je da će svojom plamenom ljepotom spržiti tlo. Njezina prva pojava bila je kratka, jer se odmah iza nje pokazalo moćno i veliko Sunce sa svojom neodoljivom pojavom – poput velikog i divljeg mladog bika koji riče i vlada Nebom i Zemljom. Ipak, Sunce se svake noći povlačilo u svoje počivalište, a plamena i nježna kraljica noćnog Neba, plavetna Sotis, oduševljavala je i očaravala iz noći u noć smrtnike i sve se više penjući postajala sve savršenija. Svake noći izlazila je sve više i više ispred Sunca… Kako je sada, kad je više nema, noćno Nebo pusto i sumorno! Nestanak te slavne ljepotice s Nebeskog svoda ljudima je pričinio nepodnošljiv gubitak. O, kako im je samo nedostajala ta bajna božica! Mnogi su i dalje lili i ronili gorke suze i grcali u plaču jer više nisu vidjeli ljepoticu koja ih je očarala i zanijela svojom božanskom ljepotom, svojim svjetlucavim očima, dražesnim smiješkom, tananim strukom i nježnim nožicama. O Sudbino prokleta, pa zar više nikada neće vidjeti njezin korak lak u nebeskim plesovima milijuna Zvijezda?! Shrvani bolom i gubitkom plavetne božice sjedili su smrtnici bezvoljno danima i noćima, a ljekovita krila Vremena, koja se polako sklapaju oko patnika u nevidljivim slojevima Sna, zaboravljivosti i novih zanimanja koja donosi Život, polako i sigurno su im počela ublažavati bol. Tako je Sotis oplakana, ali nikada zaboravljena, jer smrtnicima je samo nestala s vidika, ali nije zaboravljena. Njezina ljepota usjekla im se duboko u pamćenje i gotovo im nije trebalo zahtijevati od šarolike i prevrtljive Sudbine tražiti njezin povratak. Onda je prošlo sedamdeset dana i sve nade su nestale, tuga je postala tupa, a činjenice i stanje konačno su prihvaćene. Jedan pastir tog praskozorja krenuo je prema svojim stadima, Sunce te što nije izašlo, nezaustavljivo se približavala Zora. Pastir je pogledao na Nebo i vidio da je crta obzora crvena od vatre, Nebo je gorjelo sjajnom vatrom, a onda u toj svjetlucavoj vatri ugledao je nešto što ga prvo skameni, a onda silno razveseli. To je bila Ona, morala je biti Ona i mogla je biti samo Ona! Ni jedna druga Zvijezda nije imala takovu auru, takvu prodornu svijetlost. Pastir je stajao ukočen, a oči mu je pržila svježa Zvijezda, mokra od životne vode istodobno u vatrenom uskrsnuću. Onda je izašlo moćno Sunce i stalo se penjati iza Sotis polako brišući njezinu svjetlost. No, pastir je već trčao prema selu i vikao iz sveg glasa: 'Probudila se! Ona se probudila! Vratila se! Božica nam se vratila! Besmrtna je, rodila se i vratila iz zagrljaja Smrti!' Svi su čuli i nisu mogli vjerovati, a ni dočekati zalazak Sunca kako bi se uvjerili vlastitim očima. Bio je to mjesec srpanj, točnije 19. srpanj te davno prije zaboravljene godine, ali od tada pa svake godine smrtnici slave povratak Sotis koja im je donosila toliko željne i očekivane plodonosne poplavne vode Nila. Drevnim je Egipćanima tada počela Nova godina.


Japanska mitologija

Kako je Svijet jednom ostao bez Sunca

U japanskoj mitologiji bogatoj pričama Athumanunh je pronašao jednu priču koju će Vam sada napisati. Priča govori o vremenu kada je bog Izanagi izrodio djecu svoju: božicu Sunca prekrasnu Amaterasu, boga Mjeseca Tsuki-yomi i prgavog boga oluje Susanowo. Izanagi je bio toliko sretan i ponosan na svoju djecu da im je podijelio Svijet. Božica Amaterasu vladala je Svijetlim Nebeskim poljanama, Tsuki-yoma vladao je u tajnovitim i plavetnim dvorima Noći, a Susanowo je dobio neograničenu vlast nad Oceanima.. Međutim, dok su Amaterasu i Tsuki-yomi bili zadovoljni dobivenim, Susanowo je bio toliko nezadovoljan da je svoje nezadovoljstvo iskazivao pustošeći Nebom i Zemljom. Stalno je vikao da on ne želi vladati Oceanima, već da želi vladati Carstvom Tmine Yomi. No, to je bilo nemoguće jer je ta vlast pripala božici Izanami – božici smrti i raspadanja. Tako je nezadovoljan Susanowo lutao Nebom i Zemljom, ne mareći za Oceane, izazivao nevolju i pustoš. Srdito je čupao drveće, uništavao rižišta, ljudima rušio kuće. U svojoj srdžbi izazvao je i nevolju koja pak je pogodila i same bogove na Nebu. Na Nebesima je oderao konju koži i ubacio ga je u Svetu tkaonicu gdje je Amaterasu sa svojim sluškinjama marljivo radila tkajući tkanje koje je u Svijetu i Nebesima održavalo red i poredak. Amaterasu se toliko uplašila da je užasnuta pobjegla u svoju špilju iz koje nije više htjela izaći. Cijeli Svijet, Nebo i Zemlja zauvijek su se sunovratili u vječitu Tamu. Ništa više nije moglo rasti, pa je zavladao prvobitni Kaos. Kaos se nikako nije dopadao bogovima, a najmanje Izanagiu, ocu i vladaru bogova i ljudi. Zapovijedi on tako bogovima da odmah nagovore Amaterasu da se vrati svom poslu, a Sunanowo neka primjerno kazne. Bogovi tada zapovjede pijetlima da kukuriču bez prestanka. Polovica bogova zapalilo je baklje, a druga polovica svirala je u razne glazbene instrumente. Mlada božica imena Uzume skočila je na prevrnutu bačvu i počela plesati u ritmu glazbe. Ona je tijekom plesa izvodila razne grimase i figure, pa su ostali bogovi prasnuli u grohotan smijeh od kojeg su se i Nebesa tresla. Božica Amaterasu, privučena smijehom i svirkom odškrine vrata svoje špilje: 'Što se to događa?' Željela je ona znati. Njezin brat Tsuki-yomi joj odgovori: 'Slavimo! Pronašli smo božicu ljepšu i blistaviju čak i od tebe.' Amaterasu proviri kroz vrata i ugleda svoj lik u ogledalu koji je tu postavio sam Tsuki-yomi. Dok je tako u čudu promatrala svoju vlastitu raskošnu ljepotu i divila joj se, pri tomu misleći da je to stvarno ljepše i ljupkije biće od nje, Tsuki-yomi izvuče Amaterasu iz špilje i na ulaz u špilju razvuče konop ispleten od slame: 'Dalje od tog konopa nikada više ne smiješ ići!' Zapovjedi Tsuki-yomi sestri svojoj. Tako se Amaterasu zahvaljujući smijehu, svirki i vlastitoj ljepoti natrag vratila u Svijet. Od tada Sunce više nikada nije napustilo i iznevjerilo Svijet. Što pak se Susanowa tiče, njega je stigla zaslužena kazna. Snažni muški bogovi dohvatili su ga i ošišali mu bradu te odrezali sve nokte na rukama i nogama i zauvijek ga prognali sa Svijetlih Nebeskih poljana. No, ni ta strašna kazna nije opametila Susanowa, pa on još i danas na morima i oceanima izaziva i podiže strašne oluje koje izazivaju katastrofe i mnoge nedaće kojima Susanowo iskaljuje svoju osvetu i nezadovoljstvo.


Sumerska mitologija

Utnapištim daruje biljku vječne mladosti Gilgamešu

… 'Čim je Enlil namirisao miomirisni dim moje žrtve, on se razgnjevi: - zar se netko od tih bučnih smrtnika spasio? Trebali su svi do jednoga izginuti! Netko ih je sigurno upozorio. – Mudri Ea mu odgovori: - Potop je sudbina odviše okrutna da stigne cijelo čovječanstvo. Barem ovaj čovjek zaslužio je da se spasi. Ipak ja ga nisam upozorio. Čovjek je usnio san. – Enlilov gnjev tada se odjednom stiša. On me uzme za ruku i pored mene postavi moju ženu. Mi kleknusmo i dodirnusmo svoja čela, a Enlil tada kaza: - Sve dosad Utnapištim bijaše smrtan. Odsada će on i njegova žena biti poput bogova.' Sada Utnapištim strogo pogleda Gilgameša: 'E, pa Gilgamešu, kako ćeš ti privoljeti bogove da ti podare vječni život? Za početak moraš ostati budan šest dana i sedam noći.' No, čim je Utnapištim to dorekao, Gilgameša istodobno svlada slatki san, te on spavaše šest dana i sedam noći. Utnapištimova žena svakog je jutra pokraj Gilgameša polagala svježe ispečen kruh. Napokon Utnapištim probudi Gilgameša koji nije želio povjerovati da je spavao tako dugo, no, Utnapištim mu pokaže na kruh: 'Pogledaj kruh pored sebe! Samo je današnji svježe pečen, a ostali su se već dobrano posušili i ustajali.' Gilgameš se sada rastuži: 'Zar doista nema ničega što bih mogao učiniti da postanem besmrtan. Smrt mi se prikrada čak i u snu.' Utnapištim ipak utješi Gilgameša: 'Nisi uzalud prevalio toliki put. Na obalama mora gorčine raste biljka trnovita koja će ti ako je pojedeš vratiti mladost.' Tako Gilgameš ubere biljku koju prozva 'Starac iznova pomlađen' i ponese je sa sobom u grad Uruk u namjeri da je prvo iskuša na starcima grada Uruka, a potom na sebi. No, kada se zaustavio pored jezera da se umije i opere, zmija mu se prikrade i pojede mu biljku. Eto, tako od toga trenutka zmije svake godine presvlače svoju kožu i opetovano postaju mlade, a čovjek, koji je jednom izgubio biljku vječne mladosti više je nikada nije pronašao.


Sumerska mitologija

Utnapištim i njegova tajna vječitog života (nastavak)

Putovao je tako Gilgameš preko gora i dolina, dok napokon nije ugledao dva gorska vrha Mašua, dva vrha Blizanca, dva Čuvara Sunca na izlasku i zalasku. Na vratima Mašua stajahu strašni Štipavci (polu ljudi polu zmajevi koji mogu čovjeka usmrtiti jednim jedinim pogledom – po Athumanunhu) No, tri četvrtine Gilgameševe naravi bijaše božanska. 'Što tebe dovodi do ovoga mjesta zabranjenog?' Željeli su znati strašni Štipavci. 'Tražim svog oca Utnapištima i želim mu postaviti pitanja o Životu i Smrti.' Odgovori Gilgameš. 'To je put najtamnije tame, zar te nije strah Gilgamešu?' Željeli su znati Štipavci. 'dakako da se bojim, ali svejedno mi je i želim ući.' Odgovori im Gilgameš, a Štipavci mu na to otvore vrata. Gilgameš uđe u tamu najtamniju. Tama ispuni njegova usta i oči njegove. Gilgameš posegne rukom da uhvati gustu tamu, ali mu ona kroz prste iscuri. Nastavi tako Gilgameš hodati sve dok vani nije granulo Sunce, pa za obzor natrag zašlo. Napokon Gilgameš izađe iz Tame u Svijetlo, u Vrt Sunca. Tu, uz obalu mora gorčine Gilgameš sretne Siduri – božicu mudrosti. Siduri primijeti Gilgamešev umor, pa mu to ovako kaza: 'Klonuo si, srce ti je očajem ispunjeno. Nikada nećeš naći život vječni.' Premda umoran i iscrpljen Gilgameš ustraje da će govoriti s Utnapištimom. 'Nikada ni jedan smrtnik neće proći more gorčine.' Upozori ga Siduri. 'Jedino Šamaš, bog Sunca, može preko tog mora prijeći. Okani se toga. Vrati se kući, jedi, pij i uživaj, veseli se. Čovjeku je suđeno umrijeti, ali život mu je ispunjen slastima i nasladama.' Opetovano će Siduri. 'Kakva slast života kada je Enkidu mrtav meni ostaje?!' Siduri napokon odustane i uputi Gilgameša: 'Kad je tako neka ti je onda. Idi i potraži u šumi onoj Uršanabija, prijevoznika preko mora gorčine, ali zapamti vode mora gorčine nikako ne dotiči.' Tako napokon Gilgameš stigne do kuće Utnapištima. 'Ja sam Gilgameš, gospodar Uruka. Stigoh ja izdaleka, kroz mračnu prazninu i preko mora gorčine, da te upitam zašto ljudi umiru. Enkidu, moj prijatelj je mrtav, a i mene obuzima strah od smrti. Zar i ja moram poći za prijateljem u kuću Praha? Ti si nekoć čovjek bio baš poput mene, pa ispričaj mi svoju tajnu i priču praoče moj.' Zatraži Gilgameš od Utnapištima. 'Sve što nikne i uvene. Smrt po mudraca, kralja i luđaka jednako dolazi. Vretence živi u slavu Sunca i začas ga nestane. Čovjek raste poput trstike u vodi i pada posječen. Smrt je poput sna, sve živo jednom pohodi. Bogovi odmjeravaju dane Života i dane Smrti, ali ti poslušaj priču moju. Nekoć davno prije ja sam živio u gradu Šurrupaku, na predivnim obalama Eufrata i bio vjeran sluga mudrog boga Ea. Grad je ostario, a i bogovi su s njim ostarjeli – Veliki Anuu i sva djeca Njegova: Enlil, Ea, Ninurta, Ennugi, Ištar i ostali. Tada je Ištar zametnula kavgu među ljudima: ratove i nemire. Bogovi ne mogahu spavati od silne buke i graje koju ljudi dizahu. Napokon Enlil ljutito predloži ostalim bogovima da potope sve ljude kako bi se oni mogli pošteno odmoriti. Svi ostali bogovi se složiše. Čak ni Ea nije smio upozoriti ljude, pa on došapne tajnu vjetru koji je prenese u trstici šaptom meni u san. Vjetar mi je danima šaputao da srušim kuću svoju i sagradim veliku lađu natkrivenu. U tu lađu ja sam ukrcao sjeme svih živih stvorova što sam ih poznavao, uzeh mužjaka i ženku svakog živog stvora kojeg sam poznao, povedoh ženu i djecu svoju u lađu. Šest dana i šest noći bjesnilo je nevrijeme, a onda se sedmoga dana nevrijeme stiša. Pogledah oko sebe i vidjeh samo vodu beskrajnu, zaplakah, ali samo dodah vodu vodi beskrajnoj. Lađa se moja napokon nasuka na planini Nisir, a ja htjedoh provjeriti opada li voda. Prvo oslobodih goluba, pa lastavicu i na kraju gavrana. Lastavica i golub iscrpljeni se vratiše natrag na lađu, a gavran se nije vratio – našao je negdje odmorište, pa ja sav radostan prinesoh žrtvu bogovima.' … Uh, ova se priča otegnula, Athumanunh nikako da je završi, a spustila se i noć plavetna. Kako Athumanunhu noć ima čarobnu moć, on će se prepustiti plavetnim noćnim snovima, a Vama priču ipak završiti sutra.


Sumerska mitologija

Gilgameš – gospodar Uruka

Gilgamešu gospodaru grada Uruka, miljeniku bogova, davno prije bogovi namijeniše da kraljuje nad ljudima. Narav Gilgamešova u dvije trećine bila je božanska, ljepota besprijekorna, hrabrost bez mane, mudrost bez premca. Bijaše Gilgameš mlad i ponosan ratnik kakvog je rijetko bilo u to doba. Preplovi Gilgameš ocean sve do ruba obzora: poduzme on mnoga putovanja u potragama za tajnama Svijeta, a sve u cilju da sazna Istinu o Vremenu prije Velikog potopa. Sagradi Gilgameš tvrdi grad Uruk, a priča o tom gradu ostala je zauvijek uklesana u ploče od kamena. Velika bijaše slava Gilgamešova, a bila je tolika da mu ni jedan smrtnik nije bio ravan, ali niti mu jedna žena odoljeti nije mogla. (Dakako ovdje će Athumanunh i predivne ljepokose božice svrstati među žene, jer na kraju i njihova ljepota o tom je jasno govorila, a Athumanunh je uvijek imao poštovanja prema svim bićima ljepšeg i nježnijeg spola. Ah, taj Athumanunh, opet on) Upravo to što Athumanunh piše dogodilo se i u pričama o Gilgamešu. Predivna božica Aruru – božica stvaranja, odluči Gilgamešu stvoriti prijatelja. (Svakom čovjeku prijatelj je itekako potreban, jer to je u ljudskoj prirodi i po tome čovjek se razlikuje od životinja – po Athumanunhu) Stvori tako Aruru, Enkidua – ratnika silnog, dijete tišine. Bijaše tijelo Enkidua, prijatelja vjernog Gilgamešova, prekriveno gustom dlakom i nikakva znanja o ljudima Enkidu imao nije. No, tada, žena iz hrama božice Ištar – božice ljubavi, ukroti divlju narav Enkiduovu, stvora rođenog u gorama poput Zvijezde padalice. Ta žena u srcu Enkiduovu potakne razmišljanje o ljudima. Uvede ga ona u Uruk ne bi li on izazvao na dvoboj moćnog Gilgameša. 'Ja sam najjači' vikne Enkidu iz svega glasa. U tili trenutak dograbi ga Gilgameš i oni se stanu hrvati poput dva snažna i mlada bika. Na kraju Gilgameš nadjača Enkidua, ali se to hrvanje i sukob prometnu u neraskidivo prijateljstvo. Bilo je to prijateljstvo jače čak i od najjače ljubavi između muškarca i žene. Tako Enkidu postane nerazdvojni pratitelj Gilgamešov po njegovim lutanjima po Svijetu. No božica Ištar stane čeznuti za Gilgamešom. 'Budi mi mužem!' zatraži tako jednom Ištar bajna od Gilgameša i doda: 'ja ću ti Svijet pred noge položiti. No, junak Gilgameš to glatko odbije: 'Kojemu si ti ljubavniku ikada vjerna bila?!' Istog trenutka silna ljubavna čežnja Ištar prometne se u neopisivu mržnju. Pođe tako Ištar svome ocu Anuu pravednom i majci Antum. 'Gilgameš me ponizio i odbacio. Stvori mi oče bika Nebeskog da uništi Gilgameša. Ako me odbiješ, oče moj, ja ću razbiti vrata Pakla i pustiti mrtve da jedu sa živima!' (Ucjenjivati vlastitog oca nije lijepo, bez obzira bio to čovjek, ili bog – po Athumanunhu) Veliki pravednik Anuu upozori svoju nepromišljenu kćer Ištar: 'Ako stvorim bika Nebeskog zavladat će sedmogodišnja suša.' No, Ištar je ostajala pri svom: 'Stvori bika Nebeskog!' Ištar povede bika Nebeskog u Uruk. Kad su se Ištar i bik Nebeski spustili pokraj rijeke, bik dahnu tako snažno da se stvori veliki ponor u koji upadne stotinu mladića iz grada Uruka. Bik dahne drugi put, a u bezdanu završi još stotinu mladića, pa treći put još stotinu mladića sunovrati se u ponor. Tada se pojave Enkidu i Gilgameš. Enkidu se baci na bika i uhvati ga za rogove. Bik mu bijesno puhne pjenu u lice. 'Udari brate Gilgamešu bika mačem!' Zatraži pomoć Enkidu. Gilgameš snažno zarine mač u vrat bika Nebeskog i usmrti ga. Srce bika nebeskog Gilgameš preda bogu Šamašu – bogu Sunca. Ištar prokle Enkidua i Gilgameša. Sabere sve žene, svoje sljedbenice i službenice te im zapovijedi neka oplaču bika Nebeskog. Slijedećeg dana Enkidu tužan ispriča Gilgamešu svoj san. 'Brate moj, usnio sam san. Vidjeh bogove kako sjede i vijećaju. Anuu i Šamiš bijahu ondje uz Enlila – boga Zemlje i Zraka i Ea – boga voda nepreglednih. Anuu kaza da jedan od nas dvojice životom mora platiti za smrt bika Nebeskog. Anuu, Enlil i Ea zahtijevahu da ja položim život svoj. Šamiš me pokušao spasiti, ali ostao je sam protiv trojice. Tako ja moram umrijeti, brate moj.' Nakon toga Enkidu se jako i teško razboli. Gilgameš se nije odvajao od bolesnog prijatelja, a onda jednog jutra Enkidu ispriča Gilgamešu novi san koji je usnio. 'Smrt mi je moja u san došla. Crna ptica Smrti u svoje me kandže ugrabila i odnijela u kuću Praha, u palaču Erkale – božice Tame.' To kaza Enkidu i umre. Gilgameš je danima plakao za prijateljem i tumarao Svijetom neprestano ponavljajući pitanje: 'Zašto svi mi ljudi umrijeti moramo, a bogovi žive vječito? Zašto mi ljudi dolazimo i odlazimo u jednom jedinom dahu?' Uputi se tako Gilgameš s tim pitanjem svom praocu Utnapištimu. Utnapištim bijaše čovjek kojeg su bogovi spasili od Velikog potopa i podarili mu život vječni. Nastavak priče Athumanunh Vam napiše sutra.


Legenda o Alandiji

Noć koja je po Njoj ime dobila

Poput iznenadnog praska razlila se jutarnja svjetlost nad proplankom šume Mynechyz koji su Alanđani nazivali Wolsha. Sonsyreyi promrzloj i iscrpljenoj od cjelonoćnog hoda, Wolsha je izgledala kao mjesto gdje je Vrijeme uhvaćeno i stoji. Jutro se budilo uz posljednje sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples. Sonsyrey nije mogla odrediti da li je dan tek započeo, ili se ponovno spušta noć, jer Wolsha je bilo tajnovito i misteriozno mjesto, kazivali bi i stalno ponavljali tako u legendama o Dječaku i Vjetru simpatični starci Sychythe, mjesto gdje se gasio dan, a vjetrovi su plamtjeli i stenjali svu noć. Sonsyrey je sada znala da je samo na korak od Kawamadhe, vrata Vjetra, mjesta gdje se Alanđanin igra s opasnim ledenim polarnim vjetrom Actyalanom koji ga ljubomorno čuva. Udisala je tako Sonsyreya jutarnje mirise Sylenca koji su odisali svježinom srebrenog alandskog bora. Doista, sada je Sonsyreya vjerovala Panđinim riječima koje je on znao toliko puta, kroz oblak dima iz njegove lule, hvaliti i veličati: …'nigdje ne rastu i ne mirišu ljepše i tajnovitije šume srebrenog bora kao u dolinama Sylenca.' Sonsyreyine umorne i snene plave oči sada su poprimile svu ljepotu, suze iz njezinih očiju izgledale su kao biseri, a srce joj stane jače udarati. Usred nepreglednog carstva hladnoće, snijega, leda i magle, na samim Vratima vjetra strašnog i olujnog, stajala je najljepša Palmina leptirica. Slomljenih krhkih krila, najljepših nebesko plavih uplakanih očiju, najgušće i najduže crne kose koje je ikada vidjelo to strašno i tajnovito Vrijeme. Sve okolo Nje bila je Vrišteća tišina i misteriozna polarna Svijetlost, a Ona je osjećala da je snaga izdaje i napušta, pa skupi svoje posljednje snage i tiho, a u Vrištećoj tišini to je izgledalo kao prekrasan šum valova južnih mora, napokon progovori: 'Dozvoli mi Alanđanine da otopim taj led oko tvojih usana. Uzaludno me pokušavaš uvjeriti da je naša ljubav nestala s prvim jutarnjim svijetlima Sylenca. Zar sam ja sama uzaludno danima lutala ovim prostranstvima? Osjećam da mi je korak lagan i da doista ne ostavljam tragove u snijegu, osjećam snagu Tvoje ljubavi i moje srce udara poput bubnjeva, osjećam snagu uragana koji si Ti izazvao. Tvoji srebreni borovi više Te ne skrivaju od mojih pogleda i ja vidim Tvoje lice u njihovim krošnjama, a sva ova tišina koja me okružuje i pokušava me uplašiti zapravo je siguran znak da si i Ti tu negdje. Zašto se skrivaš Alanđanine, zar Ti moje lice više nije srcu drago i oku ugodno? Zašto si mi onda dolazio u snove poput Sunca koje se pojavi u ovo Vrijeme snjegova. Tvoj pogled rasipao je ovu tamu u prekrasan dan, a čula sam i Tvoje korake od kojih mi je srce stalo jače udarati …' Sonsyrey iscrpljena konačno izgubi svijest. Kad je otvorila oči Sonsyrej spozna da je pozorno položena u veliki, topao i mekan krevet, a u najdaljem kutu prostrane sobe primijeti nemirnu igru vatrenih jezika koji su širili toplinu iz velikog kamina. Ona ustane i ugleda na stolici pored kreveta dugu plavu alandsku zimsku haljinu koja je bila izvezena zlatnim koncima i opšivena toplim krznima. Brzo je obuče i primakne se prozoru, gdje joj se pogled sudari s Unakasovim, do danas nikada uhvatljivim pogledom. Tajnoviti osmjeh Unakasov ohrabri je i ona razgrne zastore. Ratnici Unakasove pukovnije nazvani Krilati jahači upravo su se spremali na svoju redovitu ophodnju kroz misterioznu šumu Mynechyz, jer nikada ti najelitniji čuvari Zimskog bedema ništa ne bi prepustili slučaju kada je iza Zimskog bedema On, a danas su za to imali još jedan razlog više. Uz Njega sada je i Ona, svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg, Ona koja rukama svojim može dodirnuti njihovu sjajnu Zvijezdu Hawalandha… Sonsyreyin pogled odluta prema najvišoj kuli Asgrada, a tamo joj pogled zastane na snažnom ratniku. Bio je to Paska koji je izdavao zadnje naputke svojim tajnovitim i nepredvidivim ratnicima koje su Alanđani zvali Šumske patrole. Bilo joj je potpuno jasno da su svi oni ovdje upravo zbog Njega i Nje i da će noćas Zimski bedem biti stotinu puta jače čuvan i branjen nego što je uopće bilo i potrebito, jer koja bi se to uopće vojska tog strašnog i nezamislivog vremena mogla probiti do njega? No, znala je ona itekako dobro da Alanđani nikada ništa ne prepuštaju slučaju, a ta njihova tajnovitost i opreznost sve joj se više i počela dopadati. Onda začuje grohotan smijeh koji je dopirao iz dvorane. Sonsyrey otvori vrata i pogled joj se zaustavi na dva snažna stražara koji su mirno i u pozornom stavu čuvali ulaz u njezinu sobu. Munjevito i nevjerojatnom lakoćom Alanđani je pozdrave teškim stražarskim helebardama uz glasno izgovoreno njezino ime na alandskom: 'Handrha!' Nježno i uz puno amazonske gracioznosti Sonsyrey im se nakloni i nagradi ih svojim predivnim osmjehom, a potom potrči lagano prema vratima Velike dvorane Minetonka palače. U dvorani ona primijeti svoje kneginje, koje su bile odjevene u alandske duge zimske haljine crvenih boja, u društvu Vitezova vjetra, a svi su pozorno slušali priče koje je pričao najstariji među njima uz nezaobilazan dim iz njegove lule koji za čudo nikome nikada nije smetao. Na povišenom postolju na kojem se nalazio alandski stolac izrađen od najljepših stabala srebrenog bora sjedio je On, a iza njega stajao je najjači među njima Zumah. Sonsyrey otvori tiho vrata, ali to ne promakne Vitezovima vjetra koji odmah munjevito okrenu glave u smjeru vratiju kao da je iznenada odatle došla opasnost po Njega. Amazonke Dyadonke ustanu i naklone se najljepšoj među njima, a Vitezovi vjetra istodobno pozdrave alandskim davno prije zaboravljenim pozdravom (stisnuta desna šaka položena na lijevu stranu prsnih oklopa) Ustane i On i pruži ruku prema Sonsyreyi te joj pokaže mjesto uz sebe: 'Wen dorha naton shi Shangrha!' (Ova noć po Tebi je ime dobila) Sonsyrey se osmjehne i odgovori na čistim alandskim što pomalo ostavi zbunjene Vitezove vjetra: 'Il mil nie Alandhos, wienehl Akhty!' (Nikada je zaboraviti neću Alanđanine, miljeniče vjetra.)


Legenda o Alandiji

Vrišteća tišina Sylenca (isječak)

Tamo negdje daleko na Sjeveru, u carstvu strašne Athumazye i ledene Anybeathe, iza zastora noći, pod svijetlom milijun Zvijezda koje su okitile plave plašteve noći pod čijim okriljem su mirno spavali, ponovno uzdignuti nekada moćni i slavni gradovi, spavao je i Asgrad. Gusta tama prekrila je kule i bedeme tajnovitog Zimskog bedema. Dok je sa ove strane poznatog Svijeta gorjelo stotinu taborskih vatri, na drugoj strani prostirao se, u nepreglednim hladnim prostranstvima, tajnovit i opasan Izgubljeni svijet Sylenca u kojem su putove jedino Alanđani mogli pronaći i slijediti ih. U toploj dvorani velike alandske palače Asgrada koju Alanđani nazvaše Minetonka u pratnji svojih najodanijih kneginja Sandrhe, Dayanhe, Woanhe, Anysyhe, Felicyhe i Lorethe, okružena Njegovim najodanijim Vitezovima vjetra Panđom, Zumahom, Amaksosom, Paskom, Yakwiem i Peksom sjedila je u velikoj alandskoj stolici na uzvišenom postolju Ona. Djevojka ugodna oku, guste crne kose pozorno i dugo češljane, koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena vezana trakom na čelu. Njezine bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su blagu nervozu. Svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile svjetlošću milijuna Zvijezdi, sada su bile zamućene suzama. Doista, djevojka je zasigurno tim strašnim i nepredvidivim ratnicima napadačima, najboljim i najstrašnijim ratnicima koje je to čudnovato i nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, morala izgledati, a zapravo i izgledala je baš poput prave kraljice, u toj mekanoj baršunastoj haljini koju je opasao pojas istkan od srebrenih niti. Takvu ljupkost živoga bića Vitezovi vjetra još nikada nisu sreli u svojim dugim i strašnim lutanjima tog strašnoga i nezamislivoga Vremena. Noćas je Ona spavala u toplim odajama palače Asgrada, pa su alandski čuvari Zimskog bedema vidjeli mističnu svijetlost daleko na obzorima Sylenca, te iako je temperatura bila daleko ispod hladne, Njezina blizina i nazočnost kao da ih je grijala. Vitezovi vjetra i Amazonke Dyadonkhe koje su je dopratile do ovih ledenih prostranstava, na ovaj rub Poznatog svijeta, jasno su mogli čuti vrišteću tišinu koja je dolazila iz smjera mistične svijetlosti Sylenca. Sonsyreya pak je više puta tijekom te misteriozne svijetle noći utonula u san bez sna. Bio je to san u kojem je Sonsyreya kao kroz polusan vidjela vrata Izgubljenog svijeta Sylenca iza kojih se sakrio od njezinog pogleda On. Osjećala je Sonsyreya svu snagu ledenog vjetra s kojim se On oduvijek igrao u tim strašnim i zauvijek ledom okovanim prostranstvima. Napokon je sada shvatila da joj baš taj ledeni vjetar ledom okiva srce i na njezinim toplim azurnim morima i da je to njezin vječiti grijeh. Upravo Ona je gradila kule od Vjetra, a pri tomu zaboravila da je On miljenik Vjetrova i to onih najstrašnijih, ledenih vjetrova Sylenca, miljenik vjetra Actyalana koji je samo za Njega dolazio i na topla mora južna i u bezživotne pustinje Wananunhe. Upravo je taj vjetar kovitlao i nosio crveni pijesak strašne zemlje Desertye, a jedino je to za Njega i činio. Opet mu je i jučer pomogao kada je pred Asgrad donio strašne Bijele snjegove koji su počeli padati i skrivati sve Njegove tragove. Tako se sada rasula tuga iz tih prekrasnih nebesko plavih očiju po velikoj dvorani Minetonke, a onda Ona odjednom progovori: 'Nitko od Vas neće krenuti kroz ovu maglu! Ja idem sama! Iako nikada neću znati sve odgovore, ovo je zadnji put da mi tako nestane. Nikada više neće iskoristiti moj treptaj oka i izgubiti mi se usred poljupca kao što je to napravio prije dva dana. Ne znam kako, ali ovaj put čujem njegovo disanje u šaputanju Actyalanovom koji se trudi biti tih, ali to mu neće poći za rukom. Ovaj put mi je dosta da samo ja brojim poraze u svijetlosti koja sve više trne u ovim prostranstvima. Ja znam da je naša ljubav Sudbina ovog Svijeta i više ne želim lagati ni Vama, a ni sebi da smo samo prijatelji. Dovoljan je samo jedan dan i jedna noć, pa da led zauvijek okuje Poznati i Izgubljeni Svijet, pa iako je On jedan od najboljih i svoje namjere uvijek dobro sakrije, više me neće prevariti ni On, a niti Actyalan, a niti ovi Bijeli snjegovi. Noćas ću ja otvoriti vrata Izgubljenog svijeta i obojiti nebo Sylenca tirkiznim bojama. Znam da taj dječak sanjari o prostranstvima ledenim u kojima nestaju moji tragovi, ali noćas ću ja u Njemu probuditi čovjeka i pokloniti mu san Čarobnih vrtova Dyadonhe i šum toplih mora južnih.' Svi nazočni u velikoj dvorani Minetonke ostali su nijemi. Na licima Vitezova vjetra ipak se moglo primijetiti zadovoljstvo koje je Panđa na kraju i glasno izgovorio: 'Ti si Ona Svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg. Ti si Ona koja rukom Zvijezde dodirne i one tada sinu jače i svjetlom obasjaju naša vjetrovita prostranstva Sylenca. Ti si Handra iz Osvita vremena našega, Ti si Zaštitnica naša i mi Ti nikada prestat odani biti nećemo, ali moraš nas razumjeti. On je snaga i moć naša, On je sjajna Zvijezda Hawalandha i dok god je tako mi ćemo biti tu i nikada nećemo napustiti Zimski bedem kada je On iza njega, pa makar svi izginuli do posljednjeg. No, sada kad si Ti tu i kada Tvoja ljubav ponovno pali plamen ljubavi u Njegovom srcu, svijetlost Sylenca ponovno se vidi u ovim dugim noćima i Hladne vatre konačno će doživjeti svoj poraz. Dok Tvoja ljubav hrani snagu Njegovu, Njegova moć prelazi na naše oklope i oružje i Zlo nam više ništa ne može. Shanunh Vondorha Shaenhutha hawa reya mil nah Yunha!' Nakon ovoga svi Vitezovi vjetra izvuku svoje teške dvosjekle mačeve, te ih okrenu oštricama nadolje prema Sonsyreyi. Alandski stražari zauzmu pozorniji stav i obore glave, a nakon toga začuje se jednoglasno: 'Omythreya alanchet Aknahtanunh!' Čitavim Asgradom stanu odzvanjati pjesme u dubokim tonovima, a daleko nad prostranstvima Sylenca ponovno se pojavi mistična svijetlost koju su ovaj put jasno vidjele i Amazonke Dyadonkhe, te predivne djevojke ratnice leptirice koje su usprkos hladnoći, koja im je ledila njihova topla i nježna srca, stigle tako daleko, pa iako na početku i nisu baš dobro razumjele što to ovi najstrašniji i najopasniji ratnici rade na ovom rubu poznatog Svijeta, sada im je postalo mnogo jasnije, a mistična svijetlost Sylenca odjednom im je zažarila obraze i ugrijala srca i konačno su mogle čuti tu nevjerojatnu vrišteću tišinu Sylenca.


Slovenska mitologija

Varalica Kurent i div Kranjec

Kako se s Athumanunhovog 'brda na kojem plaču ptice' vidi predivan pogled na krajobraz susjedne mu Slovenije, red je da Athumanunh onda i napiše jednu priču iz slovenske mitologije. U davno doba kada su ljudi živjeli u zemaljskom raju, a radili su samo poradi zadovoljstva, jer imali su sve što im je bilo potrebito za život. No, ljudska neobazrivost i zloća ponekad znaju preći sve mjere i granice, a to onda silno naljuti bogove koji ljude načiniše sebi nalik (bogovi tada vide kroz ljudsku zloću i svoju slabost – po Athumanunhu), dakle, naljuti to bogove, pa oni pošalju potop u prekrasnu dolinu u kojoj žive ljudi. Svi ljudi su se utopili osim jednoga, njegovo ime je bilo Kranjec, div kojeg je bog varalica Kurent postavio na jedno brdo da stražari. No, voda je potopila i brdo na kojem je stražario Kranjec, pa je on bio prisiljen bježati u sve više planine, a voda ga je neumoljivo pratila i prijetila mu utapanjem. Na kraju jedino što je ostalo Kranjecu, a bio je on ljudina neopisive snage, bilo je da se uhvati za trs vinove loze koja je opet bila putni štap Kurenta – boga varalice. Premda je Kurent znao iznenaditi ljude i bogove svakojakim psinama, vragolijama i smicalicama, Athumanunh će ipak zapisati da je zapravo Kurent blage ćudi i tako je on na kraju ipak pomogao Kranjecu. Devet dugih godina visio je tako Kranjec na vinovoj lozi Kurentovoj i preživio zahvaljujući grožđu i soku njegovom kojeg će Athumanunh nazvati i vinom. Nakon devet godina potop se povukao, a Kranjec tada zahvali Kurentu na pomoći. No, Kurent mu objasni da ne treba njemu zahvaljivati već vinovoj lozi. Kurent zatraži od Kranjeca slijedeće: 'Prisegni da ćeš vinovu lozu uvijek hvaliti i paziti, cijenit ćeš njezin sok više no koje drugo jelo ili pilo!' (Kada ljudi zaborave na Kranjecovu prisegu Kurentu, pa vino stanu u sebe ulijevati bez razloga i potrebe oni se tada napiju i postanu 'blesavi' te ne znaju što rade – po Athumanunhu. Još će tu Athumanunh napisati da 'guske ne bi trebalo hraniti sijenom, a niti bi 'blesavi' ljudi koji ne znaju svoju granicu ikada smjeli piti vino') No, Kranjec je brzo zaboravio prisegu danu Kurentu, pa se jednom prilikom napio vina. Počeo se svađati s Kurentom oko toga tko od njih dvojice može preskočiti more. Dakako pobijedio je Kranjec koji je bio i viši i jači od Kurenta. Drugom prilikom opet se Kranjec napije i zapodjene novu prepirku o tome tko će jače udariti nogom o zemlju. Kurent udari nogom, zemlja se rascjepi i ukaza se velika šupljina. Kad pak je udario Kranjec zemlja se prelomi do samog dna na kojem počne teći čisto zlato poput rijeke. Prepirka se dogodi i treći put oko toga tko će odapeti strijelu najdalje. Kurent prvi odapne, a strijela je letjela punih osam dana prije nego je pala. Tada odapne strijelu Kranjec, a strijela je letjela punih devet dana. Pri padu strijela pogodi pijetla koji je čuvao hranu glavnog boga. Kranjec nije znao čija je to hrana, ali varalica Kurent itekako je znao, pa predloži da se malo pogoste. Sjednu oni tako i stanu blagovati, a Kurent je stalno dolijevao Kranjcu vina u veliki rog (pehar). Na kraju Kranjec potpuno opit zaspe za božanskom trpezom, a lukavi Kurent se potajno udalji. Kad se bog vratio i za svojom trpezom ugledao pijanog Kranjeca koji mu je još uz sve to i hranu izjeo, silno se ražesti bog. Udari on Kranjeca svom snagom tako da je ovaj odletio preko svih planina. Ležao je tako Kranjec mnoge godine sav strven i izranjavan prije nego se otrijeznio. Kad je na kraju ipak došao k sebi više nije mogao mora preskakati, niti u zemlju nogama udarati, a niti se na Nebesa penjati. Vino koje ga je jednom spasilo, drugi puta ga je zauvijek izdalo.


Finska mitologija

Vainamoinen i Sampo – mlin obilja

Kada Vainamoinen počne žudjeti za ženom on je odluči potražiti u sjevernim predjelima. Veliki nebeski Orao prenese Vainamoinena preko mora sinjeg, ali ga vjetrovi toliku izudaraju i protresu, da je Vainamoinen kada su napokon stigli bio potpuno iscrpljen. Danima je on ostao tako ležati na zemlji tugujući za predjelima koje je ostavio iza sebe, a na kraju je i glasno zaplakao. Njegov plač čula je Louhi, gospodarica Sjevera, žena krnjih i prorijeđenih zuba. 'Što ćeš mi Vainamoinenu dati ako ti omogućim povratak u tvoje krajeve?' Vainamoinen joj ponudi zlata i srebra, ali stara vještica se time nije zadovoljila, pa je od Vainamoinena zatražila samo jedno. 'Prenijet ću te u tvoje predijele, tamo gdje se čuje pjev ptica, samo ako mi iskuješ Sampo – mlin obilja.' Vainamoinen je bio zbunjen i pokušavao se pravdati da ne postoji materijal od kojeg bi se izradio čudnovati mlin obilja naziva Sampo. Stara vještica Louhi ponudi mu pera labuđa, kravlje mlijeko, zrnje ječma i ovčju vunu. Na kraju mu još obeća da ako joj načini mlin obilja dat će mu svoju kćer ljepoticu za ženu. Posljednja ponuda zagolica srce Vainamoinena, pa on pristade, ali uz uvjet da mu u poslu pomogne kovač imena Ilmarinen. 'Onda ga odmah dovede, a njemu ću dati svoju drugu kćer za ženu.' Naceri se vještica Louhi. Vainamoinen zapjeva svojim snažnim glasom od kojeg se podigne silan vjetar koji podigne kovača Ilmarinena i dovede ga u sjeverne predjele. Tri dana kovač Ilmarinen kovao je čudnovati mlin obilja Sampo. Na jednoj strani Sampa bio je mlin za žito, na drugoj mlin za sol, a na trećoj mlin koji je proizvodio zlato. Vještica Louhi bila je zadovoljna učinjenim te zakračuna čudnovati mlin Sampo iza devet brava i obavi ga čarolijom koja mu korijen usadi u tlo, no, ne održa svoje obećanje do kraja. Ilmarinena i Vainamoinena otposla natrag preko mora u bakrenom brodu, ali bez svojih kćeri. Sada se za osvetu odluče Ilmarinen i Vainamoinen te potraže pomoć od svog prijatelja Lemminkainena, okretnog i domišljatog mladca. Sva trojica vrate se ponovno na sjever gdje Vainamoinen zasvira lijepu i ugodnu melodiju na svojoj svirali naziva kantela koje je uspavala vješticu Louhi, Ilmarinen namaže svih devet kračuna maslacem ne bi li manje škripali tijekom otvaranja, a Lemminkainen pokuša osloboditi Sampo. No, čarobno korijenje ne htjede popustiti i osloboditi mlin, ali Lemminkainen potraži pomoć sjevernog goveda i pluga koji prerezaše korijenje i mlin je bio napokon slobodan. Trojica prijatelja osvetnika kriomice nestanu s mlinom jedreći natrag kući. Mladi i neoprezni Lemminkainen počne snažno i glasno pjevati pobjednički napjev, što probudi uspavanu Louhi. Louhi pozove kćer svoje stare prijateljice Magle da brod trojice prijatelja zavije maglom i koprenom neprozirnih isparenja. No, Vainamoinen mačem proreže put kroz maglu. Louhi tada pozove čudovišnog kita da se podigne iz tamnih dubina, ali Vainamoinen zapjeva milozvučno, pa njegova pjesma smiri kita i vrati ga natrag u dubine. Louhi zazove Starca na Nebesima da podigne oluju. Dok su se tako trojica prijatelja trudila da svoj brod održe na uzburkanom i olujnom moru Louhi ih napadne sa svojim brodom čiju su posadu činili osvetoljubivi ljudi. Vainamoinen baci u more komad kresiva koje u dodiru s hladnim morem nabuja silno i pretvori se u hrid na koju se nasuče Louhin brod. Louhi bjesna na svoje noge pričvrsti oštrice kosa koje će joj poslužiti kao oštre kandže, od olupine svog broda načini krila, a od njegova kormila rep, te se pretvori u ženu-pticu, moćnog i velikog orla. Vainamoinen tada predloži Louhi da podijele čarobni mlin Sampo, ali ona to odbije. Vainamoinen snažno udari veslom Louhi koja je čučala na jarbolu, Louhi se stropošta u more, ali tijekom pada dohvati mlin Sampo i povuče ga sa sobom na dno. Udarom o morsku površinu mlin Sampo raspadne se na tisuće komada koji se razlete posvuda naokolo, Louhi je u rukama ostao samo ledeni komad. Kasnije je Vainamoinen skupljao raspršene komade i nesebično ih je darivao ljudima za dobrobit. Ipak, jedan dio nikada nije pronađen. Bio je to onaj dio mlina koji je služio za proizvodnju soli. Tako još i danas na dnu mora počiva čarobni dio mlina Sampo i neumorno melje sol, pa su vode mora zato tako slane.


Finska mitologija

Vainamoinen – ostarjeli junak

Ova priča iz finske mitologije dugo je ležala zamrznuta čekajući da bude ispripovijedana uz toplu vatru. Kako je na 'brdu gdje plaču ptice' vrlo hladno, Athumanunh je naložio svoju peć koju od milja naziva 'gašpar', pa će uz njezinu toplinu i Vama napisati priču o Vainamoinenu prvom čovjeku na Svijetu, besmrtnom pjevaču i pjesniku čija su junaštva i pustolovine prikupljene i opisane u epu koji se naziva Kalevala. Bila jednom davno djevojka kći Prirode kojoj je otac bio Uzdah, a živjela je na pustim, nenastanjenim i praznim Nebesima. Jednom joj tako posta silno dosadno, pa se ona spusti iz Nebesa do plavog, uzburkanog mora. Vjetar je silno puhao, vladala je prava polarna oluja, a valovi su bijesno udarali u stijene na obali ne bi li ih slomili, ali pri tomu ostajala je samo morska pjena. Vjetar i valovi tako učine da Uzdah-djevojka ostane trudna, a to dijete kasnije će se zvati Vainamoinen. Djevojka je tako dijete nosila u svojoj utrobi sedam stotina godine i nikako se nije mogla poroditi. Vapijući tako, ona se za pomoć obrati Starcu koji drži Nebesa neka joj pomogne. Starac je utješi i obeća joj pomoć. Tako se jednoga dana odnekud pojavi prva divlja patka i leteći amo-tamo pokuša pronaći mjesto na kojem će saviti gnijezdo. No, bilo je to uzalud jer svugdje je bilo samo nepregledno morsko prostranstvo. Onda opet, Uzdah-djevojka poželi da se okupa u moru, pa se tako kupajući zaspi. Divlja patka ugleda koljeno Uzdah-djevojke koje je provirilo iz morskih valova te odluči da na njemu savije svoje gnijezdo i tu izlegne jaja. Patka je izlegla ukupno sedam jaja, šest zlatnih i sedmo željezno. Kada su se mladi počeli izvaljivati iz jaja, Uzdah-djevojka osjeti kao da joj je na koljenu žeravica. Ona se naglo probudi i sa svojeg koljena strese gnijezdo s jajima. Kad su jaja pala u more svih sedam se razbije, a iz njih se redom izvale majka Zemlja, Nebo u visinama, Sunce, Mjesec, Zvijezde i Oblaci. Minulo je tako još sedam ljeta, a Uzdah-djevojka je i dalje lutala iznad otoka i prostrana kopna, ali nikako da rodi dijete svoje. Sada je i Vainamoinenu bilo dosta boraviti u majčinoj utrobi, pa je on idućih trideset ljeta razmišljao što li ga očekuje izvan majčine utrobe. Napokon Vainamoinen odluči da će se roditi te on zazove Sunce i Mjesec da mu pomognu u njegovom naumu. Tako se Vainamoinen uz pomoć Sunca i Mjeseca silom oslobodi majčina tijela, a Uzdah-djevojka se nakon tog poroda vrati natrag na Nebesa. Dakle, sada se konačno rodilo dijete koje je bilo starije od sedam stotina ljeta. Sada pak se More punih sedam godina poigravalo s Vainamoinenom te se on nikako nije mogao iskrcati na čvrsto tlo. Za to vrijeme pusta Zemlja rodila je sina Pellervoinena kojeg je Vainamoinen zamolio da Zemlju zasadi cvijećem i drvećem. Kad je drveće naraslo tako veliko da su nastale mračne i nepregledne šume, Vainamoinen dohvati sjekiru i stade krčiti šumu kako bi napravio mjesta za ječam koji će postati hrana za životinje i ljude. Ipak Vainamoinen ne posiječe sve drveće, poštedi breze kako bi se na njima mogle odmarati ptice. Nakon toga Vainamoinen se zamolbom obrati Starici ispod zemljine površine da pomogne rast sjemena ječma, a Starcu na Nebesima da pošalje kišu kako bi se sjeme navlažilo i proklijalo. Tako posijano sjeme počne klijati i rasti, a Vainamoinen se pak zaželi žene. No, dobro, to pak je već druga priča koju će Vam Athumanunh sutra napisati.

Grčka mitologija

Kirka – zanosna čarobnica

Kirka (grč. Kirke, lat Circe) kćer je boga Sunca Helija i njegove žene Perze, a u mitologiji se pojavljuje kao zanosna i proslavljena čarobnica. Lik prekrasne čarobnice Kirke dočarao i predočio nam je prvi puta Homer. Kirka je živjela na otoku Eeji na dalekom zapadu, a ljudi su tu rijetko dolazili. Na otok Eeji prvi su pristali Argonauti kada su se vraćali iz Kolhide sa zlatnim runom. Kirka ih je primila prijateljski iako je za Argonaute mogla imati i neprijateljske navade, jer Argonauti su ugrabili zlatno runo koje je pripadalo njezinom bratu, kolhidskom kralju Ejetu, a vođa Argonauta Jazon ubio je, uz pomoć Medeje Kirkine nećakinje, Apsirta sina kralja Ejeta, brata Medejinog i nećaka Kirkinog. No, Kirka je očistila Jazona i Medeju od krivice uz pomoć svoje moćne čarolije i susretljivo ih savjetovala kako će svladati sve poteškoće koje su ih očekivale na putu u Jolk, Jazonovu domovinu. Kao drugi od smrtnika na Kirkin otok dospio je Odisej na povratku iz Trojanskog rata. Odisej je poslao nekoliko svojih ratnika da istraže otok, ali ih je Kirka opila čarobnim napitkom i zamahom čarobnog pruta pretvorila u svinje. Odisej je odlučio da će prisiliti Kirku da njegovim ratnicima vrati natrag ljudski lik, a ta hrabrost Odisejeva izuzetno se dojmila boga Hermesa, pa mu je on poklonio biljku koja je onemogućila Kirkinu čaroliju nad Odisejom. Hermes je podučio Odiseja kako će Kirku prinuditi s isukanim mačem da povrati njegove ratnike u ljudski oblik. Kirka je bila nemoćna čarolijom protiv boga Hermesa, ali je iznudila od Odiseja da ostane na njezinom otoku još godinu dana. (Više je nego očito da je Kirka svojim ženskim šarmom šarmirala Odiseja – po Athumanunhu) Nakon godinu dana Kirka je bez otpora pristala da se Odisej vrati sa svojim ratnicima na Itaku, jer znala je da će se za kraće vrijeme radovati Odisejevu sinu kojeg je začela s Odisejom bez da je on toga bio svjestan. Tako je Kirka Odiseju dala dragocjene savjete i ispratila ga na putu za Itaku. Nakon povratka iz Podzemnog svijeta Odisej se opetovano našao na Kirkinom otoku, kamo je sišao po Kirkinom savjetu da otkrije korisne informacije za povratak na Itaku. Kad je Kirkin i Odisejev sin Telegon odrastao krenuo je na Itaku da potraži oca u pratnji svojih vojnika. Kad je Telegon sa svojom pratnjom stigao na Itaku, njegovi vojnici zapodjenuli su pljačku, a suprotstavio im se nitko drugi no Odisej sa svojim vojnicima. Nakon kraće bitke Telegon je ubio Odiseja ne znajući da mu je to zapravo otac. Telegon je mrtvo Odisejevo tijelo prenio sa svim počastima na otok Eeju i tamo ga svečano sahranio. Tako se vjeruje da Odisej još i danas počiva u Kirkinom zagrljaju negdje iza Heraklovih stupova (Gibraltar) (možda na Kanarima – po Athumanunhu).

Nastanak božanstva u mitologiji

Harpokrat – egipatski bog šutnje

Harpokrat (grč. Arpokratis, lat. Harpocrates) prema tumačenju starih Grka i Rimljana to je ime za egipatskog boga šutnje. Athumanunh će Vam skrenuti pozornost da drevni Egipćani u svojoj mitologiji nikada nisu imali boga šutnje. O čemu se tu onda radi pitat će se neki. Athumanunh će sada razjasniti tu misteriju koju su, da li svjesno, ili možda nesvjesno, a tko bi to mogao i znati ako ne Athumanunh, 'zakuhali' stari Grci i Rimljani nama današnjim modernim ljudima. Nemoj ti Athumanunh mnogo 'cifrati' nego objasni već jednom. Dobro, evo gdje je došlo do misterije. Stari Grci i Rimljani imenom Harpokrat su nazivali ljude koji su bili šutljivi, dakle nisu baš bili pričljivi, a naziv su izvukli iz mitologije drevnih Egipćana, tumačeći pri tomu da je Harpokrat bio egipatski bog šutnje. No, netko je tu nešto pobrkao i došlo je do nesporazuma koji se kasnije pretvorio u prekrasnu misteriju. Dakle, stari Grci vidjeli su kip predivne božice pravednice Izide pored koje je bio njezin malodobni sin Hor – p – khart (na drevnom egipatskom jeziku to bi značilo Horus mlađi, odnosno, dijete Horus, ili možda po Athumanunhu maleni Horus). Upravo taj mladac prikazan je kako siše palac (to slatko rade i današnja naša djeca, pa se očito to dopalo nekom od drevnih Egipćana i djecu su stali prikazivati kao malene ljude koji sišu svoj palac). E, sada neki 'pametnjaković' drevnih Grka, ili možda Rimljana, vidjevši tog mladca s rukom na ustima objašnjava kako je to zapravo božanstvo šutnje. Athumanunh će sada zaključiti – ništa se tako uporno ne zadržava u knjigama kao zabluda i to je to. Dok drevni Egipćani uporno tvrde da je to Horus dijete, sin Ozirisa i Izide, drevni Grci čuju da je to drevni egipatski bog šutnje. Tako smo mi današnji moderni ljudi naučili da bogovi u mitologiji mogu nastati na različite i čudne načine, pa čak i nesporazumom među ljudima. Zato Athumanunh voli mitologiju, divi joj se, jer u njoj su bezbrojne tajne što dobro su skrivene i čudnovato je to sjeme iz kojeg će kasnije niknuti sve religije, pa ako hoćete i sve filozofije kasnijih ljudi sve do naših današnjih modernih dana…


Egipatska mitologija

Jednom kada se Ra umori

Prolazeći mnogo godina iz dana u dan Nebom, iscrpljen svakodnevnim putovanjima iznad dvanaest egipatskih pokrajina, veliki bog Ra se umorio i iscrpio. Kada je bio mlad, Ra je bio snažan i jak, pa mu ta obveza i mnoge dužnosti nisu padale teško. Nakon noćnih bitaka sa demonima Duata, pred velikog Ra bi izašla Zvijezda Danica (Venera) donoseći mu čistu odjeću, brižno mu umivala božansko lice zaprljano u noćnim bitkama i prostirala mu doručak, a sve kako bi veliki Ra povratio snagu i bio spreman za dnevna iskušenja koja su ga tek očekivala. No, nakon mnogo godina pravednog vladanja i nakon silnih i teških noćnih bitaka koje bi zapodijevali mnogi neprijatelji, koji se opet nikada nisu suzdržavali od napada i gotovo nikada nisu mirovali, bezbrojna naporna i duga putovanja Nebom, na tijelu velikog Raa ostavili su tragove. Veliki Ra je ostario, bio je silno umoran, pa se požalio prvobitnim vodama Nuna. Bog Nun odlučio je pomoći Rau, pa je objasnio božici Neba, predivnoj božici Nut, kako da poprimi obličje 'nebeske krave' te da na svoja leđa primi onemoćalog boga Ra. No, teret je za božicu Nut vremenom postao pretežak, pa se i ona ubrzo umorila. Iako se predivna božica Nut i dalje svojski trudila nositi na leđima sada već potpuno onemoćalog Raa, njezine noge počele su podrhtavati. Ra je to vidio, pa je u pomoć pozvao boga Shua kojem je zapovjedio da podupre trbuh božice Nut i pomogne joj. Bogu Gebu Raa je zapovjedio da onemogući daljnji porast broja zmijske populacije na Zemlji (kako je to bog Geb učinio nije ostalo zapisano, no, zmijska je populacija svedena na bezopasnu brojnost, Athumanunh razmišlja da su možda tada stvorene životinje 'istrebljivači' zmija, poput mungosa i raznih orlova), pa se smatra da je Geb izvršio Raovu zapovijed. Ra je pozvao boga mudrosti, Totha, te mu predao zapise koji su bili volja Raova, pa je tog trenutka bog Toth postao izvršitelj Raove volje, ili zastupnik velikog boga Ra. Ra je stvorio pticu Ibis i majmuna Babuna koje je dao bogu Tothu da mu budu u pomoći. Ptica Ibis tako je postala glasnik boga Totha među ljudima, a majmun Babun odvraćao je neprijatelje Tothove svojim urlikanjem i 'keženjem' zubi. Tako je bog Toth sada imao moć Asti (uporaba snage Sunca i Mjeseca), pa sada i postaje jasnije zašto je bog Toth jedini mogao zaustaviti 'barku od milijun godina' kada se život malenog Horusa našao u opasnosti.
izvor:enhu.blog

 

[zjovan29]

Egipatska mitologija

Tajno ime boga Raa

Drevnim Egipćanima nebeska putanja Sunca predstavljala je ciklus života – od rođenja u zoru do starosti i smrti na zalasku Sunca. Tako se svake noći bog Sunca Ra borio s Demonima koji su željeli zaustaviti taj životni ciklus. Ta bespoštedna borba dobra i zla odvijala se tijekom dvanaest noćnih sati u Podzemnom svijetu i trajala bi sve do zore kada bi se Ra ponovno rodio u obličju Khepera. Athumanunh će Vam sada napisati jednu priču iz te drevne mitologije. Veliki bog Ra, onaj koji je stvorio Svijet i nadjenuo imena svim bogovima, imao je svoje skriveno, tajno ime. Dokle god je njegovo ime bila tajna, nitko mu nije mogao nauditi. Nakon što je stvorio ljude Ra je i sam uzeo ljudsko obličje kako bi vladao ljudima u Egiptu. No, s vremenom Ra je ostario, baš kao što ostare i svi ljudi, pa je postao čangrizav starac koji je ponekad i slinio. No, tajno ime i dalje mu je osiguravalo prednost i premoć nad ljudima i bogovima. Najmudrija božica Izida silno je željela da njezin suprug pravedni Oziris naslijedi Raa, pa smisli kako da Raa natjera da joj otkrije svoje tajno ime. Kamo god bi Ra krenuo Izida je uvijek bila uz njega. Dok je starome Rau društvo lijepe mlade božice godilo, lukavica Izida potajno je skupljala Raovu slinu i miješala je sa zemljom u blato. Od takove blatne smjese ona načini zmiju kobru koja ugrize Raa. Otrov krene Raovim žilama i ubrzo je on pao u agoniju. 'Nešto što nisam ja stvorio ugrizlo me!' vikao je nemoćno stari Ra. Izida mu priskoči i ponudi mu pomoć: 'Ja te mogu izliječiti, ali mi moraš odati svoje tajno ime.' Ra je pogleda ispod oka, pa reče: 'Ujutro sam Khepera, u podne sam Ra, a navečer sam Atum. Ja sam Stvoritelj Vode (Tefnut) i Zraka (Šu), Neba (Nut) i Zemlje (Geb), graditelj sam planina, stvoritelj rijeka …' No, Izida je znala da niti jedno od tih imena nije ono tajno, a naposljetku Ra nije više mogao trpjeti bolove, pa od Izide zatraži da prisegne da nikome neće odati njegovo tajno ime niti jednome bogu, niti jednome smrtniku. Izida prisegne i Raovo tajno ime iz njegova srca preseli se u Izidino srce. Sada se Izida prihvati izlječenja Raova: 'S imenom koje ja znam', poviče Izida,'neka otrov zauvijek napusti tijelo Raovo!' Bol prestade trenutno, jer Izida je održala obećanje, a Ra pak njoj iz zahvalnosti prepusti svu zemaljsku vlast nad ljudima njezinom supružniku Ozirisu pravednom, a sam Ra zauvijek napusti ljudsko obličje i preseli se sa Zemlje na Nebo. Od tog trenutka Ra putuje Nebom u svojoj barki 'od milijun godina' ,a noću posjećuje duše mrtvih i donosi im svijetlo, no, tu ga vreba stotinu opasnosti, ali te opasnosti već su druga priča.


Mitologija naroda Sjeverne Amerike

Nekumonta – ljekovita voda Manitoua

Ovu priču koju će sada napisati Athumanunh još i danas usmeno prenose starci naroda Irokeza, narod čija je postojbina na sjeveru današnje države New York, a pripada skupini naroda koji potječu s područja oko Velikih jezera, na svoje unuke i unučice. Evo priče. Bijaše tako u davna vremena snažan i mudar lovac i ratnik Nekumonta. Nekumonta je volio životinje i ljude, nikada u lovu nije ubijao bespotrebno, osim za hranu i krzno i to samo onda kada mu je to bilo nužno. Jedne oštre zime u njegovom selu izbije strašna pošast kuge. Mnogo je njegovih suplemenika umrlo, a onda se razboljela i Nekumontina voljena žena Shanewis. Nekumonta je bio zabrinut i neutješan, pa je jedne noći uz vatru ovako zaključio: 'Vjerujem da nam je Veliki duh Manitou sigurno podario biljke koje mogu izliječiti ovu strašnu pošast. Moram ujutro otići i potražiti ih.' Tako je puna tri dana bez odmora i predaha Nekumonta u šumama tragao za ljekovitim biljem. No, zemlja je bila smrznuta, pa nije pronašao niti jednu biljku, nikakvu mladicu, zeleni list niti vlat trave. Naposljetku umoran, iscrpljen i slab Nekumonta legne pod jedno drvo i zaspi dubokim snom. Dok je on tako spavao okružile su ga mnogobrojne šumske životinje i ptice koje su se sjećale Nekumontine dobrote i sažaljenja prema njima, pa sada sve one stanu moliti Manitoua da pomogne Nekumonti. Dakako, Manitou je čuo molitve šumskih stvorova i nebeskih ptica, pa je Nekumonti poslao čaroban san. U tom snu Nekumonta vidje svoju ženu, prelijepu Shanewis, kako pjeva i pretvara se u predivan vodopad. Shanewis je ljupko pjevala i rukom dozivala neustrašivog Nekumonta: 'Potraži me i spasi svoj narod!' Nekumonta se trgne iz sna i odmah mu posta jasno da je spas u vodi koja pada u tajnom i skrivenom vodopadu, ali gdje ga potražiti? Onda Nekumonta začuje novu pjesmu tihu, ali dovoljno glasnu. Pjevala je zemlja ispod njegovih nogu, a riječi: 'Oslobodi nas i tvoj će narod živjeti!' Nekumonta stane grozničavo i uzbuđeno kopati rukama, te uskoro iz vode šikne mlaz pjenušave vode. Nekumonta se osvježi i okupa u izvoru, te osjeti da mu bolni udovi ponovno poprimaju snagu. Nekumonta napuni svoju čuturicu vodom i požuri natrag u svoje selo. Potraži svoju Shanewis i vodom joj navlaži isušene i ispucale usne. Shanewis otvori svoje prekrasne zelene oči i osmjehne se Nakumonti. Sada je Nakumonta bio siguran da je pronašao lijek, pa okupi mlade ratnike koji još nisu podlegli pošasti, objasni im što im je činiti, te oni stanu užurbano puniti čuture na izvoru i hitro ih donoseći u selo. Svi Nekumontini suplemenici ozdraviše i kuga ih zauvijek napusti. Savjet Staraca proglasi Nekumontu poglavicom i nadjene mu ime Poglavica Ljekovite vode, pa je Nekumonta postao 'onaj koji je svojim ljudima donio Manitouv dar izlječenja.'


Afrička mitologija

Božica Mjesec, Zec i Pauk

U mitovima iz raznih dijelovima Afrike zec je oličenje nestašnog varalice, a kasnije u mitologijama afričkih robova u Americi on je postao spretni lukavac poznatiji pod nazivom braco Zeko. Athumanunh će Vam sada napisati jednu prastaru priču iz Afričke mitologije koja govori o božici Mjesec, pauku i zecu, a kad je pročitate znat ćete zašto zec ima rasječenu gornju usnu. Da krenemo onda. Svake noći kada bi prolazila Nebom božica Mjesec gledala bi na Zemlji ljude koji su bili tužni i preplašeni, jer su spoznali da će jednog dana umrijeti. To rastuži božicu Mjesec, pa ona odluči bar malo utješiti ljude slijedećom porukom: 'Kao što Mjesec svakog jutra umire, a svake večeri se rađa, tako ćete i Vi.' Poruku je ljudima trebao odnijeti miran i pouzdan Pauk glasnik božice Mjesec. Tako se Pauk stane oprezno i polako spuštati po Mjesečevim srebrenim zrakama na Zemlju. Na tom putu sretne ga Zec koji ga upita kamo on to ide. Pauk mu ispriča o poruci koju treba odnijeti ljudima, a Zec mu se prvo naruga kako je Pauk toliko spor da kad stigne na Zemlju svi će ljudi već ostarjeti, a onda se ponudi da poruku odnese on pošto je mnogo brži od Pauka. Pauk htjede zaustaviti Zeca, ali je ovaj brže bolje otrčao. Zec je bio izuzetno hitar, ali jako nepromišljen, pa je putem zaboravio dio poruke. Kad je stigao na Zemlju ljudima je ovako prenio poruku božice Mjesec: 'Božica Mjesec Vam poručuje da baš kao što Mjesec umire tako ćete i vi.' To još više rastuži ljude na Zemlji, ali rasrdi božicu Mjesec, te se ona srdito dade u potragu za nepromišljenim Zecom. Kad ga je sustigla ona ga je snažno udarila i rasjekla mu gornju usnu. Zec se silno uplaši i stane hitro bježati. Eto, to još i danas radi Zec. Stalno je u strahu i bježi, a sada zanate i zašto mu je gornja usna rasječena.


Keltska mitologija

Mač u kamenu – kralj bez mača, zemlja bez kralja

Od trenutka smrti staroga i pravednoga kralja Uthera Pendragona, silno se zavadiše baruni i vitezovi. Vodile su se neprekidne raspre i dolazilo je do međusobnih uvreda i potezanja mača među odličnicima. Tada ih u crkvu na proslavu Božića pozove posljednji među čarobnjacima, čovjek nepredvidljive ćudi, nekadašnji savjetnik kralja Uthera, tajnoviti Merlin. Nitko od odličnika i plemenitaša nije znao zašto su se zapravo okupili, ali kada su izašli iz crkve u dvorištu je stajao mač sjajne izradbe. Bio je zaboden kroz željezni nakovanj u golemu mramornu stijenu. Na stijeni je stajao čudnovati natpis: 'Tko izvuče mač iz ovog kamena, zakoniti je kralj Engleske.' Svaki je barun i vitez bio uvjeren da je baš on taj koji bi trebao postati kraljem, pa je svaki od njih ponaosob stao vući mač iz kamena i pri tomu se naprežući iz petnih žila. No, nitko ga nije izvukao ni milimetar, pa na kraju svi odustanu od tog nauma. Tada svake godine, točnije svakog prvog dana u Novoj godini, okupljali bi se odličnici iz svih krajeva nekada moćnog i ponosnog Utherovog kraljevstva, te bi upriličili turnir vitezova. Nakon toga upriličila bi se bogata gozba, pa bi nakon nje baruni i vitezovi pokušali izvući mač iz kamena. Tako je toga dana godine Gospodnje iz dalekog kraja stigao i vitez Ector, gospodar Sjeverne zemlje, sa svoja dva sina. Sinovi su nosili imena sir Kay i njegov mlađi brat Artur. Kay je bio toliko uzbuđen što će sudjelovati na turniru da je zaboravio svoj mač u konačištu. Kako mlađi Artur još nije stasao za sudjelovanje u turniru, on je bio štitonoša starijem bratu. Tako sir Kay pošalje mlađeg brata u konačište po mač. Kad je Artur stigao u konačište dočekala su ga zaključana vrata, jer su svi požurili da nazoče turniru koji se trebao odvijati. Artur je dobro poznavao prijeku ćud svoga brata, pa nije ni pomišljao da mu izađe na oči bez mača. Lutajući tako gradom u potrazi za mačem, ugleda Artur mač u kamenu koji se nalazio u crkvenom dvorištu. Mladi Artur odluči posuditi mač. Brzo izvuče mač iz kamena i odnese ga sir Kayu. Kay je odmah zamjetio da je to mač iz kamena, pa se požuri pohvaliti ocu, sir Ectoru: 'Pogledaj oče, izvukao sam mač iz kamena, pa sam ja najvjerojatnije zakoniti kralj Engleske.' No, sir Ector, bio je častan i povrh svega dobro je poznavao svoje sinove, pa Kaya i Artura odvede u crkveno dvorište i tamo od Kaya zatraži da mu pokaže kako je došao do mača. Kay sada više nije mogao lagati ocu, pa je posramljen odgovorio:'Oče, mač mi je donio Artur.' Sir Ector tada se obrati Arturu: 'Pokaži mi Arture kako si ti došao do mača!' Artur se silno uplaši i drhtavim glasom reče: 'Nadam se da nisam učinio ništa strašno. Ja sam samo posudio mač kako bih ga odnio Kayu, a kasnije sam ga namjeravao opet vratiti natrag na njegovo mjesto.' Artur to izgovori i kroz nakovanj natrag pobode mač u kamen. Sir Ector pokuša natrag izvući mač, ali mu to ne pođe za rukom. Nakon njega to pokuša sir Kay, ali ni on nije bio kadar to učiniti. Na kraju Artur dohvati mač i bez imalo muke izvuče isti iz nakovnja i kamena. Sir Ector i Kay kleknu pred Arturom. Artur je ostao zbunjen: 'Zašto klečiš preda mnom oče?' Sir Ector prizna napokon Arturu: 'Ja ti nisam pravi otac iako te volim poput rođenog sina. Tebe mi je jedne olujne noći u naručju donio Merlin, čarobnjak i tumač snova. Sada sam uvjeren da si ti sin kralja Uthera Pendragona i zakoniti kralj Engleske. Tako Artur još kao golobradi mladić postane zakoniti kralj Engleske i sa Sir Keyom, te Merlinom odluči ujediniti razjedinjenu i posvađano kraljevstvo. Artur se oženio najljepšom među najljepšim djevama kraljevstva, lijepom Guineverom, te utemeljio red Vitezova okruglog stola. Oko stola bilo je ukupno 150 mjesta, a kada bi vitez zaslugama stekao pravo da sjedne za stol, Merlinovom čarolijom na stolici od kamena pojavilo bi se ime tog viteza. Tako su mnogi slavni vitezovi zauzeli mjesta za okruglim stolom u tajnovitom Camelotu. Najpozantiji među njima bili su sir Gawain, sir Perceval, sir Lancelot i najuzoritiji među njima sir Galahad. Njihova dobra dijela i mnogobrojne pustolovine mitologija će prepričavati dok je svijeta i vijeka, jer bijahu oni među najplemenitijim vitezovima koji su ikada živjeli.


Grčka mitologija

Had – bog Podzemnog svijeta

Had (grč. Hades, lat. Pluto, Pluton – sin titana Krona i božice Reje) bio je brat Zeusu i Posejdonu i treći od najviših bogova drevne Grčke. Athumanunh ne bi zapisao da je kockom (Zeus, Posejdon i Had kockom su podijelili ovlasti i vlast) dobio baš najbolje, ali će ipak napisati da mu je vlast nad Podzemnim svijetom najbolje pristajala njegovoj mračnoj i neumoljivoj ćudi. Podzemno carstvo u kojem je vladao Had bilo je i više nego strašno. Carstvo se skrivalo u najmračnijim dubinama Zemlje i u njega nikada nije prodro ni najmanji tračak svijetlosti. Bila je to prostrana, ali turobna ravnica na kojoj je raslo blijedo cvijeće imena divlje asfodele (cvijeće smrti). Ravnicom Podzemlje teklo je pet rijeka koje su istodobno i činile granice tog carstava. Prva u nizu tih strašnih podzemnih rijeka nosila je ime Stiks i sve je okivala svojim ledenim obalama, druga je Aheront rijeka naricanja, pa rijeka Kokit, rijeka žalosti, zatim vatrena rijeka imena Piriflegeton i na kraju mračna rijeka imena Leta, a u njezinim vodama tekle su sve zaboravi Nadzemnog svijeta. Kako je doista izgledalo to mračno podzemno Hadovo carstvo nitko od smrtnih ljudi nije znao, jer se nitko tko bi se u njemu našao više nikada ne bi vratio i ispričao o izgledu tog carstva. Ipak, veliki junaci poput Herakla i Eneje spustili su se u Podzemno carstvo i vratili su se iz njega, ali tamo su vidjeli samo dijelove tog carstva, pa je misterija i dalje ostala neotkrivena. Mnogi su nagađali, pa će se time složiti i Athumanunh, da su na zapadu bile Elizejske poljane na kojima su obitavale duše pravednika, negdje u najmračnijim dubinama nalazio se Tartar gdje su svoju vječnu kaznu izdržavali grješnici, a u najdubljoj tami nalazio se Ereb u kojem se smjestila palača iz koje je Had uz svoju supružnicu Persefonu vladao bogovima Podzemlja i dušama mrtvih. Duše umrlih silazile su u podzemno carstvo kroz mračne provalije (bezdane). Jedan takav ulaz nalazio se u tjesnacu Tenaru na jugu poluotoka Peloponez, drugi u Kolonu na Atici, a jedan pod Etnom na Siciliji. Glavni ulaz u Podzemno carstvo nalazio se na zapadu gdje nikada nisu doprle sunčane zrake, a čuvao ga je strašni troglavi pas imena Kerber. Svi koji bi ulazili Kerber je umiljato dočekivao mahanjem repa, a one koji bi pokušali izaći rastrgao bi svojim strašnim čeljustima. Dalje od tog ulaza vodio je put vodama Aheronta, a preko tih voda duše je prevozio osorni starac Haron. Opet, prevozio je samo u jednom smjeru, prema dubinama Podzemnog carstva, a obrnuti smjer nije bio moguć. Za prijevoz preko rijeke mrtvi su to trebali Haronu platiti. Nakon što bi se iskrcali iz Haronove barke, duša je izlazila pred Hadov sud koji su činili suci redom Zeusovi sinovi Minos, radamant i Eak. Rijetko bi oni presudili u korist duše, pa bi ona završila na Elizejskom poljanama, većinom su duše završavale na asfodelskim poljanama gdje su zauvijek lutale bez radosti i tuge, bez ikakve čežnje i osjećaja, dakle kretali su se kao mračna sjena. Takvih duša bilo je najviše, pa čak je i sam junak Ahilej završio među njima. (Ahilej je dakako bio vladar tih sjena, ali po zapisima Homera on tom dužnosti nimalo nije bio oduševljen - … 'više bi volio raditi kao nadničar na polju siromašna čovjeka, nego biti vladar svih tih turobnih ljudskih sjena'… Ako je teško bilo Ahileju snažnom onda je u tom Podzemnom carstvu bilo doista strašno – po Athumanunhu) Bogova kojima je vladao Had bilo je dakako manje nego onih na Olimpu, a najpoznatiji su: Tanatos – bog smrti ogrnut crnim ogrtačem s crnim ledenim krilima. Tanatos bi umirućim odrezao kosu i odnio njihove duše. Tu su onda mračne božice kere koje su ubijale ratnike po bojištima i pile im krv. Užasna Empuza koja je vrebala ljude na raskršćima putova i tamo ih ubijala, pa strašna Lamija koja je majkama u snu ubijala djecu, troglava i trotijelna Hekata vladarica svih čudovišta i kreatura strašnih, pa bog varljivog i lažnog sna Hipnos kojemu se oduprijeti nisu mogli čak ni bogovi, posebno strašne Erinije neumoljive božice kletve i osvete, a iz Podzemnog carstva u Svijet ih je odašiljala Hadova žena Persefona. Ljudi su mrzili Hadovo carstvo, jer tko bi u njega sišao ostajao je bez svake nade. Od junaka koji su silazili u Hadovo carstvo i iz njega se vraćali najslavniji je bi Heraklo koji je od tamo dovukao strašnog Kerbera. Bio je tamo i glazbenik Orfej koji je od Hada molio, te u tomu uspio, za život svoje Euridike, pa zatim Sizif koji je na kratko vrijeme iz Podzemnog svijeta pobjegao, pa Tezej kojeg je od tamo izbavio Heraklo. Na pragu Podzemlja našao se i Odisej koji je vidio Sizifa kako gura kamen uz brdo i Tantala koji trpi vječno glad i žeđ, Titija kojemu su dva lešinara kljuvala jetru, sastao se tu s mnogim mrtvim junacima prijateljima iz Trojanskog rata, pa i s Ahilejem koji mu se požalio i izjadao. Had je rijetko napuštao svoje carstvo, jedno je to učinio kad je oteo Persefonu, a drugi put kad je Zeus sazvao vijeće na Olimpu. Međutim, Hada nisu voljeli ni bogovi, a on je s njima dolazio u svađe i uzvraćao im istom mjerom. Iako je Had svaku Zeusovu želju i zapovijed izvršavao bez pogovora, nije se volio uplitati u odnose koji su vladali između ljudi i bogova, jer njegovo je geslo ipak bilo: 'Prije ili kasnije svi moraju na kraju jednom ipak sići u njegovo carstvo.'



Grčka mitologija

Dioskuri – božanski blizanci

Dioskuri (grč. Dioskuroi, lat. Dioscuri ili Gemini) – polubraća blizanci Kastor i Polideuk imaju različite očeve, ali su se rodili kao blizanci. Kastorov otac bio je spartanski kralj Tindarej, a Polideukov otac pak je bio bog Zeus. Majka im je žena spartanskog kralja Tindareja, lijepa Leda. Kastor i Polideuk imali su dvije sestre/polusestre, (opet se tu umiješao Zeus – po Athumanunhu), Klitemnestra je bila kćer Tindarejeva, a Helena opet kćer Zeusova (to je Helena poradi koje je izbio Trojanski rat, a da su kojem slučajem božanski blizanci bili živi možda do rata nikada ne bi ni došlo – po Athumanunhu) sada ćete se Vi zapitati što opet to Athumanunh petlja. E, to što petlja to će Vam sada i napisati. Dakle, božanska braća/polubraća Kastor i Polideuk u mitologiji su zapamćeni kao istinski junaci koje je krasila hrabrost, snaga i odvažnost. Borili su se hrabro i dostojanstveno uvijek rame uz rame pri čemu pazeći uvijek za sigurnost drugoga više nego za svoju. No, kao što to uvijek biva, bajna božica Sudbina znala se poigravati sa smrtnicima, ali i s bogovima. Naime, dok je Kastor u bitkama doista mogao poginuti, Poliduk je bio besmrtan, međutim, braća su se doista ponašala kao braća, pa su se u svojim junačkim pothvatima i djelima proslavili i iskrenom bratskom ljubavlju. Polideuk, kao Zeusov sin, naslijedio je nezamislivu divovsku snagu, pa mu u bitki nitko od smrtnika ravan nije bio. Kastor pak je bio izuzetno vješt vozač bojnih kola, a za rukom mu je polazilo ukrotiti i najdivljije konje. U djetinjstvu su stekli solidnu naobrazbu, pa su se njihovi očevi i učitelji doista mogli s njima ponositi. Pratili su junaka Jasona u pohodu Argonauta na Kolhidu, s Meleagrom lovili su opasnog kalidonskog vepra, a Herkula su vjerno pratili u boju s Amazonkama. Iz svih pohoda vratili su se ovjenčani slavom i nitko im ništa (ni prijatelji, ni neprijatelji prigovoriti im nisu mogli – po Athumanunhu) nikada nije zamjerio ili prebacio. Kada je njihovu sestru Helenu (to je prva Helenina otmica – po Athumanunhu) oteo Tezej uz pomoć lapitskog kralja Piritoja, braća su složno otišla i vratila se sa sestrom. (Evo ga, poradi toga Athumanunh kazuje i piše da su u doba kada je Paris oteo Helenu, braća bila živa možda ne bi nikada ni došlo do Trojanskog rata) No, sada Athumanunh ima problem, naime, mora Vam objasniti da božanski blizanci još i danas jedan dan žive, a drugi su mrtvi. (E, opet ga Athumanunh komplicira zar ne? No, dobro objasnim u nastavku pisanja – prema Athuamnunhu) Dakle, ta neobična i doista čudna okolnost kada u mitologiji božanski blizanci nisu mrtvi, a nisu ni živi dogodila se na slijedeći način. Kada su Kastor i Polideuk, u dogovoru s Linkejom i Idom sinovima mesenskog kralja Afareja, odlučili ukrasti stado bikova (po Athumanunhu – u to Herojsko doba kraljevići su dokazivali svoju hrabrost tako što bi ukrali stado tuđe stoke). Tako je bilo i tada, međutim, Linkej i Ida baš nisu bili pošteni prema Kastoru i Polideuku, pa su ih kod podijele stoke prevarili. Kod prijevare koju je pokrenuo Ida došlo je do svađe, pa su Kastor i Polideuk noću oteli i stoku koja je pripadala Idi i Linkeju, pa da bi im se osvetili za prijevaru Kastor i Polideuk su im još oteli i zaručnice. Linkej i Ida doslovno su poludjeli, pa su stali proganjati Kastora i Polideuka koji su se sakrili u šupljim deblima ne bi li ih dočekali u zasjedi. Međutim, nisu računali na Linkejev oštar vid. Linkej je kroz drvo ugledao Kastora, a brzopleti Ida odmah je odapeo strijelu koja se zabila Kastoru u grudi. Kastor je na mjestu ostao mrtav. Polideuk je sav izbezumljen iskočio iz svojeg debla i jednim udarcem šake usmrtio Linkeja. Potom se zapodjenuo boj između snažnog Polideuka i vrlo snažnog Ide. Zeus koji je uvijek bdio nad svojom djecom munjom je pogodio Idu koji je pao mrtav. No, to nije razveselilo Polideuka, pa je on stao proklinjati oca. Naime, Polideuk je tražio od Zeusa da skine s njega besmrtnost kako bi i on mogao umrijeti pored brata. Zeus se u prvom trenutku tomu usprotivio, ali je na kraju morao popustiti pod Polideukovim nasrtajima bijesa i kletvi. No, ponudio mu je ipak da izabere dvije inačice. Dakle, Polideuk je trebao izabrati vječiti život među bogovima Olimpa, ili jedan dan u Hadovom carstvu s bratom Kastorom, a drugi dan u Zeusovoj blještavoj palači među bogovima na Olimpu. Dakako, Polideuk je izabrao ovo drugo. (to je to što Vam je Athumanunh napisao da su braća bila 'ni živi ni mrtvi', a Athumanunh je pak to pronašao u Homerovom zapisu gdje on piše: - jednog dana živi, a drugog mrtvi bogovima besmrtnim nalik).
Dioskuri su kasnije preneseni iz grčkih u rimske mitove, pa će tako Athumanunh pronaći u starim zapisima iz bitke s Latinima kod Regilskog jezera 496. godine p. K. gdje je zapisano da je bitku odlučilo rimsko konjaništvo na čijem su čelu bila braća blizanci Castor i Pollux. No, Athumanunh će Vam skrenuti još dvije pozornosti na božanske blizance: prvo to je horoskopski znak, a drugo kada se tijekom vedrih noći pogleda u Nebo gdje blista milijun Zvijezda, lako se pronađu braća Blizanci, dakako morate znati gdje ih potražiti, no, to pak je već jedna druga priča. Tako božanski blizanci žive među ljudima već više tisuća godina uporno ponavljajući jedan dan mrtvi, drugi dan živi … Hajde Athumanunh, bilo bi dosta za danas, zar ne?


Grčka mitologija

Nikta – božica noći

Nikta (grč. Nyks, lat Nox, kći je boga Kaosa) u mitologiji poznatija po svojim potomcima. Iz veze s bogom vječite tame rodila je boga Etera – boga vječitog svijetla, božicu Hemeru – božicu vedrog dana. No, Nikta je rodila i manje ugodna bića smrtnim ljudima i bogovima. Kada je titan Kron osakatio svoga oca Urana i svrgnuo ga s vlasti, Nikta se silno naljutila i sama po sebi izrodila strašnog boga smrti Tanatosa. Zatim kire – božice nasilne smrti, Eridu božicu svađe, Hipnosa boga sna i snova, Nemezu božicu odmazde. Prema nekim mitološkim kazivanjima Niktina djeca su i božice osvete Erinije, Hesperide čuvarice Herinog drveta sa zlatnim jabukama. Athumanunh će napisati da je Nikta ljudima bila sklonija više nego njezina djeca. Tako je božica Nikta mnogo puta smirivala uzburkane strasti, donosila ljudima spokojstvo bodrila je i potjecala ljudske misli. (Ponekad Vam tako Athuamnunh poželi 'sklonu noć', dakle, naklonjenost božice noći koja ljudima podari smiraj i spokojstvo, te noćni odmor koje krhko ljudsko tijelo toliko potrebuje. Evo sada i to znadete.) Nikta je sudjelovala u borbama s ostalim bogovima protiv pobunjenih Giganata.


Grčka mitologija

Erida – kći božice noći

Erida (grč. Eris, lat. Discordia) je kći božice Nikte mračne božice noći. Erida je božica svađe i mrze je svi bogovi i smrtni ljudi, osim boga Aresa i prijateljice joj božice Enije (božice ratnog ubijanja). Iz osvete što je nisu pozvali na vjenčanje morske božice Tetide (majke Ahilejeve) i ftijskog kralja Peleja bacila je među nazočne božice zlatnu jabuku iz vrta Hesperida na kojoj je pisalo 'Najljepšoj'. Za jabukom su nesmotreno posegnule čak tri prekrasne božice Atena, Afrodita i Hera. Svaka od tri nabrojanih božica poželjela je jabuku za sebe, Nastala je silna svađa i pomutnja koja je kasnije postala i uzrokom Trojanskog rata. Inače Erida u borbi prati s desna boga Aresa, dok mu je s lijeva božica Enija. Ponekad Erida pojuri ispred svih i posije svađu i zapodjene kavgu među ratnicima, iza nje nastupa Enija pa nastaje bijesno i nepotrebno ubijanje i razaranje. Eridina kćer je božica Ata (božica prijevare) i božice Lite (božice uzaludnim zamolbi – prema Athumanunhu to su one zamolbe koje se nikada neće ispuniti).


Mitologija Mezopotamije

Sraz Ereshkigal i Nergal - božice plodnosti i boga neplodnosti

Strašna je kob pogodila zanosnu i bajnu božicu plodnosti Ereshkigal. Naime, bila je toliko lijepa i poželjna da je poradi njezine naklonosti zamalo izbio božanski sukob između muških bogova mezopotamijske mitologije. Da se to ne bi dogodilo, gospodar Neba moćni Anu, pozove božicu ljepoticu i od nje zatraži da se zavjetuje da se nikada neće zagledati niti u jednog boga, ali niti u jednoga smrtnika. No, Sudbini nisu mogli izbjeći niti bogovi, a tako niti predivna Ereshkigal. Tako se Sudbina, u ona davna i zaboravljena vremena odlučila poigrati s Ereshkigal, pa je ona prekršila svoj zavjet dat svemoćnom Anuu. Poradi toga pak silna nesreća pogodi smrtne ljude što se niti malo ne dopadne Anuu. Što se doista dogodilo napisat će Vam sada Athumanunh. Dakle, Sudbina je odredila da se božica ljepotica Ereshkigal zagleda u strašnog i nikome poželjnog boga Nergala, boga kuge i neplodnosti. Upravo Nergal bio je najveći protivnik Ereshkigal koja je bila božica plodnosti i bujanja. No, kakav bio da bio Nergal je ipak bio muškarac i nije odolio čarima Ereshkigal. Međutim, njihovo božansko spajanje nije uspjelo, pa je Zemlju pogodila strašna glad. Ereshkigal je bila tužna jer joj Nergal nije ispunio očekivanje, a Nergal je bio strašno srdit jer se nije pokazao kao pravi muškarac. Dok se dvoje božanstava durilo i bjesnilo samo na sebe na Zemlji je zavladala neopisiva glad. Kako je Ereshkigal zanemarila svoje obveze oko rasta biljaka one uopće nisu nicale iz zemlje, a nesmotrenost Nergala povećalo je nazočnost kuge među ljudima koji su umirali. No, kaos nije smio zavladati, pa se u sve umiješao moćni gospodar Neba i vladar svih bogova Veliki Anu. Veliki Anu jednostavno odluči da se Ereshkigal i Nergal moraju vjenčati, a potajno je podario Nergalu muževnost u namjeri da iz njegove strasti prema Ereshkigal potakne rast i bujanje usjeva koji će nahraniti smrtne ljude, pa i same bogove. Za sve oko organiziranja Anu zaduži boga Kakua. Kaku je sišao niz stepenice Neba i kroz Sedam svetih vratiju došao do Ereshkigal koja je tugovala u podzemlju. Kaku pruži Ereshkigal zdjelicu ječmene kaše i poduči je kako će njome nahraniti Nergala koji će nakon toga postati pravi i strastven muškarac. Ereshkigal je bila presretna, ali nije ni sanjala da je Anu odlučio staviti nju i Nergala na još jednu kušnju kako bi bio siguran da se to dvoje nikada više neće porječkati i ljudima donijeti glad i pošast kuge. Anu zapovijedi da se Nergal oslobodi svih dužnosti na Nebu i da se može spustiti kroz Sedam svetih vratiju k predivnoj Ereshkigal, ali pod jednim uvjetom! Uvjet je bio da se Nergal morao prvog dana i noći s Ereshkigal suzdržati od sjedanja u njezino prijestolje, nije smio ništa pojesti i morao se suzdržati od njezinih čari. Nergal je bio snažnog karaktera, lako je odolio da ne sjeda u prijestolje Podzemlja, odolio je hrani, ali kada se Ereshkigal pred njim okupala i zaodjenula u prozirni ogrtač, Nergal je na sve zaboravio i u njemu bukne snažna muškost koju mu je osobno podario Anu (Nergal za to nije znao – po Athumanunhu), pa je Ereshkigal obljubio prve noći, druge, treće … sedme noći. I Nergal i Ereshkigal izgarali su od strasti, no, sedmog jutra pojavi se Anu i zapovjedi Nergalu da napusti Ereshkigal poradi toga što nije ispunio njegovu zapovijed o prvoj bezgrešnoj noći. Ereshkigal je bila potpuno izbezumljena poradi toga, pa je počela ucjenjivati Anua da će skroz opustošiti Zemlju. (Ovdje se priča prekida, a nastavlja se u trenutku kada je Anu još više pojačao muškost Nergala i ponovno ga uputio u Podzemlje) U podzemlju je Nergal svrgnuo Ereshkigal s prijestolja u koje je zasjeo on (dakle, po Athumanunhu Anu je lukavo postupio, jer ako Ereshkigal ne sjedi u prijestolju više ne može ni prijetiti glađu) Nergal je pak od tada, a opet po Anuovoj zapovijedi svake noći redovito obljubio Ereshkigal koja je ujutro zadovoljno obnašala svoje dužnosti oko rasta biljaka. Na kraju su svi bili zadovoljni Ereshkigal je konačno imala Nergala samo za sebe, Nergal je bio najmuževniji od svih bogova (zahvaljujući mudrosti Anua prema Athuamnunhu), biljke su rasle i bujale, ljudi su dobivali hranu, a bogovi žrtve darovnice od zadovoljnih ljudi. Red je ponovno zavladao, pa je Anu mogao biti neko vrijeme miran i spokojan.


Grčka mitologija

Penelopa – žena Odisejeva (grč. Penelope, lat. Penelopa)

Penelopa je kćer akaranskog kralja Ikarija i njegove žene Peribeje, za Odiseja se udala iz ljubavi, bez prisile i koristoljublja, a u miraz mu je donijela Itaku i susjedne otoke. U mitologiji je ostala zapisana kao najvjernija žene, ali i najdomišljatija i najsnalažljivija smrtna žena cijele drevne Grčke. (Još i danas ženu koja je do kraja vjerna i predana svom supružniku nazivaju – vjernom Penelopom, po Athumanunhu) Međutim, Penelopi nije bilo u ono doba nimalo lako, a božica Sudbina nije joj namijenila sretan i lagodan život uz Odiseja. Odmah nakon što im se rodio sin Telemah, Odisej je morao poći u rat pod zidine Troje. Rat se odužio na deset godina, a kasnije bogovi neskloni Odiseju zakomplicirali su njegov povratak još deset godina. Dakle, punih i vrlo dugih dvadeset godina Penelopa je čekala na Odisejev povratak. Za cijelo vrijeme Odisejeve odsutnosti Penelopa je čvrsto vjerovala u njegov povratak i vjerno i strpljivo je čekala na to. Više puta Penelopi su donosili vijesti da je Odisej poginuo ili zaglavio na svom povratku kući, ali ona ni u to nije vjerovala. Što se u međuvremenu događalo Athumanunh će pokušati sada ukratko opisati. Dakle, kako se Odisej deset godina nakon rata pod Trojom nije pojavljivao, a vratili su se već svi kraljevi ahejski, Penelopu su počeli salijetati prosci u namjeri da ona izabere Odisejevog nasljednika (mnogima od tih prosaca jednostavno je mirisalo Odisejevo maleno, ali bogato otočno kraljevstvo – po Athumanunhu) Prosci su dolazili odsvakud, a Penelopa ih je redom odbijala. No, prosci nisu željeli otići, pa su ostajali u Odisejevoj palači i bogato se častili (jeli i pili Odisejevu stoku i vino). Tako ih se skupilo čak 108 iz raznih krajeva cijele tadašnje Grčke i šire. Karakteri i ćudi prosaca bile su različite, ali svi su bili složni i dogovorili su se da neće otići tako dugo dok Penelopa napokon ne pokloni ruku jednom od njih. Penelopa pak je hrabro odolijevala proscima i svom se silinom trudila da dobije što duže na vremenu, potajno se nadajući da će se prosci međusobno zavaditi i posvađati. Na kraju je morala ipak popustiti i pod prisilom prosaca morala je odrediti dan kada će se napokon odlučiti. Sada se Penelopa snašla, pa je obznanila da će izabrati onog dana kada završi s tkanjem pogrebnog ruha za starog Odisejeva oca Laerta. Međutim, danju bi Penelopa tkala, a noću rasparala sve što bi tijekom dana istkala. Tako se i tkanje Laertova ruha oteglo u nedogled, sve dok tu Penelopinu tajnu nije otkrila jedna od sluškinja koja je na gozbama zabavljala prosce. (Odisej je i tu sluškinju prostrijelio strijelom kada se obračunavao s proscima – po Athumanunhu) Nakon pune tri godine prosci su tako otkrili Penelopinu podvalu, te je konačno prisilili da završi s tkanjem pogrebnog ruha. Iako je Penelopa patila zbog nazočnosti prosaca, najviše je ipak bio pogođen Telemah, sin Odisejev koji je sada imao već dvadeset godina, ali je bez ratnika koji su otišli s Odisejem u rat pod Troju bio nemoćan i nije mogao otjerati prosce iz očeve palače. Na kraju, ljepokosa Atena ishodila je kod bogova odobrenje za konačan Odisejev povratak i on se konačno mogao vratiti na svoj otok Itaku. Telemah i Odisej sastali su se u kolibi pastira Eumeja, gdje je Telemah Odiseju ispričao o događajima koji su se dogodili u vrijeme njegove nenazočnosti. Odisej je smislio plan kako će povratiti red u svom malom kraljevstvu i na koji će način kazniti bezobzirne prosce koji su salijetali Penelopu. Božica Atena preobličila je Odiseja u staroga prosjaka, pa je on takav mogao u svoju palaču među prosce bez bojazni da će ga itko prepoznati. Prosci su se prema Odiseju odnosili vrlo bahato, udarali su ga i gađali ga ostacima hrane, a to se nije dopalo Penelopi koja je sluškinjama zapovjedila da prosjaka prime u kuću kao svakog gosta, okupaju ga i dobro nahrane. Telemah je potajno Penelopi iznio plan koji je smislio Odisej (u tom trenutku Telemah još nije Penelopi otkrio da se susreo s ocem). Dakle, Odisejev plan bio je slijedeći: Penelopa je trebala iznijeti pred prosce Odisejev veliki luk, pa zatražiti da ga prosci napnu i iz njega izbace strijelu koja je trebala proletjeti kroz dvadeset ušica na drškama sjekira koje su bile zabijene u veliko deblo jedna pored druge. Onaj prosac koji bi to učinio trebao je postati muž Penelope. Iako nije znala pravu stranu plana Penelopa je na nagovor sina Telemaha učinila kako je on od nje zatražio. Nikom od prosaca nije pošlo za rukom da zapnu Odisejev luk, a kamoli da iz njega izbace strijelu. Na kraju je to zatražio Odisej prerušen u prosjaka. Iako su mu se ostali prosci smijali i rugali, dozvolili su mu da pokuša. Odisej je bez problema zapeo luk i strijelu prostrijelio kroz svih dvadeset ušica. Sa sebe je zbacio prosjačke prnje i strijelama odjednom počeo gađati prosce koji nisu mogli pronaći svoje oružje, koje je prije sakrio Eurimej. Odisej, Telemah, Eurimej, a Athumanunh će još dodati i božica Atena, jer pored Odiseja, uz njegov bok borila se i sama Atena, ubrzo su savladali i pobili sve prosce i odmetnute sluge i sluškinje Odisejeve. No, kada je Odisej prišao Penelopi čekalo ga dodatno iznenađenje. Naime, Penelopa ga je hladno pozdravila ne želeći vjerovati da je to doista on. Potom je rekla da će slugama zapovjediti da im pripreme veliki bračni krevet u kraljevskoj dvorani. Naime, tajnu bračnog kreveta znali su samo Penelopa i Odisej, a ona je bila u tome što su noge kreveta zapravo bila debla maslina koje su još uvijek imale korijenje. Kada je Odisej skrenuo pozornost Penelopi da će mu biti žao ako posiječe masline kako bi se krevet prenio iz palače u kraljevsku dvoranu, Penelopa mu se bacila u zagrljaj. Sada je bila sigurna da je to njezin Odisej koji je uz nju jedini znao tajnu bračnog kreveta. Konačno se Penelopa mogla opustiti i primiti muža onako kako to dolikuje ženi. Jedina želja bila joj je da ih više nikada ništa ne rastavi, no, božica Sudbina doista nije bila naklonjena Penelopi. Nakon nekoliko godina istinske sreće i ljubavi Odisej će otploviti prema Heraklovim stupovima (Giblartar) i zauvijek nestati na misteriozan način iza njih. No, to je već druga priča koju će Vam Athuamnunh već jednom drugom prilikom opisati.

Grčka mitologija

Dok je tako Posejdon u svom morskom carstvu uživao vrhovni autoritet na Olimpu je s ostalim bogovima imao dosta problema. Prvo je ušao u svađu s Atenom ljepokosom s kojom se sporio oko toga tko će vladati Atikom, pa je onda zapodjenuo svađu i s Heliosom oko Korinta, pa opet s Dionizom oko Naksa, s Apolonom je u svađi bio poradi Delfa, a s Herom oko Arga, na kraju se posvadio i sa samim Zeusom oko otoka Egine. Upravo Posejdon je podigao sve ostale bogove na pobunu protiv Zeusa kojeg je svezao za prijestolje. No, Zeusu je u pomoć priskočila upravo morska božica Tetida (Ovo je majka Ahilejeva – po Athumanunhu, a ona je na Olimp poslala strašnog storukog Posejdonovog sina Brijareja. Čim ga je Posejdon vidio na Olimpu odmah se bacio na njega, pa je ispustio konopac koji je držao Zeusa privezanog za prijestolje. Zeus se brzo oslobodio, rastjerao pobunjene bogove i smirio svoga brata Posejdona, jer ipak je on bio najviši bog na Olimpu). Inače, općenito gledajući, Posejdon je bio ugodan u društvu i činio je mnoge usluge ljudima. Ljudima je poklonio konja i podučio ih kako da ga upregnu i koriste ga u svakodnevnim teškim poslovima. Zemlji je podari kišu i vlagu kako bi biljke mogle rasti i bujati. Zemlju Tesaliju spasio je od nestanka pod vodama potopa jer je svojim trozupcem načinio korito rijeke Penej kojim je voda otekla do mora. Rimljani su ga štovali kao Neptuna i bez obzira što je u Trojanskom ratu bio na strani Ahejaca, Rimljani su mu bili zahvalni što je spasio Eneju jednog od trojanskih vojskovođa, a koji je opet kasnije u Italiji gdje se nastanio podigao prve pretke drevnih Rimljana. Supružnica i žena Posejdonova bila je morska božica Amfitrita, kćer starog morskog boga Nereja, odnosno jedna od pedeset nereidi.. S nereidom Amifitritom Posejdon je imao sina Tritona. Morski bog Triton bio je najomiljeniji Posejdonov sin. Dakako, poput mlađeg brata Zeusa i Posejdon je imao izvanbračne djece i mnogobrojno potomstvo (opet ne poput Zeusa kojeg bi tu bilo teško dostići čak i samom Posejdonu – po Athumanunhu) Tako je s nimfom Toosom Posejdon izrodio kiklope, s nimfom Libijom kralja Sidonije Agenora, s nimfom Naidom morskog boga Proteja, s božicom Gejom diva Anteja, Brijareja i druge. Mitologija ga je zapamtila i kao oca atenskog junaka Tezeja kojeg je imao iz odnosa s Etrom ženom atenskog kralja Egeja.

Grčka mitologija

Posejdon – bog mora, sin titana Krona i titanke Reje, brat Zeusov

Posejdon je bio jedan od trojice (Zeus, Posejdon, Had) najmoćnijih grčkih bogova i najviši vladar velikog morskog carstva. Svi ostali morski bogovi bili su u podređenom položaju Posejdona, a bio je i gospodar svih morskih životinja. Bespogovorno Posejdon je odlučivao o svemu što se događalo na moru i u moru. Oružje mu je bio strašan trozubac kojim je mogao ukrotiti najsilnije i najveće valove koji su u mitološko doba bili prevrtljive ćudi. Kada bi Posejdon bijesno udario svojim trozubcem u kopnu nastajao bi strahovit zemljotres. Posejdon je bio žestoke, silovite, ali i nestalne naravi, baš kao i bića kojima je vladao (plahovita - ribe, silovita – morski predatori i umiljata – dupini, kitovi, po Athumanunhu). Posejdona su se najviše plašili i štovali ga pomorci i narodi pomorskih krajeva drevne Grčke. Svoju veliku vlast i moć Posejdon je dobio nasljednim pravom i kockom. (Athumanunh vam je kod Zeusa opisao da su braća nakon svrgavanja oca Krona s vlasti i ratom protiv titana kockom odlučili tko će od njih gdje vladati) Kasnije u sporovima sa ostalim bogovima Olimpa Posejdon je mnogo puta isticao da je i on 'jednak u pravu' s najvišim bogom, mlađim bratom njegovim, Zeusom. Posejdon je također držao do toga da vlast nad morem i pod morem nije dobio Zeusovom milošću, pa mu na tom području nije priznavao vlast niti je želio da se pokori njegovoj volji na tom području. Posejdonovo sjedište bila je predivna palača u Ajgeji (po Athumanunhu i mitologiji njegovoj to mjesto je negdje na području zapadne obale Eubeje, ili pak možda na sjevernoj obali Aheje. Kad Athumanunh bude siguran onda Vam to napiše, a do tada neka bude tako kako je sada napisao) Iz svoje Ajgeje Posejdon bi na Olimp odlazio u svojim morskim kolima koja su vukli zlatogrivi konji. Kada se Posejdon vozio po moru pratili bi ga svi morski bogovi i mnogobrojni morski stvorovi, a zaštitu su mu pružali najstrašniji stvorovi mora. Bile su to morske nemani koje su osjećale da bi možda mogle zatrebati strašnom gospodaru svome i biti mu u pomoći. Tako je jednu morsku neman Posejdon poslao protiv mitskog grada Troje (to nije bilo tijekom rata Trojanaca i Ahejaca, bilo je to nešto prije kada su Trojanci odbili isplatiti obećanu nagradu Posejdonu za pomoć tijekom gradnje neosvojivih zidina grada Troje – prema Athumanunhu), a drugi put neman je poslao Posejdon u zemlju kralja Kefeja, jer njegova je žena svojom pretjeranom hvalisavošću uvrijedila morske nimfe miljenice Posejdonove. (Dakle, dva puta je Posejdon u osveti rabio strašne morske nemani, jednom protiv Troje kada je neman trebala usmrtiti predivnu Laomedontovu kćer Hesionu, a drugi put protiv kralja Kefeja kada je druga morska neman trebala usmrtiti lijepu Andromedu. Kako je to sve prošlo jednom će Vam i to napisati Athumanunh) No, prgavi Posejdon znao se osvećivati i osobno, pa je tako i razorio svojim trozupcem trojanske bedema, osobno je progonio i Odiseja koji mu je na povratku iz Trojanskog rata oslijepio strašnog jednookog kiklopa Polifema. (Iako se Odisej pobrinuo da lažnim imenom sakrije svoj trag to mu je uspjelo jedino kod kiklopa braće Polifemove, no Posejdon je proniknuo u Odisejevu prijevaru i zato ga neumorno proganjao deset godina. Sve do trenutka kada se nije umiješao Zeus, kojem se napokon smilio Odisej, te prevario Posejdona u trenutku njegove nepažnje i Odiseju konačno osigurao put do Itake. Naime Athumanunh Vam priča u trenutku kada je Polifem pitao Odiseja za ime, ovaj mu je bez razmišljanja rekao da mu je ime NITKO, pa kad ga je Odisej oslijepio i tako omogućio svojim mornarima da pobjegnu iz pećine Polifema, te kad su na Polifemovo urlanje stigla braća njegova, ostali jednooki kiklopi i upitali Polifema tko mu je to učinio ovaj se derao iz sveg glasa – NITKO! Kiklopi su se brzo razišli misleći da im je brat malo skrenuo, a Odisej je to iskoristio, te se otisnuo na otvoreno more. No, tamo ga je dočekao Posejdon koji nije nasjeo na njegovu prijevaru).


Grčka mitologija

Zakonita supruga Zeusa bila je prelijepa i dostojanstvena božica Hera. S Herom, Zeus je imao troje djece boga jarosnog (divljačkog, koljačkog) rata Aresa, božanskog kovača i oružara boga Hefesta i božicu vječne mladosti predivnu Hebu. Zeus je doista visoko cijenio Heru i iskazivao joj sve dužne počasti. (No, to mu nije bila zapreka da je prevari čim bi se našao u društvu neke božice ili smrtne žene – po Athumanunhu) Doista, taj nepopravljivi ženskaroš Zeus, birao je ljubavnice jednakim redom kako među božicama, tako i među smrtnim ženama. Sada će Vam Athumanunh ispisati poduži popis tih njegovih ljubavnih avantura iz kojih su rođeni mnogobrojni bogovi i junaci, mnogobrojne božice i smrtne ljepotice. Idemo onda nekim redom: s Demetrom imao je kćer Persefonu, s Mnemosinom božicom pamćenja imao je devet kćeri, devet predivnih i očaravajućih muza (Talija – muza komedije, Uranija – muza astronomije, Melpomena – muza tragedije, Polihimnija – muza lirike, Erato – muza poezije, Klio – muza povijesti, Kaliopa – muza deklamacije (glasnogovorništva), Euterpa – muza muzike i Terpsihora – muza plesa), s Eurinomom imao je Harite, s Tetidom (ovo nije božica Tetida majka Ahilova – po Athumanunhu) je imao četiri kćeri imena Hore – božice godišnjih doba, Moire i Diku, s Dionom Afroditu, s Majom Hermesa, s Letom božanske blizance (po njima je i znak u horoskopu – po Athumanunhu) Apolona i Artemidu. Veliki broj Zeusovih ljubavnica uopće nisu uopće marile za Zeusa, ali je on uvijek iznalazio način da im se približi i potom se s njima sjedini. (Mnoge od smrtnih žena Zeus je zapravo prevario pretvarajući se u njihove muževe, pa su mu one ne znajući dopuštale seksualno sjedinjenje – po Athumanunhu). Ako je ono gore popis Zeusovih božanskih ljubavnica, onda će sada Athumanunh napisati popis smrtnih ljubavnica. Tako je u tom nizu Zesu sa smrtnicom Alkmenom izrodio sina Herkula (samo da Vas podsjetim da se iz veze boga i smrtnice rađaju najveći junaci mitologije i gotovo uvijek oni su kraljevi u svom narodu, pa u ponekim slučajevima oni postaju polubogovi ili čak bogovi, dok je kod veze božica i smrtnika gotovo uvijek rođeno niže božansko biće.), sa Semelom Zeus je izrodio Dioniza boga vina, s Danajom silnog Perzeja, s Europom Minosa, Sarpedona i Radamanta, s amazonskom kraljicom Antiopom blizance Amfiona i Zeta, s Ledeom sina Poliduka i kćer Helenu (najljepšu od svih smrtnih žena, ljepoticu zbog koje je izbio strašan i bespoštedan rat u kome padoše silni i vrli junaci, poradi ljepote Helenine i gluposti Parisove propade neosvojiva Troja – po Athumanunhu). No, da na kraju ne bi ispalo da je samo Zeus varao. Mnoge su božice i smrtnice izmišljale priče i hvalile se da su bile u ljubavnom zagrljaju najvišeg boga, dakako mnoge su to izmislile i jednostavno se hvalisale. No, kćer koju je ipak volio najviše, kćer koja mu je bila najdraža, lukavi Zeus, izrodio je sam, bez pomoći žene. Naime, ljepokosa, prekrasna i mudra Atena, najdraže dijete Zeusa, iskočila je direktno iz Zeusove glave pod punom bojnom opremom, dakako, nakon silne glavobolje koju osjeti Zeus svemogući, te nakon udarca Hefestova teškim maljem direktno u glavu Zeusa. – po Athumanunhu). Na kraju Athumanunh će još napisati da je Zeus bio brižan otac, mnogo bolji nego suprug i ljubavnik. Za svu svoju djecu Zeus se doista brinuo velikom očinskom ljubavlju, dok za njihove majke uopće nakon rođenja djece nije mario. Ta nevjera i nebriga najviše je pogađala upravo njegovu zakonitu božansku družicu Heru koja se svom silom trudila da napakosti nevjernom božanskom supružniku. Rijetko koji bog usudio bi se u tim podvalama Herinim sudjelovati, no, bilo je i takvih. Jedan od njih je bog sna Hipnos koji je uvijek Zeusa omamljivao snom u kojem ga je Hera potanko preispitala o nevjerama i prijevarama ljubavnim. No, to nije ni bilo potrebito jer se Zeus upravo volio hvaliti svojim ljubavnim avanturama – po Athumanunhu. Još jedna božica rado je pomagala Heri, a to je bila Herina najbolja prijateljica, božica Ata ili božica prijevare. Upravo ona mnogo puta je pomogla Zeusu u prijevarama, da bi kasnije jedva dočekala da to ispriča Heri. (Athumanunh će napisati da Ata ne miruje niti danas, pa ona u obliku mnogih nazovi ih prijateljica 'došapne' djevojkama, ženama i ljubavnicama nekoliko nazovi ih 'povjerljivih' informacija, a kako današnji muškarci nisu moćni poput Zeusa, eto ti vraga, zlo i naopako, a stari se razvratnik Zeus grohotom smije s Olimpa i raduje se nevoljama ljudskim)

Grčka mitologija

Zeus se kasnije nije mnogo opterećivao problemima u njegovom kraljevstvu, već je rješenja prepuštao ostalim božicama i bogovima koji su ponekad bili toliko bahati da se na kraju ipak on morao umiješati kako bi sve ostalo u savršenom redu i kako ne bi zavladao kaos. Jedina božica kojom Zeus nikada nije vladao (mada će opet Athumanunh u to posumnjati, jer to je bila predivna božica, a stari razvratnik joj sigurno nije mogao odoljeti) bila je božica Sudbina. No, mitologija je zapisala, a Athumanunh onda može i sumnjati – Zeus je bio čuvar i izvršitelj Sudbine. Tako Athumanunh sumnja da je on tu sigurno gurao svoje prste, jer tko bi odolio toj predivnoj božici. Zemaljskim kraljevima Zeus je nesebično davao moć nad ljudima, štitio je narodne skupštine, među ljudima učvršćivao pravni poredak i stalno razvijao pravo, bio je svjedok i čuvar zakletvi, a rado je štitio i sve one koji bi od njega zatražili zaštitu, mada tu, opet će napisati Athumanunh, nije uvijek bio dosljedan do kraja. Zeus je sve vidio i čuo, znao je za sve što bi se dogodilo, ako ne odmah, onda bi to saznao naknadno. Bio je dobar poznavatelj budućnosti, pa je mnogo puta budućnost naviještao raznim proročanstvima, prirodnim pojavama i snovima koje je izazivao sam ili uz pomoć nekoga iz svoje božanske svite s Olimpa. Posebno je bio darežljiv u dijeljenju i pretkazivanju budućnosti ako bi to od njega ljudi tražili i pri tomu mu prinijeli odgovarajuću žrtvu. Sve svoje darove vadio je iz dviju velikih posuda koje je čuvao u svojoj Zlatnoj palači na Olimpu koju mu je izradio sam bog Hefest. Tako su se u jednoj posudi nalazili dobri, a u drugoj loši darovi, a iz koje će izabrati Zeus bi to napravio prema vlastitom nahođenju. Njegovo najmoćnije oružje bili su munje i gromovi, a njegov štit imena egida bio je neprobojan. Zeus je rado boravio na planinama koje su zadirale među oblake, a najradije je bio na Olimpu u Tesaliji, Idi na Kreti, u Troadi, na Parnasu u Fokidi, na Kiteronu u Beotiji, a kada je postao bog Rimljana pod imenom Jupiter boravio je na rimskom Kapitolu. Zeus je bio svenazočan bog, pa su jedino njega ljudi za pomoć mogli zamoliti bilo gdje, a ne samo u hramovima kao pomoć drugih bogova i božica. Ponekad je među ljude silazio u promijenjenom obličju npr. kao čovjek, ili kao prirodna pojava (kiša, vjetar…), ili pak kao životinja (labud, bik …), no, to je bila poslastica i drugih bogova. Zeus je silno volio beskrajne gozbe koje je priređivao s ostalim bogovima i božicama gdje su se točili nektar kao piće i posluživala ambrozija kao glavno jelo. (To nije onaj korov ambrozija zbog kojeg danas mnogi ljudi imaju problema s alergijom – po Athumanunhu) Zeusa je dvorio vinotoča Ganimed i božica vječne mladosti prekrasna Heba, plesom su ga uveseljavale božice ljupkosti Hariteje i božice lijepih umjetnosti Muze. Tijekom obnašanja vladarskih obveza pratile su božice i bogovi Bia, Zel, Kratos i Nika kao božica utjelovljenja moći, krepkosti, vitalnosti, snage i pobjede. Kad bi se Zeus našao u ulozi suca ljudima i bogovima pomagala mu je božica zakonitog poretka Temida i božica pravednosti Dika (ova božica ima povez na očima, u jednoj ruci drži vagu, a u drugoj mač. Kreće se vrlo oprezno i izuzetno sporo, ali kada stigne do cilja neumoljiva je i nerijetko upravo mačem donosi presudu. Otuda nam i ono o pravdi da je spora, ali uvijek stiže i tada je neumoljiva – po Athumanunhu) Tijekom osiguranja prirodnog poretka pomagale su Zeusu četiri božice godišnjih doba zajedničkog imena Hore. Nerijetko u društvu Zeusa našle bi se i božica sretnog slučaja Tiha, pa božica mira Ejrena, pa božica duge Iris koja je ženski pandam božanskog glasnika Hermesa. (kad bi drevni Grci na Nebu ugledali dugu, bila je to Iris ili Irida, govorili bi da je to glasnica boga Zeusa – po Athumanunhu).

Athumanunhova poimanja

Kako je počeo postojati Svijet? Kako su nastali ljudi i zašto? Kad je već jednom ljudima darovan život, zašto je na njih bačeno prokletstvo smrti? Evo to su tri temeljna pitanja na koja sve mitologije Svijeta pokušavaju dati odgovor. Ljudi su različiti, a čovjek je mjerilo svih stvari – napisat će Athumanunh i nastaviti – ako čovjek upozna samoga sebe on je onda upoznao i boga i Svemir. Svijet je stvoren onoga trenutka kada je stvoren čovjek, a kada čovjek uništi sam sebe uništit će i Svijet koji je stvorio. Kada nestane čovjeka nestat će i boga i Svemira beskonačnog. Zavladat će ponovno kaos, led i nepregledna vodena masa. Dakle, u svim mitologijama sve počinje upravo ovim trima elementima: kaos, led i voda. Nebo i Zemlja su jedno, Tama i Svijetlost su pomiješani, More i Kopno su jedno i toliko su tijesno priljubljeni da između njih ništa postojati ne može, a onda dolazi praiskonski Stvoritelj. Odvaja Nebo od Zemlje, razdvaja More od Kopna, pa više ne vlada Kaos već nekakav Red. Stvoritelj ubrzo spoznaje da je sam i da to nije dobro. Odluči Stvoritelj da bude Dobro i da bude Svijetlo … i bi Dobro i bi Svijetlo. No, još uvijek je sam, a to nije dobro. Odluči on tako predivni krajobraz napućiti živim stvorovima. Mnoštvo je tih živih stvorova Stvoritelj stvorio, ali oni nisu bili mjerilo njegova stvaranja. Dakle potreban mu je čovjek, jer čovjek je mjerilo svih stvari! Stvori tako sada Stvoritelj čovjeka (da li od znoja svoga, ili od blata, ili od kostiju… možda na sliku svoju…Tko bi to znao, ali čovjek je stvoren, pa Stvoritelj konačno može odahnuti. No, nije bilo tako! Onog trenutka kada je stvoren čovjek počeo je najteži dio posla za Stvoritelja. Kad im je udahnuo život, ljude je trebalo podučiti mudrosti i dobroti, kako bi oni priskakali jedni drugima u pomoć, ali ljudi su mjerilo svih stvari, pa oni ponekad mogu biti okrutni i grubi i drugim ljudima nanositi bol. Stvoritelj je prinuđen prokleti ljude i kazniti ih progonom zbog njihovih nedjela. Čovjek je trebao postati patnikom onog trenutka kada je proklet i prognan i trebao je u znoju lica svoga sebi pribavljati hranu, no, opet je čovjek izmakao nadzoru. Čovjek je umjesto znoja svoga lica za pribavljanje hrane uporabio krv drugih stvorova. Počeo je ubijati da bi jeo. Stvoritelj je ljut sam na sebe, pa pokušava više puta uništiti čovječanstvo raznim bolestima, katastrofama, ali ubrzo spoznaje da to nije dobro i da će time uništiti i samoga sebe i Svemir beskonačni. Začarani je krug zatvoren. Stvoritelj pokušava još jednom i poklanja posljednju privilegiju ljudima, a to su snovi. Jedino ljudi od svih živih stvorova imaju tu privilegiju da mogu sanjati. Ljudi su počeli sanjati i nastala je mitologija – čudnovato sjeme iz kojeg će kasnije niknuti religija i filozofija – opetovano će napisati Athumanunh. Dakle ljudi sanjaju snove koje kasnije nazivaju mitovi, pa će Athumanunh opetovano zapisati – mitovi su snovi čovječanstva, pa su dakle, mitovi snovi koji su u isti mah posve neobični i opsesivno svakidašnji. Dakle, na kraju da Athumanunh zaključi – jacab, uvijek će u ljudskim snovima biti nečega što oni nisu kadri razumjeti, nečega u što oni nisu kadri proniknuti. Ljudi su različiti i to je njihovo bogatstvo. Jedni vole pričati, a drugi slušati, pa ako ja prepričavam mitove, a Ti ih čitaš, oboje dijelimo iskonsko mitološko iskustvo, a upravo to iskonsko mitološko iskustvo temeljni je razlog našeg nastanka, trajnosti, razvitka i promjena. Ta mitološka tajna koju Athumanunh sanja u svojim koračanjima kroz davno prije zaboravljene priče zapravo nas obogaćuje i raduje, a to su opet temeljna svojstva mita. Što ti se čini jacab, sanja li Athumanunh drugačije snove od Tebe? Raduj se jacab, uživajte i Vi koji ste ovo pročitali, a kada Vas Zvijezde opkole i poklone Vam plave snove, kada Vam noć ukrade dan i pokloni Vam san, Vi samo slušajte ritam svoga srca, slušajte duše svoje glas i divite se tajnama što dobro su skrivene, jer Athumanunh će Vam još jednom napisati – Istina je kao Nebo, a misao je kao oblak…

Grčka mitologija

Zeus se ponovno dosjetio da je njegov djed Uran uz pomoć svog sina Krona u dubinama unutrašnjosti Zemlje u zatočeništvu držao strašne Hekatonire (Storuke divove koji imaju pedeset glava i sto pari ruku – tako će ih Athumanunh opisati). Uz pomoć novih moćnih saveznika Zeus je napokon pobijedio, a svog oca i titane zauvijek sunovratio u vječnu tamu Tartara. Kad se proglasio vladarom svega što živi i postoji Zeus je odmah i požalio. Prva su mu opasnost bila njegova braća Had i Posejdon. Ipak, do borbe između božanske braće nikada nije došlo jer se ubrzo pojavi zajednički protivnik, a bila je to strašna božica Geja koja se razljutila zbog Zeusovog okrutnog postupka s titanima, pa se udružila s bogom vječite tame mračnim Tartarom s kojim je na Svijet donijela stoglavog nakaznog diva Tifona. Tifon je bio toliko strašan i velik da se pod njim, kada bi koračao, zemlja ulegla. Tifon je strašno urlao životinjskim rikama, a iz svojih zmajskih čeljusti rigao je uništavajuću vatru. Zeus ga je ipak, dakako uz pomoć svoje braće, te uz munje i gromove nadjačao i nakon duge i teške borbe sunovratio natrag u Tartar (vječitu tamu). Nakon toga Zeus je braći ponudio da kockom razdjele Svijet. Tako je Hadu pripao Podzemni, Posejdonu vodeni (morski) Svijet, a Zeusu je ostalo Nebo i Zemlja. (Athumanunh će još napisati da je Zeus varao na kocki i tako za sebe prigrabio najbolji dio) na početku svoje vladavine Zeus se ponašao kao pravi tiranin, pa je čak dva puta odlučio da uništi čovječanstvo (ljudski rod) koji mu se učinio beskorisnim. Oba puta ljude je spasio titan Prometej koji je ukrao vatru Zeusu i podario je ljudima, pa su oni tako preživjeli Glad i Hladnoću koju im je poslao Zeus. Drugi put je na ljude Zeus poslao Veliki potop, ali je opet reagirao titan Prometej koji je o tome obavijestio svog sina Deukliona i njegovu ženu Piru koji su se uspjeli spasiti i kasnije ponovno Svijet naseliti ljudima. Kasnije je Zeus malo popustio prema ljudima, ali je i prema bogovima bio tiranin. Svi su ga se bojali, ali jednom je pretjerao, pa su se bogovi Olimpa pobunili. Zeus bi bio sigurno svrgnut s prijestolja da mu u posljednji trenutak u pomoć nije priskočio div Brijarej. Još jedna pobuna skoro je Zeusa stajala vlasti, a bila je to pobuna čudovišnih dugokosih divova, ali u tomu ga je opet spasio njegov čovječni sin Herkul koji je pobijedio divove. Nakon što je nastupilo herojsko doba (jedno od razdoblja grčke mitologije) Zeus je postao 'podnošljiv' vladar iako je i dalje pravio probleme, no, ovaj puta nastradala je samo njegova žena Hera koju je naveliko i naširoko varao s mnogobrojnim božicama i smrtnim ženama. No, Athumanuh će opet zapisati da mu Hera nije ostajala dužna, ali ona je ipak bila krhkija, ženstvenija, pa su je Zeusove prijevare mnogo više pogađale nego starog razvratnika Zeusa njezine. Bilo kako da bilo svi bogovi konačno su Zeusa prihvatili za vladara i trudili se s njim ostati u dobrim odnosima, a ljudi pak su ga prihvatili za moćnog gospodara i opet se trudili udobrovoljiti ga beskrajnim darovima i žrtvama.

Grčka mitologija

Zeus – sin titana Krona i titanke Reje, najviši bog drevnih Grka

Zeus je moćni i najviši vladar bogova, gospodar ljudi, utemeljitelj i nepokolebljivi zaštitnik božanskih i ljudskih zakona. Drevni Grci zamišljali su ga i opisivali kao stasitog muškarca bujne brade, spokojnog pogleda i lica s kojeg zrači ponosna svijest vrhovne i nepokolebljive moći moćnog vladara. Simboli su mu gromovi i munje, orao i hrast. No, Zeus nije oduvijek bio moćan i pravedan. Vlast je prigrabio ustankom i pobunom protiv vlastitog oca Krona, koji je na isti način s prijestolja zbacio svog oca Urana, Zeusovog djeda. (Athumanunh bi jednostavno rekao da im je to bilo u krvi.) Zeus je posjedovao, dakle, zapravo ljudske osobine, osobine kraljeva toga doba iako su one, razumije se i zašto, mnogo puta uveličane. Zeus se rodio u pećini gore Dikte na otoku Kreti. Majka titanka Reja rodila ga u tajnosti i malom prijevarom spasila ga od sudbine koja je zadesila njegovu stariju braću. (Hestije, Demetre, Here, Hada i Posejdona) Naime, kako se Reja nije mogla brinuti za maloga Zeusa brigu o njemu preuzele su nimfe (prirodne sile koje su u mitologiji drugorazredna božanstva) Adrastiji i Idaji kojima su opet svesrdno pomagali gorski demoni Kureti. Dok su nimfe dojile Zeusa mlijekom božanske koze Amalteje i hranile ga medom šumskih pčela, demoni (o demonima će Athumanunh već jednom pisati, no, sada trebate znati da postoje aghatodaimoni (dobri demoni) i kakodaimoni (zli demoni)) bi u trenutku kada bi mali Zeus zaplakao iscenirali tuču, podizali bi galamu i graju, udarali mačevima po štitovima i divlje urlajući plesali do besvijesti, a sve je to imalo za cilj da Kron ne čuje plač malog Zeusa. Kad je stasao u mladića Zeus je odlučio podići ustanak i pobunu protiv oca. Prvo ga je natjerao da povrati njegovu braću i sestre koje je Kron odmah nakon rođenja progutao. No, kako su to bila božanska bića, oni su nastavili živjeti u njegovoj utrobi, pa su, u trenutku kada ih je Kron povratio pod prisilom Zeusa, oni bili odrasli bogovi. Dok je svoje sestre Hestiju, Demetru i Heru sklonio na sigurno (na kraj Svijeta), braću Hada i Posejdona pozvao je da mu se pridruže u bitkama koje će uskoro uslijediti. Dakako da su Had i Posejdon na to pristali. Kron je u pomoć pozvao svu svoju braću i sestre, titane i titanke, da mu pomognu u ratu protiv neposlušnog sina. Iako se veći broj titana i titanki odazvao Kronovom pozivu, to nisu učinili svi. U strašnim bitkama Kron je potisnuo Zeusa na Olimp gdje se on našao u škripcu. (Athumanunh će opet ovako napisati – loše su stvari krenule za Zeusa, ali u posljednji trenutak Zeusu su u pomoć priskočili divovski jednooki kiklopi.) Naime, kiklopi su Zeusu iskovali munje i gromove kojima je Zeus ipak zaustavio Kronov napad. Kasnije se još nekoliko titana pobunilo protiv Krona jer je on naprosto sišao s pameti i zdravog razuma. Pobunjenici su bili Ocean, Stiks i Prometej koji su prešli na Zeusovu stranu. No, Kron i vjerni mu titani ipak nisu bili lagani plijen, pa su se teške borbe nastavile slijedećih deset godina.


Grčka mitologija

Adonis – (grč. Adonis, lat. Adonis, sin Ciparskog kralja Kinire i njegove kćeri Mire)

Još jedan mitološki smrtnik za čijom su smrću žalili i bogovi drevnog i mitskog Olimpa. Adonis je muški pandan Persefone, pa se i poradi njega priroda mijenja. Kada je on u Podzemnom Svijetu u carstvu Sjena priroda je tužna, a kada on u proljeće živi s Afroditom priroda se raduje , te se oblači u cvijeće i zelenilo. Dakle, nitko Adonisu u ljepoti nije bio ravan. Nitko od ljudi, ali i nitko od bogova, pa je razumljivo da se u njega zaljubila najveća ljepotica među božicama, božica ljepote i ljubavi Afrodita. Zaljubljena božica često je silazila s Olimpa među smrtnike kako bi uživala u svojoj ljubavi s Adonisom. Poradi ljubavi prema Adonisu božica Afrodita čak je počela da se bavi lovom, jer je Adonis bio strastven lovac, a Afrodita mu je zaljubljena pomagala u lovu. Ipak, Afrodita je strahovala za svog izabranika, pa mu je više puta savjetovala da se okani lova na divlje zvijeri. Naime, zvijeri ne prepoznaju ljepotu. Tako je Afrodita jednom prilikom Adonisu ovako rekla: 'Dovoljno je da si odvažan prema pitomoj divljači koja je plašljiva. Budi oprezan prema divljim zvijerima koje su hrabre!' Naime, Afrodita je dobro znala da je jako opasno prema hrabrima biti hrabar. No, Adonis to nije uzimao u obzir, pa se jednom prilikom kada Afrodita nije bila u njegovoj blizini, prepustio čarima lova na divlje veprove. Taj lov je za njega bio sudbonosan. Ranjeni vepar je pobjesnio i svojim dugim očnjacima nanio smrtne rane Adonisu. Nakon Adonisove smrti Afrodita je bila shrvana bolom, pa je napala i proklela božicu Sudbinu, koja je i od bogova moćnija. Ne zna se kako bi Afrodita prošla u okršaju sa moćnom Sudbinom, da se u sve nije umiješao i cijelu stvar izgladio sam Zeus. Zeus je osobno zamolio svog brata Hada, boga podzemnog Svijeta i carstva Sjena, da dopusti Adonisu boravak s Afroditom barem pola godine. Dakako, Had nije želio i nije ni smio odbiti zamolbu svog moćnog božanskog brata, pa je dopustio da u proljeće Adonis mrsi prekrasne uvojke predivne božice Afrodite. Tako još i danas kada se Adonis i Afrodita sretnu u svom ljubavnom zagrljaju počinje proljeće i priroda se stane buditi, oblačiti zeleno ruho i kititi se raznobojnim cvijećem, a kada Adonis mora otići natrag u Podzemni Svijet, priroda postane tužna, umire i miruje tijekom cijele zime.


Mitologija naroda Zapadne Afrike

Zašto ljudi umiru – pleme Ibo

Čuku, na jeziku plemena Ibo znači Veliki duh, a pleme Ibo iz jugoistočne Nigerije štuje boga Čuku kojeg smatraju za stvoritelja svega dobrog što je čovjeku potrebito za život pun blagostanja i obilja. Njegova kći je božica Zemlje imena Ale. U Nigeriji pored plemena Ibo, čiju će Vam priču Athumanunh sada napisati, žive još slijedeća plemena Hausa, Fulani i Yaruba. Dobro, idemo onda na priču koja i nije baš vesela, ali priča pripada plemenu Ibo i oni u nju vjeruju. Kada je Veliki stvoritelj Čuku poslao psa da ljudima objavi njegovu zapovijed koja je glasila – ako itko od ljudi umre, tijelo mu treba položiti u zemlju i posipati ga pepelom, međutim, pas se putem neoprezno zadržao, a ljudi su umirali. Veliki Čuku nije imao koga poslati s porukom za ljude, pa je tu zadaću povjerio ovci. No, ovca koja i baš nije inteligentna, zaboravila je putem poruku, pa je ljudima objavila slijedeće – ako netko od ljudi umre, tijelo mu treba položiti u zemlju i zakopati ga. Kada je pas napokon stigao bilo je prekasno. Nitko od prvih ljudi nije mu želio više vjerovati, jer objava velikog Čukua bila je samo jedna. Tako ljudi postanu smrtni, te ih još i danas kada umru polože u zemlju i jednostavno zatrpaju.


Mitologija Polinezije

Maui i tisuću obmana – mitologija naroda Polinezije

Maui je domišljati junak iz mitologije naroda Polinezije, a rodio se kao nedonošče koje je njegova majka Taranga bacila u ocean. Međutim Maui je preživio i stasao u velikog ratnika, domišljatog i potpuno predanog borbi za dobrobit ljudi. Maui je izmislio tisuću obmana kojima je pomogao ljudima, a jednu od njegovih obmana sada će Vam napisati Athumanunh. Nakon što su se ljudi požalili Mauiu da im je dan prekratak za silne poslove koje moraju obaviti, on odluči da uhvati Sunce i prisili ga da ne trči Nebom već da hoda polagano, dakle, da omogući da dan traje duže. Tako Maui od vlakana kokosovog oraha načini uže kojim će uhvatiti Sunce. Međutim, Sunce mu tu omču spali. Maui se nije dao pokolebati, pa on odreže posvećene pletenice svoje žene Hine, te od njih isplete novo uže kojim će uhvatiti Sunce. Kad je načinio omču na kraju užeta, Maui se zaputi na istočnu obalu mora i stane čekati da Sunce izađe. U zoru Maui zavitla svoje uže koje stegne Sunce oko vrata. Uzalud se Sunce borilo i otimalo, Maui i njegov konop od posvećenih pletenica nisu popuštali. Napokon Sunce se umori, pa više nije moglo trčati preko Neba već je samo puzalo. Tako je domišljati Maui prisilio Sunce da ne trči nebom, a ljudima osigurao duži dan.


Mitologija Sjevernoameričkih naroda

Djeca boga Sunca – legende Sjevernoameričkih naroda, pleme Navajo

Ovo je Peti Svijet po redu. Preci naroda Navajo živjeli su u Četvrtom Svijetu, koji se nalazio ispod ovog Petog, kadli ih je zadesio golemi potop, s valovima visokim poput planina. Preci Navajo načinili su rupu u Nebu i spasili se prelaskom u Peti Svijet. Tako počinju Legende plemena Navajo. Jednoga dana ljudi Navajo začuju slabašno dozivanje iz velike daljine: 'Vu 'hu 'hu 'hu 'u' bio je to glas Hastseyaltija, boga koji govori. Malo-pomalo glas je bi sve čujniji, a tada se začuju i koraci nogu obuvenih u mokasine. Doista, bog koji govori Hastseyaltij stajao je ispred Navaja. Od komada tirkiza on stvori Estsanatlehi – ženu koja se mijenja. Od dva klipa kukuruza načini Dječaka bijelog kukuruza i Djevojčicu žutog kukuruza. Estsanatlehi udala se za Tsohanoaia – boga Sunca, koji na svojim leđima nosi Sunce, te ga svake noći vješa na zapadni zid svoje kuće. Tsohanoai za Estsanatlehi sagradi kuću na otoku, daleko na Zapadu, a prema vjerovanju naroda Navaja Estsanatlehi još i danas tamo živi. S toga mjesta u proljeće uvijek pušu svježi vjetrovi i dolaze kiše da natope žednu zemlju naroda Navaja. Estsanatlehi je rodila Tsohanoaiau dva sina imena Ubilac Neprijatelja i Dijete Vode. No, Tsohanoai nije ni želio čuti za svoja dva sina, a kada su dječaci izrasli u snažne mladiće, oni potraže pomoć svoga oca u borbi protiv mnogobrojne vojske Zlih duhova koji su ugnjetavali i mučili narod Navaja. Na putu potrage za svojim ocem dvojica mladića ugledala su perjanicu dima koja se dizala iz zemlje. Oni odluče spustiti se u podzemnu zemunicu. Tamo pronađu staricu Ženu pauka, staricu neizmjerne mudrosti koja ih poduči kako će pronaći boga Sunca. Žena pauka pokloni im naročiti talisman koji ih je trebao štititi od svih zala, a dala im je i dva pera života, koja su pripadala orlu koji leti u velikim visinama. Braća napokon pronađu kuću boga Sunca na obali nekog jezera. Bog Sunca nije bio kod kuće, ali su braća odlučila da ga čekaju i pri povratku da ga iznenade. Vrata kuće boga Sunca čuvala su dva velika medvjeda, ali podučeni od Žene pauka, braća izgovore čarobne riječi nakon čega ih medvjedi puste u kuću. Braća odluče da se sakriju po prostirač, a taj prostirač bio je prostirač Tame. Kad se Tsohanoai vratio kući, odmah je osjetio da se netko nalazi u njoj. Tsohanoai razmota prostirač Svitanja, pa prostirač Neba, potom prostirač Večernjeg Svijetla, a na kraju i prostirač Tame. Mladići ispadnu iz prostirača, što silno razgnjevi Tsohanoaia koji ih baci na istok, na stijene bijele školjke, pa ih baci na jug, na stijene tirkiza, pa na zapad, na stijene majke bisera i napokon na sjever, na crne stijene. No, braća su čvrsto u rukama držala svoja dva pera života, te su ostali živi. Napokon, gnjev Tsohanoaia se utiša i on prihvati mladiće kao svoje sinove, pokloni im čarobne strijele kojima će se boriti protiv Zlih duhova, Teelgete – antilope koja se hranila ljudskim mesom, Tsenhalea – golemih ptica grabljivica i ljuskave Yeitso. Sinovi boga Sunca Ubilac Neprijatelja i Dijete Vode zapodjenuli su silne bitke i bojeve sa Zlim duhovima koji su ugnjetavali narod Navaja, pa iako su mnoge uništili neki od tih zlih duhova ipak su preživjeli i dalje muče narod Navaja. Ti Zli duhovi su: Starost, Hladnoća i Glad. Oni još i danas muče narod Navaja, a djeca boga Sunca nikako da ih pronađu i napokon ih unište.


Mitologija Sibirskih naroda

Ulgan i Erlik – od blata stvoreni

Ova priča koju će Vam Athumanunh napisati potječe iz Sibira, golemog područja Rusije, koje obuhvaća oko 7 511 000 četvornih kilometara. U nekim njegovim dijelovima, poput Kamčatke, ne raste drveće. To područje naziva se tundra, a zemlja zdravica ispod površine neprekidno je zamrznuta. Tijekom kratkog ljeta u tundri nastanu mnoge močvare u kojima obitavaju komarci, a sve te nezdrave močvare stvorio je smutljivac Erlik. Dobro, krenimo onda od početka. Dakle, u početku kada nije bilo ničega s Neba se spusti Ulgan (Yryn ai tojon), naziva ga narod Jakuti, a znači 'Bijeli Gospod Stvoritelj'. Tako Ulgan poželi stvoriti Svijet, ali se nikako nije mogao dosjetiti na koji način bi to učinio. Tada opazi ispod površine vode neki obris koji mu se učini poput tijela i lica. Ulgan tada oživi blato i nazove ga Erlik, te ga učini svojim prijateljem i pratiteljem. Jednoga dana, prerušeni u divlje crne guske, Ulgan i Erlik polete iznad neprekidnog vodenog prostranstva. Ponosan i ohol, Erlik poleti previsoko, te iscrpljen padne u vodu. Erlik počne tonuti. Utapajući se pozove Ulgana u pomoć da ga izvuče iz blata. Ulgan zapovijedi kamenu da se digne na površinu vode, kako bi Erlik imao kamo sjesti, a potom ga izvuče iz blata. Ulgan tada zatraži od Erlika da zaroni i dohvati nešto blata s dna, kako bi on mogao od blata stvoriti Svijet. Erlik posluša Ulgana, ali je svaki put sakrio nešto blata u ustima u namjeri da sam stvara svoj Svijet nakon što tu tajnu sazna od Ulgana. Ulgan zapovijedi blatu neka nabuja, blato stane bujati, ali i u ustima Erlika. Erlik se zamalo uguši od blata, pa ga ispljune. Od tog trenutka na Zemlji nastanu blatna i močvarna mjesta. Ulgan od blata načini meso, od kamena kosti, te oblikuje prvog čovjeka. Od njegova rebra načini mu ženu družicu njegovu za sva vremena, ali im još ne udahne živoga duha. Dok je Ulgan tražio živi duh za ljudski par, ostavio je psa da čuva beživotna tijela prvih ljudi. Kako je pas bio bez krzna drhturio je od zime, pa se Erlik ponudi da mu pribavi krzno ako na trenutak zažmiri. Erlik tada kroz trstiku udahne život ljudskom paru i tako on postane ocem čovječanstva, a ne Ulgan. Kad se Ulgan vratio i vidio što je Erlik učinio, nije mogao odlučiti što da učini. Da li da uništi prvi ljudski par i počne sve ispočetka ili nešto drugo. Tada se Ulganu obrati žaba i mirno ga savjetovala: 'Ako žive pusti ih neka žive, a ako umru, pusti ih neka umru.' Ulgan posluša savjet žabe i postupi tako, a psu zapovijedi da dovijeka stražari i čuva ljude na studeni, a ako oni budu s njim loše postupali, za to će biti sam kriv. Ulgan nikada nije Erliku oprostio što je ljudima udahnuo život, a Erlik pak to nije shvatio kao opomenu, već je i dalje sitnim smicalicama podvaljivao Ulganu Stvoritelju. Napokon Ulganu dosade te silne nepodopštine Erlikove, pa ga on progna u Podzemni Svijet. Tako još i danas po vjerovanju naroda Jakuti Erlik sjedi na crnom prijestolju Podzemnog Svijeta okružen zlim duhovima koje on odašilje svake noći da mu donose duše umrlih ljudi.
izvor:enhu.blog

 

[zjovan29]

Mitologija Sjevernoamričkih naroda

Glooskap i Wasis – legende sjevernoameričkih naroda (pleme Algonquin)

Bio je Glooskap veliki i moćni ratnik, bio je bog gospodar ljudi i divljih životinja. Borio se u mnogim bitkama za dobrobit ljudi i bogova, pa je tako u jednoj bitki pobijedio sve Sablasti Noći, u drugoj pak sve Duhove Dana. Tako nakon dugih i slavnih pohoda odluči Glooskap da se konačno vrati kući svojoj ženi. No, kod kuće ga je čekalo iznenađenje. Čim je ušao u kuću žena ga je jedva pogledala i pozdravila, jer bila je prezaposlena stvorenjem koje je ležalo na toplim kožama. 'Što je to?' Zbunjeno je pitao Glooskap, a žena mu je odgovorila: 'To je moćni Wasis, služim mu danju i noću, a sada te molim da budeš tih, jer ako ga probudiš bit ćeš u velikoj nevolji.' Glooskap se bori sa svim bićima znanog i neznanog Svijeta, s duhovima, sablastima, zvijerima, vragovima svih vrsti i veličina, ali ovakvo biće još vidio nije. 'Ja se za takvog nasilnika ne bi brinuo.' Zaključio je Glooskap kada je pogledao maleno biće. No, žena mu je uz smiješak odgovorila da nemaju izbora, jer on drži njihovu prošlost u jednoj ruci, a u drugoj ruci drži njihovu budućnost i da je to biće zapravo gospodar Svijeta. Glooskap se naljuti i srdito odgovori ženi: 'Neka je on gospodar cijeloga Svijeta, ali nije moj!' Sada Glooskap stane vikati: 'Ja sam gospodar ljudi i divljih životinja i mene nitko pobijediti ne može!' Maleno biće otvori oči i samo mirno nastavi gledati moćnog Glooskapa. Glooskap sada odlučno i prijeteći zakorači prema malenom biću, te srdito progovori: 'Ja se tebe ne bojim!' Maleno biće imena Wasis i dalje ga je mirno gledalo i nešto nerazumljivo odgovorilo. Glooskap pa sada zauzme svoj borbeni stav i poviče: 'Ja sam najjači!' Wasis pak je mirnu sisao grudicu javorova šećera. Ovo razljuti Glooskapa, pa on snažno stane izvikivati svoj bojni poklič, Wasis pak mu uzvrati istom mjerom, te stane vrištati. Što je snažnije Glooskap vikao, Wasis je snažnije vrištao. Odjednom Glooskap osjeti da mu glava puca od Wasisove dernjave, pa odluči da otpleše ples Sablasti i otpjeva pjesmu koja suzbija vragove. Zatim Glooskap otpleše ples Duhova i otpjeva pjesmu koja oživljava mrtve. Nakon dužeg vremena Wasis konačno prestane vrištati, a Glooskap klone na koljena pred njim. Wasis razvuće svoje malo lice u osmjeh širok poput Svijeta i mirno prozbori: 'Gu.' Glooskap umoran od svega klone i zaspe pored malog Wasisa.
Zato sada dobro upamtite što će Vam napisati Athumanunh. Svaki puta kada vidite malo dijete da sjedi na podu i smije Vam se preko cijelog lica i guguće svoje 'Gu, gu.', a bez nekog vidljivog razloga, budite uvjereni da Vam priča priču kako je pobijedilo velikog ratnika Glooskapa, ratnika koji je pokorio Svijet, ali je klonuo pred malenim djetešcem. Sve tamo od početka Svijeta, pa do dana današnjeg i sve do svršetka Svijeta, maleno djetešce je jedino biće s kojim je teško izvući deblji kraj. Djeca su najiskrenija i duhom najbogatija bića koja su ikada stvorena u tajnama Svijeta.


Astečka mitologija

Quetzalcoatl – dobri zmijski bog

Quetzalcoatl (zmijski bog), bio je kralj u Gradu bogova (možda Tihuanakhan, grad umirućeg Mjeseca iz doba Wurma na samom procvatu Asleyena kada su oko Zemlje kružila dva Mjeseca, a tajnovita bića Wariruna, prema pričanju najstarijih Urukheha, gradila su Kolosayu – vrata Sunca, po Athumanunhu). Bio je Quetzalcoatl dobar bog, čist, bez ikakvog grijeha. Ni jedan posao on nije smatrao nedostojnim. Krčio je Quetzalcoatl čak i putove za bogove kiša Quiahuitl kako bi oni bez poteškoća mogli žednu zemlju natopiti vodom. Tezcatlipoca, Quetzalcoatlov brat, bog groma i noćnoga Neba, kipio je gnjevom poradi dobrote svojega brata, pa odluči zaigrati prljavu igru i osramotiti rođenog mu brata. Svoj nečastan naum sprovest će uz pomoć svog zadimljenog zrcala koje je moglo čitati misli. Kad se Quetzalcoatl pogledao u zrcalo vidio je da mu je put potpuno blijeda i da ima lice obraslo dlakom (brada). (Po Athumanunhu, upravo je ovo obeshrabrilo astečke ratnike kada su prvi put vidjeli španjolske konkvistadore koji su bili bijele puti i imali guste brade, pa su pogrešno zaključili da su to ratnici poslani od samog dobroga boga Quetzalcoatla, te im se nisu bojno suprotstavili. Kasnije su svoj propust platili gubitkom slobode i Civilizacije uopće.) Dakle, kad se Quetzalcoatl pogledao u ogledalo on je osjetio da ga obuzimaju sve tjelesne želje koje oduvijek muče ljude. Quetzalcoatl je bio užasnut i više se nije želio pojavljivati u svom obličju pred svojim ljudima, pa je u pomoć pozvao svog dvojnika, Xolotla – prerijskog kojota, koji mu je bio blizak poput vlastite sjenke. Xolotl je Quetzalcoatlu načinio ogrtač od zelenih, plavih i crvenih pera ptice imena Quetzal, te masku od tirkiza. Sada je Quetzalcoatl mogao ponovno hodati među svojim podanicima, a da ga nitko od njih nije prepoznao. Međutim, Tezcatlipoca se time nije primirio već je bratu priredio novu smicalicu. On je Quetzalcoatlu ponudio vino od kaktusa agave, tvrdeći pritom da će mu taj napitak izliječiti njegovu 'nakaradnu' bolest poradi koje se mora skrivati od podanika. Quetzalcoatl koji nikada nije pio alkoholni napitak u tili se čas opio, a Tezcatlipoca ga u pijanom stanju nagovori da obljubi njihovu sestru predivnu Quetzalpetatl. Kad se Quetzalcoatl osvijestio i otrijeznio, užasnut je shvati što je počinio. Quetzalcoatl tada odluči da umre, pa ode na morski žal gdje se spalio, a iz njegova tijela prije nego se ono pretvorilo u pepeo, izletjele su rijetke egzotične ptice šarenog perja. Kad je Quetzalcoatl umro zora nije svanula puna četiri dana. Sve ovo nimalo se nije dopalo ocu Quetzalcoatla i Tezcatlipoca, bogu mrtvih Mictlantecuhtliju, koji k sebi pozove Quetzalcoatla. 'Uzet ćeš ove dragocjene kosti i napućit ćeš Zemlju ljudima, a tako ćeš učiniti veliko dobro i zauvijek sa sebe sprati sve svoje grijehove koje si nesvjesno počinio!' Quetzalcoatl je poslušao oca, te uz pomoći Xolotla iznio dragocjene kosti natrag na svijetlo dana, poprskao ih svojom krvlju i tako im podario život. Zora se ponovno rodi nad Zemljom, a iz kosti nastanu prvi ljudi. Quetzalcoatl je nastavio ljudima činiti dobro, pa ih je tako naučio kako će glačati žad, kako će od niti napraviti tkaninu i kako će raditi mozaike. Ukrao je mravima, koji su sakrili kukuruz, zrno kukuruza i dao ga ljudima, te ih naučio kako će ga uzgajati i sebi pribaviti potrebitu hranu. Quetzalcoatl je ljude i naučio kako će mjeriti vrijeme i pratiti kretanje Zvijezdi. No, došlo je i vrijeme kada je Quetzalcoatl morao ljude napustiti i prepustiti ih njihovoj sudbini. Bio je to dan kada se u samo praskozorje (svitanje) na Nebu pojavila zvijezda Quetzalcoatl, koju mi danas nazivamo Venera. Tako Asteci još i danas vjeruju da je Quetzalcoatl i bog gospodar zore, dok drugi tvrde da je on otplovio na Istok na splavi koju su činile zmije.


Bogovi rata iz mitologija

Horus - krilati bog rata

U ona davna vremena kada je vladao faraon pravednik, bog Ra, faraonova vojska pratila je faraona u ratnom pohodu u Uauat (Nubiji). Odjednom usred ratnih zbivanja faraon je obaviješten da se u Egiptu kuje zavjera protiv njega. (Athumanunh ovdje faraona predstavlja u obličju boga Raa, da slučajno ne bi bilo zabune) Dakle, faraon u obličju boga Raa zapovjedio je svom sinu Horusu krilatom (behdetu) da zapodjene bitku s Raovim protivnicima koji kuju zavjeru. Mladi i moćni ratnik, sin Raov, Horus, uzeo je obličje krilatog sunčanog diska, te se svom silinom spustio na protivnike Raove. Raovi protivnici u strahu su pobjegli pretvorivši se u nilske konje i krokodile, te podmuklo čekali na dnu Nila prolaz Raove 'barke od milijun godina'. Pravedni Raovi mornari (henememet) odmah su se upustili u bitku za obranu Raove 'barke od milijun godina' i hrabro se držali sve do pojave Horusa behdetia s njegovom moćnom vojskom. Horus, sin Raov, hrabro i odvažno stao je na pramac 'barke od milijun godina' i gađao protivnike Raove harpunima. No, ovaj puta Horus proganja neprijatelje Raove diljem cijelog Egipta i razračunava se s njima u tisućama bitaka. Nakon što je Horus, vođi pobunjenika i zloćudnih sila, Setu odrubio glavu, Ra je zapovjedio da se u čast Horusa na sve ulaze u hramove svih božanstava mora smjestiti krilati sunčev kolut koji ih je štitio od svih neprijatelja. Ponekad iznad faraona Horus lebdi u obličju sokola, te u kandžama drži mlatilo, kao simbol kraljevskog dostojanstva u jednoj i prsten vječnosti (shenu) u drugoj.
Ponosnog boga i veličanstvenog ratnika drevni su Egipćani prikazivali kao čovjeka sa sokolovom glavom na kojoj se nalazila dvostruka kruna (ureus) Gornjeg i Donjeg Egipta. Mnogo godina kasnije nepažnjom sami su drevni Egipćani pobrkali Horusa behdetskog i Horusa sina Izidinog, a mnogi to rade još i danas, pa Athumanunh ponovno upozorava da je jedan Horus sina Raov, dakle brat Ozirisov i Setov, a drugi je Horus sin Ozirisov i Izidin, dakle nećak onog prvog Horusa behdetskog kojemu je on ujak. No, obojica su vodila bitku s istim neprijateljem, dakle sa Setom zločestim koji je opet jednom brat, a drugom ujak, a spor je opet isti. Tako je na kraju i sam Ra poistovjećen s Horusom, pa se na kraju vjerovalo da je svaki faraon zapravo živi Horus koji će nakon smrti postati Ra.


Bogovi rata iz mitologija

Svetovid (Svantovit) – bog rata baltičkih Slavena

Prema različitim tumačenjima bog Svetovid bog je sunca i vjetra, bog koji proriče sudbinu, ali i bog rata. Prikazivan je kao vrlo veseo i snažan s glavom koja ima četiri lica koja istodobno gledaju na sve četiri strane Svijeta. U ruci drži luk kao simbol rata, a u drugoj mu je ruci rog za piće kao simbol trgovine koja također o njemu ovisi. Možda bi se ime Svetovid moglo protumačiti kao od riječi što označava svet i korijen glagola vidjeti, jer on doista ima četiri lica koja gledaju na sve četiri strane Svijeta, a Slaveni mu dolaze sa svih strana kako bi pod njegovom zaštitom trgovali, ali i ratovali. Prema Helmodu, Svetovid (Zvantevith), bog je zemlje na otoku Rujnu gdje žive Rujani koji ga osobito obožavaju, te ne dopuštaju da se u nj olako zaklinje niti da se pristup u svetište njegovo bez dozvole učini, pa makar i u ratna vremena. Na jednom drugom mjestu Helmod piše da je 1168. godine kralj Valdemar napao s moćnom vojskom otok Rujan. Nakon teških i krvavih bitaka konačno je zauzet otok, a kralj je zapovjedio da se idol Svetovida rasiječe na nekoliko dijelova i baci u vatru. Nakon ovoga Rujani su počeli silno mrziti kršćane, pa su svake godine jednog kršćana žrtvovali bogu Svetovidu. Međutim, Helmod ponekad poistovjećuje Svetovida sa Svetim Vidom ili Gijem, ali tu Athumanunhu nije jasno zašto bi onda Rujani žrtvovali kršćane kršćanskom svecu? Kult Svetovida spominje i Saks Gramatik koji je zapisao: 'Bješe kod Slavena u Arkoni na otoku Rujnu jedan idol kojeg osobito obožavaju, no lažno je prozvan Sveti Vid.' Dakle, Helmod i Gramatik slažu se oko postojanja Svetovida na otoku Rujnu. Polovicom IX. Stoljeća, u doba cara Ludovika II, pokušali su kaluđeri iz Korveja Rujane obratiti na kršćanstvo, ali su ih Rujani protjerali i ostali vjerni svom bogu Svetovidu. Tako je ostalo zapisano: 'I nema pod Nebom barbara koji bi gore mrzili kršćane i njihove svećenike kao ti ljudi… Od vremena kada su se prvi put odrekli vjere kršćanske to praznovjerje kod Rujana ostalo je još do naših dana.' Prema zapisima Saksa Gramatika Svetovid ima bijelog konja kojeg samo svećenik Rujana smije pasti i opremati, jer Rujani vjeruju da baš na tom konju Svetovid jaše i ratuje protiv neprijatelja Rujana. Isto tako Gramatik navodi da je glavni hram Svetovida podignut u gradu Arkonu, a da Svetovid ima toliko ukrasa i obličja da ih je sve nemoguće objasniti. Zašto je Svetovid na jednom prikazu prikazan kao muškarac i žena istodobno (ima bujne grudi) ostalo je nerazjašnjeno, a kada se uzme u obzir da mnoga imena slavenskih božanstava završavaju na vit-vid, moguće je da arkonski Svetovid ima srodne bogove kod ostalih Slavena, ili su oni samo neke od njegovih varijanti i obličja.


Bogovi rata iz mitologija


Još jednom u svojim koračanjima Athumanunh je kroz davno prije zaboravljene legende, drevnih naroda koji su svoje živote posudili od povijesti, a svoje tajne pisali nježno poput leptira, a opet istodobno uzbudljivo poput ljetne oluje, izvukao ispod stoljetne prašine još jednog mitološkog ratnika, ljudskijeg boga rata, baš onakvog kakvog Athumanunh voli sresti u svojim koračanjima kroz mitologije drevnih nam naroda. Dakle, radi se o kineskom bogu rata imena Guan di. Međutim, u prastarom kineskom 'Romanu o tri kraljevstva' Athumanunh pronalazi još imena ovog veličanstvenog ratnika za kojeg će nemiri opet napisati – neka vrsta istočnog Robin Hooda – da ovaj bi mogao biti baš ta istočna inačica, a sada pročitajte i sami zašto. Drevni su ga Kinezi nazivali još i Kuan ti, Kuan Yu, Guan Yu, te Guan Zhong. Upravo ovaj Guan Zhong Athumanunhu se učinio stvaran, kao da je stvarno postojao i bio je živ čovjek koji je poradi svoje ratničke nesebičnosti i velikodušnosti posmrtno od cara Wena 1120. godine odlikovan titulom kneza, a 1128. godine carskim dekretom postaje – princ ratnika i boraca za Civilizaciju, da bi na kraju od cara Wan Lia dobio 1594. godine titulu vjernog i lojalnog božanstva (di) čime je stekao mitologijsku slavu boga rata i bitaka, sljedbenika Neba i moćnog zaštitnika carstva i cijelog naroda. Narod pak ga je nazvao – pravednikom koji pomaže slabijima i štiti Nebo i carstvo. No, nije bio sam, vjerno su ga pratila još dvojica samozatajnih ratnika koji su mu u svemu pomagali bez pogovora. Bili su oni mesar Zhang Fei i prodavač slamnatih sandala Liu Bei (kasnije će on utemeljiti dinastiju Shu Han iz Sichuana). Ta trojica 220. godine postaju nebeski ratnici pravednici i njihova plemenita dijela dopiru čak do drevne Mandžurije. Kult Guan di svoj vrhunac doseže upravo u vrijeme mandžurske dinastije kada su opkoljeni carski vojnici izgubili svu nadu i volju za borbom, te padali pokošeni strijelama poludivljih hordi Mongola, odjednom na nebu ugledali Guan dia s velikom helebardom (vrsta koplja i sjekire u jednom) u rukama. Izgleda da im je to ulilo novu snagu i volju za bitkom, pa su izdržali i na kraju pobijedili mrskog im neprijatelja. No, dobro reci već jednom Athumanunh, pa tko je taj Guan di!? Prikazivan je Guan di kao visoki div, dugačke brade, grimiznog lica, očiju mitološkog feniksa i obrvama koje su činila dva dudova svilca. Često je prikazivan kako stoji iza svojeg konja u punoj bojnoj opremi. Lijevom rukom drži tešku helebardu, a desnom miluje svoju gustu bradu. Ponekad u ruci ima Chun qiu (jedno od konfucijanskih dijela). Narod drevni kineski sjeća ga se još i kao 'Velikog ratnika koji je uništio sve demone' ili kako bi to ti simpatični ljudi izvorno rekli – Fu mo da di. Interesantno je i to da je štovan i kao veliki zaštitnik književnosti, a molili su ga ne samo da ih zaštiti, već i da im pomogne u rješavanju općih problema kako osobnih, tako i nacionalnih, te državnih. Posvećeno mu je preko 1600 službenih hramova, ali i brojna manja svetišta diljem drevne Kine u doba Mandžura. Današnji pak kineski seljaci još uvijek slave svetkovinu na dan 13. svibnja koja je upravo u čast djelima Guan dia.


Bogovi rata iz mitologija

Dičio se hrabrošću, odvažnošću i velikom fizičkom snagom. Bio je ratničko božanstvo, ali i zaštitnik lova i vojnika. Često je predstavljan i kao pokrovitelj i zaštitnik ljudi, kao branitelj cijelog Egipta kojeg štiti ne samo od neprijatelja već i od zlih duhova, te opasnih životinja. Štovao se u Gornjem Egiptu na Thinisu i Sebenitosu. U ratu je uvijek išao ispred, odnosno na čelu vojske. Borio se sa svima koji su bili na protivničkoj strani, ma tko oni bili, a nije ni prezao od borbe s ostalim božanstvima. Neuspjeh, odnosno poraz, teško je podnosio i nije bilo nikakve isprike za njega, a bila je i prava rijetkost kad je gubio bitke. Kasnije mu se pridružuje i Šu, pošto je iz Nubijske pustinje oslobodio i natrag doveo njegovu družicu Tefnut. Ponekad se među hijeroglifima prepozna i natpis Anhur – Šu, «onaj koji je natrag doveo daleku» ili «nebeski potporanj». Na glavi nosi četiri velika ptičja pera. Ponekad ga je teško ne poistovjetiti s Horusom ratnikom. Na povratku iz pustinje oženio se boginjom Mehit ili Mai-hesa.
Iako ga je krasila hrabrost i mudrost vođenja rata bio je zaštitnik svih smrtnika braneći ih od svih vrsti opasnosti. Zanimljiv je meni ovaj «ljudskiji» bog rata od drugih, a vi donesite sami svoj sud.


Bogovi rata iz mitologija

Ares je sin Zeusa i njegove supružnice božice Here, a suprotnost mu je Atena – božica promišljenog rata. Dakle Grci su u svojoj mitologiji stvorili dva ratna božanstva, jedno za mudro i promišljeno vođenje rata, a drugo za jarostni, rat u slijepom bijesu i neizvjesnom ishodu, bog je divljeg i nepromišljenog ratovanja i masakriranja. Ares je za razliku od Atene, sestre svoje, rat volio poradi bijesnog i nepromišljenog ubijanja i krvave borbe na bojnom polju. Aresu nije bio važan uzrok rata, a isto tako nije mu bio važan ni sam ishod rata. Jednostavno Aresa je radovao ratni poklič, bojna vreva, zveket oružja i miris prolivene tople krvi. Jednako ga je oduševljavala smrt ratnika kao i hrabrost ratnika. Pomagao je svakome tko bi bio spremana da naruši mir, a poradi tih svojih osobina nije bio voljeni ni od bogova, a ni od ljudi. Čak mu je i sam Zeus više puta zaprijetio da ga samo to što je njegov sin sprječava da ga zauvijek ne baci u mračne dubine Tartara. Nije bilo bitke u mitologiji u koju se nije upleo Ares. Na bojišnici se pojavljivao iznenada opremljen velikim štitom, oklopom i brončanim mačem kojim je sijao smrt. Redovito bi ga u borbi pratili njegovi sinovi Dim i Fob (Strava i Užas), a ispred Aresovih bojnih kola jurile bi Erida (božica Svađa) i Enija (božica ratnoga klanja). Ares je besprijekorno vladao ratničkim umijećem, ali nije bio pouzdan, pomagao bi na trenutak jednoj, pa onda bez ikakva povoda drugoj sukobljenoj strani. Usprkos svojoj spretnosti i umješnosti nije bio nesavladiv. (Sjetite se što Vam je napisao Athumanunh prije. Uz pomoć božice Atene Aresa je ranio kopljem smrtnik Diomed vođa Agrejaca pod Trojom) Ares je ranjen zaurlao poput deset tisuća ratnika, te se jaučući povukao s bojišnice na Olimp. Podlegao je i dvojici mladih titana, Otu i Efijaltu, a i Heraklo ga je jednom pobijedio. Ipak, na kraju, Ares je lijep, mladolik i stasit muškarac, jedan od ljepših bogova s Olimpa, iako vojnički pretjerano grub, ali je kao takav privlačio pozornost mnogih božica i smrtnih žena. Njegovim udvaranjima podlegla je i sama Afrodita, pa je s Aresom izrodila Dima, Foba, Erosa i Anterosa, te prelijepu kćerku Harmoniju. Nisu mu odoljele ni neke druge božice i smrtne žene, no o njima neki drugi put. Ares se u mitologiji smatra i praocem ratobornih žena ratnica Amazonki.


Mitološki ratnici i junaci

Neoptolem je bio sin Ahileja i njegove ljubavnice Dejdamije, a nazivan je još i nadimkom Pir (Pyrrhos – riđokosi, poradi njegove boje kose). Neoptolem se rodio na otoku Skiru, a majka mu je bila kćer skirskog kralja Likomeda. (Sjetite se Athumanunh Vam je pisao da je Tetida, majka Ahilejeva, sakrila kod Likomeda Ahileja preodjevenog u ženske oprave kako ne bi pošao u rat pod Troju) Kad je Ahilej pao u bitki za Troju, Odisej je pozvao u rat njegova sina Neoptolema, jer božica Sudbine zapisala je da Troja bez nazočnosti mladog Neoptolema nikada neće pasti. Mladi Neoptolem s velikom je radošću prihvatio poziv Odiseja i odmah je zauzeo mjesto svoga oca među veličanstvenim ratnicima Mirmidoncima. Iako je bio mlad (Athumanunh će napisati 'premlad za bitke', dječaku nikako nije mjesto u bitki i najveći je grijeh svakoga zapovjednika koji u borbu povede dječake ili djecu, to se ne smije raditi!!! Strašne se stvari mogu dogoditi kad dječaci preskoče svoje dječačke nepodopštine i postanu prerano ljudi! Athumanunh zabrinuto to tvrdi i boji se toga) Neoptolem se isticao svojom hrabrošću, odvažnošću i snagom. N., nikada nije postigao slavu svoga oca, jer upravo njemu se dogodilo to čega se Athumanunh boji. Prerano odraslom dječaku Neoptolemu nedostajala je upravo 'ratnička velikodušnost', ili da bi svi razumjeli nije imao respekt prema protivniku, nije imao toliko potrebitu ratničku i vojničku ljudskost. Kada nema vojničke i ratničke ljudskosti onda se dešavaju strašne stvari, opet će Athumanunh napisati da svi razumiju – dešava se zločin. Upravo te neoprostive zločine napravio je mladi Neoptolem u Trojanskom ratu. Upravo Neoptolem na čelu Mirmidonaca napao je Prijamovu kraljevsku palaču i dakao zauzeo je, ali tamo je bez imalo milosti za starca koji više ni nije imao za što živjeti (izgubio je sve svoje sinove u ratu, pa i sam Ahilej je bio zgranut njegovom nesrećom), počinio prvi zločin. Ubio je Neoptolem starog Prijama pred očima njegove žene, snaha i unuka. Potom je bez milosti za žene i djecu sve sasjekao svojim mačem. Zgranuti su bili i sami prekaljeni ratnici Mirmidonci. Ipak, bogovi ga nisu kaznili (Athumanunh je već napisao da su temeljni krivci oni koji povedu dječake u rat, dakle, Odisej i Agamemnon, a oni su obojica dobrano kažnjeni od bogova), već se sretno vratio iz Trojanskog rata. Neoptolem je naslijedio prijestolje svoga djeda Peleja u Ftiji, oženio se Hermionom, kćerkom Menelajevom, koja je zapravo voljela Oresta, sina Agamemnovog. Kako je Neoptolem loše postupao sa svojom suprugom ubio ga je sam Orest. Na kraju jedno objašnjenje. Nemojte slučajno izjednačiti Neoptolema riđokosog (Pira) s onom – Pirovom pobjedom. To nije to! Pirova pobjeda zapravo je pobjeda epirskog kralja Pira nad Rimljanima 279. godine p. K. kod Auskula u Apuliji. Naime, u toj bitki kralj Pir pobijedio je uz strašne gubitke vlastitih vojnika, pa je poslije bitke shrvan bolom za svojim vojnicima uzviknuo: 'Još jedna ovakva pobjeda i ja sam uništen!' Evo, to je ona tzv. 'Pirova pobjeda' , a mladi Neoptolem s tim nema nikakve veze.


Mitološki ratnici i junaci

U dvanaestoj zadaći posao Herakla bio je da se spusti u Podzemni svijet i sa sobom natrag dovede psa Kerbera. Kerber je pas čuvar Podzemnog svijeta i zadaća mu je da u Podzemni svijet ne pušta žive, a niti iz njega mrtve. Bilo je to mitsko čudovište s tri glave. Kad je Heraklo sišao u Podzemni svijet putom je sretao mnoge prijatelje i legendarne junake davno prije prošlih vremena. Neki od njih Herakla su pozdravljali prijateljski, ali su mu neki i prijetili i grozili se. No, Heraklo ostane miran i staložen, te nastavi svoj put, jer znao je da su to samo tek puke sjene. Bog i gospodar Podzemnog svijeta Had, u nazočnosti svoje predivne supruge Persefone osobno je pozdravi Herakla i interesiralo ga je poradi čega se spustio u njegovo carstvo iako nije bio pozvan. Kad mu je Heraklo objasnio nakanu i svoju zadaću Had se uz odobrenje nasmijao: 'Pas je tvoj, ako ga uzmogneš povesti sa sobom.' Heraklo skupi svu svoju snagu i stane gušiti Kerbera, nešto poput onoga što je učinio nemejskom lavu, ali ovdje nije išao do kraja, jer Kerber mu je bio potrebit živ. Tako kada se Kerber primirio i postao poslušan, poput svakog psa, Heraklo ga izvede iz Podzemnog svijeta i stane ga voditi sa sobom. Putom kojim su prolazili, a Kerber je cijelim putom slinio, režao i zavijao, baš kao pas, a na mjestu gdje bi njegova slina dotakla tlo, niknuo bi otrovni jedić. (Evo, sada Vam je Athumanunh i tajnu podrijetla otrovnog jedića otkrio) Dakle, kad je Heraklo s Kerberom stigao u grad Tirint, njegov bratić, mikenski kralj, zamalo je zanijemio od straha. Nikako nije mogao doći k sebi, pa je na kraju zamolio Herakla da Kerbera vrati natrag u Podzemni svijet. Bio je to kraj Heraklovih poslova i on postane bog. No, Smrt (opet Athumanunh piše velikim slovom onda kada na smrt misli kao mitološko biće) je na kraju ipak odlučila da uzme dio koji joj je od početka pripadao. Dakako bio je to onaj smrtni dio Herakla, koji je stekao rođenjem među ljudima, onaj ljudski dio, dok je onaj besmrtni dio ostavila bez posebne pozornosti i interesa za nj. Herakla je ubila njegova žena kada mu je dala košulju natopljenu smrtonosnim otrovom, međutim to je druga priča i o njoj jednom drugom prilikom. Tako je Heraklov smrtni dio završio u Hadu, gdje mu sjena luta među svim legendarnim junacima, a onaj besmrtni, božanski, dio zauvijek je ostao živ i nepobjediv, a zadaća Heraklova bila je straža na vratima raja. Nitko tko zaslužio nije nikada nije prešao vrata raja, čak ni silom, jer tamo je veličanstveni božanski stražar Heraklo.

Mitološki ratnici i junaci

Prvi od tih zadaća, Athumanunh ih naziva 'fizički poslovi' ili ponekad 'tjelesne zadaće', bila je da se očiste Augijeve štale. Ooo, kako li su se samo nasmijali euristej i njegovi dvorjani kada im je to palo na pamet. Naime, Augijeve štale nisi nikada od postanka svijeta bile očišćene, pa se izmet stoke nagomilao u nepreglednim golemim hrpama koje su prekrivale i samu štalu. Kako li se samo slatko nasmijao Euristej: 'Kada Heraklo bude godinama prenosio izmet više neće poželjeti ni svoj nos pogledati, a kamo ga rabiti za disanje, pa makar on bio sin bilo kojeg boga!' No, Heraklo se nije obeshrabrio. Pogledao je štale i mirno rekao kralju Augiji: ' Tvoje štale očistit ću do kraja dana.' Prvo što je Heraklo načinio bila su dva prokopa u zidovima štala, a zatim je skrenuo vodu iz dviju obližnjih rječica, pa su one stale teći kroz štale. Bistra i brza voda rječica očistila je Augijeve štale do kraja dana. No, ne samo štale nego i okolne livada, a Heraklo pri tomu poslu nije ni prsta zamazao, već je uživao u hladu. Nakon ovoga dolazi na red najopasniji i najsloženiji jedanaesti posao (zadaća). Naime, Heraklo je trebao ubrati nekoliko zlatnih jabuka u vrtovima Hesperida. Vrtovi Hesperida (ekvivalent raja, prema grčkoj mitologiji po Athumanunhu) nalazili su se daleko na zapadu, tamo gdje Sunce zalazi, negdje na obroncima visoke planine Atlasa. Zlatne jabuke rasle su na stablu, vjenčanom daru majke Zemlje, božice Geje, Heri družici Zeusovoj. Stablo su danonoćno čuvale tri djevojke, Hesperide, a uz njih na uljeze je vrebala i zmija otrovnica, koja se ovila oko stabla, kako bi dragocjeno voće zaštitila od potencijalnih kradljivaca. Heraklo je ostao zbunjen i nije znao kako da ukrade jabuke, pa je zatražio savjet od bogova. Bogovi mu odaju da jedino starac Nerej koji živi u moru zna tajnu gdje se nalaze vrtovi Hesperida. Heraklo zaskoči Nereja dok je spavao, pa ovaj pokuša više puta promijeniti obličje, ali ga je Heraklo držao u željeznom stisku, te mu na kraju Nerej oda tajnu. Umjesto da ode direktno u vrtove Hesperida, Heraklo se uputi titanu Atlasu, čija je vječita zadaća bila da svojim divovskim plećima podupire nebeski svod. 'Zacijelo si vrlo umoran u tom svom poslu, pa ako mi daš tri jabuke koje čuvaju tvoje kćeri, ja sam te voljan neko vrijeme zamijeniti u tom napornom poslu.' predloži Heraklo Atlasu. Atlas je bio susretljiv i prijedlog mu se dopadao, ali napokon reče: 'Moje kćeri dopustit će mi da uberem jabuke, ali ubit će me otrov zmije koja čuva stablo.' Heraklo umiri Atlasa, pa mu kaže da će on strijelom iz daljine ubiti zmiju, a potom će Atlasu pridržati nebeski svod tako dugo dok ovaj ne ubere tri jabuke. Tako je i bilo, ali kad se Atlas vratio s jabukama on se smješkajući obrati Heraklu: 'Vidim da ti jako dobro radiš moj posao, pa ću ja umjesto tebe jabuke odnijeti Euristeju, no, Heraklo je znao da će se ovo dogoditi, jer mu je to odao Nerej. Zato on još jednom zamoli Atlasa da mu samo na trenutak pridrži svod dok on ne iščupa busen trave koji bi podložio pod svod kako ga ne bi žuljao. Naivni Atlas povjerova, pa preuzme svod od Herakla koji se samo nasmije, uzme jabuke koje je Atlas položio na tlo, zahvali mu se i ode. Na kraju dolazi dvanaesti najteži Heraklov posao, a to je silazak u Podzemni svijet Hada. No, o tomu sutra.
izvor:enhu.blog



Mitološki ratnici i junaci

Heraklo je izrastao u visoka mladića, ponosna držanja, blistava pogleda, snažna preko svake granice za njegovu dob. Heraklu su najdraže bile samotne skitnje pod vedrim i širokim Nebesima, te marljivo učenje kako se valja boriti, ali i kako valja razmišljati. Postao je vrsni strijelac lukom, impresivno je rukovao sulicom (kopljem), a najdraže oružje bila mu je kijača (toljaga) koju je sam istesao iz divlje masline. No, došlo je i doba kada je Heraklo trebao izvršiti dvanaest zadaća (poslova) koji će ga učiniti bogom. Prvu zadaću (posao) dobio je od bratića Euristeja, a to mu je trebala biti i posljednja, jer Heraklo je trebao ubiti strašnu zvijer, nemejskog lava čija je koža bila tako debela da je ni jedno poznato oružje nije bilo u stanju probiti. Kad je Heraklo stigao u Nemeju nije mogao nikoga pronaći tko bi mu kazao gdje obitava strašni nemejski lav. Naime, svi koji su se suočili s lavom sada su bili mrtvi. Heraklo je odlučio sam potražiti lava, pa je slijedio njegove tragove sve do jazbine u kojoj je zvijer obitavala. Heraklo je lava dočekao na ulazu u njegovu jazbinu kada se vraćao iz lova grive poškropljene krvlju svojeg plijena. Heraklo odapne strijelu na lava, ali se ona odbije od njegove kože. Tada Heraklo na lava potegne svoj mač, ali je uzaludno udarao. Nije uspio ni okrznuti lava. Heraklo odbaci svoje oružje, uđe u spilju za lavom i jednostavno ga udavi golim rukama. Odere lavu kožu te se njome ogrne kao oklopom. Kada je stigao u Mikenu otišao je sam kod bratića da mu priopći da je izvršio zadaću. Euristej je protrnuo od straha i zamalo se onesvijestio kad je ugledao Herakla ogrnutog kožom strašne zvijeri. Naime kukavica Euristej pomislio je da bi Heraklo mogao i njemu učiniti nešto slično kao i lavu. No, Heraklo nije bio tih nakana, ali mu Euristej zapovijedi: 'Više mi nemoj dolaziti osobno javljati da si izvršio zadaću! Dosta je da samo pošalješ po nekom glas o učinjenom.' Druga Heraklova zadaća bila je da ubije strašnu Hidru. Hidra je mitsko čudovište toliko strašno da je već i njezin smrdljiv zadah bio smrtonosan, a imala je više glava. Kad bi Heraklo jednu odsjekao na tom mjestu izrasle bi joj dvije nove glave. Napokon je Heraklo ipak uspio ubiti čudovište. Zadaće su se redale redom, Heraklo protiv kirenejske košute, erimantskog vepra, stimfalijskih ptica, kretskog bika (ovo nije Minotaur, nemojte to pomiješati), Diomedovih kobila i Gerionova stada. Poslali su ga također i da ukrade zlatni pojas Amazonske kraljice Hipolite, a koji je Euristej poželio pokloniti svojoj kćeri. Sve poslove (zadaće) koje je Euristej zadao Heraklo ovaj je uspješno obavio, a Euristej je na kraju zaključio da se Heraklo bori i lovi podjednako dobro i umješno, pa je posljednja tri osmislio malo drugačija, a u pravo o njima napisat će vam Athumanunh, ali drugi put.

Mitološki ratnici i junaci

Najveći mitski ženskar, Zeus vladar bogova i ljudi, upuštao se u brojne ljubavne veze sa smrtnim ženama, što je božicu Heru, njegovu ženu dovodilo gotovo do stanja ludila i pričinjavalo joj mnoge boli i patnje. Sva djeca rođena iz veze boga Zeusa sa smrtnim ženama bila su polubogovi, a najveći među njima bio je Heraklo kojemu je božica Sudbina namijenila da bude zaštitnik bogova i ljudi. Iako je heraklo bio gorostasnog rasta i raspolagao divovskom snagom njome se nije služio samo da bi stekao slavu, već ju je nebrojeno rabio za boljitak čovječanstva. No, iako je bio polubog imao je i Heraklo svoje ljudske slabosti i vrline. Učinio je više od drugih junaka iz mitologije, ali je i više trpio. Zeus je na prijevaru obljubio Heraklovu majku Alkmenu, preobličivši se u njezina muža Amfitriona, kada je ovaj bio daleko od kuće u ratnom pohodu. Zeus je zapovjedio Vremenu da uspori svoje protjecanje, pa je noć u kojoj je obljubio Alkmenu trajala tri puta duže od uobičajene. Kad se Amfitrion slijedećeg jutra vratio kući Alkmena je toliko bila iscrpljena prethodnom noći da ga uopće nije mogla dočekati. Naime, prespavala je cijeli taj dan, a ispod srca nosila je Zeusovo čedo. Stari razmetljivac Zeus pak se svima na Olimpu hvalio da će se uskoro roditi njegov sin koji će zavladati kućom Perzejovom i postati veliki junak, a ime će mu biti Heraklo (Herina slava). Kad je za to doznala Hera ona se silno razgnjevi (možda ne toliko zbog tko zna kojeg Zeusovog preljuba, već zbog samog imena ploda preljuba, po Athumanunhu), pa odmah ode k zeusu, te ga odluči prevariti. Hera je upitala Zeusa: 'Prisežeš li da će dijete koje se danas rodi u rodu Perzejevu biti kralj Mikene?' Zeus se samo nasmijao i dao Heri svečanu prisegu, misleći da se radi o Heraklu. Hera brže bolje pohita u Mikenu, tamo začara Alkmenu i odgodi joj porod za cijeli jedan dan, a požuri rođenja Euristeja, bratića Heraklovog. Zeus više nije mogao povući danu prisegu, pa je morao pristati da Euristej postane kralj Mikene umjesto Herakla, ali je prinudio Heru da pristane na to da Heraklo postane bogom ako izvrši dvanaest zadaća koje mu zada Euristej. Hera je dakako pristala. U međuvremenu Alkmena je razabrala da je ona postala razdorom između Here i Zeusa, pa se uplaši i malog Herakla ostavi izvan zidina grada. Ovo se ne dopadne Zeusu, pa on zatraži od svoje kćeri Atene da namami Heru na mjesto gdje je ležao Heraklo, nejako dojenče. Atena posluša Zeusa i namami Heru govoreći joj pri tomu: 'Pogledaj hero ovo dojenče, kakva li to mora biti majka kada ga ovako bespomoćnog ostavi ovdje. Uzmi dojenče i nahrani ga mlijekom tvojih grudiju inače će umrijeti.' Dakako, Hera se smilova nad djetetom i dopusti Heraklu da se nahrani na grudima njezinim. Hera nije ni slutila da je time Heraklu spasila život. Kasnije Atena je uspjela vratiti Herakla Alkmeni prekorivši je riječima: 'Čuvaj ga kako valja!' Kad je minula godina dana Heraklova života Hera ponovno pokuša ukloniti Herakla iz svijeta živih. Ona posla dvije zmije plavih krljušti da zarinu svoje otrovne zube u dječaka i tako ga ubiju. No, slijedećeg jutra Alkmena pronađe malog Herakla kako sjedi i guče u svom krevetiću, te se igra s mrtvim zmijama. Dječačić je naime zadavio obije otrovnice golim rukama. Bio je to tek jedan od mnogobrojnih čudesnih poduhvata koje će izvesti Heraklo.


Hindu mitologija

Božica Devi božanska je supruga i družica boga Šive, boga stvaranja i uništenja. U indijskoj mitologiji Devi zapravo znači – božica, a Devi je božanska majka hindu religije. Devi se u mitologiji javlja u više obličja, ponekad je ona veličanstvena osmoruka ratnica Durga, da bi se kasnije pojavila u obličju jarosne i strašne četvroruke ratnice Kali. Devi je zapravo ponekad plemenita poput lijepe božice Parvati ili pobožnog Ume. Strašni bog Šiva, moćni indijski mitološki bog koji ima treće oko koje sijeva vatrom iz središta njegova čela, nastao je od vjerskog pustinjaka. Bog Šiva istodobno je strašan i nježan, razoran i milostiv. Pomoću strijele čežnje koju je uputio Kama – bog ljubavi, Šiva se zaljubio u predivnu brđanku Parvati u čijem je obličju tog trenutka bila Devi. No, dobro, dakle Devi je božica u čijim su rukama radost i bol, život i smrt. Devi donosi kišu i štiti od bolesti, blaga je i puna ljubavi za ljude. No, kao majka Smrti ona je strašna, a kao Durga ona je veličanstvena i zastrašujuća plavokosa božica ratnica. Durga u svih osam ruku ima strašno i moćno oružje i ne oklijeva tijekom bitke, udara doista snažno. Kad se tijekom bitke razjari iz glave joj iskoči božica Kali. Kad se pojavi Kali ne drhte samo zli, tada drhte i oni dobri, jer Kali je jarosna i opasna, a žeđ za krvi potpuno je zaslijepi. U slučaju da je Durga ne zaustavi Kali bi bjesnila Svijetom tako dugo dok nitko ne bi ostao živ. No, na svu sreću Durga je ratnica bez premca, na Svijet je došla sa zadaćom da štiti bogove od strašnog demona Mahiše koji u obličju pobjesnjela bivola napada bogove svojim smrtonosnim rogovima i papcima, a i razornom strujom svoga daha. Nitko, ama baš nitko Mahiša poraziti ne može. Pokušali su Višna – božanski zaštinik, pa Šiva – božanski zatornik, no, nije im pošlo za rukom, a onda se pojavila plavokosa Durga. U strahovitom naletu, jašući na razjarenom lavu, plavokosa Durga zapodjenula je bitku s demonom Mahišem koji se i sam preobličio u lava. Durga mu odsječe glavu, ali se on preobliči u ratnika naoružanog mačem i štitom, Durga ga pogodi strijelom božanskom, ali se on preobliči u velikog slona koji surlom zatrubi pun prkosa i odvažnosti. Durga prereže tijelo slona svojim božanskim mačem, a Mahiša se konačno preobliči u bivola. Svom svojom demonskom snagom navali on na Durgu koja udari prva i pritom joj se oči zacrvene. Spretno zajaše bivola i rani ga u vrat, a zatim sjevne Durga mačem i jednim zamahom odrubi glavu demonu. Bogovi u glas zaore: 'Pobjeda!' Zaskiće tada od straha svi demoni, ali se pred Durgom pojave strašni demonski vođe Čand, Mund i Raktabij. Čim bi Durga posjekla Raktabija iz svake njegove kapi krvi niknuo bi novi demon slika i prilika Raktabija. Dok je Durga sve više nanosila rana demonima sve ih je bivalo više. Tada Durga u pomoć pozove Kali. Dakako, Kali je to jedva i dočekala. Iz zubate Kaliine gubice visio je dugi jezik žedan demonske krvi, a u svakoj od četiri ruke blistao je okrvavljeni mač. Kali odmah pokosi Čanda i Munda, te navali na Raktabija. Jednim mu udarcem odrubi glavu i ispije svu krv prije nego je pala na zemlju. No, ipak tri su kapljice dotakle tlo, pa iz zemlje izrone tri nova demona, ali ih Kali proguta u jednom zalogaju. Strašan je gnjev božice Devi koja u utrobi svojoj drži cijeli Svemir.


Mitološki ratnici i junaci

Oduvijek su se svi pitali zašto su Trojanci bili toliko naivni pa su u grad uvukli Trojanskog konja koji ih je koštao života i pada grada. Odgovor je opet Odisej, on je izmislio priču koju je Sinon tako vješto prodao Trojancima koji su mu povjerovali. Evo priče. Kada je Prijam upitao Sinona poradi čega su Ahejci izgradili tako velikog konja on je odgovorio: Na savjet vrača Kalhanta poradi toga jer su bogovi obećali da će taj Trojanski konj štititi Troju od nedaća umjesto pozlaćenog kipa božice Atene koji su Odisej i Diomed ukrali. Poradi toga konj je morao biti toliko velik da ga Trojanci ne bi mogli uvući u grad kroz svoja vrata, a time Troja ne bi bila zaštićena. Trojanci su nasjeli Odisejevoj priči i razrušili su dio bedema kud su uvukli konja u grad. U unutrašnjosti velikog drvenog konja bili su skriveni najbolji ahejski ratnici koje je opet Agamamnonu predložio sam Odisej. Bili su to: Odisej, Ahilejev sin Neoptolem, spartanski kralj Menelaj, argejski kralj Diomed, kopljonoša Ajaks, lukonoša Filoktet, te Epej graditelj konja. Sve se odvijalo prema Odisejevoj zamisli, ali zamalo da je sve krenulo naopako. Naime, stari Laokont bjesnio je dograbio koplje jednog trojanskog ratnika i silovito ga zabio u bok drvenog konja. Tog trenutka Ahejcima i samom Odiseju u pomoć je priskočila ljepokosa božica Atena kojoj je već svega pomalo bilo dosta, pa je odlučila da se pad Troje već jednom dogodi i završi se taj nesretni rat koji više nije imao nikakvog smisla. Iz mora su izronile dvije strašne zmije i dograbile Laokonta i njegova dva sina, te ih povukle u morske dubine gdje su zauvijek nestale sa svojim žrtvama. Preplašeni Trojanci sve su to protumačili kao gnjev i srdžbu bogova poradi oskvrnuća drvenog konja koji je trebao zamijeniti ukradeni kip božice Atene. Trojanci su se presretni sretnim završetkom rata odali velikom slavlju i pretjerivanju u jelu i pilu. Kad ih je umor i pijanstvo svladalo svi su redom pozaspali, spavali su čak i stražari na bedemima koji su deset godina budno i pozorno štitili bedeme. Sinon je povukao zasun na skrivenim vratima konja, a iza njih su se pojavili Odisej i njegovi odabranici. Bakljom je označeno mjesto na trojanskom bedemu gdje je on bio porušen, a upravo tuda su u grad ušli mnogobrojni ahejski ratnici. Kad su se prenuli iz strašnog sna trojanski ratnici pružili su doista snažan, ali očajnički otpor. Gotovo svi trojanski ratnici i muškarci izginuli su u okršajima s ahejskim svuda po gradu koji se sve više pretvarao u buktinju. Neki su pokušali gasiti požare i pružiti posljednji otpor u Prijamovoj palači, ali obećanje boga potoka i blata Simoisa dano bogu Hefestu da vode potoka neće više nikada pomoći Trojancima sada se ispunilo. Žene i djeca koja nisu pobijena u divljačkim naletima Ahejaca kasnije su prodana u roblje, ali iz Troje se ipak spasio dardanski kraljević Eneja s nekoliko muškaraca i žena. Bili su to preci tek nadolazećih Rimljana koji će kasnije uništiti grčku prevlast i dominaciju u starom dijelu poznatog nam Svijeta.

Mitološki ratnici i junaci

Kad je Palamed stigao Odisej je hinio neuračunljivost. Upregao je svoje volove i počeo orati plažu ispred svoje palače, pa nakon toga saditi sol. No, Palamed je bio također vrlo bistar i oštrouman, pa je pred volove potajno položio malog Telemaha. Dakako Odisej je zaustavio volove i time dokazao da je u njegovoj glavi sve uredno poslagano i na mjestu, a tako je ostalo tijekom cijelog Trojanskog rata. Postao je najbolji savjetnik mikenskog kralja Agamemnona vrhovnog zapovjednika svih ahejskih vojski tijekom Trojanskog rata. Prvu veliku uslugu Odisej je napravio Agamemnonu još i prije nego što su grčki brodovi krenuli put Troje. O toj usluzi Athumanunh Vam je već napisao, pa neće ponavljati, a dakako, radilo se o proročanstvu da će Ahejci Troju osvojiti jedino ako im se u tom pohodu pridruži Ahilej sa svojim Mirmidoncima. Kako se Ahilej skrivao na otoku Skiru preodjeven u djevojku trebalo je smisliti način na koji bi se ga razotkrilo. Naravno, Odisej je smislio onu zgodnu prijevaru kojom se otkrio Ahilej. Drugo proročanstvo kojeg su se ahejski ratnici bojali, a svi su ga znali bilo je ono da će prvi Ahejac koji se dotakne trojanskog tla prvi i poginuti. Prijetila je opasnost da Trojanci potpuno organiziraju svoje složaje i tada se Ahejci nikada ne bi dočepali kopna, a nitko od ahejskih ratnika nije želio baš prvi pasti u pohodu. Opet je Odisej priskočio u pomoć i svojim lukavstvom potstaknuo iskrcavanje. Evo kako je pak to bilo. Odisej je na obalu bacio svoj štit i spretnu skočio na njega. Kad je mladi Protesilaj, koji je poradi svoje mladenačke neiskusnosti najviše čeznuo za slavom i junačkim djelima, vidio da je Odisej na obali, on poželi da bude drugi koji se iskrcao. Međutim, kada je Protesilaj dotaknuo trojansko tlo pogodilo ga je trojansko koplje. Odisej je tada navalio na trojanske redove i za sobom povukao ostale ahejske ratnike koji su u krvavom naletu potisnuli trojanske ratnike u sigurnost visokih bedema grada. Tijekom slijedećih desetgodina Odisej se borio doista hrabro. Više je puta izlagao svoj život, a sve poradi toga da pomogne svojim suborcima u nevolji. Odisej je s kraljem Diomedom bio dragovoljac u opasnom noćnom izvidu trojanskog tabora, zarobio je Trojanca Dolona koji mu je otkrio važne informacije koje su opet kasnije pomogle kralju Diomedu da uništi tabor trakijskog kralja Resa, saveznika Trojanaca. Unakazio si je lice bičem, te zajedno s Diomedom ušao u sam grad Troju odakle je iz glavnog hrama ukrao posvećen zlatni kip božice Atene, jer naime, opet prema proročanstvu je bilo zapisano da sve dok se taj kip nalazi u gradu Troja ne može pasti. Posredovao je, doduše neuspješno poradi Ahilejeve tvrdoglavosti, u sporu između Agamemnona i Ahileja. Kada pak je Ahilej pao upravo Odisej i Ajax (veliki, postoji i mali Ajax) spasili su Ahilejevo tijelo da ne padne u ruke trojanskim ratnicima. Opet Odisej je pod zidine doveo Ahilejovog sina Neoptolema, kojemu je božica sudbine (usud) jedinome namijenila da osvoji Prijamovu palaču. Prije toga opet je saznao za proročanstvo da bez mitskog lukonoše Filokteta Ahejci i ako upadnu u grad neće osvojiti Troju, te je i njega nagovorio da dođe u ahejski tabor, iako je ovaj bio riješen da ne pomogne Ahejcima. Na kraju upravo je Odisejeva ideja da se izgradi Trojanski konj i na prijevaru osvoji grad.

Mitološki ratnici i junaci

Odisej (grč. Odysseus, lat. Ulixes – sin junaka Laerta i njegove žene Antiklije) kralj je Itake i još je jedan od niza mitoloških junaka. Najveću slavu Odisej je stekao tijekom Trojanskog rata gdje je bio junak bez straha, no, ne i uvijek bez mane. Međutim, dok u grčkim mitologijama Odisej s ljudskim manama postaje i ostaje uvijek pozitivan, u mitologiji (pričama) starih Rimljana on zauzima gotovo uvijek negativni lik. Naime, sjetite se što Vam je Athumanunh prije napisao: Rimljani su sebe kazivali da su Enejini potomci, a time i potomci Trojanaca, pa je gotovo razumljivo zašto oni mrze Odiseja kojega su smatrali glavnim krivcem za propast Troje. No, ostavimo sada Troju po strani i vratimo se Odiseju. Dakle, Odisej po očevoj strani ima podrijetlo od samog Zeusa, a po majčinoj strani od boga Hermesa – božanskog skoroteče (glasnika). Odisejev otac Laert kraljevskog je podrijetla, ali nije imao svoje kraljevstvo. Kraljevstvo Itaku stekao je ženidbom s bajnom Penelopom, kćerkom akaranskog kralja Ikarija i njegove žene Peribeje. Kraljevstvo Akarije obuhvaćalo je otok Itaku, Kefaloniju i Zakint, te uski rub kopna. Odisej je bio podjednako mudar i lukav, vladao je pravedno, odluke donosio uvijek u suglasnosti sa skupštinom i voljom naroda, a sa svim susjednim kraljevima živio je u miru i nikada nije ratovao. Odisej je miru podredio sve, pa je prvu slavu stekao još kao mladić i to onog trenutka kad su se sinovi ahejskih kraljeva posvađali oko naklonosti predivne Helene pokćerke spartanskog kralja Tindareja. (prokletstvo Helenine ljepote zamalo je dovelo da rata između ahejskih kraljeva, baš onako kako će nekoliko godina kasnije dovesti do Trojanskog rata) Odisej je savjetovao spartanskom kralju Tindareju nešto što je tada bilo nesvakidašnje. Naime, savjet je bio da se odluka kome će pripasti njezina ruka prepusti samoj Heleni, a svi ostali kraljevići morali su se obvezati prisegom da će se pokoriti njezinoj volji i svakog mu trenutka priteći u pomoć ako se netko od ostalih ne bude pridržavao prisege. (poradi te prisega kasnije je Menelaj tražio da mu se sa svojom vojskom u pohodu na Troju pridruže svi ahejski kraljevi sa svojom vojskom) Otmica kraljeve žene u to herojsko doba smatrala se strašnom uvredom koja se mogla sprati samo krvlju otmičara. Prvi i jedini od ahejskih kraljeva koji se oglušio na prisegu bio je upravo Odisej, jer on je smatrao da je dovoljno učinio za Menelaja. (Naime Odisej se u međuvremenu oženio lijepom Penelopom i dobio predivnog sinčića Telemaha) Kralj Agamemnon poslao je junaka Palameda sa zadaćom da uvjeri Odiseja da je ta uvreda nanijeta svim ahejskim kraljevima, a sam pohod obećava veliku slavu i plijen. No, Odisej se nije dao lako nagovoriti na promjenu mišljenja.


Kineska mitologija

U davno doba, u samom početku, nakon što je stvoren Svijet život je bio izuzetno težak. Ljudi su golim rukama teško radili na poljima u namjeri da osiguraju dostatne količine hrane za preživljavanje. Međutim, rijetko im je to i uspijevalo, pa premda su radili noću i danju više su bili gladni nego siti. Nebeski Car, stvoritelj Svijeta u kineskoj mitologiji, vidio je kako se čovjek zlopati na Zemlji, pa je odlučio da mu se smiluje. Nebeski Car pozvao je Volovsku Zvijezdu k sebi i zapovjedio joj je da siđe na trenutak s Neba i prenese ljudima njegovu poruku. Poruka je glasila: 'Budu li ljudi marljivo radili i dalje on će im svaki treći dan osigurati dostatan obrok.' Vol pohita na Zemlju ponosan na to što je baš njega Nebeski Car izabrao za glasonošu, pa zaboravi u tom ushićenju i uzbuđenju kako je zapravo glasila poruka Nebeskog Cara. Kad su se ljudi skupili vol im svečano obznani: 'Budete li marljivo radili imat ćete tri obroka na dan!' Ovo razljuti Nebeskog Cara, ali on nije želio da ljudi pomisle da je neozbiljan i još k tome lažac, pa on u snu ljudima pošalje ideju. Ideja je bila slijedeća: 'Upregnite mog glasonošu u jaram, ta neka vam pomogne u obradi zemlje!' Ljudima se to silno dopalo, a vol je poradi svoje neozbiljnosti tijekom prenošenja poruke Nebeskog Cara zauvijek ostao upregnut u plug, a ljudi više nisu morali zemlju obrađivati sami.
Inače, vol u kineskoj mitologiji ima posebno značenje. Vol je drugi znak u kineskom zodijaku, a ljudi rođeni u njegovom znaku smatraju se kod Kineza pouzdanim i razboritima. Tijekom duge i bogate kineske mitologije i povijesti vol je uvijek zauzimao značajno mjesto, pa je ponekad zaštićen i zakonom. Čak i danas, kada Kinezi poradi svoje brojnosti jedu gotovo sve, još uvijek osjećaju da bi volovsko meso u ljudskoj prehrani bio sramotan način 'nagrade' životinji koja je svu svoju snagu oduvijek stavljala na raspolaganje ljudima. Na kraju još jedna zanimljivost iz kineske mitologije. Kineski mudrac, utemeljitelj taoizma, imena Lao Tse, na svoja je putovanja upravo krenuo na leđima vola.


Grčka mitologija

Tetida je bila lijepa, dobrodušna i dobroćudna, vrlo ljubazna, ali sreća joj nije bila naklonjena baš kao i smrtnim ženama tih osobina. Istodobno su je poželjeli (seksualno iskoristiti) dva najmoćnija boga Olimpa, silni Zemljotresac Posejdon i moćni gospodar munji i gromova, vrhovni bog Olimpa i najveći ženskar u mitologiji Zeus. Baš taj nepopravljivi ženskar Zeus, kad je saznao za proročanstvo da će njezin sin nadmašiti svoga oca, prisilio ju je da se uda za smrtnika ftijskog kralja Peleja. Doduše, kralj Pelej bio je velikodušan čovjek, nekada moćan ratnik, sada u godinama, odvažan i pun ljudskih vrlina, veliki poštovatelj ćudoređa. Ne bi Athumanunh mogao kazati da Tetida nije voljela Peleja, prije bi bilo da se njih dvoje nisu razumjeli. Rodila je Tetida Peleju sina Ahileja kojeg je okupala potajno u vodama rijeke Stiks, te ga je potom željela prekaliti čarobnom vatrom podzemlja kako bi postao potpuno neranjiv, ali u tom naumu zatekao ju je sam kralj Pelej koji je pomislio da Tetida želi ubiti malog Ahileja, pa je na svoju ženu potegnuo mač. Tetida se silno uplašila i pobjegla zauvijek ostavljajući muža Peleja. Kao majka brinula se za Ahileja brižno i s puno ljubavi, a kada je saznala za proročanstvo koje je Ahileju namijenila božica Sudbina (Usud), pokušala je i to spriječiti kao i svaka majka, ali protiv Sudbine nemoćni su čak i bogovi. Spasila je boga Hefesta kad ga je Hera bacila s Olimpa poradi njegove tjelesne mane, pomogla je bogu Dionizu kad ga je proganjao kralj Likurg, a pomogla je i samom Zeusu kada su ga bogovi Olimpa u svom nezadovoljstvu njegovim vladanjem privezali za prijestolje s kojeg se nije mogao pomaknuti. Naime, Tetida je poslala storukog diva (hekatoniri) Brijareja koji je oslobodio Zeusa. Naime, upravo na njezinoj svadbi došlo je do spora oko zlatne jabuke razdora koju je nezadovoljna Erida (Discordia) božica nesloge i svađe podmetnula Heri, Ateni i Afroditi, a što će kasnije dovesti do Trojanskog rata. No, o Eiridinim nepodopštinama neki drugi put.


Mitološki ratnici i junaci

Napokon, kada je sve više postajalo jasno da trka Ahileja i Hektora nema nikakvog smisla, umiješala se božica Atena. Ona na prijevaru nagovori Hektora da stane i zapodjene dvoboj s Ahilejom. U tom dvoboju na život i smrt, a kojeg su se užasnuli i sami bogovi, pobijedio je Ahilej. On je ubio Hektora, vezao ga za svoja bojna kola i tri puta obišao trojanske zidine, na užas Trojanaca, a potom Hektorovo tijelo bacio ahejskim psima. Ovo je strašno razljutilo Zeusa, pa je on Tetidi zapovjedio da odmah obuzda svoga sina. Tetida je dakako poslušala, pa kad je pod krinkom noći stari Prijam došao Ahileju u šator da moli za tijelo svoga mrtvoga sina Hektora, Ahilej je bio ganut njegovim bolom i zapovjedio je Mirmidoncima da otprate Prijama i tijelo Hektora kroz redove Ahejaca. Još je obećao starom Prijamu da dvanaest dana Ahejci neće napadati Troju kako bi Trojanci dostojno sahranili tijelo svog najvećeg junaka. (Ovim postupkom Ahilej se iskupio za sva nedjela nedostojna velikog mitološkog junaka, pobijedio je svog neprijatelja, ali i samu svoju jarost. Ponovno je postao čovjek. U bitkama koje su predstojale Ahilej je još u dvoboju ubio Amazonsku kraljicu Pentesileju koja je sa svojim ratnicama došla u pomoć Trojancima, a kasnije i novog trojanskog vojskovođu (nakon Hektora) Memnona koji je Troji stigao u pomoć iz daleke Etiopije. Naime, nakon što je ubio Memnona Ahilej je naumio provaliti kroz velika Skejska vrata kod kojih ga je dočekao sam bog Apolon. Ahilej je zaprijetio Apolonu svojim velikim i teškim pelejskim kopljem, ako se mu ne skloni s puta. Apolon se doista maknuo Ahileju, ali ne od straha, već od želje za osvetom Ahileju poradi nanijete mu uvrede. Tako je Apolon potražio Parisa kojeg je nagovorio da strijelu odapne na Ahileja, a koju je on skrenuo i naveo na petu Ahilejevu. Glasnu bojnu viku ahejskih i trojanskih ratnika nadjačao je iznenada jezivi krik Ahileja koji je bio pogođen u petu. Ahilej se s užasom u očima srušio na zemlju takvim treskom da su popucali veliki zidovi Troje. No, istog trenutka ponovno je skočio na noge, iščupao strijelu iz pete, ali na vrhu strijele bile su metalne kukice koje su razderale tkivo Ahilejeve pete. Ahilej je silno krvario i naglim gubitkom krvi osjetio da mu se život gasi. Strašnom je kletvom prokleo Trojance i Apolona, te izdahnuo. Sada se opet razbuktala strašna bitka za Ahilejevo tijelo. Na kraju su Ahejci konačno uspjeli oteti Ahilejevo tijelo iz ruku Trojanaca i sahraniti (pomiješati pepeo s Patroklovim) ga na mjestu iznad kojeg su podigli visoki nadgrobni spomenik od gline koji je dugo podsjećao na slavu dvojice Ahejaca. Ahilej tako nije doživio pad Troje, a njegov sin Neoptolem za njegovu smrt kasnije se osvetio samom Prijamu kojeg je ubio na Zeusovom žrtveniku u Troji.

Mitološki ratnici i junaci

Kada su se bogovi povukli s bojišta, Ahilej je i dalje kosio redove Trojanaca, pa kad je to vidio Prijam zapovijedi da se velika Skejska vrata otvore i da se iza visokih zidina sklone svi vojnici Troje, te se tako spase od bijesa Ahilejeva. Dok su se trojanski vojnici izbezumljeni spašavali bježeći kroz Skejska vrata jedini koji se još opirao Ahileju bio je Agenor koji ga je zadržao taman toliko koliko je bilo potrebito da se svi preživjeli trojanski vojnici sklone iza zidova, a kada je kroz Skejska vrata prošao i posljednji Trojanac, za njim je pohitao i Agenor. Međutim, pred Skejskim vratim ostao je Hektor koji nije želio bježati. Stajao je tamo nepomičan kao da ga je baš tu prikovala božica Sudbina (Athumanunh piše sudbina velikim slovom onda kada razmišlja o božici Moiri – božici Sudbine). Zaprepašteni trojanski ratnici skamenjeno su gledali kako Hektor stoji sam ispred velikih Skejskih vrata i čeka Ahileja. U tjeskobnoj tišini Prijam je molio sina: 'Hektore, sine moj, ne čekaj onog čovjeka jer je mnogo jači od tebe. Povuci se iza bedema, jer ako nam ti padneš past će i Troja!' Majka Hekuba također je plačnim glasom molila Hektora da se povuče u sigurnost zidina: 'Dijete moje, poslušaj oca! Brani se unutar zidina, jer tu će te vani ubiti i tijelo tvoje ahejskim psima baciti!' No, Hektor je razmišljao drugačije: 'Ako sada odstupi mnogi će ga okriviti za propast vojske koju je poveo na Ahejce van zidina Troje i što je na vrijeme nije vratio unutar zidina kada je Ahilej navalio sa svojim Mirmidoncima. Ništa mu drugo nije preostalo nego da se ogleda s Ahilejom. Onda pak mu je na pamet pala nova misao – skinut će kacigu, koplje nasloniti na zidine i otvorenih ruku poći će u susret Ahileju. Svečano će mu se obvezati da će izručiti Helenu i vratiti sve blago koje je ukrao Paris, podijeliti sve blago troje na dva jednaka dijela, pa neka Ahejci uzmu dio koji žele i vrate se svojim kućama. Onda je ipak odbacio tu zamisao.'
Hektor nije trebao dugo čekati Ahileja koji se pojavio iz smjera planina Ide kamo ga je odvukao bog Apolon u liku trojanskog junaka Antenora. Krenuo je jarostan Ahilej na sama Skejska vrata, a pelejsko mu koplje blještalo u ruci. Zlatni mu je oklop sijao kao sunce na nebu kada nema oblaka. Kad ga je Hektor opazio, iznenada je izgubio odvažnost, te stao bježati. Ahilej je poput planinskog orla kada opazi zeca jurnuo za njim. Hektor je trčao stazom od bedema prema šumi, a zatim prema divnim izvorima u kojima izvire Skamandar. Tako je trčao hrabri Hektor, a proganjao ga je još hrabriji Ahilej. Tri puta tako su obojica optrčala visoke zidine Troje, a ništa se nije dogodilo. Niti je Hektor mogao pobjeći, niti ga je Ahilej mogao dostići. Kada bi Hektor naumio da Ahileja dovede u domašaj trojanskih strijelaca, koji su to stalno dovikivali Hektoru, Ahilej bi ga potisnuo prema ahejskim redovima i pri tom prijetio ahejskim strijelcima da će ubiti onoga koji pokuša pogoditi Hektora, naime, Ahilej je sam želio osvetiti Patrokla.


Mitološki ratnici i junaci

Bog rijeke Skamandar, Ksant, našao se uvrijeđen i pozvao je Asteropeja, unuka riječnog boga Eaka, neka ukroti Ahileja. Međutim, Ahilej u bijesu ubija i Asteropeja i baca i njega u rijeku. Bog Ksan tada bijesno poviče na Ahileja da prestane s ubijanjem i bacanjem mrtvih tijela u njegove vode, jer mu ista priječe slobodan tok do mora. Ahilej ga nije poslušao i nastavio je sa svojim ubijanjem. No, bogu Ksantu sada prekipi, pa on uzburka vode Skamandara i u velikim valovima se izliju vode Skamandara, te dohvate Ahileja. Ahilej se uspio uhvatiti za jedan brijest, ali su vode ubrzo podrovale korijenje brijesta i Ahileja uhvate pobjesnjeli virovi Skamandara. 'Zeuse, zar se moram utopiti poput pastira, a Sudbina mi je namijenila junačku slavu i smrt?!' Zeus je čuo Ahileja, a znao je da ni on sam ne smije izazivati sudbinu, pa Ahileja osnaži toliko da se izvuče iz vode. No, gnjevan Ksant u pomoć sada pozove brata svoga Simoisa boga potoka i blata. Prema Ahileju sada se valjalo silno blato koje je prijetilo da ga proguta. Sada Ahileju u pomoć priteče Hera. Ona zapovjedi Hefestu da ukroti rijeku i blato, a Hefest u rijeku baci božansku jarosnu vatru. Vatra zapali drveće i trstiku, te voda Skamandera stane ključati. (Ovo se u mitologiji dešava vrlo rijetko, ali nije isključivo – vatra je pobijedila vodu!) Hefest je pristao ugasiti vatru tek kada mu se Simois obvezao da više neće nikada pomoći Trojancima. (Poradi toga je i izgorjela Troja, voda nije mogla ugasiti vatru, jer je Simois obećao Hefestu da više nikada neće pomoći Trojancima)

Borba bogova na zaravni Troje (poseban Athumanunhov privitak)

Bitka koja se razbuktala na zaravni oko grada Troje bjesnila je podjednako među ljudima, bogovima i elementima. Od bitke koja se zapodjenula na zaravni Troje najžešća (od nje je cijela Zemlja podrhtavala, a zrak je drhtao od njihovih pokliča) je ipak bila ona između bogova. Atena je u bitki ranila Aresa i time ga je izbacila iz daljnje bitke, (razum i mudrost koji su oličenje Atene, nadvladao je ratnu jarost i svirepost koji su oličenje Aresa – po Athumanunhu), Posejdon je stao ispred Apolona i izazvao ga na otvoreni dvoboj, dakako, Apolon je morao ustuknuti pred Zemljotrescom i gospodarom Mora, Hera je otela Artemidi strijele, te ih razbacala iz tobolca, ranjena je bila i Afrodita (nema mjesta ljubavi i ljepoti koji su oličenje Afrodite na bojnom polju – po Athumanunhu). Nakon tih opasnih sukoba, Zeus, koji je sve to gledao s planina Ida, uplašio se i povukao sve bogove iz bitke. Na razbojištu (po Athumanunhu to više nije bilo nalik bojištu) ostalo je tisuće mrtvih i desetak tisuća živih ljudi koji su nastavili krvavu bitku.


Mitološki ratnici i junaci

Kad je iznad trojanske zaravni granulo sunce, Ahilej je konačno ustao od Patroklova tijela i pozvao svoje Mirmidonce na zborno mjesto. Pred svim Ahejcima izmirio se s Agamemnonom koji je, na veliko čudo Athumanunhovo, otvoreno priznao svoju krivicu, te vratio Ahileju bajnu Briseidu i još sedam predivnih djevojki zarobljenica koje mu je prije obećao. No, Ahileju do darova i djevojaka više nije stalo, jer samo je čekao zapovijed da se krenu u boj. Kada je Agamemnon konačno izdao zapovijed da se svi Ahejci priprave za bitku, Ahilej je na sebe stavio novi oklop koji je bio lagan poput pera, a istodobno čvrst i neprobojan. Pronicavi Pulidamas uzaludno je odvraćao Hektora od bitke, ovaj pak je bio čvrsto riješen da se Ahileju suprotstavi licem u lice. Istodobno, dok su se ahejska i trojanska vojska pripremale za sudar, Zeus je odlučio, pošto je ispunio zamolbu Tetide, da vrati svim bogovima slobodu uplitanja i ratovanja u ratu. Zeus je odlučio da sam ne sudjeluje u bitki i ratu, a ostalim bogovima savjetovao je da izaberu svoju stranu i čine ono što im volja. Na trojansku zaravan odmah su se spustili Hera, Afrodita, Atena, Artemida, Hermes, Posejdon, Ares i Apolon. (Ovo i jesu glavni 'mućkaroši' i krivci za uplitanje u rat, te izazivanje neumoljive božice Sudbine) Na stranu trojanske vojske stali su Afrodita, Artemida, Apolon i Ares, a na stranu Ahejaca Hera, Atena, Posejdon i Hermes. S neizmjerno zaglušujućom bukom krenule su trojanska i ahejska vojska jedna prema drugoj. Ares je urlao kao oluja, Atena pak je nastojala da ga nadviče. Posejdon je toliko zatresao Zemlju da se Had uplašio (valjda je pomislio da su se vrata njegovog podzemnog carstva srušila), te mu bijesan prigovorio. Apolon je Hektora savjetovao da se drži posljednjih redova svoje vojske, a u prve redove poslao je Eneju kojeg je ovako zadirkivao: 'Zašto se ti Eneja bojiš Ahileja, ta tvoja je mati viša božica od njegove. Zar se kod vina nisi hvalio da ćeš se s njime sukobiti, pa dokaži sada to!' Čim je Eneja podigao svoje koplje na Ahileja ovaj ga bijesno ukori: 'Vrati se Eneja, nemaš ti dovoljno snage da se sa mnom sukobiš! Jednom sam te već proganjao, pa zato nemoj ponovno izazivati Sudbinu! No, Eneja baci svoje koplje na Ahileja, ali njegovo koplje nije moglo probiti Ahilejev štit. Ahilej mu uzvrati snažnim izbacivanjem svojega teškog pelejskog koplja koje se zabode i probode Enejin štit takvom silinom da je Eneja protrnuo. Ahilej izvuče svoj mač i sigurno bi Eneja platio svoju drskost životom da se nije umiješao sam bog Posejdon. Iako je Posejdon bio na strani Ahejaca, on se sažali nad Enejom: 'Spasit ću ovog Eneju da s njim ne izgine sav dardanski rod koji treba nakon pada roda Prijamovog moćno vladati preko sinova i sinova njihovih koji će se od njega roditi.' (Kasnije su to bili Rimljani – po Athumanunhu) Posejdon je Eneju podigao visoko iznad vojske i prebacio ga u zadnje redove, a Ahilej to uopće nije nimalo začudilo niti zasmetalo, jer on je ipak želio samo Hektora. Ahilej je u svom bijesu i dalje tražio Hektora, te tijekom te potrage poput 'zrelog klasja' sjekao mnoge trojanske junake: ubio je Ifitiona udarcem u glavu, odvažnog Demoleona ubio je kada mu je kopljem probio sljepoočicu kroz brončanu kacigu, Hipodamas je probio kopljem kroz leđa, ubio je i najmlađeg Hektorova brata, mladog i neiskusnog Polidora. Čim je Hektor vidio da je Polidor pao, zanemarujući Apolonov savjet, stupio je pred Ahileja. 'Tu li si ubojico prijatelja mojeg! Nećeš mi se sada više izmicati među bojnim redovima! Čekaj dok te dohvatim!' Tri je puta Ahilej hitnuo koplje na Hektora, ali Apolon je tri puta maglom zaštitio Hektora, a kada je promašio i četvrti puta bi mu jasno da Hektora štiti netko od bogova. Ljut što mu Hektor stalno izmiče, Ahilej je bijesno jurnuo na redove Trojanaca i na trenutak izgubio svoju ratničku vrlinu, jer njegova borba sada je ličila na obično klanje. Ahilej nikoga nije poštedjeti želio. U tom ludom bijesu ubio je hladnokrvno malog dječaka Likaona koji je bez oružja molio milost. Likaona je probio kroz vrat i tako ga bacio u rijeku Skamandar, a svim je Trojancima zaprijetio da ih sada više ni jedan bog neće spasiti.

Mitološki ratnici i junaci

Mrtvi Patroklo još je na sebi nosio slavni Ahilejev oklop, a pobjedniku uvijek pripada oružje i oklop pobijeđenog, no, za to se ipak treba izboriti. Mirmidonci shrvani grozom i jezom što izgubiše Patrokla brzim se preslaganjima stanu boriti s nadolazećim gustim redovima Trojanaca, ni Ahejci nisu znali tko je zapravo u tom metežu pao, pa mnogi požure da se bore za mrtvo tijelo Patroklovo i pri tomu misleći da se bore za Ahileja. Hektor, pak u tim trenucima nije mario za oružje i oklop, već je pohitao ne bi li obuzdao božanske besmrtne konje koji su vukli teška borna kola Ahilejeva. Apolon zaustavi Hektora: ' Ne trči za nedostižnim Hektore! Te konje nikada nećeš stići, smrtnik ih ne može ukrotiti niti upravljati njima! Doznavši da mu je poginuo vjerni i najbolji prijatelj Ahilej brizne u plač i naricanje, a onda se u nekoliko koraka popne na visoki bedem koji je opasivao ahejski tabor. Jezovit urlik spusti Ahilej u smjeru gdje je borba za mrtvo Patroklovo tijelo još uvijek bjesnjela. Tamo su sada stigli mnogi ahejski, ali i trojanski vojskovođe i junaci. Tako su se tu našli Menelej i Ajaks sa štitom širokim kao kula, a na drugoj su strani Hektor i Glauk koji je zapovijedao likijskom vojskom. Od Ahilejeva urlika svi stanu i skamene se, Trojanci se zbune i stanu se povlačiti natrag u sigurnost zidina svoga grada, a Ahejci pokupe tijelo Patroklovo, no, u međuvremenu, Hektor mu je skinuo oklop i odrubio glavu. Kada je Ahilej vidio mrtvo tijelo prijatelja bacio se na tlo u prašinu i zaplakao uz obilje suza. Na trojansku zaravan istog je trenutka pala noć, jer uzvišena je božica Hera upravo dala znak Heliju (bog Sunca) da svojim Sunčanim kolima zađe za vode Oceana, a sve u namjeri da Ahileja i njegovu tugu zaogrne dubokom tamom koju ni Ahejci nisu vidjeti mogli. Tetida je, u društvu svojih sestara Nerejki (Nereide), također u dubinama podmorskog carstva čula Ahilejev jauk, pa pohita da umiri nesretnog Ahileja. Ahilej je zamolio majku da mu pribavi novo oružje i oklop kako bi mogao osvetiti svog prijatelja, ali ga Tetida stane odgovarati od toga nauma: ' Sine moj, ako padne Hektor ubrzo ćeš za njim pasti i ti. To mi je povjerila božica Sudbina, zato nemoj ići!' No, Ahilej joj odvrati: 'Majko, ako me ljubiš nemoj me sprječavati. Ja idem u boj s Hektorom! Kada mi Hektor plati dug ja ću zadovoljno položiti svoj život.' Tetida je znala da protiv Sudbine ne mogu ni ljudi ni bogovi, a Ahilejeva odlučnost bila je neslomljiva, pa je požurila do božanskog oružara i boga kovača hromog Hefesta. Zamolila ga je za uslugu da napravi novi oklop i oružje za njezinog sina. Hefest je Tetidu primio ljubazno, jer upravo ga je Tetida prigrlila i podigla kada ga njegova majka božica Hera bacila s Olimpa poradi njegove tjelesne mane. 'Sveta je moja dužnost da pomognem Tetidi, nogu sijajnih, da joj se odužim što me je devet godina hranila i podizala u svome carstvu. Sve ću joj ispuniti što se uopće ispuniti može.' Tako Hefest raspiri dvadeset mjehova koji su radne impulse dobivali direktno iz glave Hefestove. U kotao nabaca Hefest kositra, bakra, srebra i zlata, na panj stavi nakovanj, snažnom desnicom prihvati čekić, a ljevicom uze kliješta. Počne on tako izrađivati i ukrašavati moćno oružje i oklop koji će biti dostojni Ahileja ratnika veličanstvenog. Štit je bio u pet slojeva ploča ukrašen slikom Zemlje na kojoj se vide dva grada – u jednom je slavlje i veselje, održava se svadba i sud, a u drugom gradu bijesni bespoštedni rat, dalje je Hefest naslikao prizore u kojima se vidi oranje, berba grožđa i žetva, pa prizore iz života pastira, napad lava na stado i plesna svečanost, te na kraju slike Oceana. Štit je obrubio trostrukim obrubom, a s unutarnje strane učvrstio je remen koji je okovao srebrom. Načinio je oklop koji je bio sjajniji od svake vatre, pa kacigu sa zlatnom perjanicom i na kraju dokoljenice ukrašene bakrenim rezbarijama. Svoje božansko djelo položi Hefest uz smiješak pred Tetidine noge. Tužna Tetida uzme oružje i pretvori se u jastreba koji poleti sa snježnih visina Olimpa, te pred samu zoru položi oružje besmrtnog oružara u ruke svojega smrtnoga sina. Tetida tiho zaplače i nestane u maglovitom oblaku.

Mitološki ratnici i junaci

Izostanak Ahileja i njegovih Mirmidonaca s bojišta doveli su grčku vojsku u težak položaj. Trojanci, predvođeni svojim junakom Hektorom, su ih potisnuli sve do obale mora i zapalili im tabor. Sutradan su se Ahejci našli u vrlo teškom položaju, a samo je bilo pitanje vremena kada će ih Trojanci baciti u more. Agamemnon je uvidio da bez pomoći Ahileja i njegovih Mirmidonaca neće moći zaustaviti Trojance, pa je poslao svoje poslanike Ahileju s porukom da mu vraća Briseidu i da je spreman da mu se ispriča, a povrh toga dat će mu još sedam lijepih zarobljenica i mnoštvo bogatih darova, samo neka povede svoje Mirmidonce u boj. Međutim sada pretjeruje sam Ahilej, pa poručuje Agamemnonu da se on vraća s Mirmidoncima u rodnu Fitiju. Katastrofa za Ahejce sada je bila neizbježna, Trojanci su u silnoj navali srušili bedeme koji su branili ahejski tabor i probili se do samih lađa, te su neke i zapalili. U taj kritičan trenutak za Ahejce umiješao se mladi Patroklo. Patroklo je bio najbolji Ahilejev prijatelj, pa kad ga je on zamolio da mu posudi svoje oružje i oklop kako bi pomogao u boju, te da bi možda Trojanci vidjevši crni Ahilejev oklop i oružje, odustali od daljnjeg napada. Ahilej se nekoliko trenutaka kolebao, a onda je na kraju pristao na Patroklovu zamolbu i još mu je dao sve svoje Mirmidonce da bi ga čuvali u boju. Doista, varka je uspjela jer Trojanci čim su ugledali crni Ahilejev oklop i neustrašive Mirmidonce odustali su od daljnjeg napada. Činilo se da je varka uspjela, ali umiješao se sam bog Apolon. U trenutku kada se mladi i neiskusni Patroklo, praćen nezaustavljivim i hrabrim Mirmidoncima, probio do samih Skejskih vrata, (Ahilej je naime upozorio Patrokla: 'Povedi moje Mirmidonce u boj i spasi lađe ahejske, ali dobro zapamti ovo što ti na srce stavljam! Ne idi dalje od lađa ahejskih, ne poželi boriti se bez mene dalje od lađa ahejskih! Ne vodi mi Mirmidonce pod zidine Troje, jer tamo bi te neki od bogova ubiti mogao!', pred Patroklom iznenada se pojavio sam bog Apolon. 'Odstupi od zidina Troje, jer ćeš inače poginuti!' snažnim je glasom bog Apolona upozorio. Istog trenutka uzme Apolon obličje i lik Asija. (Hektorov stric, brat majke Hektorove) Priđe Hektoru koji je stajao pored Skejskih vrata i razmišljao o povlačenju vojske natrag u sigurnost visokih zidina, jer pojava Ahileja i njegovih Mirmidonaca potpuno je preokrenula bojnu sreću koja je sada ponovno bila na strani Ahejaca. 'Zar ćeš napustiti boj Hektore? Velika će to biti sramota, jer ako malo bolje pogledaš vidjet ćeš da ti ono nije Ahilej. Ne nosi veliko i teško pelejsko koplje jasenovo (Naime, samo je Ahilej bio dovoljno snažan i vješt u baratanju teškim pelejskim kopljem, a negdje bi zapisano da je ono bilo kudikamo teže od brončanog) Hektor se sada prene i skoči u svoja borna kola, preda uzde Kebrionu, bratu svom, te se poput munje baci na Patrokla. Patroklo nije ustuknuo već je zapodjenuo boj s Ahilejem. Međutim, nevidljiv Patroklu, Apolon mu priđe s leđa i strgne mu kacigu s glave, te ga snažno udari u leđa. Od udarca Patroklo padne na koljena, Trojanci su sada vidjeli da to nije strašni Ahilej i ponovno poslože redove svoje, te navale na Ahejce. Trojanski snažni kopljanik Euforb probode kopljem Patrokla, a nakon njega Patroklu smrtonosni udarac kopljem zada sam Hektor. Patrokla život stane napuštati, ali on smogne posljednje snage i ovako prokle Hektora: 'Samo se ne diči, Hektore silni, da si me ti ubio. Ubila me je Sudbina rukom Apolona, a od ljudi pak Euforb. Ti si tek treći u nizu tom. No, zapamti! Smrt je već došla i po tebe, pa ćeš uskoro pasti od junačke ruke Ahilejeve!'
izvor:enhu.blog

 

[zjovan29]

Mitološki ratnici i junaci

Otac Pelej, koji zbog starosti nije mogao poći u ratni pohod, sinu Ahileju darovao je svoj oklop, veliko koplje od tvrdog jasena i bojna kola koja su vukli besmrtni konji. Sve to božansko oružje Peleju su darovali bogovi u trenutku kada se oženio božicom Tetidom. Ahil pak ih je itekako znao rabiti u bitkama pod tvrdim zidovima Troje. Devet godina hrabro se Ahilej borio na čelu Mirmidonaca pod zidinama Troje, devet je godina pojava Ahileja i samo njemu odanih Mirmidonaca izazivala grozu i strah u redovima Trojanaca. Ahejska (grčka) i trojanska vojska i vojskovođe podjednako su poštovali i divili se Ahilevoj hrabrosti i ljudskosti, no, ne i Agamemnon. Iako je Agamemnon bio veliki kralj i vojskovođa, ipak ga nisu krasila obilježja ljudskosti. Naime, mrzio je Ahileja i nikako se nije mogao pomiriti da je njegov podređeni bolji od njega. Dugo je Agamemnon prikrivao svoju ljubomoru i netrpeljivost prema Ahileju, a onda jednom, bilo je to desete godine opsade Troje, nije se mogao suzdržati i izazvao je svađu s Ahilejom koja je umalo dovela do raspada cijele ahejske vojske. Te desete godine opsade Troje u grčkom je taboru zavladalo nezadovoljstvo i veliki nespokoj. Vojnicima je bilo dosta ratovanja koje nikamo nije vodilo, a vojskovođama je sve više smetala neodlučnost za zapodijevanje odlučujuće i konačne bitke, a sve su više i uviđali da od bogatog plijena neće biti ništa. U taboru se sve više osjećala nestašica, a naročito je nedostajalo hrane. Da bi ahejskoj vojsci podigao ćudoređe i vratio samopouzdanje, Ahilej je sa svojim Mirmidoncima napao jedno susjedno kraljevstvo Troji i tamo pribavio obilje hrane i živežnih potrepština za vojsku. U tom je pohodu oteo i kćer Krisovu imena Kriseida. Kris je bio svećenik boga Apolona. Diobom plijena lijepa je Kriseida pripala Agamemnonu, a Ahilej nije imao ništa protiv jer je volio Briseidu koju je zarobio u prethodnom pohodu. No, slijedećeg dana u taboru Ahejaca pojavio se Kriseidin otac i zatražio od Grka natrag svoju kćer, te za nju ponudio veliki otkup. Iako se svim vojskovođama dopala ponuda, Agamemnon je to odbio uz obrazloženje da mu se djevojka dopada i da je neće dati ni za što na svijetu. Svećenik Kris je otišao, ali se obratio bogu Apolonu sa zamolbom za osvetu Ahejcima. Apolon ga je uslišao, sišao je s Olimpa i srebrenim lukom i strijelama taborom Ahejaca proširio je kugu. Vojnici su umirali, a Agamemnon ništa nije poduzimao da umiri gnjevnog boga Apolona. Kada je stanje postalo nepodnošljivo Ahilej je sazvao sabor vojskovođa (kraljeva) kako bi na njemu odlučili što im je činiti. Agamemnon se silno uvrijedio što je Ahilej sazvao sabor, pa je odlučio da mu se osveti. Kada je vrač Kalhant objavio skupštini da se Apolon može udobrovoljiti tako da se Kriseida vrati ocu bez otkupnine, te da mu se Ahejci ispričaju, Agamemnon se okomio i na samog Kalhanta. Ahilej je stao u obranu staroga Kalhanta, a Agamemnon je teškim uvredama napao Ahileja i okomivši se na pitanje njegove časti. Na kraju je Agamemnon obećao da će se poradi interesa vojske odreći Kriseide, ali da će u zauzvrat uzeti jednu od robinja svojih podređenih. Naravno, izabrao je Briseidu. Ahilej se ponio časno i poštujući stegu pomirio se da Briseida pripadne Agamemnonu, no, pred svima se obvezao da više neće ratovati i bojevati sve dok mu se Agamemnon ne ispriča za nanijete uvrede i pred cijelom ga Ahejskom vojskom ne zamoli da se vrati u bitke. Otišao je na obalu mora i iz plavetnih dubina dozvao je svoju majku božicu Tetidu, te je zamolio da se zauzme za njega kod Zeusa. Dakako, stari 'ženskar' Zeus nije odolio čarima Tetide, pa je zapovjedio svim božicama i bogovima da se do daljnjeg ne miješaju u sukob Ahejaca i Trojanaca.


Mitološki ratnici i junacima


Najveći je od sto tisuća Ahejaca (Grka) pod Trojom, nitko mu ravan po snazi nije, niti ga itko mogao nadmašiti u odvažnosti, okretnosti i brzini, a ni po otvorenoj i prijatnoj ćudi ravna mu bilo nije, bio je muževan i lijep (možda ljepši i d samog boga Apolona, pa su se zato i njih dvoje zakačili pod Trojom). Posjedovao je sve vrline koje trebaju krasiti muškarca i velikog ratnika, sudbina mu je dala sve, ali samo jedno ne. Nije imao sreću. Rodio se u braku koji su njezinoj majci nametnuli bogovi. Mitologija je zapamtila da je on trebao biti Zeusov sin koji ga je trebao nadvisiti, no, kada je to Prometej u zamjenu za slobodu otkrio Zeusu, stari ženskar se silno uplašio i uredio da se Tetida prekrasna morska božica uda za smrtnog čovjeka. Kada se rodio, Tetida je Ahila uronila u vode podzemne rijeke Stiksa, pa mu je cijelo tijelo, osim pete za koju ga držala majka, prekrio nevidljiv i neprobojan oklop. Već kao desetogodišnji dječak golim je rukama zadavio vepra i dostigao jelena u punom trku. Do svoje mladenačke zrelosti naučio je sve što je tadašnjem ratniku i junaku bilo potrebito. Ponašao se kao pravi muškarac, prijateljski i naklono prema prijateljima, s poštovanjem i dubokom uvaženosti prema ženama, te s velikom hrabrosti i dostojanstvom prema neprijateljima. Znalački i vješto rukovao je oružjem, vidao je bojne rane svojim suborcima, svirao je liru, pjevao je i plesao… Njegova majka Tetida znala je za proročanstvo da će pred njezinog sina biti stavljen strašan izbor sudbine (sudbini nitko pobjeći nije mogao ni ljudi, ali ni bogovi). Naime, sudbina mu je odredili dugi život bez slave, ili kratki i vrlo slavan život. Iako mu je silno kao majka željela slavu i uspjeh u životu, Tetida se ipak, opet kao i svaka brižna majka, odlučila za dug život svoga sina. Kada je doznala da se ahejski (grčki) kraljevi spremaju u pohod na Troju, sakrila je Ahila kod kralja Likomeda na otoku Skira. Na dvoru kralja Likomeda koji je imao samo kćeri, Ahil je bio obučen u ženske haljine i po cijele dane provodio je u vrtu s prekrasnim kraljevim kćerima. Agamemnon, glavni zapovjednik grčke vojske u pohodu na Troju, uz pomoć vrača Kalhanta saznao je gdje se skriva najveći ratnik. U namjeri da ga dovedu krenuli su kralj Itake Odisej i kralj Arga Diomed. Njih dvoje prerušili su se u trgovce i zatražili su prijam kod kralja Likomeda. Pred njegove kćeri rasprostrli su silne nakite, skupocjene tkanine i tisuću sitnica koje su ženama potrebite, a kao slučajno tu se našao i jedan mač. Po dogovoru, jedan od Odisejevih ratnika uletio je u dvoranu i povikao da neprijatelj napada kraljev dvor. Sve Likomedove kćerke u strahu i panici stale su vrištati i razbježale su se, no, jedna od njih dohvatila je čvrsto mač, riješena da se bori. Bio je to Ahil veličanstveni ratnik. Bez dugog nagovaranja Ahil je pristao da se pridruži Ahejcima na pohodu protiv Troje, a time je i izabrao kratak, ali slavan život. Od njegova nauma nitko ga više nije mogao odvratiti, ni majka Tetida, a ni Dejdamija Likomedova najstarija kćer koja mu je otkrila da očekuje njegovo dijete. Ahil je skupio pet tisuća svojih Mirmidonaca. (Mirmidonci su potomci mitskih hrabrih ratnika, prema mitologiji nastali su od mrava, a jedino su se na Ahilov poziv odazivali i jedino su s njim na čelu pristali poći u pohod na Troju).


Egipatska mitologija


Prema mitologiji drevnih Egipćana, a i mnogih drugih drevnih afričkih naroda (plemena) zmije se povezuju s nestankom vodenih izvora, presušivanjem bunara, prestankom kiše… Još i danas kada prestane padati kiša na nebu se može primijetiti prekrasna šarena duga. No, drevni su Egipćani dugu smatrali za veliku šarenu (raznobojnu) izvinutu zmiju koja je popila kišu. Poput drevnih Egipćana isto mitološko vjerovanje zadržalo se i kod afričkih plemena Eve i Kikuju koja vjeruju da se nakon kiše protiv strašne zmije imena Mukungu Mbura (duga) žestoko bori ratnik imena Vadua (u prijevodu – sin Sunca). Kad Vadua pobijedi Mukungu Mburu kiša će ponovno padati i žednu zemlju natopiti vlagom. Ako idemo dalje u legende i mitologije afričkih plemena sve više nalazimo sličnosti sa mitologijom drevnih Egipćana. Tako je i sa zmijama koje čuvaju izvore rijeka i bunare. U delti rijeke Niger tako postoje zmije čuvarice vode, a poznate su narodu Vanjaruanda, Hotentoti, Nama i Ijo. U Sudanu pak, zmija koja čuva vodu, svake nedjelje traži u zauzvrat za vodu po jednu mladu djevojku. Tako je bilo sve dok se nije pojavio ratnik junak koji je, zaljubljen u djevojku koja je trebala postati žrtva zmiji za vodu, odlučio da ubije tu strašnu neman i narodu osigura vodu, a sebi družicu. U plemenu Remba pak opet postoji osmoglava zmija koja uskraćuje vodu ljudima. Tu osmoglavu zmiju ubili su lavić i bik. Drevni pak su Egipćani smatrali da u pećini gdje izvire Nil postoji velika zmija koja čuva dragocjenu vodu Nila. Kako je život Egipta zavisio o poplavama Nila, tako su i drevni Egipćani prikazivali izvor Nila kao boga Hapia koji pobjedom nad zmijom koja čuva vodu, izaziva poplavu koja za Egipat život znači.



Egipatska mitologija



Dakle, borba između Raa i Apofisa neprekidno traje, a uvijek završava pobjedom Raa, no, svake noći Ra mora doskočiti novim smicalicama i zasjedama koje mu priprema Apofis. Kada svake večeri Raova barka Menet doplovi do Zapadnih planina (kod Zapadnih planina prema mitologiji drevnih Egipćana nalazi se ulaz u Duat -podzemni svijet). U trenutku kada Ra prelazi iz barke Menet u barku Mesektet u znak pozdrava oglase se pavijani (majmuni posvećeni bogu Totu). '… Ti si stvorio pavijane da pjevaju o tebi, da plešu oni ispred tebe i da ti uzvikuju pohvale…' Nakon toga Ra plovi podzemnim Nilom koji protječe kroz zemlju Amentet (zemlja mrtvih u kojoj vlada Oziris) i Raova barka prolazi kroz dvanaestero vrata (dvanaest noćnih sati). Upravo svih dvanaest vrata čuvaju strašne zmije i tu predstoji opasnost za Ra. Prema mitologiji u tim trenucima iz svojih grobnica izlaze duše mrtvih (ba) i pozdravljajući Raa na trenutak ponovno uživaju u toplini Sunca. '…slava tebi Ra! Tebe poštuju stanovnici Amenteta klanjaju ti se i hvale tebe koji ideš u miru. Raduju se oni kada ti donosiš svjetlost Ozirisu gospodaru vječnosti. Otvaraju se ponovno oči onih koji žive u Amentetu i puna su njihova srca radosti kada tebe ugledaju…' No, ponoć brzo prolazi i približava se trenutak strašne bitke koju će zapodjenuti Ra i Apofis. Apofis ispija svu vodu podzemnog Nila u namjeri da spriječi daljnju Raovu plovidbu. Sada se pojavljuje druga zmija, strašna Raova zaštitnica, zmija Mehen, pojavljuju se i neustrašivi Raovi mornari s noževima u rukama, a pojavljuje se i 'Velika Devetka' paut boga Ra, svi naoružani kopljima i harpunima. Žestoko udaraju na Apofisa i bodu ga svojim kopljima, harpunima i noževima u sve pregibe njegove, sve do trenutka kada ne isteče sva voda koju je on popio i ne omogući se daljnja plovidba Raove barke Mesektet. '… velika zmija Mehen na čelu tvom rasijeca kičmu Apofisu strašnom i pobjeđuje ga, napada ga Izida veličanstvena i pobjeđuje ga, napada ga i Neftida šutljiva i ranjava ga, pogađa ga Tot tri puta veličanstveni i obara ga. Silno se bori Devetka s njim, a onda stiže i Horus sa ratnicima svojim u čijim su rukama noževi…' Na kraju Apofis popušta i Raova barka kroz Istočne planine natrag se uzdiže na Nebo. '…snažan je Ra, slab je Apofis, postoji Ra, nema tebe Apofise…' Vrata horizonta širom se otvaraju, a Ra se umiva u jezeru na poljima Iaru i odijeva on svoju crvenu odjeću, te svečano prelazi u barku Menet.



Egipatska mitologija


Mit o Horusu Behdetskom potječe iz doba kada je Egipat bio još razjedinjen i podijeljen na Gornji i Donji Egipat. Borbe za ujedinjenje opisuju se kao borbe između vojske Horusa i Seta. (Athumanunh skreće pozornost da ove borbe nisu borbe Horusa sina Izidinog i Seta, već Hurosa ura (starijeg) i Seta. (Horus ur je brat Seta i Ozirisa, sin Nutin). Dakle, Horus je na čelu vojske Sjevernog (Donjeg) Egipta, a kult mu je razvijen u gradu Behdetu, a Set je na čelu vojske Južnog (Gornjeg) Egipta. Okolnosti pod kojima su se borbe vodile Athumanunhu nisu baš kristalno jasne, pa je on siguran da je pobjeđivala na trenutak jedna, a onda opet druga strana. Horus se prikazuje u odjeći faraona i kao najstariji sin boga Ra, Horus je dobri bog i gospodar Dviju zemlji (Nebtaui). U tom mitu pobunjenike protiv Ra predvodi Set (opet oličenje zloće), a baš u tim mitovima Setova vojska sastoji se od ratnika u obličju strašnih krokodila, nilskih konja i zmija, koji su općenito i vjekovni neprijatelji boga Ra. (Otuda i ona kasnija tvrdnja da su faraonovi neprijatelji zapravo i neprijatelji boga Ra) Dalje u mitu Athumanunh je pronašao i trenutke kada Horus, sin Izidin, zapravo pomaže svom ujaku Horusu Behdetskom u strašnim borbama s vojskom vodenog kaosa, a onda opet u mitu o borbi Horusa, sina Izidinog i Seta oko prava na prijestolje Ozirisovo, Horus Behdetski svesrdno i otvoreno pomaže i na strani je svog nećaka mladog Horusa.
…'Horus zapinje devet svojih lukova i cilja demona koji iz zemlje izlazi. Natrag Mago (krokodil) sine Setov! Ne približavaj se jer ja sam Onuris (bog rata Anhur) divni ratnik, ja sam Montu (ratnik boga Sunca, onaj koji je na pramcu 'barke od milijun godina'), ja sam Sopdet (božanski čuvar), ne približavaj se jer ja sam spasitelj!…'
Na slici Athumanunh prikazuje razlike između Horusa (sina Raova) i Horusa (sina Izidinog i Ozirisovog) i naravno u središtu je Athumanunhovo poimanje tog veličanstvenog božanskog sina i ratnika.



Egipatska mitologija


O neprijateljima boga Sunca, moćnog Ra, drevni egipatski tekstovi govore u svim zapisima i na mnogim mjestima. Athumanunh je pokušao da ih, opet na sebi svojstven način, nekako sistematizira, pa ih je podijelio na: 1) neprijatelji iz vodene stihije (senek en mu – vodeni kaos) gdje dolaze krokodili i nilski konji, te kaotični 2) zemaljski neprijatelji škorpioni i zmije. Međutim, kod zmija treba razlikovati prijateljske od neprijateljskih. Božica plodnosti Renenut (žena s glavom kobre) jedna je od prijateljski nastrojenih božanstava. Tu je i božica smrti Meritseger (ona koja voli tišinu), pa strašna zmija Mehenta (ona koja opasuje Zemlju), pa strašna zmija Sata (sin zemlje), a najstrašnija među njima je ipak Apofis (Apep) koji utjelovljuje svu zloću u sebi. Međutim, Ra ima svesrdno pomoć dobre zmije poput Mehena koji žestoko udara po Apofisu, a tu je i Heptep, Nehbekau, Meret, Uatjet (sve redom vrsni ratnici i ratnice, prijateljski naklonjene zmije bogovima i ljudima. Ponekad u tim strašnim noćnim bitkama u pomoć, Rau priskoči, Serek (škorpion) brat od Mafdet, veličanstvene ratnice u obliku risa (mačka, ali to nije Bastet!). Padom Seta s pramca 'barke od milijun godina' izgledalo je da će Apofis sa svojom mračnom silom konačno pobijediti Raa i njegovu silu svjetla, ali ne zadugo, jer na pramcu se pojavi ahaui (biće slično anđelu) Sia (odnosno božanska volja) koji također 'zmijski ratnik', ali u tijelu čovjeka udara po Apofisu i sve do dolaska Horusa Behdetskog (Krilatog Sunca) i njegove silne božanske vojske, Sia hrabro podnosi udare i odolijeva navalama Apofisa. Dakle, slijedećih nekoliko postova Athumanunh će uporabiti za objašnjenje o navadama dobra i zla, odnosno o dobrim i zlim zmijama iz drevnih egipatskih mitologija. Naravno, na kraju na slici Athumanunh je prikazao božicu Mafdet (kao drevno egipatsko božanstvo i kao Athumanunhovo poimanje) o kojoj su drevni Egipćani ovako zapisali: …'natrag ti koji dolaziš, rode Apofisov! Drhti! Ja sam Mafdet od Ra poslana! Drhti! Natrag! Uništavam otrov tvoj i Ra pobjeđuje, bogovi pobjeđuju! Srce je tvoje iščupala Mafdet, a škorpion te okovao, tebi je istina ranu namijenila…' Jasno je da su Mafdet i Serekh, brat njezin, stali na put nekom od roda Apofisovog u obrani 'barke od milijun godina'.



Drevna proročanstva


doći će doba kada će u zemlji Kemet (crna, naziv za Egipat prema crnom mulju koji je nanosio Nil tijekom poplava) Egipćani prestati štovati i služiti bogove svoje, a sva njihova religiozna dijela bit će prezrena. Svi će bogovi tada zauvijek napustiti Kemet (Egipat) i uzletjet će na Nebo. Bit će Kemet napušten i ostavit će ga bogovi, a stranci će doći i njime će upravljati. Bit će Egipćanima zabranjeno štovanje bogova njihovih i prijetit će im se kaznom, onima, koji se zateknu u štovanju i slavljenju starih bogova. Tih će dana zemlja, pobožnija od svih zemalja, postati bezbožna. Više neće biti puna hramova, već će biti puna grobova. O, Kemete! Postat ćeš isprazna priča, a tvoji vjerski objekti bit će tek lijepe stvari, a tvoje božanske riječi tek lijepo kamenje. Ooo, barbari će biti bolji od vas, ooo Egipćani! Njihova religija bit će bolja bilo da su oni Skiti, Hindusi, ili neke druge vrste … i postat će Kemet pustinja koju su zauvijek napustili bogovi i ljudi. Nitko više neće gledati u Nebo. Ljudima će biti draža tama od svijetla, smrt od života, a ljudi će biti ugroženi u duši svojoj. Uspostavit će se novi zakoni i bit će dobro, ali zli ahaui (biće slično anđelu) ostat će među ljudima i bit će s njima i vodit će ih u bezboštvo, ratove i pljačku učeći ih stvari koje se protive bogovima i prirodi. Doći će vrijeme kaosa i nepoštovanja plemenite riječi, a kada se te stvari dogode, o Asklepije, tada će bog gospodar i prvobitni stvoritelj opetovano djelovati protiv kaosa. Djelovat će potopom, katkad vatrom koja prži, a katkad ratovima i bolestima sve dok se ponovno ne rodi Svijet. Priroda boga je volja, a božanska volja je dobro …


Egipatska mitologija


Izida veličanstvena tijekom spora, između Seta brata njezinog i Horusa sina njezinog, baš kao i božanski paut (moćna devetka – devet bogova koji su u Anuu) bila je na velikoj muci i kušnji kome osporiti, a kome dati pravo na prijestolje Ozirisa pravednog. Zato 'božanski paut bogova koji su u Anuu' oformi 'sud božanski' koji je trebao pratiti sam tijek spora Seta – moćnog ratnika s pramca 'barke od milijun godina' i mladoga Horusa sina Ozirisovog. Izida odluči nadmudriti brata Seta u korist sina Horusa. Evo kako je to zabilježila mitologija:
' … Obveže se Set Velikom Ra: Neću se ja pokoravati sudu dok se Izida u njemu nalazi! (U velikom pautu bogova koji su u Anuu nalazi se i Izida) Veliki Ra tada božanskom sudu zapovijedi: Otplovite u zemlju Amenteta, na Unutarnji otok, pa im tamo presudite! Kažite splavaru Akenu da niti jednu ženu Izidi nalik ne prevozi nipošto u Amentet! Preveze se tako 'božanski sud' preko jezera što okružuje Amentet i iskrca se na otok Unutarnji, pa posjedaju tako bogovi ispod sjene Raove. Izida se preruši u staricu i pristupi Akenu koji je sjedio pored splavi svoje. Izida se obrati splavaru Akenu: Ja dođoh k tebi da me prevezeš na otok Unutarnji jer nosim ovaj kruh dječaku koji gladan već danima čuva malo stado na otoku Unutarnjem. Aken joj mirno odgovori: Zapovjeđeno mi je da ne prevozim ni jednu ženu. Izida ga odmah upita: Da li se to što ti je zapovjeđeno i Izide tiče? Aken joj ne odgovori jer je sada prepoznao Izidu, već je upita: Što ćeš mi dati ako te prevezem na otok Unutarnji? Izida mu odgovori: Dat ću ti ovoga kruha božanskoga. Aken se nasmije: Što će meni kruh božanski, pa zar da te ja za kruh prevezem na otok Unutarnji ako mi je zapovjeđeno da ni jednu ženu ne prevozim? Izida mu tada ponudi: Evo, dat ću ti svoj zlatni prsten koji mi je na ruci od rođenja. Aken to prihvati i preveze Izidu na otok Unutarnji. Izida se sada pretvori u predivnu mladu djevojku, te krene prema sjeni Raovoj gdje otpočiva 'sud božanski'. Ugleda je Set i pođe joj u susret. (Naime, poradi moćne Izidine magije jedino ju je Set od svih bogova i vidio) Set joj priđe i upita je: Tko si ti djevojko prelijepa? Izida mu mirno odgovori: Ja sam bila žena pastirova, moj gospodaru, rodih mu sina, a kad on umre i sin mu stoku preuzme dođoše stranac u kolibu moju. Istuče sina moga, ote mu stoku oca njegova, a mene otjera. Ja želim da se ti boriš za moga sina! (Izida zna da je Set moćan i ponosan ratnik i da ga nepravda boli, pa on se svake noći žestoko bori na pramcu 'barke od milijun godina' s moćnom vojskom Apofisa neprijatelja Raovog) Kaza joj tada Set: Zar da stoka pripadne tuđincu kada je tu sin gospodara?! Istog trenutka Izida se pretvori u jastreba ptičara, te se vine u visinu pobjedonosno kličući: Plači nad sobom, jer usta tvoja vlastita rekoše pravdu i razum te tvoj vlastiti osudi! Što još hoćeš?! …


Egipatska mitologija


reče Ra tada Nunu: 'Najstariji među bogovima od koga postadoše bogovi. Gle, ljudi stvoreni od oka moga smisliše zla dijela protiv mene i bogova. Čekao sam, nisam ih ubio, prije nego što čujem riječi vaše o tomu.' Reče tada Njegovo Veličanstvo Nun: 'Sine moj, Ra, ti si bog veći od onoga što ga je stvorio i onih koji ga stvoriše! Tvoje je prijestolje snažno, veliki je strah među ljudima od tebe zavladao. Neka tvoje oko kazni one koji te uvrijediše!' I slože se tada svi bogovi i božice i rekoše oni Ra: ' Veliki Ra, pobjegoše ljudi od tebe u pustinju, njihova su srca u strahu. Pošalji oko svoje da uništi one koji smisliše zlo protiv tebe, neka ono siđe u obliku Hator' …

Ra zaustavlja božicu Sekment i spašava ljude

… reče Ra tada: 'Zovite mi brzonoge glasnike moje neka se žure kao sjena uz tijelo!' I dovedoše bogovi glasnike Ra. 'Idite u Elefantinu, sameljite puno didija (crveno obojen mineral poznat drevnim Egipćanima) i još više ječma za pivo. Načinite sedam tisuća posuda piva!' Kada Ra dođe da pogleda pivo pomiješano s didijem, koje je sada nalikovalo na ljudsku krv, silno se razveseli Ra: 'O kako je to divno, ja ću spasiti ljude! Uzmite ovo i odnesite na mjesto gdje je Sekment ubijala ljude, pa izlijte to na sve četiri strane!' Bilo je već jutro istrebljenja ljudi kada se pojavi strašna Sekment. Bi Sekment radosna kada ugleda da je sve poliveno od krvi ljudske i stane je ona piti. Razveseli se njezino srce i pođe ona opijena (pijana) i sretne ona ljude u strahu, ali ih ne prepozna. Pojavi se tada Ra sa svom svojom božanskom svitom i reče on tada Sekment: 'Idi u miru otpočini, Imait (opet jedan od oblika božice Hator) …
Na slici je, dakako, opet Athumanunhovo poimanje strašne božice srdžbe i rata Imait, onako, samo njemu na svojstven način…



Egipatska mitologija


Oznaka (simbol) u hijeroglifima koja označava boga (božanska bića) jednostavno izgleda poput zastavice ili ratne sjekire. Drevnim egipatskim jezikom kazano (nether – tkanina, dakle zastavica), ili (neter – bojna sjekira). U drevnim zapisima Egipćana iz arhajskog doba upravo je zastavica rabljena za oznaku hrama. Dakle, za oznaku riječi 'bog' ostaje nam ipak sjekira. Zašto su, drevni Egipćani, upravo sjekiru izabrali za oznaku božanstva, Athumanunhu je još i danas nepoznato, ali pomnijim proučavanjima zapisa i motrenjem zvijezda na Nebu, izgledu sjekire najbliže je zviježđe Velikog Medvjeda. Međutim drevni Egipćani to zviježđe nazivaju Mesehtiu (but bika, svetog bika Apisa, a upravo je i Ra rođen između butina 'nebeske krave'). Eto tako onda Athumanunh objašnjava na sebi svojstven način i sjekiru kao oznaku koju su drevni Egipćani uporabili za označavanje svojih bogova.


Egipatska mitologija


Drevni Egipćani u svojoj mitologiji opisali su 'zlatno doba' – 'prvobitno vrijeme' kao doba u kojem su ljudi živjeli s bogovima, zemlja je bogato rađala plodovima, a grijeh i nasilje bili su potpuno nepoznati. No, to stanje (možemo ga slobodno usporediti s biblijskim rajem) iznenada su prekinuli ljudi svojim prvotnim grijehom. (Athumanunh doista nigdje nije pronašao nikakav zapis drevnih Egipćana kakav je to bio grijeh i kada je on počinjen) Sigurno je jedino to da je solarni bog Ra bio iznenađen i potpuno razočaran grijehom koji su počinili ljudi. Tako je u Tekstovima sarkofaga Athumanunh pronašao zapis: … 'stvorih svakog čovjeka drugom nalik. Nikada im ja ne zapovjedih da počine grijeh, no, on je došao iz njihovih srca pokvarenih i time su pokvarili moju riječ. Ja stvorih bogove od krvi svoje, a ljude od suza svojih…' tako je govorio razočarani Ra. Dalje mitologija kazuje o 'nebeskoj kravi' u kojoj je Ra odlučio ljude kazniti za 'prvotni grijeh', pa Ra na Zemlju šalje božicu Hator koja se u srdžbi na ljudski grijeh pretvorila u strašnu božicu Sekhmet (Jedan od oblika božice Hator kada ona ima lavlju glavu). Tako je strašna božica Sekhmet stala nemilice uništavati ljude. No, Ra uvidje da to nije dobro, pa pošalje svoje glasnike da opiju Sekhmet pivom.
(Na slici Athumanunh Vam je prikazao dva oblika Hator kada ona poprima oblik strašne božice s lavljom glavom (ratna božica), inače Hator ima sedam oblika, a ona u sredini je, naravno, Athumanunhovo poimanje te prekrasne, ali vrlo opasne i strašne božice.)


Egipatska mitologija


Stvaranje čovjeka u drevnoj je egipatskoj mitologiji opisano na više načina. Jedna od verzija kazuje da su ljudi nastali od suza Raovih, a bogovi od krvi njegove, pa tako svi vuku podrijetlo od Sunca. Po drugoj verziji božanski kreator bog Khnum čovjeka je stvorio na svom lončarskom kolu oblikovao mu dušu (ka) koja je pretvorbom sišla u oblikovano ljudsko tijelo, a pri tomu je zadržala vezu s bogovima (sve dok je čovjek pravedan), božica Izida čovjeku je darovala srce (ab) koje ga je upućivalo na vezu s bogovima (opet sve kada je pravedan). Treća pak verzija kazuje da je u početku postojalo 'zlatno doba' koje je bilo 'prvobitno vrijeme' kada na zemlji vladaju samo bogovi. U tom je dobu bilo sve idealno i baš su se tu zbili događaji koje drevni Egipćani kasnije opisuju u svojoj mitologiji, a koji su za njih zapravo konstitucije postojećeg stanja Svijeta. Primjerice, čovjekova smrtnost i besmrtnost bogova dolazi od ubojstva Ozirisa pravednog, kojeg je ubio vlastiti brat Set, veličanstveni ratnik s pramca 'barke od milijun godine' (Athumanunhu još ni danas nije poznat trenutak kada je to taj veličanstveni ratnik zastranio, da li je to bila zavist što je otac Geb vlast ostavio Ozirisu, ili je to možda ljubomora na vlastitog brata jer ga potajno ljubi i obožava Neftida žena Setova) No, Oziris je uskrsnuo i postao je vladar Amenteta (Svijet mrtvih). Dakle, time je određena čovjekova sudbina i njegov boravak u vječnosti nakon smrti, ali istodobno i nužna obnova života. Zanimljivo je da je jedino Oziris zadržao popularnost tijekom sva tri milenija egipatske povijesti. Dok su drugi bogovi i božice zamjenjivi, ili vremenom mijenjaju imena i oblike (Ra, Amun, Aton, Iusaset, Hator, Izida …), te imaju konkurencije, Oziris je uvijek Oziris, kako na početku 6. dinastije tako i na završetku ptolomejske dinastije. Upravo pred Ozirisa svi moraju jednom doći (faraon i seljak, muškarac i žena, ratnik i umjetnik, svećenik i pisar…) Iako je Ozirisova riječ posljednja, on nikada u ikonografiji drevnih Egipćana nije prikazan kao zastrašujući bog gnjeva i kazne, on je uvijek blag i produhovljen, a Athumanunhu se poima poput Krista koji je također rođen kao čovjek, u svojim mukama dijeli sudbinu običnog čovjeka i na kraju je mučki ubijen, da bi kasnije bio sudac mrtvima.


Egipatska mitologija


Naš današnji Svijet okrenut je prema budućnosti i temelji se (barem u onoj optimističnoj varijanti) na vjerovanju da će razvojem naše Civilizacije doći do određenog napretka koji će možda omogućiti humaniji Svijet. Ako našu Civilizaciju temeljimo na kršćanstvu onda naše Vrijeme teče linearno, a početak našega Duha počinje s Kristovim rođenjem. Dakle, time je zatvoreno razdoblje Staroga Svijeta i njegove nasljednice Antike. Dok se u našem poimanju Vremena nikada ništa ne može opetovati (ni stanje Svijeta, ni ljudski život, ni samo Kristovo rođenje) drevni su Egipćani poimanje Vremena (povijesti) drukčije promatrali. Vrijeme su promatrali kao ciklični (spiralni) tijek koji u svakom trenutku omogućuje obnovu Svijeta, života, pa i same povijesti koja je kod drevnih Egipćana zapravo opetovanje mitskih arhetipova na različitim Vremenskim nivoima. Za drevne su Egipćane dakle Prostor i Vrijeme samo privremeno stanje koje je nastalo razdvajanjem Neba (Nut) i Zemlje (Geb). Taj trenutak drevni su Egipćani zabilježili kao vječnost (Heh), odnosno kao 'milijun godina' i to su vrlo često prikazivali u svojim ikonografijama. O čemu Vam to kazuje Athumanunh? Kazuje vam o drevnom mitu drevnih Egipćana u kojem su boga Zemlje Geba i božicu Neba Nut, u njihovom spolnom činu, (…toliko su tijesno priljubljeni bili da između njih ništa nije postojalo, a Nut ni svoju djecu roditi nije mogla …) razdvojili bog Šu (Zrak, otac Geba i Nut) uz svesrdnu pomoć boga Heh (Vječnost). Dakle, kada se bogovi Šu i Heh umore (ostare), Geb i Nut ponovno će se spojiti, a Svijet će se vratiti u stanje prvobitnog kaosa u kojem neće biti ni bogova ni ljudi, no, ostat će Nun koji će se opet izdići iz prvobitnog kaosa i sve se ponovno ponavlja.


Mitologija pustinjskih naroda


U arapskoj pustinji, na tom golemom sušnom i negostoljubivom području, uvijek istoga krajobraza, žive beduini. Poradi kroničnog i stalnog nedostatka vode beduini moraju biti neprekidno u pokretu sa svojim stadima kako bi najbolje iskoristili rijeke i oskudne livade koje su jedini izvor hrane i pojila za njihova stada. Malobrojne oaze raštrkane pustinjom bile su i jesu njihove nezaobilazne postaje u etapama njihovih lutanja. Ti pustinjski nomadi plašili su se džina – malih zlih duhova koji su bili muškog i ženskog roda. Džini su se skrivali posvuda: u šupljinama drveća, u izvorima vode, ispod pijeska… Nikako nije bilo dobro dražiti i izazivati ih, jer bi time čovjek na sebe navukao hrpu nevolja, pored svih onih koje su ga pratile u negostoljubivoj pustinji. Glavno svetište i štovalište božanstava beduina nalazilo su u gradu Meki, u Ćabi. Ćaba je zgrada u kojoj stanuju bogovi i božanstva beduina, a tu se i čuva misteriozan crni kameni blok, koji pak je bio okovan u istočnom kutu. (Najvjerojatnije se radi o dijelu nekog meteorita koji je pao s Neba, a beduini su mu pripisali nadnaravnu moć. Ipak najviše štovatelja i poklonika imala je božica Allat (ženska izvedba od Alah, kako Alah znači bog, onda je Allat najvjerojatnije božica), zatim svemoćni al-Uzza i božica Manat (Sudbina), koja je rezala životnu nit svakog ljudskog bića kada bi za to nastupio trenutak. Nad svima je vladao bog Sunca imena Hobal koji je prikazan u Ćabi kipićem od crvenog korneola.


Mitologija Sjeverne Europe


Mitologija Sjeverne Europe vrvi mnogobrojnim fantastičnim bićima, a najpoznatiji od njih su: elfi, koboldi, vilenjaci, gnomi, silfi, patuljci, giganti i troli. Elfi – zlobni mali đavolčići koji žive svugdje u prirodi. Koboldi – žive u nastambama ljudi i vrlo često im priređuju doista neslane šale. Vilenjaci – ima ih dobrih i zlih, pakosnih i smipatićnih. Gnomi – su čovječuljci koji žive u planinama, imaju dugu bradu, plave košulje i crvene kapice. Preko dana su gotovo nevidljivi, ali ih noću odaju vatre koje pale po svojim kovačnicama. Silfi – pakosni su duhovi koji obitavaju u zraku i obično posjećuju ljude u snu. No, najradije silfi obitavaju u mračnim područjima gdje gotovo nikada ne dopiru zrake svijetla. Patuljci – su mali bradati rudari, kovači i zlatari, a jedino su oni vješti i kadri iskovati nepoderivi lanac od neobičnih stvari (riblji uzdah, mačji šum i ženska brada …) upravo su oni pomogli bogovima asgarda iskovati lanac kojim su kasnije sputali strašnog vuka Fenrisa (Fenrira) sina Lokijevog, zlog i pakosnog boga. Giganti (divovi) – golema su i vrlo pakosna stvorenja, uvijek spremna na svako zlo. Teške su bojeve i bitke vodili bogovi Asgarda upravo s tim gigantima. Trol – univerzalno i sveprisutno mitološko biće Sjeverne Europe. To je vrlo zlo čudovište, div koji proždire ljude, a osobito poslastica bila su mu djeca. Trol je u mitologiji mogao imati jednu, dvije, tri … šest, ili čak devet glava, na kojima je katkad bilo samo jedno oko. Obitavao je po pećinama ili pod zemljom.



Athumanunhovi snovi

odavno je sunce već nestalo iza horizonta, a noć je došla iznenada i naglo. Athumanunh žurno pali vatru na obali dok noć nije postala previše gusta, a rijeka počinje širiti svoj opojni miris. Osjeća Athumanunh miris tamarisa u cvatu, a prekrasni crveni cvijetovi hibiskusa šire svoj intenzivan miris. Noćas na nebu nema mjeseca, samo krupne zvijezde. Athumanunh zagledan u te zvijezde ima osjećaj da će svakog trenutka pasti na njega koliko mu se čine blizu, a onda duboko udahne miris noći i sluša tišinu. Gleda ili sanja, Athumanunh ne zna, ali vidi gusto izrasle palme s teškim grozdovima datulja, a iza njih se naziru pješčane dine. Na obali rijeke ibisi, a možda su to ipak samo dravske sive čaplje …
O čemu li to Athumanunh sanja u toploj, mirisnoj i omamljujućoj noći pored rijeke Drave, gdje zabaci udice svoje i čeka ne bi li kakva diverika zategnula najlonsku strunu njegove udice? Sanja li to on možda predivnu rijeku Nil? Gleda on tako u visoku betonsku branu koja stvori veliko akumulacijsko jezero i sa sjetom se sjeti Athumanunh da je ispod vodene mase nestala šumica u kojoj se on igrao sa svojim prijateljima. Sjeti se opet tako Athumanunh, da bi i Izidin hram nestao ispod vodene mase, da nije bilo akcije Svjetske zajednice koja je uložila velika sredstva i trud za spas te neprocjenjive vrijednosti ne samo za egipatsku već i za svjetsku civilizaciju. Dok tako Athumanunh opet odluta u svojim snovima do otoka File na rijeci Nilu on instinktivno pogledom traži među visokim stupovima Izidinog hrama mlade djevojke koje u svojoj djevičanski bijeloj odjeći započinju ritualnu molitvu u čast Velike božice. No, sve je tiho, nema šumova i nema pjesama, samo se iz daljine glasaju ibisi na obali rijeke. Pomisli Athumanunh: - nisu li možda, radnici koji su selili hram Izide veličanstvene ispred nadirućih voda Nila, zaboravili mlade Izidine svećenice, pa one sada poput sirena plivaju na dnu akumulacijskog jezera i tijekom toplih ljetnih noći izlaze na obale ne bi li započele ritualnu molitvu koju su davno prije već svi zaboravili …


Mitologija Oceanije


Oceanija je kontinent raskomadana na mnoštvo otoka i otočića (ima ih oko trideset tisuća). Stanovnici ovih otoka (oni izvorni, starosjedioci) smatraju da su njihovi nekadašnji preci bili ribe i kornjače, a u današnji oblik doveli su ih njihovi bogovi. Ti stanovnici Južnih toplih mora još i danas vjeruju da su nekada davno prije njihovi otoci činili jedinstven i kompaktan kontinent, a bogovi su ih razdvojili poradi neposlušnosti jedne djevojke. Kako je to zapamtila njihova mitologija: ' … Jednoga dana u vrijeme provedbe vjerske svečanosti, umjesto da ostane u kući, kako ne bi uznemirila bogove, jedna mlada djevojka odluči poći na kupanje. Da bi je bogovi kaznili za neposluh oni joj pošalju grčeve u mišiće i djevojka se stane utapati. Veliki orao koji je to vidio pokuša da djevojci ukrade dušu, no, djevojka se toliko otimala da je podigla silne valove koji su potopili zemlju, a nad morem je ostalo samo nekoliko manjih otoka. Bogovi je kazne tako da je pretvore u ribu imena Tahiti, a bila je toliko velika da se od njezinog izmeta svakog dana pojavio jedan novi otok. To je trajalo toliko dugo dok bogovi nisu bili zadovoljni kaznom za neposlušnu djevojku, a onda i nju samu pretvore u veliki otok. Velika leđna peraja pretvorila se u visoku planinu koja se i danas vidi na otoku Tahiti. No, djevojka se ni tada nije mogla smiriti, pa bi povremeno i kao otok zaplivala, a u tim trenucima opet bi stradavali ljudi koji su živjeli na tom otoku. Opet su se umiješali bogovi, pa su poslali velikog ratnika i junaka imena Tafai da prikuje za dno ribu-djevojku-otok za dno oceana. Kad je Tafai to doista i učinio otok Tahiti više se nije micao i ljudi su mogli mirno živjeti bez straha.' Otok Tahiti još je i danas miran i plijeni svojom ljepotom egzotike.


Finska mitologija


Kalevala (Finska) zemlja je mitskog praoca Finaca, snažnog ratnika koji je ubio mnogo divljih zvijeri, veličanstvenog graditelja dvoraca, začetnika zemljoradnje (poljoprivrede), a pored njega pojavljuju se u Kalevali ljudi, bogovi, vještice, vile i čarobnjaci. Tu je i mitski starac – pjevač imena Väinämöinen, a koji je ujedno i mudrac koji poznaje čarobnjačke vještine, kovač Ilmarinen i snažni ratnik Lemminkäinen. Tako u ono doba kada još nije bilo ni Sunca, ni Mjeseca, ni Zvijezda, ni Zemlje, dok je samo postojao Zrak i beskrajno More ispod njega, jedna se božica, kojoj je takva monotonija dosadila, protegnula cijelim svojim prekrasnim tijelom preko morskih valova koji su je nježno ljuljuškali. Tada se na Nebu pojavi veliki orao koji se, umoran od beskrajna i duga leta, spusti na koljeno božice i tu savije svoje gnijezdo, a potom u nj položi šest zlatnih jaja, te jedno željezno. Kada se božica pomakne jaja se otkotrljaju iz gnijezda i razbiju se. Od ljuski zlatnih jaja nastane nebeski svod i površina zemlje, od žumanaca Zvijezde, a od ljuske željeznog jajeta nastanu oblaci koji zaplove Nebom ponad Mora beskrajnog. Božica raspusti svoje prekrasne duge kose, te položi svoju glavu na vodu. Od njezinih bezbrojnih plavih uvojaka nastanu sve finske rijeke i četrdeset tisuća ljepotom očaravajućih finskih jezera. Ah, da, zaboravi Vam Athumanunh napisati ime te božice. Predivnoj božici ime bi Rauni, a kad ona zape za oko bogu oluja Ukkou, postade ona njegova životna suputnica i družica. Tako su božanski par, Ukko i Rauni, bili štovani od karelijskih seljaka kao zaštitnici usjeva. Rauni je zapravo i napravila prvog čovjeka koji učini tundru plodnom zemljom marljivo krčeći šume, sadeći pšenicu i pekući kruh. Kruh, tu božansku hranu koju bogovi poklone ljudima. Ljudi su tako krčili sve više šuma, sve dok nisu posjekli sva stabla osim jedne breze na kojoj se nastaniše orao i ptica kukavica (ovo su tradicionalni simboli finskih seljaka zemljoradnika). Finska mitologija dalje priča o junacima koji su pobijedili Laponce (tada neprijateljski i divlji narod), no, zanimljivo je to da se ti junaci nisu borili mačevima, kopljima i strijelama, već tajnovitim i magičnim runama. Bili su to svitci ispisani runskim znakovima, kombinacija slova i brojki, a kojima se u mitologiji pripisuju čudnovate moći i sposobnost da uzrokuju čarolije, prokletstva i čuda svakojaka.

Mitologija u današnjem jeziku


Kada danas komuniciramo i pričamo u svakodnevnom životu ponekad rabimo riječi koje su nastale u mitologiji. Tako kada želimo kazati da je neki čovjek (muškarac) lijep kažemo 'lijep kao Apolon' (Apolon je prekrasni grčki bog svjetlosti, razuma, nadahnuća, proroštva, predskazanja, umjetnosti i iscjelitelj), a ponekad se čuje i 'lijep kao Adonis' (Adonis je mladić u čiju su se ljepotu zaljubile mnoge božice). Za nekoga tko je dobre i otvorene duše kažemo 'dobrodušan poput Jupitera' (Jupiter je bog Neba, otac bogova i ljudi), za ženu bujnih i predivnih oblina kažemo 'poput Junone' (Jupiterova družica, božica žena i majčinstva), duboko ispod zemljine kore formirale su se podzemne stijene, po rimskoj mitologiji baš tu počinje carstvo boga mrtvih Plutona, a podzemne stijene i danas geolozi nazivaju 'plutonske stijene' (intruzivne). Kada se radi o izuzetno lijepoj ženi kažemo 'lijepa poput Venere' (Venera je božica ljubavi i ljepote). Ako pak netko radi težak i uzaludan posao kažemo da je to 'Sizifov posao' (Sizif je titan kojeg su bogovi osudili da vječno gura teški kamen uzbrdo, a kad stigne na vrh brda, kamen mu se otkotrlja natrag nizbrdo). Nemogućnost dosizanja nekoga cilja u životu, a koji je stalno nadohvat, nazivamo 'Tantalovim mukama' (Tantal je u mitologiji lidijski kralj kojeg su bogovi osudili da do pojasa vječno stoji u vodi, a iznad njega nadohvat ruku nadvile su se krošnje slasnog voća različitog. No, Tantal je vječito žedan i gladan, jer kada se sagne da popije vodu, ona uzmakne, a kada pruži ruke da dohvati voćku, grane se podignu uvis). Kada se muškarci zaljube i pri tomu polude od ljubavi kažemo da ih je pogodila 'Amorova strijela' (Amor, Kupidon ili Eros sin je božice Venere i bog je ljubavi). Krajnji cilj ili točka nekoga cilja naziva se 'Heraklovi stupovi' (u mitologiji polubog i veliki junak (heroj) Heraklo (Herkul), sin je Zeusov i upravo on je svojom snagom razdvojio stijene i otvorio Gibraltarski prolaz koji krije tisuću tajni i misterija u mitologiji. Iza Heraklovih stupova su se nalazili vrtovi Hiperboreje, Atlantida, a i Odisej je zauvijek misteriozno nestao kada je zaplovio iza njih nepoznatim morima …). Cjelokupan današnji životinjski svijet mi nazivamo – fauna (Fauni su rimska mitološka božanstva koja su obitavala u dubokim šumama, a štitili su pastire i njihova stada, isto tako sav biljni svijet mi nazivamo zajedničkim imenom – flora (Flora je starorimska božica proljeća i cvijeća). Svaki veliki ratnik, vitez ili vojnik ima svoju 'Ahilovu petu', odnosno mjesto na koje je jedino ranjiv (u mitologiji morska božica Tetida uronila je svog tek rođenog sina Ahila u vode rijeke Stig da bi ga učinila neranjivim (vode rijeke Stig bile su čarobne i magične, pa bi od njih koža postajala tvrda poput čelika), no morala ga je držati za petu kako ga rijeka ne bi odnijela, a to je i bilo jedino mjesto na kojem je polubog Ahil Mirmidonac, silni ratnik, bio ranjiv. Skup geografskih zemljovida nazivamo atlas (Atlas ili Atlant mitski je titan koji je bio osuđen od bogova da na svojim plećima zauvijek drži i podupire Nebeski svod), medicina i prvi vratni kralježak (time je Atlas podupirao Nebeski svod) koji drži težinu glave danas naziva atlas. Ako neki napori nadilaze normalnu ljudsku snagu onda kažemo da je to 'titanska snaga' (Titani su božanski divovi sinovi i kćeri božice Geje i Urana, a bilo ih je ukupno dvanaest, šest muških i šest ženskih). Ako je neko uporan u bdijenju nad nekim ili nečim nazvat ćemo ga 'Kerberom' (Kerber je zli, ali uporan pas s tri glave koji stražari na ulazu u Podzemni svijet u koji svatko može ući, ali nitko izaći). Danas kada mnogo ljudi igra (uzaludno) igre na sreću stalno prizivaju Fortunu rimsku božicu sreće, no, uvijek zaboravljaju da je ona isto tako bila i mitska božica nesreće (Athumanunh zato savjetuje nikada ne zovite Fortunu u pomoć, jer nikada ne znate u kojem ona obliku dolazi!). Da, tako bi Vam Athumanunh mogao još dugo nabrajati i davati usporedbe, ali ne zaboravite na prekrasan dar koji posjeduju samo ljudi, a to je raznolikost, drugačije razmišljanje na koje pravo imaju samo ljudi. To treba poštovati, hoću kazati: - biti čvrst u svojim stavovima, ali uvijek uvažavati i drugačije stavove. Onda kada netko za snažnu i odlučnu ženu kaže da je Amazonka ili Valkira (Valkire su visoke plavokose djevojke djevice, ratnice boga Odina koje prate pale ratnike u Valahalu) može misliti pozitivno, ali i negativno o istoj …


Grčka mitologija


Agamemnon, izabrani vođa među grčkim vođama, koji su krenuli u vojničku ekspediciju s namjerom da povrate otetu Helenu, koju je ugrabio trojanski princ Paris, skupio je snažnu flotu od stotinu brodova. Kada je flota bila pripravna da krene prema Troji, iznenada se podigla snažna oluja koja spriječi isplovljenje. Prošlo je više dana , a vjetar nije jenjavao, jedra na brodovima nije bilo moguće razviti i brodovi su ostali u luci. Agamemnon se odluči obratiti za savjet vraču Kalhantu. Kalhant mu otkrije da polazak sprječava nitko drugi do božica Artemida osobno, a koja se uvrijedila zato što je Agamemnon prije nekoliko godina ubio srnu koja je bila njoj posvećena. Jedini način da se njezina srdžba utiša bio je da joj se prinese žrtva. Agamemnom brzopleto izjavi da je spreman na svaku žrtvu samo da flota napokon krene, no, kada mu Kalhant reče da će morati žrtvovati vlastitu kćer Ifigeniju, Agamemnon se pokoleba. Osim toga što mu i nije bilo baš svejedno, nije ni znao kako dovesti Ifigeniju, a da njezina majka Klitemnestra ne posumnja. Odisej predloži Agamemnonu da pozove Ifigeniju pod izlikom da se njome želi , prije polaska u rat, oženiti nitko drugi do Ahil Mirmidonac. Agamemnon napiše ženi pismo i sve joj objasni na način na koji mu je to savjetovao Odisej. Klitemnestra i Ifigenija bile su oduševljene Ahilovom ponudom, pa ništa ne sluteći požure brže bolje da se priprave za put. Kad je Ifigenija stigla u luku gdje je sidrila grčka flota prvoga koga je srela bio je Ahil. Ifigenija mu se baci u zagrljaj, a Ahil ostane zbunjen. Naime, Ahil o prijevari koju su skovali Agamemnon i Odisej nije ništa znao. Kad mu Ifigenija ispriča o pismu koje je dobila od oca, mladi junak se silno uvrijedi, pa Ifigeniji obeća da će je braniti od bilo koga tko bi joj želio nanijeti zlo. Kad je Ifigenija stigla pod očev šator, 'željezni' Agamemnon brizne u istinski plač i sve objasni voljenoj kćeri. Nakon Agamemnove priče Ifigenija dragovoljno pristane biti žrtva. Povedoše tako Ifigeniju prema lomači koja se nalazila ispred Artemidina kipa duboko u šumi. Žrtvovanju Ifigenije nazočiti su mogli samo kraljevi i zapovjednici grčke vojske koja je trebala krenuti na Troju. U trenutku kada se svećenik spremao Ifigeniju probosti nožem, magloviti oblak podigne djevojku u visinu, a na žrtveniku lomače pojavi se srna. Kalhant protumači da je Ifigeniju spasila osobno božica Artemida. Doista, kasnije se saznalo da je Ifigeniju Artemida odvela u daleku zemlju gdje je ona postala svećenica u njezinom hramu. Hrabrost Ifigenije i njezina dragovoljnost za žrtvovanje doista su ganuli božicu Artemidu. Nakon ovog čudnovatog događaja oko žrtvovanja, podignu se povoljni vjetrovi i grčka flota konačno zaplovi put Troje. Međutim, Klitemnestra nije bila nazočna žrtvovanju Ifigenije, a kasnije poradi sretnog završetka svi su joj zaboravili kazati što se doista dogodilo, pa je Klitemnestra, nakon deset godina izbijanja Agamemnona u ratu, čekala na svoju osvetu. Naime, Klitemnestra je ubila Agamemnona po povratku kući. Kako pak je Klitemnestra kažnjena od bogova za svoju nepravednu osvetu, Athumanunh Vam napiše jednom drugi puta, no, da Vas ipak ne drži u neizvjesnosti (za one koji ne znaju), bogovi su od jednog brda na koje je gledao Klitemnestrin prozor načinili lik Agamemnona koji kao da spava, pa je Klitemnestra svaki put kada bi pogledala kroz prozor ugledala Agamemnona. No, dobro. Klitemnestra je umrla u mukama s grižnjom savjesti, a brdo koje liči na zaspalog Agamemnona još i danas postoji u Grčkoj i lijepo se da vidjeti…


Grčka mitologija


U grčkoj mitologiji bog vjetrova bio je Eol (Aeulos). No, on je pod nadzorom držao samo dobre vjetrove, dok su opasni (loši, zločesti) vjetrovi slušali boga Tifona koji je bio sin božice Zemlje Geje i boga Podzemnog svijeta Tartara. Tifon je imao ljudsko tijelo kojem su noge završavale u zmijskom repu, a umjesto glave imao je sto zmijskih glava. Dakle, dobri bog dobrih vjetrova Eol držao je svoje vjetrove pod nadzorom u jednoj pećini na otoku Lipari. U njegovoj blizini na drugom otoku Eoloskog arhipelaga, na pučini ispred sjeverne Sicilije, živio je bog vatre i božanski kovač Hefest. Bog Eol živio je u skladnom braku sa svojom supružnicom s kojom je imao dvanaestero djece (šest dječaka i šest djevojčica). Eol je imao troje braće, također bogovi vjetra, Borej – bog sjevernog vjetra, Zefir (Fen) – bog zapadnog vjetra i Eur – bog čudljivog istočnog vjetra. Da bi ih udobrovoljili ljudi su im kao žrtve prinosili konje, životinje koje su bile posvećene vjetrovima. Borej, bog sjevernog vjetra bio je najsnažniji među vjetrovima, a prikazivan je kao čovjek s dugom bradom i dugom kosom, odjeven u kratku košulju, a ponekad je poprimao i obličje konja. Upravo u obličju konja pojavio se u Atici, gdje je kraljevao Erehtej, te je ugrabio Oritiju, kraljevu kćer, u namjeri da se njome oženi. U svom naumu je i uspio, te je u braku s Oritijom izrodio blizance Kalaisa i Zeta, kasnije velike junake Trakije. Zefir ili Fen bio je topli zapadni vjetar, vrlo blage naravi, a uvijek kada bi zapuhao najavljivao je dolazak proljeća. Oženio se Harpijom Podargom i iz te veze rođeni su Ahilovi konji, Balije i Ksant, mitski brzi i prekrasni konji koji su imali moć govora i pretkazivanja budućnosti. S istoka je uvijek puhao Eur koji je, ovisno o godišnjem dobu, donosio vlažno i olujno vrijeme, ili suho i lijepo vrijeme. No, na dvoru boga vjetrova Eola bilo je još mnogo vjetrova. Evo još nekih: Greko koji je puhao sa sjeveroistoka (u mitologiji Greko je prikazan kao starac sa zmijskim repom i tanjurom maslina u ruci, masline su simbol grada Atene), pa onda Subsolan kojeg mitologija prikazuje kao dječaka koji ima pune ruke raznog voća, pa Afrikan, Širon, božica vjetra Aura (jutarnji povjetarac)… Bog vjetrova Eol pomogao je i Odiseju kada se vraćao u rodnu Itaku. Iz svojih pećina pustio je povoljan vjetar, a sve Tifonove neprijateljske vjetrove zatvorio je u veliki mijeh koji je povjerio Odiseju da ga sam čuva. Odisej je bdio nad mijehom devet dana i devet noći, a onda ga savlada umor i san mu se spusti na oči. Radoznali Odisejevi mornari nisu se mogli suzdržati, pa otvore mijeh iz kojeg provale strašni Tifonovi vjetrovi koji podignu strahovitu oluju koja Odisejev brod baci natrag na široko i otvoreno more…
izvor:enhu.blog

Dodato posle 23 Sati 14 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

Athumanunhova lutanja

O čemu to priča Athumanunh? O legendarnom zlatnom gradu Manoa, ili o tajnovitom El Doradu, a kakve to tajne krije legenda o El Doradu? Nekada davno prije nego su tu stigli španjolski konkvistadori na području današnje Nove Grenade u Kolumbiji cvala je civilizacija tajnovitog naroda Chibcha (Čibča) koja se prostirala područjem današnjih rijeka Sauarez i Čibčamoka. Drevno kraljevstvo Chibcha činila su tri plemena povezana u moćni savez. Na jugu je gospodarilo pleme Cipa, središte kraljevstva pripadalo je plemenu Cakva, a sjeverom su upravljala plemena Iraci. Na misterioznom jezeru Gvatavite nalazio se hram koji je predstavljao središte Chibcha saveza. Tu bi svake godine u velikoj ceremoniji i svečanosti svećenici Chibcha premazali poglavicu (kralja) tekućom gumom, te ga posipali zlatnom prašinom. U samo praskozorje, nešto prije izlaska sunca, kralj bi se ukrcao u čamac i veslao prema središtu jezera. Tom prilikom svećenici bi u jezero bacali razne dragocjenosti izrađene od zlata, a narod bi okolo jezera palio vatru i čekao da kralj zaroni u jezeru. Kralj bi tada plivao natrag na obalu, pa kada bi izašao na obalu, na njemu više ne bi bilo zlatne prašine koju bi isprala voda. Tada bi započela vesela svečanost naroda okupljenog na obali jezera. Naime, Chibche su vjerovale da je u njihovom ritualu koji je simbolizirao spoj dvaju temeljnih životnih elemenata, Vode i Sunca, pa je potapanjem njihovog kralja u vodu jezera koja bi potom sprala njihov dar s njega, osiguran kontinuitet života do slijedećeg obreda. Na kraju Athumanunh će još samo dodati da je vrhovni bog Chibcha panteona – Bochikha, častan starac s dugom bijelom bradom koji je poslan od samog stvoritelja Chimingagve da ljude nauči međusobnom razumijevanju, ljubavi i korisnim znanjima. U njihovu zemlju došao je s istoka, iz dubina Atlantika, a nekada su ga zvali Nemterkvetebu (poslanik Bogova) ili Sugunsua (osoba koja nestaje).


Athumanunhova lutanja

Misterija koju u sebi i na svojim obalama krije Vražje jezero stara je koliko i prva putovanja na južnoamerički kontinent. Prve takve misteriozne i tajnovite priče o zlim sudbinama koje su pratile pohlepne konkvistadore datiraju još iz onog vremena kada su ti neustrašivi i nemilosrdni konkvistadori nemilice pljačkali drevne gradove Južne Amerike. Sežu te priče u doba kada su konkvistadori čupali zlatne ploče koje su krasile velebne hramove i zidove visokih zdanja drevnih Inka. No, nisu odnijeli sve. Svećenici Inka skupili su ono što su mogli sakriti, a ostalo su bacili u jezero, a potom su Inka kraljevi i svećenici poveli svoj narod u tajnovite dubine džungle. Dakako da su beskrupulozni konkvistadori krenuli u potjeru za njima, ali nikada više nisu mogli otkriti skriveno zlato i nikako nisu mogli pronaći trag onih koji su ga sakrili, a mnoge je njih snašlo prokletstvo zlata, te njihove bijele kosti još i danas ispiru mutne i zelene vode Amazone.


Athumanunhova lutanja

Je li to jezero duboko?' – upita Athumanunh. 'Još nismo ispitali njegovu dubinu. No, sasvim sam siguran da je bistro poput suze i da u njemu žive najukusnije ribe na svijetu. Ovdje je predivno, prekrasno … nije mi uopće jasno odakle onakve strašne priče domorodaca o ovom jezeru i zašto mu uopće nadjenuše ime Vražje jezero?' – objasni vojnik u oklopu. Athumanunh zamijeti da je vojnik mlad i neiskusan, pa si dopusti slobodu da ga upozori: 'Ne razmišljaj o tomu vojniče. Odmaraj se, ali budi oprezan i pozorno motri sve dok ti ne stigne smjena.' Mladi vojnik sada se glasno nasmije: 'Uopće ne znam zašto stražarimo, pa ovdje nema ni zvijeri, ni insekata, ni zmija, ni divljih plemena, nema nikoga osim nas. Ovdje su samo stijene, jezero i mi!' Athumanunh se uputi prema svom konačištu, ali još jednom upozori mladog vojnika: Laku noć, samo nemoj zaspati! Zapamti sutra ćemo biti najbogatiji ljudi na svijetu!' Athumanunh je polako utonuo u san, a onda negdje oko ponoći probudi ga glasan povik stražara: 'Iz jezera, izlaze iz jezera! Hej, pa to nije moguće, nemoguće! Idu, iduu na nas! Budite seee, gotovi smo! … Athumanunh skoči na noge i grozničavo stane tražiti mač kojeg nikako da napipa, a onda shvati da se nalazi u sigurnosti svoje klijeti na 'brdu gdje plaču ptice', a ovo što ga probudi bio je samo još jedan od njegovih snova na njegovim dugim lutanjima kroz legende što su već davno prije zaboravljene. Jeste li možda pogodili gdje je to Athumanuh zalutao i s kim je to on bio negdje u dubini opasne i neukrotive prašume Amazone, te što je to on s njima tražio tako daleko na misterioznim obalama Vražjeg jezera?


Athumanunhova lutanja


Sjedeći pored vatre i osluškujući šumove džungle iz koje je dopirala pjesma brbljavih papiga s kojom se miješalo neko čudno prigušeno štektanje, pucketanje grančica, tiho mumlanje, otegnuto urlikanje, dosadno i jednolično zujanje prašumskih insekata... Athumanunh ni sam ne zna čega se boji, možda pritajene zvijeri koja se sprema da mu zarije svoje oštre kandže u vratne žile, ili ogromnih šarenih zmija što lome rebra, ćudljivih i divljih plemena što svoje žrtve vežu za noge i ostavljaju obješene na granama visokih stabala, ili neobičnih priča što kruže ovim mjestom. Sparina je zagušljiva od vlage i truleži koja isparava s drveća, a zrak je zasićen mirisom smola i peludi što nadražuje grlo i živcira. Umorni su, umoran je i Athumanunh s njima, ali oprezni su, a oprezan je i Athumanunh. Nakon trideset dana u džungli Athumanunhu se instinkt za opasnost istančao i pretvorio u osjetljivu tananu žicu koja reagira čak i na blago strujanje povjetarca. Poradi toga san im rijetko sklapa očne kapke, a zahvaljujući tome oni su izmoreni, a i Athumanunh s njima. Razdražljivi su i svadljivi, gotovo da su suludi, ali su još uvijek živi. Da živi nakon trideset dana u džungli Amazone

Legenda o Alandiji


Paskina vrata (ulaz u sustav utvrda Zimskog bedema koja čuva general Paska sa svojim proslavljenim Šumskim patrolama). 2 Zimska utvrda (velika utvrda koju brani general Zumah sa svojim Čuvarima Zimskog bedema). 3 Zapadna utvrda (nju čuvaju i brane general Pekso i njegovi nepogrješivi strijelci Crni streličari). 4 Istočna utvrda (brani je general Peksys sa svojom pukovnijom koja dolazi iz grada Mynetea). 5 Sjeverna utvrda (brani je general Nykso sa svojom pukovnijom Shadow). 6 Snježna utvrda (brani je general Nyksys sa svojom pukovnijom iz grada Ashmahl). 7 Ledena utvrda (brani je general Gayumha sa svojom pukovnijom iz grada Tealana). 8 Vjetrovita utvrda (brani je general Tonynho sa svojom pukovnijom iz grada Askhanha). 9 Maglovita utvrda (brani je general Sagua sa svojom pukovnijom imena Zerho). 10 Kalhantova kula (utvrda koju brani general Kalhant sa svojom pukovnijom Dangher). 11 Nareshowa kula (utvrda koju brani general Nares sa svojom pukovnijom Huskhy). 12 Kybahowa kula koju brani general Kybah i njegova pukovnija Arow, 13 Scetapyewa kula koju brani general Scetapy i njegova pukovnija Doryanh, 14 Omhopyewa kula koju brani general Omhopy i njegova pukovnija Dyngho, 15 Munsyewa kula koju brani general Munsy i njegova pukovnija Poynth, 16 Nataowa kula koju brani general Natao i njegova pukovnija Klykynghor, 17 Olujna vrata mjesto je to iz kojeg napada pukovnik Unakas sa svojim Krilatim jahačima, 18 Senkhyni zidovi posljednje obrane, mjesto je to koje Alanđani zaposjedaju u namjeri pružanja posljednjeg otpora (tu bi bitka trajala do posljednjeg Alanđanina, a upravo tu se brane Jutarnje ptice generala Wowokhe, Modri oklopnici generala Kaybaha, Noćne oči generala Protyronha, ratnici generala Ysydhora posebno vješti u borbama na bedemima i zidovima utvrde), 19 Amaksosova utvrda imena Vrišteća tišina i napokon posljednja kula 20 Panđina kula (posljednja i najopasnija zamka prije samog ulaza u dolinu Syleca).


Legenda o Alandiji

Sada se ispred svih pojavi stari amazonski car Arthur, ostac Moskytha, Antyophe i Sonsyreye, staračkim glasom, ali još uvijek snažnim i punim dostojanstva on se obrati Andraghonu: 'Nikada više niti jedan Amazon, niti jedna Amazonka, neće potegnuti oružje na Alanđane. Pobjedniče mladi, sine Thanderhov, budi moj gost u Krunogradu.' Andraghon se nije micao, a onda naglo propne svog plemenitog ždrijepca koji se podigne na stražnje noge glasno ržući, a potom udari snažno prednjim nogama u pijesak. Andraghon izvuče teški dvoručni dvosjekli mač koji bljesne plavičastom svjetlošću: 'Kha hokhy lybures Alandhas! Ponthas Alandhas ghanah Amazonkhas! Munjevitom brzinom, gotovo istodobno, nastane trenutačno komešanje među Alanđanima, a tada se ponovno zavijore stotine njihovih zastava uz zvuk čelika pojavi se tisuću alandskih oštrica. Plavičasta svjetlost poput munje bljeskom se razlije po svom alandskom oružju i oklopima, a stotine tisuća snažnih grla poviče istodobno: 'Sha – ghan! Sha – ghan!' Svijetlost naglo nestane ponovno uz zvuk čelika koji se vraćao istodobno u korice. Nastade potpuna tišina i muk. Ponovno se sretnu pogledi Sonsyreye i Andraghonha, a onda Sonsyreya, koja je i jedina razumjela Alanđaninove riječi otpaše pojas na kojem su još uvijek bili kratki amazonski mač i dugi amazonski bodež, oružje padne na pijesak, Sonsyreya raspusti kosu koja joj je bila privezana trakom kako joj ne bi smetala u boju. Rukom obriše svoj crveni bojni ruž s usana i mirno reče: 'Povedi me sa sobom Andraghonhe!' Istoga trenutka Andraghonh skine svoju pancir rukavicu te rukom obuhvati Sonsyreyu oko struka i podigne je u svoje sedlo. Pogleda cara Arthura koji je samo klimnuo, a tada još jednom izvuče svoj teški mač i zapara zrak. Niotkuda podigne se na trenutak vjetar i zavijore sve alandske zastave. Naglo Andraghonh podbode plemenitog ždrijepca koji je samo to i čekao da bi jurnuo. Istoga trenutka začuju se glasne i samo alandskim ratnicima razumljive zapovijedi koji ponovno podbodu svoje snažne ždrijepce. Uz zaglušujući topot konja i bojne pokliče alandske pukovnije stanu zauzimati svoja mjesta u galopu prateći Andraghonha oko kojega su Vitezovi vjetra već izgradili svoj složaj nazvan 'Zvijezda Hawalanda'. Antyopha zbunjenom bratu uz smješak objasni: 'Jesu Moskytho, oni su! To su davno prije zaboravljeni ratnici kojima su se poklonile naše bake. Vidjeli su oni svu ljepotu i strahotu bojnog polja Herofalha. Dugo su Ga tražili, ali su Ga napokon i pronašli … nikada Ga više ne bi ostavili, pa makar im i sama božica Wondora srušila nebeski svod na glavu. Velika je sreća za Amazonski Savez da je On naklonjen našoj sestrici, jer da se On nije pojavio odavno bi naše gradove prekrilo zlo koje su vile Charizmhe jednom već po cijenu vlastitih života odbacile od nas.' Moskytho jedva promrmlja: 'da nisam vidio ne bih vjerovao. Baš onako kako nam ih je baka opisivala šutljivi i opasni, teško naoružani i oklopljeni, a kada jašu vjetar kao da plamti ispod njihovih plemenitih konja. Nikada do sada nisam vidio tako snažne i visoke konje. Iako mi je Haywey o Njemu pričao ja sam ga zamišljao kao bradatog i gorostasnog, a On je tek dječak, no, moram priznati vrlo opasan i spretan s onim teškim mačem. Prvom me prilikom vodiš u Dyasphar da porazgovaram s Njim!' Sada se Anthyopha stane glasno smijati, a Moskytho ostane zbunjen: 'Da, da odvest ću te u Dyasphar da vidiš Shenhu, sestru Njegovu. O brate, zar si se toliko zaljubio da više ne razlikuješ Dyasphar od Alandije.' Moskytho je ostao zbunjen. …


Legenda o Alandiji

Sonsyreya nisi li još jednom donijela krivu odluku i nisi li opet malo prenaglila. Što ti je trebala javna objava rata Alanđanima? Tim nepromišljenim potezom uvukla si nas u opasnu situaciju. Alanđani su u žurnim i vrlo opasnim preslaganjima po cijeloj Alandiji. Iznenada su njihove pukovnije ušle u Dyaspahr i Waluzyu i zauzele su prijeteće bojne složaje. Andraghonh se potpuno oglušio na zamolbe svoje sestre princeze Shenhe i zapovjedio je svojim generalima da se Zabranjena dolina potpuno blokira. Tako da je sada područje jezera Cray potpuno blokirano od njegovih ratnika, a princeza Shenha strahuje da Alandske pukovnije pripremaju navalu na naše gradove Cytycray i Suncyty. Moja luka Armador blokirana je od strane alandskih razarača kojih ima kao nikada do sada, a Anubyskha luka Agythar strašno je pritisnuta njihovim velikim krstaricama koje predvodi najveća od njih, a čini mi se da nosi ima Askhanyha. Svi moji brodovi koji su napali otočje Skartarysha, po tvojoj želji, sada su potopljeni, jer tamo se pojavila niotkuda njihova bojna galija koja nosi tvoje ime, a prate je još dvije velike krstarice imena Nyzya i Netrycysha. Ova druga sa sobom je dovela desetak razarača koji su sada nadomak tvojeg otočja Bhather i opasno ti prijete gradovima Drym i Hawenh.' – opširno, ali i zabrinuto, obavijestila je Anthyopha svoju mlađu sestru. No, Sonsyreya je pokušala umiriti sestru: 'Ne boj se Anthyopho. Ovog trenutka to je sve što je mogao učiniti, više nema vremena da nam uzvrati udar na Skartarysu, jer će mu silno zaprijetiti odredi Sywolykyh i Kotyanaca koji su mu nadomak granica.' Sada pak se umiješa brat Sonsyreye i Anthyophe, princ Amaryanaca Moskhytho: 'Ako si računala na Sywolykhe onda to slobodno odmah zaboravi. Njihovi gradovi nasuprot Neberaskhe gore poput buktinja i potrebiti su im svi ratnici tamo, jer izgleda da su Alanđani naumili ovaj puta zapaliti im i samu prijestolnicu Thompsthon. Kotyancy su udarili na Ararad, ali u tom se smjeru sada upravo kreće alandska glavnina koju predvodi On osobno. Ne vjerujem da će se Kotyancy još dugo tamo održati, a brzoteče koji su stigli poslani su od Hayweya s porukama da nam baš nije pametno što smo se umiješali u ovaj sukob s Alanđanima. Princ Haywey, iako je brat Andraghonha, moj je veliki prijatelj i ja mu vjerujem kada Ga brani i garantira da nije kriv za ono što si Ga ti brzopleto optužila. Sestrice razmisli još jednom.'…



Legenda o Alandiji

… 'Generale Kaybah, odmah zapovjedite prekid opsade i napade na grad! Kneginja Duna želi pregovarati.' Kaybah se blago nakloni:' Tvoja je želja za mene zapovijed princezo Sunca. Napadi će prestati, ali Unakasovi ratnici ostaju tamo gdje su i sada. Jednom su nas Galeryankhe već nadmudrile tražeći primirje, a svoju naivnost mi smo preskupo platili. Iskoristile su naše povjerenje i ranile nam Andraghonha usred Alandije i k tome su nam još i Tebe otele ispred našega nosa. Od samog Osvita vremena takvu sramotu ja proživio nisam. Naše opsade grada neće prestati tako dugo dok se u mom taboru ne pojavi sam Andraghonh, pa neka onda on odluči, a dokle god su u gradu Sywolykhy odredi napadi Unakasovih konjanika neće prestajati. Ti se moja princezo okupaj i odmori ispod moga šatora, a kneginja Duna bit će moja zarobljenica opet tako dugo dok se ne pojavi Andraghonh.' Sada se Sonsyreya u početku razbjesni, ali onda se naglo smiri, jer je shvatila da Kaybahovu upornost ništa neće pokolebati sada kada je on dobio direktne zapovjedi od samog Andraghonha. 'Dobro Kaybah, ali onda neka Duna bude sa mnom ispod tvojeg šatora.' Kaybah sa zagonetno osmjehne: 'Neka bude princezo moja, ali onda ispod šatora s vama ostaju i Unakasovi časnici kako bih ja bio siguran da je sve u najboljem redu. Ponavljam Ti princezo da kneginji Duni niti jedan Alanđanin nikada više vjerovati neće.' Sonsyreya ovaj puta, iako nevoljko, prihvati Kaybahov zahtjev tiho prošaputavši: 'Ah, izgleda da je Njegova tvrdoglavost zarazna i neizlječiva …'

Legenda o Alandiji


… dok se alandska flota Symerya hitro približavala otočju galeryskyh Amazonki, u najvećem gradu otočja, u drevnom Andunyumu, razjarena skupina amazonskih žena stane udarati rukama Sonsyreyu i trgati joj odjeću. Ubrzo je Sonsyreya bila obnažena do pojasa, na veselje ratnika iz Sywolykyh prekomorskih odreda. No, sada odjednom nastane muk među Amazonkama. Na lijevom ramenu Sonsyreye bio je tetoviran leptir u sunčanom krugu, a to je pradavni znak vila Charyzmhy. Ovaj znak mogu i smiju nositi samo amazonske carice. Nekoliko starijih amazonskih žena obrati se svojoj kneginji Duny za pojašnjenje: 'Ti si nam rekla da je ona obična varalica koju su nam podmetnuli Hyperareycy, a odakle onda ta oznaka na njezinom ramenu?' Dok je Duna i sama iznenađena šutjela, Sonsyreya iako potrgane odjeće prkosno odgovori: 'Neka vam božica Yryskha bude u pomoći! Ja sam kćer Nemesydyna, princeza Dyadonkhy i čuvarica Zabranjene doline. Sve to ovoga trenutka nije ni važno, jer vi ste nepromišljeno izazvale gnjev Ledenog naroda i zauvijek pregazile obećanje vaših baka dano na bojnom polju Herofahla. Zaboravile ste da su baš oni zbog svoje odanosti vilama Charyzmhama na sebe navukli bijes i prokletstvo Prozirnih sjena i Hladnih vatri, a sada ste vi dirale u ono što im je najsvetije i najvrjednije. Prevarile ste ih i zbunile svojim brodovima i pomogle njihovim protivnicima da se dokopaju Njega. Mitski je Spavač ranjen, a oni su poniženi. To vam sigurno neće oprostiti niti zaboraviti. Ranom zorom kada njihovi strašni ratni brodovi pristanu uz obale Galerya za vas milosti neće biti.' Sada se jedna od starijih kontesa obrati Sonsyrey: 'Zar nam ti to pričaš o davnim legendama kojih se nitko više ne sjeća? Objasni nam djevojko, ako si doista našega roda kako tvrdiš, zašto si ti onda bila u njihovom taboru, a ne u svojoj palači, pa zašto bi oni napustili svoja ledena mora i miješali se u naše zakone?' Sonsyreya odgovori: 'Vi ste doista zaboravile na naše zakone i na naše stare legende. Nisu li baš vile Charyzmhe obećale Ledenim ratnicima zaštitnicu iz svojih redova? Razmislite, zašto sam ja Spavaču pokazala Čarobne vrtove Zabranjene doline i zašto su njihovi odredi bili tako daleko dolje na jugu, tko ih je tu poslao i koga su to oni čuvali?' …

Legenda o Alandiji


… Njihovi bi štitovi i oklopi tada mutno svjetlucali, a kada bi Andraghonh izvukao svoj teški mač iz korica, na suncu bi on tada zasvijetlio plavom svijetlosti bolnom za oči, a tada bi i ostali Alanđani izvukli sve svoje oružje. Svijetlost sa Andraghonovogh mača munjevito bi prešla na oružje i oštrice Alanđana čiji bi oklopi, štitovi i oštrice svjetlucali plavo-ljubičastom svjetlosti i tada bi se dogodilo nešto što je nezamislivo i nešto nevjerojatno. Alandski oklopi tada bi bili neprobojni, a oružje alandskih ratnika lomilo bi i probijalo protivničko oružje i oklope. Snaga Alanđana bila bi udvostručena, a rijetki preživjeli protivnici koji bi preživjeli udarce i navalu zadobivali bi teške modrice po tijelu, te lomove i napukline na oklopima i štitovima. Kada bi pak Alanđani vježbali u dalekim i misterioznim dolinama Sylenca, a u trenutku kada bi im se priključio i Andraghonh, njihovi oklopi i oštrice blještali bi crveno-narančastom svjetlosti. Udarci alandskog čelika o čelik pratilo bi iskrenje narančastih iskri … Tako bi Sychythe opisivale svoje kazivanje Okolnim narodima o tajnovitoj moći Njegovog teškog i dvosjeklog dvoručnog mača. Ponovno bi tada, po tko zna koji put, ponavljali da su Andraghonhu davno prije taj mač poklonili Bogovi sa Zvijezda u znak zahvalnosti za njegovu borbu s Prozirnim sjenama, u danima neposredno prije potonuća i propasti Atlantide i Slavnih gradova, u doba kada su Prozirne sjene i Hladne vatre silno zaprijetile Onima koji idu uspravno, a i samim Bogovima koji su ljude uzeli pod svoju zaštitu.

Legenda o Alandiji


Dok Alandska heraldica zrači snagom, moći i vojničkim vrlinama, na drugoj strani Amazonska heraldica razvija nježnost, ljubav, čistoću i otvorenost. Tako su temeljne amazonske boje tirkizna, ružičasta, zelena i bijela. Tirkizna boja temeljna je boja Dyadonskyh Amazonki i jasno govori o njihovoj radosti, svježini i nadi, ružičasta prevladava kod Apyonskyh i Dyasparskyh Amazonki kojom one jasno ističu svoju samostalnost, pravdu i kraljevsku veličanstvenost. Zelena boja prevladava u heraldici Anubyskyh, Vulkanyskyh i Amaryanskyh Amazonki koja označava njihovu vjernost i ljubav. Kod svih je Amazonskih plemena (saveza) bijela boja oznaka djevičanske čistoće i nježnosti (ženstvenosti), a pored simbola Sunca koji ih povezuje s mitskim vilama Charyzmamha (kćerima Sunca), neizostavni su simboli krune (samostalnost i neovisnost), te leptira kojim Amazonke simboliziraju nježnost i otvorenost svoje duše i srca. Dok sve ostale Amazonke čvrsto ostaju u okvirima tradicionalnih amazonskih simbola, Sonsyreyne Dyadonkhe otvoreno prihvaćaju u svojoj heraldici i simbole svojih muških životnih suputnika. Tako se na Sonsyreynom grbu i štitu lako može pronaći mnoštvo simbola koji pripadaju Andraghonhu (…neka ti božica Izydya bude u pomoći, jer ti nemaš Njegove oznake na odori… više te ni plahe šumske životinje, ni divlje zvijeri prepoznati neće, jer ne vide Njegove znakove na tvojim zastavama … ako skineš Njegove boje kako ćeš pronaći vrata Zimskog bedema … dok u tvojim očima počiva Njegov lik, u njegovom krilu spava grad… ti slijedi ritam svoga srca i prati njegove oznake…) Dakako, Dyadonkhe su shvatile da Sonsyreya mora imati Njegove oznake, jer jedino tada bi je strašni i nezaustavljivi ratnici opijeni žarom bitke i zasljepljeni brigom za Njegovu sigurnost sigurno prepoznali, pa bi je tada i njihove opasne oštrice i navale zaobišle, a njihovi oklopi pružili bi joj potrebitu zaštitu i sigurnost kada bi joj noć ukrala dan, a svijetlost milijuna zvijezda poklonila bi joj san. Tako dok bi se sve više alandskih oznaka, simbola i znakova miješalo s tradicionalnim amazonskim simbolima, Sonsyreya bi polako, ali sigurno, preuzimala davno prije zapisanu ulogu koju su joj dodijelile mitske vile Charysmhe. U tajnovitom i zagonetnom noćnom vremenu koje su Alanđani nazivali Alanthanunh, Sonsyreya bi postala Reyamhanunha, ili da bi bilo lakše razumljivo – djevojka nježne i svijetle puti koja zna i razumije nestašne igre Andraghonha, pa bi na trenutak i tajna Alanđana u prekrasnoj krošnji srebrenog bora bila vidljiva i stvarna…

Legenda o Alandiji

kišu koja pada oni niti ne primjećuju, oklopljeni i teško naoružani, šutljivi ratnici napadači, lutalice i osvajači, mirno jašu na svojim plemenitim konjima ogrnuti svojim plavim ogrtačima. Pričaju Sychythe da bi se cijeli Svijet mogao srušiti, ali oni to ne bi primijetili, a to im ni važno ne bi bilo, jer njihov je Andraghonh među njima zaklonjen njihovim oklopima i tijelima i samo im je to važno. Pratili bi Ga oni i na sam rub Svijeta i ponovno se vraćali, ako bi On to od njih zatražio. Pričaju Sychythe da oni sve svoje oružje skrivaju ispod plavih ogrtača i ne pokazuju ga, ali u opasnosti po Andraghonha jurišaju nezaustavljivo žestoko vitlajući svojim mačevima i bojnim sjekirama, sijeku i bodu na sve strane, žestoko udaraju i ruše sve pred sobom. U žestokom karijeru grade krug oko Andraghonha i tada ih je nemoguće pogoditi niti srušiti, rane oni tada ne poznaju i bol ne osjećaju, a iz samog središta kruga, poput kakve mitske svijetlosti bliješti Andraghonov teški dvosjekli mač. Svoju plavu, za oči bolnu svijetlost, baca na sve oštrice Alanđana i poput davno prije zaboravljene legende ta božanska svijetlost štiti oružje, konje i ratnike koji jašu s Njim …
Tako pričaju Sychythe zbunjenim Okolnim narodima, a taj tajnoviti bojni složaj Vitezova vjetra kojih je trideset i koji oni nazivaju Shaenhutha (na Alandskom jeziku to bi značilo – moć i snaga Nebeske božanske ptice. Sha – božansko, nešto što posjeduju samo bogovi, savršenstvo, enhu – je sokol, ptica koja se pojavila u sam Osvit vremena, u zoru Hawalanda i najavila dolazak Andraghonha, tha – snaga, moć) doista je prestrašenim Sychythama tako i izgledao. Najprije Vitezovi vjetra jašu u složaju koji činu alandsku zvijezdu Hawaland, da bi u opasnosti po Andraghonha oni jezdili na sve strane lijevo i desno od Njega i tako ga štitili svojom snagom, oružjem oklopima i tijelima. Ponekad Sychythe u svojim pričanjima taj složaj nazivaju i Khatehapatine, a to je opet složenica koju su oni izvukli iz riječi koje označavaju kha – vatru, tep – vodu, hat – zemlju, pan – zrak, tit – željezo i nef – kamen, a time su htjeli objasniti svoje tvrdnje kada govore: … u opasnosti po Andraghonha oni bi zapalili zemlju, vodu i sam zrak, a lomili bi kamen i željezo…



Legenda o Alandiji


Svi Okolni naroda iz doba Osvita vremena (Omytreye), a tijekom najburnijeg perioda Agrosyanskog vremena, imali su i razvili na sebi svojstven način heraldice (način označavanja vlastitih grbova, zastava i štitova), a najdalje u tome stigli su upravo Alanđani koji su i taj dio doveli do savršenstva. Alanđani su svoju heraldicu pretvorili u točna i prepoznatljiva pravila, a dok su te njihove oznake, znakovi i simboli ostalima predstavljali tajnu i misteriju, Alanđanima su itekako bili razumljivi i upravo su im oni mnogo puta pomogli tijekom kaosa bitaka. Tri su oblika štitova razvili Alanđani, a to su temeljni, kopljanički i konjanički štit. Svi alandski štitovi imaju dvije temeljne boje crvenu i plavu koje su postavljene u posebnim odnosima na štitovima, obrubljene raznolikim crtama koje zapravo i govore o pripadnosti ratnika koji je iza štita. Boje na alandskim štitovima pokazuju – crvena – ratnička hrabrost i velikodušnost, a – plava – vjernost (odanost) i istinu. Mornarski štitovi imaju valovite crte, časnički štitovi imaju ravne crte, štitovi Vitezova vjetra imaju cik – cak crte, naizmjenične kockaste crte pripadaju ratnicima iz obrane gradova … a položaj tih crta na štitovima zapravo i govori o rangu ili bojnoj namjeni ratnika koji se nalazi iza štita. Isto tako položaj simbola ili znakova na štitu u odgovarajućem dijelu štita, s odgovarajućom crtom koja obrubljuje boju otkriva još jednu tajnu onoga koji je iza takvog štita. Ako su tako simboli i znakovi smješteni u gornjem dijelu štita (glava štita) radi se o časniku s određenim rangom i autoritetom, ako su simboli raspoređeni u križ (križaju se međusobno) onda pak se radi o straži ili tjelesnoj gardi, ako se simbol ili znak nalaze u središnjem dijelu štita radi se o ratniku koji je stekao posebne zasluge tijekom bitke, a štitovi bez oznaka, simbola ili znaka pripadaju ratnicima bez položaja i posebnih zasluga …


Legenda o Alandiji


'Nevjerojatno! Tebe je draga moja sestrice mržnja potpuno promijenila. Ja te više ne prepoznajem, a nije ni čudno što te ni Alanđani ne zamjećuju u našim redovima. Tvoj sjaj dobrote je potpuno nestao i ti si zasljepljena mržnjom koju su posijale Hladne vatre! Zar si potpuno poludjela sestro, pa zar si zaboravila da Ga još uvijek voliš?!' Raščupane kose i umrljanog lica od gareži i blata, poput davno prije zaboravljene božice rata stajala je i stiskala svoje jarko crveno (Amazonke usnice u boju boje karminom jarko crvene boje) obojane usne koje su počele drhtati, a onda se razvuku u nedefiniran osmjeh: 'Otkuda ti to znaš Antyopho i zašto si tako sigurna u to?' Antyopha, starija sestra Sonsyreye, pritegne svoje grudne oklope i tiho odgovori ne pogledavši sestru: 'Vidim ti po očima. No, sada to nema veze, jer izgleda da smo privukle pozornost alandskih pukovnija, a ti bi bar trebala znati da te pukovnije do sada nismo viđale u Zabranjenoj dolini. To su potpuno odmorni i svježi ratnici pristigli noćas kroz Dyaspahr, pa ako bolje pogledaš to su zastave pukovnije Aconkagua i Apokalypsa, a onaj krilati jelen na zastavi govori da ih predvodi nitko drugi do Unakas. Nisi li mi baš ti pričala da je taj mladac najtemeljitiji Andraghonov jurišnik koji ne preže ni pred kime u namjeri da izvrši Njegove želje i zapovijedi? Tvoje kneginje i kontese krenule su predvođene kontesom Sandrhom da pokušaju zaustaviti i skrenuti nalet alandskih ratnika na nas …' Sada Sonsyreya zadrhti, te joj se tijelo nastavi tresti, a onda jedva promuca: 'Dobra moja Sandrha, ona zna da je to nemoguće … nemoguće je zaustaviti nalet ratnika Aconkague jer oni imaju nešto duža koplja od svih ostalih Alanđana, a naša amazonska kratka koplja neće nam puno pomoći, jer su svi u oklopima, kako ratnici, tako i konji. Ako ne odemo odmah tamo bit će to katastrofa koju će doživjeti Amazonke, još strašnija od one koja je zauvijek uništila naše vile Charysmhe. Odjednom jaka svijetlost obasja amazonske bojne redove i složaje, konji se poplaše i zbace zbunjene jahače, amazonski ratnici pješaci i ratnice konjanice rukama pokriju oči, a onda zlo … crna tuča alandskih strijela sruči se na Amazone i izazove pravi kaos i bolne jauke pogođenih redova koji su još nekako držali bojnu stegu. 'Alandski Crni streličari!' taj povik izazove novu jezu i strepnju Amazona, jer oni uopće nisu vidjeli odakle su kiše strijela dolazile, a još su davno prije vile Charizmhe pričale o hrabrosti Crnih streličara na bojnom polju Herofahlha i o tomu da Crni streličari ne promašuju zgibove oklopa, a jedino tu su oklopljeni ratnici i ranjivi. Strijele Crnih streličara nije bilo moguće vratiti jer su njihovi šiljci načinjeni od kristalno brušenog leda koji je bio oštar poput stakla, ali se udarom u zapreku lomio i topio na suncu bojišnice. Poradi toga Anubyske streličarke kad potroše svoje zalihe strijela biti će beskorisne, jer neće moći vratiti alandske strijele, dok će njihovi Crni streličari itekako rabiti njihove strijele. Ponovno Sonsyreya promuca: 'Neka nam je božica Thocy u pomoći…' U silovitom naletu alandskih oklopnika amazonski redovi potpuno su pometeni. Dok su se alandski ratnici iz pukovnije Aconkagua poput velike i moćne vodene poplave razlili i očistili amazonske bojne redove iza njih su odmah nahrupili alandski ratnici iz pukovnije Apokalypsa, a da bi stvar bila još gora Crni su streličari nepogrešivo gađali između svojih ratnika i onemogućavali bilo kakvu gradnju bojnog složaja. Pukovnik Unakas je svu snagu i moć svoje pukovnije usmjerio baš na mjesto gdje se nalazila Sonsyreya i Antyopha, a nemoćnoj kontesi Sandrhi preostalo je samo jedno. Naime, pokušala ga zaustaviti osobnom zamolbom: 'Unakas stani! Ne smiješ dalje jer iza mene je Sonsyreya! Molim te Unakas zaustavi navalu!' No, ubrzo je Sandrhi bilo jasno da u svom naumu neće uspjeti, jer Unakas joj ljutito odgovori na jeziku koji nije razumjela. Bio je to tajni jezik Alanđana: 'Sonsyreyha khan dha Shaghan mith khal! Deha Amazonkhas! Mil nah Deha Alhandhos ven dorha! No, sada se ispred Sandrhe pojavi Sonsyreya osobno, naopako okrenuvši svoj mač ona se obrati Unakasu, ali na jeziku koji nitko osim Unakasa i Alanđana nije razumio: 'Unakas, nah rathy dha am tha!' Dok su se Amazonke čudile, jer nisu ni sanjale da je Sonsyreya već ovladala tajnim alandskim jezikom, Alanđani se na trenutak stanu kolebati i sami iznenađeni, a onda novi poklik umiri alandske ratnike i Unakasa, a Amazonke ostanu zapanjene: 'Unakas, mil nah Yunha ta hu Zeya fahl!' Ova je zapovijed Sonsyrey bila dobro poznata, te se ona nasmije i okrene, stane raspuštati svoju dugu crnu kosu i skidati grudne oklope: 'Nunh Tha, Beatha Reya anthy mil dor Amazonkhas. In kabha Namunh … a onda nastavi amazonski 'Spustite zastave i raspustite bojne pletenice kćeri Sunca! Andraghonh Vam poklanja svoju nesebičnu milost i moli Vas za mir! Iako mnogima Amazonkama i Amazonima nije bilo jasno zašto je Alanđanin od njih zatražio mir kada je bio na rubu pobjede, to sada više nije ni bilo važno, jer strašne su alandske oštrice odjednom stale i klonule u pijesak, a pogledi Andraghonha i Sonsyreye već su se sreli i samo su oni znali što će se sada dogoditi …



Legenda o Alandij

Dok je vjetar, a tko više i zna odakle, odjednom donio miris sjena i dok su guste šume srebrenog bora odisale svom svojom svježinom, a gusta se trava prekrasnih alandskih dolina Myneton i Tesekha, polagano ljuljuškala na vjetru koji je dolazio u naletima i sve je više podsjećala na veliko zeleno more. Posljednji zlatni i topli zraci sunca grijali su Alandiju nesebično, kao da osjećaju da se iza snježnih planina Wyghena već pojavljuje strašna alandska zima. Bilo kako da bilo, dugo i toplo alandsko ljeto bilo je na svom uzmaku pred kratkom, ali oštrom alandskom zimom. Sunce je palo već daleko na zapad, ptice u krošnjama bora odavno su već utihnule, a posljednja se Šumska patrola vraćala u sigurnost najsnažnije alandske utvrde Askhanh, Noćne su oči već zauzele svoje tajne pozicije i za Alanđane je noć slobodno mogla početi. No, ovaj puta straže na bedemima Askhanha učetverostručene su, a Unakasovi Krilati konjanici spavaju pored svojih konja. Dva najmlađa alandska pukovnika Unakas i Taureg ništa ne žele prepustiti slučaju, a u zaljevu Felysya primijećeno je i ratno brodovlje alandskog kapetana Masharanha. Njegov zapovjedni brod Neshy visoko je podigao Andraghonovu bojnu zastavu i bacio sidro na samom ulazu u luku kao da svima poručuje: 'dok ja ovdje sidrim ulaza u luku utvrde Askhanha biti neće'. Naime, posljednji nemili događaji u dolinama Wanderdonskyh planina, gdje je iz potajice ranjen Andraghon, Alanđane su načinili izuzetno sumnjičavim i još više opasnijim, a upravo u utvrdi Askhanha Andraghon se oporavlja od rane zadobivene na vrlo misteriozan način. Tykanderoskha otrovna strijela pogodila je Andraghonha iz smjera odakle su to oni najmanje očekivali. Strijela je upućena iz redova Dyadonkhy među kojima su bile i Anubyskhe streličarke. No, strijela je ipak tykanderoshkha. Vrata na Andraghonovim odajama polako su se otvorila, a iz mraka odmah se pojave četiri Zumahova gardista sa isukanim mačevima: 'Oprostite pukovniče Taureg, zapovijed generala Zumaha je da nitko ne remeti noćni san Andraghonha, a nas je zadužio da u tom naumu spriječimo ma kog bilo. Uz dužno poštovanje, Vi ćete sada napustiti njegove odaje!' Pukovnik Taureg raširi ruke: ' Ako je to zapovijed Zumaha ja ću joj se povinovati.' Četiri gardista brzo vrate mačeve u korice, oštro pozdrave i u glas izgovore: ,Neka ti je noć sklona Andragonhov pukovniče i nek' ti Handrha pokloni svijetlu noć.' Noć je protekla izuzetno mirna, ali jutro je donosilo prve opasnosti. Dok su umorne zasjede Noćnih očiju predavale svoje položaje Šumskim patrolama, straže na bedemima odjednom se alarmiraju: 'Nepoznati brodovi u zaljevu!' Nije trebalo dugo čekati, a u smjeru brodova krenuli su brzi alandski razarači koji su do tada bili skriveni nedaleko ulaza u luku. Velika krstarica Neshy odmah razvije svoja bojna jedra, a na ulazu u luku pojave se još dvije alandske krstarice Askhanya i Nyzya. Poput munje Unakasovi Krilati jahači nađu se u sedlima i u brzim galopima spuste se bliže ulaza u utvrdu i pri tomu gradeći bojni složaj za navalu koja bi u svakom trenutku pregazila bilo koga i bilo što, ako bi se dogodilo iskrcavanje u luci Askhanha. Crni streličari iz pukovnije generala Peksa hitali su na najviše branič kule i tornjeve utvrde, a pukovnik Taureg razmještao je kopljanike u dvornicama u kojima se oporavljao Andraghon. Nekoliko brzih tekliča iz Šumskih patrola izgubilo se u smjerovima prema šumi Kayonasha, jer tamo se odmarala oklopljena alandska pukovnija generala Kaybaha, a njezina nazočnost kod utvrde Askhanha nikoga od napadača ne bi baš ostavila ravnodušnim. Kapetan Masharan rasporedio je alandsku Obalnu stražu na same lučke dokove i molove i opet za Alanđane je bitka slobodno mogla početi, jer ni ptica ne bi sada mogla preletjeti, ako joj to oni ne bi dozvolili. Iako su alandski razarači signalizirali brodovima koji su se približavali luci utvrde Askhanha ovi nikako da podignu svoje zastave i uberu jedra, ne bi li smanjili svoje brzine i tako pokazali da dolaze bez bojnih nauma…



Legenda o Alandiji


Sva svijetla alandskog Ledenog grada Asgrada već su polako trnula, a ona je svoje lice skrivala dlanovima, jer se njezine predivne oči odjednom napune suzama. Više nije mogla izdržati i otvoreno brizne u plač koji stegne srca svim nazočnim Vitezovima vjetra. 'Više ne mogu lagati ni sebi ni drugima da smo samo prijatelji i da mogu bez Njega. Dovoljan je samo treptaj moga oka i ja Ga vidim. Noćima kada mi napokon san dođe na oči ja ga osjećam, jer zauvijek je ušetao u moje snove. Tahunah mi je govorio da moram čekati da padnu prve kiše Shakazeye, a sada kada su one napokon počele padati Njega više nigdje nema. Ja znam da nikada neću do kraja razumjeti sve njegove tajne, ali zato sam i došla moliti Vas da mi kažete samo jedno … recite mi konačno gdje da Ga potražim i nemojte se više držati tako kao da Vam moja tuga i bol ništa ne znače!' Bila je to djevojka princeza toplih mora koja je s prvim kišama stigla u grad Asgrad, a u Ledenoj dvorani Vitezova vjetra zračila je ona nekom mističnom svjetlosti, bila je ugodna pojava oku Vitezova vjetra. Njezina gusta crna kosa padala joj je slobodno po ramenima, a bijele ruke i svijetla put lica bili su joj potpuno glatki i nježni. Iz njezinih nebesko plavih očiju sjajila je svijetlost milijuna zvijezda, a suze su joj se presijavale u duginim bojama. Doista, ona se dimila svih Vitezova vjetra i tog im je trenutka izgledala poput prave kraljice u svojoj jednostavnoj i mekanoj tirkiznoj haljini koju je opasivao samo pojas istkan od srebrene kovine. Takvu ljupkost i ljepotu niti jedan od Vitezova vjetra nikada nije sreo na svojim dugim viteškim lutanjima, te je na kraju ledenu šutnju prekinuo nitko drugi nego onaj koji ju je i zapovjedio svima ostalima. Bio je to Panđa, najstariji među njima, on nenadano ustane i približi se mjestu na kojem je sjedila Sonsyreya. Svojom starom, ali još uvijek snažnom i moćnom rukom on nježno pogladi duge crne kose, a njegov dubok i snažan glas zagrmi dvoranom: 'Predivna moja princezo, On je doista neobičan i zaigran poput dječaka, ja sam pomislio da Ga poznajem i da sam spreman predvidjeti sve Njegove vragolije, ali budem li živio još sto godina On će me uvijek nanovo iznenaditi. No, Ti doista jesi Ona koja je Svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg. Ti si ona koja kada rukom dodirne zvijezde one tada sinu svijetlom milijuna zvijezda obasjaju vjetrovita prostranstva Sylenca … O, Handrho, o, zaštitnice naša mi Te se nikada nismo prestali sjećati! Sada se lijepo smiri, naspavaj, jer još malo i nestat će dan, a jutrom kada se probudiš ja ću te odvesti u prostranstva Sylenca i pokazat ću Ti gdje ćeš Ga potražiti, jer ako su za Njega Tvoje suze nemoćne, za mene su poput bisera i ja im odoljeti ne mogu i …' Stari Panđa nije mogao dovršiti svoju rečenicu, jer mu Sonsyreya poleti u zagrljaj i zamalo ga obori, jer taj se prekaljeni Vitez iz doba kada je Svijet još bio mlad, tomu ipak nije nadao. Sva ushićena Sonsyreya je obećavala: 'Noćas ću ja Njemu ušetati u san, a sutra ću uzeti sve ono što mi srce bude htjelo. Noćas će se nebo Sylenca otvoriti i ja ću u Njemu probuditi čovjeka i zbog toga postat ću mu zauvijek draga … ' Sonsyreya vesela i sva izvan sebe od sreće jednostavno je odlebdjela u odaje na počinak ostavljajući zbunjene Vitezove vjetra u Ledenoj dvorani. Napokon Panđa se trgne i pogledom prođe po svima u dvorani. Poput iskri sudarali su se njegov pogled i pogledi ostalih Vitezova, a onda on nemoćno raširi ruke: 'Što je!? Što gledate, zar sam gubav?' Najjači i najopasniji među njima i jedini koji je to smio izustiti, Zumah kroz smijeh reče: 'Eh, djedice naš, pa zar Ti nismo lijepo govorili da će ti Ona slomiti to staro srce, a ti nama da šutimo.' Panđa se nakašlje: 'Ma nemoj ti znaš što je meni slomljeno, bolje ti je da se pripremiš za igru kartama, a vi ostali razlaz, a prvom kojem primijetim taj cinični smiješak u kutu usana pobrinut ću se da ga skinem onako kako to ja znam.' Dvoranom se sada zaori gromoglasan smijeh. Onda nakon nekoliko trenutaka svi redom pozdrave Panđu i udalje se nešto tiho raspravljajući među sobom …


Legenda o Alandiji


Amazonski časnici, kneginje i kontese uz velike poteškoće jedva su održavali bojni red na gradskim bedemima koji su redom popuštali i padali u ruke združenim odredima Sywolykyh i Kotyanaca. Nekoliko je vanjskih bedema Krunograda već palo Sywolykyma u ruke, ali uz krajnji napor princa Moskhytha i njegovih Amaryanaca oni su ponovno vraćeni. Sve je više bitka za obranu amazonske prijestolnice prerastala u očaj i nemoć združenih amazonskih odreda koji su potpomognuti malobrojnim Waluzyancima i Dyasparcima koje je na brzinu skupila i poslala u pomoć princeza Dyasparha Shena, sestra Andraghonova. Anubyske streličarke, iako polako sve umornije i dalje su preciznim kišama strijela branile glavna vrata grada. Sonsyreyne Dyadonkhe predvođene kneginjom Sandrom više su puta pokušale juriše koji su vidjele i naučile od Alanđana, ali ti su juriši bili upola manje energični i bezuspješni. Iako su Dyadonkhe uspjele nekoliko puta odbaciti odrede Sywolykyh koji su zaprijetili prodorom u sam grad, sada je i to bilo nedostatno, jer su svježi odredi i pričuve Kotyanaca već zauzeli novi složaj za juriš na gradska vrata. Onda pak odjednom, nešto se iznenada dogodi iza gustih složaja i redova Sywolykyh i Kotyanskyh odreda. U prvi se trenutak činilo kao da se Sywolykhy bore međusobno, da bi onda postalo jasno da se oni zapravo ubrzano nastoje presložiti i svoje bojne redove okrenuti unatrag. 'Nešto se događa! Sywolykhy se ubrzano preslažu, a pritisak na bedeme popušta. Izgleda da je neki od naših odreda uspio probiti blokadu! Samo koji?! Do maloprije svi su izvijestili da su u teškom okruženju?' – čudio se princ Moskytho, brat Sonsyreyn. 'Nisu to naši odredi brate. Slušaj njihove ratne pokliče, pogledaj one zastave na proplanku! Nikada Sywolyky ne bi prekidali opsadu da im ne prijeti jedina opasnost i jedina noćna mora koje se oni istinski plaše. Brate moj, to su Alanđani! Vidim zastave triju njihovih pukovnija Poynth, Zerho i Doryan, a predvode ih najmlađi Andraghonhovi generali Scetaphy, Munsy i Kaybah. Ako sada Sywolykhy ne popuste neće nikada. Te alandske gardijske pukovnije u bitkama su uvijek prethodnica samog Andraghonha. Budite sigurni da će oni sigurno razbiti poredak Sywolykyh.' Na dosadašnje blijedo i zabrinuto lice Sonsyreye vraćao se smiješak. 'Sonsyreyo, znači li to da se Alanđanin ipak odlučio pomoći nam i dovesti svoje ratnike?' – pitala je Antyopha sestru. 'Ne samo da je odlučio, on je već i tu sestro moja! Tu su zastave Vitezova vjetra, a vidim i njihove pukovnije. Pogledajte samo kako alandski zastavnici mašu zastavama, pogledajte samo one njihove manje signalne zastave. Slušajte taj topot kopita i rzanje konja, slušajte taj zveket oklopa i oružja! To su sigurno Alanđani i jasno je da Ga osjećaju i konji i ratnici. Samo njihovi oklopi i oružje ovako blješti na suncu i sigurno je da su riješeni da se za Njega bore svime čime raspolažu, a vjerujte da imaju štošta pokazati. Nikada ti Ledeni ratnici ne bi došli na naša topla mora da ih On nije pozvao. Pogledaj narode Amazona, legenda ponovno živi! Pogledajte i divite se! Nikada ih nitko nije vidio u tolikom broju, a pogledajte i vjetar se iznenada i niotkuda podigao. Strašni je to vjetar sjeverni, vjetar alandski, vjetar Actyalan koji uvijek prati svojeg dječaka s kojim se igra u ledenoj zemlji Sylenca. Ovo je zaista neobično i čudno, ledeni vjetar na toplim morima!' – sve uzbuđenija govorila je Sonsyreya. Pojava Alanđana, bljesak njihovog oružja i oklopa bio je veličanstven, ali i pomalo zastrašujući za Amazone koji do sada nikada nisu vidjeli te strašne i nepredvidive Ledene ratnike. Onda se na vratima bedema grada, na mjestu na kojem su do prije još nekoliko trenutaka bili najelitniji odredi Sywolykyh, pojavi nekoliko stotina alandskih ratnika. Njihovi oklopi izgledali su doista strašno. Poprskani krvlju, umrljani prašinom, na više mjesta ulubljeni i napukli, sve to je jasno kazivalo to da su ti ratnici upravo izašli iz veličanstvene i strašne, nezamislive bitke. Njihovi krvavi mačevi stanu lupati po štitovima, a oni jednoglasno u glas stanu dozivati: 'Sosyreya! Shangrha! Handrha!' 'Što sada oni želi sestro?' – zbunjena pitala je Antyopa. 'Mene! Žele vidjeti mene, jer ih je On poslao! Zamislite samo, krajnjim naporom i preko najgušćih redova Sywolykyh, oni su se probili ovamo. Sada kada su me vidjeli, obrnutim putem probit će se do Njega, reći Mu što su vidjeli i potom će još žešće udariti tamo kamo će ih on poslati. To su Unakasovi 'Krilati jahači', Alanđani posebno obučeni za brze prodore u prostranstvima Sylenca, a ako su i oni ovdje onda je sigurno da više ne trebamo brinuti, jer je On sa sobom doveo sve ono najbolje što je iznjedrila tišina Sylenca!' – sada već vidno uzbuđena govorila je i objašnjavala Sonsyreya. Alanđani pak nakon što su ugledali Sonsyreyu na bedemima, samo na trenutak spuste sve svoje oružje na pozdrav, a onda brzo propnu i okrenu svoje plemenite konje i uz gromoglasne pokliče strahovito vitlajući oružjem i u žestokom galopu krenu natrag prema oblaku prašine gdje je sada već bitka poprimila drastičan i žestoki karijer …
izvor:enhu.blog

 

[crvendac_011]

Mитолошка бића cрбије

Mитолошка бића Cрбије

Змај није гуштер

Користећи дела Вука Караџића и наших етнолога Миленко Бодирогић је реконструисао изглед и начин живота најупечатљивијих бића српске митологије: змаја, виле, усуда...

Била је Србија некада чаробна земља. Водењаци и русалке чували су језера, реке, ритове; шумска мајка и лесник крстарили су брдима, а усуд и суђенице одлучивале су о животу људи; огњишта су штитиле змије чуваркуће, а мора караконџуле; бабароге и вукодлаци уливали су страх у кости… Тих бића српске митологије све је мање у причама за децу, јер деца више не одрастају уз митска предања. Миленко Бодирогић вратио их је у живот књигом „Прогнана бића - српска митологија”, за коју је на управо завршеном београдском Сајму књига добио награду за најбољу књигу за децу. Реч је о наставку књиге “Виле и змајеви” издавачке куће “Орфелин” из Новог Сада, која је прошле године, такође, изазвала велику пажњу. Трилогију српске митологије требало би да заокруже „Вампири и вештице“, чије појављивање је најављено за наредну годину.
„У свету постоји обимна, богата и лепа литература која се бави митским наслеђем разних народа. Нажалост, илустрованих књига српске митологије нема, мада је наше демонолошко наслеђе међу богатијима у свету. Све је затровано филмовима, игрицама, и деца у Србији добро познају гноме и тролове, али о властитој митологији не знају ништа. Сматрам да је дошао последњи час да се српска митологија заштити“, каже у разговору за НИН Миленко Бодирогић.
Зато је и замислио да створи трилогију српске демонологије: белу, сиву и црну књигу. Кренуо је приповедајући о соларним бићима – вилама и змајевима, затим испричао приче о 25 демона од којих неки могу да буду добри, неки зли, неки час добри час зли, а сада жели да оживи и оне најопакије - вампире и вештице. Сажео је Бодирогић у ове књиге представе из дела Вука Караџића и списа наших највећих етнолога - Веселина Чајкановића, Слободана Зечевића, Љубинка Раденковића, Тихомира Ђорђевића. Користио је описе из етнографских зборника, из народне књижевности, музејску грађу, ретка жива предања. Његове етнолошке приказе нео-бичних бића српског духовног наслеђа прате и посве аутентичне, популарно написане приче, које митолошка бића смештају у савремену раван. Наизглед, само то су дечје и забавне књиге. Иза узбудљиве и сликовите нарације крије се озбиљна, снажна парабола свега што је савременим начином живота угрожено: животиње, биљке, језици, људске заједнице, духовне и моралне вредности…
И што је најзначајније, обе књиге не само да описују најупечатљивија бића српског митског предања, већ први пут приказују како она заправо изгледају. На ликовним приказима радило је чак пет признатих уметника и илустратора: Милош Вујановић, Ивица Стевановић, Петар Меселџија, Драган Бибин и Вања Тодорић. Изложба њихових илустрација, рађених у различитим техникама (цртеж, акварел, уље, јајчана темпера...), може се погледати од 8. новембра у београдском Студентском културном центру.
Приче о вилама, које играју и певају по српским ливадама и шумама колале су Србијом све до почетка прошлог века. Сада су махом заборављене. Плавокосе, понекад риђе, заиста су лепе српске виле, гледамо на илустрацијама Милоша Вујановића, налик онима у другим митологијама. Само када су неизмерно тужне, када се спремају за сусрет са смрћу, њихова коса потамни. Рађају се из шишарке, печурке или цвета, а затрудне када се наге прошетају орошеним пољем. Оне су посестриме, помајке, брину о усевима, благостању стада... Ипак, српска вила је по нечему посебна, јединствена на читавој планети. Само њој крила цветају најлепшим цветом када је заљубљена. Она је и слободна како ниједно друго митолошко биће није - сама одлучује када ће умрети и када ће се поново родити. Једна бол само може да запара њено срце. Виле немају вилењаке, заводе змајеве или људе, па ако којим случајем постану маме малог дечака, не преостаје им ништа друго но да га оставе - место му није у друштву вила.
„Зато су често растрзане између вилинског света, за којим чезну, и деце коју имају у људском свету. Њихове судбине могу бити трагичне“, објашњава Бодирогић.
А ти змајеви пред којима трепћу српске виле расцветалих крила не личе на гуштера и не бљују ватру, како многи мисле. Српски змајеви су снажни и лепи, надасве добри, и прави заводници. Имају људски облик, а њихово тело заводљиве змијске контуре. Крила су им скривена, те их је тешко препознати међу људима. Често су невидљиви, а могу и мењати облике: имати тело птице, главу као у овна или налик шарановој. Баш такав змај обележје је српске митологије, тврде етнолози. Нигде другде у словенским митологијама не постоји слично биће.
“Змај, када се заљуби, заборави на своје основне дужности - да пази на усеве, па по селима тада бесне олуја и град. Жене, с друге стране, не могу да одговоре захтевној змајевој љубави, губе снагу, бледе и исцрпљене падају у постељу. Хтеле - не хтеле, оне се змајеве љубави морају ослободити. Ипак, из погубних љубави српских жена и змајева настали су најзнаменитији српски јунаци“, подсећа Бодирогић.
Неку чудну снагу и тајанствени шум крила имао је у боју Стефан Лазаревић, дете Змаја од Јастрепца, затим Вук Гргуревић - познат као Змај Огњени Вук, Васа Чарапић - Змај од Авале, Стојан Чупић - Змај од Ноћаја. Синови српских змајева били су и Марко Краљевић, Милош Обилић, Бановић Страхиња, Љутица Богдан…
Ала и аждаја су опаки демони, а змај њихов љути непријатељ. То су три потпуно различита бића у српској митологији, без много заједничких особина.
“Српска ала носи у свом телу душе мртвих, несрећно умрлих, утопљеника, самоубица, незадовољника. Ала је хтонско, а змај соларно биће. Змајеви прогоне але претварајући се у муње, у громове“, објашњава Миленко Бодирогић.
У Гружи тврде да алу нико никада није видео и не може је видети, само се пољима разлеже њено пиштање када предводи градоносне облаке. На Косову се пак куну да су видели алине репове, који се спуштају све до земље док се ковитла олуја са ветром и градом. Ти алини вртложни репови чупају и односе усеве. Глава јој је пак скривена у облацима и „свако ко би имао несрећу да угледа алину главу сместа би полудео“.
„У селу Печењевцу, крај Лесковца, ала има коњску главу и змијолико тело које чине душе утопљеника, самоубица, прерано умрлих... Печењевачка ала је огромна. Она само у једном уху може да понесе шест хиљада ока грожђа, а од њеног пиштања пуцају крчази по кућама и људи губе слух. Ала може и да се претвори у човека, животињу или дрво, и тада само шестопрсти људи успевају да је препознају, а да би све било још чудније понегде се ала појављује са огромном дрвеном кашиком, којом се помаже у задовољавању своје незајазне глади. Ала из околине Лесковца дневно је пила и по тридесет литара млека“, приповеда Бодирогић.
Једе ала све што јој под руку падне, њеној прождрљивости краја нема. Зими, у недостатку житних поља, грожђа и сочног воћа, прождире она сунчеве зраке и месечину, па тако настају помрачења. Ипак, за поједине але можда се може рећи и да су “добри домаћини”. Александровачка жупа или Црна Глава на Копаонику богате су захваљујући али која је тамо, верују неки људи. Ова ала другде краде и пустоши усеве, па све у свој крај довлачи.
У Србији чак и људи могу бити аловити. Душе ових људи-ала „за време непогода излазе из тела и предводе олујне облаке, пустошећи све преко чега пређу… Они су обично суви и високи, беле браде и дугачких ноктију”. Ако би се десило да моћна ала опседне неког обичног човека, он би полудео или постао преко сваке мере прождрљив. Од алиних утицаја једва су се спасли Стефан Немања и Стефан Дечански – мислили су да могу да поједу читав свет.
Наша уобичајена представа о изгледу змаја или але заправо је слика аждаје. Аждаја је страшна звер са више глава које бљују ватру.
„Аждаја је велика неман, која најпре личи на џиновску змију, или гуштера, са кратким ногама које се завршавају моћним канџама, а крила су јој попут шишмишових… Кожа јој је чврста, прекривена непробојним крљуштима, или љуспама, и отпорна је на пушчано олово и стреле. Тако је најрањивији од аждајиног тела њен врат“, вели Бодирогић.
Настаје аждаја од четрдесетогодишње, или стогодишње змије, објашњава даље он, коју није видело људско око, или од змије која је прогутала другу змију. Њен дом су пећине дубоко скривене у језерима или вирови неприступачних река. Живи, или је барем некад живела, у Скадарском језеру, Засавици у Мачви, Плавском језеру, Дунаву код Голупца, Студеници… А књига „Прогнана бића” нас подсећа на једну, можда давно заборављену легенду: „Прича се да је Милош Обилић, кад је намерио да сазида манастир Туман, прво морао да погуби троглаву аждају код Голупца. Њено младунче је толико плакало за убијеном мајком да су се из његових суза створиле голубачке мушице. Оне и дан-данас не дају мира ни људима, ни животињама.”
У кристалном дворцу, у великим дубинама река и језера, живи водењак – чувар вода. Када заседне на свој престо и уместо шиљате капице на главу стави круну од рибљих костију, служе га црвенокосе лепотице русалке. То су утопљене девојке којима је живот прекинут у пуној снази. Понекад се покаже водењак људима, искочи из воде, пљеска рукама по површини и прави несносну буку. Русалке пак тешко је видети. Свега седам дана у години, с пролећа, тамо негде око Тројица, могу показати своје чари. Та недеља по њима се и зове – русална недеља. Дивље и неукротиве, наге, прекривене косом само, плету кола на месечини целе те недеље и певају заводећи младиће. У то време забрањено је прати, „одлазити у шуму, спавати ван куће, купати се у рекама и језерима”.
„Девојке су у косе уплитале горку траву пелин, да би се заштитиле од љубоморе русалки, јер русалке су биле жељне љубави и неретко се заљубљивале у људе“, објашњава Миленко Бодирогић.

Не постоји српска митологија
На помен популарне књиге о српској демонологији Миленка Бодирогића неки професори Филозофског факултета прасну у смех.
„Наша митологија не постоји“, тврди проф. др Иван Ковачевић са Катедре за етнологију и антропологију Филозофског факултета. – Чајкановић је фрик у нашој струци, а Вукови списи су по принципу „причам ти причу“. Све су то бајке за децу, лепе, али без јаке научне потпоре. То је популаризација лоше науке.
Проф. др Љубинко Раденковић, један од најуваженијих наших научника у области митологије и сарадник Балканолошког института у Београду, према чијим делима су се делом и равнале књиге „Виле и змајеви“ и „Прогнана бића“, сматра да нема довољно озбиљних књига на којима би се базирала популарно написана дела о митологији. Чак и Српски митолошки речник има доста слабости, објашњава он.
„Тачно је да су записи Вука, ставови Чајкановића и Зечевића застарели, негде и погрешни. Научници који су се српском митологијом озбиљно бавили објављивали су радове у научним публикацијама ограниченог тиража и тешко доступним. Немамо довољно научних монографија о митологији, доста тога је неистражено. Код нас још није разјашњено шта је вампир, а шта вукодлак, рецимо. Али то ни не чуди ако знамо да су студије наше народне културе годинама запуштене. Једини у региону немамо монографију ни о свадби, ни о српским посмртним обичајима, иако су они веома карактеристични. Најлакше је смејати се, зашто неко не седне па не напише“, пита се Раденковић.

Мануела Граф
Извор: НИН

 

[zjovan29]

Athumanunhova lutanja

O čemu to priča Athumanunh? O legendarnom zlatnom gradu Manoa, ili o tajnovitom El Doradu, a kakve to tajne krije legenda o El Doradu? Nekada davno prije nego su tu stigli španjolski konkvistadori na području današnje Nove Grenade u Kolumbiji cvala je civilizacija tajnovitog naroda Chibcha (Čibča) koja se prostirala područjem današnjih rijeka Sauarez i Čibčamoka. Drevno kraljevstvo Chibcha činila su tri plemena povezana u moćni savez. Na jugu je gospodarilo pleme Cipa, središte kraljevstva pripadalo je plemenu Cakva, a sjeverom su upravljala plemena Iraci. Na misterioznom jezeru Gvatavite nalazio se hram koji je predstavljao središte Chibcha saveza. Tu bi svake godine u velikoj ceremoniji i svečanosti svećenici Chibcha premazali poglavicu (kralja) tekućom gumom, te ga posipali zlatnom prašinom. U samo praskozorje, nešto prije izlaska sunca, kralj bi se ukrcao u čamac i veslao prema središtu jezera. Tom prilikom svećenici bi u jezero bacali razne dragocjenosti izrađene od zlata, a narod bi okolo jezera palio vatru i čekao da kralj zaroni u jezeru. Kralj bi tada plivao natrag na obalu, pa kada bi izašao na obalu, na njemu više ne bi bilo zlatne prašine koju bi isprala voda. Tada bi započela vesela svečanost naroda okupljenog na obali jezera. Naime, Chibche su vjerovale da je u njihovom ritualu koji je simbolizirao spoj dvaju temeljnih životnih elemenata, Vode i Sunca, pa je potapanjem njihovog kralja u vodu jezera koja bi potom sprala njihov dar s njega, osiguran kontinuitet života do slijedećeg obreda. Na kraju Athumanunh će još samo dodati da je vrhovni bog Chibcha panteona – Bochikha, častan starac s dugom bijelom bradom koji je poslan od samog stvoritelja Chimingagve da ljude nauči međusobnom razumijevanju, ljubavi i korisnim znanjima. U njihovu zemlju došao je s istoka, iz dubina Atlantika, a nekada su ga zvali Nemterkvetebu (poslanik Bogova) ili Sugunsua (osoba koja nestaje).


Athumanunhova lutanja

Misterija koju u sebi i na svojim obalama krije Vražje jezero stara je koliko i prva putovanja na južnoamerički kontinent. Prve takve misteriozne i tajnovite priče o zlim sudbinama koje su pratile pohlepne konkvistadore datiraju još iz onog vremena kada su ti neustrašivi i nemilosrdni konkvistadori nemilice pljačkali drevne gradove Južne Amerike. Sežu te priče u doba kada su konkvistadori čupali zlatne ploče koje su krasile velebne hramove i zidove visokih zdanja drevnih Inka. No, nisu odnijeli sve. Svećenici Inka skupili su ono što su mogli sakriti, a ostalo su bacili u jezero, a potom su Inka kraljevi i svećenici poveli svoj narod u tajnovite dubine džungle. Dakako da su beskrupulozni konkvistadori krenuli u potjeru za njima, ali nikada više nisu mogli otkriti skriveno zlato i nikako nisu mogli pronaći trag onih koji su ga sakrili, a mnoge je njih snašlo prokletstvo zlata, te njihove bijele kosti još i danas ispiru mutne i zelene vode Amazone.


Athumanunhova lutanja

Je li to jezero duboko?' – upita Athumanunh. 'Još nismo ispitali njegovu dubinu. No, sasvim sam siguran da je bistro poput suze i da u njemu žive najukusnije ribe na svijetu. Ovdje je predivno, prekrasno … nije mi uopće jasno odakle onakve strašne priče domorodaca o ovom jezeru i zašto mu uopće nadjenuše ime Vražje jezero?' – objasni vojnik u oklopu. Athumanunh zamijeti da je vojnik mlad i neiskusan, pa si dopusti slobodu da ga upozori: 'Ne razmišljaj o tomu vojniče. Odmaraj se, ali budi oprezan i pozorno motri sve dok ti ne stigne smjena.' Mladi vojnik sada se glasno nasmije: 'Uopće ne znam zašto stražarimo, pa ovdje nema ni zvijeri, ni insekata, ni zmija, ni divljih plemena, nema nikoga osim nas. Ovdje su samo stijene, jezero i mi!' Athumanunh se uputi prema svom konačištu, ali još jednom upozori mladog vojnika: Laku noć, samo nemoj zaspati! Zapamti sutra ćemo biti najbogatiji ljudi na svijetu!' Athumanunh je polako utonuo u san, a onda negdje oko ponoći probudi ga glasan povik stražara: 'Iz jezera, izlaze iz jezera! Hej, pa to nije moguće, nemoguće! Idu, iduu na nas! Budite seee, gotovi smo! … Athumanunh skoči na noge i grozničavo stane tražiti mač kojeg nikako da napipa, a onda shvati da se nalazi u sigurnosti svoje klijeti na 'brdu gdje plaču ptice', a ovo što ga probudi bio je samo još jedan od njegovih snova na njegovim dugim lutanjima kroz legende što su već davno prije zaboravljene. Jeste li možda pogodili gdje je to Athumanuh zalutao i s kim je to on bio negdje u dubini opasne i neukrotive prašume Amazone, te što je to on s njima tražio tako daleko na misterioznim obalama Vražjeg jezera?


Athumanunhova lutanja


Sjedeći pored vatre i osluškujući šumove džungle iz koje je dopirala pjesma brbljavih papiga s kojom se miješalo neko čudno prigušeno štektanje, pucketanje grančica, tiho mumlanje, otegnuto urlikanje, dosadno i jednolično zujanje prašumskih insekata... Athumanunh ni sam ne zna čega se boji, možda pritajene zvijeri koja se sprema da mu zarije svoje oštre kandže u vratne žile, ili ogromnih šarenih zmija što lome rebra, ćudljivih i divljih plemena što svoje žrtve vežu za noge i ostavljaju obješene na granama visokih stabala, ili neobičnih priča što kruže ovim mjestom. Sparina je zagušljiva od vlage i truleži koja isparava s drveća, a zrak je zasićen mirisom smola i peludi što nadražuje grlo i živcira. Umorni su, umoran je i Athumanunh s njima, ali oprezni su, a oprezan je i Athumanunh. Nakon trideset dana u džungli Athumanunhu se instinkt za opasnost istančao i pretvorio u osjetljivu tananu žicu koja reagira čak i na blago strujanje povjetarca. Poradi toga san im rijetko sklapa očne kapke, a zahvaljujući tome oni su izmoreni, a i Athumanunh s njima. Razdražljivi su i svadljivi, gotovo da su suludi, ali su još uvijek živi. Da živi nakon trideset dana u džungli Amazone …



Legenda o Alandiji



1 Paskina vrata (ulaz u sustav utvrda Zimskog bedema koja čuva general Paska sa svojim proslavljenim Šumskim patrolama). 2 Zimska utvrda (velika utvrda koju brani general Zumah sa svojim Čuvarima Zimskog bedema). 3 Zapadna utvrda (nju čuvaju i brane general Pekso i njegovi nepogrješivi strijelci Crni streličari). 4 Istočna utvrda (brani je general Peksys sa svojom pukovnijom koja dolazi iz grada Mynetea). 5 Sjeverna utvrda (brani je general Nykso sa svojom pukovnijom Shadow). 6 Snježna utvrda (brani je general Nyksys sa svojom pukovnijom iz grada Ashmahl). 7 Ledena utvrda (brani je general Gayumha sa svojom pukovnijom iz grada Tealana). 8 Vjetrovita utvrda (brani je general Tonynho sa svojom pukovnijom iz grada Askhanha). 9 Maglovita utvrda (brani je general Sagua sa svojom pukovnijom imena Zerho). 10 Kalhantova kula (utvrda koju brani general Kalhant sa svojom pukovnijom Dangher). 11 Nareshowa kula (utvrda koju brani general Nares sa svojom pukovnijom Huskhy). 12 Kybahowa kula koju brani general Kybah i njegova pukovnija Arow, 13 Scetapyewa kula koju brani general Scetapy i njegova pukovnija Doryanh, 14 Omhopyewa kula koju brani general Omhopy i njegova pukovnija Dyngho, 15 Munsyewa kula koju brani general Munsy i njegova pukovnija Poynth, 16 Nataowa kula koju brani general Natao i njegova pukovnija Klykynghor, 17 Olujna vrata mjesto je to iz kojeg napada pukovnik Unakas sa svojim Krilatim jahačima, 18 Senkhyni zidovi posljednje obrane, mjesto je to koje Alanđani zaposjedaju u namjeri pružanja posljednjeg otpora (tu bi bitka trajala do posljednjeg Alanđanina, a upravo tu se brane Jutarnje ptice generala Wowokhe, Modri oklopnici generala Kaybaha, Noćne oči generala Protyronha, ratnici generala Ysydhora posebno vješti u borbama na bedemima i zidovima utvrde), 19 Amaksosova utvrda imena Vrišteća tišina i napokon posljednja kula 20 Panđina kula (posljednja i najopasnija zamka prije samog ulaza u dolinu Syleca).


Legenda o Alandiji

Čim su prvi odredi Nantyana izbili na obalu rijeke Taweghe dočeka ih iznenađenje. Tihi poput sjena, teško oklopljeni s crvenim ogrtačima koje je vjetar razgrtao i pri tomu bi na trenutak bljesnuli savršeno izrađeni i ulašteni oklopi, da bi onda opet na trenutak nestali, pa se opetovano pojavili. Poput kakvih davno prije zaboravljenih mitskih jahača, poput božanskih silueta, tog su trenutka Alanđani doista mogli izgledati zbunjenim nantskym ratnicima. Njihov besprijekoran red, zapanjujuća mirnoća ratnika i konja, nijema tišina koja je izgledala kao da vrišti u to prekrasno jutro, sigurno su govorili da će se uskoro na mirnim vodama Taweghe dogoditi nešto strašno i neočekivano. Odjednom, na desnom krilu nantyanskog bojnog složaja pojave se mnogobrojne konjaničke falange Sywolykyh odreda. Zaglušujući topot konja i veliki oblak prašine koji su podigli jasno su govorili da ih ima doista veliki broj. No, toga trenutka na proplanku šume Mayrha pojave se novi odredi Alanđana. Bili su to teško oklopljeni pješaci generala Senkhe. Oni požure da zauzmu bojni složaj ispred svojeg konjaništva. Sada pak se na lijevom krilu nantyanskog bojnog složaja pojave mnogobrojni odredi Kotyanskog pješaštva. Nantyany ih gromoglasno pozdrave. No, šuma Mayrhe krila je još alandskih pukovnija. U zaglušujućem galopu, u besprijekornom redu i tišini pojave se alandske pukovnije imena Sekwoya, Susekha i Wokerahm. Sve su one bile itekako dobro poznate Sywolykym odredima iz tisuću bitaka u dolini Neberaskhe, gdje su im nanijele teške poraze na predivnoj rijeci zelenog Mandraghonha. Kao da to nije bilo dovoljno, sada se pojave brojni Amazonski odredi među kojima je bila i Sonsyreya. Sonsyreya ipak opetovano upozori: 'Sve ovo neće izaći na dobro. Izgleda da smo se do sada tukli s Njegovim pukovnicima i generalima, ali čini mi se da je i On sada tu negdje. Osjećam Ga u predivnim mirisima šume Mayrhe, mada Ga još ne vidim.' Kad je Sonsyreya dojahala u središte nantyanskog bojnog složaja ona se zaprepasti: 'Oh, ne! Ovome se ipak nisam nadala! Brzo Moskytho dovedi oca odmah ovamo, a i ti Anthyopho ne udaljavaj se od mene! Vidim zastave svih dvadeset alandskih pukovnija koje su sada zajedno nakon dužeg vremena. Jedino što nigdje ne vidim su Unakasovi Krilati jahači, Paskine Šumske patrole, Zumahovi Čuvari Zimskog bedema, Peksovi Crni streličari. Nema ni Kaybahowyh Modrih oklopnjaka, nema Protyronowyh Noćnih očiju, Wowokynyh Jutarnjih ptica … Nigdje ne vidim Panđine Vitezove vjetra, a to jasno govori da su ti najelitniji Alanđani zapravo uz Njega, dobro skriveni i samo čekaju na naš pogrešan potez. Ovo bi doista mogla biti naša posljednja bitka, katastrofa kakvu nismo doživjeli od vremena Bitki Suzha, no ipak se nadam da će On na kraju odlučiti da nas samo zastraši, jer ako do ove bitke i dođe vjerujte mi izgubili smo je i prije nego smo je počeli. Njegov gnjev preći će na Njegove ratnike koji će lomiti naše oružje i probijati nam najčvršće oklope. U našim će redovima nastati strašni kaos i pomutnja, jer se nikada nismo borili zajedno, dok su svi Alanđani već danima prije ovog trenutka izvanredno uvježbani negdje u prostranstvima Sylenca baš za ovakav kaos i žestoki karijer.'


Legenda o Alandiji

Sada se ispred svih pojavi stari amazonski car Arthur, ostac Moskytha, Antyophe i Sonsyreye, staračkim glasom, ali još uvijek snažnim i punim dostojanstva on se obrati Andraghonu: 'Nikada više niti jedan Amazon, niti jedna Amazonka, neće potegnuti oružje na Alanđane. Pobjedniče mladi, sine Thanderhov, budi moj gost u Krunogradu.' Andraghon se nije micao, a onda naglo propne svog plemenitog ždrijepca koji se podigne na stražnje noge glasno ržući, a potom udari snažno prednjim nogama u pijesak. Andraghon izvuče teški dvoručni dvosjekli mač koji bljesne plavičastom svjetlošću: 'Kha hokhy lybures Alandhas! Ponthas Alandhas ghanah Amazonkhas! Munjevitom brzinom, gotovo istodobno, nastane trenutačno komešanje među Alanđanima, a tada se ponovno zavijore stotine njihovih zastava uz zvuk čelika pojavi se tisuću alandskih oštrica. Plavičasta svjetlost poput munje bljeskom se razlije po svom alandskom oružju i oklopima, a stotine tisuća snažnih grla poviče istodobno: 'Sha – ghan! Sha – ghan!' Svijetlost naglo nestane ponovno uz zvuk čelika koji se vraćao istodobno u korice. Nastade potpuna tišina i muk. Ponovno se sretnu pogledi Sonsyreye i Andraghonha, a onda Sonsyreya, koja je i jedina razumjela Alanđaninove riječi otpaše pojas na kojem su još uvijek bili kratki amazonski mač i dugi amazonski bodež, oružje padne na pijesak, Sonsyreya raspusti kosu koja joj je bila privezana trakom kako joj ne bi smetala u boju. Rukom obriše svoj crveni bojni ruž s usana i mirno reče: 'Povedi me sa sobom Andraghonhe!' Istoga trenutka Andraghonh skine svoju pancir rukavicu te rukom obuhvati Sonsyreyu oko struka i podigne je u svoje sedlo. Pogleda cara Arthura koji je samo klimnuo, a tada još jednom izvuče svoj teški mač i zapara zrak. Niotkuda podigne se na trenutak vjetar i zavijore sve alandske zastave. Naglo Andraghonh podbode plemenitog ždrijepca koji je samo to i čekao da bi jurnuo. Istoga trenutka začuju se glasne i samo alandskim ratnicima razumljive zapovijedi koji ponovno podbodu svoje snažne ždrijepce. Uz zaglušujući topot konja i bojne pokliče alandske pukovnije stanu zauzimati svoja mjesta u galopu prateći Andraghonha oko kojega su Vitezovi vjetra već izgradili svoj složaj nazvan 'Zvijezda Hawalanda'. Antyopha zbunjenom bratu uz smješak objasni: 'Jesu Moskytho, oni su! To su davno prije zaboravljeni ratnici kojima su se poklonile naše bake. Vidjeli su oni svu ljepotu i strahotu bojnog polja Herofalha. Dugo su Ga tražili, ali su Ga napokon i pronašli … nikada Ga više ne bi ostavili, pa makar im i sama božica Wondora srušila nebeski svod na glavu. Velika je sreća za Amazonski Savez da je On naklonjen našoj sestrici, jer da se On nije pojavio odavno bi naše gradove prekrilo zlo koje su vile Charizmhe jednom već po cijenu vlastitih života odbacile od nas.' Moskytho jedva promrmlja: 'da nisam vidio ne bih vjerovao. Baš onako kako nam ih je baka opisivala šutljivi i opasni, teško naoružani i oklopljeni, a kada jašu vjetar kao da plamti ispod njihovih plemenitih konja. Nikada do sada nisam vidio tako snažne i visoke konje. Iako mi je Haywey o Njemu pričao ja sam ga zamišljao kao bradatog i gorostasnog, a On je tek dječak, no, moram priznati vrlo opasan i spretan s onim teškim mačem. Prvom me prilikom vodiš u Dyasphar da porazgovaram s Njim!' Sada se Anthyopha stane glasno smijati, a Moskytho ostane zbunjen: 'Da, da odvest ću te u Dyasphar da vidiš Shenhu, sestru Njegovu. O brate, zar si se toliko zaljubio da više ne razlikuješ Dyasphar od Alandije.' Moskytho je ostao zbunjen. …


Legenda o Alandiji



Sonsyreya nisi li još jednom donijela krivu odluku i nisi li opet malo prenaglila. Što ti je trebala javna objava rata Alanđanima? Tim nepromišljenim potezom uvukla si nas u opasnu situaciju. Alanđani su u žurnim i vrlo opasnim preslaganjima po cijeloj Alandiji. Iznenada su njihove pukovnije ušle u Dyaspahr i Waluzyu i zauzele su prijeteće bojne složaje. Andraghonh se potpuno oglušio na zamolbe svoje sestre princeze Shenhe i zapovjedio je svojim generalima da se Zabranjena dolina potpuno blokira. Tako da je sada područje jezera Cray potpuno blokirano od njegovih ratnika, a princeza Shenha strahuje da Alandske pukovnije pripremaju navalu na naše gradove Cytycray i Suncyty. Moja luka Armador blokirana je od strane alandskih razarača kojih ima kao nikada do sada, a Anubyskha luka Agythar strašno je pritisnuta njihovim velikim krstaricama koje predvodi najveća od njih, a čini mi se da nosi ima Askhanyha. Svi moji brodovi koji su napali otočje Skartarysha, po tvojoj želji, sada su potopljeni, jer tamo se pojavila niotkuda njihova bojna galija koja nosi tvoje ime, a prate je još dvije velike krstarice imena Nyzya i Netrycysha. Ova druga sa sobom je dovela desetak razarača koji su sada nadomak tvojeg otočja Bhather i opasno ti prijete gradovima Drym i Hawenh.' – opširno, ali i zabrinuto, obavijestila je Anthyopha svoju mlađu sestru. No, Sonsyreya je pokušala umiriti sestru: 'Ne boj se Anthyopho. Ovog trenutka to je sve što je mogao učiniti, više nema vremena da nam uzvrati udar na Skartarysu, jer će mu silno zaprijetiti odredi Sywolykyh i Kotyanaca koji su mu nadomak granica.' Sada pak se umiješa brat Sonsyreye i Anthyophe, princ Amaryanaca Moskhytho: 'Ako si računala na Sywolykhe onda to slobodno odmah zaboravi. Njihovi gradovi nasuprot Neberaskhe gore poput buktinja i potrebiti su im svi ratnici tamo, jer izgleda da su Alanđani naumili ovaj puta zapaliti im i samu prijestolnicu Thompsthon. Kotyancy su udarili na Ararad, ali u tom se smjeru sada upravo kreće alandska glavnina koju predvodi On osobno. Ne vjerujem da će se Kotyancy još dugo tamo održati, a brzoteče koji su stigli poslani su od Hayweya s porukama da nam baš nije pametno što smo se umiješali u ovaj sukob s Alanđanima. Princ Haywey, iako je brat Andraghonha, moj je veliki prijatelj i ja mu vjerujem kada Ga brani i garantira da nije kriv za ono što si Ga ti brzopleto optužila. Sestrice razmisli još jednom.'…


Legenda o Alandiji

Generale Kaybah, odmah zapovjedite prekid opsade i napade na grad! Kneginja Duna želi pregovarati.' Kaybah se blago nakloni:' Tvoja je želja za mene zapovijed princezo Sunca. Napadi će prestati, ali Unakasovi ratnici ostaju tamo gdje su i sada. Jednom su nas Galeryankhe već nadmudrile tražeći primirje, a svoju naivnost mi smo preskupo platili. Iskoristile su naše povjerenje i ranile nam Andraghonha usred Alandije i k tome su nam još i Tebe otele ispred našega nosa. Od samog Osvita vremena takvu sramotu ja proživio nisam. Naše opsade grada neće prestati tako dugo dok se u mom taboru ne pojavi sam Andraghonh, pa neka onda on odluči, a dokle god su u gradu Sywolykhy odredi napadi Unakasovih konjanika neće prestajati. Ti se moja princezo okupaj i odmori ispod moga šatora, a kneginja Duna bit će moja zarobljenica opet tako dugo dok se ne pojavi Andraghonh.' Sada se Sonsyreya u početku razbjesni, ali onda se naglo smiri, jer je shvatila da Kaybahovu upornost ništa neće pokolebati sada kada je on dobio direktne zapovjedi od samog Andraghonha. 'Dobro Kaybah, ali onda neka Duna bude sa mnom ispod tvojeg šatora.' Kaybah sa zagonetno osmjehne: 'Neka bude princezo moja, ali onda ispod šatora s vama ostaju i Unakasovi časnici kako bih ja bio siguran da je sve u najboljem redu. Ponavljam Ti princezo da kneginji Duni niti jedan Alanđanin nikada više vjerovati neće.' Sonsyreya ovaj puta, iako nevoljko, prihvati Kaybahov zahtjev tiho prošaputavši: 'Ah, izgleda da je Njegova tvrdoglavost zarazna i neizlječiva …'


Legenda o Alandiji


dok se alandska flota Symerya hitro približavala otočju galeryskyh Amazonki, u najvećem gradu otočja, u drevnom Andunyumu, razjarena skupina amazonskih žena stane udarati rukama Sonsyreyu i trgati joj odjeću. Ubrzo je Sonsyreya bila obnažena do pojasa, na veselje ratnika iz Sywolykyh prekomorskih odreda. No, sada odjednom nastane muk među Amazonkama. Na lijevom ramenu Sonsyreye bio je tetoviran leptir u sunčanom krugu, a to je pradavni znak vila Charyzmhy. Ovaj znak mogu i smiju nositi samo amazonske carice. Nekoliko starijih amazonskih žena obrati se svojoj kneginji Duny za pojašnjenje: 'Ti si nam rekla da je ona obična varalica koju su nam podmetnuli Hyperareycy, a odakle onda ta oznaka na njezinom ramenu?' Dok je Duna i sama iznenađena šutjela, Sonsyreya iako potrgane odjeće prkosno odgovori: 'Neka vam božica Yryskha bude u pomoći! Ja sam kćer Nemesydyna, princeza Dyadonkhy i čuvarica Zabranjene doline. Sve to ovoga trenutka nije ni važno, jer vi ste nepromišljeno izazvale gnjev Ledenog naroda i zauvijek pregazile obećanje vaših baka dano na bojnom polju Herofahla. Zaboravile ste da su baš oni zbog svoje odanosti vilama Charyzmhama na sebe navukli bijes i prokletstvo Prozirnih sjena i Hladnih vatri, a sada ste vi dirale u ono što im je najsvetije i najvrjednije. Prevarile ste ih i zbunile svojim brodovima i pomogle njihovim protivnicima da se dokopaju Njega. Mitski je Spavač ranjen, a oni su poniženi. To vam sigurno neće oprostiti niti zaboraviti. Ranom zorom kada njihovi strašni ratni brodovi pristanu uz obale Galerya za vas milosti neće biti.' Sada se jedna od starijih kontesa obrati Sonsyrey: 'Zar nam ti to pričaš o davnim legendama kojih se nitko više ne sjeća? Objasni nam djevojko, ako si doista našega roda kako tvrdiš, zašto si ti onda bila u njihovom taboru, a ne u svojoj palači, pa zašto bi oni napustili svoja ledena mora i miješali se u naše zakone?' Sonsyreya odgovori: 'Vi ste doista zaboravile na naše zakone i na naše stare legende. Nisu li baš vile Charyzmhe obećale Ledenim ratnicima zaštitnicu iz svojih redova? Razmislite, zašto sam ja Spavaču pokazala Čarobne vrtove Zabranjene doline i zašto su njihovi odredi bili tako daleko dolje na jugu, tko ih je tu poslao i koga su to oni čuvali?' …


Legenda o Alandiji


… Njihovi bi štitovi i oklopi tada mutno svjetlucali, a kada bi Andraghonh izvukao svoj teški mač iz korica, na suncu bi on tada zasvijetlio plavom svijetlosti bolnom za oči, a tada bi i ostali Alanđani izvukli sve svoje oružje. Svijetlost sa Andraghonovogh mača munjevito bi prešla na oružje i oštrice Alanđana čiji bi oklopi, štitovi i oštrice svjetlucali plavo-ljubičastom svjetlosti i tada bi se dogodilo nešto što je nezamislivo i nešto nevjerojatno. Alandski oklopi tada bi bili neprobojni, a oružje alandskih ratnika lomilo bi i probijalo protivničko oružje i oklope. Snaga Alanđana bila bi udvostručena, a rijetki preživjeli protivnici koji bi preživjeli udarce i navalu zadobivali bi teške modrice po tijelu, te lomove i napukline na oklopima i štitovima. Kada bi pak Alanđani vježbali u dalekim i misterioznim dolinama Sylenca, a u trenutku kada bi im se priključio i Andraghonh, njihovi oklopi i oštrice blještali bi crveno-narančastom svjetlosti. Udarci alandskog čelika o čelik pratilo bi iskrenje narančastih iskri … Tako bi Sychythe opisivale svoje kazivanje Okolnim narodima o tajnovitoj moći Njegovog teškog i dvosjeklog dvoručnog mača. Ponovno bi tada, po tko zna koji put, ponavljali da su Andraghonhu davno prije taj mač poklonili Bogovi sa Zvijezda u znak zahvalnosti za njegovu borbu s Prozirnim sjenama, u danima neposredno prije potonuća i propasti Atlantide i Slavnih gradova, u doba kada su Prozirne sjene i Hladne vatre silno zaprijetile Onima koji idu uspravno, a i samim Bogovima koji su ljude uzeli pod svoju zaštitu.


Legenda o Alandiji


Dok Alandska heraldica zrači snagom, moći i vojničkim vrlinama, na drugoj strani Amazonska heraldica razvija nježnost, ljubav, čistoću i otvorenost. Tako su temeljne amazonske boje tirkizna, ružičasta, zelena i bijela. Tirkizna boja temeljna je boja Dyadonskyh Amazonki i jasno govori o njihovoj radosti, svježini i nadi, ružičasta prevladava kod Apyonskyh i Dyasparskyh Amazonki kojom one jasno ističu svoju samostalnost, pravdu i kraljevsku veličanstvenost. Zelena boja prevladava u heraldici Anubyskyh, Vulkanyskyh i Amaryanskyh Amazonki koja označava njihovu vjernost i ljubav. Kod svih je Amazonskih plemena (saveza) bijela boja oznaka djevičanske čistoće i nježnosti (ženstvenosti), a pored simbola Sunca koji ih povezuje s mitskim vilama Charyzmamha (kćerima Sunca), neizostavni su simboli krune (samostalnost i neovisnost), te leptira kojim Amazonke simboliziraju nježnost i otvorenost svoje duše i srca. Dok sve ostale Amazonke čvrsto ostaju u okvirima tradicionalnih amazonskih simbola, Sonsyreyne Dyadonkhe otvoreno prihvaćaju u svojoj heraldici i simbole svojih muških životnih suputnika. Tako se na Sonsyreynom grbu i štitu lako može pronaći mnoštvo simbola koji pripadaju Andraghonhu (…neka ti božica Izydya bude u pomoći, jer ti nemaš Njegove oznake na odori… više te ni plahe šumske životinje, ni divlje zvijeri prepoznati neće, jer ne vide Njegove znakove na tvojim zastavama … ako skineš Njegove boje kako ćeš pronaći vrata Zimskog bedema … dok u tvojim očima počiva Njegov lik, u njegovom krilu spava grad… ti slijedi ritam svoga srca i prati njegove oznake…) Dakako, Dyadonkhe su shvatile da Sonsyreya mora imati Njegove oznake, jer jedino tada bi je strašni i nezaustavljivi ratnici opijeni žarom bitke i zasljepljeni brigom za Njegovu sigurnost sigurno prepoznali, pa bi je tada i njihove opasne oštrice i navale zaobišle, a njihovi oklopi pružili bi joj potrebitu zaštitu i sigurnost kada bi joj noć ukrala dan, a svijetlost milijuna zvijezda poklonila bi joj san. Tako dok bi se sve više alandskih oznaka, simbola i znakova miješalo s tradicionalnim amazonskim simbolima, Sonsyreya bi polako, ali sigurno, preuzimala davno prije zapisanu ulogu koju su joj dodijelile mitske vile Charysmhe. U tajnovitom i zagonetnom noćnom vremenu koje su Alanđani nazivali Alanthanunh, Sonsyreya bi postala Reyamhanunha, ili da bi bilo lakše razumljivo – djevojka nježne i svijetle puti koja zna i razumije nestašne igre Andraghonha, pa bi na trenutak i tajna Alanđana u prekrasnoj krošnji srebrenog bora bila vidljiva i stvarna…


Legenda o Alandiji


…kišu koja pada oni niti ne primjećuju, oklopljeni i teško naoružani, šutljivi ratnici napadači, lutalice i osvajači, mirno jašu na svojim plemenitim konjima ogrnuti svojim plavim ogrtačima. Pričaju Sychythe da bi se cijeli Svijet mogao srušiti, ali oni to ne bi primijetili, a to im ni važno ne bi bilo, jer njihov je Andraghonh među njima zaklonjen njihovim oklopima i tijelima i samo im je to važno. Pratili bi Ga oni i na sam rub Svijeta i ponovno se vraćali, ako bi On to od njih zatražio. Pričaju Sychythe da oni sve svoje oružje skrivaju ispod plavih ogrtača i ne pokazuju ga, ali u opasnosti po Andraghonha jurišaju nezaustavljivo žestoko vitlajući svojim mačevima i bojnim sjekirama, sijeku i bodu na sve strane, žestoko udaraju i ruše sve pred sobom. U žestokom karijeru grade krug oko Andraghonha i tada ih je nemoguće pogoditi niti srušiti, rane oni tada ne poznaju i bol ne osjećaju, a iz samog središta kruga, poput kakve mitske svijetlosti bliješti Andraghonov teški dvosjekli mač. Svoju plavu, za oči bolnu svijetlost, baca na sve oštrice Alanđana i poput davno prije zaboravljene legende ta božanska svijetlost štiti oružje, konje i ratnike koji jašu s Njim …
Tako pričaju Sychythe zbunjenim Okolnim narodima, a taj tajnoviti bojni složaj Vitezova vjetra kojih je trideset i koji oni nazivaju Shaenhutha (na Alandskom jeziku to bi značilo – moć i snaga Nebeske božanske ptice. Sha – božansko, nešto što posjeduju samo bogovi, savršenstvo, enhu – je sokol, ptica koja se pojavila u sam Osvit vremena, u zoru Hawalanda i najavila dolazak Andraghonha, tha – snaga, moć) doista je prestrašenim Sychythama tako i izgledao. Najprije Vitezovi vjetra jašu u složaju koji činu alandsku zvijezdu Hawaland, da bi u opasnosti po Andraghonha oni jezdili na sve strane lijevo i desno od Njega i tako ga štitili svojom snagom, oružjem oklopima i tijelima. Ponekad Sychythe u svojim pričanjima taj složaj nazivaju i Khatehapatine, a to je opet složenica koju su oni izvukli iz riječi koje označavaju kha – vatru, tep – vodu, hat – zemlju, pan – zrak, tit – željezo i nef – kamen, a time su htjeli objasniti svoje tvrdnje kada govore: … u opasnosti po Andraghonha oni bi zapalili zemlju, vodu i sam zrak, a lomili bi kamen i željezo…



Legenda o Alandiji


Svi Okolni naroda iz doba Osvita vremena (Omytreye), a tijekom najburnijeg perioda Agrosyanskog vremena, imali su i razvili na sebi svojstven način heraldice (način označavanja vlastitih grbova, zastava i štitova), a najdalje u tome stigli su upravo Alanđani koji su i taj dio doveli do savršenstva. Alanđani su svoju heraldicu pretvorili u točna i prepoznatljiva pravila, a dok su te njihove oznake, znakovi i simboli ostalima predstavljali tajnu i misteriju, Alanđanima su itekako bili razumljivi i upravo su im oni mnogo puta pomogli tijekom kaosa bitaka. Tri su oblika štitova razvili Alanđani, a to su temeljni, kopljanički i konjanički štit. Svi alandski štitovi imaju dvije temeljne boje crvenu i plavu koje su postavljene u posebnim odnosima na štitovima, obrubljene raznolikim crtama koje zapravo i govore o pripadnosti ratnika koji je iza štita. Boje na alandskim štitovima pokazuju – crvena – ratnička hrabrost i velikodušnost, a – plava – vjernost (odanost) i istinu. Mornarski štitovi imaju valovite crte, časnički štitovi imaju ravne crte, štitovi Vitezova vjetra imaju cik – cak crte, naizmjenične kockaste crte pripadaju ratnicima iz obrane gradova … a položaj tih crta na štitovima zapravo i govori o rangu ili bojnoj namjeni ratnika koji se nalazi iza štita. Isto tako položaj simbola ili znakova na štitu u odgovarajućem dijelu štita, s odgovarajućom crtom koja obrubljuje boju otkriva još jednu tajnu onoga koji je iza takvog štita. Ako su tako simboli i znakovi smješteni u gornjem dijelu štita (glava štita) radi se o časniku s određenim rangom i autoritetom, ako su simboli raspoređeni u križ (križaju se međusobno) onda pak se radi o straži ili tjelesnoj gardi, ako se simbol ili znak nalaze u središnjem dijelu štita radi se o ratniku koji je stekao posebne zasluge tijekom bitke, a štitovi bez oznaka, simbola ili znaka pripadaju ratnicima bez položaja i posebnih zasluga …


Legenda o Alandiji



'Nevjerojatno! Tebe je draga moja sestrice mržnja potpuno promijenila. Ja te više ne prepoznajem, a nije ni čudno što te ni Alanđani ne zamjećuju u našim redovima. Tvoj sjaj dobrote je potpuno nestao i ti si zasljepljena mržnjom koju su posijale Hladne vatre! Zar si potpuno poludjela sestro, pa zar si zaboravila da Ga još uvijek voliš?!' Raščupane kose i umrljanog lica od gareži i blata, poput davno prije zaboravljene božice rata stajala je i stiskala svoje jarko crveno (Amazonke usnice u boju boje karminom jarko crvene boje) obojane usne koje su počele drhtati, a onda se razvuku u nedefiniran osmjeh: 'Otkuda ti to znaš Antyopho i zašto si tako sigurna u to?' Antyopha, starija sestra Sonsyreye, pritegne svoje grudne oklope i tiho odgovori ne pogledavši sestru: 'Vidim ti po očima. No, sada to nema veze, jer izgleda da smo privukle pozornost alandskih pukovnija, a ti bi bar trebala znati da te pukovnije do sada nismo viđale u Zabranjenoj dolini. To su potpuno odmorni i svježi ratnici pristigli noćas kroz Dyaspahr, pa ako bolje pogledaš to su zastave pukovnije Aconkagua i Apokalypsa, a onaj krilati jelen na zastavi govori da ih predvodi nitko drugi do Unakas. Nisi li mi baš ti pričala da je taj mladac najtemeljitiji Andraghonov jurišnik koji ne preže ni pred kime u namjeri da izvrši Njegove želje i zapovijedi? Tvoje kneginje i kontese krenule su predvođene kontesom Sandrhom da pokušaju zaustaviti i skrenuti nalet alandskih ratnika na nas …' Sada Sonsyreya zadrhti, te joj se tijelo nastavi tresti, a onda jedva promuca: 'Dobra moja Sandrha, ona zna da je to nemoguće … nemoguće je zaustaviti nalet ratnika Aconkague jer oni imaju nešto duža koplja od svih ostalih Alanđana, a naša amazonska kratka koplja neće nam puno pomoći, jer su svi u oklopima, kako ratnici, tako i konji. Ako ne odemo odmah tamo bit će to katastrofa koju će doživjeti Amazonke, još strašnija od one koja je zauvijek uništila naše vile Charysmhe. Odjednom jaka svijetlost obasja amazonske bojne redove i složaje, konji se poplaše i zbace zbunjene jahače, amazonski ratnici pješaci i ratnice konjanice rukama pokriju oči, a onda zlo … crna tuča alandskih strijela sruči se na Amazone i izazove pravi kaos i bolne jauke pogođenih redova koji su još nekako držali bojnu stegu. 'Alandski Crni streličari!' taj povik izazove novu jezu i strepnju Amazona, jer oni uopće nisu vidjeli odakle su kiše strijela dolazile, a još su davno prije vile Charizmhe pričale o hrabrosti Crnih streličara na bojnom polju Herofahlha i o tomu da Crni streličari ne promašuju zgibove oklopa, a jedino tu su oklopljeni ratnici i ranjivi. Strijele Crnih streličara nije bilo moguće vratiti jer su njihovi šiljci načinjeni od kristalno brušenog leda koji je bio oštar poput stakla, ali se udarom u zapreku lomio i topio na suncu bojišnice. Poradi toga Anubyske streličarke kad potroše svoje zalihe strijela biti će beskorisne, jer neće moći vratiti alandske strijele, dok će njihovi Crni streličari itekako rabiti njihove strijele. Ponovno Sonsyreya promuca: 'Neka nam je božica Thocy u pomoći…' U silovitom naletu alandskih oklopnika amazonski redovi potpuno su pometeni. Dok su se alandski ratnici iz pukovnije Aconkagua poput velike i moćne vodene poplave razlili i očistili amazonske bojne redove iza njih su odmah nahrupili alandski ratnici iz pukovnije Apokalypsa, a da bi stvar bila još gora Crni su streličari nepogrešivo gađali između svojih ratnika i onemogućavali bilo kakvu gradnju bojnog složaja. Pukovnik Unakas je svu snagu i moć svoje pukovnije usmjerio baš na mjesto gdje se nalazila Sonsyreya i Antyopha, a nemoćnoj kontesi Sandrhi preostalo je samo jedno. Naime, pokušala ga zaustaviti osobnom zamolbom: 'Unakas stani! Ne smiješ dalje jer iza mene je Sonsyreya! Molim te Unakas zaustavi navalu!' No, ubrzo je Sandrhi bilo jasno da u svom naumu neće uspjeti, jer Unakas joj ljutito odgovori na jeziku koji nije razumjela. Bio je to tajni jezik Alanđana: 'Sonsyreyha khan dha Shaghan mith khal! Deha Amazonkhas! Mil nah Deha Alhandhos ven dorha! No, sada se ispred Sandrhe pojavi Sonsyreya osobno, naopako okrenuvši svoj mač ona se obrati Unakasu, ali na jeziku koji nitko osim Unakasa i Alanđana nije razumio: 'Unakas, nah rathy dha am tha!' Dok su se Amazonke čudile, jer nisu ni sanjale da je Sonsyreya već ovladala tajnim alandskim jezikom, Alanđani se na trenutak stanu kolebati i sami iznenađeni, a onda novi poklik umiri alandske ratnike i Unakasa, a Amazonke ostanu zapanjene: 'Unakas, mil nah Yunha ta hu Zeya fahl!' Ova je zapovijed Sonsyrey bila dobro poznata, te se ona nasmije i okrene, stane raspuštati svoju dugu crnu kosu i skidati grudne oklope: 'Nunh Tha, Beatha Reya anthy mil dor Amazonkhas. In kabha Namunh … a onda nastavi amazonski 'Spustite zastave i raspustite bojne pletenice kćeri Sunca! Andraghonh Vam poklanja svoju nesebičnu milost i moli Vas za mir! Iako mnogima Amazonkama i Amazonima nije bilo jasno zašto je Alanđanin od njih zatražio mir kada je bio na rubu pobjede, to sada više nije ni bilo važno, jer strašne su alandske oštrice odjednom stale i klonule u pijesak, a pogledi Andraghonha i Sonsyreye već su se sreli i samo su oni znali što će se sada dogoditi …


Legenda o Alandiji


Dok je vjetar, a tko više i zna odakle, odjednom donio miris sjena i dok su guste šume srebrenog bora odisale svom svojom svježinom, a gusta se trava prekrasnih alandskih dolina Myneton i Tesekha, polagano ljuljuškala na vjetru koji je dolazio u naletima i sve je više podsjećala na veliko zeleno more. Posljednji zlatni i topli zraci sunca grijali su Alandiju nesebično, kao da osjećaju da se iza snježnih planina Wyghena već pojavljuje strašna alandska zima. Bilo kako da bilo, dugo i toplo alandsko ljeto bilo je na svom uzmaku pred kratkom, ali oštrom alandskom zimom. Sunce je palo već daleko na zapad, ptice u krošnjama bora odavno su već utihnule, a posljednja se Šumska patrola vraćala u sigurnost najsnažnije alandske utvrde Askhanh, Noćne su oči već zauzele svoje tajne pozicije i za Alanđane je noć slobodno mogla početi. No, ovaj puta straže na bedemima Askhanha učetverostručene su, a Unakasovi Krilati konjanici spavaju pored svojih konja. Dva najmlađa alandska pukovnika Unakas i Taureg ništa ne žele prepustiti slučaju, a u zaljevu Felysya primijećeno je i ratno brodovlje alandskog kapetana Masharanha. Njegov zapovjedni brod Neshy visoko je podigao Andraghonovu bojnu zastavu i bacio sidro na samom ulazu u luku kao da svima poručuje: 'dok ja ovdje sidrim ulaza u luku utvrde Askhanha biti neće'. Naime, posljednji nemili događaji u dolinama Wanderdonskyh planina, gdje je iz potajice ranjen Andraghon, Alanđane su načinili izuzetno sumnjičavim i još više opasnijim, a upravo u utvrdi Askhanha Andraghon se oporavlja od rane zadobivene na vrlo misteriozan način. Tykanderoskha otrovna strijela pogodila je Andraghonha iz smjera odakle su to oni najmanje očekivali. Strijela je upućena iz redova Dyadonkhy među kojima su bile i Anubyskhe streličarke. No, strijela je ipak tykanderoshkha. Vrata na Andraghonovim odajama polako su se otvorila, a iz mraka odmah se pojave četiri Zumahova gardista sa isukanim mačevima: 'Oprostite pukovniče Taureg, zapovijed generala Zumaha je da nitko ne remeti noćni san Andraghonha, a nas je zadužio da u tom naumu spriječimo ma kog bilo. Uz dužno poštovanje, Vi ćete sada napustiti njegove odaje!' Pukovnik Taureg raširi ruke: ' Ako je to zapovijed Zumaha ja ću joj se povinovati.' Četiri gardista brzo vrate mačeve u korice, oštro pozdrave i u glas izgovore: ,Neka ti je noć sklona Andragonhov pukovniče i nek' ti Handrha pokloni svijetlu noć.' Noć je protekla izuzetno mirna, ali jutro je donosilo prve opasnosti. Dok su umorne zasjede Noćnih očiju predavale svoje položaje Šumskim patrolama, straže na bedemima odjednom se alarmiraju: 'Nepoznati brodovi u zaljevu!' Nije trebalo dugo čekati, a u smjeru brodova krenuli su brzi alandski razarači koji su do tada bili skriveni nedaleko ulaza u luku. Velika krstarica Neshy odmah razvije svoja bojna jedra, a na ulazu u luku pojave se još dvije alandske krstarice Askhanya i Nyzya. Poput munje Unakasovi Krilati jahači nađu se u sedlima i u brzim galopima spuste se bliže ulaza u utvrdu i pri tomu gradeći bojni složaj za navalu koja bi u svakom trenutku pregazila bilo koga i bilo što, ako bi se dogodilo iskrcavanje u luci Askhanha. Crni streličari iz pukovnije generala Peksa hitali su na najviše branič kule i tornjeve utvrde, a pukovnik Taureg razmještao je kopljanike u dvornicama u kojima se oporavljao Andraghon. Nekoliko brzih tekliča iz Šumskih patrola izgubilo se u smjerovima prema šumi Kayonasha, jer tamo se odmarala oklopljena alandska pukovnija generala Kaybaha, a njezina nazočnost kod utvrde Askhanha nikoga od napadača ne bi baš ostavila ravnodušnim. Kapetan Masharan rasporedio je alandsku Obalnu stražu na same lučke dokove i molove i opet za Alanđane je bitka slobodno mogla početi, jer ni ptica ne bi sada mogla preletjeti, ako joj to oni ne bi dozvolili. Iako su alandski razarači signalizirali brodovima koji su se približavali luci utvrde Askhanha ovi nikako da podignu svoje zastave i uberu jedra, ne bi li smanjili svoje brzine i tako pokazali da dolaze bez bojnih nauma…


Legenda o Alandiji


… Sva svijetla alandskog Ledenog grada Asgrada već su polako trnula, a ona je svoje lice skrivala dlanovima, jer se njezine predivne oči odjednom napune suzama. Više nije mogla izdržati i otvoreno brizne u plač koji stegne srca svim nazočnim Vitezovima vjetra. 'Više ne mogu lagati ni sebi ni drugima da smo samo prijatelji i da mogu bez Njega. Dovoljan je samo treptaj moga oka i ja Ga vidim. Noćima kada mi napokon san dođe na oči ja ga osjećam, jer zauvijek je ušetao u moje snove. Tahunah mi je govorio da moram čekati da padnu prve kiše Shakazeye, a sada kada su one napokon počele padati Njega više nigdje nema. Ja znam da nikada neću do kraja razumjeti sve njegove tajne, ali zato sam i došla moliti Vas da mi kažete samo jedno … recite mi konačno gdje da Ga potražim i nemojte se više držati tako kao da Vam moja tuga i bol ništa ne znače!' Bila je to djevojka princeza toplih mora koja je s prvim kišama stigla u grad Asgrad, a u Ledenoj dvorani Vitezova vjetra zračila je ona nekom mističnom svjetlosti, bila je ugodna pojava oku Vitezova vjetra. Njezina gusta crna kosa padala joj je slobodno po ramenima, a bijele ruke i svijetla put lica bili su joj potpuno glatki i nježni. Iz njezinih nebesko plavih očiju sjajila je svijetlost milijuna zvijezda, a suze su joj se presijavale u duginim bojama. Doista, ona se dimila svih Vitezova vjetra i tog im je trenutka izgledala poput prave kraljice u svojoj jednostavnoj i mekanoj tirkiznoj haljini koju je opasivao samo pojas istkan od srebrene kovine. Takvu ljupkost i ljepotu niti jedan od Vitezova vjetra nikada nije sreo na svojim dugim viteškim lutanjima, te je na kraju ledenu šutnju prekinuo nitko drugi nego onaj koji ju je i zapovjedio svima ostalima. Bio je to Panđa, najstariji među njima, on nenadano ustane i približi se mjestu na kojem je sjedila Sonsyreya. Svojom starom, ali još uvijek snažnom i moćnom rukom on nježno pogladi duge crne kose, a njegov dubok i snažan glas zagrmi dvoranom: 'Predivna moja princezo, On je doista neobičan i zaigran poput dječaka, ja sam pomislio da Ga poznajem i da sam spreman predvidjeti sve Njegove vragolije, ali budem li živio još sto godina On će me uvijek nanovo iznenaditi. No, Ti doista jesi Ona koja je Svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg. Ti si ona koja kada rukom dodirne zvijezde one tada sinu svijetlom milijuna zvijezda obasjaju vjetrovita prostranstva Sylenca … O, Handrho, o, zaštitnice naša mi Te se nikada nismo prestali sjećati! Sada se lijepo smiri, naspavaj, jer još malo i nestat će dan, a jutrom kada se probudiš ja ću te odvesti u prostranstva Sylenca i pokazat ću Ti gdje ćeš Ga potražiti, jer ako su za Njega Tvoje suze nemoćne, za mene su poput bisera i ja im odoljeti ne mogu i …' Stari Panđa nije mogao dovršiti svoju rečenicu, jer mu Sonsyreya poleti u zagrljaj i zamalo ga obori, jer taj se prekaljeni Vitez iz doba kada je Svijet još bio mlad, tomu ipak nije nadao. Sva ushićena Sonsyreya je obećavala: 'Noćas ću ja Njemu ušetati u san, a sutra ću uzeti sve ono što mi srce bude htjelo. Noćas će se nebo Sylenca otvoriti i ja ću u Njemu probuditi čovjeka i zbog toga postat ću mu zauvijek draga … ' Sonsyreya vesela i sva izvan sebe od sreće jednostavno je odlebdjela u odaje na počinak ostavljajući zbunjene Vitezove vjetra u Ledenoj dvorani. Napokon Panđa se trgne i pogledom prođe po svima u dvorani. Poput iskri sudarali su se njegov pogled i pogledi ostalih Vitezova, a onda on nemoćno raširi ruke: 'Što je!? Što gledate, zar sam gubav?' Najjači i najopasniji među njima i jedini koji je to smio izustiti, Zumah kroz smijeh reče: 'Eh, djedice naš, pa zar Ti nismo lijepo govorili da će ti Ona slomiti to staro srce, a ti nama da šutimo.' Panđa se nakašlje: 'Ma nemoj ti znaš što je meni slomljeno, bolje ti je da se pripremiš za igru kartama, a vi ostali razlaz, a prvom kojem primijetim taj cinični smiješak u kutu usana pobrinut ću se da ga skinem onako kako to ja znam.' Dvoranom se sada zaori gromoglasan smijeh. Onda nakon nekoliko trenutaka svi redom pozdrave Panđu i udalje se nešto tiho raspravljajući među sobom …


Legenda o Alandiji


… Amazonski časnici, kneginje i kontese uz velike poteškoće jedva su održavali bojni red na gradskim bedemima koji su redom popuštali i padali u ruke združenim odredima Sywolykyh i Kotyanaca. Nekoliko je vanjskih bedema Krunograda već palo Sywolykyma u ruke, ali uz krajnji napor princa Moskhytha i njegovih Amaryanaca oni su ponovno vraćeni. Sve je više bitka za obranu amazonske prijestolnice prerastala u očaj i nemoć združenih amazonskih odreda koji su potpomognuti malobrojnim Waluzyancima i Dyasparcima koje je na brzinu skupila i poslala u pomoć princeza Dyasparha Shena, sestra Andraghonova. Anubyske streličarke, iako polako sve umornije i dalje su preciznim kišama strijela branile glavna vrata grada. Sonsyreyne Dyadonkhe predvođene kneginjom Sandrom više su puta pokušale juriše koji su vidjele i naučile od Alanđana, ali ti su juriši bili upola manje energični i bezuspješni. Iako su Dyadonkhe uspjele nekoliko puta odbaciti odrede Sywolykyh koji su zaprijetili prodorom u sam grad, sada je i to bilo nedostatno, jer su svježi odredi i pričuve Kotyanaca već zauzeli novi složaj za juriš na gradska vrata. Onda pak odjednom, nešto se iznenada dogodi iza gustih složaja i redova Sywolykyh i Kotyanskyh odreda. U prvi se trenutak činilo kao da se Sywolykhy bore međusobno, da bi onda postalo jasno da se oni zapravo ubrzano nastoje presložiti i svoje bojne redove okrenuti unatrag. 'Nešto se događa! Sywolykhy se ubrzano preslažu, a pritisak na bedeme popušta. Izgleda da je neki od naših odreda uspio probiti blokadu! Samo koji?! Do maloprije svi su izvijestili da su u teškom okruženju?' – čudio se princ Moskytho, brat Sonsyreyn. 'Nisu to naši odredi brate. Slušaj njihove ratne pokliče, pogledaj one zastave na proplanku! Nikada Sywolyky ne bi prekidali opsadu da im ne prijeti jedina opasnost i jedina noćna mora koje se oni istinski plaše. Brate moj, to su Alanđani! Vidim zastave triju njihovih pukovnija Poynth, Zerho i Doryan, a predvode ih najmlađi Andraghonhovi generali Scetaphy, Munsy i Kaybah. Ako sada Sywolykhy ne popuste neće nikada. Te alandske gardijske pukovnije u bitkama su uvijek prethodnica samog Andraghonha. Budite sigurni da će oni sigurno razbiti poredak Sywolykyh.' Na dosadašnje blijedo i zabrinuto lice Sonsyreye vraćao se smiješak. 'Sonsyreyo, znači li to da se Alanđanin ipak odlučio pomoći nam i dovesti svoje ratnike?' – pitala je Antyopha sestru. 'Ne samo da je odlučio, on je već i tu sestro moja! Tu su zastave Vitezova vjetra, a vidim i njihove pukovnije. Pogledajte samo kako alandski zastavnici mašu zastavama, pogledajte samo one njihove manje signalne zastave. Slušajte taj topot kopita i rzanje konja, slušajte taj zveket oklopa i oružja! To su sigurno Alanđani i jasno je da Ga osjećaju i konji i ratnici. Samo njihovi oklopi i oružje ovako blješti na suncu i sigurno je da su riješeni da se za Njega bore svime čime raspolažu, a vjerujte da imaju štošta pokazati. Nikada ti Ledeni ratnici ne bi došli na naša topla mora da ih On nije pozvao. Pogledaj narode Amazona, legenda ponovno živi! Pogledajte i divite se! Nikada ih nitko nije vidio u tolikom broju, a pogledajte i vjetar se iznenada i niotkuda podigao. Strašni je to vjetar sjeverni, vjetar alandski, vjetar Actyalan koji uvijek prati svojeg dječaka s kojim se igra u ledenoj zemlji Sylenca. Ovo je zaista neobično i čudno, ledeni vjetar na toplim morima!' – sve uzbuđenija govorila je Sonsyreya. Pojava Alanđana, bljesak njihovog oružja i oklopa bio je veličanstven, ali i pomalo zastrašujući za Amazone koji do sada nikada nisu vidjeli te strašne i nepredvidive Ledene ratnike. Onda se na vratima bedema grada, na mjestu na kojem su do prije još nekoliko trenutaka bili najelitniji odredi Sywolykyh, pojavi nekoliko stotina alandskih ratnika. Njihovi oklopi izgledali su doista strašno. Poprskani krvlju, umrljani prašinom, na više mjesta ulubljeni i napukli, sve to je jasno kazivalo to da su ti ratnici upravo izašli iz veličanstvene i strašne, nezamislive bitke. Njihovi krvavi mačevi stanu lupati po štitovima, a oni jednoglasno u glas stanu dozivati: 'Sosyreya! Shangrha! Handrha!' 'Što sada oni želi sestro?' – zbunjena pitala je Antyopa. 'Mene! Žele vidjeti mene, jer ih je On poslao! Zamislite samo, krajnjim naporom i preko najgušćih redova Sywolykyh, oni su se probili ovamo. Sada kada su me vidjeli, obrnutim putem probit će se do Njega, reći Mu što su vidjeli i potom će još žešće udariti tamo kamo će ih on poslati. To su Unakasovi 'Krilati jahači', Alanđani posebno obučeni za brze prodore u prostranstvima Sylenca, a ako su i oni ovdje onda je sigurno da više ne trebamo brinuti, jer je On sa sobom doveo sve ono najbolje što je iznjedrila tišina Sylenca!' – sada već vidno uzbuđena govorila je i objašnjavala Sonsyreya. Alanđani pak nakon što su ugledali Sonsyreyu na bedemima, samo na trenutak spuste sve svoje oružje na pozdrav, a onda brzo propnu i okrenu svoje plemenite konje i uz gromoglasne pokliče strahovito vitlajući oružjem i u žestokom galopu krenu natrag prema oblaku prašine gdje je sada već bitka poprimila drastičan i žestoki karijer …
izvor:enhu.blog

 

[zjovan29]

Legenda o Alandiji


Sychythe su jedan vrlo star narod, zapravo jedan od najstarijih naroda Agrosyanskog doba - doba kada je Svijet bio još uvijek mlad. Bio je to jedan neupadljiv i prastar narod nekoć brojan i moćan, a najviše su voljeli mirno živjeti u predivnim nizinama na granicama između Desertye i Wananunhe. Nikada nisu razumjeli ratove koji su izbili u nekada moćnom kraljevstvu Desertye i nikada nisu bili ratnici, iako su posjedovali oružje, ali su ga držali više kao trofeje, ili kao eksponate davno prije zaboravljene prošlosti. Bavili su se zapisivanjima i proučavanjem legendi koje su kružile među narodima Agrosyanskog doba, a nakon strašne bitke na bojnom polju Herofhala i propasti slavnog kraljevstva Desertye poput mnogih Okolnih naroda i njih su Hladne vatre okrutno kaznile. Brojnost im je desetkovana i prognani su daleko na zapad na pogibeljan put sve do zemlje Ararađana koji su tek stasali u Hrabre narode. Sychythe su bili skloni životu u skupinama, a Okolni narodi nadjenuli su im pomalo tajnovit nadimak 'Oni koji su ostali i čekaju', pa su tako iznenada, mada to isprva nisu željeli, postali važni i glasoviti članovi Velikog Vijeća Magova Hyperareye, a kasnije su opet postali najgorljiviji najavljivači koji su najavljivali dolazak 'Onih koje su svi zaboravili', te su stalno tvrdili da su se u dalekim prostranstvima na samom rubu Svijeta oni osobno uvjerili da su 'Oni koje su svi zaboravili' i 'Onaj kojeg svi čekaju' već neko vrijeme zajedno i da okrutnim Hladnim vatrama prijete prvi porazi koji će se dogoditi onda kada padnu prve kiše Shakazeye u zauvijek prokletoj zemlji duhova i žeđi, a nekada prije moćnoj Wananunhy. Lutali su tako Sychythe u manjim skupinama svim zemljama Agrosyanskog doba i uporno najavljivali da je dugo pričana legenda o Spavaču ispod pijeska konačno živa i konačno poprimila svoj nezaustavljiv tijek. Tako je legenda o bitki između dobrih i zlih ratnika koja se davno prije već jednom odigrala na bojnom polju Herofahla, a koju su svi Okolni narodi smatrali već dalekom prošlošću i nitko se je više nije sjećao, pa čak su i bijele kosti palih ratnika prekrivene pijeskom Wananunhe zauvijek nestale, zaslugom Sychytha ponovno postala poznata i svima je postalo jasno da su na pomolu opet novi ratovi koji su se već jednom davno prije nadvili nad 'One koji idu uspravno', jer oni su dopustili na bojnom polju Herofahlha, napuštajući i ostavljajući mitske vile Charysmhe i malobrojne Vitezove vjetra, da se jednom prije već pobijeđeno zlo zaboravi i ponovno ojača. I Tako dok su svi 'Oni koji idu uspravno' zaboravili da zlo nikada ne miruje i da samo čeka povoljan trenutak da Svijet baci u kaos i nesreću, simpatični starci Sychythe prepoznali su i osjetili ratove koji su ponovno dolazili i bili na pomolu, ali ovaj put oni su vidjeli 'Onog koji je dugo spavao ispod pijeska' na čelu najhrabrijih ratnika koje je to Strašno i Nezamislivo vrijeme ikada zapamtilo, a vidjeli su i 'Onu koja Nebom pleše među Zvijezdama' i bili su sigurni i bili su uvjereni da će se to dvoje sresti, da će im sudbina ispreplesti putove, a sve zbog dobrobiti Okolnih naroda koji su tek stasali u Hrabre narode. Najstariji, najpoznatiji i najmudriji Sychytha, koji se kretao samo njemu znanim i neznanim putovima, bio je Tahunah (Onaj koji zna), a kad je u sam Osvit vremena ugledao tajnovitu priliku na snježnim vrhovima maglovite i misteriozne planine Wyghen, više ga nitko nije mogao razuvjeriti da legenda doista živi, a s vremenom on se toliko izvještio u pričanju legende da su mu ubrzo svi vjerovali i pozorno ga slušali, te bi uvijek kada bi ga sreli zaustavljali, prekidali svoje uobičajene poslove i tražili od njega: ' Pričaj nam ti koji sve znaš, pričaj nam o veliki Tahunah, pričaj nam o 'Onome koji spava ispod pijeska' i igra se s vjetrom…


Japanska mitologija


Amaterasu je glavna božica japanske mitologije (šintoizma), a Japanci još i danas vjeruju da od Amaterasu počinje njihova carska loza i od nje vodi podrijetlo svih japanskih careva. Još i danas milijuni Japanaca početkom proljeća hrle u grad Iseu gdje se nalaze hramovi podignuti u časti Amaterasu, a Japan se još i danas rado naziva – Zemlja izlazećeg Sunca.
Sada će Vam Athumanunh napisati kako je to bilo i ostalo zapisano u mitologiji drevnog Japana. Kad je bog Izanagi postao umoran od vladanja Svijetom, on pozove svoju djecu i razdijeli im svoje Nebesko kraljevstvo na slijedeći način: Susanowo dobije sva mora i oceane, Tsukuyami pripadne noćno Nebo sa Mjesecom i svim Zvijezdama, a Amaterasu dobije Sunce i plavo Nebo. Tako Amaterasu Svijetu donosi svijetlo i toplinu i zbog nje sve na zemlji raste i cvate. Susanowo postana poradi toga strašno ljubomoran na sestru Amaterasu, pa zapjeni mora, uzburka oceane i stvori oluje koje će Svijetu ubrzo donijeti nevolje. Vjetrovi su hujali zemljom i uništavali polja i stabla, te upropaštavali ljetine. Amaterasu se strašno razljuti i uznemiri, te se skloni u pećinu iz koje ne htjede nikako izaći. Bez Amaterasina svijetla i topline Svijet postane hladan i mračan, te njime zavladaju zlo i kaos. Sve to se nimalo ne dopadne drugim bogovima, pa oni na brzinu smisle kako da Amaterasu ponovno privole da izađe iz pećine. Najprije su pored ulaza u pećinu postavili čarobno ogledalo, potom na okolno drveće objesili mnoštvo dragulja i na kraju zapalili krjesove. Naposljetku, Uzume božica plesa izvede divlji i ludi ples kojemu su se grohotno smijali svi bogovi. Amaterasu je iz pećine pitala čemu se oni tako grohotno smiju, a bogovi joj u glas odgovore: 'Pronašli smo božicu sjajniju od tebe! Sada slavimo u njezinu čast.' Naravno, božica Amaterasu nije mogla odoljeti (ženska pretjerana znatiželja dakle postoji i kod božica), pa ona proviri iz pećine, te ugleda vlastiti odraz u ogledalu, što je u prvi mah zbuni. Tu Amaterasuinu zbunjenost iskoriste ostali bogovi koji zgrabe Amaterasu za zapešća i izvuku je van iz mračne pećine. Potom brzo zatvore zauvijek pećinu da se Amatersu tu više nikada ne bi skrivala. Amaterasu ponovno zauzme svoje mjesto među bogovima na Nebu, nanovo donoseći Svijetu toliku potrebitu toplinu i svijetlo novom životu na Zemlji. Nikada više Amaterasu nije otišla.


Hinduska mitologija


… pa neka onda bude jedna priča iz Mahabharate - tri tisuće godina starog epa koji je izvorno napisan na sanskrtu – drevnom jeziku stare Indije.

Bio jednom jedan kraljević koji se zvao Satyavan, a čiji je otac oslijepio i izgubio čitav svoj imutak i kraljevstvo. Satyavan, shrvan nesrećom koja je zadesila njegova oca, ode živjeti u šumu kao skromni drvosječa. Nedugo, u šumi ga sretne kraljevna Savitri, pa se između to dvoje mladih rodi čista i iskrena ljubav. Odluče tako oni da se vjenčaju i brakom ovjenčaju svoju ljubav zauvijek. No, izroni odnekud stari mudrac i upozori kraljevnu da se nipošto ne uda za kraljevića, jer će najkasnije za godinu dana postati udovica. No, Savitri je bila odlučna u svom naumu i krajnje odana svojoj ljubavi spram kraljevića Satyavana. ' Volim njega i neću drugoga!' – odlučna je bila kraljevna Savitri. Tako, kada su na godišnjicu svojeg braka Savitri i Satyavan šetali mirno kroz šumu, odjednom, Satyavan padne na tlo mrtav. Savitri ugleda priliku odjevenu u crno i odmah joj posta jasno da je to strašni Yama – bog smrti. Yama omota uže oko vrata Satyavana i stade nositi mladića. Shrvana bolom savitri potrča za njima neprekidno proklinjući Yamu da i nju uzme sa sobom. 'Vratit ću se po tebe kada za to dođe trenutak. No, da ti olakšam bol ispunit ću ti jednu želju. Možeš poželjeti bilo što, osim život za svog muža.' Savitri poželi da se njezinom svekru vrati vid. Yama joj odmah ispuni želju, ali Savitri nije otišla već je i dalje preklinjala Yamu. Napokon Yama ponovno popusti: 'No, dobro. Ispunit ću ti još jednu želju.' Ovaj puta Savitri poželi da se obnovi kraljevstvo njezina svekra. Yama joj odmah i tu želju ispuni. No, Savitri je i dalje hodala za Yamom i plačući ga proklinjala. Još jednom, ali ovaj puta oštrije Yama se obrati Savitri: 'Još samo jedna želja i onda odlazi!' Savitri poželi da bude majka mnoštvu djece, a Yama mirno odgovori: 'Ispunjeno! Sada idi i ne gnjavi me više!' Opet Savitri ne ode. 'Tko će biti otac mojoj djeci? Ti Yama dobro poznaješ zakone i znaš da je hinduskim udovicama zabranjena ponovna udaja.' Strašni bog smrti Yama u prvom je trenutku ostao zatečen, a onda se grohotom nasmije: 'Dobro Savitri, tvoja je ljubav prema mužu nadmudrila i pobijedila smrt. Ti zaslužuješ da ti se muž vrati!' To Yama reče, skine uže Satyavanu s vrata i nestane. Savitri i njezin muž Satyavan tako proživješe dug, sretan i plodan život u kojem su doista imali jako puno djece.


Tajnoviti crteži Nasce


Zagonetni lik kod kojeg se ističu ruke nalazi se među zagonetnim crtežima u dolini Nasce. Ako sada krenemo nekim redom, možda otkrijemo što su nam to željeli poručiti drevni autori ovog zagonetnog crteža. Idemo redom. Iznad desne ruke nalazi se kut izrađen pod točno 90 stupnjeva, zagonetni crtež pokazuje ukupno 9 prstiju, 4 na desnoj i 5 na lijevoj ruci. Ako sada pozovemo u pomoć matematičke radnje onda ćemo pomnožiti (90 x 9 x 5 x 4 = 16 200) i dobiti broj 16 200. Ako pozovemo u pomoć precizni vojnički topografski zemljovid područja Nasce lako ćemo pronaći mjesto s kojeg se može vidjeti cijeli zagonetni crtež. To je kameno uzvišenje, a na slici je to središte kružića unutar crteža, a onda se lagano pročitaju i koordinate, odnosno zemljopisna širina i dužina tog crteža. Krenimo opet redom. Vidimo da je to mjesto na sjecištu paralele koja ima 14 stupnjeva 41 minutu i 28 sekundi južne zemljopisne širine i meridijana koji ima 75 stupnjeva 06 minuta i 43 sekundi zapadne zemljopisne dužine (zapadno od nultog meridijana). Sada opet malo matematike (16 200 : 14 stupnjeva : 41 sekunda = 28, 223) i zanimljivo dobivamo broj 28, 223 koji odgovara 28 sekundi. Potražimo sada najveću piramidu u Gizi (Egipat), pa uz pomoć zemljovida pročitamo njezinu zemljopisnu širinu, vidimo da piramidu sječe meridijan koji ima 31 stupanj 08 minuta 00 sekundi istočne zemljopisne dužine (istočno od nultog meridijana). Onda opet trebamo pomnožiti 16 200 s brojem 4 (dvije ruke i dva uha zagonetnog lika na crtežu), pa ćemo dobiti broj 64 800. Ako sada zbrojimo vrijednosti zemljopisne dužine (75 stupnjeva 06 minuta i 43 sekunde zapadno plus 31 stupanj 08 minuta i 00 sekundi istočno dobit ćemo 106 stupnjeva 14 minuta i 43 sekundi). Sada ako opet to uradimo ovako (64 800 : 106 stupnjeva : 14 minuta = 43, 66) i opet zanimljivo dobivamo broj 43, 665 koji odgovara onim 43 sekundama. Možda je to bila drevna poruka drevnog zapisa u dolini Nasca, a možda i nije, ali Athumanunhu je bilo interesantno, pa Vam je to malo računao.


Dolina Nasce


U pustinjskim ravnicama i visoravnima Perua život je oduvijek bio težak i surov. Prve ljudske naseobine, kao i današnja sela i gradovi gotovo da su se prilijepili za obalu i uz nekoliko obala rijeka koje teku u uskim riječnim dolinama kojima voda, s padina zapadnih Anda, teče samo nekoliko mjeseci tijekom godine. Tu danas obitava nekoliko tisuća stanovnika koji se bave oskudnom poljoprivredom, ribolovom i prodajom unikatnih umjetničkih tvorevina koje prodaju znatiželjnim turistima. Ipak to je priobalno područje oko doline Nasce naseljeno od najranijeg ljudskog doba što potvrđuju arheološki nalazi koji datiraju u daleku 2500 godinu prije Krista. Daleko od tih obala u pustinjskim visoravnima mogu se vidjeti na tisuće crta nacrtanih ljudskom rukom u kamenitom tlu. Sigurno je da te crte nisu neki drevni putovi jer vode niotkuda i nikamo, ali sigurno je i da nisu napravljene nasumice i bez neke određene veze jer ako se stoji na pravoj polaznoj točki lako se mogu vidjeti i motriti sve crte koje se zrakasto prostiru u određenim smjerovima i tvore neki određeni crtež. Pomnijim proučavanjem došlo se do zaključaka da mnoge od tih crta ukazuju mjesta izlaska i zalaska, te kretanje Sunca, prema solsticijima (najduži i najkraći dan u godini), pa onda prema ekvinocijima (dani kada noć i dan traju podjednako dugo). Druge crte izgleda da opet ukazuju na položaj Zvijezda ili Planeta koje su drevnim graditeljima bile značajne i važne. Karakteristično je da su sve polazne točke smještene na prirodnim ili umjetno podignutim brežuljcima ili naslagama kamenja. Izgleda da su to drevne promatračnice (opservatoriji) ili možda hramovi koji su služili drevnim graditeljima tih crta za neki religijski ritual. Dalje se jasno mogu razaznati, na isti način građene, očišćene površine u oblicima geometrijskih likova kao što su trokut, četverokut ili trapezoid, a ti likovi najvjerojatnije služili su za orijentire prema određenim Zvijezdama. Tijekom mjeseca studenog iznad tih zagonetnih crta i crteža jasno se vidi zviježđe Velikog Medvjeda, a u tom mjesecu, na tom području počinju sezone poplava nakon kojih je moguće početi poljoprivredne radove. Osim toga tu se još mogu pronaći divovski crteži (najveći i do 150 m) koji predstavljaju životinje kao pauk, ptica, majmun, zmija, ribe, ali i biljke, ljude, te razne spirale. Pozornijim motrenjem, opet s posebno odabranih povišenih mjesta, vidljivo je da su svi ti crteži međusobno povezani crtama koje označavaju dane solsticija i ekvinocija. Još jedna od osobitosti tih crteža je što su načinjeni iz jednog poteza. Dakle, postoji polazna točka iz koje kreće crta koja završava u istoj točki, ali nikad na presijeca ili križa već izrađenu crtu, već zavija sve dok se ne završi željeni crtež. Takvi putovi koji počinju i završavaju u istom mjestu, a pri tom tvore simbolični lik karakteristični su za mnoge drevne religijske ceremonije i rituale. Vrlo interesantno i impresivno za vidjeti.


Inka mitologija


Kad Kondor leti Nebom … to su početne riječi pjesme koje još i danas potomci Inka lijepo pjevaju. Drevni pak su Inke smatrali da je kraljevski kondor donio i potom misteriozno odnio Virakochu, boga Stvoritelja, oca Intia boga Sunca. No, kada je Athumanunh u svojim koračanjima slijedio kondorov veličanstveni let ostao je skamenjen. Baš tako, skamenjen poput lika boga Virakoche kojeg kraljevski kondori Anda pozdravljaju svojim jutarnjim letom. Lijevo Vam je slika dijela Anda iznad kojeg kondori vole letjeti, a zašto vole letjeti baš tamo? Zato što u stijeni vide lik boga Virakoche. Da se Vi ne bi baš tako namučili Athumanunh Vam je uvećao taj dio stijene krajobraza u kojem se lijepo vidi skamenjeni lik boga Virakoche. Ako ste ga zamijetili onda ste otkrili Kondorovu tajnu, a ako niste sutra vam Athumanunh točno na drugoj slici (onoj uvećanoj) povuče žute crte i tad ćete vidjeti lik Virakoche.


Mitologija sjevernoameričkih naroda


Kada bi snijeg okovao njihove 'pueble', oni bi zapalili vatre, a starci plemena dugo u noć pričali bi legende o vječitoj borbi Miochina i Shakoka, te o njihovoj zajedničkoj družici lijepoj Co-chin. Prema njihovim usmenim predanjima i tradicijama, narod Acoma, živio je mnogo sjevernije, ali su se poradi neopisive hladnoće spustili i preselili dolje na jug u Novi Meksiko. Ovu mitologijsku legendu koju će Vam sada Athumanunh napisati oni još i danas prepričavaju kao dio svoje baštine i povijesti.
'Bilo je to u doba kada se poglavičina kći, prelijepa Co-chin udala za zimskog duha imena Shakok. Dani su otada postali ledeni i hladni, a kukuruz je prestao rasti.Narod Acoma zahvatila je glad, a da bi preživjeli hranili su se lišćem kaktusa i divljim biljem. Jednog dana dok je Co-chin vani skupljala kaktusovo lišće, ona sretna stasitog mladića koji je bio odjeven u hlače od zelene mahovine i u košulju od kukuruzne svile. U rukama je držao zrelu stabljiku kukuruza. 'Zašto skupljaš lišće kaktusa?' – upita mladić Co-chin. Ona mu potanko objasni, a on joj dade kukuruz i obećanje da će se sutra opet vratiti s puno kukuruza s kojim će nahraniti narod Acoma. Co-chin se začudi i upita: 'Gdje ćeš naći toliko kukuruza?' Mladić joj odgovori: 'U mome domu na jugu. Ja sam ljetni duh Miochin. Kod mene raste kukuruz i cvijeta cvijeće čitave godine.' 'Rado bih pošla s tobom u tvoj dom na jugu' reče Co-chin. No, Miochin se zamisli, pa je napokon zapita: ' Što će na to reći tvoj muž Shakok, neće li se on možda razljutiti?' Djevojka sagne glavo i tužno odgovori: 'Shakok je ionako uvijek ljut, hladan i ogorčen. Molim te, pođi sa mnom i pokušaj ga nagovoriti da me pusti!' Naravno da je Miochin pristao, ali kad je Shakok došao doma i zatekao Miochina, on se silno naljutio. Odmah izazove Miochina na dvoboj koji će odlučiti s kime će Co-chin živjeti. Shakok dozove snijeg, tuču i susnježicu, ali Miochinova vrelina otopi led, a Shakokove nalete hladnoće pretvori u tople povjetarce imenom Fen. Naposljetku Miochin i Shakok proglase primirje i dogovore se da će Co-chin sa svakim živjeti šest mjeseci. Kad je Co-chin sa Shakokom, Svijet trpi hladnoću, a zemlja je okovana ledom, a kada je s Miochinom Svijet obasja Sunce, a iz tople zemlje izrastu visoki kukuruzi.


Afrička mitologija


Nakada davno prije, jako jako davno, pod Nebom postojala je jedino voda, a božica Olokun bijaše vladarica dubokog vodenog i beskrajnog prostranstva. Onda Olodumare, vladar Neba i glavni među bogovima, pošalje boga Obatalu da na tom vodenom beskraju stvori Zemlju. Olokun se strašno razbjesni jer joj Olodumare nije ništa rekao o svom naumu, a kamoli da je od nje zatražio dopuštenje za ometanje njezinog posjeda. Olokun bijesna poviče prema Nebu ne bi li dozvala Olodumara: 'Zbog čega bi ti bio vrhovni vladar svima? Siđi dolje i ja ću ti pokazati da sam sposobnija i jača od tebe!' Olodumare se samo glasno nasmijao i poručio: 'Ne mogu mene pobijediti takve kao što si ti! No, poslat ću ti svog glasnika koji će te pobijediti.' Olodumare pošalje kameleona pred Olokun koja ga dočeka obučena u prekrasnu opravu plave boje vodenih dubina. No, nemalo se iznenadi kada je i kameleon imao opravu isto takove boje. Olokun ga zamoli da se opet nađu sutradan kada ona obuče opravu nježne boje ružičaste školjke. No, kameleon je imao isto takovu boju. Olokun pokuša još jedanput, pa obuče opravu boje jarko crvenog koralja, no, kameleon je došao opet u istoj boji. Napokon božica Olokun prizna svoj poraz govoreći: 'Ako je Olodumarev glasnika tako izvanredan, koliko je tek onda Olodumare onda veličanstven. Uistinu je zavrijedio da vlada svima nama!'


Grčka mitologija


Duboko, najdublje u mračnoj šumi nalazila se sveta pećina božice lova Artemide. Pokraj pećine bijaše izvor najčistije i najbistrije vode u kojem se božica Artemida običavala okrijepiti i okupati kada bi se umorila od napornog lova. Pojavi se tako Artemida jednoga dana praćena šumskim vilama (nimfama) koje su se brinule o prelijepoj božici lova kada je ona boravila u šumi. Artemida povjeri nimfama svoj božanski luk i strijele, skine svoju lovačku odoru i sandale i potpuno naga, božanski predivnog tijela zakorači u pjenušavi izvor. Nedaleko od izvora lovio je mladi kraljević Akteon sa svojom svitom. Umoran od cjelodnevne potjere po šumi, on se odvoji od svoje pratnje, a svoje lovačke pse povjeri svojim prijateljima. Odjednom Akteon se nađe pored izvora u kojemu ugleda predivnu mladu ženu. Akteon nije mogao skinuti pogled s tog božanskog tijela, pa ga tako skamenjenog ugleda Artemida koja se užasne. Naime, Artemidina božanska skromnost i ponos nisu joj dopuštali pomisao na to da bi je nagu mogao vidjeti jedan od običnih smrtnika. Munjevito Artemida poškropi vodom Akteona bijesno mu kazavši: 'Idi sada i svima na Svijetu reci da si vidio nagu Artemidu!' Akteon se prene i trgne, te osjeti da ima neke čudne izrasline na glavi, a cijelo tijelo prekrivala mu je životinjska dlaka. Užasnut on shvati da ga je božica Artemida pretvorila u jelena s najraskošnijim parom rogova na glavi. Akteon pokuša pobjeći i sakriti se duboko u šumi, ali u zao ga čas primijete njegovi lovački psi koji ga stanu progoniti. Akteon im htjede doviknuti da je on njihov gospodar, ali, naravno, jeleni ne mogu govoriti. Kako su bili naučeni Akteonovi lovački psi sustignu jelena, obore ga na tlo i zariju mu svoje oštre zube u vrat, te time okončaju Akteonov život.
Na slici Athumanunh na sebi svojstven način prikazuje poimanje božice lova i Mjeseca Artemide i nesretnog Akteona koji je prvi i zadnji od smrtnika vidio nagu božicu Artemidu koju su kasnije Rimljani nazivali Diana.


Grčka mitologija


Tijekom takmičenja u tkanju između smrtnice Arahne i božice Atene, grčka je božica istkala slike koje su prikazivale što se može dogoditi ljudima koji ne štuju bogove, no, Arahna je istkala slike koje su prikazivale kako se i bogovi ponekad nedolično ponašaju. To je strašno razljutilo lijepokosu Atenu pa ona odluči kazniti Arahnu. Evo kako je to zapamtila priča iz mitologije: 'Arahna je bila mlada djevojka, toliko nadarena tkalja da su ljudi dolazili izdaleka gledati kako ona tka i pri tomu se divili njezinim prekrasnim tkaninama. Govorili su joj kako ju je sama božica Atena podučila tkanju. (Atena je po grčkoj mitologiji naučila ljude umijeću tkanja) No, Arahna je prezrivo znala odgovarati da joj ni sama Atena ne bi bila dostojnom učiteljicom. Nije dugo trebalo, a Arahnina hvalisanja dopru do božice Atene. Atena se preruši u pogrbljenu staricu i pojavi se pred Arahnom koja je tkala. U prvi mah Atena je bila ushićena umijećem djevojke, ali ju i upozori da ne bude umišljena i ohola. Arahna ostane gluha na upozorenje starice, a onda odjednom Atena odbaci svoju krinku i pojavi se u svoj svojoj ljepoti i moći: - Budalasta djevojko! Neka ti se onda ispuni želja, sada ćeš se natjecati s božicom! – Svim nazočnim zastane dah, a Arahna problijedi, ali bilo je kasno za povlačenje. Natjecanje je započelo. Arahna i Atena podjednako su vješto i ljupko tkale, a pod njihovim nježnim i spretnim prstima nastajale su tkanine od kojih je zastajao dah. Atena je istkala predivne prizore koji su govorili o tomu kako ljudi trebaju štovati bogove, a Arahna je istkala prizore koji su bogove prikazivali s ljudskim, a ne božanskim osobinama. Ovo toliko razbjesni Atenu da ona udari snažno Arahnu u čelo srdito rekavši: - Odsada do vijeka ti i tvoji potomci tkat ćete bez prestanka i za ništa drugo nećete znati! - Istog trenutka Arahna se počinje sužavati i smanjivati sve dok ne postane sitna poput zrna graška, njezini vitki prsti pretvore su u osam tananih nožica što hitro puzahu po zidu. Atena je Arahnu pretvorila u pauka, a Arahna odmah stade tkati nježnu i prozračnu mrežu – što pauci od tada, pa sve do dana današnjeg neprestano čine.
Na slici je Athumanunh opet sebi dopustio svoje poimanje ove mitološke priče, te je Atenu ljepokosu i Arahnu prikazao onako na sebi svojstven način.


Legenda o Alandiji

Tamo negdje daleko… daleko gdje topla južna mora zapljuskuju i oplakuju pješčane obale predivne zemlje Dyadonkhe. Zemlje gdje noći nikada nisu tako tamne, a sva jutra se zlatom zlate. Govore da je Vrijeme tada bilo staro već polovicu, a Agrosyansko doba cvalo je u svoj svojoj raskoši, jer sva su proročanstva mitskih amazonskih vila Charysmhy već bila ispunjena. U tom Nezamislivom vremenu, vremenu kada su Amazonske legende najavile dolazak Zaboravljenih i Andraghonha - dječaka koji se igra s vjetrom i spava ispod pijeska, a u sam Osvit vremena Hrabrih naroda, dvije su se najveće amazonske carice, Nemesydya i Tanya, susrele na dalekom otoku Chronoshu u mitskom amazonskom hramu Suza. Nitko ne zna odakle su se tu stvorile Hladne vatre, no Chronhos je razoren, a carica Nemesydya je poginula. Carevi Thandher i Arthur željeli su zauvijek zaboraviti taj nesretni trenutak u kojem je jedna od carica izgubila život, a druga je jedva spašena i to samo uz krajnji napor Vitezova vjetra. Mnogo godina poslije toga događaja amazonska princeza Sonsyreya, nasljednica amazonske svete krune željela je otkriti što se zapravo dogodilo na tom otoku. Premlada i neiskusna, ne znajući za drugu legendu, po kojoj je zapravo ona trebala ponovno probuditi Hladne vatre, zamalo je izazvala novu katastrofu. No, na sreću svih Okolnih naroda, ovog puta Vitezove vjetra vodio je njihov Andraghonh i oni su lagano mogli spriječiti ono najgore, a princeza Sonsyreya tek sada je polako počela razumjeti tijek kojim su se kretale amazonske legende i legende svih Okolnih naroda. I tako, u vrijeme kada je Svijet bio još mlad, Hladne vatre zaprijetile su predivnom otočju Dyadonkhe usprkos upozorbama Onih koji vide daleko (magovi s Hyperareye) da će to biti njihov kraj. Mnoge su vojske Okolnih naroda pohitale u pomoć Dyadonkhy. Bitke su vođene danima, mjesecima i na kraju godinama. Djevojčica je postala djevojka, ratnica i princeza, a u jednoj bitci koju su Okolni narodi nazvali Bitka suza, Hladnim je vatrama pošlo za rukom da se dočepaju ratnice-princeze Dyadonkhe, prelijepe Sonsireye. No, dogodilo se nešto na što nitko nije računao. Odjednom se podigao hladan vjetar, neobičan za to doba godine i za topla mora Dyadonkhe. Nebo se naoblačilo i podignula se magla neobična i nepoznata na toplim morima Dyadonkhe. Oni koji su ostali i čekaju (starci Sychytha) uvjeravali su ostale narode da je to znak o kojem je govorio Intosh posljednji od Onih koji znaju (magovi Wananuhe). Magla je trajala danima, a onda u jednoj toploj Dyadonskoj noći, naglo je nestala. Te noći svi amazonski ratnici i ratnice slušali su neobične i misteriozne pjesme koje su dopirale iz šume predivnih zelenih palmi. Pjesma koja je bila pjevana u dubokim tonovima, a počela je nekako ovako: 'Jutro donosi kraj prije svitanja…' govorila je da će se uskoro nešto dogoditi na plavim morima Dyadonkhe. Tamo negdje daleko, još dalje od dalekog sjevera, na samom rubu poznatog Svijeta, u nekoj misterioznoj, tajanstvenoj i zagonetnoj tišini, uz neizbježan smiješak uvijek kada se spomene Njegovo ime, u tišini koja je odisala snagom i dostojanstvom, ti davno prije zaboravljeni, najstrašniji i najbolji ratnici koje je zapamtilo to Nezamislivo vrijeme Hrabrih naroda, Zumah, Paska, Amaksos, Pekso, Nikso, Yakwi, Unakas … čvrsto stisnu desne šake i hitro ih prislone na snažne i oklopljene grudi. Bio je to davno prije zaboravljen pozdrav tih strašnih ratnika, a mogao je značiti i značio je samo jedno: Spreman sam boriti se i poginuti za Njega jer … Polako uz dostojanstven naklon najstarijem među njima, oni se udalje da izvrše svoj dio zadaća. Najstariji među njima, Panđa, klimne im još dostojanstvenije glavom, otpuhne veliki oblak dima. Zatim tiho poput sjene otvori vrata iza kojih je spavao, ogrnut plavim plaštem iza zastora noći, pod svijetlom milijuna Zvijezdi, On, Andraghonh – onaj koji spava ispod pijeska i bori se s vjetrom. Vani je u krilu neke tajanstvene svijetlosti spavao Ledeni grad Asgrad, a tama se polako počela rasipati u prekrasan dan čija je prva svijetlost obasjala mnogobrojne najelitnije alandske pukovnije u punoj bojnoj opremi, u veličanstvenim bojnim složajima, jer Amaksos je podigao visoko Njegovu zastavu i sada stotine zastava hita u to beskrajno prostranstvo tišine, te sa sobom dovode tisuće najboljih ratnika koje je ikada zapamtilo ovo Nezamislivo vrijeme. Dakako, bilo je jasno i bilo je sigurno da je počelo tajanstveno i misteriozno vrijeme, Vrijeme bijelih snjegova, kako su Vitezovi vjetra nazivali doba noći kada je njihov Shagan mirno spavao i sanjao svoje nestašne bitke s vjetrom Actyalanom, ogrnut plavim plaštem iza zastora noći, pod svijetlom milijun Zvijezda i pod budnim okom Onih koje su zaboravili – Vitezova Vjetra. Pjesma koja se čula prvo tiho, najtiše, sada je već bila glasna, najglasnija i odzvanjala je prekrasnim šumama srebrenog bora, a riječi su joj opet išle nekako ovako: 'Magle Njega skrivaju, a Nju galebovi čuvaju …' Bio je to zapravo početak legende o Alandiji i njezinim Vitezovima vjetra koji su u davnim danima u sam Osvit vremena, na rubu Svijeta tražili i našli ono što su tražili – svojeg Shagana (vrhunsko oružje), ili kako su ga legende najavljivale Andraghona - razigranog dječaka koji naganja vjetar.

Japanska mitologija


U početku Svijet nije bio ništa drugo do blatna kaljuža. Voda i zemlja bijahu izmiješani i nije bilo ničega osim goleme blatne močvare. Dakako da tu ništa nije moglo živjeti ni opstati. No, u šest nebesa, u visinama, u šest svjetova, na nizinama prebivahu bogovi, demoni i životinje. U zamagljenom nebu i u lebdećem nebu nižih nebesa prebivaše demoni. U zvjezdonosnim nebesima i u visokim, oblačnim nebesima prebivahu niža božanstva, a u nebesima najvećih visina živio je bog stvoritelj Kamui sa svojim slugama. Njegovo je carstvo bilo okruženo silnim zidinama od kovine, a kroz njih stupiti se jedino moglo kroz velika željezna vrata. Kamui je stvorio Svijet kao veliki okrugli ocean koji je počivao na kralježnici velike pastrve. Kad ova velika riba u sebe uvuče vodu, nastaje oseka, a kada je izbaci iz sebe, nastaje plima. Kad se ta riba pomakne nastaju potresi. Kamui jednog dana sasvim slučajno baci pogled na svijet u nizini koji je bi blatna kaljuža, njemu se to ne dopadne, pa odluči da nešto poduzme. Pošalje on tako pticu vodenu plisku da izvrši njegove zapovijedi i svijet dovede u red. Kad je sirota pliska stigla nad blatnu kaljužu nije znala što bi prvo uradila nad tim beskrajem blata i vode. Ipak, lepršajući krilima i gazeći blato, te ga udarajući svojim repom ptica načini prvotne otočiće suhe zemlje. Pliska još i danas neumorno udara repom po tlu. Kad je Kamui poslao Sunce da sjaji iznad novostvorenog Svijeta, vrag odluči da ga u tom naumu spriječi. Tako vrag legne u zasjedu i širom otvori usta ne bi li u njih uletjelo Sunce. No, Kamui prezre naum vraga, pa pošalje crnu vranu koja uleti u usta vraga koji počne silno kašljati i zamalo se ugušio, pa on odustane od svog nauma da proguta Sunce. Vrana je od tog trenutka neustrašiva ptica koja se opet kasnije osokolila i radila svakakve nepodopštine, pa čak je i počela krasti ljudima hranu, a to opet čini još i danas. Kad su životinje koje su živjele na nebesima vidjele kako je novi svijet lijepo mjesto one zamole Kamuia da im dopusti da se presele u taj Svijet i tamo žive. Naravno da im je Kamui to dopustio, a pored njih na tom novom Svijetu stvorio je još bića i stvari. Tako je stvorio prve ljude, Ainu, koji su imali tijela od zemlje, kosu od mišjakinje, a kralježnicu od vrbova pruta. Zbog tog vrbovog pruta ljudi još i danas kada ostare hodaju pogrbljeno. Kamui pošalje svog božanskog čovjeka Aioina među Ainue da ih poduči korisnim stvarima poput lova i kuhanja. Kad se Aioin vratio na nebeska prostranstva, nakon što je podučio Ainue korisnim stvarima, nebesima se širio strašan smrad močvara iz kojih je nastao novi svijet. Bogovi potjeraju Aioina natrag među ljude i zatraže od njega da svoju odjeću, u koju se uvukao smrad, ostavi tamo dolje među ljudima. Aioin to doista i učini, a odbačena Aioina odjeća pretvori se u prve vjeverice.


Zapadnoafrička mitologija


Prema mitološkim pričama o nastanku Svijeta zapadno afričkog plemena Fon, Svijet je stvorio jedan bog imena Nana Buluku. Tako je Nana Buluku , koji nije ni muško ni žensko, rodio par blizanaca, Mavu i Lisa. Kasnije su Mava i Lisa oblikovali Svijet i oni njime još i danas vladaju uz pomoć svojih četrnaestero djece, Volduima, nižih božanstava. Mavu je Mjesec i ona živi na zapadu, te je njezino vrijeme Noć. Liso je Sunce i živi na istoku, te je njegovo vrijeme Dan. U početku, prije nego je Mavu imala djece, postojala je dugina zmija Aido Hvedo koja je stvorena da služi Nani Bulukuu. Zmija Aido Hvedo posvuda je nosila tvorca u ustima. Kako su rijeke pratile duginu zmiju, one još i danas vijugaju, a kako su planine pratile opet duginu zmiju one se još i danas uzdižu i spuštaju. Kopamo li u planini dovoljno duboko pronaći ćemo razna bogatstva koja je tvorac ostavljao u početku stvaranja, na mjestima gdje bi se dugina zmija umorila, te stala da se otpočine. Međutim, kad je Nana Buluku završio posao stvaranja, posta mu jasno da Zemlja nikako neće moći nositi sav teret stvorenih stvari i bića. Da se Zemlja ne bi prevrnula, Nana Buluku zapovijedi duginoj zmiji da se ona smota i postavi se ispod zemlje kao oslonac (podložak koji ljudi stavljaju na glavu kada nose težak teret). Kako Aido Hvedo nije podnosila vrućinu , tvorac joj načini ocean da bi se u njemu hladila. Tako još i danas u oceanu živi Aido Hvedo sa svojim repom u ustima. Premda vode oceana hlade Aido Hvedo, ona se ponekad pomakne ne bi li se udobnije smjestila pod teškim teretom, a tada se na Zemlji događaju potresi. Kako se Aido Hvedo hrani samo željeznim šipkama, tvorac Nana Buluku zapovjedio je crvenim majmunima, koji žive u dubini oceana, da stalno kuju željezo i njime hrane Aido Hvedo. Na kraju će jednom majmunima ponestati rudače za kovinu, pa će zmija Aido Hvedo biti gladna. Nakon nekoga vremena ona će stati jesti vlastiti rep. Teret koji nosi zmija Aido Hvedo prevrnut će se u more. Eto, tako će opet nastati Opći potop i kraj Zemaljske civilizacije, ispričan kroz mitološku priču zapadnoafričkog plemena Fon.


Anglosaksonska mitologija


Anglosaksonci su pjesmu o Beowulfu pjevali davno prije nego je bila zapisana u 8. stoljeću, a priča koju će Vam napisati Athumanunh potječe iz 10. stoljeća. Anglosaksonci su potomci sjevernoeuropskih plemena koje su Briti pozvali 400. godine, nakon što su Rimljani napustili Britanski otok, da im pomognu u borbama protiv divljih škotskih plemena. Anglosaksonci su zapravo mješavina Angla, Saksonaca, Juta i Frižana. Ti Anglosaksonci nakon što su otjerali divlja plemena u negostoljubive planinske sjeverne krajeve Britanskog otoka, negdje oko 600. godine zaratili su i sa svojim domaćinima Britima, te im oteli velike dijelove Britanskog otoka. No, Anglosaksonci nisu bili naviknuti na maglom prekrivena glibovita i boćata jezera, pa su ubrzo nastale i prve legende i mitovi o strašnim čudovištima koja su vrebala iz tih jezera. Jednu takvu legendu sada će Vam napisati Athumanunh. 'Hrothgar, kralj Danaca, sagradio je u Heorotu golemu dvornicu za održavanje brojnih svečanosti na kojima je on dijelio zlatne narukvice svojim ratnicima i članovima družine. Tako se tijekom tih svetkovina pila medovina, nazdravljale se brojne zdravice, a bardi su pjevali o svima čudima ovoga Svijeta. Zvuci bučna veselja noćima bi se dizali pod nebesa s visokih rožnika dvornice. No, vani je vrebalo, u ustajalim vodama baruštine, zlo mitsko stvorenje imenom Grendel. Bio je Grendel opako čudovište, strah i trepet krajeva uz granicu, a zvuci svirke i ljudski smijeh nanosili su mu strašne i netrpljive bolove. Jednu za drugom noći Grendel je patio u bolovima sve dok jednom nije odlučio da provali u Heorot. Straža pred dvornicom bijaše zadrijemala, a u samoj dvornici kraljeva družina drijemala je shrvana veselicom i teških glava od bijelog piva, s trbusima punim raznih jestvina. Grendel im pregrize vratove i poput zaklane stoke odvuče ih u svoju jazbinu. Tako je punih dvanaest godina Grendel provaljivao u Horthgarsku dvornicu i odvlačio najvjernije kraljeve ljude. Nitko od inih ratnika nije se usudio suprotstaviti strašnom Grendelu, sve dok nije odnekuda pristigao mitski gaetski junak Beowulf. Ubrzo je Beowulf obznanio da će on ubiti strašnog Grendela ili će i sam umrijeti u njegovoj jazbini. Kraljev mitski ratnik Unferth odgovarao je Beowulfa od njegovog nauma, ali je on ipak te noći goloruk i nenaoružan dočekao u zasjedi Grendela. Nakon kraćeg hrvanja, uz strašan, gnjecav zvuk trganja mesa, Beowulf iščupa Grendelu jednu moćnu šapu. Grendel urlajući i zavijajući od bola pobjegne u mrak. Nastane veliko veselje, ali je ono bilo preuranjeno. Naime već te iste noći iz mraka izroni još strašnije čudovište i još opakije stvorenje, a bila je to majka Grendelova koja je te noći usmrtila najboljeg kraljevog odličnika Aeschera. No, Beowulf i Unferth sada su slijedili čudovište u mrak i saznali u kojem se jezeru ono krije. Kad je Beowulf odlučio zaroniti u tamne vode jezera Unfert mu pokloni svoj mitski mač Hrunting koji nije nikada mogao promašiti. Beowulf je zaronio u duboko jezero, a strašno ga čudovište odjednom iz mraka dohvati svojim čeljustima. No, nije ga moglo povrijediti jer je Beowulf nosio oklop načinjen od metalnih prstenova. Beowulf udari čudovište mačem, pogodi ga, ali mač nije mogao probiti krljušti. Tada Beowulf ugleda veliki mač koji je davno prije pripadao nekom divu, on ga podigne i njime udari čudovište. Vode jezera proključale su krvlju, kraljevi ljudi koji su stigli na jezero, žalosno su zaključili da je Beowulf mrtav. No, nije bilo tako, jer se ubrzo na površini jezera pojavio Beowulf noseću u rukama glavu Grendela i njegove majke. Nastane silno veselje i bučne gozbe koje potrajaše nekoliko dana. Nakon tih gozbi i bogatih darova koje mu je poklonio Hrothgar, Beowulf i njegovi ljudi iznova porinu svoj brod stazom galeba, tragom kita, natrag u zemlju Gaeta, gdje je Beowulf još dugo imao kraljevati.'


Athumanunhova legenda

… Pričaj nam, Tahunah, o Ti koji vidiš daleko i sve znaš! Pričaj nam, o tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, pričaj nam, o Hladnim vatrama i tim tajnim vojskama zla! Pričaj nam, o vremenu kada je Zemlju nastanjivala najplemenitija rasa ljudi iz doba Slavnih gradova, pričaj nam, tko će sada zaustaviti Prozirne sjene?! …
Ah, da sjećam se i znam … a znajte i vi djeco Waluzye, da je davno prije, a poslije potonuća moćnog kraljevstva Atlantide i nakon propasti Slavnih gradova nastupilo Strašno i Nezamislivo doba. Doba u kojem su se moćna kraljevstva i Slavni gradovi ponovno prostirali pod plavetnim plaštem koji su načičkali milijuni sjajnih zvijezda. Više se ni najstariji među najstarijima ne sjećaju odakle i zašto su se ponovno pojavile Hladne vatre, najstrašniji i najnemilosrdniji ratnici zla koje je davno prije već jednom bilo pobijeđeno. Govore da su se pojavili u sam Osvit vremena i mnogo prije potonuća sjajnih gradova Atlantide. Njihova su srca bila vatrena, a bili su ogrnuti tamom i hladnoćom noći. Kud god bi se kretali pratio bi ih teror, strah i užas koji su osjetili mnogi narodi pod plavim plaštevima Zvijezda. Pojavili su se niotkuda i u zemlji Wananunhy, te je zauvijek pretvorili u prokletu zemlju, zemlju duhova i žeđi. Tako u vrijeme dok je Svijet bio još mlad, Hladne su vatre ponovno širile strah i paniku pod plavim plaštevima Zvijezda, a bilo je to u Praskozorje vremena Okolnih naroda, kada je Svijet bio još mlad … Da, u tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, niotkuda i odjednom svi Okolni narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, zapamtili su legendu koju su im ispričali starci koje su oni nazivali Sychythe. Nitko ne zna odakle su Sychyte saznale za legendu, ali legenda se brzo proširila i stala je kružiti, a pričala je o plemenitim ratnicima napadačima. Bili su to ratnici lutalice i osvajači koji su živjeli na ušću Divlje rijeke Mandraghonha. Bili su oni svi od reda spremni da se bore i da izginu. Danima i noćima uporno su nešto tražili, a kada bi strašni vjetar Actyalan donio hladnoću sa sjevera, oni bi posjedali u nekakav tajanstveni krug i zapalili vatre. Ogrnuli bi se tada svojim plavim ogrtačima i strpljivo čekali mirno sjedeći u krugu i pažljivo osluškujući šumove noći, te uporno promatrajući nemirnu igru vatrenih jezika vatri koje su zapalili u krugu. Svi su govorili da su to davno prije zaboravljeni i izgubljeni ratnici s bojnog polja Herofhal kojima su Hladne vatre ukrale njihove sjene, te da oni sada uzaludno traže svoje sjene koje su izgubili u borbi s Hladnim vatrama. Onda jedne noći dogodilo se nešto … Sa sjevera, sa Snježnog oceana, zapuhao je hladan vjetar, neobičan za to doba godine i to doba noći. Vjetar je plamtio i stenjao, baš onako kako ga je legenda Sychytha oduvijek opisivala. Tada se na Snježnoj planini koja je nadvisivala tajanstvene šume srebrenog bora pojavio On. Bio je to Andraghonh, spavač ispod pijeska, dječak Nebomšetač, Razigrani dječačić, Gospodar rata i bitaka … Bio je On Svijetlost koje se boji zlo carstvo Tykanderoghe, bio je On Nada koju čeka moćno kraljevstvo Hyperareye. Pod njegovim nogama kretao se strašni vjetar Actyalan, a u njegovom dahu spavala je strašna Athumasya, u njegovim očima nazirala se opasna Anybeatha. Bijaše velika Njegova snaga i moć koju su mu poklonili Bogovi sa Zvijezda, a upravo Oni su Ga i poslali da pomogne Onima koji su u praskozorje vremena pomogli Bogovima u borbama na bojnom polju Herofhala. Bio je On posljednji među posljednjim velikim ratnicima koji su bili potomci najplemenitije rase ljudi koji su nekada davno prije nastanjivali Zemlju… Da, djeco Waluzye! On će se pojaviti u prokletoj zemlji Wananunhy, a pratit će ga Njegovi najhrabriji i najodaniji ratnici koje je ikada prije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme… Kada padnu prve kiše Shakazeye i natope žednu zemlju Wananunhe, na bojno polje Herofahla pohitat će tisuće najhrabrijih ratnika Okolnih naroda sa svim svojim blistavim oružjem, sa tisuću zastava koje će se opet ponosno vijoriti na vjetru. Bit će to brojna i velika vojska na čijem će čelu stajati On, brižljivo okružen i ljubomorno čuvan od Vitezova vjetra. Da, djeco Waluzye, bit će to moćna vojska probranih junaka koja će se hrabro ogledati sa silama zla koje su već jednom, a prije Osvita vremena, doživjele svoj poraz na bojnom polju Herofahla…


Athumanunhova legenda

Oni ruše svoje gradove i idu dalje. Poput vjetra stišavaju se njihovi bojni pokliči i nestaju u magli koja ih skriva. Onda, kada noć bude rasula tamu i otvorila svoje odaje, onda kada padnu prve kiše Shakazeye i izbrišu njihove tragove. Onda, kada vjetar Actyalan stane tući bez milosti za ikoga, onda kada se spusti još jedna beskrajna noć nad tajnovitu šumu srebrenog bora. Onda, kada tama prekrije predivne obale mora… Tada će najstariji Sychytha početi tiho pričati svoju priču o tom strašnom i nezamislivom vremenu. O vremenu koje je izbrisalo sve nade za Hrabre narode, o vremenu kada je rat uništio i posljednje slobodne gradove, o vremenu kada su Hladne vatre silno zaprijetile Onima koji su koračali uspravno. Dani su prolazili bespovratno i svim je Okolnim narodima pod plavim plaštevima zvijezda bilo sve teže podnositi teror Hladnih vatri. Onda opet, odjednom i niotkuda, zlatni zraci zore stanu topiti snijeg. Izgledalo je kao da i proljeće plače za tim davnim, ponosnim i izgubljenim danima… Daleko na toplim morima južnim, u sjenama palmi pjevale su tužno Dyadonkhe: 'Sve je svoje snage potrošila i kao rijeka ona nestaje u moru beskrajnom…' Svim Okolnim narodima koji su čuli tu tužnu pjesmu predivnih Palminih leptirica bilo je jasno da dugo planiran i pomno pripreman pohod Dyadonkhy u tajnovite šume srebrenog bora nije uspio. Onaj koji je jedini mogao zaustaviti Hladne vatre nepovratno je nestao u misterioznim šumama srebrenog bora, tajnovito i zauvijek skriven od najboljih ratnika koje je zapamtilo to vrijeme. Ona koja Ga je jedino mogla pronaći u tim mračnim i tajnovitim šumama, više nema snage i ne zna uopće gdje da Ga traži. No, onda jedne noći, u sam trenutak prije zore, dyadonskhe straže ugledale su znak koji su čekale. Točnije čule su znak, jer vjetar je, a više nitko i ne zna odakle, donio riječi nepoznate i zaboravljene pjesme: 'Više Mu ni ime ne znaš i ne spominješ, pa nije vrijedno ni žaliti Te…' Na srebrenom toplom pijesku, na obali najtoplijeg plavog mora, pojavi se Ona koja lebdi u zraku. Baharanunha zovu je Hrabri narodi, Palmina leptirica nazivaju je Okolni narodi. Predivna crnokosa ljepotica lagano je koračala i hodala pijeskom u kojem joj ni tragovi nisu ostajali, a u njenoj kosi zapeo je vjetar koji je stane lomiti. Ona zadrhti, onda Ona pada… vjetar je nemilice lomi, pa na trenutak napusti njezinu kosu i stane kovitlati pijesak. Tada se obalom prelomi neki nepoznati zvuk i začuje se snažan i odlučan glas: 'Actyalane, stara skitnico! Ovdje sam i spreman sam za tebe! Dođi Actyalane!' Mladi ratnik u blještavom oklopu pojavio se niotkud, kao da ga je sam pijesak izbacio. Andrhagon – spavač ispod pijeska zovu ga Hrabri narodi. Velika je Njegova snaga i moć koju su Mu u sam Osvit vremena na bojnom polju Herofhala poklonili bogovi… Vjetar stane plamtjeti i vrištati, svom silinom navali na mladog ratnika, ali zamah njegovog mača uz snažan zvuk pogodi vjetar, te on napusti obalu mora. Kao da je to strašno i nezamislivo Vrijeme bilo uhvaćeno u Njegovim očima. Kao da se zamahom Njegovog teškog, dvosjeklog, zvučnog mača rodila zora, neko novo svitanje. Rodila se ona tajnovita svijetlost koju su oduvijek svi i čekali, a jedino su je Sychythe i vidjele… Sve se smiri na trenutak koji je trajao cijelu vječnost. Mladi ratnik mirno dojaše do djevojke na svom predivnom i plemenitom konju, šutke joj pruži ruku, snažnu ruku koju je štitila žičana bojna pancirna rukavica. Ruku koju Ona bez oklijevanja odmah prihvati. Nezamislivom lakoćom On podigne najljepšu među najljepšim djevojkama onog vremena u sedlo ne govoreći ništa. No, djevojka ne izdrži tišinu koja je vrištala i tiho, najtiše prošapuće: 'Koliko puta Ti moram reći i sada Ti ponovno govorim da volim te! Noćas prije zore ljubi mi lice dlanovima, usnama…' Ratnik se osmjehne i nježno je prekine poljupcem, a onda uputi svoj streloviti pogled prema šumi palmi iz koje se kao po zapovijedi pojavi tridesetak teško naoružanih ratnika. Najstariji među njima u ime svih pozdravi: 'Pozdravljamo te Handrho i budu Mu blaga na toplim južnim morima u toplim i plavim južnim noćima!' Da! Pogodili ste, Bili su to već jednom davno prije zaboravljeni ratnici, najstrašniji i najhrabriji ratnici koje je zapamtilo to strašno i nezamislivo vrijeme. Bili su to ratnici koji su u sam Osvit vremena pronašli ono što su tražili. Ratnici koji su se pojavili poslani od Bogova sa Zvijezda da zaustave teror Hladnih vatri. Vitezovi vjetra zovu ih Hrabri narodi. Alanđani oni nazivaju sebe imenom svojim. Predivne legende stanu kružiti među Hrabrim narodima o tim ratnicima koji sebe nazivaju Alanđani. Odjednom, sa svih strana i u velikom broju pojave se predivne djevojke ratnice Dyadonkhe. Leptirice zovu ih Hrabri narodi. Okruže one Vitezove vjetra, te ih stanu nuditi nektarom i obiljem hrane. Tajnoviti ratnici mirno posjedaju u polukrug i prihvate darove od Dyadonkhy. Milijuni Zvijezda obasjavalo je plavo nebo, koje je još uvijek spavalo iznad azurnog mora, a vijest da su se Andraghon i Njegovi Vitezovi vjetra ponovno pojavili u zemlji Dyadonkhy radosno je dočekana kod svih Okolnih naroda.


Athumanunhova poimanja


U davna, daleka i zaboravljena vremena, onda kada je Ra bio mlad, spominje se davno prije 'Tekstova piramida' još jedno sunčano božanstvo. To je Horus – ur (Horus stariji) sin Raov čiji je simbol ptica sokol. Drevnim je Egipćanima sokol bio najstarije živo biće koje je simboliziralo božanstvo. Bio je sokol duh nebeskih visina i predstavljao je personifikaciju koje je stvorilo i samo Nebo (Nuu). Izgleda da je jako davno prije došlo do neke greške u predstavljanju značenja imena Horus koje dolazi iz korijena riječi hr. Naime, ako se ubaci e onda je to her – ono što je iznad, a ako se doda a onda imamo hra – lice. Baš u 'Tekstovima piramida' spominje se Horus kao lice Neba, a četiri njegova sina podupiru Nebo i predstavljaju četiri strane svijeta. Tu se spominju i dva Horusova oka, Sunce i Mjesec, koji se nalaze na licu Neba. Mnoga Horusova obličja (Horus – Merti, Horus – Nubti, Horus – Hent – Hat, Horus – Hent – Hat – An – Maa, Horus – Khuti, Horus – Hekenuu, Horus – Behuti, Horus – Sam – Taui …) povezivana su sa Raom, Atumom, a najpoznatiji spomenik izrađen njemu u čast je drevna i misteriozna sfinga u dolini Gize. No, Horus pod imenom i u obličju Horus – Behuti zapravo je prvi koji se sukobio s zlim Setom koji je podigao vojsku pobunjenika protiv Raa u ono doba kada je Ra bio još kralj Egipta. Kasnije su opet drevni Egipćani ovaj sukob pripisali Ozirisovom sinu Horusu – p – Khartu (Horusu mlađem). Tako su opet stari mitovi ostali sačuvani i mogli su dobiti nove oblike. Na kraju Athumanunh će opet na desnoj strani slike prikazati Horusa u svom poimanju, a lijeva strana ostat će za poimanje drevnih Egipćana.


Athumanunhova poimanja


Seshat, božica pisanja i zapisa (rukopisa), 'Gospodarica kuće knjiga' poznavateljica hramskih biblioteka, pratilja je boga pismenosti i nauke, boga magije Totha tri puta veličanstvenog. Ime joj je najvjerojatnije izvedeno od korijena drevne egipatske riječi sš (seš) koja je označavala pisara ili učenog čovjeka. Ponekad bi je drevni egipatski zapisi nazivali i 'Sedmoroga' no, taj je naziv do danas ostao nerazjašnjen. Iako se pojavljuje u pratnji boga Totha, ona je zapravo družica drevnog boga Seshua, a osim pismenosti zaštitnica je i umijeća zidanja i glavna joj je zadaća pisanje povijesti, bilježenje kronike. U rukama ove božice na drevnim su prikazima često vidljivi zapisi na kojima su uklesane godine, najvažniji nadnevci ili događaji vladavine ili života. Opet će Athumanunh uzeti sebi slobode (dat će mašti na volju) i u dalekim koračanjima kroz mitologije drevnih naroda na lijevu stranu slike smjestit će svoje poimanje drevne i učene božice, ali i opet onako na sebi svojstven način, dok će na desnu stranu postaviti izgled te iste božice onako kako su je drevni Egipćani prikazivali na svojim zapisima.


Egipatske kozmogonije


Ptah kojega su drevni Egipćani u zapisima ponekad opisivali kao božanskog zanatliju kojemu nije bilo premca među bogovima. Egipatska kozmogonija Men – Nefer (Memfis) u kojoj se spominje kult boga Ptaha koji je mnogo stariji od povijesnog doba i bog Ptah je bio značajan bog u gradu Men-Neferu mnogo prije nego je taj grad postao prijestolnica ujedinjenog Egipta. Ptah pripada krugu solarnih (sunčanih) božanstava i personifikacija je mladog izlazećeg Sunca, a i značenje hijeroglifa koji se nalaze u imenu njegovom o tomu jasno govore. Korijen drevne egipatske riječi koja označava boga Ptaha je p t h (biti otvoren, onaj koji započinje nešto) ili jednostavno otvarač – dakle Ptah je taj koji otvara ili započinje dan. No, Ptah nikada nije plovio Sunčevom barkom u kojoj su se nalazili Amun, Ra i Khepera. Ptah ima svoju barku u kojoj on plovi sam u nekoliko obličja. Najpoznatije obličje je obličje Ptah – Seker. Kako je Seker drevni egipatski bog tame (stanovnik tame) tako sada lako možemo prepoznati drevni naum Egipćana koji su jednostavno spojili božanskog zanatliju i božanskog stanovnika zagrobnog svijeta. Dakle imamo boga koji je zapravo božanski zanatlija i klesar svega što postoji, a u spoju sa Sekerom on oblikuje i tijela u kojima će pokojnici dosegnuti vječnost. Ponekad drevni bi Egipćani Men-Nefer nazivali i Het – Ka – Ptah (Kuća Ptahovog Ka), a veliki pogrebni kompleks nedaleko Memfisa nazvan je Saakara. Kao najvjerniji pomagač Ptaha pojavljuje se Khnum bog koji je stvorio ljude i životinje na svom grnčarskom (lončarskom) kolu. Izgled Sekerove barke ili kako su je drevni Egipćani nazivali Hennu bio je slijedeći: na pramcu se nalazila glava nekevrste gazele ili divokoze, a ponekad glava bika, ili pak samo rogovi. Na sredini barke postavljen je zatvoreni sarkofag na kojem je sokol sa zaštitnički raširenim krilima. U sarkofagu je mrtvo tijelo Sunca – Auf. Postoji još jedna veza Ptaha s još jednim drevnim božanstvom koje se naziva Tenen. Ptahova družica i pratilja je strašna božica Sekhet koja mu je rodila sina Nefertuma koji pak ima sve osobine mladog Atuma. Eto, tu se krug zatvara i drevni su kultovi opet povezani znalački onako kako su to činili samo drevni Egipćani. Kada bi trebali priječi na novi oblik božanstva, stari ne bi posve odbacili već bi ga povezali s novim i tek onda bi svećenici mogli pristupiti obnašanju svakodnevnog obreda.


Egipatska mitologija


Apep, zakleti neprijatelj boga Ra, imao je mnoga obličja, a samim time i mnoga imena. Evo nekih od tih imena: Tutu – dvostruki zlikovac, Hau-hra – lice okrenuto unatrag, Hemhemti – rikač, Ketu – zločinac, Amam – gutač, Saatet-ta – mračitelj Zemlje, Iubani, Hermuti, Karuememti, Unti, Hesef-hra, Sehem-hra, Hak-ab, Nai, Uai, Beteshu, Harebutu … i još mnoga, mnoga druga strašna imena kojima su drevni Egipćani nazivali nevolju, zlo, bolest, nesreću …Ovoga đavola koji se krio u gromu, oluji, kiši, magli, oblaku …i koji je podmuklo vrebao 'barku od milijun godina' odlučno bi napala i borila se s njim četiri snažna mornara iz Raove božanske posade. Na slici gledano s lijeva na desno to su: Mahaf – vješti božanski kormilar koji je znalački upravljao Raovom barkom, Sia – um (anđeo percepcije, anđeo koji opaža i shvaća), Shay – sudbina (anđeo sudbine) i najopasniji i najsnažniji među njima, Mehen - božanski ratnik i istinski branitelj (zamijenio je Seta na pramcu barke) Sunčanog broda – barke od milijun godina.


Athumanunhova poimanja


Egipatska mitologija, brojne prirodne pojave koje se uobličuju u brojna božanstva, a sve to zapravo odražava egipatski geografski i prostorni kontekst, zapravo nam priča o posvemašnim ovisnostima života zemlje i ljudi o dvije životodavne sile – rijeka Nil i toplina Sunca. Mitovi koji nastaju u toj jedinstvenoj sredini opet nam dokazuju da je zapravo sve podređeno dvoma suprotnostima, a koje su drevne Egipćane stalno opsjedale i podsjećale na naporednost života i smrti. Rijetke kiše u Egiptu još više povećavaju ovisnost o godišnjim poplavama Nila. Uska traka plodne zelene zemlje na obalama Nila uspijevala je održavati na životu ljude, ljetinu i životinje, a izvan toga je negostoljubiva i nemilosrdna pustinja. Naporednost plodne zemlje i pustinje duboko se dojmila drevnih Egipćana, pa im je ona istodobno bila i obrazac prema kojemu je svake godine zemlja umirala i ponovno se rađala. Athumanunh je u svojim davnim koračanjima sve to opet protumačio na sebi svojstven način, pa će Vam to sada i napisati. Dakle, Athumanunh će zapisati da je plodna zemlja božica Izida koja očekuje oplođujuću poplavu rijeke Nil, a Nil je Oziris. Sila suše koja neprekidno prijeti plodnoj zemlji (Izidi) nije nitko drugi nego Set koji je ubivši Ozirisa pokazao drevnim Egipćanima da je svemoguć i sveprisutan, pa su ga oni tako i prikazivali kao zlo koje je došlo iz pustinje. Trenutak kada se rijeka Nil izlije, pa povuče u svoje korito, Athumanunh je na lijevoj strani slike prikazao svoje poimanje. Na desnoj pak je taj isti prikaz drevnih Egipćana.


Egipatske misterije


Drevni su Egipćani vjerovali da je njihov faraon živi bog na zemlji. On je taj kojeg na svojim drevnim prikazima prikazuju kako izvodi rituale posvećene bogovima, ipak to faraon ne čini svaki dan već je on za to zadužio (ovlastio) svoje svećenike. Ipak, jednom na godinu faraon je morao potvrditi svoju legitimnost i narodu pokazati da doista vlada kao bog. To je činio izvodeći jedinstven obred u kojemu nije smio sudjelovati čak ni njegov vrhovni svećenik. Svake godine, u doba poplave, faraon je plovio Nilom, krenuvši iz kraljevske palače u Memphis ploveći deltom rijeke Nil. Amunov kip bio bi iznesen iz svetišta u Karnaku, umotan u platno i stavljen na kraljevsku barku. Drevni Egipćani bi se sakupljali uz obalu Nila i promatrali kako faraon prati skriven lik boga Amuna sve do ulaza u manji hram koji se nalazio tri kilometra uzvodno, u Luxoru. Nitko osim faraona i njegove supruge nije poznavao točnu prirodu obreda koji se izvodio, ali svi su znali da se faraon na kraju ponovno pojavljuje u božjem obličju. U Luxoru bi se faraon, njegova supruga i Amunov kip sklanjali u malu i mračnu odaju koja se nalazila u stražnjem mjestu hrama. Možemo samo nagađati da je ritual u hramu prikazivao kraljevo začeće i Božansko rođenje. No, je li tijekom toga tajnog obreda dolazilo i do seksualnog kontakta faraona i njegove supruge pratiteljice, ili je sve bilo tek simbolično, Athumanunh ne zna, no, siguran je da je posljedica tog rituala bilo ponovno stvaranje kraljeva prava na vlast i oživljavanje njegove kraljevske moći koju je imao nad narodom. Amun ga je tu još jednom prihvatio i predstavio narodu kao svog legitimnog nasljednika i predstavnika na zemlji. Evo, to je obred koji postoji zapisan i opisan na drevnim papirusima, a zapravo to je davno prije mitološko stvaranje Svijeta bogova i ljudi. Za razliku od ovog rituala, onaj koji se provodio svakodnevno, a provodili su ga svećenici u faraonovo ime, izgledao je vjerojatno drugačije i nikada ga drevni Egipćani nisu zapisali. Tijekom tog tajnog obreda posebnu ulogu imala je vrhovna svećenica koju su nazivali 'Božjom ženom', te njezina skupina glazbenica. Kako bi se shvatila uloga 'Bože žene', treba navesti i njezin drugi naziv, a to je 'Božja ruka'. Ako se vratimo na mit o stvaranju, gdje Stvoritelj stvara cijeli Svijet onanirajući rukom, postaje jasno gdje je uloga njegove žene. U drevnom je Egiptu riječ ruka ženskog roda. Drevnim Egipćanima je zato bilo vrlo lako odvojiti je od Stvoritelja i prikazati je kao drugo božanstvo - kao božicu družicu. Njezina temeljna zadaća bila je poticati Boga na stalno obnavljanje čina stvaranja kako bi jednom pobijeđeni kaos i uređeni Svijet nastavio postojati i kako ga kaos ne bi opet nadvladao. Zvuk glazbe je u tim ritualima 'Božje ruke' imao ključnu ulogu. Drevni su Egipćani svoje kipove smatrali živima, pa su ti kipovi onda mogli i čuti glazbu. 'Božja ruka' odnosno 'božja žena' počela bi ritmički udarati rukama i plesati, a glazbenice bi tada na benetu – egipatskoj harfi označenoj njezinim posebnim znakom, počele svirati svete pjesme o božici plodnosti Hator. Uz miris tamjana i ples tih lijepih žena ti bi zvukovi trebali udobrovoljiti boga i potaknuti ga na ponovno sjećanje (uprizorenje) čina stvaranja Svijeta. Athumanunh opet ne zna je li taj dio obreda i ta stimulacija kasnije opet poprimala seksualne kontakte, ali svi su nakon tog rituala i obreda bili uvjereni da je bog spreman na novo stvaranje života.


Egipatske kozmogonije


U ponekim drevnim tekstovima koje su ispisali drevni egipatski pisari spominje se paut – eneada ili zajednica od devet bogova koji su u Anuu. Athumanunh Vam je već prije objasnio da se radi o Heliopolskoj kozmogoniji, ali ponekad u nekim drevnim zapisima pojavljuje se ta zajednica bogova iz Anuua kao veliki paut od jedanaest božanstava. Ovo se vrlo lako da objasniti ako se prisjetimo da su drevni Egipćani ponekad znali proglasiti božanstvom različito obličje jednoga te istoga boga, ili pak različite faze u njegovu životu. To se upravo dogodilo kada su oni Sunce na izlasku nazvali bogom Kheperom – praiskonskim bogom koji je u sebi nosio klicu života i koji samo što nije izronio iz kaosa nepregledne vodene mase nazvane Nun, snažno i moćno Sunce u podne nazvali su oni bogom Ra – bog koji dolazi iz tako dalekog doba da mu je značenje nepoznato i na kraju Sunce na zalasku nazivali su Atum – onaj koji dovršava dan, da bi se ujutro probudio kao Ptah – onaj koji započinje dan. Dakle, ako se vratimo drevnoj priči Egipćana jasno je vidljivo da se Atum razvio iz obličja boga Khepera koji je nosio u tamnim vodama Nuna klicu života, te da je Atum stvoritelj bogova i ljudi. Na kraju kada se u 'barki od milijun godina' pojavi jedan od ovih obličja bogova nitko ne nedostaje, jer drevni su Egipćani pojavom jednog od obličja narečenih bogova smatrali da su s njim nazočna i ona druga dva obličja. Na slici Athumanunh Vam je prikazao sva tri obličja drevnog egipatskog sunčanog božanstva koje je zapravo jedan bog u tri obličja, ili u tri faze svog života.


Egipatska mitologija


Kad je, veličanstveni ratnik s pramca 'barke od milijun godina' zastranio i postao strašni noćni lovac, Set pronašao skriveni Ozirisov sarkofag, on ga otvori i rastrga tijelo bratovo na četrnaest dijelova koje razbaca na sve strane drevnog Egipta. Kad je Izida to saznala ona krene u potragu za razbacanim dijelovima tijela svojega muža, te ih je pronašla trinaest. Nedostajao je samo falus kojeg je Set bacio u rijeku, a tamo ga je pojela riba Abt. (Egipćani još i danas izbjegavaju jesti meso ove vrste ribe) Izda je znala magiju kojom je mogla oživjeti Ozirisa, ali to nije mogla dok njegovo tijelo nije bilo ponovno sastavljeno i na dostojan način balzamirano. Bio joj je potrebit bog Anubis, sin njezine sestre Neftide koja je cijelo vrijeme dijelila tugu i bol Izidinu. Naravno da je Anubis pristao da to učini, makar se tim postupkom svrstao na stranu skupine bogova koji su otvoreno bili protiv Seta. Kada je Anubis besprijekorno sastavio tijelo Ozirisa, a falus je nadomješten zlatnom zamjenom, Izida je mogla svoj naum provesti u djelo. Međutim, Rau se nije dopalo da Oziris bude zauvijek mrtav, pa ga on poziva k sebi. (U ovom dijelu egipatska mitologija poklapa s drevnom egipatskom Knjigom mrtvih) Koliko je Oziris bio moćan bog dokazuje i to da se on jedini od bogova susreo 'oči u oči' s moćnim Ra, a koliko je bio u tijesnom srodstvu s čovjekom dokazuje da se pred Raom pojavio u svom ljudskom obliku s bijelom krunom Egipta. Himna Ozirisu išla je nekako ovako: 'Neka ti je slava, o, Ozirise veliki bože Abidosa, kralju neprolaznosti, gospodaru vječnosti koji u postojanju svome prolaziš kroz milijune godina. Ti najstariji sin utrobe Nutine, gospodaru dične bijele krune, prinče bogova i ljudi primi hekau i bič i dostojanstvo svojih božanskih otaca. Neka ti bude zadovoljno srce koje u brdima Amenteta (Skriveni svijet kamo odlaze duše mrtvih koje čekaju da se pojavi Barka zalazećeg Sunca Ra – Amuna, pa oni koji znaju potrebite magijske riječi – hekau – i sahranjeni su uz odgovarajuće obrede, mogu se ukrcati na Amunovu barku i moći će uskrsnuti – krenuti na put preobražaja i vječnog postojanja.) boravi jer sin ti je Horus na prijestolju tvome utvrđen. Izida te u miru grli i tjera zloduhe s ušća staza tvojih. Ti lice svoje Amentetu okrećeš, a mrtvi ustaju da te vide, zrak udišu i u lice te gledaju kad sunce na obzoru svome izlazi. Srca su im mirna jer u tebe gledaju, o, ti koji si vječnost i neprolaznost.' Ovo jasno daje do znanja da su ideje o besmrtnosti i uskrsnuću drevnih Egipćana utjelovljene u jednom bogu, bogu Ozirisu.


Egipatska mitologija

Žena je tvoja rasprostrla svoju zaštitničku moć za tebe, ona je u bijeg natjerala one koji bijahu neprijatelji njezini, ona je zlu kob otjerala, ona je izgovorila moćne riječi moći i magije, ona je jezik svoj lukavim učinila i riječi se njezine nisu izjalovile. Veličanstvena Izida vješto vladaše i kazivaše i osveti ona muža svojega. Tragaše ona bez prekida za njim, lutaše ona zemljom neprekidno od bola zapomagaše i nije se smirila sve dok ga nije pronašla. Svojim ga je perjem zaklonila i svojim je krilima zrak i vjetar načinila i naricala je na sahrani muža svojega. Podiže ona onoga koji je ležao nepomičan i čije srce nepomično bijaše. Uzme ona od njega srž njegovu i začne ona i rodi dijete njegovo. Krišom ona doji dijete njegovo na mjestu tajnom i nepoznatom za koje nitko nikad ne sazna. Ojača tako dječja ruka u kući Gebovoj i radosna bi zajednica bogova, pa se raduje i veseli dolasku sina Ozirisova, Horusa moćnog i postojanog srca, pobjedonosnog sina Izidinog, nasljednika Ozirisovog


Egipatska mitologija


Izida i Oziris beskrajno su ljubili jedno drugoga, baš poput njihovih roditelja Nut i Geba. Neftida je mrzila Seta i ona je ljubila potajno Ozirisa. Set, veličanstven ratnik s pramaca 'barke od milijun godina', svake bi noći odlučno i hrabro napao neprijatelja Raovog, moćnog Apepa (Apofisa) i do jutra bi ga pobijedio. Svi su slavili moćnog noćnog ratnika Seta, ali ga Neftida nije voljela već je potajno ljubila Ozirisa. Set je postajao sve ljubomorniji na brata svoga Ozirisa, pa kad otac njihov, moćni Geb, vlast svoju preda Ozirisu sinu svom starijem, Set je bio shrvan i povrijeđen do bola. Dok je pravedni Oziris, a nakon što je postao kralj Egipta, vladao mudro s Izidom, ženom svojom, te se svojski trudio da ljude pouči zakonima, uzgoju biljaka i životinja, te štovanja bogova, Set brat njegov u potaji pripremao je ubojstvo Ozirisovo. Set u potaji izmjeri tijelo Ozirisovo i dade načiniti prekrasni pogrebni sarkofag. Priredi Set tako gozbu bogatu i pozove na nju sve bogove i božice. Pohvali se Set predivnim sarkofagom i obeća da će ga pokloniti onome kojemu će najbolje pristajati. Redom su bogovi lijegali u sarkofag, ali nikome on nije odgovarao. Na kraju red je došao na Ozirisa pravednog. On legne u sarkofag i sarkofag mu točno bi po mjeri. No, ratnici strašni Setovi brzo zabiju čavlima sarkofag i bace ga u Nil. Kad je Izdida saznala što se dogodilo njezinom voljenom suprugu, ona odreže prelijepe duge kose svoje i odjene ruho žalobno, pa krene tražiti sarkofag Nilom. Nitko Izidi nije znao reći gdje je sarkofag s mrtvim tijelom Ozirisovim, sve dok ona nije naišla na skupinu djece koja su se igrala pored rijeke. Djeca Izidu upute na mjesto na kojem je bio sarkofag. Izida prenese sarkofag s mrtvim Ozirisovim tijelom, a pomogne joj sestra njezina Neftida. Neftida pozove sina svojega Anubisa i zatraži od njega da balzamira tijelo Ozirisovo. Prije nego je Anubis započeo obred balzamiranja, Izida gospodarica magije pretvori se u kopca ptičara i udahne na trenutak život Ozirisu, upravo toliko koliko je bilo potrebito da s njim začne dijete, sina osvetnika njihovog, malenog Horusa.

Ovu tužnu priču ispriča Vam Athumanunh na sebi svojstven način, a sutra će Vam napisati prijevod drevne i originalne priče koju su drevni Egipćani zapisali hijeroglifima, a naravno, opet je Athumanunh i sliku Ozirisa i Izide načinio onako kako je on tu njihovu ljubav doživio u lutanjima svojim kroz mračne labirinte drevne magije i mitologije Egipatske…


Egipatske kozmogonije

Prema drevnoj egipatskoj mitologiji, prije stvaranja Svijeta i Svemira, postojao je kaos u obliku nepregledne vodene mase. Voda je potpuno prekrivala Zemlju i nije bilo ni ljudi ni bogova. Tada je odjednom iz vode izronio otok od blata, a doskora na taj otok spustila se božanska ptica. Ponekad, ta božanska ptica u obličju je sokola, ponekad poprima obličje ptice ibis, a ponekad je to ptica benu ili poznatiji feniks. Nakon toga iz tame su se niotkud pojavili prvi polubogovi, te stanu oni ubirati trstiku, šaš i lotos i započnu graditi prvobitno sklonište za božansku pticu. Ova sfera ili mitološka skupina vjerovanja drevnih Egipćana proizašla je iz prirodnih osobina koje su se izmjenjivale u drevnom Egiptu svake godine, a dakako radi se o poplavama životvorne rijeke Nil. Nakon što bi se Nil izlio iz svog korita postajao je doista nepregledna vodena masa iz koje se kasnije njegovim povlačenjem u prvobitno korito pojavljuju blatni (muljeviti) otoci na kojima će niknuti bogati usjevi. Kako bi se božanstvo zaštitilo izgrađen mu je zaklon od trstike i palminih stupova koje su prvi polubogovi ukrasili lotosovim cvijetovima. Kasnije se to prvobitno svetište dograđuje novim prostorijama koje služe prvim polubogovima, pa dodatnim hodnicima i tako je nastalo svetište u kojem je dominantnu poziciju, a koja je nadvisila sve ostale građevine, imalo prvobitno sklonište za božansku pticu. Kasnije to će postati velebni hramovi koji će čuvati od pogleda znatiželjnika kip božanstva, a ljubomorno će ga čuvati potomci onih prvih polubogova – svećenici. Ubrzo će u kultnim (vjerskim) središtima niknuti hramovi, a svećenici će se natjecati u uvjeravanju sljedbenika da je upravo njihov hram izgrađen na prvobitnom otoku postanka na koji se spustila božanska ptica.
izvor:enhu.blog

 

[zjovan29]

Egipatske kozmogonije

U doba Starog kraljevstva drevnog Egipta razvila su se tri najznačajnija mitološka (vjerska) središta: Heliopol (Iunu), Hermopol (Chemenu) i Memfis (Menefer). Ova tri najvažnija kultna središta razvila su svoj kult koji je bio posvećen vlastitom bogu, a svećenstvo se međusobno nadmetalo da u sklopu mitologije dokaže da je upravo njihov bog i njemu pridružena skupina božanstava počeli stvarati Svijet, ili kako su drevni Egipćani zapisali – onda kada je bog po prvi put odigrao konačnu i stvaralačku ulogu nakon čega je nastupilo zlatno doba tijekom kojeg su ljudi dobili zakone, moralne odredbe i institucije. Tako u to doba nastaje Heliopolska kozmogonija u kojoj 'božanska eneada' na čelu s Atumom, izvornim bogom Heliopola. U Hermopolu se pojavljuje kozmogonija u kojoj 'božanska oktoada' na čelu s bogom Nunom uobličuje prvobitnu vodenu masu iz koje se pojavljuje život. Kozmogonija Memfisa pak ima svog izvornog boga Ptaha koji je zapravo otac Atuma. No, dobro, tijekom slijedećih nekoliko postova Athumanunh će pokušati sve to objasniti i Vama onako kako on to zna – na sebi svojstven način, a koji bi trebao pomoći onima koji su zbunjeni pokušali katalogizirati brojna egipatska božanstva koja Vam Athumanunh, ovdje na blogu, nabraja, opisuje i utjelovljuje na trenutak u ljudskom, pa onda u biljnom, pa opet u životinjskom, ili na kraju u nekom od složenih i nezamislivih mitoloških oblika.


Athumanunhova poimanja drevnih božica

Simbol božice Maat je nojevo pero privezano trakom za njezinu glavu. Često je prikazana i kao žena za čije ruke su pričvršćena krila. Povezanost Maat s nojevim perom do danas nije objašnjeno, ali srećom značenje drevne egipatske riječi maat poznato je i znači – ono što je ravno, a najvjerojatnije je označavala ravnalo, a kasnije se ta riječ koristi za označavanje pravila i zakona. Drevni Egipćani riječ maat rabe u njezinom moralnom i fizičkom smislu, pa tako ona označava pravdu, istinu, ispravnost, pouzdanost, red, zakon… Božica Maat je prema tome personifikacija moralnog i fizičkog zakona, reda i istine, a kako pak nju zamišlja Athumanunh u svojim poimanjima vidi se na desnoj polovici sličice, dok je lijeva polovica te iste slike namijenjena prikazu drevnih Egipćana.


Athumanunhova poimanja drevnih božica


Neftida, (Nebt-het) ili Neftis, sestra je Ozirisa, Izide i Seta koji joj je bio i suprug. Njezino ime označava gospodaricu kuće i to se vjerojatno odnosi na neki dio Neba, ili možda status u nekom drevnom dvoru ili božanskoj obitelji pradavnog Egipta. Iako je bila Setova žena, potajno je voljela Ozirisa, ali je i potpuno odana svojoj sestri Izidi kojoj je nesebično pomagala kod traženja Ozirisovog tijela, makar je tijekom te pomoći pretrpjela Setov bijes. Neftida je personifikacija tame i svega što prati tamu, njezini božanski atributi imaju više pasivni, nego aktivni karakter. Neftida je u svim pogledima potpuna suprotnost svoje sestre Izide. Njezinim likom na svojim drevnim prikazima drevni su Egipćani predstavljali smrt, propadanje i nepokretnost (pasivnost). Izida i Neftida uvijek su na tim drevnim prikazima prikazivane zajedno, te kao takve simboliziraju 'ono što je' i 'ono što će biti' – rođenje i smrt. Neftidine osobine prilično su nedefinirane, ali sigurno je bila simbol smrti iz koje će se izdići novi život. Athumanunhovo poimanje te 'nesretne' božice vidi se na desnoj strani sličice.


Athumanunhova poimanja drevnih božica


Geb je bio bog Zemlje, pa su drevni Egipćani vjerovali da je zemlja tijelo Gebovo i ponekad bi zemlju u svojim zapisima nazivali 'obitavalište Geba'. Obično bi u svojim slikovnim prikazima drevni Egipćani Geba prikazali kako leži oslonjen na lakat, s povijenim nogama u koljenu, što pak je trebalo predstavljati planine na zemlji. Nut je pratilja boga Geba i majka je prvih božanstava Ozirisa, Seta, Izide i Neftide, a na prikazima drevnih Egipćana ona je povijena iznad Geba i predstavlja Nebo na kojem umiru i rađaju se Sunce i Mjesec, a ponekad je i zovu 'velikom majkom koja je rodila bogove.' O ljubavi Geba i Nut Athumanunh Vam je već prije pisao, a na sličici se opet vidi njegovo poimanje i zamišljanje te neraskidive i žarke ljubavne veze, koju on opet prikazuje na sebi svojstven način (dvoje u ljubavnom zagrljaju). Na drugoj polovici sličice prikazani su Geb i Nut na manje poznati način drevnih Egipćana (najpoznatiji slikovni prikaz je onaj gdje Geb leži, a iznad njega povijena je Nut).


Athumanunhova poimanja drevnih božica


Drevno ime božice Izide zapravo je Ast, a to je drevna egipatska riječ koja označava vladarsko prijestolje. Izida je jedna od drevnih egipatskih božica koja se najviše spominje u zapisima i pojavljuje u prikazima, a i jedna je od božica koja se nalazi u Velikom pautu Heliopola. Preuzima značajne osobine mnogih drugih egipatskih božica i vrlo je moćna na polju magije. Majka je Horusa mlađeg, kasnijeg zemaljskog božanstva, pravedna je, milostiva i dobrodušna, te je do kraja odana i vjerna svojem suprugu Ozirisu, pa čak i nakon njegove smrti. Jedina je od svih drugih egipatskih božanstava koja zna tajno ime Raovo, a i jedino na njezinu zamolbu stala je 'barka od milijun godina'. Drevni Egipćani rođenje, rast, razvoj i aktivnost simbolizirali su Izidinim likom i ona je za njih zapravo budućnost (ono što tek treba biti – rođenje). Na kraju Athumanunh Vam mora priznati da je i on sam preferira i nekako mu je najvažnija među inim predivnim božicama koje se pojavljuju u njegovim poimanjima o drevnim božicama Egipta. Athumanunh voli o Izidi ponekad zapisati i ovako:
- 'Athumanunhova najljepša', a kako ona izgleda i kako je zamišlja vidi se na lijevoj polovici sličice, dok je desni dio drevni egipatski prikaz.


Kineska mitologija

U početku Vremena postojao je samo kaos, a taj kaos bio je oblikovan poput kokošjeg jajeta. Unutar jajeta nalazili su se Yin i Yang, a to su dvije suprotstavljene sile od kojih je načinjen cijeli Svemir. Yin i Yang su tama i svijetlo, žensko i muško, hladno i toplo, vlažno i suho. Onda pak jednoga dana, te dvije suprotstavljene sile, a koje su se nalazile unutar jajeta, raskinuše ljusku jajeta. Teži elementi potonu da bi stvorili Zemlju, a lakši plutahu da bi stvorili Nebo. Između Neba i Zemlje pojavi se prvo živo biće, a bijaše to P'an-ku. Svakoga bi se dana tijekom osamnaest tisuća godina Zemlja i Nebo odmicali malo-pomalo, a P'an-ku svakoga dana naraste baš toliko koliko su se Zemlja i Nebo odmakli, pa je on neprekidno ispunjavao prostor između Neba i Zemlje. P'an-ku – ovo tijelo bilo je obraslo gustim krznom, imao je dva roga koja su mu stršila iz čela, a imao je i dva zuba derača koja su mu rasla iz gornje vilice. Kad je P'an-ku bio sretan i dobro raspoložen, vrijeme je bilo lijepo, a kada bi se P'an-ku uznemirio i bio oneraspoložen, ili se razljutio, bjesnila bi oluja i padala kiša. U P'an-ku – ovoj pratnji nalaze se četiri nadnaravne životinje koje su za drevne Kineze predstavljale vrlo značajne i smislene simbole. Bili su to: zmaj – poglavar svih ljuskastih stvorenja, kornjača – glavarica stvorenja s oklopom i školjkom, feniks – najljepše stvorenje među pernatim stvorovima i jednorog – predvodnik svih stvorova koji imaju krzno. O uzvišenom P'an-ku – uu kazuju priče da je iscrpljen mukotrpnim razdvajanjem Neba i Zemlje, umro još u doba kada se Svijet tek oblikovao. Njegovo tijelo raspalo se u više komada. Tako je od glave nastala planina Sjevera, od trbuha planina Sredine, lijeva ruka planina Istoka, a desna ruka planina Zapada, noge pak planine Juga. Od očiju P'an-ku – uovih nastali su Sunce i Mjesec, od mesa Zemlja, od kose drveće i biljke, a od suza i znoja rijeke i jezera. Dah P'an-ku – a postao je vjetar, a glas grom i munja. Od buha P'an-ku – ovih nastalo je čovječanstvo. No, prije nego je umro P'an-ku je uz svesrdnu pomoć zmaja, kornjače, feniksa i jednoroga svojim čekićem i dlijetom oblikovao Svijet, a u najranijem dobu čovječanstva vladao je nad svim ljudima i živim stvorovima. Sa svojeg visokog prijestolja podučavao je P'an-ku ljude svakodnevno o Suncu, Mjesecu, Zvijezdama, te o morima koja su bila ispod njih. Ljudstvo koje ga je slušalo ćutjelo se bodro i radosno, a kad im je P'an-ku prenio sva potrebita znanja, tada je umro, ili je možda zauvijek nestao tako da ga nitko više nikada vidio nije.



Athumanunhova poimanja drevnih božica

Dok je Sekment predstavljala čistu razornu snagu i uništenje, njezina sestra Bastet zračila je ljubavlju i toplinom. No, ni na trenutak ne smije se njezin zanosan i bajan božanski izgled smatrati bezopasnim. Iako je Bastet božica ljubavi i plodnosti kod drevnih Egipćana, ona ipak u svojoj božanskoj ulozi obnaša i jednu od opasnijih zadaća. Naime, Bastet ispunjena toplinom Sunca, svake je noći spašavala boga Raa od strašne zmije, Apopa (Apofisa), koja je vrebala u zasjedi tijekom noćnih sati kada je Ra ranjiv i bespomoćan. Na kraju Athumanunh Vam opet samo na sebi svojstven način prikazuje njegovo poimanje izgleda božice Bastet. Na lijevoj je strani sličice Athumanunhova Bastet, a na desnoj njezin prikaz na slikama drevnih Egipćana.


Athumanunhova poimanja drevnih božica


Sekment (Sekhet) ima ulogu braniteljice božanskog poretka, s velikim strahom spominje se ona kao 'moćna' i 'grozna' božica rata i borbe, te kao 'uništavateljica Raovih neprijatelja'. Drevni su Egipćani smatrali da je upravo ona Raovo oko, jer ona predstavlja razornu sunčevu silu koja pali. Kao zmija ureus smještena na Raovo čelo štiti glavu boga sunca i riga vatru na njegove neprijatelje. Simbol joj je lavica, čiju glavu ima na prikazima drevnih Egipćana. Na lijevoj strani sličice vidite 'strašnu' božicu Sekment kako je zamišlja Athumanunh, dok je na desnoj polovici iste sličice ona prikazana onako kako su je opisivali drevni Egipćani u svojoj mitologiji.


Egipatska mitologija

Bog životvorne rijeke Nil – Hapi, uvijek je prikazivan u obliku čovjeka (muškarca), ali grudi su mu ženske i ima trbuh trudnice. Time je on prikazan kao simbol snage oplodnje i prehranjivanja cijelog Egipta. U Gornjem Egiptu bog Hapi naziva se Hapi Reset, a u Donjem Egiptu Hapi Meht. Isto tako lako ga je prepoznati u Gornjem Egiptu po kruni od lotosovog cvijeta, a u Donjem Egiptu on ima krunu od papirusovog cvijeta. Ako je Hapi prikazan kao jedinstveni lik boga, onda on u ruci drži obije biljke ili dvije vaze iz kojih proljeva vodu.



Grčka mitologija


Orfej je sin muze Kaliope, prve od devet muza kćeri Zeusovih. Orfej je bio najdarovitiji glazbenik koji je ikada živio na svijetu. Kad bi Orfej zasvirao na svojoj liri, ptice bi slijetale s grana na tlo i pozorno slušale, a divlje bi zvijeri postajale krotke i umiljate. Drveće bi se povijalo kako bi moglo slušati Orfejeve svirke i pjesme koje je nosio vjetar. Liru mu je poklonio sam bog Apolon za kojeg se smatralo da je Orfejev otac. Orfej se oženio Euridikom, a kako je ona doista bila prava ljepotica, privukla je pozornost zlog čovjeka po imenu Aristej. Kad je Euridika odbila ljubavne ponude Aristeja, ovaj se uvrijedio i stane je proganjati. Bježeći pred njim bosonoga Euridika nagazila je na zmiju koja ju je ugrizla, te je Euridika umrla. Orfej je bio izvan sebe od tuge. Bez razmišljanja dohvatio je svoju liru i uputio se u podzemni Svijet s odlučnom namjerom da svoju voljenu vrati u Svijet živih. Tužni jecaji pjesme Orfejove toliko su očarali Harona, prijevoznika mrtvih duša, da je on pristao živog čovjeka prevesti preko strašne rijeke Stiksa. Orfejeva uspavanka uspavala je i strašnog čuvara ulaza u podzemlje, troglavog psa Kerbera, a umilni zvuci Orfejove lire ublažili su patnje prokletih duša. Orfej je hrabro stupio pred prijestolje strašnog vladara podzemlja, samog boga Hada kojemu je na desno sjedila Persefona. Had je bio strašno ozlojeđen zato što se u njegovom kraljevstvu pojavio živ čovjek, ali duševna patnja koja je strujila iz Orfejeve lire dojmila se i samog Hada, pa je on zaplakao željeznim suzama. Persefona je po prvi put uljudno preklinjala Hada neka usliša Orfejevu zamolbu. Na kraju had ispuni Orfejevu želju, ali pod jednim uvjetom: - Orfej ne smije pogledati Euridiku sve dok je ne obasja svjetlost Sunca. Orfej je sretan pjevao i vodio Euridiku natrag na površinu i cijelim putem nije se ni jedanput okrenuo. Onda kada ga je obasjala sunčeva svjetlost, on ne izdrži već se okrene želeći se uvjeriti prati li ga doista Euridika. Na trenutak Orfej je ponovno ugledao svoju ljubav blizu samog izlaza iz mračnog ponora, gotovo posve vraćenu u život. Kad je Orfejev pogled pao na Euridiku, ona iznenada izblijedi i pretvori se u tananu sjenu, a njezin posljednji jecaj ljubavi i boli nije bio ništa čujniji od šapta u ledenoj struji zraka koji je izbijao iz podzemlja. Orfej je tada svoju ljubav izgubio zauvijek, te ga obuzme silno razočaranje. Ogorčen bježao je od svega što bi ga podsjećalo na Euridiku, pa je redom odbijao ljubav žena koje su mu pokazivale svoju naklonost. Tako je skupina bijesnih i razuzdanih žena koje je Orfej odbacio, a sebe su nazivale menadama, napala, ubila i rastrgala Orfeja. Glavu Orfejevu bacile su u rijeku Hebar, a ona je plutajući vodom bez prestanka pjevala o Euridiki. Devet muza plačući skupilo je sve rastrgane dijelove Orfejeva tijela i sahrane ih u podnožju planine Olimpa. Tako se još i danas priča da u podnožju Olimpa slavuji pjevaju najljepše, kao nigdje drugdje u svijetu. Menadama koje su tako okrutno ubile Orfeja bogovi su se osobno i strašno osvetili. Dok su još plesale u slavljeničkom plesu, one odjednom osjete da im se tabani pretvaraju u korijenje i propadaju u zemlju, sve dok se menade nisu redom pretvorile u nijemo drveće.


Mitologija naroda Sjeverne Amerike

U mitologiji američkog naroda Maidu, čija je postojbina Kalifornija, kojot je lukavi i pogubni bog obmane i nevolje, bolesti i jada, a ponekad i smrti. Evo jedne priče iz mitologije Maidu naroda. Kada je Svijet još bio prekriven vodom, bog Stvoritelj Zemlje plutao je njezinom površinom, a pratio ga je prerijski vuk – kojot. Stvoritelj i Kojot bijaše prvi poglavice Maidu naroda. Stvoritelj odluči pjesmom dozvati Svijet u postojanje, pa je zapjevao: 'Neka Svijet bude dobar!' Kojot je tiho došapnuo: 'Neka ne bude!' Svakoj dobroj stvari koju je Stvoritelj pozvao u postojanje, Kojot je pozvao lošu. Tako pošto je Stvoritelj stvorio ljude i kazao: 'Kada umru neka se ponovno vrate u život!' Kojot je dodao: 'Zašto? Kada umru neka zauvijek ostanu mrtvi!' No, ubrzo se dogodi nešto na što Kojot nije predvidio. Naime, Stvoritelj je stvorio trstiku i šaš uz rijeku, a Kojot je stvorio zmije. Kojot je imao sina, dobrog i mirnog dječaka kojeg je silno volio. Jednog dana kada je Kojotov sin otišao na rijeku da zagrabi vodu, ugrizle su ga zmije, pa je dječak ubrzo umro. Kojot je bolno jauknuo: 'Što li sam to učinio? Povlačim sve što sam rekao!' Ponizno i usrdno je molio Stvoritelja da učini da dječak ponovno oživi, ali Stvoritelj je bio nemoćan, jer Kojotovo prokletstvo bilo je jače. Ljut i razočaran Kojot stane lutati Svijetom i činiti štetu i nevolju gdje god bi se pojavio. Stvoritelj se sada razljuti na Kojota, pa ovako zapovjedi ljudima: 'Ako negdje vidite Kojota slobodno ga ubijte, jer ja sam želio da Svijet bude dobar, ali on me je prevario!' Doskora ljudi okruže i natjeraju Kojota na jedan otok. Ljudi postave straže i zaprijete Kojotu: 'Ostani tu i crkni od gladi!' No, Kojot se pretvori u maglu i izmakne stražama ljudskim, te se dokopa čvrstog tla, a potom počne tako strašno zavijati da se ljudima naprosto kosa na glavi dizala. Dugo su ljudi pokušavali ubiti Kojota, ali nikako u tome nisu uspijevali, pa se oni ponovno obrate Stvoritelju za pomoć. Stvoritelj im poruči: 'Svi se ukrcajte u kanue, a ja ću na Zemlju poslati potop!' U posljednjem trenutku Kojot skoči u posljednji kanu prerušen i spasi se od potopa, a kad je Stvoritelj to vidio on odustane govoreći: 'Brate, odviše si lukav i moćan i ja te ne mogu ubiti. Ti si pobijedio!' Tako još i danas u tamnim noćima čuje se zavijanje Kojota, a njegova pojava izaziva nevolje gdje god se pojavi.


Hetitska mitologija


Drevni narod Hetiti, iz čije mitologije je ova priča, utemeljili su veliko i moćno carstvo u Anatoliji (današnja Turska) oko 1590. pr. K. Njihovo carstvo propalo je oko 1200. pr. K., ali su njihova pojedina civilizacijska dostignuća preživjela i njihove se ruševine danas nalaze na području Sirije. Idemo onda na obećanu Vam priču iz hetitske mitologije. Telpin, bog poljodjelstva silno se rasrdio na cijeli Svijet, a da nitko nije znao pravi razlog njegove srdžbe. Telpina je obuzela tolika srdžba i gnjev da je u njoj obuo lijevu čizmu na desnu nogu, a desnu čizmu na lijevu nogu. Kad je Telpin nestao, Svijet obavi magla, drva na ognjištu nisu htjela gorjeti, a bogovi više nisu mogli čuti molitve ljudi. No, istodobno i bogovi i ljudi počeše gladovati, jer ništa nije uspijevalo niknuti što bi posijano. Bog podneblja otac Telpinov silno se zabrinuo. Hannahanna, božica majka, preklinjala je svojeg supruga da joj pronađe sina Telpina prije nego što sve živo na Svijetu zadesi propast. Bog podneblja pošalje svog orla da mu potraži sina, ali orao ga nije mogao pronaći, a onda majka Telpinova predloži suprugu svom da pošalju njezinu pčelu miljenicu da ona potraži Telpina. Bog podneblja nezainteresirano odmahne rukom i odbije riječima suprugu: 'Ne budi smiješna, pčela je premalena i beskorisna!' No, Hannahanna ne posluša boga podneblja, pa ipak otposla pčelu u potragu za Telpinom. Pčela je dugo tražila Telpina po cijelom Svijetu, sve dok ga nije pronašla kako spava u pustom i negostoljubivom kraju. Po Hannahanninoj zapovijedi pčela ubode Telpina u obije ruke i noge, te namaže njegove oči svojim voskom. Hannahanna se nadala da će to Telpina privesti razumu, ali njega je to sve još više rasrdilo. Poradi Telpinova još većeg gnjeva nabujaše sve rijeke brzice koje odnesu kuće, ljude i stoku. Onda se Hannahanna sjeti za božicu čarolija i liječenja, prelijepu Kamrusepas. Kamrusepas na obroncima najviših planina pripravi dvanaest ovnova za žrtvu koja će ublažiti Telpinovu srdžbu. Nakon toga Kamrusepas se obrati vrataru podzemnog svijeta, te zatraži od njega da otvori sedmora vrata i sedam tajnih zavora. Potom napuni mjedene kotlove Telpinovim gnjevom, pakošću njegovom i njegovom srdžbom. Zabrani im zauvijek i ne dopusti im da se ikad vrate. Vratar podzemnog svijeta posluša lijepu božicu Kamrusepas i zauvijek kotlove zaključa iza sedmero vrata i sedam zavora. Nakon toga, uz silan prasak groma i svu silu munji, Telpin se vrati, jašući na leđima orla boga podneblja. Ljudi Telpinu podignu visoki stup na kojem je visjela koža ovna, te u podnožju tog stupa poslože žrtvene darove žita, vina i goveđeg mesa. Sve te žrtvene ponude udobrovolje Telpina, a on ljude ponovno nagradi rastom, obiljem, dugim životom i rađanjem djece. Telpinova srdžba zauvijek tako isčezne.

Kumush – starac od svetih predaka


Starac Kumush – bog stvoritelj plemena Modoc, stvorio je Svijet posijavši kosti svetih predaka diljem zemlje, zapovjedio je planinama, brdima, rijekama brzicama da se za to sjeme svetih predaka brinu do vječnosti. Kumush nikada ne može umrijeti, ništa ga ne može ubiti, jer njega štiti blještavi kolut koji nosi na svojim leđima i koji ga uvijek iznova vraća u život. On sada živi na Nebu, ali nekoć je živio ovdje, s nama na zemlji. Mit je to o stvaranju svijeta malobrojnog plemena Modoc koje još i danas živi na granici Kalifornije i Oregona kamo je prognano iz svoje rodne postojbine 1864. godine. Nezadovoljni tim nepravednim progonstvom, 60-tak mladića – ratnika plemena Modoc 'iskopalo je ratnu sjekiru' i godinu dana odolijevali su napadu tisućama redovnih vojnika vojske SAD, ispunjavajući tako davno prije izrečeno Kumushevo proročanstvo. Proročanstvo je zapamtila mitologija tog malobrojnog, ali izuzetno ponosnog i hrabrog naroda, a ide ovako: 'Jednog dana Kumush napusti svoju kolibu i pođe u skitnju sve do ruba Svijeta. Kad se vratio s njem je bila i njegova kćer. Nitko ne zna odakle je ona došla, a Kumush je izbivao tako dugo da, kad se vratio, svi koji su ga poznavali bili odavno mrtvi. Sašije tako Kumush kćeri svojoj deset krasnih haljina, po jednu za svaku njezinu dob života. Deseta po redu bila je pogrebna odjeća koja je bila ljepša od svih drugih, sašivena od jelenje kože ukrašena sjajnim školjkama. Nekoliko dana prije nego što će postati žena, djevojka uđe u Kumushevu kolibu gdje je dugo plesala, sve dok umorna nije zaspala. Djevojka je usnula san da će uskoro umrijeti, pa kad se probudila zatražila je od oca onu desetu pogrebnu haljinu. Kumush joj ponudi sve ostale u zamjenu, ali ona odbije. Obuće desetu haljinu i umre. Njezin duh krene putem prema Zapadu, a Kumush stane pratiti njezin duh u ponore Kuće mrtvih. Kuća mrtvih bila je prepuna duhova kojih je bilo više nego svih Zvijezdi na Nebu, više nego svih vlasi kose na glavi ljudi, više od svih daka na krznima životinja. Dugo je Kumush plesao s duhovima u Kući mrtvih sve dok se napokon nije zavolio toga i odlučio se vratiti, te Svijet napućiti ljudima. Sa sobom je ponio punu košaru kostiju svetih predaka. Velike su probleme kosti stvarale Kumushu i pokušavale ga na sve moguće načine spriječiti da se vrati na sunčevu svijetlost. Dva puta je Kumush rasuo kosti sve dok im ljutit ne zapovijedi – Mirujte! Život je dobar! – Dok je Kumush napokon došao na danju svijetlost on stane saditi kosti. Niknulo je prvo, drugo, treće pleme, a posljednje je niknulo pleme Modoc. Kumush odabere to malobrojno pleme za svoj narod odabranih pa im ovako prozbori – Vi ćete biti malobrojni, a vaših će neprijatelja biti sva sila, no, vi ćete biti najhrabriji od svih plemena koja zasadih! – Kumush tada zauvijek napusti svoje pleme i ode Sunčanom stazom u Nebesa gdje sagradi kolibu u kojoj živi još i danas, a starci Modoca u toplim ljetnim večerima još i danas pričaju predivne mitove o hrabrosti Modoc ratnika i moćima kojima Kumush može oživjeti svaku stvar na Zemlji.'

Perzefona – Demetrina kćer


Perzefona je bila kćer Demetre – božice žitnih polja iz grčke mitologije. U rimskoj mitologiji Demetra se naziva Ceres, a funkcija joj je ista. Perzefona se u početku zvala Kora, što je značilo djevojka, ali potom je promijenila ime u Perzefonu jer je postala kraljica mitskog podzemnog Svijeta. Mitologija priča da svaki puta kad bi Perzefona podrezala svoju bujnu kosu netko bi morao umrijeti. Evo kako je to bilo u mitologiji zapisano. Jednoga prelijepog sunčanog dana Kora je brala cvijeće na prekrasnoj cvjetnoj livadi, kad se iznenada zemlja otvorila i iz ponora, na svojim kolima koja su vukla četiri ždrijepca crna poput noći, izvezao se moćni bog Had – vladar podzemnog svijeta mrtvih. Naime, Had je dugo i potajno ljubio lijepu Koru, svakodnevno sanjareći u svom moćnom i mračnom carstvu o Korinoj blistavoj ljepoti. Had je u trenutku svladao iznenađenu Koru i posjeo je u svoja velika kola, te nestao s njom u ponoru podzemlja. Njezini krici još su odjekivali zrakom iznad ponora, ali Kore više nije bilo. Demetra, majka nesretne Kore, čula je kćerine krike, te ona odjene žalobno ruho, upali dvije baklje na gori Etni, pa svaku noseći u jednoj ruci stane lutati Svijetom u potrazi za svojom kćerkom. Devet je dana i devet noći bez jela i pila Demetra uzaludno dozivala svoju kćer, no odgovora nije bilo. Shrvana bolom Demetra ode Heliju – bogu Sunca koji je sve vidio i sve znao. Kad je od Helija dobila odgovor da je Kora sada Perzefona, nevjesta Hadova, kriknula je neutješnim krikom. Nakon što se pribrala Demetra se odluči na strašnu osvetu koja će pogoditi ljude, ali i bogove. Demetra zabrani cvijeću da cvijeta, te svim ostalim biljkama da klijaju i rastu. Svijet se doskora pretvorio u beživotnu pustinju. Nestalo je hrane za životinje, ljude, ali i bogove. Svi bogovi stanu preklinjati Demetru neka ublaži svoj gnjev, ali ih je ona redom odbijala. Napokon, Zeus pozove Hada na Olimp i zapovijedi mu da ako djevojka još nije jela hranu mrtvih neka se je odrekne i vrati je majci. Had je morao priznati Zeusu da je Perzefona pojela samo šest sjemenki mogranja koje joj je dao vrtlar Askalaf. Had se pokori djelomično Zeusovoj zapovjedi. Tako je Perzefona s Hadom provodila samo šest mjeseci (za svaku sjemenku po jedan mjesec), a šest je mjeseci provodila s majkom Demetrom. No, Demetra se također djelomično pokorila Hadovom zahtjevu, pa u onih šest mjeseci kad je Perzefona s njom (tri mjeseca proljeća i tri mjeseca ljeta) biljke cvatu, klijaju i bujaju, a onih drugih šest (tri jesenska i tri zimska mjeseca) biljke umiru i na Zemlji vlada pustoš. Evo, tako po mitološkim zapisima dobismo mi četiri godišnja doba.


Drevna australaska mitologija


Athumanunh će Vam ispričati priču o Vremenu snova koja potječe od australskog starosjedilačkog naroda Aranda koji žive u središnjoj Australiji. Narod Aranda zna brojne mitove koje usmenim predanjem prenose na svoje mlađe naraštaje. U tim mitovima oni pojašnjavaju kako je oblikovano naličje Zemlje, pojašnjavaju značajke postojanosti raznih biljnih i životinjskih vrsti, a jedan od tih mitova je i 'Alcherha' – Vrijeme snova. Mit o svojim vječnim precima narod Aranda tijekom svetog obreda proživljava kao stvarni događaj, a sve se događa nedaleko Ayersove stijene (Ulur), velika kamena gromada u središnjoj Australiji, gdje narod Aranda svetkuje već više od 20 000 godina. Idemo onda na priču o vječnim precima – Ungambikuli.
…- U početku Zemlja bijaše pusta ravnica, nije bilo ni života, ni smrti, čak ni Sunce, Mjesec, a ni Zvijezde nisu postojali na Nebu, već su spavali tamo gdje su spavali i vječni preci Ungambikuli. Napokon, vječnim precima dosadi ta tišina i neaktivnost, pa se oni probude iz vječnosti i stanu lutati površinom Zemlje. Nekada su vječni preci uzeli obličje raznih životinja (klokani, emu ptice ili pak gušteri…), nekada su uzimali obličje biljaka sve dok im se ne dopadne ljudski oblik. I dok su prva dva živa bića tako i dalje lutala Svijetom oni pronađu ljude napola stvorene, u bezživotnim zavežljajima, razbacani na sve strane okolo pojilišta i slanih jezera. Tako su ti prvi ljudi bili bezoblični, bez udova i tijela. Ungambikuli pak ih odluče dovršiti, te stanu te bezoblične zavežljaje rezbariti svojim oštrim kamenim noževima. Malo pomalo ljudski bezoblični zavežljaji počinjali su dobivati ruke, šake, noge, prste i glave, sve dok na kraju nisu postala onakva kakva su i danas ljudska bića. Na kraju Arande zaključuju da je svaki muškarac i svaka žena preoblikovano biće koje je nekoć bilo, ili biljka, ili životinja. Kad su svoj posao Ungambikuli dovršili, oni su se umorni, ali zadovoljni vratili u svoj vječiti san, u svoje Vrijeme snova. No, dok su neki od njih otišli u svoje podzemne nastambe drugi su se pretvorili u drveća, pojilišta, stijene… Tako dok danas prolaze Arande već davno prije utrtim stazama Ungambikula oni se prisjećaju Vremena snova koje se ne nalazi u dalekoj prošlosti, jer za Arande Vrijeme snova je Sada, a mjere ga između jednog i drugog otkucaja srca i ono se može vratiti bilo kada i biti bilo gdje … -


Legenda o Alandiji

Bilo je to strašno i nezamislivo doba, doba u kojem su se moćna kraljevstva i slavni gradovi prostirali pod plavetnim plaštem koji su načičkali milijuni sjajnih zvijezda. Više se ni najstariji među najstarijima ne sjećaju odakle i zašto su se pojavile Hladne vatre, najstrašniji i najnemilosrdniji ratnici zla koje je davno prije već jednom bilo pobijeđeno… Da, u tom strašnom i nezamislivom vremenu, niotkuda i odjednom svi Okolni narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, zapamtili su legendu koju su im ispričali starci koje su oni nazivali Sychythe. Nitko ne zna odakle su Sychyte saznale za legendu, ali legenda se brzo proširila među svim Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode. Legenda je pričala o nastanku tajnovite i misteriozne zemlje Alandije, zemlje u surovom klimatskom okružju. Priče o zemlji koje su bile prekrivene tajanstvenim velom od prvog su trenutka izazivale znatiželju, raspirivale maštu, a nerijetko u trenucima uzbuđenja Okolnih naroda koji su tek stasali u Hrabre narode izazivale su pak nove misteriozne priče koje su bile začinjene strahom i nepoznatim, nečim tajnovitim i misterioznim. Za one koji bi prešli divlju i opasnu rijeku Hespheraskhu, a koju je bilo moguće prijeći samo na mjestu koje su Alanđani zvali Armagedhona ili mjesto gdje sve počinje za prijatelje i dobronamjernike, a završava za neprijatelje i zlobnike, sve je počelo, ili je sve završilo.
Govore da je na tom mjestu Andraghonh prešao divlju rijeku Hesperaskhu, a pratili su Ga njegovi odani Vitezovi vjetra. Dyasparcy pričaju da postoji neko prokletstvo na tom mjestu i da se tajnovita Armaghedona ne smije prelaziti kada na njoj nisu alandski ratnici. No, ako su oni tamo tko će je uopće i prijeći sa zlim namjerama, pa Alanđani su najbolji i najstrašniji ratnici koje je zapamtilo to Nezamislivo vrijeme? Dakako, bilo je nekoliko bezuspješnih pokušaja. Snažni i mnogobrojni odredi Sywolykyh, Kotyanaca i inih ratnika jurišalo je složno u bojnim redovima na Armaghedonhu, ali uzalud. Alanđani su ih dočekali u tajnovitoj tišini, tišini koja je vrištala očarana hrabrošću i mirnoćom tih zagonetnih ratnika koji su u svojim besprijekorno izgrađenim bojnim složajima odbijali juriše i lomili sve napade ne popuštajući ni za pedalj. Njihove strašne pukovnije, njihovi blješteći oklopi i svjetleće oštrice oružja, njihovi ratni pokliči, njihove pjesme koje slave Andraghonha i Njegovu moć koju su mu poklonili Bogovi sa Zvijezda u sam Osvit vremena kada je još spavao ispod pijeska, sve to je plašilo Okolne narode. Pojavili bi se tu iznenada, a nitko nije mogao objasniti odakle i kako, strašni alandski mornari na velikim brodovima razaračima, najstrašnijim ratnim brodovima, koje je to Nezamislivo vrijeme ikad do tada zapamtilo. Zapalili bi oni zemlju, vodu i sam zrak, a nemali put napustili bi svoje brodove i uz bok svojih kopljanika jurišali bi kopnom i lomili falange kao da je to za njih normalno. Strašne i opasne Šumske patrole pojavljivale bi se na tisuću mjesta iznenada i munjevito, silovito bi napadali, a onda se povlačili bez prihvaćanja bliske borbe. Onda bi se opet, još silovitije pojavili na drugom mjestu i udarili još snažnije, pa još brže nestajali. Ako bi pak se tu pojavio sam Andraghonh sa Vitezovima vjetra, tada bi se i samo nebo zamračilo. Čula bi se strašna tutnjava stotina tisuća konja koji bi nosili opasne i svježe alandske ratnike koji bi pristizali u nemogućem broju iz svih krajeva Alandije. Ništa, ali baš ništa, ne bi tada Alanđani prepuštali slučaju. Ratnici bi razjareni i opijeni veličanstvenom divotom bitke postajali opasno snažni, rane ne bi poznali niti osjećali, njihovo oružje bljeskalo bi i iskrilo lomeći protivničko, a ratnici Šumskih patrola udarali bi u sve žešćim i divljim karijerima. Na samoj Hesperaskhi pojavile bi se i strašne alandske krstarice i razarači, najveći ratni brodovi koje je ikad zapamtilo to Nezamislivo vrijeme. Uzalud bi tada bio svaki otpor. Alanđane je tada bilo nemoguće zaustaviti, a nekakva bi ih misteriozna svijetlost okruživala i davala im nezapamćenu i nadljudsku snagu. I tako su predivne legende počele kružiti među Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode, o toj zemlji, o tim nepreglednim prostranstvima koje je zauvijek okovao led i snažno pritiskao snijeg. Tamo negdje gdje su ti tajanstveni ratnici u plavim odorama i ogrtačima, ratnici lutalice i osvajači, ratnici napadači, ratnici Alanđani, gradili svoje neobične gradove i naselja, tamo negdje gdje su na samom rubu svijeta oni podigli svoj Zimski bedem i kamo bi svake godine jahali na svojim snažnim i plemenitim konjima, tamo je postojala najveća tajna koju su oni uporno i sebično čuvali. Nikada Okolnim narodima nije bilo jasno zašto su ti najstrašniji, najhrabriji i najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo bili spremni rušiti svoje neobične gradove i ići dalje zauvijek odani i vjerni jednom čovjeku, svom princu dječaku, svom Shaganu … Zašto su podigli neosvojivi Zimski bedem i strpljivo ga svake godine dograđivali i to na samom rubu Svijeta i Vremena kad do tuda ne bi stigla nikada ni jedna vojska onog vremena. Ipak, Alanđani su odlazili tu i smrzavali se u punoj bojnoj opremi, spremni u svakom trenutku na borbu i riješeni da izginu svi od reda samo da bi ponovno vidjeli sjevernu zvijezdu Hawalandha i nešto, ili nekoga ispod nje.
Govore da se oni još uvijek sjećaju davno Zaboravljenog vremena prije potonuća moćnog kraljevstva Atlantide i slavnih gradova koji su se nekad davno prije prostirali pod plavim plaštevima zvijezda. Govore da oni znaju tajnu Vitezova vjetra koji su se pojavili u sam Osvit vremena i koji od prvog trenutka nekoga traže i strpljivo čekaju. Zbog Njega oni su se oduvijek borili s vjetrom i još uvijek su spremni izginuti svi od reda samo da bi vidjeli ono što su vidjeli u sam Osvit vremena. Od tada i samo tamo oni pjevaju vjetru o Njemu i slave Ga riječima:
'Za tisuću i sto godina, a kada nas više ne bude, zauvijek će šaputati vjetar sa Sjevera … ' I tako bi oni svake godine, vjerni i odani svom Shaganu, riješeni da se bore i da izginu svi odreda, na svojim plemenitim i snažnim konjima, kretali u susret vjetru koji ih je čekao ispod planine Wyghena. Oni bi tada danima, iza Zimskog bedema, strpljivo čekali, a noćima pozorno osluškivali zvukove i šumove noći, potpuno mirni, ogrnuti svojim plavim ogrtačima. Svakodnevno bi izazivali vjetar i borili bi se s njim drvenim kopljima ganjajući ga do kraja Sjevera, pobjeđivali ga ili bi bili pobijeđeni…

izvor:enhu.blog

 

[zjovan29]

Mitologija drevnog Egipta


Kod 'Jedanaestih vratiju' u 'Jedanaestom noćnom satu' Athumanunha na trenutak, u njegovom koračanju kroz mitologiju drevnih Egipćana, zaustavlja noćni stražar imena Pefsachuef, te mu ispriča svoju priču.

Nevjerojatna priča koju mu je Pefsachuef ispričao Athumanunhu se na trenutak učini odnekud poznata, ali u isti trenutak i nevjerojatno tajnovitom. E da! Priča je slična i pomalo identična priči koju je Plutarh ispričao Athumanunhu nakon što mu je pošlo za rukom dešifrirati stare zapise hijeroglifa. Samo što je tada Plutarh priču pričao s grčkim božanstvima, a Pefsachuef je ovdje izgleda priča u izvornom obliku s drevnim egipatskim mitološkim božanstvima.

Bilo kako da bilo, nevjerojatna priča o grčkoj misterioznoj 'epakti' doslovno nalikuje drevnoj egipatskoj mitološkoj prići o pet nedostajućih dana drevnog egipatskog kalendara.


No, dobro, da li je Plutarh namjerno, ili možda samo slučajno poistovjetio drevna grčka mitološka božanstva s drevnim egipatskim božanstvima sada nema nikakve veze, pa zato poslušajte onda priču o 'misterijama Epakte', ili o 'Pet božanskih dana'.

Dakle, (grč. Epaktos – doveden, pridodat), ili 'Pet pridodanih Totovih dana' mjesecu Hatora u godini Mjeseca, koje je kockom dobio od Khnuma, priča je 'Pet božanskih dana' (prijestupni dani kojima godina Sunca premašuje godinu Mjeseca) u kojima se rodilo pet egipatskih božanstava.

'Nut (grč. Reja) je kriomice bila sa Gebom (grč Saturnom), a iznenada ih otkri Ra (grč. Sunce). Razbjesnjeli Ra (grč. Sunce) baci prokletstvo na Nut (grč. Reju) kako ne bi mogla roditi ni u jednom mjesecu u godini.

Tot (grč. Merkur), budući i sam potajno zaljubljen u prelijepu Nut (grč. Reju), iz zahvalnosti za njezine nježnosti i naklonost, kocka s Khnumom (grč Mjesecom). Od njega dobiva sedamnaesti dio njegove svijetlosti (lux), te ga (ih) Tot (grč. Merkur) pretvara u pet dana i dodaje ih na 360 dana od koliko se tada godina sastoji.


Kako je Ra (grč. Sunce) premašio Khnuma (grč. Merkura) za božanskih pet dana, tako je i prokletstvo vrijedilo za samo 360 dana. Tih pet dana iskoristi Nut (grč. Reja) te porodi svoje petero djece Asara (Osirisa), Horusa ur (Aroueris), Seta (Tifon), Ast (Izida) i Nebhetep (Neftida), a svi se oni mogu u grčkoj mitologiji po Plutarhu poistovjetiti sa Zeusom, Posejdonom, Hefestom, Herom i Demetrom.

Tako se prvog dana rodi Oziris, drugog Aroueris, trećeg dana rodi se Set koji je na silu izašao iz rane na majčinoj slabini, koju je sam načinio, kako ne bi bio rođen posljednji, te četvrtog dana rodi se Izida, a petog Neftida (koju Athumanunh mnogo puta u svojim pričanjima poistovjeti s grčkom Teleutom, ponekad Afroditom ili pak Nikom.

Eh, sada, božanski očevi djece ove božanske nisu isti, pa tako je Horusu otac Ra, Ozirisu, Setu i Neftidi otac je Geb, a Izidi pak je otac Tot. No, nadalje nešto tu hijeroglifi pričaju i o ljubavi Ozirisa i Izide još u utrobi majke, pa iz njihovog odnosa nastaje Horus mlađi (grč. Apolon), pa i o tomu da će kasnije egipatski faraoni treći od pridodanih dana smatrati zlokobnim (jer to je Setov rođendan) i na taj dan nikakve poslove oni ne obnašaju, niti jedu, niti piju do zalaska Sunca.

Bog Tot pak je kasnije, tijekom cijele mitologije drevnog Egipta nevjerojatno i vrlo naklonjen Izidi (kćerki svojoj). (Athumanunh je već nešto o tomu pisao (sjetite se tko je prvi izašao iz 'barke od milijun godina', tko je zapovjedio veslačima da barka miruje sve dok se ne pronađe protuotrov za mladog Horusa…).

O osobinama boga Tota i o svemu tom ostalom bit će kasnije još više napisano, ali neki drugi put, jer i ovo je previše zakomplicirano, pa je potrebito to prvo dobro shvatiti da bi se kasnije mogla razumjeti drevna egipatska mitologija o kojoj Athumanunh piše, piše i piše … ali Noć ima čudnu moć i Athumanunha svojim srebrenim strunama tiho uspavljuje i odvlači na neko drugo koračanje u neku drugu mitologiju, pa zato nastavim drugi put.


Mitologija drevnog Egipta


Na svom koračanju kroz mitologiju drevnog Egipta Athumanunh sada u tom 'Desetom noćnom satu' već zorno razaznaje zmijsko božanstvo koje su drevni Egipćani nazivali Sekhereret. Sekhereret je zmijsko božanstvo koje je porodilo tih 'Dvanaest opasnih noćnih sati' što toliko silno prijete Rau u to doba noći kada je on Auf – Ra (mrtvo tijelo boga Ra) ranjiv i nemoćan, a ispred desetih vratiju noćni stražar naziva Sekhenur ispričat će svoju priču:

Dvije božanske sestre, kćeri Nutine, dva pera moćne krune 'Shuti' zajednički ponekad uobliče sinkretičku božicu Merti. Dakako, radi se o božicama Izidi i Neftidi, božanskim sestrama koje su direktne suprotnosti jedna drugoj, ali toliko tijesno povezane jedna s drugom, te se i u tom sinkretizmu drevnih Egipćana vidi njihova želja za objašnjenjem naporednosti života i smrti.

Drevno ime božice Izide zapravo je Ast ili Auset, a to je drevna egipatska riječ koja označava vladarsko prijestolje. Izida je prikazivana u obličjima mlade i lijepe žene, najčešće kraljice, koja na glavi nosi svoju karakterističnu regaliju, (faraonsko prijestolje u obliku stepenica), a koja zapravo simbolizira povezanost Neba i Zemlje.

Izida je jedna od drevnih egipatskih božica koja se najviše spominje u zapisima i pojavljuje u prikazima, a i jedna je od božica koja se nalazi u Velikom pautu Heliopola. Izida najviše od svih božica preuzima značajne osobine mnogih drugih egipatskih božica i vrlo je moćna na polju magije.

Majka je ona Horusa mlađeg, kasnijeg zemaljskog božanstva (faraona), pravedna je, milostiva i dobrodušna, te je do kraja odana i vjerna svojem suprugu Ozirisu, pa čak i nakon njegove smrti. Jedina je od svih drugih egipatskih božanstava koja zna tajno ime Raovo, a i jedino na njezinu zamolbu stala je 'barka od milijun godina'.

Drevni Egipćani rođenje, rast, razvoj i aktivnost simbolizirali su Izidinim likom i ona je za njih zapravo budućnost (ono što tek treba biti – rođenje).

Neftida (Nebt-het), sestra je Ozirisa, Izide i Seta koji joj je bio i suprug. Njezino ime označava gospodaricu kuće i to se vjerojatno odnosi na neki dio Neba, ili možda status u nekom drevnom dvoru, ili božanskoj obitelji pradavnog Egipta.

Iako je bila Setova žena, potajno je voljela Ozirisa, ali je i potpuno odana svojoj sestri Izidi kojoj je nesebično pomagala kod traženja Ozirisovog tijela, makar je tijekom te pomoći pretrpjela Setov bijes.

Neftida je personifikacija tame i svega što prati tamu, njezini božanski atributi imaju više pasivni, nego aktivni karakter. Neftida je u svim pogledima potpuna suprotnost svoje sestre Izide. Njezinim likom na svojim drevnim prikazima drevni su Egipćani predstavljali smrt, propadanje i nepokretnost (pasivnost).

Izida i Neftida uvijek su na tim drevnim prikazima prikazivane zajedno, te kao takve simboliziraju 'ono što je' i 'ono što će biti' – rođenje i smrt. Kada su te dvije božice prikazane u tom sinkretičkom obličju one su zapravo božica Merti. Neftidine osobine prilično su nedefinirane, ali sigurno je bila simbol smrti iz koje će se izdići novi život.

Set je brat Ozirisov, Izidin, te suprug i brat Neftide prelijepe. U početku Set je samostalno božanstvo Gornjeg Egipta i tijesno je vezan za kult vladara (faraona) Gornjeg Egipta. Kada se Egipat ujedinjuje, dakle prvim nastankom države, bog Set uklopljen je i u Heliopoljsku kozmogoniju gdje njegova uloga nije negativna, ali će s vremenom postati simbol zla, opasan za ljude, pa i same bogove.

Zapravo Set je bog drevnih Egipćana koji utjelovljuje sušu, pustinju, tamu i one unutarnje snage Prirode koje su u suprotnosti s onim vidljivim. Tako bog Set upravlja kaotičnim silama i postaje onaj koji vodi neprijatelje Raove.

Drevni Egipćani prikazali su ga u antropozoomorfnom obličju snažnog tijela muškarca s glavom životinje koju je nemoguće definirati (možda žirafa, mravojed, magarac, ali rep te životinje ne odgovara ni jednoj od narečenih). No, Set nije oduvijek bio zločest, bio je on veličanstveni ratnik s pramca Raove barke i upravo on bi do jutra pobjeđivao Apopa. Najvjerojatnije poradi svoje bahatosti, ljubomore, a kasnije i bratoubojstva (Oziris) i sukob s nećakom (Horusom), stvorit će poprilično nejasnu i gotovo nerazumljivu sliku svega što se dešavalo sa Setom


Mitologija drevnog Egipta


'Deveta vrata' misterioznog 'devetog noćnog sata' čuva strašni stražar nazvan Arisutchesef, a ponekad bi ga drevni Egipćani nazivali i Dendeni, pa evo onda što je on Athumanunhu ispričao na njegovom koračanju kroz 'Dvanaest noćnih sati' mitologije drevnih Egipćana:

Usko područje plodne zemlje, koje je bio omeđeno opasnim pješčanim pustinjama i visokim kamenim liticama gdje prebivaju zli duhovi, drevni Egipćani nazvali su 'kemet' (crno, crna zemlja). Taj stalni kontrast, između života i smrti, između plodnog tla i neplodne pustinje, koji su drevni Egipćani vidjeli svakodnevno najvjerojatnije ih je i inspirirao u njihovim vjerovanjima i temeljnim religijskim postavkama.

Tako su, zagrobni život, stalni ciklus umiranja i rađanja, izlazaka i zalazaka Sunca i Zvijezda, izlijevanje i vračanje u korito rijeke Nil, kao i opstanak života kojem stalno prijeti opasna pustinja, jednostavno su morali pronaći svoje mjesto u temeljima vjerovanja i religije drevnih Egipćana.


dvije mitološke životodavne sile drevnih Egipćana – Izida i Osiris (Nil i Sunce) koje svojim uzajamnim djelovanjem stvaraju novi život

Naime, dnevna temperatura u drevnom Egiptu znala je doseći i do 50 stupnjeva, u okolnim neplodnim i opasnim pustinjama ništa nije uspijevalo, a u tankoj dolini Nila prostirala se plodna zemlja na kojoj je bujao život. Tu gotovo nikada ne pada kiša i drevni Egipćani jednostavno su morali shvatiti da u potpunosti zavise od darežljivosti velike rijeke koju su im poslali sami bogovi.

Drevni Egipćani svakodnevno su mogli vidjeti i svjedočiti strahotama pustinje, pa su ubrzo shvatili da bi se to i njima moglo dogoditi, ako bogovi jednoga dana prestanu biti milostivi. Dok je životodavni Nil bio s njima svakodnevno i noćima, druga prirodna sila – toplina Sunca noćima bi nestala. Prestrašeni drevni Egipćani u satima tame shvatili su da bogove moraju udobrovoljiti i umilostiviti, jer u protivnom nastat će kaos u kojem će sve živo pronaći smrt.


moćna zaštitnička božica Ast (Izida) raširila je krila svoja zaštitnička nad Asarom (Osirisom) pravednim

Egipatska mitologija, brojne prirodne pojave koje se uobličuju u brojna božanstva, a sve to zapravo odražava egipatski geografski i prostorni kontekst, zapravo nam priča o posvemašnim ovisnostima života zemlje i ljudi o dvije životodavne sile – rijeka Nil i toplina Sunca.

Mitovi koji nastaju u toj jedinstvenoj sredini opet nam dokazuju da je zapravo sve podređeno dvoma suprotnostima, a koje su drevne Egipćane stalno opsjedale i podsjećale na naporednost života i smrti. Rijetke kiše u Egiptu još više povećavaju ovisnost o godišnjim poplavama Nila. Uska traka plodne zelene zemlje na obalama Nila uspijevala je održavati na životu ljude, ljetinu i životinje, a izvan toga je negostoljubiva i nemilosrdna pustinja.


Osiris, prikaz drevnih Egipćana

Naporednost plodne zemlje i pustinje duboko se dojmila drevnih Egipćana, pa im je ona istodobno bila i obrazac prema kojemu je svake godine zemlja umirala i ponovno se rađala. Tako su opet drevni Egipćani sve to jednostavno u svojoj mitologiji objasnili ovako: plodna zemlja je zapravo božica Izida koja očekuje oplođujuću poplavu rijeke Nil, a Nil je Oziris. Sila suše koja neprekidno prijeti plodnoj zemlji (Izidi) nije nitko drugi nego Set koji je, ubivši Ozirisa, pokazao drevnim Egipćanima da je svemoguć i sveprisutan, pa su ga oni tako i prikazivali kao zlo koje je došlo iz pustinje.

Izida i Oziris beskrajno su ljubili jedno drugoga, baš poput njihovih roditelja Nut i Geba. Neftida pak je mrzila Seta, te je i ona ljubila potajno Ozirisa. Set, veličanstven ratnik s pramaca 'barke od milijun godina', svake bi noći odlučno i hrabro napao neprijatelja Raovog, moćnog Apopa (Apofisa) i do jutra bi ga pobijedio. Svi su slavili moćnog noćnog ratnika Seta, ali ga Neftida nije voljela već je i dalje potajno ljubila Ozirisa.



dvije božice, dvije božanske sestre, dva božanska pera mitske krune Shuti, svojom božanskom zaštitom naklonjene su Osirisu pravednom (božica Nebhet /Neftida/ raširila je svoja krila zaštitnička, a božica Ast /Izida/ nudi božansku magičnu zaštitu Asaru Osirisu (Egiptu)

Set je postajao sve ljubomorniji na brata svoga Ozirisa, pa kad otac njihov, moćni Geb, vlast svoju preda Ozirisu sinu svom najstarijem, Set je bio shrvan i povrijeđen do bola. Dok je pravedni Oziris, a nakon što je postao kralj Egipta, vladao mudro s Izidom, ženom svojom, te se svojski trudio da ljude pouči zakonima, uzgoju biljaka i životinja, te štovanja bogova, Set brat njegov u potaji pripremao je ubojstvo Ozirisovo.

Set u potaji izmjeri tijelo Ozirisovo i dade načiniti prekrasni pogrebni sarkofag. Priredi Set tako gozbu bogatu i pozove na nju sve bogove i božice. Pohvali se Set predivnim sarkofagom i obeća da će ga pokloniti onome kojemu će najbolje pristajati. Redom su bogovi lijegali u sarkofag, ali nikome on nije odgovarao. Na kraju red je došao na Ozirisa pravednog. On legne u sarkofag i sarkofag mu točno bi po mjeri.

No, tada iznenada banu ratnici strašni Setovi, brzo zabiju čavlima sarkofag i bace ga u Nil. Kad je Izdida saznala što se dogodilo njezinom voljenom suprugu, ona odreže prelijepe duge kose svoje i odjene ruho žalobno, pa krene tražiti sarkofag Nilom. Nitko Izidi nije znao reći gdje je sarkofag s mrtvim tijelom Ozirisovim, sve dok ona nije naišla na skupinu djece koja su se igrala pored rijeke. Djeca Izidu upute na mjesto na kojem je bio sarkofag. Izida prenese sarkofag s mrtvim Ozirisovim tijelom, a pomogne joj sestra njezina Neftida.

Neftida pozove sina svojega Anpua (Anubisa) i zatraži od njega da balzamira tijelo Ozirisovo. Prije nego je Anubis započeo obred balzamiranja, Izida gospodarica magije pretvori se u kopca ptičara i udahne na trenutak život Ozirisu, upravo toliko koliko je bilo potrebito da s njim začne dijete, sina osvetnika njihovog, malenog Horusa.

Oziris, bog gospodar podzemnog svijeta bio je visok, lijep i stasit muškarac, tamnoput i crnokos. Dakle, Oziris je prikazivan u antropomorfnom obličju čije je tijelo umotano u bijele lanene trake (mumija). Njegovo ime drevni Egipćani izveli su iz korijena riječi 'W S R' (Asar) što bi u prijevodu značilo 'moćnik'. Oziris je ime iz kasnijeg doba i grčkog je podrijetla (kao i Isis, Nephtys, Anubis, Apofis …).

Oziris (Asar) je utemeljitelj svih drevnih egipatskih zakona, a i učitelj je prvih ljudi u načinu obrade zemlje, kako bi oni priskrbili sebi hranu toliko potrebito za preživljavanje i sam život. Naučio je Oziris drevne Egipćane i štovanju bogova, te svim drugim oblicima koji karakteriziraju civilizirani način života. Njegove sljedbenike u zagrobnom je životu očekivalo plodno imanje i brojna stada stoke, obilje hrane i pila, vječita ljubav i slatke čari seksualnog života.

Athumanunh – taj stari heroj bez imena i veličanstvena božica Izida – ta predivna moćna zaštitnička božica naklonjeni su jedno drugome tijekom koračanja kroz mitologije

Oziris je istodobno bio i bog stvaranja i plodne zemlje. Najlakše je u slikovnim zapisima prepoznati Ozirisa po zelenoj boji kože koja označava njegovu plodnost i stvaranja života i toliko potrebite hrane za održavanje istog. No, ako je boja nestala treba obratiti pozornost na krunu koju nosi Oziris na glavi. To je tip bijele krune na kojoj se jasno vide dva pera istine božice Maat (ovdje opet treba biti oprezan i ne zamijeniti Ozirisovu krunu Atef s krunom Shuti!

Kruna Atef ima dva pera istine i pravde božice Maat, a kruna Shuti pak su dva pera božice Merti koja simbolizira sinkretičku božicu božanskih sestara Izide i Neftide). Tijekom suda pokojniku upravo Oziris nadzire tijek čitave svečanosti, iako u prosudbi pravednosti srca pokojnika glavnu riječ ima božanski pisar Tot. Dakle dva pera istine predstavljaju dvije pravde (dvostruka Maat) kozmičku (Nebesku) i pojedinačnu (Zemaljsku). Istodobno božica Maat predstavlja pravdu i istinu, pa se po njezinim osobinama istine i pravde sudska dvorana i naziva 'dvoranom dvije pravde' ili 'dvoranom dvostruke Maat'.


Mitologija drevnog Egipta


Dok tako Athumanunh korača i susreće noćne stražare šutljive kao oblake, stražare što čuvaju vrata tajnovita tih misterioznih 'Dvanaest noćnih sati', prolazi Athumanunh kroz Amenti carstvo Svijeta zapadnog, svijeta u kom božica Amentet, kćer Noći, sestra Sna tka Sudbinu srebrenim nitima što pokloni joj bog Khonsu, te napokon dolazi i do 'Osmih vratiju' koja čuva stražar imena Khutchetef, pa evo i njegove priče:

Onda kada je 'Nebo progutalo Mjesec'

Jednom prije napisa Vam već Athumanunh da su drevni Egipćani bili jednostavno impresionirani nebeskim pojavama, a to zorno dokazuje zastupljenost simbola nebeskih tijela i pojava u znakovima hijeroglifa. Athumanunh će Vas opetovano podsjetiti na simbole koji simboliziraju Sunce, Mjesec, Sunčevo svijetlo, horizont, nebo, izlazak, zoru, oluju … sve to upućuje da je drevnim Egipćanima bilo itekako važno izraziti prirodne pojave, ali i religiozne ideje povezati s istima.


božica Tefnut, božica družica Shuova, prva lavica među božicama, majka Geba i Nut

(primjerice hijeroglif Sunca s tri zrake označava svijetlo, ali i emanaciju božanstva koje stvara, kao i projekciju božanske moći i milosti na niža bića – po Athumanunhu)

Athumanunh će Vas podsjetiti i na božicu Nut, (egipatska personifikacija Neba – po Athumanunhu), čije se predivno tijelo proteže od horizonta do horizonta i po kojem putuju Zvijezde. Tako su drevni Egipćani vjerovali da Nut svakoga dana guta, a zatim opetovano rađa Sunce, Mjesec i Zvijezde, a ista je sudbina očekivala i duše umrlih.

Tako je Nut postajala sve više majka svih bića. Nadalje, Nutino tijelo pridržava njezin otac, bog Shu u čovječjem obličju, uzdignutih ruku sa znakom renpet (oznaka godine – po Athumanunhu – zapravo Shu i Heh bog vječnosti, ovdje su poistovjećeni i Athumanunhu je sasvim jasno da se zapravo radi o 'milijunu godina', dakle, o jednom cijelom ciklusu vječnosti drevnih Egipćana koliko će Shu razdvajati Nut od Geba supružnika njezinog).


božica Hator doji faraona (hrani Egipat)

Za drevne Egipćane u nebo se ulazi kroz vrata, a da bi se došlo do tih vratiju potrebit je pristanak praiskonskog ratnika pravednika boga Geba, supružnika Nutina. Tako zapravo dvostruka vrata nebeska nazvana 'kebehu' predstavljaju Gebove čeljusti.

No, postoje i dva strašna čuvara, a to su strašni demon Babii (gospodar Noći – po Athumanunhu koji simbolizira lunarno božanstvo, a o njemu Athumanunh zna vrlo malo, ali je sasvim siguran da je Babii iz Setove 'branše' i to nikako nije dobro za dušu, pa ona mora dalje)


božica Sekhmet

Nadalje, drugi opasan čuvar je Herefhaf (onaj čija je glava okrenuta unatrag – po Athumanunhu – za razliku od demona Babiia on je samo splavar koji prevozi preko voda Nebeskih – egipatska inačica grčkog Karona) Najvjerojatnije Herefhaf predstavlja 'padajući Mjesec' (treća mjesečeva četvrt), pa je ovo vrlo povoljno za uzlazak na Nebo do ustiju Nutinih.

Nadalje, pojava pomrčine Sunca, drevne je Egipćane inspirirala, pa su je oni prikazali kroz mitološku bitku Raa s divovskom kornjačom koja ga je pokušala progutati. Pomrčine Sunca i Mjeseca drevni su Egipćani brižljivo bilježili, a da li su ih se i pribojavali Athumanunh nije pronašao nikakve izvore, ali je pomrčina Mjeseca zabilježena 14. svibnja 1338. p. K. najavila sukobe i pad Eknatonove vjerske reforme i propast grada Akhetatona i to je ostalo zabilježeno kao doba kada je Nebo progutalo Mjesec.

Nadalje, drevni Egipćani u svojim bilješkama ponekad i straše Athumanunha, pa je tako ostalo zapisano i o 'niut pet' (nebeski grad) i o 'henememet' (nebeski ljudi). No, sve je premalo i vrlo misteriozno i nikada se više o tomu pisalo nije, no, Athumanunh vjeruje da je sve u svezi s time zapisano, jer su drevni Egipćani vjerovali da su Zvijezde staništa bogova.


jedna od sedam Hatora

Na kraju, sedam 'hatora' (njih nikako ne pomiješati i zamijeniti sa sedam obličja božice Hator – po Athumanunhu) koji se pojavljuju prilikom rođenja djeteta i proriču mu Sudbinu, također su misteriozna božanstva o kojima Athumanunh zna vrlo malo, ali ako Athumanunh njih poveže sa sedam planeta koje drevni Egipćani vide i raspoznaju na Nebu onda se dakako radi o tome da su drevni Egipćani ipak imali razvijenu vlastitu astronomiju i njezine mitske konotacije koje pak su nama još uvijek u velikom dijelu, čak i danas, potpuno nepoznate.


Mitologija drevnog Egipta


Sedmi je noćni sat i Athumanunh, u to gluho doba noći, u svojim koračanjima kroz drevnu mitologiju još drevnijeg Egipta, stiže pred 'Sedma vrata' koja čuva noćni stražar imena Saktif. Evo što pak je on ispričao Athumanunhu:

'… neka budu potučene 'zmije' koje se nalaze na tebi, čaraju i poznaju izričaje svoje snagom vradžbina svojih koje su u njima …'

Doba kada je krokodil napao – zlo i grijeh

Drevni Egipćani bili su uvjereni da su nakon stvaranja Svijeta ljudi živjeli u savršenoj harmoniji s bogovima. Bilo je to 'rajsko vrijeme', 'zlatno doba', ili kako su to drevni Egipćani zapisali bilo je to doba 'kada su ljudski trbusi bili ispunjeni obiljem, doba kada krokodil još nije napadao, doba kada zmije još nisu prijetile ugrizom'.


Ra je stvorio ljude tako da u njima nije bilo zloće, a ni zla, no, onda su se ljudi ipak odjednom pobunili protiv Ra. Sklad i ravnoteža bili su dovedeni u pitanje i Ra je odlučio kazniti ljude, odnosno čovječanstvo koje je zapalo u grijeh. Athumanunh nikada nije pronašao hijeroglifski zapis koji bi opisivao zašto je čovječanstvo zastranilo i ugrozilo svojim grijehovima sklad i ravnotežu nebesku i božansku.


bog Ra, solarno vrhovno božanstvo, ima sunčani disk oko kojeg se omotala kraljevska kobra

Međutim, ako Athumanunh malo bolje razmisli čak na dva mjesta drevni su Egipćani to zorno prikazali i opisali. Dobro Athumanunh, pa gdje je to opis ljudskog grijeha kod drevnih Egipćana? Athumanunh će zapisati: - baš kao što su 'pali anđeli' (nefilimi – nazvat će ih Athumanunh) zlonamjerno ljude podučili nedopuštenim vještinama (izrada oružja, te uporaba istog što je izazvalo ratove među ljudima – po Athumanunhu), te se upustili u spolne odnose, s ljudskim ženama, iz kojih su se kasnije rodila bogohulna bića. (ovaj dio svi krivo shvate! Ovo je Athumanunhovo promišljanje – nefilimi (pali anđeli) nemaju nikakvu vezu s drevnim Egipćanima, ali nešto se slično moglo dogoditi i kod drevnih Egipćana – zašto ne?)


bog Horus, bog Neba, sin Izidin, ima krunu, a nema sunčani disk

Najvjerojatnije se moralo nešto slično dogoditi i kod drevnih Egipćana, jer moćni je Ra žestoko upozorio praiskonskog božanskog pravednika i ratnika, moćnog Geba, - '… neka budu potučene 'zmije' koje se nalaze na tebi, čaraju i poznaju izričaje svoje snagom vradžbina svojih koje su u njima …'


bog Horus – ur (Krilati Horus, bog rata) – nema krunu na glavi, a nema ni sunčani disk

Athumanunh vjeruje da to nisu zmije (gmazovi) rasprostranjene drevnim Egiptom, već su to bogohulna bića, točnije sedamdeset i dvojica ljudskih pomagača koji su pomogli Setu da ubije Ozirisa pravednog. Dakle, podrijetlo zla doista je božansko (Set je u zavjeru uvukao ljude u namjeri da se dočepa prijestolja koje je njegov otac Geb ostavio bratu njegovom Ozirisu pravednom – po Athumanunhu), ali zlo se ne može ostvariti bez ljudskog djelovanja.

Eto ga! Ljudska je zloća ta koja dovodi do zla. Na kraju, božanstva se međusobno bore, mrze i nadmudruju na vrlo niske i krajnje pakosne načine, ali božica Maat je tu svemoguća i vrlo djelotvorna. No, kada se u božanske pakosti uključe ljudi onda je to vrlo opasno, jer ljudska pohlepa i lakomost nadilaze čak i božanske pakosti. Zato će čovjek prema zapisima drevnih Egipćana za svoja dijela (nedjela) odgovarati pred Ozirisom pravednim na posljednjem sudu u zemlji mrtvih gdje ga čeka nepristrana Maat, mudri Toth, neumoljiv Anubis i strašni Ammit.


Mitologija drevnog Egipta


Noć, ta drevna i misteriozna, ali istodobno uzbudljiva i čarobna noć drevnog Egipta primiče se svom šestom satu, a u svom koračanju i Athumanunh stiže pred 'Šesta vrata šestog noćnog sata' koja čuva opasni stražar nazvan Semati. Evo onda i njegove priče:

Egipatska mitologija – usporedbe i predodžbe

Prvi problem, po Athumanunhu, u razumijevanju i shvaćanju drevne egipatske mitologije pojavljuje se već na samom početku gdje se ona direktno svrstava i uspoređuje s ostalim drevnim orijentalnim mitologijama.

Nadalje, pojavom egiptologije sredinom 19. stoljeća pojavljuje se i drugi problem, a to su pogrešne pretpostavke. Dakako, Athumanunh ne želi kazati da određenih sličnosti s drugim drevnim mitologijama ne postoje. Naprotiv, sličnost s drevnom grčkom mitologijom doista postoji, no, totalna je greška ako se to nekim automatizmom potpuno izjednači.

Mit i priče o Ozirisu i Izidi vrlo lako mogu se dovesti u vezu s drevnim grčkim pričama o Demetri i Kori, a isto tako i s nekim pričama iz drevne Mezopotamije kao što je priča o Tamuzu i Ištar. Međutim, problem je nastao kada je egiptologija bila još vrlo mlada znanost, tek u 'pelenama', a baš tada nastaju prvi prijevodi drevne egipatske mitologije.


Asar (Osiris), sin Gebov, mitski pravednik, otac Horusov, s njim počinje 'Doba ljudi drevnog Egipta'

Najveći pak problem u razumijevanju drevne egipatske mitologije leži u tome što su neki od europskih klasičara jednostavno robujući nekim svojim fikcijama tvrdili da korijene moderne civilizacije i uljudbe Zapada treba tražiti u drevnoj antičkoj Grčkoj, pa su tako nepravedno gurnuli na stranu ostale drevne civilizacije, a osobito one s Bliskog Istoka i drevne Afrike.


as ar – Asar, Osirisov hijeroglifski zapis

Najveća nepravda pak je učinjena upravo drevnoj egipatskoj civilizaciji kojoj se uporno nastoji zakačiti (poneki to čine još i danas – po Athumanunhu) etiketa egzotike i primitivizma. Neprekidno se traže neki dokazi koji bi pokazali drevnu egipatsku mitologiju, a i cjelokupnu egipatsku civilizaciju, kao fanatično društveno uređenje u kojem prevladavaju i postoje primitivni rituali s ljudskim žrtvama kao i postojanje kultne zaluđenosti s faraonima, a drevne Egipćane pak prikazati kao ljude koji su opsjednuti smrću, mumijama i grobnicama.

Athumanunh to jednostavno odbacuje i kaže da to nema nikakve veze s drevnim Egipćanima koji su bili jedan veseo i zanimljiv narod. Dakako, Athumanunh će napisati da kod drevnih Egipćana, a poglavito nekome tko po prvi put nešto pročita o njihovoj mitologiji, sve doista i izgleda naopako postavljeno i zbunjujuće ispričano.

Tako je kod drevnih Egipćana Nebo (Nut, Athumanunhova veličanstvena božica majka bogova) ženskog, a Zemlja (Geb, Athumanunhu praiskonski mitski pravednik i ratnik otac bogova) muškog spola i principa. (Athumanunh će Vas podsjetiti da drevni Grci to rade upravo obrnuto, tamo je Zemlja božica majka Gea)

Nadalje, krivo je shvaćen drevni egipatski pojam boga (drevna egipatska riječ 'neter', još starija 'netjer' nikako nije nikada odgovarala u potpunosti grčkim ili rimskim jezičnim pojmovima istoga, a poglavito kršćanskoj ideji boga - po Athumanunhu) Drevni Egipćani pod pojmom 'netera' jednako podrazumijevaju boga Stvoritelja, ali istodobno i sasvim malenog kućnog demona zaštitnika, a to dovodi do pretpostavke da su drevni Egipćani pod pojmom 'netera' podrazumijevali sva duhovna, ali i metafizička bića.

Drevni Egipćani nemaju u svom jeziku riječi ili izraze koji bi označavali 'hram', 'religiju', ili pak 'vjerovanje'. Za drevne Egipćane 'biti vjernik', ili 'vjerovati' ništa posebno ne znači i potpuno je nepoznat pojam. Drevni Egipćani štuju boga (dua) i kod tog štovanja oni ga 'poznaju' (reh). Da to nije tako drevni Egipćani uopće ne bi mogli štovati i općiti s bogom, jer to je upravo i ključ komunikacije drevnih Egipćana sa svetim.

Hram je za drevne Egipćane jednostavno 'božja kuća' (per neter), ali istodobno svaki 'per neter' ima i svoj vlastiti naziv. Najveća zamršenost tijekom pokušaja razumijevanja drevne egipatske mitologije pojavljuje se upravo onda kada se pokuša strogo definirati i primijeniti pojmove poput 'monoteizam' i 'politeizam'.

Athumanunh skreće pozornost da je to potpuno nemoguće primijeniti na ionako zamršenu drevnu egipatsku mitologiju i religiju, jer po Athumanunhu drevni Egipćani zapravo su obožavali Zvijezde. Temeljem svega prije narečenog Athumanunh će u svojim promišljanjima jasno i jednostavno drevnu egipatsku mitologiju podijeliti na kozmogenezu (ono prvo doba, 'doba bogova') i na antopogenezu (ono predivno 'doba ljudi').

Upravo ovo doba, 'doba ljudi', Athumanunhu najdraže, nastaje trenutkom kada Athumanunhova najdraža božica Izida začne s mrtvim (uskrslim) mužem Ozirisom, a što pak rezultira rođenjem Horusa mlađeg – božanstva koje je zapravo utjelovljenje i prototip drevnih egipatskih vladara (faraona).

Drevnim Egipćanima bogovi su oblici štovanja svijesti o nadnaravnom, te su ljudima drevnog Egipta oni izraz i simboli za nespoznatljivo, a opetovanje kultnih radnji jedina je moguća komunikacija sa Svijetom bogova. Dakle, ritual je drevnim Egipćanima zapravo usklađivanje s božanskim zbivanjima. Ono što je zapravo duhovno drevnim Egipćanima jest Sunce kao direktan simbol života, a u uzajamnom djelovanju sa svijetlošću Sunce predstavlja dobro.

Iako drevni Egipćani nemaju izraz za stanje svijesti, ipak ona postoji u težnji za putovanjem u Sunčevoj barki kako bi se sačuvalo svijetlo koje u mraku drugoga Svijeta (duatu) predstavlja garanciju postojanja. Velebni hramovi i piramide koje su drevni Egipćani izgradili po Athumanunhu ne predstavljaju nikakav plod mukotrpnog i prisilnog rada. Hramovi i piramide drevnih Egipćana zapravo su oblici veličanja božanskog i to nikako nisu postignuća aktualnih faraona već postignuće i uspjeh cjelokupnog društva drevnog Egipta.


Iz onog doba kada su napali 'Senek en Mu' (neprijatelji Raovi) nastala je i zabuna o dva Horusa


Krilati Horus, mitski vojskovođa božanske vojske koja nanosi poraz neprijateljima Raovim, brat je Osirisov


… a Horus sin Izidin rođen je kasnije i utjelovljenje je faraona

Isto tako mitologija drevnih Egipćana ljudske tjelesne organe povezuje s božanskom stvarnošću. Tako su oči, usta, nosnice i ruke vrlo česti alati kojima se bogovi služe tijekom stvaranja Svijeta i bića kojima će ga napućiti. U mitološkim zbivanjima drevnih Egipćana čovjek je uključen uz bogove. Bića su smrtna i prolazna, ali njihova imena zauvijek zadržava snagu i prenosi se u druge svjetove.

Za drevne Egipćane čak će i vječni Svemir propasti, ali će opetovano biti obnovljen. Sve te ideje drevne Egipćane zapravo prikazuju kao ljude otvorenog duha koji su sebi najvjerojatnije (barem tako promišlja Athumanunh) postavljali mnogobrojna pitanja koja su zahtijevala brojne odgovore koje su pak oni pokušali samo na sebi svojstven način i dati.


Horus i družica mu Tesentefert izrodit će četiri sina božanska, četiri potpornja svijeta (četiri strane svijeta)


Mitologija drevnog Egipta


Eh, da! Eto Athumanunha i kod 'Petih vratiju' u taj opasni 'Peti noćni sat'. Korača tako Athumanunh sve opreznije i stiže pred stražara koji čuva 'Peta vrata', a naziva se Henti-Reqiu, pa evo i njegove priče:

Kategorizirati egipatska božanstva – totalna pogreška

Pokušati podijeliti egipatske bogove i božice u neke logične kategorije, koje bi pak onda zadovoljile nekakve tipološke kriterije, jednostavno po Athumanunhu je nemoguće! Naime, podjela se može provesti na način da se božanstva podijele na antropomorfna (ljudska obličja), zoomorfna (životinjska obličja) i antropozoomorfna (kombinacija ljudskog i životinjskog obličja).

Opet, ako se pokuša načiniti neka korelacija obličja bogova i vremena njihova nastanka, neoprezno se opetovano može pogriješiti. Dakle, Athumanunh će zapisati slijedeće: - drevni Egipćani vjerovali su da su bogovi i božice vrlo inteligentna bića koja oblikuju sva živa bića. Tu božansku inteligenciju tumačili su kao savršenstvo stvorenih obličja, a posebice obličja živih bića.

No, pored božanske inteligencije, drevni Egipćani vjeruju da inteligenciju posjeduju i čovjek i životinje, pa se najvjerojatnije onda odatle pojavljuju božanstva drevnih Egipćana u već prije narečena tri obličja. Ipak, točan razlog i način na koji su drevni Egipćani birali obličja za svoja božanstva nažalost nikada nećemo doznati jer te mitološke ideje najvjerojatnije sežu u daleko i davno prije zaboravljeno doba povijesti ljudskoga uma (možda u davna vremena kada se otkrila vatra – po Athumanunhu).

Ostaje nam tako tumačenja koja nam dolaze iz razdoblja helenizma i rimskoga doba, a ta doba ljudske civilizacije već su bila daleko, vrlo daleko, od praiskonske konstrukcije drevnog Egipta. Ostaje nam tako misterija drevnih Egipćana, koji su uz svoja vrhovna božanstva (Raa, Ptaha, Atuma i Amuna, a osobito Ozirisa), o božanstvima koje su slavili u gradovima uzduž obale Nila.


božica Mafdet, božica u obličju risa, sestra božice Selket, božice u obličju škorpiona

Vjerojatno je nekada davno to sve lijepo bilo uklopljeno i povezano u praiskonskim kultovima koji će nama zauvijek ostati nepoznati, na žalost. Ostaje tako Athumanunhu da korača i dalje ovim opasnim noćnim satima, promišlja i divi se predivnim tajnama drevnih Egipćana što ostaju dobro skrivene.

Tako sada na svom koračanju kroz drevne misterije još drevnijih Egipćana Athumanunh pronalazi, u tom opasnom petom noćnom satu, primjerice, lijepu božicu Bastet. Božica Bastet prikazana u kombiniranom antropozoomorfnom obličju kao žena s mačjom glavom u ruci ponekad drži sistrum – glazbeni instrument drevnih Egipćana koji se svirao tijekom rituala sjetve u zazivanju plodnosti, ponekad je Bastet okružene s četiri mala mačića, pa to još više pojačava dojam simbolike majčinstva i plodnosti.


božica Bastet, božica u obličju mačke, sestra božice Sekhmet, božice u obličju lavice

No, Athumanunh zna i da je upravo Bastet u opasnim noćnim satima po Ra, opasna ratnica i božica rata, njezino još opasnije obličje je božica Mafdet (ris), sestra Selket opet opasne božice škorpionke koje sve tri zajedno priskaču u pomoć Rau kada ga podlo napadne Apep u tim doista opasnim noćnim satima kada je Ra, gotovo nemoćan i ranjiv.

Još je strašnija i opasnija božica Sekhmet (lavica), žena Ptahova, sestra Bastet, koja snagom solarnog plamena štiti cijeli Egipat od stranih vojski. Tu je i božica Neit koja u rukama drži luk i strijele i zaštitnica je strijelaca drevne egipatske vojske.


božica Bastet u potpunom antropomorfnom obličju

Vrlo je zanimljivo Athumanunhu kako su to drevni Egipćani, inače pretežito patrijahalno društvo, ženama-ratnicama pripisali i povezali ih s ratom i borbom. Čak su ponekad i Izidu veličanstvenu, oličenje majčinstva, prikazali željnu osvete i borbe.

Promišlja tako Athumanunh, u ovim opasnim noćnim satima, da su drevni Egipćani bijes i osvetu na neki samo njima razumljiv način povezivali sa ustrojstvom ženske psihe!? (Zna Athumanunh kako je izuzetno opasno i loše naljutiti pripadnice ljepšeg i nježnijeg spola, pa je to valjda bilo tako već i kod drevnih Egipćana. Kako pak je opasno naljutiti Božicu to čak ni stražar na Petim vratima, strašni Henti-Reqiu, ne bi želio osjetiti.)

Nadalje, tu su još i božica Tauret koja se pojavljuje kao gorljiva zaštitnica porođaja i novorođenčadi, pa onda opasna božica Meritseger (ona koja voli tišinu - po Athumanunhu) zaštitnica Doline kraljeva, čuvarica kraljevskih grobnica u obličju crne kobre.
Tako bi Athumanunh, u ovim opasnim noćnim satima, mogao nabrajati sve do brojke stotinu i dvadeset, jer upravo toliko obličja božanstava drevnih Egipćana raspoznaje, a da pri tomu nikako ne bi mogao sa sigurnošću ustvrditi koji od tipova i obličja božanstava drevnih Egipćana je stariji ili je prije nastao.

No, drevni Egipćani s tim se nikada nisu ni zamarali, pa su sva ta obličja lijepo i skladno uklapali u svoje mitološke priče i Athumanunhu ne ostaje ništa drugo nego da im se samo divi na bezgraničnoj domišljatosti i skladu u koji su toliko vjerovali, te ponekad nešto od toga i napiše vama koji ovo čitate i čini Vam se zanimljivim i interesantnim.



Mitologija drevnog Egipta


Na svom koračanju kroz 'Dvanaest opasnih noćnih sati', Athumanunh je sve bliže onom najopasnijem gluhom dobu noći, pa tako stiže u 'Četvrtom noćnom satu' pred 'Četvrta vrata' koja čuva stražar imena Nekau, a evo onda i njegove priče:

Božica družica 'ona koja potiče Stvoritelja na Stvaranje'

'… uzdiže se ona na lijevoj strani glave oca svoga Ra i sjaji ona na desnoj strani hramova svojih u tišini svakoga sata i nikada ona neće ostaviti duše Vaše …'


božica družica drevnih Egipćana

Misterija 'Božje ruke' – 'Tajna Božje žene'

Drevni Egipćani vjerovali su da je njihov faraon živi bog na zemlji. On je taj kojeg na svojim drevnim prikazima prikazuju kako izvodi rituale posvećene bogovima, no, on (faraon) to ne čini svaki dan već je za to on zadužio (ovlastio) svoje svećenike.

Ipak, jednom na godinu faraon je morao potvrditi svoju legitimnost i narodu pokazati da doista vlada kao 'živi bog'. To je činio izvodeći jedinstven obred u kojemu nije smio sudjelovati čak ni njegov vrhovni svećenik.

Svake godine, u doba poplave, faraon je plovio Nilom, krenuvši iz kraljevske palače u Mennefer, 'Inwbhedj' (Memfis) ploveći cijelom deltom rijeke Nil. Amunov kip bio bi iznesen iz svetišta u Ipetisutu (Karnaku), umotan u platno i stavljen na kraljevsku barku. Drevni Egipćani bi se sakupljali uz obalu Nila i promatrali kako faraon prati skriven lik boga Amuna sve do ulaza u manji hram koji se nalazio tri kilometra uzvodno, u Ipetu (Luksoru).


božica Sekhmet, strašna razarajuća božica, oko Raovo, ona koja razara Senek en Mu (neprijatelje Raove), Athumanunhovo poimanje ove opasne, ali i predivne božice

Nitko osim faraona i njegove supruge nije poznavao točnu prirodu obreda koji se izvodio, ali svi su znali da se faraon na kraju ponovno pojavljuje u božjem obličju. U Luksoru bi se faraon, njegova supruga i Amunov kip sklanjali u malu i mračnu odaju koja se nalazila u stražnjem dijelu hrama.

Možemo samo nagađati da je ritual u hramu prikazivao kraljevo začeće i Božansko rođenje. No, je li tijekom toga tajnog obreda dolazilo i do seksualnog kontakta faraona i njegove supruge pratiteljice, ili je sve bilo tek simbolično, pouzdano se ne zna, no, sigurno je da je posljedica tog rituala bilo ponovno stvaranje kraljeva prava na vlast i oživljavanje njegove kraljevske moći koju je imao nad narodom.

Amun ga (faraona) je tu još jednom prihvatio i predstavio narodu kao svog legitimnog nasljednika i predstavnika na zemlji. Evo, to je obred koji postoji zapisan i opisan na drevnim papirusima, a zapravo to je prikaz davno prije mitološkog stvaranja Svijeta bogova i ljudi. Za razliku od ovog rituala, onaj koji se provodio svakodnevno, a provodili su ga svećenici u faraonovo ime, izgledao je vjerojatno drugačije i nikada ga drevni Egipćani nisu ni zapisali.

Tijekom tog tajnog obreda posebnu ulogu imala je vrhovna svećenica koju su nazivali 'Božjom ženom', te njezina skupine glazbenica. Kako bi se shvatili uloga 'Bože žene', treba navesti i njezin drugi naziv, a to je 'Božja ruka'. Ako se vratimo na mit o stvaranju gdje Stvoritelj stvara cijeli Svijet onanirajući rukom, postaje jasno gdje je uloga njegove žene.

U drevnom je Egiptu riječ ruka ženskog roda. Drevnim Egipćanima je zato bilo vrlo lako odvojiti je od Stvoritelja i prikazati je kao drugo božanstvo - kao božicu družicu. Njezina temeljna zadaća bila je poticati Boga na stalno obnavljanje čina Stvaranja kako bi jednom pobijeđeni kaos i uređeni Svijet nastavio postojati i kako ga kaos ne bi opet nadvladao.

Zvuk glazbe je u tim ritualima 'Božje ruke' imao ključnu ulogu. Drevni Egipćani su svoje kipove smatrali živima, pa su ti kipovi onda mogli i čuti glazbu. 'Božja ruka' odnosno 'božja žena' počela bi ritmički udarati rukama i plesati, a glazbenice bi tada na benetu (egipatskoj harfi) označenoj njezinim posebnim znakom, počele svirati svete pjesme o božici plodnosti Hator.

Uz miris tamjana i ples tih lijepih žena ti bi zvukovi trebali udobrovoljiti boga i potaknuti ga na ponovno sjećanje (uprizorenje) čina stvaranja Svijeta. Pouzdano se opet ne zna je li taj dio obreda i ta stimulacija kasnije opet poprimala seksualne kontakte, ali svi su nakon tog rituala i obreda bili uvjereni da je bog spreman na novo stvaranje života.

Nazivi drevnih Egipćana za 'božansku družicu'

Baš kao i nepregledno mnoštvo bogova u mitologiji drevnih Egipćana pojavljuje se i mnoštvo naziva za božansku družicu 'božju ruku' ili 'božju ženu', pa evo nekih od njih: božica svježine, božica papirusa, 'ona koja daje pristanak', gospodarica vrha (piramide), majstorica krune Atef, 'ona koja izaziva strahopoštovanje', majka Stvaranja, plemenita zmija, zaštitnica Horusa (faraona), kraljica bogova, majka zmija, 'ona plamenih očiju', Utjat, 'ona koja donosi istinu i pravdu', 'ona koja voli tišinu', božica svih kruna' velika čarobnica (Werethekau), velika zelena, gospodarica plamena, gospodarica čarolija, Ureus, zeleni vijenac …

Božice u kojima se utjelovljuje 'božanska družica'

Isto je tako poduži popis božica koje imaju aspekte i nose atribute 'božanske družice Stvaranja', pa evo nekih: Izida, Hator, Maat, Bastet, Mut, Nekhebet, Iusaset, Amunet, Menhit, Heket, Renenutet, Neit, Meretseger, Seshat …

Božanske zadaće 'božanske družice' su: briga za Nebo i Podzemni svijet, majčinstvo Suncu i Mjesecu, briga za vodu, pravdu, istinu, zaštitu, njegovanje, proricanje (Sudbinu), suverenitet i božanski red.


Mitologija drevnog Egipta


Noć je sve tamnija, prema Athumanunhu sve nježnija, pa se na trenutak ta drevna egipatska noć Athumanunhu, tom starom heroju bez imena što traži tajne što tako dobro su skrivene, istodobno čini nježna poput leptira, ali i uzbudljiva poput oluje. No, bilo kako da bilo, Athumanunh stiže do 'Trećeg opasnog noćnog sata', odnosno pred 'Treća vrata' gdje ga dočekuje opasan noćni stražar koji čuva 'Treća vrata', a naziva se Sebqa. No, dobro, pa evo onda i njegove priče:

Egipatska božanstva – načini prikazivanja

Tajnovita i pomalo misteriozna estetika prikazivanja božanstava drevnih Egipćana, te sam izgled egipatskih božanstava jednostavno je impresionirala drevne Grke, gotovo na sličan način impresiju doživljava i moderan čovjek našega modernoga doba.

Kipovi, reljefi i slike redom i u pravilu prikazuju vitke i uspravljene likove, gotovo idealnih proporcija, na glavi im impozantne krune, u rukama različita i tajnovita znakovlja, a tajnovit pogled usmjeren je prema nečem što promatrač ne može ni zamisliti.

Lica tih kipova potpuno su mirna, smirena, bezvremenska, kao da su nadahnuta Vječnošću, a zrače odlučno, nečim božanskim i snažnim, ali to je neagresivna snaga. Svi ti božanski kipovi prikazani su u iskoraku i izgledaju kao da se istodobno kreću i stoje na mjestu.



božica Kebehut, božica svježe vode miomirisne, božica što umivala je boga Raa svako jutro na poljima Iaaru, božica kćerka Anubisova što pomaže mu tijekom balzamiranja, Athumanunhovo poimanje te božanske ljepotice

Gotovo u pravilu svakom se promatraču učini da je vidio, ali i propustio trenutak kada se taj pokret doista i dogodio. Božice drevnih Egipćana izuzetno su lijepe, ali istodobno i zastrašujuće stroge.

(Athumanunh je razvio kompletnu seriju poimanja drevnih egipatskih božica na samo sebi svojstven način, neke je prikazao, neke će opetovati, a neke su već prije osvanule na njegovim 'malim i čudnim sličicama' za koje su neki od Vas tada željeli da budu nešto drugačije, odnosno, veće. Uzalud, Athumanunh je ostajao pri svom … ali sada je napokon i odlučio udovoljiti Vam)


božica Ernutet, zlaćana božica žetve, Athumanunhovo poimanje te božanske ljepotice

Modreni oblici horor filmova drevna egipatska božanstva prikazali su kao zastrašujuća i strašna. Anubisa i Upuauta (šakala i čaglja) doista se može doživjeti kao bogove 'zastrašujućeg izgleda', no, čak i njih drevni su Egipćani prikazali kao bića puna dostojanstva i nebeskog mira. Upravo tu leži tajna što dobro je sakriše drevni Egipćani – božanstvo je nemoguće predočiti, moguće je predočiti božanski simbol koji postaje predmet spoznaje, ali ne i predmet ljudske percepcije.


božica Iabet, božica Istočne pustinje, Athumanunhovo poimanje te božanske ljepotice

Doista, drevni Egipćani tako kod opisivanja svojih bogova vrlo vješto i često rabe riječi poput sjaj, savršenstvo ljepota, pravednost, samonastalost. Boje su zlatne i lazurne, a kada opisuju božanstvo zapravo opisuju i predočuju oblike koji pak ocrtavaju savršenog čovjeka.

Na kraju Athumanunh će Vas uputiti i na drevnu egipatsku mitsku priču, što strašni Sebqa ispriča je Athumanunhu u taj opasni 'treći sat Noći drevnog Egipta. Sebqa je Athumanunhu ispričao 'Priču brodolomca' u kojoj on opisuju doživljaj čovjeka koji je preživio brodolom i dospio na bajkoviti otok na kojem žive božanska bića.

Čovjek brodolomac, tijekom razgovora s posljednjim od tih božanskih bića, saznaje za njihovu sudbinu koja je uništena padom meteora na njihov otok koji biva uništen i tone u more …

Eh sad, ta priča Vam bi trebala biti nekako poznata, zar ne? Ako pak se ne možete sjetiti Athumanunh će Vam pomoći. Nije li takovu sličnu priču čuo i sam Platon, a ime otoka dakako bila je Atlantida! No, to je već druga priča, a mi ostanimo kod drevnih Egipćana i njihovim načinima prikazivanja svojih božanstava u onom dobu koje Athumanunh jednostavno nazva 'Doba bogova', a upravo o tom dobu i o pričama iz toga doba pisat će Vam Athumanunh na svom koračanju kroz 'Dvanaest opasnih noćnih sati'.


božica Anuket, božica nilskih brzaka, Athumanunhovo poimanje te božanske ljepotice
izvor:enhu.blog


Mitologija drevnog Egipta



Na svom putovanju kroz mitologiju drevnog Egipta Athumanunh stiže do 'Drugog opasnog noćnog sata', odnosno pred 'Druga vrata' gdje ga dočekuje opasan noćni stražar koji čuva 'Druga vrata', a naziva se Mesptah. No, dobro, pa evo i njegove priče:


Athumanunhovo poimanje opasnog noćnog stražara 'Drugog Noćnog sata' - Mesptah

Egipatska mitologija – Egipatski panteon

'…Ja sam izazvao razvitak razvoja i sebe sam stvorio kroz razvoje boga Khepere na početku Vremena. Ja sam stvorio prvu klicu iz koje sam se i sam razvio izvršivši volju svoju na ovoj zemlji, raširih i ispunih se, ojačah se rukom svojom. Al' bijah sam, jer ništa ne bijaše tada još rođeno, a tada izustih ime svoje iz usta svojih kroz riječi moći i pomoću Duše božanske što nađe se u tom vodenom bezdanu …'

Jedan Bog – besmrtan, vječan, nevidljiv, sveznajući, svemogući i nezamisliv

Svi koji su do sada pročitali tekstove o mnogobrojnim božanstvima drevnih Egipćana i pri tomu zaključili da su drevni Egipćani bili nepopravljivi mnogobošci i idolopoklonici upali su u mrežu obmane drevnih Egipćana koju su oni tako marljivo pleli i tkali tisućama godina.

Da, drevni Egipćani zapravo su vjerovali u jednoga svemogućega Boga koji je bio besmrtan, vječan, nevidljiv, sveznajući, svemogući i nezamisliv, Boga koji je stvorio Nebo, Zemlju i Podzemni svijet, tvorca mora, planina i voda, muškaraca i žena, životinja inih, te ptica, riba, gmizavaca i kukaca, biljaka svakojakih i drveća, te bestjelesnih bića, glasnika svojih, što ispunjavali su svaku njegovu volju, želju i riječ.

Dakako, drevni Egipćani tisućama godina svoje povijesti razrađivali su, razvijali i temeljili svoju mitologiju, teologiju i religiju na politeističkoj ideji tolikom predanošću i marljivošću da su već i drevni okolni narodi i ini stranci što stigoše u drevni Egipat jednostavno bili zbunjeni i zavedeni takvim postupcima i drevne Egipćane jednostavno opisali kao mnogobošce i nepopravljive idolopoklonike.

No, drevni Egipćani, zapravo nikada nisu odstupili ni za 'djeba' (najmanja drevna mjera Egipćana – 'prst' što približno iznosi 18, 68 mm) od vjerovanja u jednoga Boga i njegovo jedinstvo i tu veličanstvenu ideju nikada nisu gubili iz vida u svojim mitološkim zapisima.

Odakle pak je stigla ta veličanstvena ideja do drevnih Egipćana nitko danas više pouzdano ne može tvrditi ni dokazati, no, drevni papirusi spominju daleko vrijeme unatrag deset tisuća godina. Isto bi tako danas bilo glupo i beskorisno pokušati izmjeriti to vrijeme 'mehnesu' (najveća mjera drevnih Egipćana – 'kraljevski lakat' što približno iznosi 28 prstiju ili 523, 04 mm) i pronaći trenutak u Vremenu (Vrijeme je najmudrije i ono zna sve odgovore, pa se poradi toga Svijet panično boji Vremena, no, Vrijeme se ipak boji Piramida …) kada je zapravo rođena ta veličanstvena ideja drevnih Egipćana.


Egipatski panteon

Poradi svega toga Athumanunh će Vam pokušati predočiti i opisati panteon Egipatskih bogova u kojem je zorno vidljiva ideja drevnih Egipćana u kojoj oni zapravo mnoštvo svojih bogova prikazuju kao obličja i utjelovljenja 'jednoga Boga' čiji je simbol i uzor Ra.

Bog drevnih Egipćana razvija se upravo zajedno s njima i to je zorno vidljivo u njihovom panteonu bogova gdje prvobitni bogovi imaju značajke obitelji, te se i sudbina boga mijenja sa sudbinom egipatske obitelji, bog je vladar grada u kojem ljudi žive, pa tako on i postaje središte društvenog sustava toga grada u kojem žive ljudi.

Na kraju kao neki zaključak: sve legende i mitološke priče drevnih Egipćana nisu ništa manje ili više drugačije od bilo kojih drugih mitoloških priča i legendi drugih naroda na tom stupnju povijesnog razvoja civilizacije. No, Egipćani su ipak prvi u povijesti ljudskoga roda razvili ideju o Bogu i zagrobnom životu, a za što se tvrdi da je svojstveno religijskim postignućima današnjih naroda.

Eto, Athumanunh ide dalje prema 'Trećim vratima', ili prema još opasnijem trečem noćnom satu koji je pun opasnosti i neizvjesnosti, a tko ga tamo čeka i koja je njegova priča sutra.



Druga vrata drugog noćnog opasnog sata


Mitologija drevnog Egipta


Onda, u ono doba, kada Svijet još postojao nije

No dobro, opet će malo Athumanunh odlutati u doba davno prije zaboravljenih mitologija, diviti se tim tajnama što tako dobro su skrivene i onako samo na njemu svojstven način nešto i Vama, koji ovo čitate, napisati.

Dakle, krenimo redom. Athumanunh je, u obličju mitskog pravednika koji se naziva Unas Ka Baal, stupio pred 'Prva vrata' (prvi noćni sat) i našao se licem u lice sa strašnim stražarom, koji čuva prva noćna vrata, a naziva se Neruit. Evo što je strašni stražar ispričao Athumanunhu:
Stvaranje i početak drevnih Egipćana

U ono doba kada Svijet još nije ni postojao, u ono doba kada su postojale samo mračne i beskrajne vode i kada je svuda vladao kaos. Kaos što poput strašne zmije Apepa okružuje beživotnu, praiskonsku vodenu masu iz koje se izdiže 'Otac Bogova' što naziva se Nun. Nun se iznenada pokrene, uskomešaju se dotada bezživotne vode i masa se pokrene.

Odjednom, izgovorivši ime svoje, pojavi se iz te praiskonske vodene mase Atum (hijeroglifima 'tmm', Athumanunh to čita 'tem', a drevni ga Egipćani prevode kao nebiće). No, Atum nema kamo stati, jer je sve okolo njega vodena masa, pa on stvara praiskonski brijeg (otok). Upravo je na tom otoku, po kasnijim tvrdnjama svećenika podignut Atumov hram u Heliopolu.

Kako je sam, Bog Stvoritelj (Atum) ne može stvarati život u seksualnom smislu, može ili 'ispljunuti' sljedeći naraštaj, ili onanirati. Tako vodeći ljubav sa samim sobom, Atum stvara sljedeći naraštaj božanstava koja su sada muškog i ženskog spola (Shu i Tefnut). Božanstva su se zatim seksualno spajala, a to njihovo seksualno spajanje je stvorilo Svijet.

Dakle, Svijet je nastavio postojati zahvaljujući stalnoj interakciji muškog i ženskog načela. Strašni noćni stražar Neruit rukom, ako je to uopće ruka, pokazuje Athumanunhu praiskonski hijeroglifski zapis: ' t m m iu sa', ili u prijevodu 'Atum učini sebi zadovoljstvo'.

Drevni je zapis sada Athumanunhu postao jasniji čitljiviji i konačno Athumanunh shvaća tko je božica Iusaset (Neb Hetep), tko je ta sjena koja je u početku stajala pored Atuma i tko je to 'Božja ruka' koja potiče Stvoritelja na stvaranje novog života.

Ovdje je potrebno vratiti se na drevni mit o nastanku boga Shu koji također počinje zapisom što Neruit pokaza ga Athumanunhu, ako je tako onda je Athumanunhu taj dio mitologije drevnih Egipćana o stvaranju i način kako su to drevni Egipćani zamislili potpuno jasan i razumljiv.

Dakle, kada drevni Egipćani spominju 'Atumovu sjenu' koja mu je poslužila kao žena, pa onda, 'Atumovu ruku' koju nazivaju 'Božja ruka' i na kraju njihov opis nastanka boga Shua, te način na koji Atum stvara cijeli Svijet onanirajući rukom, postaje nam i jasna uloga njegove žene.

Naime, u drevnom je Egiptu riječ ruka ženskog roda. Izgleda da je drevnim Egipćanima zato bilo vrlo lako odvojiti je od Atuma i identificirati je kao drugo božanstvo - kao božicu. Činjenica da je Ona (božica) smatrana 'božjom rukom' govori nam da je njezina glavna zadaća bila stalno poticati Atuma (boga) na stalno obnavljanje čina stvaranja kako bi jednom uređeni Svijet nastavio postojati i kako kaos ne bi ponovno nadvladao božanski red.

Nadalje, ako je Nun praiskonska vodena masa iz koje je nastao Atum, a nakon njega i Svijet bogova i ljudi, pa je poradi toga Nun smatran 'ocem bogova', a prikazivan je kao čovjek koji uspravno stoji u nepreglednoj vodenoj masi, te uzdignutim rukama pridržava Barku Sunca. Ponekad je Nun znao biti prikazan i s glavom zmije, žabe ili skarabeja (khepera – simbola nastanka i preobrazbe).

Za Nun (nepreglednu vodenu masu, ocean), drevni Egipćani zapisuju da nema površine, jer je u iskonsko doba ispunjavao cijeli kozmos. U kozmogoniji Heliopolisa, Nun je nazivan – beskraj, ništavilo, tama, a temeljno stanje mu je mirovanje. To mirovanje će prekinuti tek Stvoritelj Svijeta koji će sam sebe prizvati u postojanje.

Čini se kao da su Egipćani već u najranijem dobu vjerovali da je kretanje temelj nastanka, razvitka i preobrazbe. Drevni Egipćani vjeruju da Nun postoji stalno i vide ga u vodi koja se pojavi tijekom kopanja bunara i u uskovitlanim plavnim vodama životvorne rijeke Nil.

U nekim zapisima može se pronaći i zanimljiva tvrdnja drevnih Egipćana: 'Jednoga će dana vode Nuna ponovno prekriti Svijet i kozmos vratiti u prvobitno stanje kakvo je vladalo prije nastanka Svijeta.' No, Nun je za drevne Egipćane bog dobročinitelj i on stalno sputava i onemogućuje demonske i zle sile, koje su predstavljane raznim oblicima zmija (Apep, Apofis), da unište Svijet.

Dobro Prvi je noćni sat prošao i Athumanun ide dalje prema Drugom noćnom satu i drugom opasnom stražaru koji čuva druga vrata i koji će Athumanunhu ispričati novu priču, a on Vama tek sutra.
izvor:enhu.blog

 

[zjovan29]

Athumanunhova Tajna i Legenda

Tada pak zadnjeg dana mjeseca Zimnika iznenada pada Noć bez Mjeseca, a na Nebu se vidi samo zvijezda Hawalandha. Zlo još jednom pokušava spriječiti Dobro da djeluje. No, na Nebu je sve opet kako treba i mora biti, a Sychythe su po prvi put sasvim sigurni da napokon razumiju ono što vide na Nebu, ali i ono što čine Vitezovi vjetra, pa Zlo više nema nikakve šanse, te stoga Sychythe u kamen stijene Wyghenha ovako zapisuju:


skriven maglom, zaštićen mističnom planinom Wyghen, okovan snijegom i ledom mirno je spavao grad Vitezova vjetra, grad Asgrad

Onda jedne vrlo hladne noći, neobične i nezamislive 'Svijetle noći', u ono doba, doba 'Bijelih snjegova' koji su počeli padati nošeni hladnim vjetrom Actyalanom. U tim neobičnim i nezamislivim 'Svijetlim noćima' padale su i hladne kiše Shakazeye. Tiho, pa onda još tiše, a zatim najtiše, iznenada i niotkuda počeli su padati gusti i obilni 'Bijeli snjegovi' koji su dolazili da još jednom pomiješaju i sakriju legende koje su 'Hrabri narodi' odavno već znali, ali ih nikada nisu razumjeli do kraja. Iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni odredi teško oklopljenih ratnika ogrnutih u plave ogrtače. Tihi poput sjena, nečujno poput tmine noći što ih je zaklanjala i skrivala, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Kišu i snjegove koji su padali ti strašni i šutljivi ratnici nisu ni primjećivali. Oni su iznenada porušili sve mostove koje su na divljoj rijeci Hesperaskhy sagradili, napustili su sve svoje gradove, koje su svojim imenima nazvali i krenuli u mračne i tajnovite šume Kayonash, a potom još dalje, do još mračnijih i još opasnijih šuma Mynechyz. Hladni vjetar Actyalan stao je tući bez milosti za ikoga, a strašna magla Anybeatha svojim je maglama sakrila visoku planinu Wyghen. Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih konja i teško oklopljenih ratnika, a onda je napokon Noć rasula svu svoju tamu i otvorila sve svoje odaje i tako je još jedna duga i beskrajna noć zavila u tamu tajnovite šume Srebrenog bora, a koje su od samoga 'Osvita Vremena' čuvale tajnu o tom Strašnom i Nezamislivom Vremenu u kojem su ratovi uništili i posljednje Slobodne gradove i zauvijek izbrisale nadu 'Onima koji su koračali uspravno …'

Kada pak se u tim nepreglednim prostranstvima napokon pojavila i 'Ona' za Sychythe više ništa ne može biti naopako i oni se više ne boje da će Zlo nadvladati Dobro, jer opet oni su vidjeli 'Onu koja Nebom šeće', vidjeli su mističnu Polarnu svijetlost iz koje se rodila zvijezda Hawalandha i njima je sada sve jasno. 'Ona', upravo 'Ona', Gospodarica Toplih mora Južnih nedostajala je u svoj toj velikoj Tajni, pa da bi Legenda koja je bila živa konačno mogla i poprimiti svoj tijek, a upravo to će se i dogoditi u trenutku kada Sonsyreya stigne pred Zimski bedem:

'Sonsyrey sjaše s konja praćena pogledima alandskih ratnika Čuvara Zimskog bedema. Ona shvati njihove poglede, te odmota ponovno teški Shaganov mač i pokaže ga svima. Asgradom se sada zaori gromoglasan poklič Alanđana od kojeg se svi iz Sonsyreyne pratnje stresu, a i sam led stane pucati. Bilo je jasno da su ovi ratnici koji se tu smrzavaju danima osjetili da je njihova zaštitnica (Handrha) konačno shvatila staru priču Sychytha, koju pak ni Sychythe nisu do kraja razumjeli.

'Ona', Gospodarica Toplih mora Južnih, bila je ta Svijetlost koja je trebala obasjati Njega, pa da bi sve konačno moglo početi … Oružje Alnđana blistalo je nekom mističnom plavkastom svijetlošću koja kao da je dolazila direktno iz teškog dvosjeklog Shaganovog mača. Stari je Tahunah, jedan od osmorice Sychytha što prepoznaše znakove i prateći ih napokon shvatili Legendu, uz odobravanje ostalih samo tiho primijetio:

'Mač Bogova u rukama 'Izabrane' blješti i štiti oružje Alanđana, a kada ga 'Izabrana' preda 'Njemu' Legenda je konačno živa, a Hladne će vatre bilježiti teške poraze sve dok zauvijek ne budu poražene na bojnom polju Herofahla i bačene u vjetar Actyalana.'

}{ poseban dio }{
'Nevjerojatno, ja ne mogu vjerovati! Tebe je mržnja potpuno zaslijepila i promijenila sestro! Zar si zaboravila da ga voliš?' Nije se mogla načuditi Antyopha, sestra Sonsyreye. 'Zar ti Sonsyreyo doista više ne čuješ ovu tišinu, zar ne vidiš ovu plavu tamu koja je rasula ova tajnovita noć.' Zabrinuta je bila i Shenha, sestra Andraghonovha.

Sonsyreya pak ih, prenuvši se iz razmišljanja, tada razuvjeri: 'Zašto uvijek gubim ja, zar zato što ga previše ljubim? Sve što dotaknem ja razbijem, sve što volim u kamen pretvorim. Ove hladne kiše pale su zato što je On tako želio, a mene su upozorile … '

Predivne plave oči, oči kakve još nije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, odjednom se napune suzama. Suzama koje kao da su znale tu Tajnu koja je bila stoljećima čuvana. Treptaji Sonsyreyna oka potjerali su suze, suze koje su ličile na kapi jutarnje rose, niz predivno i nježno djevojačko lice na kojem se sada zorno vidjelo da razumije Tajnu, ali ne razumije gdje treba tražiti tu Tajnu dobro čuvanu i skrivenu još od samoga Osvita vremena. U trenutku kada je mislila da ima sve, jedan nepromišljeni potez, gotovo banalan, sve je pretvorio u maglu.


mitsko jezero Kray za koje su Amazonke vjerovale da je nastalo od suza mitskih vila Charyzmy koje su one prolile nakon izdaje Vitezova vjetra na bojnom polju Herofalha

'Ne, nisu oni krivi, nisu ni ove hladne kiše krive. Nije kriv ni ovaj vjetar koji me već danima lomi i ledi mi srce, a nije ni ova oluja kriva što dolazi potajno s Wyghenha tajnovitog i ledenog. Svi vi i svi ovi događaji sada mi slobodno možete i mogu suditi, jer bila sam samo na korak od Njegovog sna, a tada sam dopustila da On i ja opet postanemo Svijeta dva … Dva Svijeta toliko bliska, a tako daleka. Svojom sam krivicom u tišini ove plave noći sada srca slomljena i sama sam kriva što je u trenutku nestalo sve, što se sve u maglu pretvorilo. Nesmotreno sam zaboravila slušati vrišteću tišinu Sylenca, postala sam neoprezna i samouvjerena stečenom naklonošću srebrenih borova koji su odjednom prema meni postali toliko dobri i zaboravila sam na Njegovu neobičnu snagu ljubavi i nevjerojatnu i iskrenu želju kojom mi noćima ulazi u snove baš poput alandskog sunca u ovo doba koje su oni tako jednostavno nazvali Vrijeme Bijelih snjegova'.

Sva svijetla amazonskog grada u Zabranjenoj dolini, grada tisuću piramida, predivnog grada Sungrada, na modrozelenom jezeru nastalom od suza vila Charyzmhy, polako su trnula i drhtala. Jutro se budilo uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples. Svježina koju je sada odjednom donio vjetar neobičan i nepoznat u ovom dijelu Hyghlanderskogh Svijeta, Svijeta u Agrosyanskom dobu, Strašnom i Nezamislivom Vremenu koje je još uvijek pamtilo Slavne gradove što su se nekada davno prije poput plavih prstenova prostirali pod milijunima Zvijezda, svježina koja je odjednom mirisala na neobične mirise tajnovitih i dalekih mračnih šuma srebrenog bora.

Dok su ostale Amazonke udisale ovu neobičnu jutarnju svježinu ne razumjevši šaputanja tog neobičnog vjetra što se odjednom podigao, vjetra koji je bio neobičan za ovo doba dana, Sonsyreya je osjećala da joj je srce poput uragana kojeg je upravo On i izazvao. Sada je znala i sada je bila sigurna da je više ništa ne može prevariti i zaustaviti.

Bila je ona sada sigurna gdje konačno treba tražiti tu Tajnu koja je svim Okolnim narodima, koji su tek stasali u Hrabre narode, još uvijek bila nerazumljiva i nepoznata. Odjednom Sonsyrey je razumjela svu snagu Zimskoga bedema, tajnu mračnih šuma srebrenog bora, znala je gdje su vjetrovita vrata Kawamadhe koja vode u tajnovite doline Sylenca, vidjela je misteriozno mjesto Wolsha na kojem se uvijek gasi dan, napokon je razumjela zašto je pijesak Wananunhe crven kao ruža, bila joj je razumljiva igra strašnog ledenog vjetra Actyalana, osjećala je ledeni dah Athumazye i vidjela je što to skriva gusta magla Anybeathe.

Osjećala je Sonsyreya drhtaje krošnji srebrenog bora, a riječi alandskih pjesama više je nisu zbunjivale. Napokon je čula vrišteću tišinu Sylenca i shvatila da je On baš Nju tražio u Wananunhy i samo zbog Nje doveo kišu i vjetar od kojih su Pustinjski ljudi konačno osjetili svu svježinu vode na usnama.


u Zabranjenoj dolini Zabranjeni grad, grad Tisuću piramida na jezeru Kray, grad mitskih vila Charyzmhy, grad Sungrad, u gradu Sungradu tisuću Amazonskih kontesa i kneginja, a samo je jedna princeza

Sada joj je bilo jasno zašto su je simpatični starčići Sychythe vidjele da pleše među Zvijezdama. Sada je konačno znala zašto su propali Slavni gradovi i zašto je potonula Atlantida … Napokon je osvanula rumena zora daleko dolje na Jugu gdje se prvi puta, nakon strašne bitke na bojnom polju Herofahlha, dogodilo neko novo svitanje.

Predivan je dan osvanuo nad prozirnim modrim i tirkiznim morima Tople zemlje Južne, zemlje Dyadonhe, predivne zemlje koju su valovi toplih mora oduvijek oplakivali i pjeneći se na pješčanim bijelim žalovima oduvijek tajnovito šaputali SHA UN HA, SHA UN HA …


Athumanunhova Tajna i Legenda


Dakle, sada se zvijezda Hawalandha opet pomaknula za novih 30 stupnjeva i na oko 330 stupnjeva vidi se točno na mjestu Sjeverne zvijezde koja je najsjajnija u Zviježđu Bulman (Medvjed). Po alandskom Alandyarnycu mjesec je koji se naziva Zornik, a dvije izuzetno sjajne i lijepe zvijezde sjaje na noćnom Nebu kojeg pozorno motre Sychythe i na njemu opet nešto vide, ali i po tko zna koji put, opet ne razumiju.

To nisu razumjeli ni u noći Starghatanunha (trenutak je to kada se Vitezovima vjetra vraćaju njihove sjene), zapravo Sychythe su zapisali, ali izgleda da baš i nisu bili sigurni u to što su vidjeli, no, u kamenu stijene na Wygenu opet je ostalo zapisano:

'Trideset je Vitezova vjetra u moćnom savezu SHAENHUTHE, a kada im se pridruže njihove Sjene moćni savez postaje još snažniji KHTEHAPATYNE.'

Dakle, dvije zvijezde dvostruki su znak koji simbolizira duh i materiju, a sve bi zapravo moglo ukazivati na nužnost osjećaja univerzalnosti nauštrb individualnosti i osobnosti, pa čak i po cijenu uništenja (smrti). Izgleda da su Sychythe bili sasvim sigurni i uvjereni da su Alanđani spremni radije umrijeti nego da se pomire i prepuste kaosu dekadencije što izazvaše je Hladne vatre i u koju naivno upadoše Okolni narodi.


jedan od Vitezova vjetra, general Wowokha i njegovi ratnici Jutarnje ptice

Shvativši to Sychythe su Alanđane uvijek u svojim pričama opisivali kao najplemenitiju skupinu ljudi koja je ikada zemljom koračala … Mudrost koju su stekli drevni Sychythe, volja i snaga koju su predstavljali Vitezovi vjetra i moć koju su zagonetno Bogovi podarili Andraghonhu i svijetlost zvijezde Hawalandha koja se širi na sve strane zapravo simboliziraju ekspanziju Dobra koje će uskoro opet planuti i opet nanijeti poraz Zlu koje se još jednom podiže i manifestira se u posljednjem znaku kojeg Sychythe vide na Nebu.

Dakle, opet se zvijezda Hawalandha pomiče za 30 stupnjeva i ulazi u slabašnu svijetlost Mjeseca, pa se na trenutak gubi, no, tajanstveni krug je konačno zatvoren. Vitezovi vjetra vidjeli su rođenje zvijezde Hawalandha, u noći Starghatanunha pridružile su im se njihove Sjene, a osvitom zore nestali su u tajnovitim šumama Srebrenog bora da bi se tog jutra pridružili alandskim odredima koji su cijelo to vrijeme bili dobro skriveni, ali i spremni svakoga trenutka pojaviti se, pa i na najmanju opasnost kod Zimskog bedema.


odredi Hladnih vatri rođenjem Zvijezde Hawalandha doživjet će teške poraze

Onda pak, kada opet šumu Srebrenog bora zanjiše vjetar Sjeverni, stara skitnica Actyalan i svojim neumornim zamahom podigne, te u visine ponese jato alandskih Enhuptica, nad tim ledenim snježnim prostranstvima rađa se nova zora, novo svitanje. Jedino tada i jedino tamo lete te snažne i žive ptice praznim Nebom iznad nadolazeće plime zlatne zore koju pozdravljaju prodornim krikovima 'kee – aarrm'!

Tamo negdje daleko, daleko od najtoplijih mora Južnih, noć Joj (Sonsyrey) ukrade dan, a zvijezde Je iznenada opkole. No, ta Noć nikako da Joj napokon pokloni i san, a Ona slijedeći ritam srca svog i ne znajući probudi Legendu. Sonsyreyin pogled odluta prema najvišoj kuli Asgrada, a tamo joj pogled zastane na snažnom ratniku.


Ona daha svježeg jutarnjeg …


… ni slutila nije da je postala kraljica tim Ledenim ratnicima …

Bio je to general Paska u društvu generala Peksa. Ta dva alandska generala u ovo gluho doba noći nešto su raspravljala. Pogled Sonsyreye potom odluta na snažne bedeme gdje Ona ugleda još jednog od Vitezova vjetra, generala Zumaha koji je nešto pokazivao stražarima, ratnicima Čuvarima Zimskog bedema.

Sonsyreyn pogled stane munjevito lutati Asgradom, a gdje bi Joj god pogled stigao Ona je vidjela nekog od alandskih Vitezova vjetra. Njezina svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile svjetlošću milijuna Zvijezdi, gusta crna kosa pozorno i dugo češljana, a koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, sada je bila vezana trakom na čelu. Njezine bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su blagu nervozu.


… rukama svojim nježnim Ona je dodirivala Zvijezde, a Zlo je gubilo silu i moć …

Noć je stigla već na polovicu, a Njega još uvijek nije bilo. Sonsyreya se tada odmakne od prozora i zagleda se prema vatri koja je širila ugodnu toplinu pozorno uređenim odajama dvornica Mynetonkha palače. Toplota je bila ispremiješana s blagim i ugodnim mirisom bijelih alandskih ruža koje su rasle, cvale i mirisale jedino u ovim nepreglednim prostranstvima ledene doline Sylenca.

Sonsyrey se zamisli: 'Zašto su svi oni budni u ovo doba noći?! Zar oni doista ne trebaju spavati, piti ni jesti kada je On u pitanju i zar …' Iznenada Sonsyrey se skameni i preplašena ustukne jedva tiho prozborivši: 'O boginjo blaga! Oh, Alanđanine, ti i tvoje budalaste dječje igre! Danima već drhtim i bojim se lutajući ovim mračnim i tajnovitim šumama, a sada se Ti pojavljuješ niotkuda. Zar doista želiš da izgubim razum?!'


… plave i tople oči Toplih mora Južnih, grijale su Alanđane u tim strašnim ledom okovanim i snijegom pritisnutim prostranstvima Sjevera

Iz najdaljeg kuta odaja u kojima je bila smještena Sonsyrey iznenada se pojavio On. Andraghonh, Gospodar zaboravljenih, miljenik strašnoga vjetra Actyalana. 'Zar nisi došla ovamo da me vidiš, crnokosa? Sada kad me vidiš ti se ljutiš na mene? Ja te ne razumijem, plavooka princezo Toplih mora Južnih.' Na trenutak je bio zbunjen Alanđanin.

'Oh, Alanđanine, osjećam da gubim razum s tobom! Ne mogu više bez tvojih dodira, a ti mi svake noći ulaziš u snove i obojiš ih tim svojim bojama koje samo ti razumiješ.' Andraghon se nasmije i nježno, ali i dovoljno snažno zagrli mladu dyadonskhu princezu čije je srce treperilo, ali sada više ne od strašne zime alandske, nego od neizmjerne ljubavi prema ovom neobičnom dječaku koji ni prijatelje, a ni neprijatelje više nije ostavljao ravnodušnim.

'Dopusti mi noćas da ja tebi poklonim san, a umjesto mekih jastuka ja ti nudim svoje dlanove. Dopusti mi da uživam u tom tvom tajnovitom pogledu koji rasipa ovu nevjerojatnu i svijetlu noć u prekrasan dan, dopusti mi da slušam ritam tvog srca, molim te Alanđanine, dopusti mi da uživam u tvojoj blizini …'

Predivne plave oči, oči kakve još nije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme opet su se napunile suzama i stale se presijavati u neobičnom spektru boja milijuna Zvijezdi koje su opet blistale nad šumama srebrenog bora kao u ono prvo doba kada su tu bili Slavni gradovi i moćna kraljevstva koja se još uvijek sjećaju Atlantide.

Usne dvoje mladih, usne najljepše Palmine Leptirice, djevojke koja je polako poprimala ljepotu koja je krasila još samo vile Charyzmhe i usne dječaka koji je sada već stasao u najboljeg ratnika kojeg je ikada zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, nježno se spoje i ostanu u dugom strasnom poljupcu čvrsto zagrljeni.

Tisuće vatri koje su okruživale u nekom misterioznom prstenu Ledeni grad prozirnih zidova iznenada snažnije zaiskri, a milijuni iskri polete u plavetno nebo gubeći se u svijetlosti milijuna Zvijezdi. Neobično jutro, istodobno hladno i toplo stane se buditi uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples, a Alanđani Vitezovi vjetra, potpuno zadovoljni, nasmijani i još snažniji, još moćniji, tajnovito stanu nestajati u šumama srebrenog bora izgovarajući riječi koje su samo njima bile razumljive: 'Tanghatanunh, Starghatanunh, Nyghthanunh, Alantanunh …'

Na samom rubu šume, koju oni nazvaše Welhfahr, dočekaju ih snažne i visoke sjene. Vitezovi vjetra pozdrave se s Njima riječima koje su opet samo oni razumjeli, a Sychthe zapamtili: 'Neka Vam Noć bude sklona Čuvari Xawyarha!' Sjene pak im jednoglasno uzvrate: 'Nek je Jutro spokojno Vama koji hodate uspravno!'

Nakon toga misterioznim šumama srebrenog bora, šumama Mynechyz, Welhfahr, Kayonash i nepreglednom dolinom Taweghe začuje se pjesma. U početku tiha najtiša, a potom glasna najglasnija, da bi opet potom bila blaga najblaža, a onda nježna najnježnija, da bi na kraju postala snažna i najsnažnija …


Athumanunhova Tajna i Legenda


Kada se Zvijezda Hawalandha pomakne za još dodatnih 30 stupnjeva, dakle, tada je na nekih 300 stupnjeva u odnosu na planinu Wyghen, Alanđanima započinje posljednji mjesec Alandyarnyca, mjesec Nade, mjesec u kojem bi se trebala roditi zvijezda Hawalandha, jer i sam mjesec naziva se Zvijezdorod. No, nije baš tako.


Sjeverna Zvijezda Raykha se lako može zamijeniti sa Zvijezdom Alanđana Hawalandh

Nešto opet nedostaje, a na Nebu vlada potpuni kaos, jer mudri Sychythe odjednom kao da vide dvije Zvijezde Hawalandha, a tada nešto još gore. Iznenada nastupa strašno doba Sychythama potpuno nerazumljivo, jednostavno nedostaje pet dana, a upravo u tih pet dana koje Vitezovi vjetra nazivaju redom: Alantanunh, Nyghtanunh, Thanghatanunh, Starghatanunh i napokon Hawalandh događaju se misteriozne i Sychythama nerazumljive stvari.

Tako su za prvi misteriozno nedostajući dan nazvan Alantanunh, u kamen planine Wighen, Sychythe ovako zapisali: 'Nitko, ni najstariji među najstarijima, više se ne sjeća otkuda i zašto su se pojavili najhrabriji i najbolji ratnici koje je ikada prije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme. Govore da su ih poslali sami 'Bogovi sa Zvijezda' kako bi zaustavili ratove koji su bili na pomolu među Okolnim narodima koji još nisu stasali u Hrabre narode. Ti strašni ratovi već su se dobrano svuda osjećali, u zraku, na zemlji, pod vodom, a stizali su s prvim odredima Hladnih vatri što uništiše nekada moćno i ponosno kraljevstvo Desertye. Bili su to tajnoviti ratnici, strašni napadači, nepopravljivi lutalice i opasni osvajači, šutljivi i zagonetni, potpuno oklopljeni i teško naoružani. Od samoga početka oni su danima nešto grozničavo tražili, a noćima pozorno osluškivali zvukove noći …'

Potom slijedi zapis o drugom nedostajućem danu naziva Nyghtanunh: 'U to zagonetno, tajnovito i misteriozno doba noći sjedili bi oni u nekakvom neobičnom krugu oko vatri što zapališe ih u još više misterioznom polukrugu. Sjedili bi oni tako danima i noćima nepomični ogrnuti svojim plavim ogrtačima promatrajući nemirnu igru vatrenih jezika i pozorno osluškujući šumove Noći …'

Potom treći zapis o trećem nedostajućem danu naziva Thanghatanunh: 'Odjednom bi sa Sjevera, sa Snježnog oceana zapuhao topli vjetar, vjetar neobičan za to doba godine i to doba Noći. Iznad maglovitih vrhova visoke snijegom pokrivene planine Wyghen, počela bi se rađati neobična zvijezda Hawalandha …'

Onda pak i četvrti zapis o četvrtom nedostajućem danu naziva Starghatanunh: 'Moglo je već biti polovica Noći kada bi se u to gluho doba, najstariji među njima, mirno pušeći svoju lulu, iznenada podigao i, podizanjem ruke u znak mira i dobrodošlice, nekoga pozdravio – Neka Vam Noć bude sklona Čuvari Shaganovog mača! - …'

Napokon i peti zapis petoga misteriozno nedostajućeg dana naziva Hawalandh: 'Hawalandh! Gromoglasno bi u jedan glas povikali Vitezovi vjetra. Odlučno bi ustali, odbacili svoje smrznute ogrtače, istodobno prislonili stisnute desne šake na desnu stranu svojih oklopljenih grudiju, munjevito bi izvukli svoje teške dvosjekle mačeve, okrenuli ih nadolje držeći ih lijevom rukom za balčake, jednoglasno uzvikujući - SHA – GHAN -, te bi potom jednoglasno izgovorili nešto poput zakletve - Nudim Ti svoj mač i spreman sam boriti se i poginuti za Tebe Zvjezdani viteže! Nek' su Ti svijetle ove Plave noći, a jutra nek' Ti se srebrom srebre Ti što čuješ Tišinu Sylenca. -'


amazonska kontesa Dayanha zapovjednica skartayskhe luke Amarya

Simbolom tih pet dana kada se u ponoć dešavaju misteriozni događaji predstavljaju zapravo slavlje Alanđana kojim oni slave što je napokon zaustavljeno kraćenje dana, a pojava te neobične Svjetlosti (Aurora Borealis /Sjeverna Zora/ Polarna svijetlost), odnosno rođenja zvijezde Hawalandha, zorno govori da su sile Zla opet pobijeđene iako se umjesto Sunca na Nebu Zvijezda Hawalanda na trenutak gubi u slaboj svijetlosti Mjeseca.

No, tada pak se Zvijezda Hawalandha opet pomiče za 30 stupnjeva i na oko 330 stupnjeva vidi se točno na mjestu Sjeverne Zvijezde koja je najsjajnija u Zviježđu Bulman (Medvjed). Tada je vide i Okolni narodi i opetovano je zamjenjuju sa Sjevernom Zvijezdom, a to bi pak možda moglo ogovarati znaku zodijaka koji odgovara Ribama, ali o tomu drugi put.

}{ poseban dio }{
… Dok tako gusta tama prekriva i skriva kule i bedeme tajnovitog alandskog Zimskog bedema, Unakasovi Krilati jahači kreću se brzo, oprezno, možda sada još opreznije, jer u njihovom je složaju sada i njihova Handrha. Noćas će ta djevojka, princeza s Toplih mora Južnih, spavati u toplim prostranim dvornicama alandske palače Mynetonkhe, a mnogi će Okolni narodi, koji tek trebaju stasati u Hrabre narode, vidjeti mističnu svijetlost na Sjeveru gdje će se s prvim jutarnjim svijetlima roditi zora Hawalandha.

Njezina nježnost i snaga ljubavi koju osjeća prema Njemu grijat će Alanđane toplije od vatre. Sonsyreya pak je znala da će tijekom te misteriozne Svijetle noći utonuti u san bez sna. Bit će to san u kojem će Sonsyreya kao kroz polusan napokon vidjeti vrata Izgubljenog svijeta Sylenca iza kojih je On.


Unakas i njegovi Krilati jahači – čuvari doline Taweghe

Opet je Sonsyreya počela osjećati svu snagu ledenog vjetra Actyalana s kojim se On, u tim strašnim i zauvijek ledom okovanim prostranstvima, oduvijek igra. Napokon je sada shvatila da joj baš taj ledeni vjetar, vjetar što ledom okiva joj srce, bio i na njezinim toplim azurnim morima i sada je znala da bez Njega više nikada neće moći.

Znala je Sonsyreya da je ona sama gradila kule od Vjetra, a pri tomu zaboravila da je ipak On miljenik Vjetrova i to onih najstrašnijih, ledenih vjetrova Sylenca. Samo zbog Njega strašni vjetar Actyalan dolazio je i na Topla mora Južna i u bezživotne pustinje Wananunhe. Upravo je taj vjetar kovitlao i nosio crveni pijesak strašne zemlje Desertye, a činio je to samo za Njega. Opet Mu je i jučer pomogao kada je pred Asgrad donio strašne 'Bijele snjegove' koji su počeli padati i skrivati sve Njegove tragove.

Sonsyreya pak je sada bila uvjerena da je njezina ljubav prema Njemu zapravo Sudbina ovog Svijeta, a tu ljubav Ona je osjetila još onda kada se prvi puta nepromišljeno upustila u bitku s Njegovim strašnim odredima na Skartarysu. Dugo je Sonsyreya tukla uzaludnu bitku za koju je unaprijed znala da će je izgubiti, jer On je ipak jedan od najboljih i svoje namjere uvijek dobro sakrije.

No, noćas će Ona ipak otvoriti vrata Izgubljenog svijeta i obojiti nebo Sylenca amazonskim toplim tirkiznim bojama. Zna Ona da On sada sanjari o prostranstvima ledenim u kojima nestaju svi tragovi, ali sada je Ona odlučila u Njemu probuditi čovjeka i pokloniti mu novi san, san iz Čarobnih vrtova Dyadonhe i šum Toplih mora Južnih. Napokon joj je sada bila i razumljiva rečenica koju joj je general Panđa toliko puta izgovorio i uvijek joj slao tu poruku u plavom oblaku dima svoje lule:

'Shanunh Vondorha Shaenhutha hawa reya mil nah Yunha!' Razmišljajući tako Sonsyrey nije ni primijetila da je u pratnji Krilatih jahača prošla kroz vrata Zimskoga bedema, a kada se prenula prizor koji je vidjela doista nije očekivala. Zimski bedemi i snažne utvrde naprosto su bili načičkani najstrašnijim i najelitnijim alandskim ratnicima – Zumahovi Čuvari Zimskoga bedema – koji su redom zauzeli poseban stav, besprijekorno u najvećem mogućem redu i složaju dočekali su je ti najelitniji alandski ratnici.

Nadalje, redom su tu uz Unakasove Krilate jahače koji su je i dopratili, izuzetno vješti i spretni Peksovi Crni streličari, pa sveprisutne Paskine Šumske patrole, njihovo noćno izdanje Noćne oči Protyronha, potpuno oklopljeni Modri oklopnici Kaybaha, izuzetno pokretni i vrsni napadači Isydorowhy Snježni odredi, opasni i bitkama vični Srebreni kopljanici Sague, neustrašivi ratnici Wowokhe Jutarnje ptice, a svi su oni izvukli svoje teške dvosjekle alandske mačeve, te ih okrenuli oštricama nadolje prema Sonsyrey snažno i jednoglasno pozdravljajući je:

'HAN – DRHA! Omythreya alanchet Aknahtanunh!' Istoga trenutka, daleko na maglovitim vrhovima Wyghenha, začuje se zavijanje strašnih alandskih polarnih vukova …'


Athumanunhova Tajna i Legenda


Sunce je potpuno nestalo s Neba na kojem tada više ništa nije kako treba. Sychythe su preplašeni i zbunjeni. Dani izuzetno kratko traju, a strašna vrišteća tišina potpuno je opustjela cijeli krajobraz Alandije. Alandski odredi su nestali skriveni u misterioznim šumama srebrenog bora, a Vitezovi vjetra sjedaju u tajnoviti krug i pale svoje vatre, ogrću se svojim plavim plaštevima, što tako neodoljivo podsjećaju na ove tamne i plave noći što nadviše se opet nad šume srebrenog bora.

Zvijezda Hawalanda jedva da se i vidi sada kada se opet pomaknula za 30 stupnjeva i našla se u zviježđu Nebeskog viteza (Martysh), negdje na oko 270 stupnjeva u odnosu na prvo njezino viđenje iznad Wyghenha. Sychythe su sada uvjereni da Vitezovi vjetra čekaju rođenje zvijezde Hawalandha, jer posljednjim danom mjeseca Snježnika i prvim danom mjeseca Zvjezdoroda alandskog Alandyarnyca, a nakon što je započeo zimski solsticij, alandska godina po Alandyarnycu bliži se svom kraju.

Hladnoće koje se preko planine Wyghen tiho valjaju s dalekog Snježnog oceana sve su jače i napokon ubijaju vodu jezera Mynethonh (voda se jednostavno zaledila – po Athumanunhu, a Sychythe koji to nikada prije nisu vidjeli doista su se još više i uplašili).


u velikoj dvorani Asgrada pozorno čuvan od Vitezova vjetra, ali i još Nekoga čiju je tajnu skrivala pećina Wyghen planine, obasjan svijetlom milijuna Zvijezdi, uživao je u društvu tajnovitog i izuzetno opasnog vjetra sjevernog

Dakle, dok bi zviježđe Nebeskog viteza moglo odgovarati poznatom zodijačkom znaku strijelca, prema drevnoj legendi mudrih i simpatičnih Sychytha, Nebeski vitez simbolizira Dijete Vremena koje još uvijek nije rođeno. No, upravo tih dana u drevnom amazonskom gradu Apyonu amazonska carica Tanya rodila je treće dijete caru Thandheru, a vi dakako već znate i sigurno pogađate nije do nitko drugi nego Andraghonh, ili 'Onaj koji spava ispod pijeska', a kojeg od samog Osvita Vremena neumorno traže Vitezovi vjetra.

Kako su zapravo Andraghonha podigli i odgojili Vitezovi vjetra, točnije starac Kaguar (Vrijeme), te Intosh (Odgojitelj) i Tahunah (Onaj koji zna), a koji pak su troje od osam najmudrijih Sychytha, Legenda se ovdje sve više zamršuje i komplicira, ali i postaje sve jasnija – Ono što su Bogovi poklonili ljudima u sam Osvit Vremena, u prošlim naraštajima, trebalo je tajnovitim glasom, koji pak je donio strašni vjetar Sjeverni, tko li samo zna otkuda, mudrim Sychythama koji su i jedini razumjeli znak, jer su slušajući tišinu Noći, u svom spokoju starosti napokon ugledali ono što su Vitezovi vjetra u svoj svojoj snazi mladosti i čekali.

Zapravo, bila je to 'Budućnost' koja je i navela Okolne narode da napokon i oni sami vide zvijezdu Hawalanda, ali dakako, opet krivo, jer neopreznost Okolnih naroda probudila je Zlo Hladnih vatri upravo zbog pogrešno protumačene Sjeverne zvijezde koju su Sychythe nazvale Raykha (Morski pas), a mogla bi odgovarati zodijačkom znaku jarca.

}{ poseban dio }{
… Sonsyreya je sada bila više nego sigurna da polako počinje razumjeti što su joj to simpatični starci Sychythe kazivali o tim davnim danima, o tom davno prije zaboravljenom Vremenu kada je Svijet već bio star polovicu. Konačno je povezala sve niti naočigled nevjerojatne i nezamislive tajne, a koja je bila toliko jednostavna i razumljiva, zapravo cijelo je vrijeme bila i vidljiva ovdje na samom rubu poznatoga Svijeta, ovdje u prostranstvima Sylenca gdje je tajnovita tišina naprosto vrištala.

'Princezo moja, što ćemo sada učiniti? Sva svijetla alandskog grada polako trnu, a nebom i dalje čujemo tiha šaputanja.' Upozorila je Sonsyreyu kontesa Dayanha, zapovjednica dyadonske luke Altemyrhe. 'Ne razumijem ovu tišinu koja nas okružuje Dayanha. Znam da je vrišteća tišina Sylenca koju sada čujete i vi pouzdan znak da samo na pravome mjestu, ali zašto je On onda podigao zidove u ovom carstvu hladnoće, snijega, leda i magle. Možda i nisam baš dobro shvatila priču o Vremenu alandskih Bijelih snjegova, ali ako se tama rasipa, a moje srce sve snažnije udara, pa gdje su onda sjene koje su nas trebale dočekati na ovom proplanku?!'


kristali snijega bile su te Zvijezde vodilje koje su Sonsyreyu dovele do Zimskog bedema

Zebnja i zabrinutost opet su polako obuzimali Sonsyreyu koja jednostavno nije mogla vjerovati da je stigla ovako daleko i da će sada morati odustati, jer vrata Kawamadhe nikako nije mogla pronaći. Odjednom je Sonsyreya opet osjećala da je vjetar Actyalan lomi, a Anybeatha joj skriva Zvijezde vodilje koje su je i dovele ovako daleko u nepregledna prostranstva Sylenca. Bilo bi joj lakše kada bi se pojavili Unakasovi Krilati jahači za koje je bila sigurna da su negdje vrlo blizu, ili možda Paskine Šumske patrole čije poglede osjeća cijelim putem … lakše bi joj bilo i da se pojave strašni alandski vukovi, ali u ovoj vrištećoj tišini baš ništa se nije događalo, kao da je milijunima milja od ničega, kao da nije vrijedna, kao da opet doživljava teške poraze.

Onda pak se Sonsyreya još nečega dosjeti i zapovjedi svojim kontesama: 'Zapalimo vatru i sjednimo oko nje, ogrnimo se toplim ogrtačima i čekajmo! Ako to rade oni, zašto to ne bismo uradile i mi?! Nešto se mora dogoditi, jer sigurna sam da sam samo na korak od Njegovog sna, osjećam Ga po cijelom tijelu i kao da će mi srce iskočiti iz grudiju. Spremna sam za svoju Sudbinu.'


alandski srebreni borovi bili su idealni za prikrivanje pokreta alandskih ratnika što su ovi itekako znali iskoristiti

Čim su Dyadonkhe zapalile vatru, nemirni plameni jezici stanu plesati neki tajnoviti ples, a odmah potom tiho, pa onda još tiše, da bi napokon najtiše počele padati pahulje prvih 'Bijelih alandskih snjegova'. Dyadonkhe se ogrnu svojim ogrtačima, a tada iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni teško oklopljeni ratnici ogrnuti u plave tipične alandske zimske ogrtače.


svaki put na mjestu gdje bi se Sonsyrey zaustavila procvjetale bi alandske zimske ledene ruže, no, previše uzbuđena ona to nije primjećivala

Tihi poput sjena, nečujni poput tmine noći, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Bili su to Unakasovi Krilati jahači, strašni i šutljivi ratnici, ratnici koji su čuvali prostranstva Sylenca. Elitni alandski ratnici koji su u žestokim konjaničkim karijerima jezdili dolinama Taweghe vješto se stapajući s krošnjama srebrenog bora, jer njihove su odore potpuno nalikovale tim krošnjama, tim iglicama koje je prošarao snijeg.


Unakasovi Krilati jahači odjeveni u prikrivne alandske odore, vješto rabeći krošnje srebrenih borova doista su bili teško uočljivi

Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih alandskih konja i njihovih Krilatih jahača, a onda je pukovnik Unakas izdao snažnu zapovijed: 'Alandhos, ghan sluminhe ift Handrha! Munjevitom brzinom pojave se bliješteće alandske oštrice koje Alanđani obore na pozdrav i uz istodoban zveket nestanu pod plavetnim ogrtačima Krilatih jahača.

'Dobro nam došla Zaštitnice naša, u ovo doba 'Bijelih snjegova'! No, krhka krila tvojih Leptirica mogla bi biti slomljena, pa sam zato došao da ti predložim da se skloniš u tople dvornice Asgrada, jer noćas će Athumazya i Actyalan plesati ledeni ples i baš je dobro što si s nama, jer tvoj topli dah grijat će sve Alanđane koji ovamo dopratiše Gospodara Zaboravljenih …'
izvor:enhu blog.