Signup Now
Da bi mogli da pišete na forumu, otvarate nove teme, kao i da vidite download
linkove morate prvo da se registrujete.

Ukoliko Vam nije jasan proces registracije, molimo vas da kliknete OVDE
Ako ste zaboravili lozinku, kliknite OVDE :)

Mitoligije

Diskusija u 'Književnost' započeta od zjovan29, 12.09.2010.

  1. sendi

    sendi Legend

    Postova:
    28.911
    Zahvala:
    11
    Legenda o Dunavskim rusalkama

    Vodene su vile oduvijek nastavale dunavske virove i živjele u sestrinskim zajednicama od po devet ili jedanaest vila. Vilinska sestrinstva vezivale su čvrste veze srodstva, zajedno su živjele majke i kćeri, bake i unuke, sestre, tetke i nećake. Očevi i djedovi tih vila bili su dunavski vodenjaci s kojima bi se vile sastajale ponekad, za punoga mjeseca, kad bi topao vjetar uzburkao dunavske valove i krv u vilinskim venama... Dunav bi se tada zapjenio od strasti, vjetar bi uskovitlao površinu vode ... Rusalke bi se ljubile s vodenjacima, a s prvim zracima sunca vraćale bi se u svoj dom na dnu vira. A vodenjaci su radije ljubili rusalke nego pripadnice svojeg, vodenjačkog roda. Rusalke su bile strastvenije od šumskih i gorskih vila, od vodenjačica i od smrtnica.
    Rusalke su bile vile koje su svoju slobodu cijenile iznad svega, pa se nisu htjele vezivati ni za vodenjake ni za smrtnike.
    Rusalke su besmrtne vile, pa im stoga djetinjstvo dugo traje. Svaka bi rusalka, napunivši 150 godina, postala punoljetna i bila bi svečano primljena u vilinsko sestrinstvo. Vilinske sestrice mladoj bi rusalki dugu kosu okrunile vijencem od lopočevih cvjetova. Ona bi u svečanom i tajanstvenom ritualu dobila ime koje će nositi u svojem odraslome životu. Rusalke bi na livadi, uz dunavsku obalu, zaplesale kolo a tada bi mlada rusalka polagala zavjet. Zasjekla bi dlan oštricom riječne školjke, i dok bi joj krv kapala u Dunav, zavjetovala se da se neće nikada ljubiti nikoga osim Dunava, da neće svoju slobodu pokloniti nikomu.

    No, rusalke su strastvene vile, pa taj zavjet nije značio celibat. Svaka je odrasla rusalka imala slobodu birati vodenjake po svojoj volji i ljubovati s onima koje odabere. Osim s vodenjacima, rusalke su ponekad ljubovale i sa smrtnicima. Svojom bi pjesmom rusalka očarala smrtnika, nekog ribara, čamdžiju, splavara ili putnika koji bi sišao do Dunava da se vode napije, pa bi ga povukla u svoj vir. Rusalkin bi zagrljaj svakome smrtniku donio užitak kakav nikad nije iskusio ni sa jednom zemaljskom ženom, no taj bi zagrljaj za smrtnika značio i smrt. U viru strasti, nesretni bi se smrtnik popeo na vrhunce ... a zatim bi vir izbacio njegovo beživotno tijelo na obalu. Iako su za legendu o rusalkama znali svi oni koji su živjeli na dunavskim obalama, iako su znali da neće preživjeti rusalkin zagrljaj, ipak nijedan smrtnik, od kada se pamti, nije mogao odoljeti rusalki. Jer, rusalke su bile vile izuzetne ljepote, a njihov je zagrljaj bio tako vatren i strastven, da bi u njemu smrtnik umirao sretan.
    I tako je to bilo od pamtivjeka.

    Mala se rusalka rodila jedne kasne jeseni kad su se u ogledalu Dunava već ogledale žute krošnje drveća a dunavski valovi bili hladni. Već se nekoliko stotina godina, u tom najstarijem sestrinstvu rusalki nastanjenih u najdubljem dunavskom viru, nije rodila ni jedna mala rusalka. Jer, rusalke toga sestrinstva, najstarijeg i najotmjenijeg u cijelom Dunavu, toliko su cijenile svoju slobodu, da se više nisu odlučivale za rađanje. Žilama rusalki tekla je vrela krv pa nisu mogle dugo izdržati bez ljubavi. No, na obalama Dunava rasle su svakojake trave, a Perunika, najstarija među rusalkama, baka svih rusalki iz sestrinstva, znala je koje trave treba skuhati da bi rusalka mogla ljubovati bez straha. Za noći punog mjeseca Perunika bi nabrala trave, rusalka bi popila taj napitak ... i od sljedećeg do sljedećeg punog mjeseca mogla bi voditi ljubav s vodenjacima i smrtnicima, bez bojazni da će zatrudnjeti. A stara je Perunika uvijek imala napitka u zalihi.
    I tako, već stoljeće i po, u njihovu sestrinstvu nije bilo novih rusalki. A to je sestrinstvo tajnu napitka ljubomorno čuvalo i nije je dijelilo s ostalim sestrinstvima dunavskih rusalki.

    A tada se, na izmaku zime, najmlađa rusalka u sestrinstvu, koja je tek položila zavjet, tako zagrijala za jednog vodenjaka da nije izdržala od punog mjeseca do punog mjeseca. S jednim je zavodljivim vodenjakom uzburkala valove Dunava prije no što se mjesec ponovo potpuno zaokružio. Njihova je strast bila takva da posljedice nisu izostale.

    Sestrice rusalke okupile su se oko grješnice dok je rađala a najstarija među njima primila je u ruke novorođenče. Rodila je kćer, jer rusalke su mogle rađati samo kćeri. Nakon stotinu i pedeset godina, opet će cijelo sestrinstvo uživati gledajući kako nova rusalka raste i odrasta. No, to je značilo da jedna od njih mora otići, jer sestrinstvo nije smjelo brojati više od jedanaest rusalki.
    Sve ih je obuzela strepnja: Koja će od njih morati napustiti svoju obitelj i lutati Dunavom tražeći novo sestrinstvo koje će je biti voljno primiti?
    Odluku je, prema običaju, donijela najstarija među njima. Bila je to okrutna odluka. Morala je otići ona koja je zgriješila i lakomisleno ugrozila svoju slobodu.

    I tako je mati novorođene rusalke poljubila svoje čedo i otplivala gorko plačući. Nikada više neće vidjeti ni svoje sestrice ni novorođenu kćer.
    Malena je rusalka rasla kao jedanaesta, najmlađa vila u sestrinstvu, uz baku i brojne tetke. Sve su one uživale u njezinu veselom smijehu, u bezbrojnim pitanjima kojima ih je obasipala. I sve su se, baš sve, zaklinjale da malena izrasta u ljepoticu kakvu rod rusalki još nije vidio. Njene su oči bile plavlje od ljetnog neba nad Dunavom, a kosa valovitija od valova dunavskih. Put joj je bila bijela poput pahulja koje bi zimi zaplesale nad rijekom i pokrile rječne obale, zubi blistavi kao unutarnja strana školjke, a glas snažan i zvonak.
    Rusalke su čuvene po svojim prekrasnim glasovima i umijeću pjevanja zavodljivih pjesama. Taj bi dar starije sestre razvijale kod mlađih sestrica, pa bi svaka mlada rusalka do punoljetsva naučila sve pjesme koje su se generacijama prenosile među rusalkama. Malena je rusalka imala prekrasan glas, pa su se sve njezine tetke čudile kako rusalka koja još nije sazrela može pjevati tako moćnim glasom.

    Njezino je punoljetstvo bilo još daleko, kad je malena rusalka naučila i posljednju pjesmu koja se može naučiti. Uživala je pjevajući. No, jednoga joj je dana dosadilo pjevati iste pjesme, uvijek iznova.

    Upitala je Peruniku, najstariju rusalku iz sestrinstva: Bako, zar sam ja zaista naučila baš sve pjesme?
    Da, mila Malena, odgovorila joj je najstarija rusalka. Naučila si sve pjeme koje postoje ... i pjevaš ih ljepše od ijedne među nama.
    No mala rusalka, koja još nije imala imena, pa su je tetke zvale Malenom, nije se zadovoljila tim odgovorom.
    Bako, ti si mene naučila pjesmama ... A tko je naučio tebe?
    I mene je naučila moja baka ... a nju njezina ...
    Tako je bilo od kada Dunav teče, otkad je prva rusalka došla živjeti u Dunavu, na dnu vira ...
    A tko je Prvu rusalku naučio pjevati? ... Jer, ako je ona bila prva ... onda nije imala baku ...

    I tada je Malenoj pala napamet čudna pomisao: Ako ta prva rusalka nije imala bake ... od koga je ona naučila pjesme ...
    Možda je Prva te pjesme ... spjevala sama!
    Malena je htjela o tomu upitati baku, no prijekorni joj je bakin pogled poručio da više ne smije ništa pitati .... Stisnula je svoja lijepa ustašca ... i pitanje je ostalo neizgovoreno.

    Godine su prolazile, Malena je rasla, bližilo se njezino punoljetstvo. Kada navrši 150 godina, prvi će puta, za noći punoga mjeseca, izići na obalu sa starijim rusalkama iz svojeg sestrinstva. Plesat će tada s njima u kolu, na mjesečini ... i položit će zavjet. Zaboljet će je kad bude oštrom školjkom zarezala dlan ali tada će postati odrasla pa će moći plivati i izranjati sama, bez nadzora. Tada će upoznati svojeg prvog Vodenjaka, a potom još mnoge druge. Možda će čak sresti i nekog smrtnika i poigrati se njime...

    Malenu su njezine tetke i baka ljubomorno čuvale i nadzirale. Nije smjela izranjati na površinu sama. Tek u noćima bez mjesečine, tetke bi je ispratile na površinu i dozvolile joj da tamo ostane koji časak. Obala Dunava bila je nevidljiva u mraku, a malena je rusalka tako željela vidjeti obalu ....
    Ponekad, kad bi zatekla tetke u razgovoru, one bi naglo ušutjele, pa je slutila da razgovaraju o nečemu što ona ne smije čuti. Jednoga je dana sjedila iza busena vodene trave i nije se oglasila kada su tetke prišle tome mjestu, razgovarajući.
    Smrtnici ljube bolje od vodenjaka ... rekla je tetka Iris.
    Ah, Vodenjaci se samo poigravaju i znaju da će se uskoro igrati ponovo ... a Smrtnici znaju da ljube posljednji puta i zato je njihov zagrljaj čvršći, a poljubac dublji od vodenjačkog ... dodala je tetka Zlatica.

    Mene je jedan smrtnik, dok sam bila još sasvim mlada, ljubio tako da sam poželjela da to ne bude samo taj jedan jedini put ... poželjela sam da smrtnik poživi ...
    Čak sam poželjela i razgovarati s njim ... prošaptala je tetka Nezaboravak.

    Sve su rusalke ciknule od užasa.
    Razgovarati sa Smrtnikom! To vodena vila ne smije učiniti. Jer, smrtnik bi mogao rusalku nagovoriti da poželi s njim izići na obalu. Tada bi se ta rusalka morala oprostiti sa svojim sestrama, sa dunavskim valovima, sa svojom besmrtnošću ... Proživjela bi uz Smrtnika kratak ljudski vijek, i kraći od ljudskoga, jer rusalke bi van vode brzo venule i starile ... A uz to bi je do smrti morila čežnja za Dunavom i za sestricama rusalkama...
    Ja sam čula da rusalke, kad se zaljube u smrtnika, izgube besmrtnosti, ali za uzvrat dobiju ljudsku dušu ... rekla je rusalka Nezaboravak.
    Pih ... ljudska duša ... što je to spram besmrtnosti ... narugala joj se Zlatica.
    Znaš sestrice, prema sestrinskom zavjetu, rusalka ne smije sa smrtnikom izmijeniti niti jedne riječi ... Bila bi izopćena iz sestrinstva ... i sve bi sestrice od nje okretale lice kada bi ih u čežnji zazivala ... a Dunav bi se na izdajnicu naljutio i ona više nikada ne bi smjela prići njegovoj obali.
    Niti jedan smrtnik nije toga vrijedan ....
    Malena je ostala skrivena iza busena vodene trave i dugo pošto su se starije rusalke razišle. I dugo je, dugo razmišljala o onome što je čula.
    Kakav li je bio taj smrtnik zbog kojeg je tetka Nezaboravak poželjela izaći na obalu?
    Hoću li ja, kad odrastem, sresti nekoga sličnog njemu?

    Baka i sve tetke tako su voljele svoju Malenu, da su je razmazile. A svojeglava je Malena često zloupotrebljavala njihovo strpljenje. No, ipak, nikada se nije usudila prekršiti pravila i izričite zabrane ...

    No, jednoga dana, baka ju je zatekla kako prekapa po kutiji s nakitom i kiti se biserima koje nijedna rusalka nije smjela ponijeti prije punoljetstva. Malena je znala da je zaslužila tešku kaznu.

    Prekršila si zabranu i iznevjerila povjerenje. Moraš biti kažnjena.
    Vrijeme od jednog do drugog punog mjeseca provest ćeš sama. Tetka Iris ispratit će te do vira uz obalu i tamo ostaviti. Sjedit ćeš sve te dane i noći na dnu vira, ne izranjajući i razmišljati o svojem grijehu ...

    Moraš se brzo pokajati, jer idućeg punog mjeseca napunit ćeš stopedesetu, vrijeme je da izađeš prvi puta na obalu, da zaplešeš u kolu sa sestrama i položiš vilinski zavjet.

    No, Malena se nije kajala.
    Već je prve noći izgnanstva, po prvi puta sama, tiho izronila na površinu. Prvi je puta vidjela pun Mjesec. Blistao je i obasjavao dunavske valove, a prizor je bio tako lijep da je mala rusalka pomislila kako bi umrla kad bi morala napustiti takvu ljepotu.
    A zatim je pogled skrenula na obalu. Meka se zelena trava puna bijelih cvjetova spuštala do vode, a duge se kose vrba ogledale u dunavskom ogledalu. Malena je poželjela izaći na obalu i zaplesati na toj livadi, pod srebrnim mjesečevim svjetlom.

    Dok je gledala Mjesec, Dunav i livadu na obali, u njezinu se srcu nešto pomaklo ...
    Zapjevala je ...
    Pjevajući, shvatila da ne pjeva ni jednu od onih pjesama kojima su je naučile tetke i baka. Bila je to nova, njezina pjesma ...
    Nije znala kako je i gdje ta pjesma u njoj nastala, no pjevala ju je iz puna srca pa je pjesma zvučala ljepše od bilo koje pjesme koju je Malena do tada otpjevala.

    Jedan je ribar sjedio na obali te noći i gledao pun mjesec. Nije više bio mlad, no još ga nisu smatrali starcem. Njegove su ruke već bile umorne od izvlačenja mreža, oči su mu već bile zasićene dunavskim prizorima, on je već popio brojne čaše vina i ljubio sve krčmarice u krčmama duž obale. Više se nije veselio punim mrežama, Dunav je u njegovim očima počeo gubiti ljepotu, vino je kisilo, a poljupci krčmarica činili su mu se hladnima i površnima. Sjedio je na obali, gledajući Mjesec i pomislio je kako je na pragu starosti, kako je ispio svoju čašu gotovo do kraja ...

    A tada je začuo pjesmu. Čuo je on za svojega vijeka mnogo pjesama a zapjevao je i sam pokoju. Mislio je kako zna sve pjesme ... a sad je shvatio da ovu čuje po prvi put. Pjesma je bila puna čežnje i neizrecive slasti. A glas ... taj glas ... Ribar je pomislio kako bi se mogao utopiti u tom glasu tako zvonkom, tako nježnom, a ipak tako moćnom i širokom poput Dunava nad čijim se vodama razlijegao.
    Upro je pogled u Dunav i ugledao je. Izronila je iz vira u blizini obale. Mjesečeve zrake posrebrile su joj kosu, valovi su joj milovali tek propupale grudi. Gledala je u Mjesec i pjevala ...U njezinom je glasu odjekivala i radost i tuga i čežnja ...

    U jednom su im se trenutku pogledi sreli. Pogledala ga je pogledom koji mu je taknuo dušu, a zatim zaronila u valove. Sjedio je do jutra, zureći u vodu, ne videći ništa osim tih plavih očiju ... i toga pogleda.

    Noć ga je zatekla opet na obali, na istom mjestu. A ona je opet izronila u ponoć ... i opet pjevala istu pjesmu, gledajući u Mjesec i praveći se da ne vidi njega. Istu su igru igrali svake noći, on bi čekao, ona bi izronila i pjevala Mjesecu, no on je znao da ona pjeva njemu, dunavskom ribaru. Pjevala je njemu, iako je izbjegavala njegov pogled ...

    Noć prije isteka njezine kazne pogledi su im se opet sreli.
    Tvoja je pjesma nešto najljepše što sam u životu čuo, vodena vilo ... rekao joj je.
    U tvojoj je pjesmi ljepota mjesečine i snaga Dunava i vječna mladost ... Mogao bih umrijeti od ljepote, slušajući tvoju pjesmu ...
    Povedi me sa sobom, vilo ...
    Ti si zemaljski stvor, ne možeš živjeti u vodi ... Ako te povedem, to će značiti tvoju smrt ...a ja te ne bih mogla ljubiti, ako bih znala da će ti to smrt donijeti ... odgovorila mu je.
    Onda, pođi ti sa mnom ... pozvao ju je. Mogu ti ponuditi samo skromnu ribarsku kolibu i svoju ljubav. Ljubit ću samo tebe, vilo ... I ljubit ću te tako da nećeš požaliti za Dunavom...
    Poželjela je s njim krenuti. No, tada je veliki tamni oblak prekrio Mjesec, površina se Dunava uzburkala, kao da se moćna rijeka razbjesnila od ljubomore. Malena se rusalka uplašila i zaronila na dno vira. A ribar je ostao na obali, dozivajući je.

    Mjesec je obišao puni krug i ponovo se zaokružio. Rusalkina je kazna istekla. Njezine su tetke povjerovale da se pokajala, a baku ju je čitavoga dana pripremala za izlazak na obalu. Dok joj je češljala dugu kosu, učila ju je riječima vilinskog zavjeta ...
    Kada ti, pod mjesečinom, budem stavila oko vrata ogrlicu od bisera a na glavu vijenac od lopoča, izgovorit ćeš sljedeću zakletvu:
    Zavjetujem se Dunavu i svojem sestrinstvu, da nikome, ni jednom Vodenjaku, ni jednom Smrtniku neću pokloniti svoju ljubav.
    Ljubit ću koga poželim, no zavoljeti neću nikoga. Moja ljubav pripadat će samo Dunavu, velikom i vječnom, a moja odanost samo mojem sestrinstvu.
    Ja ... tu ćeš izgovoriti ime koje ćemo ti priopćiti i koje ćeš nositi ... zaklinjem se svojim vilinskim rodom i svojom besmrtnošću da svoje srce neću pokloniti nikomu ...

    Te je noći, točno u ponoć, Malena stajala na livadi u kolu rusalki iz svojega sestrinstva. Najstarija rusalka Perunika, njezina baka, stavila joj je oko vrata bisernu ogrlicu i šapnula joj na uho, tako tiho da samo ona može čuti: Perla, tvoje je ime Perla ...

    Malena je osjetila kako ju nešto u srcu žacnulo kad je čula svoje novo ime.
    Perla ...
    Zbog perli je prekršila zabranu, zbog tih je rječnih bisera bila kažnjena. Mudra baka Perunika izabrala je ime koje će je uvijek podsjećati na zabrane ... i na kaznu koja je čeka ako ih prekrši ... No ona je znala da će je to ime podsjećati na suze koje će cijelu vječnost prolijevati ako se ne usudi prekršiti zabranu i poći s dunavskim ribarem u kojeg se zaljubila.

    Dok joj je baka na glavu spuštala lopočev vijenac, izgovarala je:
    Ja, Perla, zaklinjem se svojim vilinskim rodom i svojom besmrtnošću ... da svoje srce neću pokloniti nikomu.
    Zauvijek ću ostati vjerna samo Dunavu i svojem vilinskom sestrinstvu.
    Glas joj je zadrhtao, znala je da čini krivokletstvo.
    Jer, ona je svoje srce već poklonila ...
    Kada se zajedno sa ostalim rusalkama spustila u vir, baka joj je do postelje donijela veliku čašu, punu tamnog napitka.
    Ispij, Perla, u jednom gutljaju ... rekla joj je.
    Napitak je bio gorak i pekao joj je grlo.

    Sastojci toga napitka razlit će se tvojom krvlju. Kada sljedećeg punog mjeseca budeš sama izronila, moći ćeš voditi ljubav s vodenjakom kojeg izabereš ... i bit ćeš sigurna ...
    No, pazi Perla, pazi ... moraš čekati do idućeg punog mjeseca ... jer inače napitak neće djelovati ...
    Mjesec je još uvijek bio tanki srp, kad je Perla izronila i zapjevala svoju pjesmu Mjesecu. No, znala je da pjesmu pjeva Njemu. On je sjedio na obali i čekao ju je.
    I zagazio je u Dunav, krenuvši joj ususret. Znao je da će umrijeti u njezinu zagrljaju, no ipak joj je u zagrljaj krenuo.
    Kad ju je poljubio, osjetio je da bi okus tih usana mogao vratiti slast vinu ...i njegovu životu. Znao je da smrtnici umiru u rusalkinu zagrljaju ... Znao je, no nije mario ...
    Kad ga je poljubila, ona je osjetila da ne želi ljubiti nikoga drugoga, ni vilenjaka ni smrtnika. Ona, dunavska rusalka, poželjela je umrijeti u zagrljaju tog dunavskog ribara.

    I dok ga je ljubila, na dnu vira, znala je da ga želi zadržati ... i znala je da ga mora pustiti ...
    I pustila ga je, u trenutku kad se se zajedno popeli na vrhunac užitka. Malena je rusalka ljubila po prvi puta, ljubila je iz dubine srca. Shvatila je da je tom ljubavlju stekla ljudsku dušu, znala je da tom ljubavlju gubi vilinsku besmrtnost ...
    I znala je da ljubi i prvi i posljednji put ...
    Zagrlila ga je, posljednji puta ... i odgurnula prema površini.
    Blijedi je srp mjeseca osvjetlio dunavsku obalu na kojoj je, dopola u vodi, onesvješten ali živ, ležao ribar. A na dunavskom dnu, na dnu vira ležala je Malena, vila koja je svoje novo ime Perla nosila tek jedan dan ...
    Znala je da je prekršila zakletvu.
    Znala je da ne može imati obje ljubavi ... i Dunav i dunavskog ribara.
    Znala je da ne može živjeti ni bez jednoga od njih.
    Dok su je ljuljali dunavski valovi, dok su joj još uvijek na usnama gorjeli ribarevi poljupci, izronila je na površinu i zapjevala Mjesecu, po posljednji put.
    I dok ju je Mjesec gledao ribarevim očima, a niz njezine se obraze kotrljale biserne suze ... malenoj je rusalki prepuklo srce.
    Dunavski su valovi uzeli njezinu dušu, a zatim joj tijelo nježno i tiho odnijeli do mora ...

    (Ruzica)
     
  2. zjovan29

    zjovan29 Član

    Postova:
    1.857
    Zahvala:
    3
    Lokacija:
    CRIKVENICA
    nedjelja, 31.12.2006.

    [​IMG]
    Šuma Striborova – prepričano po Athumanunhu

    Eh, da, neka onda bude tako nemiri! Athumanunh će napisati priču, prepričat će je onako kako samo on zna, onako na sebi svojstven način i pokloniti Ti je za Novu godinu! Sjeća se Athumanunh još uvijek dobro toga najljepšeg doba. Bilo je to doba nevjerojatnih priča duboko u noć, bijelu zimsku noć, uz svijetlo petrolejke, kraj a bakinoga kamina. Postojala jednom tako začarana šuma koja je trebala ostati začarana tako dugo dok u nju ne stupi netko kome je milija njegova nevolja nego sva sreća Svijeta ovoga. Zvala se ta šuma – šuma Striborova, a u njoj se zbivala čuda svakojaka. Mnogobrojna dobra čuda, ali i ona zla i naopaka, čuda svakome po zasluzi. Jednoga prekrasnoga zimskoga dana u tu šumu zašao i jedan mladi momak u namjeri da nasječe drva za ogrjev. Nasječe on tako naramak, složi ga i baš želi krenuti, kad ispod panja ispuže zmija. Momak dograbi sjekiru, ali se zmijica počne oko njega umiljavati. Ne bijaše to prava zmija, bijaše to ljudska duša poradi grijeha i zlobe ukleta i osuđena na prokletstvo tako dugo dok je od toga prokletstva ne oslobodi onaj koji će poželjeti da se s njom oženi. Momak se osmjehne i u šali pomisli: 'Lijepe li gujice, poželim da je kući ponesem koliko je lijepa i umiljata.' Istog trenutka u zmiji je grješna duša razmišljala: 'Evo napokon budalaste glave koja će me na svoju nesreću osloboditi!' Istog se trenutka zmija pretvori u prekrasno djevojče. Djevojče bijaše više nego lijepo. Rukavci joj bijeli i vezeni kao krila leptirova, a sitne nožice kao u banice, ali kako bijaše zlobno pomislila, onako joj ostade u ustima gujin jezik. 'Evo me! Vodi me kući i vjenčaj se sa mnom!' - reče guja-djevojka momku. E sad, da je ono bio siguran i dosjetljiv momak, pak da brže mahnuo ušicom od sjekire na nju i da je viknuo: 'Nisam baš ja mislio, da se sa šumskim čudom vjenčam.', postala bi djevojka opet gujom, utekla bi u panj i nikomu ništa, ali ono je bio neki dobričina, plašljiv i stidljiv mladić, pak ga bilo stid da joj ne ispuni želje, kad se već radi njega pretvorila, a baš mu se i svidjela, jer je bila ljepolika, a on, neuputan, nije mogao znati, što joj je ostalo u ustima. Uze on tako djevojku za ruku i povede je kući. Živio je taj momak sa svojom starom majkom i pazio na nju kao na svetu ikonu. 'Evo ti, majko, snahe!' - reče momak, kad stigoše on i djevojka kući. 'Hvala Bogu, sinko.' – obraduje se majka i pogleda ljepoliku djevojku. No, majka je bila stara i mudrošću obdarena, te odmah spozna što to ima snaha u ustima. Ode snaha da se preobuče, a mati reče sinu: 'Lijepu si mladu izabrao, samo pazi sine, nije li ono guja?!' Sin se umalo ne skameni od čuda: - otkud njegova mati znade, da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: 'Moja majka mora da je vještica.' Zamrzi tako sin majku (zlo i naopako – po Athumanunhu). Počelo njih troje živjeti zajedno, ali ono sve veće zlo i naopako. Snaha zlobna, proždrljiva i goropadna. Bila tamo litica visoka do oblaka, te snaha zapovjedi jednog dana starici, neka joj donese snijega sa vrha litice, da se umije. 'Nema puta na tu liticu visoku.' – odgovori zbunjeno starica. 'Uzmi kozu, neka te ona vodi! Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje.' – zlobno će snaha. Tamo bio i sin, pa se samo nasmijao na te riječi zlobne, samo da ugodi svojoj ženi. To je tako ražalostilo majku da odmah pođe na liticu po snijeg, jer joj nije bilo žao života. Idući putem, htjela se pomoliti Bogu za pomoć, ali se predomisli razmišljajući: 'Opazio bi Bog, da mi sin ne valja.' No, Bog joj ipak ostao na pomoći, te ona sretno donese snahi snijega s litice ispod oblaka. Drugog dana opet zapovjedi snaha baki: 'Idi tamo na jezero zamrznuto! Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi šarana za ručak!' 'Popucat će led poda mnom, propast ću u jezero.', - odvrati uplašeno baka. 'Radovat će se šaran, propadneš li s njime.' zlobno reče snaha. Opet se sin nasmijao, a baka se tako ražalostila, da odmah ode na jezero. Pucketa led pod bakom, plače ona, a suze joj se po licu mrznu, ali još ne će da se Bogu moli, sve taji pred Bogom, da joj je sin grješan. 'Bolje da poginem', pomisli baka i ide po ledu dalje. No, Bog se još jednom umiješa i pomogne baki. Tako preletje nad njom galeb noseći ribu u kljunu. Omakne se riba galebu i padne upravo pred baku. Baka uzme ribu i donese je sretna snahi. Trećeg dana sjela baka uz ognjište i uze sinovu košulju, da je pokrpa. Kad to vidje snaha, poletje do nje, istrže joj košulju iz ruku i srdito vikne na baku: 'Ostavi to, sljepice stara, nisu to tvoji poslovi! Sad se starici posve rastuži srce, te ona ode pred kuću. Sjedne po onoj ciči zimi na klupu i pomoli se Bogu: 'Bože moj, pomozi mi!' Gle, vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevojče. Na djevojci samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav rasparao. Djevojka se svejedno osmjehne baki, jer je umilne ćudi bila. Pod pazuhom joj svežanj triješća i suharaka. 'Hoćete li, bako, kupiti luči za potpalu?' – upita djevojče. 'Nemam novaca kćerkice, nego ako hoćeš da ti pokrpam taj rukav.' - reče tužna baka koja je još držala u rukama iglu i konac za sinovu košulju. Baka pokrpa djevojci rukav, a djevojka joj dade svežanj luči. Zahvali joj milo i ode dalje, radosna što joj rame više ne zebe. Uvečer reče snaha baki: 'Mi ćemo poći u goste kumi, a ti da si ugrijala vode, dok se vratim.' Bila snaha proždrljiva i uvijek gledala, gdje da se ugosti. Kad sin i snaha odu ostane baka sama, pa uze onog triješća, što joj ga dalo djevojče i potpali oganj na ognjištu. Onda ode u drvarnicu po drva. Dok je ona tako u drvarnici tražila drva začuje kako u kuhinji nešto pucka, pa nešto kucka: kuc! kuc! 'Tko je stvor božji?' - upita baka iz drvarnice. 'Domaći! Domaći!' - odazovu se iz kuhinje neki sitni glasovi, kao da žvrgolje vrapci pod strehom. Uđe baka u kuhinju. Kad ona tamo na ognjištu rasplamsale se luči, a oko plamena zaigrali kolo 'Domaći'. Sve sami mali mužići od jedva pol lakta. Na njima kožusi, kapice i čizmice crvene kao plamenovi, kosa i brada sive im kao pepeo, a oči žarke kao užareni ugljen. Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo. Zaplešu oni tako kolo: po ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po ćupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Cikću, vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše - sve od velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i grije. Baka gleda i gleda i nije joj žao ni soli, ni kvasca, nego se raduje veselju, što joj ga Bog šalje na utjehu. Čini se baki, da se pomladila. Nasmije se kao grlica, poskoči kao curica, hvata se u kolo s 'Domaćima', pa zapleše. No, ipak ostalo joj još jada i čemera u srcu. Bijaše tako baki teško oko srca, te kolo odmah stade. 'Božja braćo', - reče onda baka 'Domaćima', 'biste li vi meni znali pomoći, da ugledam jezik svoje snahe, pa kad kažem momu sinu, što sam na svoje oči vidjela, možda se opameti?!' Baka stane pripovijedati 'Domaćima' sve redom kako je bilo. 'Domaći' posjedali uokolo po rubu ognjišta, nožice objesili niz ognjište, nanizali se kao čičak do čička i slušaju baku, pa sve klimaju glavama od čuda. Kako klimaju glavama, onako im se žare crvene kapice, pa bi netko pomislio da ono sama vatra na ognjištu plamti. Kad je baka završila pripovijedanje viknu jedan od 'Domaćih', a ime mu bi Malik Tintilinić: 'Ja ću ti pomoći bako! Idem u Sunčanu zemlju i donijet ću ti svračjih jaja. Podmetnut ćemo ih pod kokoš, pa kad se izlegu svračići, prevarit će se snaha, polakomit će se kao svaka šumska guja za svračićima i isplazit će jezik.' Svi 'Domaći' ciknuše od radosti, što se Malik Tintilinić tako dobro dosjetio. Dođe snaha potiho iz gostiju i nosi sebi kolač. Nasrne snaha ljutito na vrata, da vidi, tko to u kuhinji vrišti, ali kad ona otvori vrata, sukne plamen. Skoče 'Domaći i svi u jedan mah nestanu u ognjištu. Samo Malik Tintilinić ne uteče, nego se sakrije u pepelu. Kako je plamen iznenada suknuo uvis, a vrata udarila o vratnicu, onako se uplašila snaha i od straha sjela na zemlju kao vreća. Ispadne joj kolač iz ruku, raspadnu joj se kose i češljevi, bulji oči i viče od jada: 'Što je ovo bilo nesrećo stara!' 'Vjetar podigao plamen, kad si otvorila vrata.' - reče baka i mudro se drži. 'Što je ono u pepelu?' - opet će snaha, jer je iz pepela virila crvena peta čizmice Malika Tintilinića. 'Ono je žeravica' - odvrati baka. No, snaha ne vjeruje, nego ustane onako raspletena i krene da vidi što je to na ognjištu. Nagnula lice do pepela, ali se Malik Tintilinić hitro baci nožicom i kvrcne petom snahu po nosu. Viče snaha kao da se u moru utapa, sva je garava po licu, a pepeo joj posuo raščupane kose. 'Što je ovo bilo, nesrećo stara?' – ljuti se snaha. 'Opekla te žeravica.' - odgovori baka, a Malik Tintilinić u pepelu puca od smijeha.
    Hej, pa Athumanunh skoro zaboravi da je danas Stara godina! Najduža noć u godini, čarobno i predivno doba noći kada stiže Nova godina. Ide Athumanunh da se pripremi za godinu Novu, a svima Vama želi Sretnu i veselu Novu 2007. godinu! Priču nastavi sutra kad se probudi!


    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]
    Aken – božanski splavar

    Mitološko biće u ljudskom obličju s glavom ovna u mitološkim prikazima drevnih Egipćana predstavlja Akena, splavara koji prevozi umrle u Podzemni svijet (Amentet ili po Athumanunhu – Amenti – zapad, predjeli šutnje i tišine, Ozirisovo kraljevstvo umrlih - Duat). Dakle, ovo nije drevno egipatsko božanstvo već mitološko biće (henememet – po Athumanunhu, zapravo duhovi koji pripadaju krugu solarnih božanstava) koje je tijesno povezano s drevnom egipatskom mitologijom. Aken je inače i jedan od čuvara Duata, vjeran i odan Ozirisu pravednom. U desnom dijelu Athumanunhove sličice nalazi se manja sličica na kojoj se vidi prikaz Akena gdje upravlja splavom (barkom) za prijevoz umrlih u Ozirisovo kraljevstvo, dok je u lijevom dijelu Athumanunhov prikaz mitološkog Akena onako kako su ga predstavljali drevni Egipćani.



    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]
    Nefertum i Maahes – božanski 'bratići'

    Nefertum je treći član memfijskog (mennefer – po Athumanunhu) trojstva sin Ptaha i Sekhmet, prikazivan u ljudskom obličju. Zapravo Nefertum je obličje mladog Atuma čiji je simbol lotos. Kao takav ponekad poprima sličnosti s mladim Horusom, ali ga najčešće lako zamijeniti s njegovim 'bratićem' Mahesom. Na Athumanunhovoj sličici Nefertum je označen crvenom brojkom 2, a Maahes crvenom brojkom 1. Nasljeđujući osobine svojih majki (Sekhmet i Bastet) oba ova božanstva pripadaju solarnom (sunčanom) kultu i krugu božanstava drevnog Egipta. No, Mahahes je poprimio opasne crte svoje majke, dok Nefertum ima izražajnije (kreatorske) crte svoga oca. Tako Maahes predstavlja još jedno od ratnih božanstava drevnih Egipćana i on je bog rata i zaštitnik svetih mjesta (hramova) drevnih Egipćana. Svoju opasnu snagu iskazuje ljetnim vrućinama koja prže i uništavaju neprijatelje Egipta. Štiti faraona tijekom bitke i hrabro se bori sa svim demonima Podzemnog svijeta, gdje budno čuva i štiti svog djeda Ozirisa pravednoga. Ponekad Maahes za drevne Egipćane postaje i bog opasne pješčane oluje i zaštitnik magijskih rituala.



    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]
    Sobek – krokodilski bog

    Sobek je još jedno božanstvo iz drevne egipatske mitologije koje pripada božanstvima vodene stihije (senek en mu – vodeni kaos – po Athumanunhu). No, Sobek ne pripada neprijateljima Raovim, on je čvrsto na strani Raa i često je nazivan 'božanskim gardistom', 'božjom stražom'. Prikazivan je u obličju ljudskog tijela s glavom krokodila. Sobek je sin božice Neit – božanske djevice koja je simbol vječnog rađanja života u Svemiru, kćeri Raove. Otac Sebeka vrlo je tajnovit nubijski bog Senuy – opasan ratnički demon s kojim se Neit kao ratnička boginja, ili pak boginja lova vrlo rado i često sastajala. Kako je Neit sutvoriteljka vječnog univerzuma, te se u pojedinim hijeroglifskim zapisima spominje kao 'ona koja je rodila Ra', boga sunca, prije nego je i sama bila stvorena, najvjerojatnije je došlo do neke zamjene te se jedno od obličja boga Ra spominje i kao Sobek – Ra. Dakle još jedno od mnogobrojnih obličja boga Ra.


    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]
    Bog Toth - miljenik Raov

    Ime boga Totha najvjerojatnije je izvedeno iz naziva za pticu ibis (tehu – po Athumanunhu), ili možda od riječi tekh (težina – po Athumanunhu), (opet to Athumanunh tumači ponukan promišljanjima svojim - upravo Toth očitava rezultat mjerenja pravednosti pokojnikovog srca, a ostali mu nazočni bogovi u dvorani ma'at vjeruju na riječ), dakle, nazivi za boga Totha – Tehuti i Tekhuti mora da su u svezi s ovim drevnim egipatskim riječima. U Svijetu egipatskih drevnih bogova bog Toth zauzima značajno mjesto, ostali bogovi ga nazivaju srcem i jezikom Raovim, što znači da mu simbol božanske misli i božanske volje priznaju i svi ostali bogovi, jer Toth je Raove misli i volju pretakao u jezik i pisanu riječ koju itekako razumiju i bogovi i ljudi. Tijekom stvaranja Svijeta upravo je bog Toth taj koji je stvaralačku volju i moć Boga pretvorio u riječi i upravo bog Toth izgovara riječi od kojih Svemir postaje. Kao zaštitnik Izide, Ozirisa i mladog Horusa, Toth stalno dokazuje svoju snagu i moć, ali ne tjelesnu (onu čistu surovu ljudsku – po Athumanunhu), već je to božanska snaga magijskih i misterioznih riječi koje Toth predaje kako Izidi, tako i Ozirisu, te ih nesebično podučava kako te riječi uporabiti za dobrobit bogova i ljudi u borbi sa silama Zla i Tame. Dakle, da Athumanunh zaključi. Toth, bog mudrosti, još je jedno od obličja boga Raa.
    Na Kraju Athumanunh će još dodati nešto: na njegovoj sličici crvenom brojkom 1 označen je bog Toth, lako je moguće zamijeniti boga Totha s Benuuom koji je na Athumanunhovoj sličici označen crvenom brojkom 2. No, Benuu je drevni egipatski Feniks, mitološko biće koje je opet jedno od obličja boga Raa, ali nema nikakve veze s bogom Tothom.



    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]
    Drevna božanstva Chemennuna – božanski preci egipatskih bogova

    Božanski preci drevnih egipatskih bogova nazvani još i 'djed svih bogova' i baka božanskog pauta' prikazivani su na prikazima drevnih Egipćana kao četiri božanska para, odnosno kao četiri skupine s po dva božanstva (muško + žensko). Tako prvi božanski par predstavlja vodeni kaos i ništavilo, drugi par vječnost i beskonačnost, treći par mrak i tamu, a četvrti skrivenost i neizraženost. Na Athumanunhovoj sličici redom su brojkama označeni: 1 – Nun, kojem je družica Nunet, 2 – Heh, kojem je družica Hehet, 3 – Kek, kojem je družica Keket i 4 – Gerh, kojem je družica Gerhet. Ta četiri božanska para vuku svoje korijene iz još starijih božanskih parova: Nii i Eniit, te Nenuu i Nenuuit. No, tako daleko, u prapočetke mitologije, u ona davno prije zaboravljena Vremena odlutati ne može ni Athumanunh, pa mu ostaje samo da Vam još prikaže družice narečenih drevnih predaka božanstava drevnih Egipćana, ali o tomu u seriji kada bude prikazivao ženska božanstva drevne egipatske mitologije.


    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]
    Set – bog pustinje, zla i nesreće

    Bog Set, brat Ozirisov, Izidin i Neftidin, u početku veliki ratnik koji se bori s neprijateljima Ra (boga Sunca). Uspješno suzbija i pobjeđuje neprijatelja Ra, ali zbog svoje pretjerane hvalisavosti izbačen je iz 'sunčane barke' boga Ra. Izgubivši time status kraljevskog boga, Set postaje bog pustinje i zaštitnik stranaca koji iz nje dolaze. To mu je i donijelo nezahvalan status zaštitnika Hiksa dugogodišnjih okupatora Donjeg Egipta. Setov simbol je vrlo čudna životinja duge i povijene njuške, nevjerojatno kockastih ušiju, te visoko uzdignutog račvastog repa. Možda sliči na mravojeda, ali neka istraživanja govore da to nije mravojed, te da takva životinja nije pronađena ni među živima, a ni među fosilima mrtvih životinja. Na Athumanunhovoj sličici crvenom brojkom 1 prikazan je Set – noćni lovac, a crvenom brojkom 2 prikazan je zakleti Raov protivnik strašna zmija Apep (Apofis) s kojim se ponekad u zapisima drevnih Egipćana poistovjećuje i Set.


    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]
    Hapi bog Nila

    Hapi je bog životvorne rijeke Nil, u najstarijim zapisima Egipćana spominje se još i kao Hep. Značenje njegovog imena teško se može pouzdano prevesti, pa čak ni uz uporabu njegovih osobnosti (atributa). Hapi je uvijek prikazan u liku čovjeka – muškarca, ali s grudima žene i trbuhom trudne žene. Upravo grudi i trudni trbuh simboliziraju snagu oplodnje (trbuh) i prehranjivanja (grudi) cijele egipatske zemlje (poljoprivreda). Kako je stari Egipat bio podijeljen na Gornji i Donji, tako je i Hapi u Gornjem dijelu poznat kao Hapi Reset (crvena brojka 1), a simboliziran je lotosovim cvijetom, dok je u Donjem Egiptu Hapi poznat kao Hapi Meht (crvena brojka 2), a simboliziran je s cvijetom papirusa. Vrlo često Hapi užetom povezuje ova dva cvijeta, pa tako i simbolizira jedinstveno kraljevstvo Donjeg i Gornjeg Egipta Takav prikaz može se vidjeti skoro na svim prijestoljima egipatskih faraona. Razlikuje se od solarnih bogova ne samo po svojoj prirodi, već i po tome što se za mjesto pojave i nestanka Sunca zna, dok se za mjesto s koje dolazi poplava (Hapi) ne zna pouzdano. Hapia su stari Egipćani ponekad znali poistovjetiti i sa samim Ozirisom jer je po njihovom vjerovanju Hapi s Ozirisom sudjelovao u oplođivanju i stvaranju novog života na mjestu gdje se stari ugasio.



    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]
    Khepera – obličje boga Ra

    Khepera (Skarabej – po Athumanunhu) još je jedno od obličja boga Ra koje simbolizira stvaranje i preoblikovanja. Ime Khepera najvjerojatnije je nastalo od korijena drevne egipatske riječi kh p r (stvoriti, pretvoriti se, preobličiti se – po Athumanunhu). Najvjerojatnije je da su drevni Egipćani smatrali da insekt skarabej živi samo kao mužjak, jer se mužjaci i ženke izuzetno teško razlikuju, a čak se i podjednako brinu o jajima i ličinkama. Dakle, moguće je da su drevni Egipćani iz toga izveli vjerovanje da su ti kukci samostvoreni i da se razmnožavaju bespolno. Otuda najvjerojatnije i Atum sam stvara slijedeći naraštaj bogova (Shu i Tefnut – po Athumanunhu) Tako se u drevnoj mitologiji još drevnijih Egipćana može pronaći zapis da je prvi bog stvorio sebe samog i još jednog boga i božicu, pa se otuda Khepera još naziva i ocem bogova, a solarni bog uz kojeg se najčešće spominje, čak i uzima jedno od njegovih obličja je upravo Ra.



    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]
    Geb – božanski pravednik ratnik veličanstveni

    Geb je sin Shua i Tefnut, unuk Atuma stvoritelja, bog je Zemlje, a zajedno sa svojom družicom Nut čini drugi božanski par. Geb je otac Ozirisa, Horusa ura, Seta, Izide i Neftide. Zemlja je smatrana tijelom Gebovim, pa je on ponekad prikazivan kako leži sa zgrčenim nogama koje predstavljaju planine (Athumanunhova sličica broj 2). Boja kože Geba je ponekad zelena, jer ona simbolizira plodnost i rastlinje Zemlje. Tako iz tijela Geba niću biljke i u njegovo tijelo sahranjuju se mrtvi. Geb je stoga neumoljivi pravednik, on čvrsto drži nepravednike (grješnike) i ne dozvoljava im da napuste svoje grobnice, dok je pravednicima, koji su sukladno svim pravilima opremljeni 'magičnim riječima', dopušteno da izlaze iz svojih grobnica i plove nebeskom barkom Raovom. Ponekad je Geb prikazivan s guskom iznad glave (Athumanunhova sličica broj 1) i tada je nazivan 'Veliki Gakač' jer su drevni Egipćani vjerovali da je upravo guska snijela jaje iz koje se kasnije izleglo Sunce (Benuu – po Athumanunhu, Benuu je drevni egipatski feniks). Legende drevnih Egipćana zapisale su da je Geb bio božanski kralj koji je vladao u skladu s ma'at (red i poredak – po Athumanunhu) Geba je trebao naslijediti Oziris pravedni, ali umiješa se Set, te ubije brata svoga pravednika među bogovima. Geb abdicira tada u korist Horusa ura i Seta i podijeli im zemlju. Tako Horusu pripadne Sjever, Setu Jug. No, ne zadovolji se Set noćni lovac time i napadne on Horusa s moćnom vojskom Zla. Razviju se tako bitke Dobra i Zla i zavlada sukob dugotrajni sve dok se ne rodi Horus mlađi, sin Izide veličanstvene gospodarice magije, osvetnik Ozirisov. Na kraju božanski sud kojim je predsjedao Geb odluči u korist Horusa sina Ozirisova, Ra prihvati odluku i ponovno zavlada ma'at (red i poredak), a sile Zla bačene su na koljena i sputane za duže vrijeme.


    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]
    Ptah Seker Asar – stanovnik tame

    Zajedničko ovima trima božanstvima drevnog Egipta je to što se njih tri jedino prikazuju kao mumificirana božanstva. Dok je Ptah stvoritelj Neba i Zemlje, (kovač neba – po Athumanunhu, jer upravo je Ptah kao božanski zanatlija iskovao željeznu ploču Neba i njezine zemaljske podupirače), Seker je bog najdubljeg zagrobnog svijeta. Dakle, Ptah Seker predstavljaju mističan spoj Svijetla i Tame, Života i Smrti, koji se neprekidno smjenjuju. Ime Ptah izvedeno je iz korijena drevne egipatske riječi p t h (otvoren, onaj koji započinje nešto – po Athumanunhu), a ime Seker izvedeno pak je iz korijena drevne egipatske riječi s k r (zatvoren, onaj koji nešto završava – po Athumanunhu). Na Athumanunhovoj sličici Ptah je označen crvenom brojkom 1, a Seker crvenom brojkom 3. Brojkom 2 označen je Oziris bog umiranja i rađanja, gospodar mrtvih (ono što je Ra bio živima, Oziris je bio mrtvima – po Athumanunhu). Utjelovljeni u jedno obličje Ptah Seker Asar ova tri božanstva zapravo tvore znamenito trojstvo koje će kasnije postati Oziris – bog uskrsnuća. Na žalost nije ostalo dostatan broj papirusa koji bi nam razjasnili kakvo je bilo mitološko učenje koje je povezalo Ptaha boga stvoritelja materijalnog svijeta, Sekera boga najdublje tame i Ozirisa boga vječnog postojanja i uskrsnuća.
    izvor:enhu.blog


    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]
    Khonsu – božanski glasonoša

    Khonsu je treći član (na Athumanunhovoj sličici označen brojkom 1) tebanske trijade (kozmogonije), a drevni su Egipćani vjerovali da je bio sin Amuna i Mut. Ime Khonsua najvjerojatnije je izvedeno iz korijena drevne egipatske riječi kh n s (onaj koji je u pokretu, putnik – po Athumanunhu). U drevnoj egipatskoj mitologiji Khonsu je doista putnik, jer je poistovjećen s Mjesecom. Tako Khonsu postaje božanski glasonoša i putnik koji se u obličju Mjeseca kreće noćnim Nebom. Kada je Khonsu 'drugo veliko svijetlo nebesko' on se javlja u obličju čovjeka s glavom sokola na kojoj se nalazi polumjesec (na Athumanunhovoj sličici označen je brojkom 2), tada ga je lako zamijeniti s Raom, ali ako je na glavi mjesečev srp (polumjesec) onda zabune ne smije biti – to je Khonsu. Brojkom 3 na Athumanunhovoj sličici obličje je boga Mjeseca kada on ima moć nad zlim silama koje pustoše zemlju, zrak, vodu i nebo. Te zle sile napadaju ljudsko tijelo donoseći mu bolest, bolove, ludilo i smrt. Athumanunh još uvijek ne može precizno proniknuti kakvu su to povezanost mjesečevih mijena i pojave bolesti poznavali drevni Egipćani, ali je sasvim siguran da je nekakva veza postojala. Na kraju, drevnim Egipćanima obličje boga Khonsua, kao boga Aah (Mjesec), brojka 3 na Athumanunhovoj sličici, osiguravalo je plodnost stada, njiva i voćnjaka, a smatran je i kao bog ljubavi.


    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]
    Anhur, Montu, Montu Ra – egipatski bog rata

    Krasi ih hrabrost, odvažnost i velika tjelesna snaga. Na Athumanunhovoj sličici ratnička su božanstva drevnih Egipćana, neumoljivi zaštitnici ratnika i vojnika. Štite od neprijatelja, ali i od svih zlih duhova, te opasnih životinja. U ratu uvijek idu ispred, odnosno na čelu vojske i bore se sa svima koji su na protivničkoj strani, ma tko oni bili, ljudi ili bogovi. Neuspjeh, odnosno poraz, teško podnose i ne prihvaćaju nikakvu ispriku za isti, a i prava je rijetkost kada bi oni izgubili bitku. Drevna mitologija još drevnijih Egipćana naprosto vrvi tim opasnim pravednicima i u tom mnoštvu teško ih je prepoznati i raspoznati. Athumanunh je za početak izdvojio tri, a kasnije će ih biti još. Dakle, na Athumanunhovoj sličici crvenim brojkama redom su označeni: 1 – Montu ratnički bog zaštitnik, 2 – Anhur bog rata i 3 – Montu Ra sunčani bog ratnik (ovo nije Ra jer kruna Shuti na Ureusu to zorno govori – po Athumanunhu) Na kraju ako se pozorno gleda primijetit će se da sva tri božanstva imaju lako prepoznatljivu ratničku krunu Shuti sastavljenu od četiri pera.


    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]
    Khnum – bog koji je stvorio čovjeka

    Khnum pripada krugu vodenih božanstava drevnog Egipta, a njegovo ime najvjerojatnije dolazi iz korijena drevne egipatske riječi kh n m (spajanje, ujedinjenje, izgradnja nečega – po Athumanunhu) Iz drevnih zapisa Athumanunh može zaključiti da je upravo Khnum načinio masu iz koje su izgrađeni bogovi i ljudi. Upravo ljude Khnum je izgradio i oblikovao na svojem lončarskom kolu, ali ih je i dalje nastavio graditi i izgrađivati kroz cijeli njihov život. Na Athumanunhovoj sličici crvenom brojkom 2 označen je bog Khnum, dok je brojkom 1 označen njegov oblik koji se naziva Heryshef (karakteristična kruna Atef na glavi temeljna je razlika između Khnuma i Heryshefa – po Athumanunhu). Brojkom 3 označen je oblik boga Khnuma koji se naziva Banebtjet (Ba-neb-tjet), a temeljna razlika opetovano se može tražiti na glavi gdje počiva kraljevska kobra. Dakle, iskonski oblik boga Khnuma je čovjek s glavom ovna, dok njegova dva oblika imaju sličnosti, ali se razlikuju po kruni i kobri koje im ukrašavaju rogove krepkog mužjaka ovna.


    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]
    Anpu i Uapuat - šakal i pas

    Anpu, nekima možda poznatiji kao Anubis, sin je Neftide. Plod njezine nevjere prema Setu i neuzvraćene ljubavi prema Ozirisu. Dakle, u trenutku kada je Neftida na prijevaru legla s Ozirisom i javno obznanila nevjeru prema Setu, nastaje Anpu (Anubis). U strahu od kazne Setove Neftida ostavlja tek rođenog Anubisa na milost i nemilost divljim psima. Na sreću njegovu pronalazi ga Izida sestra Neftidina i ona ga spašava i odgaja kao svojega sina, znajući pri tomu da je Anubis plod kratkotrajne ljubavne aktivnosti Neftide i Ozirisa. Dok su božanske sestre znale potanko o svemu božanska braća, supružnici njihovi, o tomu nisu imali pojma. Kasnije kada će to Set otkriti on je bijesan, jer Neftida je dokazala da je iako moćan i veličanstven ratnik Set zapravo simbol neplodnosti i strašne pustinje, dok je Oziris simbol plodnosti i zelene doline Nila. No, o tomu neki drugi put! Sada će se Athumanunh opetovano vratiti Anubisu i Uapuatu (Ophius). Anpu i Uapuat jednostavno su dva sasvim različita božanstva iako oboje imaju vezu s mrtvima. Dok je Anpuova (šakal – po Athumanunhu) zadaća mumificiranje, te je on bog balzamiranja, Uapuat (pas – po Athumanunhu) ima zadaću voditi duše umrlih. Gotovo slična obličja ova dva božanstva doista otežavaju razlikovanje, nešto je lakše napraviti razliku kada su njihova imena ispisana hijeroglifima. No, Athumanunh će vam odati tajnu, razlika je i više nego očita. Anpu nikada nije prikazan s oružjem za razliku od Uapuata. U rukama Anpua (Anubisa) vidjet ćete štap Uasret i ankh, dok Uapuat (Ophius) prekaljeni ratnik s pramca Raove barke (ovaj puta to je noćna barka mrtvoga Sunaca, barka sa glavama zmija na pramcu i krmi, barka nazvana Mesektet 'postati slabiji', barka koja nosi mrtvo tijelo Raovo 'iwf Ra' ili 'Auf Ra' – po Athumanunhu) u rukama ponekad ima štit i strijele jer on je zapravo 'onaj koji otvara putove'. Na Athumanunhovoj sličici crvenom brojkom 1 označen je Anubis ili Anpu, a crvenom brojkom 2 označen je Ophios ili Uapuat.


    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]
    Horus stariji i Horus mlađi

    Horus (Heru, Heru – ur, Heru – khuti, Heru – akhti, Heru – behdeti,) i Horus (Heru, Heru – p – khart, Heru – sa Ast – sa Asar, Heru – neb taui) dva su naizgled ista, ali toliko različita božanstva drevnih Egipćana. Na Athumanunhovoj sličici zorno je vidljiva najznačajnija i najlakše prepoznatljiva razlika između starijeg i mlađeg Horusa, a to su njihove krune. Dok Horus stariji nosi sunčanu krunu Ureus, crvena brojka 1, Horus mlađi nosi krunu Peshent odnosno kombiniranu krunu sastavljenu od krune Deshert i Hetjet, a zapravo krunu ujedinjenog Donjeg i Gornjeg Egipta, dakle, krunu faraona i označen je crvenom brojkom 2. Nadalje, dok je Horus stariji brat Ozirisov, Horus mlađi je sin Ozirisov. Dok Horus stariji, ratnik veličanstveni žestoke bojeve bije s Apepom (Apofisom) strašnim i groznim, Horus mlađi žestoko se tuče sa Setom još strašnijim i groznijim noćnim lovcem i ratnikom neumoljivom. Tako oba Horusa predstavljaju praiskonske simbole pravde i svijetla te simboliziraju vječitu tešku bitku Dobra sa Zlom. U strašnoj i vrlo teškoj bitci koja je davno prije zapodjenuta između vojske Raa (vojske Dobra i Svijetla) i vojske Apofisa (vojske Zla i Tame) konačnu pobjedu odnijela je vojska Dobra i Svijetla kojom je zapovijedao osobno Horus Behdeti, sin Raa u obličju krilatog sunčevog diska kojeg štite čak dvije kraljevske kobre. Kasnije Horus Khuti, (Horus dva horizonta – po Athumanunhu), zapravo Horus stariji, uzima obličje sokola ispruženih krila sa mističnim prstenom vječnosti u kandžama te postaje zaštitnik egipatskih faraona. Horus mlađi, (Horus sa Ast sa Asar – Horus sin Izide veličanstvene i Ozirisa pravednoga – po Athumanunhu), zapravo je osvetnik oca svojega napadnut već kao malo dijete, dojenče nemoćno Izidino, kojeg ova veličanstvena i moćna gospodarica magije vješto skriva u močvarama. Vrlo je interesantno Athumanunhu što su drevni Egipćani vjerovali da je u početku sukoba Horusa mlađeg i Seta Ra bio na strani Seta, ali kada se Oziris pravedni umiješao i stao na stranu sina svojega i ozbiljno priprijetio samom Rau moćnom, da će sve bogove i ljude prinuditi da napuste ovaj Svijet i nađu se pred sudom Njegovim zagrobnim, Ra mijenja mišljenje i staje na stranu Horusovu, pa čak dozvoljava Tothu velikom da zaustavi barsku Sunca tako dugo dok se ne pronađe lijek za smrtno ranjenog Horusa. Na kraju Horus mlađi dobiva titulu Horus neb taui (Horus gospodar dviju zemalja – po Athumanunhu) Tog trenutka započinje vladavina Horusa mlađeg, (vladavina ma'at – po Athumanunhu), a ta pravedna vladavina kasnije će postati uzor za vladanje svim faraonima. Dakle, Horus mlađi postaje sinonim (arhetip) svih faraona, a drevni su Egipćani opetovano na samo sebi svojstven način pomirili i spojili dva religijska sustava – onaj solarni i onaj ozirijanski – po Athumanunhu. Za kraj Athumanunh će još zapisati i ovo: - 'Kasnije kada Izida veličanstvena zauzme mjesto univerzalne božice-majke, Horus mlađi, sin Njezin, poprima obličje Horusa p Kharta (Horusa u naručju majke svoje – po Athumanunhu) što će pak mnoge možda podsjetiti na kršćansku majku božju i njezina sina također čudom začetoga.' No, to su samo Athumanunhova promišljanja.


    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]
    Ra i Horus

    Horus (Heru – onaj koji je iznad – po Athumanunhu) jedan je od najstarijih i najvažnijih bogova drevnog Egipta. Horus je bog sokol, bog gospodar Neba. Horus je jedno od najviše zbunjujućih i najviše zamjenjujućih božanstava drevnih Egipćana što počine ga oni koji tek površno poznaju panteon drevnih Egipatskih božanstava. (Naime, Athumanunh raspoznaje čak dvadesetak obličja Horusa i uvjeren je da su drevni Egipćani imali barem još desetak obličja koja su nažalost zauvijek ostala nedostupna i skrivena u magli neznanja današnjeg čovječanstva – po Athumanunhu.) Riječ Heru najvjerojatnije dolazi iz korijena egipatske riječi 'hra' što znači lice. Da, 'lice Neba', zapisali su drevni Egipćani, 'lice s dva oka', zapisat će Athumanuh promišljajući pri tomu o Mjesecu i Suncu. Na Athumanunhovoj sličici prikazan je crvenom brojkom 1 Ra otac Horusov, a brojkom 2 Horus sin Ra, u obličju čovjeka s glavom sokola, a kako ima sunčani disk na glavi Athumanunhu je jasno da se radi upravo o Horusu starijem, sinu Raa koji simbolizira vječnu bitku između dobra i zla, bratu Ozirisovom, veličanstvenom božanskom ratniku, ujaku Horusa mlađeg. Upravo ova zadnja rečenica zorno prikazuje kako se lako može pomiješati i krivo protumačiti Horus, Naime postoje dva Horusa koje će Athumanunh objasniti slijedeći put. Dakle, u slikovnom prikazu jako je teško razaznati i prepoznati razliku između Horusa starijeg sina i Raa oca, pa je potrebito tražiti hijeroglifski zapis koji onda u potpunosti zorno određuje o kojem je božanstvu riječ.


    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]
    Atum, Amon, Ra

    Atum je bio drevno božanstvo drevnih Egipćana, a smatran je obličjem boga Ra, boga solarnog kulta drevnih Egipćana, boga Sunca. Ime Atuma izvedeno je iz korijena egipatske riječi t m m (tumm – po Athumanunhu) što znači savršen, cjelovit, potpun. Riječ 'savršen' po Athumanunhu u potpunosti odgovara Atumovoj ulozi Stvoritelja Svijeta. Na Athumanunhovoj sličici Atum je označen crvenom brojkom 2, te je zorno vidljivo da je prikazan u ljudskom obličju, pa je tako njegovo obličje jedno od najstarijih antropomorfnih prikaza drevnih egipatskih božanstava. Njegovo ljudsko obličje, promišlja Athumanunh na samo njemu svojstven način, možda je prvi pokušaj drevnih Egipćana da se zoomorfno obličje Raa zamjeni antropomorfnim i tako se započne stvaranje koncepta Boga koji je svemogući i nepojmljiv. Atum je otac čovječanstva za drevne Egipćane. Dakle, Atum je poistovjećen s Ra, a Ra je Atum kada zalazi. Athumanunh će Atuma opisati kao starca koji hoda sa štapom, ima krunu Peshent na glavi i drži znak ankh u ruci. Božica koju će Athumanunh pripisati Atumu je Iusaset (iusas – učini Atum sebi zadovoljstvo – po Athumanunhu), zapravo sjena boga Atuma, božica koja je rodila Shu i Tefnut (ako se Athumanunh prikloni onima koji ipak nisu mogli prihvatiti Atumuvu biseksualnost).
    Amun je također je jedno od obličja boga Raa, a ime mu je izvedeno iz korijena egipatske riječi a m n (amun – po Athumanunhu) što znači skriven, nevidljiv. Riječ 'skriven' označava da je on skriven i od bogova i od ljudi, čak mu je i ime skriveno i obličja njegova su nevidljiva. No, kasnije će drevni Egipćani ime Amun izvesti iz korijena riječi m n (mun – po Athumanunhu) što pak znači vječan. Amun je na Athumanunhovoj sličici označen crvenom brojkom 1, te je zorno vidljivo da na glavi ima krunu koju Athumanunh raspoznaje kao zlatnu krunu Shuti, ima ljudsko obličje i sasvim je sigurno da su drevni Egipćani željeli da što više nalikuje faraonu. Dakle, Amun je kultni faraonski bog Ra. Zapravo, Amun je jedan od osam praelemenata, odnosno jedan od osmorice božanstava iz ogdoade koja je stvorila Svijet, odnosno uskomešala vode Nuna. No, tada Amunu treba pridružiti božicu Amunet, a o tome će Athumanunh pisati kasnije kada bude pisao o ogdoadi.
    Ra je bog Sunca, a riječ 'ra' na drevnom egipatskom doista i znači Sunce. Na Athumanunhovoj sličici Ra je označen crvenom brojkom 3 i zorno je vidljivo da je Ra prikazan u obličju čovjeka koji ima glavu sokola, dakle, treći oblik prikazivanja drevnih egipatskih božanstava. Ra na glavi ima sunčani disk (ureus – po Athumanunhu) koji štiti kraljevska kobra koja se zaštitnički omotala oko sunčeva diska. Rau se ponekad može pridružiti božica družica imena Rait. Dakle, prva tri obličja jednog te istog božanstva Athumanunh je predočio, a sada idemo dalje. Ne! Noć je poprimila čarobnu moć i Athumanunh ide na svoja koračanja kroz snove što poklonit će mu Zvijezde koje su načičkale plavetni nebeski svod, a pisanje će Athumanunh nastaviti jednom drugom prilikom.


    Athumanunhov egipatski slikovni rječnik


    [​IMG]

    Tijekom slijedećih dana Athumanunh će na samo sebi svojstven način pokušati slikama i riječima objasniti atribute, obličja, razlike i sličnosti egipatskih mitoloških božanstava, odnosno pokušat će izraditi panteon egipatskih bogova kroz tumačenje ogdoade, eneade i drevnih egipatskih kozmogeneza. Zapravo, Athumanunh će pokušati načiniti nešto što bi on nazvao 'Slikovni rječnik egipatske mitologije' koji bi barem malo trebao približiti i razjasniti zamršena obličja, razlike i sličnosti drevnih egipatskih božanstava, kao i lakše raspoznavanje istih, po samo njima svojstvenim i pripadajućim obilježjima, simbolima, hijeroglifskim znacima i amuletima.


    Athumanunhova koračanja i promišljanja


    [​IMG]
    Onda kada je 'Nebo progutalo Mjesec'

    Jednom prije napisa Vam već Athumanunh da su drevni Egipćani bili jednostavno impresionirani nebeskim pojavama, a to zorno dokazuje zastupljenost simbola nebeskih tijela i pojava u znakovima hijeroglifa. Athumanunh će Vas opetovano podsjetiti na simbole koji simboliziraju Sunce, Mjesec, Sunčevo svijetlo, horizont, nebo, izlazak, zoru, oluju … sve to upućuje da je drevnim Egipćanima bilo itekako važno izraziti prirodne pojave, ali i religiozne ideje povezati s istima. (primjerice hijeroglif Sunca s tri zrake označava svijetlo, ali i emanaciju božanstva koje stvara, kao i projekciju božanske moći i milosti na niža bića – po Athumanunhu) Athumanunh će Vas podsjetiti i na božicu Nut, (egipatska personifikacija Neba – po Athumanunhu), čije se predivno tijelo proteže od horizonta do horizonta i po kojem putuju Zvijezde. Tako su drevni Egipćani vjerovali da Nut svakoga dana guta, a zatim opetovano rađa Sunce, Mjesec i Zvijezde, a ista je sudbina očekivala i duše umrlih. Tako je Nut postajala sve više majka svih bića. Nadalje Nutino tijelo pridržava njezin otac, bog Shu u čovječjem obličju, uzdignutih ruku sa znakom renpet (oznaka godine – po Athumanunhu – zapravo Shu i Heh bog vječnosti, ovdje su poistovjećeni i Athumanunhu je sasvim jasno da se zapravo radi o 'milijunu godina', dakle, o jednom cijelom ciklusu vječnosti drevnih Egipćana koliko će Shu razdvajati Nut od Geba supružnika njezinog). Za drevne Egipćane u nebo se ulazi kroz vrata, a da bi se došlo do tih vratiju potrebit je pristanak praiskonskog ratnika pravednika boga Geba, supružnika Nutina. Tako zapravo dvostruka vrata nebeska nazvana kebehu predstavljaju Gebove čeljusti. No, postoje i dva strašna čuvara, a to su strašni demon Babii (gospodar Noći – po Athumanunhu koji simbolizira lunarno božanstvo, a o njemu Athumanunh zna vrlo malo, ali je sasvim siguran da je Babii iz Setove 'branše' i to nikako nije dobro za dušu, pa ona mora dalje) Nadalje, drugi opasan čuvar je Herefhaf (onaj čija je glava okrenuta unatrag – po Athumanunhu – za razliku od demona Babiia on je samo splavar koji prevozi preko voda Nebeskih – egipatska inačica grčkog Karona) Najvjerojatnije Herefhaf predstavlja 'padajući Mjesec' (treća mjesečeva četvrt), pa je ovo vrlo povoljno za uzlazak na Nebo do ustiju Nutinih. Nadalje, pojava pomrčine Sunca, drevne je Egipćane inspirirala, pa su je oni prikazali kroz mitološku bitku Raa s divovskom kornjačom koja ga je pokušala progutati. Pomrčine Sunca i Mjeseca drevni su Egipćani brižljivo bilježili, a da li su ih se i pribojavali Athumanunh nije pronašao nikakve izvore, ali je pomrčina Mjeseca zabilježena 14. svibnja 1338. p. K. najavila sukobe i pad Eknatonove vjerske reforme i propast grada Akhetatona i to je ostalo zabilježeno kao doba kada je Nebo progutalo Mjesec. Nadalje, drevni Egipćani u svojim bilješkama ponekad i straše Athumanunha, pa je tako ostalo zapisano i o niut pet (nebeski grad) i o henememet (nebeski ljudi). No, sve je premalo i vrlo misteriozno i nikada se više o tomu pisalo nije, no, Athumanunh vjeruje da je sve u svezi s time zapisano, jer su drevni Egipćani vjerovali da su Zvijezde staništa bogova. Na kraju, sedam hatora (njih nikako ne pomiješati i zamijeniti sa sedam obličja božice Hator – po Athumanunhu) koji se pojavljuju prilikom rođenja djeteta i proriču mu Sudbinu, također su misteriozna božanstva o kojima Athumanunh zna vrlo malo, ali ako Athumanunh njih poveže sa sedam planeta koje drevni Egipćani vide i raspoznaju na Nebu onda se dakako radi o tome da su drevni Egipćani ipak imali razvijenu vlastitu astronomiju i njezine mitske konotacije koje pak su nama još uvijek u velikom dijelu potpuno nepoznate.
    izvor:enhu.blog
     
    Poslednja izmena: 19.10.2010
  3. zjovan29

    zjovan29 Član

    Postova:
    1.857
    Zahvala:
    3
    Lokacija:
    CRIKVENICA
    Athumanunhova koračanja i promišljanja


    [​IMG]
    Kategorizirati egipatska božanstva – totalna pogreška

    Pokušati podijeliti egipatske bogove i božice u neke logične kategorije, koje bi pak onda zadovoljile nekakve tipološke kriterije, jednostavno po Athumanunhu je nemoguće! Naime, podjela se može provesti na način da se božanstva podijele na antropomorfna (ljudska obličja), zoomorfna (životinjska obličja) i antropozoomorfna (kombinacija ljudskog i životinjskog obličja). Opet, ako se pokuša načiniti neka korelacija obličja bogova i vremena njihova nastanka, neoprezno se opetovano može pogriješiti. Dakle, Athumanunh će zapisati slijedeće: - drevni Egipćani vjerovali su da su bogovi i božice vrlo inteligentna bića koja oblikuju sva živa bića. Tu božansku inteligenciju tumačili su kao savršenstvo stvorenih obličja, a posebice obličja živih bića. No, pored božanske inteligencije, drevni Egipćani vjeruju da inteligenciju posjeduju i čovjek i životinje, pa se najvjerojatnije onda odatle pojavljuju božanstva drevnih Egipćana u već prije narečena tri obličja. Ipak, točan razlog i način na koji su drevni Egipćani birali obličja za svoja božanstva nažalost nikada nećemo doznati jer te mitološke ideje najvjerojatnije sežu u daleko i davno prije zaboravljeno doba povijesti ljudskoga uma (možda u davna vremena kada se otkrila vatra – po Athumanunhu). Ostaje nam tako tumačenja koja nam dolaze iz razdoblja helenizma i rimskoga doba, a ta doba ljudske civilizacije već su bila daleko, vrlo daleko od praiskonske konstrukcije drevnog Egipta. Ostaje nam tako misterija drevnih Egipćana, koji su uz svoja vrhovna božanstva (Raa, Ptaha, Atuma i Amuna, a osobito Ozirisa), o božanstvima koje su slavili u gradovima uzduž obale Nila. Vjerojatno je nekada davno to sve lijepo bilo uklopljeno i povezano u praiskonskim kultovima koji će nama zauvijek ostati nepoznati, na žalost. Ostaje tako Athumanunhu da korača, promišlja i divi se predivnim tajnama drevnih Egipćana što ostaju dobro skrivene. Tako sada na svom koračanju kroz drevne misterije još drevnijih Egipćana Athumanunh pronalazi, primjerice, lijepu božicu Bastet. Božica Bastet prikazana u kombiniranom antropozoomorfnom obličju kao žena s mačjom glavom u ruci ponekad drži sistrum – glazbeni instrument drevnih Egipćana koji se svirao tijekom rituala sjetve u zazivanju plodnosti, ponekad je Bastet okružene s četiri mala mačića, pa to još više pojačava dojam simbolike majčinstva i plodnosti. No, Athumanunh zna i da je upravo Bastet u opasnim noćnim satima po Ra, opasna ratnica i božica rata, njezino još opasnije obličje je božica Mafdet (ris), sestra Selket opet opasne božice škorpionke koje sve tri zajedno priskaču u pomoć Rau kada ga podlo napadne Apep. Još je strašnije i opasnije božica Sekhmet (lavica), žena Ptahova, sestra Bastet, koja snagom solarnog plamena štiti cijeli Egipat od stranih vojski. Tu je i božica Neit koja u rukama drži luk i strijele i zaštitnica je strijelaca drevne egipatske vojske. Vrlo je zanimljivo Athumanunhu kako su to drevni Egipćani, inače pretežito patrijahalno društvo, ženama-ratnicama pripisali i povezali ih s ratom i borbom. Čak su ponekad i Izidu veličanstvenu, oličenje majčinstva, prikazali željnu osvete i borbe. Promišlja tako Athumanunh da su drevni Egipćani bijes i osvetu na neki samo njima razumljiv način povezivali sa ustrojstvom ženske psihe. Nadalje, tu su još i božica Tauret koja se pojavljuje kao gorljiva zaštitnica porođaja i novorođenčadi, pa onda opasna božica Meritseger (ona koja voli tišinu - po Athumanunhu) zaštitnica Doline kraljeva, čuvarica kraljevskih grobnica u obličju crne kobre. Tako bi Athumanunh mogao nabrajati sve do brojke stotinu i dvadeset, jer upravo toliko obličja božanstava drevnih Egipćana raspoznaje, a da pri tomu nikako ne bi mogao sa sigurnošću ustvrditi koji od tipova i obličja božanstava drevnih Egipćana je stariji ili je prije nastao. No, drevni Egipćani s tim se nikada nisu ni zamarali, pa su sva ta obličja lijepo i skladno uklapali u svoje mitološke priče i Athumanunhu ne ostaje ništa drugo nego da im se samo divi na bezgraničnoj domišljatosti i skladu u koji su toliko vjerovali, te ponekad nešto od toga i napiše vama koji ovo čitate i čini Vam se zanimljivim i interesantnim.


    Athumanunhova koračanja i promišljanja


    [​IMG]
    Faraon – bog ili čovjek

    Sukladno službenom državnom i mitskom obrascu drevnih Egipćana faraon je zapravo inkarnacija Horusa, živi Horus, veliki ratnik, pravedni gospodar, onaj kroz kojeg progovara božanski poredak, onaj kojega slave dvije obale, onaj koji je pokorio sve neprijatelje. Rijetko kada hijeroglifski zapisi (izvori) opisuju faraona da je bio nesiguran u svoje postupke, boležljiv i slabašne tjelesne građe, ili da mu je možda svećenstvo bilo u snažnoj oporbi (Athumanunh je uporabio modrenu riječ 'oporba', jer ne zna kako su te političke oponente nazivali drevni Egipćani, no, sasvim siguran je Athumanunh da su ih drevni faraoni itekako imali u svećenstvu drevnog Egipta. (Athumanunh je doista među hijeroglifskim natpisima pronašao opis faraona Tutmozisa III. kao gotovo pa idealnog atletu, izvrsnog ratnika koji sudjeluje u svim bitkama svojih vojnika uvijek na njihovom čelu: nepobjedivi ratnik, kada napinje luk i stiže u bitku on suzbija neprijatelje svoje, oslabljuje on njihove ruke i razbija redove njihove, vid mu je kao u sokola i lakoćom pobjeđuje one koji su pred njim, nitko mu ne može prići s leđa i nema povratka onome koji mu okrene leđa, odlučan je u napadu i nikada on ne uzmiče, hrabro je srce njegovo kad stane pred vojsku svoju, on ne zna za strah!…) Dakle, Athumanunh zna da je faraon u svijesti drevnih Egipćana bio posljednje božansko biće koje je nastalo u stvaranjima kozmogeneza. Njegovo božansko podrijetlo tako je direktno povezano sa zlatnim dobom kada su bogovi vladali pravedno, pa je samim time i faraon siguran jamac stalnog čovjekovog kontakta s mitskom svijesti. No, s vremenom sve više božanskih atributa prelazi na faraona, Athumanunh će zavapiti čak i previše! Kako je faraon ipak samo smrtnik, a drugi faraon nužno smjenjuje prvog neizbježno dolazi i do mitske inflacije. Na kraju, da bi se sve još više spetljalo i pobrkalo, pojavljuje se i shvaćanje modernog čovjeka koje je bilo presudno. Naime, mi današnji ljudi, pod pojmom heroja smatramo osobu i to osobu čija je sudbina određena prokletstvom agonije i jadom prolaznosti – po Athumanunhu. Kod drevnih Egipćana heroj je bez identiteta, heroj je slika vječnog i nikada ga prolaznost ne može dodirnuti. Na kraju Athumanunh će na svojim koračanjima i promišljanjima zaključiti da je faraon zapravo čovjek simbol vrha ljudske piramide u kozmičkoj hijerarhiji opetovanja mitskih zbivanja drevnih Egipćana.


    Athumanunhova koračanja i promišljanja


    [​IMG]
    Doba kada je krokodil napao – zlo i grijeh

    Drevni Egipćani bili su uvjereni da su nakon stvaranja Svijeta ljudi živjeli u savršenoj harmoniji s bogovima. Bilo je to 'rajsko vrijeme', 'zlatno doba', ili kako su to drevni Egipćani zapisali bilo je to doba 'kada su ljudski trbusi bili ispunjeni obiljem, doba kada krokodil još nije napadao, doba kada zmije još nisu prijetile ugrizom'. Ra je stvorio ljude tako da u njima nije bilo zloće, a ni zla, no, onda su se ljudi ipak odjednom pobunili protiv Ra. Sklad i ravnoteža bili su dovedeni u pitanje i Ra je odlučio kazniti ljude, odnosno čovječanstvo koje je zapalo u grijeh. Athumanunh nikada nije pronašao hijeroglifski zapis koji bi opisivao zašto je čovječanstvo zastranilo i ugrozilo svojim grijehovima sklad i ravnotežu nebesku i božansku. Međutim, ako Athumanunh malo bolje razmisli čak na dva mjesta drevni su Egipćani to zorno prikazali i opisali. Dobro Athumanunh, pa gdje je to opis ljudskog grijeha kod drevnih Egipćana? Athumanunh će zapisati: - baš kao što su 'pali anđeli' (nefilimi – nazvat će ih Athumanunh) zlonamjerno ljude podučili nedopuštenim vještinama (izrada oružja, te uporaba istog što je izazvalo ratove među ljudima – po Athumanunhu), te se upustili u spolne odnose, s ljudskim ženama, iz kojih su se kasnije rodila bogohulna bića. Najvjerojatnije se moralo nešto slično dogoditi i kod drevnih Egipćana, jer moćni je Ra žestoko upozorio praiskonskog božanskog pravednika i ratnika, moćnog Geba, - … neka budu potučene 'zmije' koje se nalaze na tebi čaraju i poznaju izričaje svoje snagom vradžbina svojih koje su u njima … Athumanunh vjeruje da to nisu zmije (gmazovi) rasprostranjene drevnim Egiptom, već su to bogohulna bića, točnije sedamdeset i dvojica ljudskih pomagača koji su pomogli Setu da ubije Ozirisa pravednog. Dakle, podrijetlo zla doista je božansko (Set je u zavjeru uvukao ljude u namjeri da se dočepa prijestolja koje je njegov otac Geb ostavio bratu njegovom Ozirisu pravednom – po Athumanunhu), ali zlo se ne može ostvariti bez ljudskog djelovanja. Eto ga! Ljudska je zloća ta koja dovodi do zla. Na kraju, božanstva se međusobno bore, mrze i nadmudruju na vrlo niske i krajnje pakosne načine, ali Maat je tu svemoguća i vrlo djelotvorna. No, kada se u božanske pakosti uključe ljudi onda je to vrlo opasno, jer ljudska pohlepa i lakomost nadilaze čak i božanske pakosti. Zato će čovjek prema zapisima drevnih Egipćana za svoja dijela (nedjela) odgovarati pred Ozirisom pravednim na posljednjem sudu u zemlji mrtvih gdje ga čeka nepristrana Maat, mudri Toth, neumoljiv Anubis i strašni Ammit.


    Athumanunhova koračanja i promišljanja


    [​IMG]
    Maat – kćer Raova, žena Tothova, sestra bogova

    Drevni Egipćani su vjerovali, bili su sasvim sigurni, da je Svijet uređen u savršenu harmoniju koja mu daje dublji smisao. Za drevne Egipćane ono što je pravedno istodobno je i istinito, kao i ono što je lijepo istodobno je i dobro. Harmonija pak je riječ grčkog podrijetla i drevni je Egipćani nisu poznavali, ali su je možda po Athumanunhu dokučili u pojmu riječi sklad, ili ravnoteža možda. Dakle, za drevne Egipćane to je riječ ma'at, (riječ je imenica ženskog roda jer završava na t – po Athumanunhu), a ta riječ označava istinu i pravdu. Tako se vrlo lako može primjetiti da drevni Egipćani vrlo često spominju dvostruku božicu Maat. Božicu Maat prikazivali su kao lijepu ženu koja na glavi nosi simbol nojeva pera, odnosno hijeroglif iz imena svojeg. Lakoća nojeva pera simbolizira istinitost ljudske duše, odnosno, ako se ljudsko srce stavi na vagu, a protuteža mu je nojevo pero, te jezičak vage miruje, duša tog čovjeka proglašena je kao duša čovjeka maa heru (onaj čija je riječ istinita – po Athumanunhu). Duša tog čovjeka spremna je za ulaz u Ozirisovo kraljevstvo. Dobro, to je to, ali kada je rođena Maat? Athumanunh u svojim promišljanjima zaključuje slijedeće: najvjerojatnije se božica Maat tijekom početka i stvaranja kozmogonija (kozmogeneza) drevnih Egipćana spustila među prvima s Neba i pridružila 'onima koji su tada živjeli na Zemlji', odnosno, Maat je prva emanacija Stvoritelja, dakle njegovo prvorođeno dijete, kćer božica istine i pravde koja je toliko dugo iščekivana u prvobitnim mračnim i tamnim vodama Nuna. Nažalost, vrlo su rijetki tekstovi sačuvani koji to doista i potvrđuju, ali drevni Egipćani itekako jasno daju do znanja u drugim tekstovima da je Maat temelj svega što postoji, pa odatle i drugi simbol, ili hijeroglif njezina imena, a to je pijedestal ili platforma, podloga na kojoj tako ponosno stoje svi kipovi brojnih egipatskih božanstava, ali i sva faraonska prijestolja brojnih egipatskih faraona. Dakle, drevni nam Egipćani zorno žele prikazati da se vladavina božja, ili ljudska može temeljiti samo na istini i pravdi. Bogovi ne mogu živjeti bez ma'at, svaki faraon morao se obvezati da će iz zemlje istjerati isfet (kaos i nepravda – po Athumanunhu) i utemeljiti ma'at. Drevni Egipćani, kao i svi brižni očevi, odgajali su svoje sinove nasljednike i uzdanice riječima: - uvijek govori ma'at, uvijek čini ma'at, jer Maat je moćna, velika je Ona i vječna je Ona… Drevnim je Egipćanima bilo jasno da su sve stvari i bića stvorene upravo s određenom mjerom i namjerom, te da je sve usklađeno s drugim stvarima i bićima. To pak je mogao učiniti samo savršeni um, nitko drugi do Stvoritelj. Zato, ako bi nestalo ma'at, odnosno, ako bi prestalo djelovanje božice Maat čitav bi se Svemir našao u opasnosti i prijetila bi opasnost da se opetuje prvobitni kaos i nered u kojem bi mračne i hladne vode Nuna opetovano zavladale.


    Athumanunhova koračanja i promišljanja


    [​IMG]
    Memfiska kozmogonija – stvaranje

    Prema Memfiskoj kozmogoniji (kozmogenezi) prastaro božanstvo koje je Stvoritelj sada je Ptah – bog otac svih bogova, a time i samog Atuma. Boga Ptaha su drevni Egipćani u zapisima ponekad opisivali kao božanskog zanatliju kojemu nije bilo premca među bogovima. Egipatska kozmogonija Men – Nefer (Memfis) u kojoj se spominje kult boga Ptaha koji je mnogo stariji od povijesnog doba i bog Ptah je bio značajan bog u gradu Men-Neferu mnogo prije nego je taj grad postao prijestolnica ujedinjenog Egipta. Ptah pripada krugu solarnih (sunčanih) božanstava i personifikacija je mladog izlazečeg Sunca, a i značenje hijeroglifa koji se nalaze u imenu njegovom o tomu jasno govore. Korijen drevne egipatske riječi koja označava boga Ptaha je p t h (biti otvoren, onaj koji započinje nešto) ili jednostavno otvarač – dakle Ptah je taj koji otvara ili započinje dan. No, Ptah nikada nije plovio Sunčevom barkom u kojoj su se nalazili Amun, Ra i Khepera. Ptah ima svoju barku u kojoj on plovi sam u nekoliko obličja. Najpoznatije obličje je obličje Ptah – Seker. Kako je Seker drevni egipatski bog tame (stanovnik tame) tako sada lako možemo prepoznati drevni naum Egipćana koji su jednostavno spojili božanskog zanatliju i božanskog stanovnika zagrobnog svijeta. Dakle imamo boga koji je zapravo božanski zanatlija i klesar svega što postoji, a u spoju sa Sekerom on oblikuje i tijela u kojima će pokojnici dosegnuti vječnost. Ponekad drevni bi Egipćani Men-Nefer nazivali i Het – Ka – Ptah (Kuća Ptahovog Ka), a veliki pogrebni kompleks nedaleko Memfisa nazvan je Saakara. Kao najvjerniji pomagač Ptaha pojavljuje se Khnum bog koji je stvorio ljude i životinje na svom grnčarskom (lončarskom) kolu. Izgled Sekerove barke ili kako su je drevni Egipćani nazivali Hennu bio je slijedeći: na pramcu se nalazila glava neke vrste gazele ili divokoze, a ponekad glava bika, ili pak samo rogovi. Na sredini barke postavljen je zatvoreni sarkofag na kojem je sokol sa zaštitnički raširenim krilima. U sarkofagu je mrtvo tijelo Sunca – Auf. Postoji još jedna veza Ptaha s još jednim drevnim božanstvom koje se naziva Tenen. Ptahova družica i pratilja je strašna božica Sekhet koja mu je rodila sina Nefertuma koji pak ima sve osobine mladog Atuma. Eto, tu se krug zatvara i drevni su kultovi opet povezani znalački onako kako su to činili samo drevni Egipćani. Kada bi trebali priječi na novi oblik božanstva, stari ne bi posve odbacili već bi ga povezali s novim i tek onda bi svećenici mogli pristupiti obnašanju svakodnevnog obreda.
    Na kraju Athumanunh će zaključiti da Ptah, za razliku od Atuma, nije masturbirao, već je misao koja je nastala u njegovom srcu, a riječima koje je izgovorio Stvoritelj postala stvarna i stvorila Svijet. (Zahvaljujući srcu, jezik može izraziti misao – napisao je Athumanunh ponukan razmišljanjima drevnih Egipćana koji su zapisali – misao se rađa u srcu, a potom kroz usta izlazi govorom i postaje stvarnost) Dakle, po drevnim Egipćanima svaka izgovorena riječ ima svoju posljedicu i vrlo je moćna, pa tako Ptah stvara Svijet iz svog srca služeći se tijekom toga jezikom, ustima i zubima (upravo ti Ptahovi organi predstavljaju duge bogove kreatore i Stvoriteljeve pomagače. No, Athumanunh će primijetiti da se tijekom tih objašnjenja pojavljuju dva veoma važna apstraktna pojma (zapravo dva boga pomagača Ptahova), a to su Hu (riječ) i Sia (božanska misao, znanje). Upravo ova dva drevna egipatska božanstva, Hu i Sia, Athumanunh voli samo na sebi svojstven način poistovjetiti s božanskim bićima – anđelima.


    Athumanunhova koračanja i promišljanja


    [​IMG]
    Stvaranje i početak drevnih Egipćana

    U ono doba kada Svijet još nije ni postojao, u ono doba kada postoje samo mračne i beskrajne vode i kada svuda vlada kaos, beživotna praiskonska vodena masa koja se naziva Nun, iznenada se pokrene. Odjednom, izgovorivši ime svoje, pojavi se iz te praiskonske vodene mase Atum (hijeroglifima tmm, Athumanunh to čita tem, a drevni ga Egipćani prevode kao nebiće). No, Atum nema kamo stati, jer je sve okolo njega vodena masa, pa on stvara praiskonski brijeg (otok). Upravo je na tom otoku, po kasnijim tvrdnjama svećenika podignut Atumov hram u Heliopolu. Kako je sam, Bog (Atum) ne može stvarati život u seksualnom smislu, može ili 'ispljunuti' sljedeći naraštaj, ili onanirati. Tako vodeći ljubav sa samim sobom, Atum stvara sljedeći naraštaj božanstava koja su sada muškog i ženskog spola (Shu i Tefnut). Božanstva su se zatim seksualno spajala, a to njihovo seksualno spajanje je stvorilo Svijet. Svijet je nastavio postojati zahvaljujući stalnoj interakciji muškog i ženskog načela. Drevni su Egipćani vjerovali da noću, kad Sunce zalazi, ono oplođuje vlastitu majku, to jest - Nebo. Baš kao što je i stvoritelj Atum progutao vlastito sjeme i 'ispljunuo' prvu božansku djecu, tako i Sunce ulazi u Nebo, svoju majku, kroz njezina usta. Zatim prolazi kroz njezino tijelo i ponovno se rađa u zoru. Samo je sebi otac i izvor vlastite snage. No, kasnije je izgleda drevnim Egipćanima zasmetala biseksualnost njihovog drevnog božanstva, pa se u kasnijim zapisima pojavljuje Atumova pratilja Iusaset (Neb Hetep). Athumanunh je ovdje opet malo zbunjen načinom na koji su to riješili drevni Egipćani jer oni spominju Atumovu sjenu koja mu je poslužila kao žena, pa onda, Atumovu ruku koju nazivaju 'Božja ruka' i na kraju njihov opis nastanka boga Shua počinje zapisom – t m m iu sa, ili u prijevodu 'Atum učini sebi zadovoljstvo'. Ako se ipak vratimo na mit o stvaranju gdje Atum stvara cijeli Svijet onanirajući rukom, postaje nam jasna uloga njegove žene. U drevnom je Egiptu riječ ruka ženskog roda. Izgleda da je drevnim Egipćanima zato bilo vrlo lako odvojiti je od Atuma i identificirati je kao drugo božanstvo - kao božicu. Činjenica da je ona (božica) smatrana božjom rukom govori nam da je njezina glavna zadaća bila stalno poticati Atuma (boga) na stalno obnavljanje čina stvaranja kako bi jednom uređeni Svijet nastavio postojati i kako kaos ne bi ponovno nadvladao božanski red.
    Nun je praiskonska vodena masa iz koje je nastao Atum, a nakon njega i Svijet bogova i ljudi. Zbog toga Nun je smatran ocem bogova, a prikazivan je kao čovjek koji uspravno stoji u nepreglednoj vodenoj masi, a uzdignutim rukama pridržava Barku Sunca. Ponekad je Nun znao biti prikazan i s glavom zmije, žabe ili skarabeja (khepera – simbola nastanka i preobrazbe). Za Nun (nepreglednu vodenu masu, ocean, kaže se da nema površine jer je u iskonsko doba ispunjavao cijeli kozmos. U kozmogoniji Heliopolisa, Nun je nazivan – beskraj, ništavilo, tama, a temeljno stanje mu je mirovanje. To mirovanje će prekinuti tek Stvoritelj Svijeta koji će sam sebe prizvati u postojanje. Čini se kao da su Egipćani već u najranijem dobu vjerovali da je kretanje temelj nastanka, razvitka i preobrazbe. Drevni Egipćani vjeruju da Nun postoji stalno i vide ga u vodi koja se pojavi tijekom kopanja bunara i u uskovitlanim plavnim vodama životvorne rijeke Nil. U nekim zapisima može se pronaći i zanimljiva tvrdnja drevnih Egipćana: - Jednoga će dana vode Nuna ponovno prekriti Svijet i kozmos vratiti u prvobitno stanje kakvo je vladalo prije nastanka Svijeta. - No, Nun je za drevne Egipćane bog dobročinitelj i on stalno sputava i onemogućuje demonske i zle sile, koje su predstavljane raznim oblicima zmija, da unište Svijet.


    Athumanunhova koračanja i promišljanja


    [​IMG]
    Egipatska božanstva – načini prikazivanja

    Tajnovita i pomalo misteriozna estetika prikazivanja božanstava drevnih Egipćana, te sam izgled egipatskih božanstava jednostavno je impresionirala drevne Grke, gotovo na sličan način impresiju doživljava i moderan čovjek našega modernoga doba. Kipovi, reljefi i slike redom i u pravilu prikazuju vitke i uspravljene likove, gotovo idealnih proporcija, na glavi im impozantne krune, u rukama različita i tajnovita znakovlja, a tajnovit pogled usmjeren je prema nečem što promatrač ne može ni zamisliti. Lica tih kipova potpuno su mirna, smirena, bezvremenska, kao da su nadahnuta Vječnošću, a zrače odlučno, nečim božanskim i snažnim, ali to je neagresivna snaga. Svi ti božanski kipovi prikazani su u iskoraku i izgledaju kao da se istodobno kreću i stoje na mjestu. Gotovo u pravilu svakom se promatraču učini da je vidio, ali i propustio trenutak kada se taj pokret doista i dogodio. Božice drevnih Egipćana izuzetno su lijepe, ali istodobno i zastrašujuće stroge (Athumanunh je razvio kompletnu seriju poimanja drevnih egipatskih božica na samo sebi svojstven način, neke je prikazao, neke će opetovati, a neke nove će uskoro i osvanuti na njegovim 'malim i čudnim sličicama' za koje bi neki željeli da budu nešto drugačije. Uzalud, Athumanunh ostaje pri svom…) Modreni oblici horor filmova drevna egipatska božanstva prikazali su kao zastrašujuća i strašna. Anubisa i Upuauta (šakala i čaglja) doista se može doživjeti kao bogove 'zastrašujućeg izgleda', no, čak i njih drevni su Egipćani prikazali kao bića puna dostojanstva i nebeskog mira. Upravo tu leži tajna što dobro je sakriše drevni Egipćani – božanstvo je nemoguće predočiti, moguće je predočiti božanski simbol koji postaje predmet spoznaje, ali ne i predmet ljudske percepcije. Doista, drevni Egipćani tako kod opisivanja svojih bogova vrlo vješto i često rabe riječi poput sjaj, savršenstvo ljepota, pravednost, samonastalost. Boje su zlatne i lazurne, a kada opisuju božanstvo zapravo opisuju i predočuju oblike koji pak ocrtavaju savršenog čovjeka.
    Na kraju Athumanunh će Vas uputiti na drevnu egipatsku mitsku priču 'Priču brodolomca' u kojoj oni opisuju doživljaj čovjeka koji je preživio brodolom i dospio na bajkoviti otok na kojem žive božanska bića – velike tirkizne zmije. Čovjek brodolomac, tijekom razgovora s posljednjim od tih božanskih bića, saznaje za njihovu sudbinu koja je uništena padom meteora na njihov otok koji biva uništen i tone u more… Priča Vam bi trebala biti nekako poznata, zar ne? Ako pak se ne možete sjetiti Athumanunh će Vam pomoći. Nije li takovu sličnu priču čuo i sam Platon, a ime otoka dakako bila je Atlantida! No, to je već druga priča, a mi ostanimo kod drevnih Egipćana i njihovim načinima prikazivanja svojih božanstava u onom dobu koje Athumanunh jednostavno nazva 'Doba bogova', a upravo o tom dobu i o pričama iz toga doba pisat će Vam Athumanunh slijedećih dana.


    Athumanunhova koračanja i promišljanja


    [​IMG]
    Egipatska mitologija – usporedbe i predodžbe

    Prvi problem, po Athumanunhu, u razumijevanju i shvaćanju drevne egipatske mitologije pojavljuje se već na samom početku gdje se ona direktno svrstava i uspoređuje s drevnim orijentalnim mitologijama. Nadalje, pojavom egiptologije sredinom 19. stoljeća pojavljuje se i drugi problem, a to su pogrešne pretpostavke. Dakako, Athumanunh ne želi kazati da određenih sličnosti s drugim drevnim mitologijama ne postoje. Naprotiv, sličnost s drevnom grčkom mitologijom doista postoji, no, totalna je greška ako se to nekim automatizmom potpuno izjednači. Mit i priče o Ozirisu i Izidi vrlo lako mogu se dovesti u vezu s drevnim grčkim pričama o Demetri i Kori, a isto tako i s nekim pričama iz drevne Mezopotamije kao što je priča o Tamuzu i Ištar. Međutim problem je nastao kada je egiptologija bila još vrlo mlada znanost, tek u pelenama, a baš tada nastaju prvi prijevodi drevne egipatske mitologije. Najveći pak problem u razumijevanju drevne egipatske mitologije leži u tome što su neki od europskih klasičara jednostavno robujući nekim svojim fikcijama tvrdili da korijene moderne civilizacije i uljudbe Zapada treba tražiti u drevnoj antičkoj Grčkoj, pa su tako nepravedno gurnuli na stranu ostale drevne civilizacije, a osobito one s Bliskog Istoka i drevne Afrike. Najveća nepravda pak je učinjena upravo drevnoj egipatskoj civilizaciji kojoj se uporno nastoji zakačiti (poneki to čine još i danas – po Athumanunhu) etiketa egzotike i primitivizma. Neprekidno se traže neki dokazi koji bi pokazali drevnu egipatsku mitologiju, a i cjelokupnu egipatsku civilizaciju, kao fanatično društveno uređenje u kojem prevladavaju i postoje primitivni rituali s ljudskim žrtvama kao i postojanje kultne zaluđenosti s faraonima, a drevne Egipćane pak prikazati kao ljude koji su opsjednuti smrću, mumijama i grobnicama. Athumanunh to jednostavno odbacuje i kaže da to nema nikakve veze s drevnim Egipćanima koji su bili jedan veseo i zanimljiv narod. Dakako, Athumanunh će napisati da kod drevnih Egipćana, a poglavito nekome tko po prvi put nešto pročita o njihovoj mitologiji, sve doista i izgleda naopako postavljeno i zbunjujuće ispričano. Tako je kod drevnih Egipćana Nebo (Nut, Athumanunhova veličanstvena božica majka bogova) ženskog, a Zemlja (Geb, Athumanunhu praiskonski mitski pravednik i ratnik otac bogova) muškog spola i principa. (Athumanunh će Vas podsjetiti da drevni Grci to rade upravo obrnuto, tamo je Zemlja božica majka Gea) Nadalje, krivo je shvaćen drevni egipatski pojam boga (drevna egipatska riječ neter, još starija netjer nikako nije nikada odgovarala u potpunosti grčkim ili rimskim jezičnim pojmovima istoga, a poglavito kršćanskoj ideji boga - po Athumanunhu) Drevni Egipćani pod pojmom netera jednako podrazumijevaju boga Stvoritelja, ali istodobno i sasvim malenog kućnog demona zaštitnika, a to dovodi do pretpostavke da su drevni Egipćani pod pojmom netera podrazumijevali sva duhovna, ali i metafizička bića. Drevni Egipćani nemaju u svom jeziku riječi ili izraze koji bi označavali 'hram', 'religiju', ili pak 'vjerovanje'. Za drevne Egipćane 'biti vjernik', ili 'vjerovati' ništa posebno ne znači i potpuno je nepoznat pojam. Drevni Egipćani štuju boga (dua) i kod tog štovanja oni ga 'poznaju' (reh). Da to nije tako drevni Egipćani uopće ne bi mogli štovati i općiti s bogom jer to je upravo i ključ komunikacije drevnih Egipćana sa svetim. Hram je za drevne Egipćane jednostavno 'božja kuća' (per neter), ali istodobno svaki per neter ima i svoj vlastiti naziv. Najveća zamršenost tijekom pokušaja razumijevanja drevne egipatske mitologije pojavljuje se upravo onda kada se pokuša strogo definirati i primijeniti pojmove poput 'monoteizam' i 'politeizam'. Athumanunh skreće pozornost da je to potpuno nemoguće primijeniti na ionako zamršenu drevnu egipatsku mitologiju i religiju, jer po Athumanunhu drevni Egipćani zapravo su obožavali Zvijezde. Temeljem svega prije narečenog Athumanunh će u svojim promišljanjima jasno i jednostavno drevnu egipatsku mitologiju podijeliti na kozmogenezu (ono prvo doba, 'doba bogova') i na antopogenezu (ono predivno 'doba ljudi'). Upravo ovo 'doba ljudi' Athumanunhu najdraže, nastaje trenutkom kada Athumanunhova najdraža božica Izida začne s mrtvim (uskrslim) mužem Ozirisom, a što pak rezultira rođenjem Horusa mlađeg – božanstva koje je zapravo utjelovljenje i prototip drevnih egipatskih vladara (faraona). Drevnim Egipćanima bogovi su oblici štovanja svijesti o nadnaravnom, te su ljudima drevnog Egipta oni izraz i simboli za nespoznatljivo, a opetovanje kultnih radnji jedina je moguća komunikacija sa Svijetom bogova. Dakle, ritual je drevnim Egipćanima zapravo usklađivanje s božanskim zbivanjima. Ono što je zapravo duhovno drevnim Egipćanima jest Sunce kao direktan simbol života, a u uzajamnom djelovanju sa svijetlošću Sunce predstavlja dobro. Iako drevni Egipćani nemaju izraz za stanje svijesti, ipak ona postoji u težnji za putovanjem u Sunčevoj barki kako bi se sačuvalo svijetlo koje u mraku drugoga Svijeta (duatu) predstavlja garanciju postojanja. Velebni hramovi i piramide koje su drevni Egipćani izgradili po Athumanunhu ne predstavljaju nikakav plod mukotrpnog i prisilnog rada. Hramovi i piramide drevnih Egipćana zapravo su oblici veličanja božanskog i to nikako nisu postignuća aktualnih faraona već postignuće i uspjeh cjelokupnog društva drevnog Egipta. Isto tako mitologija drevnih Egipćana ljudske tjelesne organe povezuje s božanskom stvarnošću. Tako su oči, usta, nosnice i ruke vrlo česti alati kojima se bogovi služe tijekom stvaranja Svijeta i bića kojima će ga napućiti. U mitološkim zbivanjima drevnih Egipćana čovjek je uključen uz bogove. Bića su smrtna i prolazna, ali njihova imena zauvijek zadržava snagu i prenosi se u druge svjetove. Za drevne Egipćane čak će i vječni Svemir propasti, ali će opetovano biti obnovljen. Sve te ideje drevne Egipćane zapravo prikazuju kao ljude otvorenog duha koji su sebi najvjerojatnije (barem tako promišlja Athumanunh) postavljali mnogobrojna pitanja koja su zahtijevala brojne odgovore koje su pak oni pokušali samo na sebi svojstven način i dati.
    Tijekom slijedećih dana Athumanunh će se opetovano posvetiti pisanju o drevnom Egiptu, pričama iz mitologije drevnih Egipćana, objašnjenju na samo njemu svojstven način kozmogonija, simbola, bogova, božica i ostalog iz pradavnog vremena drevnih Egipćana.
    izvor:enhu.blog



    Athumanunhova koračanja i promišljanja


    [​IMG]
    Athumanunhova koračanja

    Na svojim koračanjima kroz mitologiju Athumanunh je primijetio da poneki ljudi jednostavno zalutaju u ovom 'dobu informativnog globalizma' i jednostavno se 'snebivaju' nad mitologijom i pričama iz mitologije koje Athumanunh ponekad napiše na samo njemu svojstven način. Svima njima Athumanunh skreće pozornost i podsjeća ih na mudru izreku: 'Imamo milijune informacija, ali nemamo istinu!' Zamislite predivnu bisrenu školjku koju proučava desetak znanstvenika koji o njoj pišu nevjerojatne disertacije, a njezin sadržaj zapravo ostaje i dalje netaknut i nepoznat. Problem svih koji su zalutali na Athumanunhova koračanja kroz mitologiju zapravo je taj što su previše 'informirani', pa im uopće ne pada napamet činjenica da pokušaju nešto i saznati o sebi samima. No, da Athumanunh ne postane 'pljuvač' i kritičar napretka, on će ipak priznati i napisati da je ovo doba informiranosti zapravo dobro, jer znanstvenicima ta brzina komuniciranja omogućava da unaprijede Svijet, poslovnim ljudima i svim konzumentima informacije pruža i omogućava lakši i brži pristup moru izvora (literature), onima koji kupuju omogućava pak lakši izbor i nabavku. No, na kraju ipak ispada da je to zapravo sve jedna velika riznica trivijalnosti i potpuno izmiješana i kaotična deponija ideja, jer čovjek više ne podučava mudrost, a učenost mu je postala sama sebi svrhom. Razvili smo (barem mi koji sebe toliko volimo nazivati Zapadnjacima, iako Athumanunh više ne razaznaje od čega smo to mi zapravo zapadno) društvo koje se oslanja samo na svoje tehnološke mogućnosti, a svi oni koji pokušavaju shvatiti Svijet na stare načine (mitologija) ispadaju zanesenjaci i maltene čudaci. Taj Svijet uljudbe, kako ga mi 'Zapadnjaci' volimo nazvati čovjeka je doveo do trenutka kada se on samo oslanja na svoje izuzetne tehnološke mogućnosti, a istodobno je i lišio čovjeka njegovih starih iskonskih načina spoznaje Svijeta. Moderni čovjek zauvijek je izgubio ne samo pojam nego i sam jezik komunikacije sa svime što je njegovim precima bilo sveto. Istina, Athumanunh mora priznati da je filozofija osobit način i put za spoznaju Svijeta, ali postoje još dva mnogo starija i praiskonska načina, a to su upravo umjetnost i mit. Umjetnost dočarava čovjeka i njegovu čovječnost iznutra, njegov doživljaj duha, unutarnje percepcije koja je lišena svake racionalizacije. Drugi način spoznaje je mit i mitologija koje se dakako nipošto ne smije izdvojiti iz konteksta književnosti (opet umjetnost – po Athumanunhu), pa su na kraju zapravo umjetnost i mitologija povezani od samih početaka ljudske kulture i civilizacije. Dakle, ako je naše mitsko sjećanje duže mi smo i više ljudi jer i više sudjelujemo u samoj duši Svijeta. Na kraju Athumanunh podsjeća sve skeptike koji su zalutali na njegova koračanja kroz mitologije da je komunikacija između našega Svijeta i Svijeta mitova doista mračan labirint u kojem je teško pronaći pravi put. Zato je tu Athumanunh koji prkosi svemu racionalnom, a njegova koračanja i promišljanja vode Vas u Svijet snova u kojima simboli zapravo pokazuju u čemu to leži problem s kojim se svaki čovjek na kraju mora suočiti. Čak i Vi dragi moji 'nevjerni Tome' ponekad opisujete fenomene koje vidite oko sebe uz pomoć mitologije. Zar nikada niste kazali da je nešto poput 'Pirove pobjede' ili da ste možda radili nešto kao 'Sizifov posao', a da pri tomu niste očekivali da Vas netko traži dodatna objašnjenja jer za te izraze znaju gotovo svi. Stoga Vi koji tvrdite Athumanunhu da su mitološke priče proizvod primitivnosti, jeste u pravu, ali samo djelomično. U našem današnjem tehnološki superiornijem društvu od onog nekadašnjeg kada su mitovi nastajali to doista izgleda kao primitivno, ali nemojte zaboraviti da je to plod istinskog i izravnog odnosa racionalnog (svjesnog) i iracionalnog (nesvjesnog) dijela čovjekova bića. Upravo stoga Athumanunh piše priče iz mitologije u najboljoj namjeri da one upotpune današnjeg 'homotehnicusa' koji je zaboravio da posjeduje privilegiju da može sanjati, a ne samo zgrtati profit i sve se više udaljavati jedan od drugoga. Zato pokušajte malo sanjati i budite snošljivi prema drugim ljudima oko sebe. Na kraju krajeva, pa svi smo mi ovdje došli na Svijet samo da živimo kao što su to lijepo, davno prije, zapisali drevni Maje u kamenu prašuma i zauvijek tajnovito nestali…


    Legenda o Alandiji


    [​IMG]

    … Dok su se Alanđani sve više primicali Zabranjenoj dolini, u samo njima razumljivim hodnim složajima koji su nanovo zbunili Okolne narode koji su već odavno postali Hrabri narodi … sa svih strana pozdravljali su ih mnogobrojni Amazonski ratnici i ratnice koji su pristigli iz dalekih Amazonskih Saveza poradi obrane Zabranjene doline Dyasparkhe i Anubyke užurbano su provodile posljednje pripreme za doček Andraghonha i Njegovih Alanđana. Onda pak se iznenada pojave dvije manje pukovnije Dyadonkhy koje je osobno predvodila Sonsyrey. Dyadonkhe su odjenule svoje predivne haljine toplih boja i u galopu krenule u susret Alanđanima. Iznenadna pojava Dyadonkhy izazove munjevitu reakciju Alanđana koju nitko nije očekivao. Munjevito, gotovo iznenada i kao po nekoj tajnovitoj zapovijedi sve tri alandske pukovnije preslože se iz hodnih kolona u napadačke redove. Niotkuda razviju se alandske borbene zastave koje zalepršaju na blagom povjetarcu, a na trenutak, ali samo na trenutak, bljesne sve opasno alandsko oružje. 'Boginjo blaga! Zar Alanđani misle napasti Dyadonkhe? One su samo pokušale …!' – uplašeno se Antyopha obrati Sheni sestri Andraghonovoj. Shena, iako i sama iznenađene munjevitom reakcijom Alanđana, pokuša smiriti Antyopu: 'Ne boj se prijateljice! Ne čuju se njihove borbene pjesme i trube, a Vitezovi vjetra nisu zauzeli borbeni složaj oko Andraghonha. Mislim da će nam samo demonstrirati svu svoju snagu i uvježbanost, a mislim da i sama Sonsyreya zna zašto je tako krenula na njih.' Nakon nekoliko trenutaka blještavog svjetlucanja, alandske oštrice iznenada nestanu uz zveket ispod njihovih plavih ogrtača. Potom se i alandske zastave brzo smotaju, te nestanu i one. Alanđani rašire krila svojih bojnih složaja, a onda se začuje njihova pjesma u dubokim tonovima. Prvo tiha i daleka, a onda snažna i sve glasnija. No, nije to bila borbena pjesma, bila je to pjesma koja je mogla ići, ama, zapravo je i išla nekako ovako: '…kao da sunce izlazi na Njezinim mekanim rukama… i dok je On poput vjetra, Ona je kao Sunce što se rađa na južnoj strani oceana…'
    'Alanđani pjevaju o svojemu dječaku koji je nalik vjetru! Pjevaju o Njezinim nježnim rukama! To je predivno Antyopho! Vjeruj mi, da ovi strašni ratnici napadači znaju da je Andraghonh spreman sve oprostiti Sonsyrey, jer u protivnom oni bi pjevali drugačiju pjesmu, a ne ovu, ovakvu romantičnu. Gledaj prijateljice, to su sada oni 'Romantični ratnici' o kojima nam stalno govore Dyadonkhe, a pogledaj Dydonkhe raspuštaju svoje kose … Ne! Ne sigurno, tu neće biti nikakve bitke! Jedni i druge znaju za to jer inače ne bi ovako reagirali ni Alanđani, a ni Dyadonkhe.' – smijala se slatko i glasno Shena…


    Legenda o Alandiji


    [​IMG]

    … U tom trenutku pukovnik Unakas vidio je ono što je želio. Samo na trenutak Amazonski redovi pomaknuli su se, da bi se brzo presložili i još bolje zaštitili svoje središte. No, taj tek kratkotrajni trenutak Unakasu je bio i više nego dovoljan, pa je on sada svu snagu i moć svoje pukovnije usmjerio baš na to mjesto gdje su se bojni složaji amazonskih kopljanika preslagali, a baš tu se nalazila i Sonsyreya. Sonsyreyna kontesa Sandrha shvatila je naum Unakasa i preostalo joj je samo jedno. Naime, pokušala ga je zaustaviti osobnom zamolbom: 'Unakas stani! Ne smiješ dalje, jer iza mene je Sonsyreya! Molim te Unakas, zaustavi navalu!' No, ubrzo je Sandrhi bilo jasno da u svom naumu neće uspjeti, jer Unakas joj ljutito odgovori na jeziku koji nije razumjela. Bio je to jezik Alanđana: 'Sonsyreyha khan dha Andraghonh mith khal! Deha Amazonkhas! Mil nah Deha Alhandhos ven dorha! Amental Sandrha, wan khy nestor!' No, sada se ispred Sandrhe pojavi Sonsyreya osobno, naopako okrenuvši svoj mač, ona se obrati Unakasu, ali na jeziku koji nitko osim Unakasa i Alanđana tog trenutka nije razumio: 'Unakas, nah rathy dha am tha!' Dok su se Amazonke čudile, jer nisu ni sanjale da je Sonsyreya već ovladala tajnim alandskim jezikom, Unakas se na trenutak stane kolebati i sam iznenađen, a onda iznenadni snažni glas koji je dopro do prvih alandskih bojnih redova istodobno umiri alandske ratnike i Unakasa. Amazonke su i dalje ostale zbunjene i zapanjene: 'Unakas, mil nah Yunha ta hu Zeya fahl!' Ova je zapovijed Sonsyrey bila itekako poznata i jasna, te se ona nasmije i okrene prema mjestu s kojega je došla zapovijed Unakasovim Krilatim jahačima. Sonsyreya odmah stane raspuštati svoju dugu crnu kosu i skidati grudne oklope istodobno se obraćajući Onome koji je još uvijek bio iza prvih redova Senkynyh dugih kopljanika: 'Nunh Tha, Beatha Reya anthy mil dor Amazonkhas. In kabha Namunh … a potom nastavi amazonski obraćajući se i dalje zbunjenim Amazonima i Amazonkama: 'Spustite svoje zastave i raspustite bojne pletenice kćeri Sunca! Andraghonh Vam poklanja svoju nesebičnu milost i moli Vas za mir!' Iako mnogima Amazonkama i Amazonima uopće nije bilo jasno zašto je Alanđanin od njih zatražio mir kada je zapravo On bio na rubu pobjede, to sada više nije ni bilo važno, jer strašne su alandske oštrice na Njegovu zapovijed odjednom stale i klonule u pijesak, a tada se pogledi Andraghonha i Sonsyreye sretnu. Tog je trenutka postalo svima jasno, a što će se dalje dogoditi znali su samo Andragonh i Sonsyreya. Teška je pancirna rukavica skinuta i Njegova je ruka s otvorenim dlanom ispružena prema Njoj. Njezina meka i nježna ruka prihvatila je poziv. Visoko iznad šume srebrenog bora zakliktala je ponosno alandska enhu ptica vinuvši se u palvetne visine …

    Legenda o Alandiji


    [​IMG]
    Zelene obale Mandraghonha

    U ono doba, kada je Vrijeme bilo uhvaćeno u krošnjama srebrenih borova, u doba strašnog i misterioznog Vremena, onda kada je Noć ukrala Dan neopreznim Hrabrim narodima… Na divljoj se rijeci zaustave, tu grad snažnih utvrda utemelje i svojim ga imenom nazvaše. Vjetar je stišavao njihove bojne pokliče, spustila se još jedna beskrajna noć i tama je prekrila zelene obale čarobne rijeke Mandraghonha. Onda kada su pale prve hladne kiše Sakazeye u samo jednom trenutku nestalo je nade, u maglu pretvorilo se sve, a u tišine plave noći Ona je tiho plakala srca slomljena. Imala je sve i bila je samo na korak od sna, a onda odjednom postanu Oni kao kiša i pustinja, kao Svijeta dva, nekada tako bliska, a sada tako daleka. Onda pak, u ono doba Noći kada je On već spavao ogrnut svojim plavim ogrtačem skriven iza zastora plave noći, Ona odluči krenuti putem na kojem su je čekale samo mračne sjene. Mračne šume srebrenog bora više je nisu plašile, jer Ona je sada znala čitati Zvijezde vodilje, osjećala je snagu ljubavi, imala je vatru u venama i vodu na usnama, a koraci kojima je krenula sada su doista izgledali kao da lebdi zrakom, jer bila je spremna na borbu sa sudbinom. Te Noći, kada su je Zvijezde opkolile i pokazale joj Njegove tragove, Ona je odlučila dodirnuti Ga svojim mekim i nježnim dlanovima i pokloniti mu plavi san. Slijedila je ritam svoga srca i našla je sklonu Noć koja joj je poklonila spokojno Jutro u kojem je probudila davno prije čuvanu tajnu. Jutro nad zelenom i čarobnom rijekom Mandraghonha osvanulo je u predivnim bojama i mirisima koji su se jasno mogli razaznati i vidjeti u kapljicama jutarnje rose.
    … 'Kao i uvijek zabrinut si za mene, ali stari prijatelju, kaži mi, što bih ja to sada trebao uraditi? Možda bih ja trebao tražiti oprost od Nje nakon onoga što mi je učinila u gradu Drymhu?' 'Nije Ti ona ništa napravila bedasti dječače! Ti si sam kriv za njezinu ljutnju, sjeti se samo luke Altemyre, a onda opet u Drymhu, motaš se oko Sonsynore, napiješ se s onim blesavim Arghoryancem i raspetljao Ti se jezik, a ona Te gledala kao Boga. Ja jesam star, ali nisam glup, znam što treba izbjegavati u trenucima ženske ljubomore, ali Ti si 'žutokljunac' jedan, baš kao i u bitkama uvijek juriš tamo gdje je najopasnije i da …' ' Oooo, ne evo ga opet! Zar sam sada još i glavni krivac, zar me nije Ona …' 'Da me nisi više nikada prekinuo! Pet mjeseci skupljao sam snagu da Ti ovo bacim u lice, a sada kad sam konačno skupio snagu Ti me prekineš! Zar sam ja to zavrijedio od Tebe u ovim godinama?!' ' Oprosti prijatelju stari, stvarno sam malo pretjerao, ali pa Ti si me naučio ovakvoj upornosti i ustrajnosti i što bih ja sada trebao učiniti? Zar da ja prvi popustim, to želiš?' 'Ne! Malo si previše nepopustljiv i grub si prema Njoj. Sakrio si se u ove zelene šume Mandraghonha jer znaš da nas Ona ovdje ne bi nikada pronašla… Na tim nemirnim granica Mandraghona, u tvrdim gradovima Ararađana, u Manhoshu i Syryeshu susrele su se dvije prijateljice, dvije prekrasne amazonske princeze. Zašto su te amazonske princeze dojahale sa svojim pratnjama ovako daleko na jug, na same nemirne granice rijeke Mandraghonha, u opasne gradove gdje nisu bile viđene od samog Osvita Vremena? Jedna od njih bezvoljna je i vrlo tužna, a druga je uporno pokušava utješiti. 'Zar su me zauvijek zaboravili u tako kratkom vremenu? Zar je moguće da me nisu prepoznali, ili je On to tražio od njih? Zar me prati prokletstvo, pa sve što dotaknem razbijem i što volim u kamen pretvorim. Zar sam i Njegovo srce u kamen pretvorila i sama si kriva za ove poraze? Zar Ga više nisam dostojna i sve više osjećam kao da sam miljama od Njega udaljena?' 'Ako ti želiš prijateljice, možemo otići do proplanka Ryanha. Odavde, iz Shylhe, to nije tako daleko, a tamo u šumi Mayre utaborio se On sa svojom pukovnijom koja Ga je dopratila iz doline Doth gdje su ovih dana nekoliko puta potukli Sywolykhe napadačke odrede koji su nam nekoliko puta zaprijetili zauzimanjem grada Mayra. Čini mi se da ta njihova pukovnija nosi ime Handrha. Njezini ratnici i časnici vrlo su mladi, a izgleda da čekaju dolazak pukovnije Amandha koja je puno iskusnija i vičnija u borbama.' Znala je Ona da imena 'Handrha' i 'Amandha' pripadaju Njoj iz vremena kada su je oni poznavali i divili joj se. 'Dakako da bih voljela da odemo tamo Shenha, ali znaš ti dobro njih, a još bolje poznaješ Njega, ako su naumili u neke svoje bojne pohode mi bi im mogle samo smetati.' ' Ma ne trebaš se uopće brinuti! Jučer mi je On osobno otkrio da je odlučio ostati ovdje sve do prvih Bijelih snjegova. Izgleda da su Ga proplanci Ryanhe tijekom zalaska Sunca očarali. Iako je sada mnogo ozbiljniji još uvijek je spreman na one svoje igrice i romantična maštanja, a na ovim proplancima uz predivnu rijeku Mandraghona i ove mirisne zelene šume Njegova mašta sigurno buja i stalno je zaposlena…


    Legenda o Alandiji i Priče o Balanunghu


    [​IMG]

    ...Činilo se kao da je nastupio smak svijeta. Sunce se zamračilo, a snažna se svijetlost vrtjela u krugu. Pogođen snagom oružja svijet se u groznici rušio. Voda postane vruća pretvarajući se u paru, životinje počinju ugibati, a ljudi umirati u najstrašnijim mukama. Razbješnjela vatra palila je i zauvijek gutala stabla jedno za drugim. Tanki sloj ozona probijen je, a preostala atmosfera počela je nepovratno otjecati u svemir. Mjesec se opasno približio Zemlji, a Sunce se pretvorilo u velikog crvenog diva, mora su se povukla, rijeke isparile, a šume i trave nestale, tlo se osušilo i ispucalo. Na sjeveru stanu padati teški snjegovi, na jugu su padale hladne kiše, na istoku se tlo osušilo i ispucalo, te se pretvorilo u more pijeska, a na zapadu na Wulkanyskym otocima probude se davno prije usnuli vulkani. Cijela je ta apokaliptička kataklizma trajala trideset dana i trideset noći, a onda se sve iznenada, baš onako kako je i počelo, odjednom smirilo. Cijela se planeta pretvorila u beživotnu pustinju u kojoj zavlada grobna tišina koja nije prestajala tisuću slijedećih godina…

    }{asŁaŁus (Hastatus)

    Onda pak, jedne svijetle i plave Noći kakva se nad Zemljom nije rodila već tisuću dugih godina, noćno je Nebo ispunio Mjesečev veliki srp. U daljini su se, osvijetljeni mjesečevim luxom, vidjeli nazubljeni vrhovi planine nad kojom stanu plamtjeti svijetlosti lunarne zore. Ispod planine prostirale su se snijegom prekrivene ravnice u kojem su rasle mračne šume srebrenog bora. Ispred tih šuma, tu i tamo razbacane, gorjele su slabašne vatre koje su jasno govorile da su to prve stalne naseobine ljudi. Izgleda da je ljudska vrsta još jednom imala mnogo, mnogo sreće. Gol do pojasa, snažnog mladalačkog tijela, s neobičnim i velikim mačem vježbao je golobradi mladić. Njegovi pokreti strašno su podsjećali na Nekoga, a zvuk, koji je proizvodio mač parajući hladan zrak, kao da je već jednom davno prije odzvanjao ovim ravnicama i ovim šumama… a onda zapuše topli vjetrić, neobičan za to podneblje i to doba noći. Vjetrić kao da je nešto probudio u šumi srebrenog bora koja je kao začarana spavala tisuću godina. Bilo je to nešto vrlo tajnovito i vrlo opasno, jer najprije se čuo tihi zvuk, potom tihi šumovi koji prerastu u zaglušujući topot. Onda pak se na rubu šume pojavi njih trideset, svi mladi i još uvijek golobradi, ali snažno oklopljeni i naoružani, odjeveni u bijele krznene tunike koje su nježno bile prošarane borovim iglicama srebrenog bora. Tako odjeveni potpuno su se stapali s okolinom i kao da su iz nje i iznjedrili. Ako ste pomislili da ih poznajete strašno ste se prevarili, njihova imena bila su: Pandhanh, Zunax, Paniy, Sonderh, Wokerh, Mykerh, Hundgray, Yakuhl, Tokerahm, Taperh, Lynux, Secwoy, Mystec, Wolthan, Mendyx, Tamunh, Xanther, Mykerinh, Sykuhl, Falankh, Wonter, Karyman, Gyzer, Yanekh, Stonmark, Andautonh, Noqser, Tumaran, Actyarys i Cypter. Da, ima ih opetovano trideset i potomci su onih koji su sada već dugo na otocima Shonshon. No, to već nisu Legende o Alandiji iz doba Omytreye, već sasvim druge nevjerojatne priče o Pysyanekyma (Oni koji su ubili mir) i njihovim zakletim protivnicima mladim Balamungowcymha koji opet strašno podsjećaju na Nekoga, a o kojima Vam je već prije Athumanunh pisao. No, o tomu jednom drugi put.


    Legenda o Alandiji


    [​IMG]

    Daleka prošlost, negdje oko deset tisuća godina prije Osvita vremena. U samo Praskozorje vremena Okolnih naroda, u ono doba kada je Svijet bio još uvijek mlad. Bilo je to doba kada je postojalo Strašno i Nezamislivo vrijeme. Bilo je to vrijeme nakon potonuća moćnog kraljevstva Atlantide i propasti Slavnih gradova koji su se nekad davno prije Zemljom prostirali pod plavim plaštevima Zvijezda.
    Tamo negdje daleko, u sam Osvit vremena Hrabrih naroda, na mjestu koje su zauvijek okovali led i snijeg. Na tom mjestu, mjestu gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora iznenada je sve i počelo. Odjednom su počele kružiti predivne legende i priče među Okolnim narodima, o toj ledenoj zemlji, o tim nepreglednim i hladnim prostranstvima, o tim predivnim mračnim šumama koje stišće led i pritišće snijeg. Nitko više ne zna, ni najstariji od najstarijih ne sjećaju se više kada, odakle i zašto su se iznenada pojavili najbolji, najstrašniji i najhrabriji ratnici koje je to Strašno i Nezamislivo vrijeme zapamtilo. Legende i priče kazuju da su ih poslali Bogovi da zaustave ratove koji su bili na pomolu između Okolnih naroda koji su tek stasali u Hrabre narode. Bili su to ratnici napadači, lutalice i osvajači, šutljivi, teško oklopljeni i naoružani spremni na borbu i riješeni da izginu svi od reda. Pričaju da su ti najbolji ratnici od samog Osvita vremena nešto uporno i grozničavo tražili. Ratovi su bespoštedno bjesnjeli, a oni su i dalje uporno tražili. Govore da su ti ratnici u jednoj bitki s Hladnim vatrama na bojnom polju Herofahla izgubili svoje sjene. Svi su bili sigurni da traže upravo njih, svoje vlastite sjene. Napokon, Okolni su ih narodi zaboravili, ali ne i prastari narod Sychytha. Za vrijeme vedrih i toplih plavih noći Sychythe bi čule njihovu pjesmu, a govore da su ih vidjeli i kako lete između Zvijezda. Onda jednog, predivnog i još uvijek snenog, vrlo hladnog i neobičnog jutra, ti strašni ratnici napadači našli su, ili su možda vidjeli to što su tražili. Kako su obećali tako su i učinili. Odlučili su da će se vratiti i vratili su se, ali u još većem broju, još strašniji, još snažniji, još hrabriji, još opasniji i još teže oklopljeni i naoružani.
    Opetovano stanu predivne legende kružiti među Okolnim narodima. Legende i nevjerojatne priče o tim ratnicima, o toj zemlji, o tim nepreglednim prostranstvima koje je zauvijek okovao led i snažno pritisnuo snijeg. Legende i priče o tim tajnovitim ratnicima u plavim odorama i ogrtačima, ratnicima nepopravljivim lutalicama i neobičnim osvajačima, ratnicima strašnim napadačima. Započnu tako ti ratnici ubrzano graditi svoje neobične gradove i naselja. Na samom rubu tadašnjeg Svijeta oni podignu svoj Zimski bedem. Tamo bi oni svake godine jahali na svojim snažnim i plemenitim konjima, a bila je to i najveća tajna koju su oni uporno i sebično čuvali. Nikada Okolnim narodima nije bilo jasno zašto su ti najstrašniji, najhrabriji i najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo bili spremni rušiti svoje neobične gradove i ići dalje. Zašto su uopće podigli taj neosvojivi Zimski bedem i strpljivo ga svake godine dograđivali i to na samom rubu Svijeta i Vremena kad do tuda ne bi stigla nikada ni jedna vojska onog Vremena. Ipak, oni su odlazili tu svake godine u točno određeno vrijeme i smrzavali se tamo u punoj bojnoj opremi, uvijek spremni i u svakom trenutku na borbu riješeni, te svi redom odlučni da izginu samo da bi ponovno vidjeli sjevernu zvijezdu Hawalanda i nešto, ili nekoga ispod nje.
    Govore da se oni još uvijek sjećaju tog davno prije Zaboravljenog vremena, vremena prije potonuća moćnog kraljevstva Atlantide i ponosnih Slavnih gradova koji su se nekad davno prije prostirali pod plavim plaštevima Zvijezda. Govore da oni znaju tajnu Vitezova vjetra koji su se pojavili u sam Osvit vremena i koji od prvog trenutka nekoga traže i strpljivo čekaju. I tako bi oni svake godine, riješeni da se bore i da izginu svi odreda, na svojim plemenitim i snažnim konjima, kretali u susret vjetru sjevera koji ih je uvijek čekao ispod tajnovite maglovite planine Wyghena. Oni bi tada danima, iza neosvojivog i još tajnovitijeg Zimskog bedema, strpljivo čekali, a noćima svi bi oni redom pozorno osluškivali neobične zvukove i šumove noći, potpuno mirni, ogrnuti svojim plavim ogrtačima. Svakodnevno bi tako oni izazivali vjetar i borili bi se s njim drvenim kopljima ganjajući ga do kraja Sjevera, pobjeđivali bi ga, ili bi bili pobijeđeni…


    Legenda o Alandiji


    [​IMG]
    Grad Prozirnih sjena (Vrijeme kada se rodila legenda)

    U Praskozorje vremena, još prije samog Osvita vremena Hrabrih naroda, u doba Slavnih gradova u gradu Alanđana, gradu Prozirnih sjena, kamo su se sklonili posljednji preživjeli s Atlantide, dogodilo se nešto strašno, nešto što ni najstariji nisu zapamtili. U Zemljinoj orbiti, iza tamne strane Mjeseca, odigrala se fantastična bitka između Zvjezdanih boraca Saveza Balamungh posljednjih postrojbi nekada moćne i pravedne Atlantide i njihovih protivnika vojnika naroda Xurha koji su nekada davno prije živjeli u Slavnim gradovima Matice Zemlje i posljednji su odredi moćne vojske ponosnih Slavnih gradova, a sada prikupljeni u posljednji Savez Xurha. Bitka se prenijela i na samu Zemlju, a kako su Alanđani bili saveznici Saveza Balamungh, Xurhy su razornim oružjem uništili njihov grad, grad Prozirnih sjena. Divlji narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, u strahu su zapamtili ovu fantastičnu bitku, ali na samo njima svojstven način. Bila je to bitka dobrih Bogova i zlih Bogova koji su jeli ljude. Kasnije su te zle bogove Divlja plemena nazvala Hladne vatre.
    Bitka je bila strahovita, a preživio ju je jedan od vojnika iz Saveza Balamungh koji je sa sobom poveo tridesetak dječaka kadeta Alanđana, koji su tek trebali postati vojnici. Njegovo ime bilo je Kaghuar, a imena dječaka bila su: Panđa, Zumah, Paska, Pekso, Nikso, Yakwy … Nitko ih dugo vidio više nije, a onda su se pridružili Okolnim narodima u njihovim međusobnim sukobima, uzaludno ih pokušavajući nagovoriti da se udruže svi zajedno i bore se protiv jedinih neprijatelja – Hladnih vatri.
    Tako je to trajalo godinama, a onda se u gradu Apyonu, gradu Waluzyanaca, jednih od Hrabrih naroda, rodio dječačić, treće dijete cara Thanderha i carice Tanye. No, njega su oteli odredi Sywolykyh ratnika žestokih protivnika Waluzyanaca, njima pak ga otimaju nitko drugi nego potomci Alanđana i tada sve počinje …
    U tom strašnom i mračnom vremenu u doba bez milosti za ikoga, u doba Hrabrih naroda, poslije potonuća Atlantide, sjajnog i moćnog kraljevstva, nakon propasti Slavnih gradova u ono doba kada su sve nade bile izgubljene, u vremenu u kojem je vladalo zlo, a nova su se kraljevstva tek počela buditi i širiti pod plavim plaštevima Zvijezda. Vojske zla gospodare tamo gdje su ljudi, bjesne bespoštedni ratovi, a smrt vreba sa svih strana. Jedinu sigurnost pružaju utvrđeni gradovi koje čuvaju suprotstavljene vojske. Preživjeli s Atlantide sklonili su se od nadolazećih hordi Divljih plemena i izgradili su grad koji su primitivna plemena zvala Grad prozirnih sjena i strašno ga se bojala. Tada nastaju legende o gradu Bogova. Međutim i ta posljednja nada je uništena pojavom nekih novih Bogova, a stare su ih legende zapamtile kao Bogove koji su jeli ljude. Iako su Alanđani izašli kao pobjednici, njihov je grad uništen Oružjem strašnog suda, a njihov je utjecaj na Okolne narode otada potpuno zanemariv. Legende su dalje govorile da su se vratili na Zvijezde, s kojih su i došli, ali neki od njih nisu imali mjesta na letjelicama pa su ostali, a sebe su nazvali Oni koji su ostali. Njihovi potomci podijelili su se u dvije skupine i sklonili su se na kraj Svijeta u strašne močvare Wanynkhy. Nitko ih više nije vidio, ali obećali su da će se vratiti kada pronađu ono što su izgubili. Vatra i dim, zveket čelika i željeza, pokliči i jauci, psovke i zapovijedi, a na horizontu praskozorje razbija noćnu tminu. Preživjeli ratnici umorni i prljavi, okupljaju se oko svojih zapovjednika. Oklopi im umrljani krvlju i blatom mutno svjetlucaju, baš kao i novo jutro koje sviće tmurno i maglovito. Predivna dolina Papratyje, zelena i rosna, prekrivena je mrtvim tijelima ratnika i konja koji su poginuli u bespoštednim noćnim bitkama. Tek rođeno Sunce pokušava razbiti oblake rata, ali dvije skupine ratnika već su se opasno približile jedna drugoj, a onda žestoki sudar oklopa i oružja. Njište ranjeni konji, pucaju oklopi, lome se oružja. Ponovno zapovijedi i psovke, krici, jauci i opet krv. Bitka je trajala kratko, ali opet nije ništa riješila. Zapovjednici ponovno okupljaju preživjele ratnike i ustrojavaju ih u borbene složaje za nove bitke. Sunce je sada već visoko, a dolinom zavlada tišina koju poremeti samo tihi vjetar koji, od tko zna odakle, donese svježinu i žubor neke rječice koja je tekla daleko od ove doline užasa i smrti, a na koju je predivna dolina Papratyje sve više nalikovala. Umorni i prljavi, znojnih i ranjenih tijela, ispod oklopa koji su poprskani krvlju, ratnici njih tridesetak, odjednom se izdvoje iz meteža bitke i potjeraju konje. Konji su pjenili i mahanjem glava tjerali insekte. Ratnici se upute prema hladu velikog drveta. Sjašu i posjedaju u krug, a nakon nekoliko trenutaka jedan od njih započne tiho pjesmu koju ostali prihvate:
    - O Bože predugo je mrak, daj nam svijetlosti i neka ona počne na tvoj znak . . . –
    Sada nedaleko od njih započne nova bitka između ratnika koji su pratili mala kola i onih koji su ih napali. Ratnici koji su se odmarali ispod krošnje usamljenog drveta poskaču i odluče pomoći braniteljima kola kojih je bilo sve manje, ali su i dalje uporno odbijali napadače od kola. Pojava nepoznate skupine ratnika iznenadi napadače i oni odustanu od daljnjeg napada. No , svi branitelji kola nakon bitke bili su mrtvi. Ratnici došljaci sjašu i upute se prema kolima, a tada odjednom zrakom zapara munja i udari u drvo ispod kojeg su prije nekoliko trenutaka bezbrižno sjedili. Drvo se prepolovi i zapali, a istog se trenutka iz kola začuje se dječji plač. Vođa ratnika podigne dijete koje se odmah smiri, vođa tih ratnika zbunjeno progovori: 'Da smo ostali pod drvetom sada bi svi bili mrtvi. Čini mi se da su nas Bogovi ipak čuli i poslali nam znak. Ovog mališana naučit ću da me zamjeni i da postane vaš vođa. Ne znamo kako se zove pa ćemo ga zvati Shagan Andraghonh.'


    Atlantida - misterija prošlosti, tajna sadašnjosti


    [​IMG]
    Atlantida – izgubljeni ljudski raj ili neobičan životni mit

    Proučiti famoznog Platona, a k tomu još i mitsku Atlantidu znači cijeli jedan čovjekov životni vijek. Shvatiti Platonovu Atlantidu zahtjeva proučiti cijelu paletu znanstvenih područja – geologiju, zemljopis, mitologiju, povijest, filozofiju, arheologiju, astronomiju, matematiku, lingvistiku … i dakako tu nikako nije kraj. Proučavati Atlantidu i ne prikloniti se jednoj od skupina, (skupina koja uporno pokušava dokazati da Platon nije ništa izmislio i druga skupina koja sve osporava i gorljivo tvrdi da je sve plod Platonove izmišljotine), nego ostati neutralan, zapravo je 'prokletstvo Atlantide' koje eto tako pogodi i Athumanunha. Athumanunh potroši nekih dvadesetak godina u svom osobnom proučavanju Atlantide i svojski se trudeći da uvijek ostane na krajnjoj neutralnoj poziciji odjednom spozna da raspolaže gotovo nevjerojatnom 'enciklopedijom o Atlantidi' koja nema svoj završetak. Nije Athumanunhu bila namjera pisanje enciklopedije, želio je i još uvijek bi želio Athumanunh stvarno otkriti Atlantidu, ako bi se za to pronašlo dostatno dokaza za njezino postojanje, a s obzirom da ih zapravo nikada nije ni bilo Athumanunh je Athumanunh i na samo je sebi svojstven način riješio i konačno spoznao tajnu Atlantide. Za Athumanunha Atlantida je ono područje na našem planetu gdje je čovječanstvo prvi put zakoračilo iz divljaštva u civilizaciju. Tijekom vremena pretvorila se Atlantida u snažnu i razvijenu državu koja je svoj kulturni utjecaj proširila planetom. Njezine najstarije kolonije možda bi mogle biti drevne, tajanstvene i misteriozne zemlja faraona ili … ili je možda Atlantida sinonim za raj na zemlji koji je čovjek davno prije izgubio, možda su to bajni vrtovi Hesperida, otočje blaženih, Alkinsovi vrtovi, možda Olimp grčkih bogova. Možda su bogovi i božice starih naroda zapravo bili kraljevi, kraljice, ratnici i junaci univerzalnog sjećanja na mjesto gdje je nekada bio raj na zemlji. Athumanunh je, pomalo isfrustriran nepostojanjem tvrdih dokaza, lijepo Atlantidu smjestio u svoje snove i to mu potpuno odgovara, a i Atlantidi je tu dobro. Ja Atlantidu ne tražim više, ja sam je našao tamo gdje se moja mašta i realnost dodiruju i zadovoljio sam se time. Stotine ekspedicija uputilo se samo u prošlom stoljeću na put da otkrije Atlantidu tjerane silnom nadom da će je otkriti. Nisu je otkrili i moj san je ostao netaknut. Gleda tako Athumanunh sliku na kojoj dva gospodina (Platon i Aristotel) nešto žustro raspravljaju i silno bi želio čuti i znati o čemu to oni pričaju, ali šum oceanskih valova je ipak preglasan … Pita sam sebe Athumanunh da li su ta dva grčka gospodina vjerovala u priču o Atlantidi? Platon u svom zapisu Timej i Kritija daje i točnu naznaku gdje je (Atlantik), opisuje njezinu civilizaciju i njezinu katastrofu. Istina, on navodi da to tvrdi na temelju egipatskih zapisa na glinenim ploćicama. Da li mu ovaj drugi grčki mozak vjeruje? Ne, on žestoko sve to osporava. Tu nastaje Athumanunhova frustracija – kome od njih dvojice vjerovati? Priča o Atlantidi, meni Athumanunhu, koji volim mitove, enigme, tajne i misterije, je već odavno poznata i iskreno govoreći izgleda mi predugačka, možda ponekad malo i zamorna, pa mi je teško napraviti neku posebnu recenziju. Zato sam već prije napisao da sam je smjestio u snove. Početak Atlantide, kao i njezin završetak jako su misteriozni. Nije jasno da li je nestala usred erupcije vulkana i potresa koji su uzrokovali njezino potonuće ili pak je možda uništena nekim snažnim oružjem, u nekim nepoznatim ratovima koje povijest nije zapamtila. Uz sve to Atlantida nije jedini kontinent koji je nestao u dubinama oceana, tu je Lemurija na kojoj su cvjetale misteriozne civilizacije Mu, Mar i Lumanija, pa tu su onda i 'ledene zemlje' skrivene pod velikim naslagama leda poput Thule i mitske Hiperboreje, pa onda opet geneza o dugovječnom životu koje opisuju stare civilizacije (Elohim i Annunaki). Jednostavno se čovjeku zavrti u glavi od svega ovog. Takve priče i snovi po Athumanunhu su zapravo privilegije koje imaju još samo ljudi, a izgleda da su im one potrebite da bi zauvijek pobuđivale njihovu maštu i radoznalost. Misterija Atlantide zapravo je poklon svima nama koje takve priče zanimaju. Jednom sam već pomislio da je Platon bio prvi veliki pisac SF priče o Atlantidi, ali onda sam odustao od takve pomisli, jer ipak je Platon bio ozbiljan čovjek. No, onda opet izjava njegovog učenika Aristotela: 'Onaj koji je Atlantidu izmislio, taj ju je i uništio…' dodatno sve opetovano komplicira i još više pobuđuje moju ionako preveliku maštu. Eto, u jednom trenutku tako se i rodila ideja da počnem pisati Legendu o Alandiji koja zapravo počinje propašću Atlantide, a propast je to i Slavnih gradova, a to je kraj jedne civilizacije. Zapravo, Athumanunh u svojoj 'Legendi o Alandiji', barem na početku opisuje strašan i bespoštedan rat koji bjesni između Matice Zemlje (MU) i njezine nekada najveće kolonije famozne Atlantide. Dvije snažne i sofisticirane vojske došle su pred pat poziciju – nema pobjednika i nema poraženog! Baš u trenutku kada ljudi napokon spoznaju da zapravo mogu živjeti jedni pored drugih u prijateljstvu i slozi za sve je prekasno. Strašno i inteligentno oružje više se ne da zaustaviti, stvari su izmaknule nadzoru i Svijet biva uništen i srušen u vlastitoj groznici samouništenja. No, neuništiva majka Zemlja zaliječila je svoje rane i ljudima dala još jednu šansu, ali bez znanja koje su posjedovali Slavni gradovi u doba Atlantide. Kotač povijesti je stao, a s njim je i Vrijeme stalo da bi sve počelo opetovano i ispočetka, te Athumanunh opetovano opisuje fantastične bitke strijelama, mačevima i kopljima. Eto, ja sam to nazvao Legenda o Alandiji i sve pokušao prikazati kao 'pozitivnu utopiju'. U mojoj 'Atlantidi', zapravo u mojoj 'Legendi o Alandiji' iz koje Vam ponekad ostavljam poneke meni drage isječke postoje samo ljudi, iako sam ih pokušao podijeliti na: One koji su otišli (bogovi), One koji su se vratili (titani) i One koji su ostali (ljudi), ali bez obzira na ono u zagradama sve su ljudi, bili oni dobri ili zločesti, bili oni bogovi, ili titani, ili ljudi, nema robota, nema aliena i inih koji bi dodatno komplicirali nešto što je već previše zakomplicirano. Za mene je prošlost samo ljudska jer nikako nije moguće pronaći direktnu vezu između nas (ljudi) i majmuna, iako ponekad možda postoji i neke nevjerojatne, pa čak i vrlo zorne sličnosti (eh, hmm ponekad). Ako se nađe neko primitivno oružje ili oruđe kod izumrlih primata ja sam siguran da ga nisu oni napravili, jer mi ljudi smo ti zbog kojih su oni izumrli. Čovjek je ovdje samo da bi živio i sanjao, a kad zaboravi sanjati onda on razara i uništava bespotrebno i ugrožava sva druga živa bića, što ne radi niti jedno drugo poznato živo biće. Dakle, prošlost je samo ljudska, a Athumanunhova Atlantida je mjesto na kojem su nekoć davno prije živjeli ljudi u prijateljstvu i slozi, mjesta gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili cijenjeni samo poradi svoje ljepote, mjesta gdje sada samo šutke plivaju ribe … ili možda mjesta gdje sada konačno u miru i slozi žive 'prvi ljudi' jednom davno prije kažnjeni poradi svog častoljublja i poroka negdje duboko pod morem, ali sada razborito i miroljubivo … ili se to opet Athumanunhu sve priviđa i plod je samo njegove bujne mašte, ili pak to samo plivaju i igraju se ribe usred morem isplakanih kostiju legendarne Atlantide …


    Legenda o Alandiji


    [​IMG]
    (isječak - Alandski Bijeli snjegovi)

    … U ono davno prije zaboravljeno doba, onda kada su ratovi Wakyzashy bjesnili među Okolnim narodima koji su odavno postali Hrabri narodi, jedne vrlo hladne noći, noći karakteristične samo za Alandiju, u doba alandskih Bijelih snjegova koji samo što nisu počeli padati nošeni hladnim vjetrom Actyalanom. Ti Bijeli alandski snijegovi tiho su dolazili da još jednom pomiješaju i sakriju legende koje su Hrabri narodi odavno već znali, ali ih nikada nisu do kraja razumjeli. Iznenada i niotkuda, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se odredi Noćnih očiju (noćna izdanja alandskih dnevnih Šumskih patrola) kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg. Tihi poput sjena, nečujno poput tmine noći, brzo su pretražili usnule šatore u taboru Amazona koji su u to doba noći mirno spavali i nisu ni slutili da je tabor okružila opasna alandska pukovnija Noćnih ratnika posebno uvježbanih za borbe i prepade u ovakve alandske hladne noći. Kad su pretražili sve šatore, pronašli Ono što su tražili, izgube se još tiše u smjeru čarobne šume Kayonasa.
    Ujutro, vrlo hladno alandsko jutro, princeza Sonsyreya uzbuđeno je objašnjavala svom ocu, bratu i nazočnim generalima: 'Noćas su u našem taboru bili Alanđani, a naši ih promrznuti stražari nisu ni zamijetili. Ovaj buket alandskih zimskih bijelih ruža, koje su mi ostavili pored ležaja, ne znači ništa drugo do njihove jasne poruke. Poruka je da odmah prekinemo s borbenim nastupanjima i spasimo naše ionako promrznute ratnike kojima se oštra alandska zima zavukla ispod tunika. Pogledajte! Pogledajte vani je počeo padati snijeg, a ako ovako nastavi uskoro bi mogao zatrpati putove i poznate nam prolaze. Jasno vam je svima da će se naši ratnici izgubiti u ovom moru bjeline na koju nisu naviknuti. Jasno vam je i to da sada borbu mogu voditi samo Alanđani, koji se, ni sama ne razumijem kako, baš u ovakvim uvjetima snalaze najbolje, a ove mračne šume srebrenog bora postat će još misterioznije i opasnije. Jasno vam je i to da ste se do sada tukli s Njegovim pukovnijama koje vode Njegovi mladi pukovnici, ali od sada, čini mi se, ispred nas su puno opasnije pukovnije koje predvode Njegovi Vitezovi vjetra. Njegovi generali poput Zumaha, Paske, Peksa, Nyksysa, Sague, Protyrona i da vam ih dalje ne nabrajam jer sve su te opasne pukovnije stigle s prvim Bijelim snjegovima iz dalekih i tajnovitih prostranstava Sylenca. Da, tamo negdje, tamo gdje najljepše mirišu šume srebrenog bora, tamo su Ga, te izuzetno opasne pukovnije, u kojima se nalaze najbolji ratnici koje je Vrijeme ikada zapamtilo, pozorno, uporno i ljubomorno čuvali, a vjerujte, nikada Mu tamo nikakva opasnost ne bi zaprijetila. Sve mi se više postaje jasno da su nas cijelo ovo vrijeme promatrali i znalački nas uvlačili u svoju dobro pripremljenu i pomno građenu klopku. U klopku u koju smo mi upali već kod njihovog grada Askhana odmah nakon što smo se bez njihove dozvole tamo iskrcali …'


    Legenda o Alandiji


    [​IMG]
    (isječak - Dyadonskhe tople noći)

    Tamo negdje, negdje gdje noći nisu tako tamne, a jutra se zlatom zlate. Tamo negdje, negdje gdje topla azurna mora zapljuskuju pjeskovite obale predivne zemlje Dyadonhe. Tamo negdje, negdje gdje počinje čarobna Zabranjena dolina, tamo negdje gdje leži Zabranjeni grad, grad Sunca. U tom amazonskom gradu s tisuću piramida, u tim piramidama tisuću hramova, u tim hramovima tisuću prelijepih djevojaka … ali samo je jedna princeza. Samo je jedna princeza s tisuću imena što davno prije nadjenu joj ti strašni ratnici: Sonsyreya, Wyxena, Baharanunha, Handhra, Shangrha, Amandha …
    Jutro se budilo sramežljivo, sneno i polako, baš kao i uvijek nakon toplih noći. Nigdje nisu noći bile ovako tople kao na Dyadonkhy u zemlji tisuću otoka, u zemlji princeze Sosyreye. Dyadonha je bila puna egzotike toplih mora: palme, ptice, pijesak, gradovi piramida, oaze, potoci … Tisuće prekrasnih mladih djevojaka pristiglih sa svih strana Amazonskih zemalja skupljale su se u čarobnom dyadonskhom gradu Drymu. Cijelim skupom pozorno rukovode Sonsyreyne najodanije kneginje i kontese Sandrha, Carysmha, Lucrecya, Anyshya, Myrandha, Felycya i Noyrha. Nazočnost ovih mladih Dyadonkhy ovdje, a one se nikada nisu odvajale od Sosyreye, jasno je govorila o važnosti ovog amazonskog okupljanja. Odjednom, Dyadonskhe tople noći postanu još toplije i još svjetlije, a neobičan vjetrić koji se podizao iznad krošnji palmi u plavetnim noćima izazivao je sve više mističnosti i tajnovitosti. Neobične pjesme Alanđana koje su se čule pred to sneno i sramežljivo jutro, kod mladih amazonskih djevojaka izazivale su veliku znatiželju i pozornost sve dok napokon nisu nagovorile kneginju Lucrezyu da im objasni tko to pjeva tako dubokim tonovima pjesme koje se čuju iz krošnji palmi. Crnokosa Lucrezya u početku je to odbijala, a onda se tajnovito nasmije i pristane im ispričati legendu koju će uskoro i one same spoznati i kasnije prepričavati drugima. ' Predivne legende kruže o toj zemlji. Govore, da ti romantični i tajnoviti ratnici, ogrnuti svojim plavim ogrtačima, danima uporno sjede, trpe hladnoću i nekoga strpljivo čekaju. Govore, da se oni još uvijek sjećaju vremena prije potonuća Atlantide i Slavnih gradova i da znaju tajnu Vitezova vjetra o kojima su nam pričale naše bake. Govore, da su to najstrašniji ratnici koje je zapamtilo vrijeme, lutalice i napadači, strašni mitski osvajači. Govore, da ti ratnici ne poznaju strah i svi su oni odreda spremni na borbu i pogibiju samo da bi ponovno vidjeli i pratili svojeg dječaka kojeg su im poslali Bogovi i Boginje u znak zahvalnosti što su se na njihovoj strani borili protiv oholih i zlih Hladnih vatri na strašnom bojnom polju Herofahla. Legenda pak govori da su oni dugo lutali i tražili Ga posvuda, sve dok jedne noći nije zapuhao hladan i neobičan vjetar za to doba godine. Na mjestu gdje se gasi dan, na mjestu gdje se vjetar i kiša dodiruju, pojavio se On. Poveo ih je taj dječak kroz vrata vjetra daleko na sjever u zemlju koju je zauvijek okovao led. Naučio ih je Taj dječak kako se boriti protiv Bijele smrti (Athumazya), kako pronaći put kroz nevidljivu maglu (Anybeatha), kako pobijediti ledeni vjetar (Actyalan). Govore, da je velika snaga i moć koju su Bogovi i Boginje sa Zvijezda poklonili tom dječaku na dar, a govore da je On pozvao One koji su otišli i oni su se vratili, te postali njegovi veliki prijatelji. Taj razigrani dječak pojavio se niotkud i iznenada, a put mu se isprepleo s našom princezom Sonsyrey. Zbog nje pojavio se na Hyperarey i branio njezine boje, a naša princeza osjeća Ga iza zastora noći i vidi Ga pod svijetlom Zvijezda, a kada su daleko jedno od drugoga ljubav ih spaja svojim nevidljivim strunama. Govore, da daleko na sjeveru u nepreglednim prostranstvima Sylenca Alanđani pjevaju našoj princezi: Laku noć zaštitnice naša i spavaj nam na jastuku od cvijetova…Govore, da kada prate svog dječaka ti ratnici ništa oko sebe ne primjećuju, ogrnuti svojim plavim ogrtačima mirno jašu iza Njega na svojim snažnim i plemenitim konjima, a dovoljan je samo jedan njegov znak, pa da se oni pretvore u strašne ratnike napadače i tada ih ništa, ali baš ništa zaustaviti ne može. Njihovi pogledi, oklopi i oružje mutno svjetlucaju, a njihovi juriši i navale nezadrživi su. Tada oni gaze, lome, sijeku i probijaju se što bliže k Njemu, a onda kada Ga vide ili dotaknu poput munja razlete se na sve strane i opet se probijaju k Njemu. Njihove zastave vijore na vjetru, a njihovi pokliči lede krv u žilama. Njihovi konji pjene i bijesno gaze i grizu, a kada čuju Njegov poziv, hitro se okupe i slože u samo njima razumljiv složaj. Tada njihove pjesme počinju u dubokim borbenim tonovima i opet Ga slave. Nema sretnijih na ovome Svijetu i kako oni kažu, nema nigdje ljepše šume srebrenog bora i nema ničeg većeg od njihove tajne. Nakon toga nestaju u tim misterioznim predivnim šumama srebrenog bora i u svojim neobičnim i zagonetnim gradovima…'
    Sunce je polako zalazilo iza krošnji palmi, sjene su bile sve duže, a onda se spustila još jedna topla dyadonskha noć. Ptice po granama su se smirile, valovi su sve tiše oplakivali pješčane plaže i obale Dyadonhke koja je polako tonula u plavetni san. Odjednom, palmina krošnja oživi i poprimi ljudski oblik, pijesak se pokrene i iz njega izrone ljudske prilike. Nekoliko brzih i čudnih znakova rukom, otvoreni dlan kao znak da se razumiju i opet tajanstvene prilike tiho nestanu, stope se s okolinom. Palmine se krošnje smire, a pijesak poprimi prvotni oblik. Bilo je sigurno i bilo je jasno, počelo je doba noći kada alandske Šumske patrole predaju dužnost alandskim Noćnim očima, posebnim alandskim odredima koji su zaduženi za sigurnost tog dijela noći…

    izvor:enhu.blog
     
    Poslednja izmena: 21.10.2010
  4. zjovan29

    zjovan29 Član

    Postova:
    1.857
    Zahvala:
    3
    Lokacija:
    CRIKVENICA
    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Arion – divlji konj

    Posejdon se volio hvaliti da je on stvorio konja, mada Athumanunh jednom pročita negdje, no, sada se više ne sjeća u kojoj mu je to knjizi prašnjavoj, da je božica Rea Kronosu strašnom jednom ponudila konja za doručak, a po slijedu mitološkom, ako još uvijek Kron vlada, onda je strašni gospodar mora Posejdon tek novorođenče – po Athumanunhu. No, Athumanunh se nimalo ne čudi tomu Posejdonovu hvalisanju, jer u mitologiji je on zapravo i opisan kao veliki hvalisavac. Tako se jednom Posejdon hvalio i da je uzde izmislio, no, Athumanunh pak zna da je uzde prva uporabila sama božica Atena. No, da ipak Athumanunh ne kudi baš Posejdona, on se hvalio i da je izmislio konjske utrke, e, to mu Athumanunh priznaje i to je pravi mitološki slijed i čisto Posejdonov izum. Istina, barem ona mitološka, je i to da su konji u mitologiji posvećeni bogu mora Posejdonu. E, zašto baš njemu, sada će Vam Athumanunh i to otkriti i napisati i pri tomu ispuniti želju, odnosno odgovoriti na pitanje. Naime, u ono doba kada je Demetra tražila svoju kćer Persefonu, Posejdon je ludio i žudio za potrebom da obljubi nesretnu Demetru koja je potragom bila obeshrabrena i lišena bilo kakove strasti prema bogu, titanu ili pak smrtniku. Tako se Demetra preobličila u kobilu i pridružila se mitskom stadu konja mitološka naziva Onka. (po Athumanunhu – Onk je Apolonov sin koji je vladao u arkadskom Onkeumu. Onk – kuka, a onka –kruškino stablo – po Athumanunhu) Međutim, Posejdona je bilo vrlo teško prevariti, pa se on preobličio u divljeg pastuha i snažno opasao Demetru u obličju kobile. Nakon tog spoja, odnosno iz tog spoja proizašli su nimfa Despena (gospodarica – po Athumanunhu) i divlji konj Arion (uzvišena podrijetla – po Athumanunhu).


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Atrej i Tijest – predodređeni da budu skupa

    Atrej (neustrašivi – po Athumanunhu, otac Agamemnonov, Menelajev i Anaksibijin) i Tijest (tučak – po Athumanunhu) potjecali su iz kraljevske kuće Pelopida iz Mideje pozvani su po savjetu proročišta u Mikenu da budu okrunjeni za kralja. No, problem je bio kako se odlučiti koji će od njih dvojice sjesti na mikensko prijestolje. Jednom se Atrej zavjetovao da će svoje najbolje grlo iz stada žrtvovati božici Artemidi. Taj zavjet dobro je došao Hermesu koji se odmah obratio za pomoć svom prijatelju Panu. Tako je Pan uredio da se u Atrejevom stadu izlegne rogato janje sa zlatnim runom. Naime, Hermes se već duže vrijeme želio osvetiti Pelopidima poradi Mirtilove smrti. Sada je on vidio tu priliku. Hermes je predvidio da će pojava janjeta sa zlatnim runom napraviti razdor među 'onima koji su bili predodređeni da budu zajedno', dakle, među braćom Atrejom i Tijestom prinčevima Pelopida. Tako je i bilo. Artej je polagao svo pravo na božasnku životinju. Djelomično je ispoštivao zavjet prema Artemidi, ali samo što se tiče mesa, dok je runo dao uštaviti i zaključao ga je u svoju škrinju. To se nikako nije dopalo njegovom bratu Tijestu. Atrejeva tek udata žena Aeropa, (nebesko lice – po Athumanunhu, majka Agamemnona, Menelaja i Ankasibije i druga žena Atrejeva jer prva mu je žena Kleola (cjelovito slavna – po Athumanunhu) umrla kad je rodila slabašnog sina Plistena (snaga u plovidbi – po Athumanunhu), a smrt Kleole zapravo je bila Artemidina osveta za Atrejev neispunjen zavjet prema njoj, potajno je bila zaljubljena u Tijesta. Tijest je pristao biti Aeropin ljubavnik u zamjenu za zlatno runo koje je ona trebala ukrasti Atreju i donijeti ga njemu. Naime, Tijest je uspio uvjeriti Aeropu da je to runo, odnosno rogato janje ukradeno iz njegovog dijela akarnanijskog stada (Atrej i Tijest naslijedili su po polovicu akarnanijskog stada od svoga oca Pelopsa – po Athumanunhu) po nalogu Atreja. Sve ovo pak je bila zapravo Artemidina bačena kletva i Hermesov naum za osvetu prema Pelopidima. (Athumanunh Pelopidima naziva nasljednike Pelopsove, da ne bi bilo nekakve zabune, zapravo Atreja i Tijesta.) Tako kada je došlo do saborske debate o tomu tko će sjesti na mikensko prijestolje Artej je zahtjevao svoje pravo na 'prvorođenoga' i na vlasnika zlatnog runa. Na to ga je Tijest lukavo upitao da li javno izjavljuje da kralj mora postati posjednik zlatnoga runa, Atrej je to javno potvrdio pred saborom. Nakon toga je Tijest odveo saborske suce u svoj dom, pokazao im zlatno runo, a brata Atreja optužio kao ispraznog hvalisavca. Tijest je tako postao kralj Mikene. No, to sada ne odgovara samom Zeusu koji je bio na strani Atreja, pa je on poslao, a koga drugoga nego glavnog vinovnika svađe među braćom, Hermesa da savjetuje Atreja kako će vratiti prijestolje koje mu ionako pripada. Naime, Atrej je po Hermesovom savjetu trebao od Tijesta zatražiti da abdicira u njegovu korist ako Sunce krene naopako, odnosno ako zađe na istoku. Tijest se na to samo nasmijao i pristao da će ako se to dogoditi abdicirati u njegovu korist. Tada je Zeus pozvao Eride (borba – po Athumanunhu) i Helija. Dakako, nitko nije mogao odbiti moćnoga Zeusa, pa je Helije okrenuo svoje konje točno u podne natrag na istok, sedam Plejada i sve ostale Zvijezde promijenile su smjer svoga prirodnog kretanja i time su zakoni Prirode promijenjeni prvi i jedini put u mitologiji, jer ni sam Zeus više nije nikada želio izazivati moćnu Prirodu i njezinu prijateljicu još moćniju Sudbinu. Nastavim sutra.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Fedra – opsjednuta incestuoznom požudom

    Fedra (svijetla – po Athumanunhu) žena velikog junaka Tezeja, majka Akamantova i Demofonova potajno se zaljubila i gajila incestuoznu požudu prema Hipolitu (od konja prestrašenih – po Athumanunhu) vanbračnom sinu Tezeja i amazonske kraljice Antiope. Da ne bi slučajno osporavao pravo svoje braće na atensko prijestolje Tezej je Hipolita poslao Piteju koji ga je prihvatio kao svog nasljednika na troazenskom prijestolju. Hipolit je od svoje majke Antiope naslijedio iznimnu predanost božici Aretemidi, pa joj je podigao novi hram u Troazenu nedaleko kazališta. To pak je sada strašno rasrdilo božicu Afroditu koja je to smatrala osobnom uvredom i odlučila je kazniti Hipolita. Tako je zapravo božica Afrodita uredila i bila glavni krivac za potajnu incestuoznu požudu koju je Fedra osjećala prema posinku Hipolitu. Što se kasnije događalo Athumanunh će napisati u najkraćim crticama. Dakle, u početku Fedra nikome nije povjerila svoju incestuoznu požudu, ali je sve manje jela, loše je spavala i postala toliko slaba da je to zabrinulo njezinu staru dadilju koja je naposljetku spoznala istinu. Dadilja je savjetovala Fedri da Hipolitu napiše pismo i prina mu njezinu požudu prema njemu. No, dobro kako Athumanunh posjeduje to pismo slobodno ga prevede i napiše Vama. Idemo onda ispisati Fedrino pismo Hipolitu: 'Mi, žene s kretskog dvora, nesumnjivo smo predodređene da budemo obeščašćene u ljubavi. Sjeti se samo moje bake Europe, moje majke Pasifaje ili pak moje sestre Arijadne! Joj nesretna Arijadna, napuštena je od tvojega bezvjernoga oca Tezeja koji pak je ubio tvoju majku kraljicu Antiopu. Zašto tebe Furije nisu kaznile poradi pokazivanja nesinovske ravnodušnosti prema sudbini vlastite majke? Tako će Tezej jednoga dana ubiti i mene. Ne bismo li nas dvoje mogli otići i živjeti neko vrijeme zajedno navodeći kao razlog našu obostranu strast prema lovu? U međuvremenu nitko ne bi posumnjao u našu naklonost jedno prema drugom, pa već smo živjeli pod istim krovom, a ja sam ti pomajka…' Neće dalje pisati Athumanunh jer i ovo bi bilo dostatno. Naime, kada je Hipolit pročitao pismo bio je užasnut i odmah ga spalio, te požurio u odaje Fedre ne bi li je ukorio u njenom naumu. Međutim, kada je Fedra shvatila da Hipolit ne pristaje na njezinu ponudu ona je brže-bolje strgala svoju odjeću i glasno stala vikati stražarima: 'Pomoć! Pomoć! Silovana sam!' To joj još nije bilo dovoljno, pa se kasnije i objesila ostavivši optužno pismo Tezeju u kojem za sve krivi Hipolita. Tezej je načisto poludio, prokleo je Hipolita i zabranio mu da uopće dolazi u Atenu. Kasnije pak se dosjetio da još ima tri neispunjene želje koje mu je obećao njegov otac Posejdon. Tako je zaželio da Posejdon pošalje na Hipolitov put neku od morskih nemani koja će ga ubiti. Kada se tako Hipolit vozio uskim putom preko Istma, pojavio se veliki val kojeg je podigao Posejdon. Val je potopio Molursku stijenu, a iz njegove pjene iskočio je strašni bijeli tuljan koji je rikao, te poplašio četiri Hipolitova konja koji su izbezumljeno pojurili prema stijeni. No, Hipolit je bio vješt u upravljanju s četveropregom, pa ih je uspio skrenuti od ruba provalije, ali zaprega je zakačila drvo masline (rhachos – troazenski izraz za neplodnu maslinu). Naime, kada su Hipolitove uzde zapele za grane te masline, zaprega se prevrnula i razbila. Hipolit je najprije udario u drvo, potom u stijenu, a naposljetku se spetljao u uzde, te su ga vlastiti konji odvukli u smrt. Hipolitova smrt sada je strašno rastužila, ali i rasrdila božicu Artemidu, pa je ona uredila Adonisovu smrt kako bi se osvetila Afroditi. Evo, to bi bilo to, mada Athumanunh upozorava da priča ima nastavak, jer su se umiješali Artemida, Asklepije, Had, Morije i sam Zeus. Bilo je još problema i nadmudrivanja, ali o tomu neki drugi put.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Pelej – sin Eakov, otac Ahilejev

    Pelej je imao mnogo problema kroz mitologiju. Najprije je skrivio smrt brata Foka tijekom natjecanja. Još ni dan danas se ne zna da li je Foka udario Telemonov disk (Telemon je treći od sinova Eakovih – po Athumanunhu) ili ga je zasjekla Pelejeva sjekira, ili pak je možda bilo obrnuto. No, Telamon i Pelej, sa sigurnošću se zna u mitologiji, kovali su urotu protiv brata Foka, miljenika Eakova. Kada je Eak pronašao mrtvo tijelo sina u šumi gdje ga sakriše druga dva njegova sina, Telamon je pobjegao na otok Salamina, a Pelej je pronašao utočište kod ftijskog kralja Aktora. No, opet ni tu nije Pelej imao sreću. Jednog dana u lovu sa sinom Aktorovim (lov je bio na kalidonijskog vepra – po Athumanunhu) Pelej je nespretno pogodio Euritiona, sina Aktorovog. Nakon toga Pelej bježi i pronalazi utočište kod Akasta sina Pelijevog. Tu opet nije imao sreće. Zapeo je za oko ženi Akastovoj Kretidi koketnoj koja ga je pokušala zavesti. Kako je Pelej bio oženjen kćerkom Aktorovom, sestrom Euritionovom, lijepom Polimelom, Pelej je odlučno odbio Kretidu. Kretida je u ženskim razgovorima ispričala Polimeli da je Pelej potajno zaljubljen u njezinu kćer Steropu, pa se sva u očaju Polimela objesila. Što ga Athumanunh brzo ide s pričom, ali prisiljen je jer želi pisati o Peleju i Tetidi majci Ahilejevoj. Dakle, Kretidi još nije bilo dovoljno, pa je optužila Peleja kod muža da ju je obeščastio. Akast nije želio ubiti Peleja, ali ga je izazvao na takmičenje u lovu po mitskoj planini Pelion. Pelej je imao mač kojeg su mu darovali bogovi, a iskovao ga je mitski znalac Dedal. Radilo se o maču koji je svom gospodaru uvijek donosio obilan plijen tijekom lova i uvijek ga učiniti pobjednikom tijekom bitke ili dvoboja. Tijekom lova probleme su Peleju činili Akastovi prijatelji, a o tomu Athumanunh napiše jednom drugi put. Eh, ima toga još puna, no, dobro skratim još malo. Dakle, Zeus mora oženiti Tetidu za nekoga jer mu prijeti opasnost od sina kojeg će ona roditi, ali Hera mješa svoje prste i nagovara Tetidu da odbije brak sa svakim smrtnikom, no i Zeus ima svoje 'igrače'. Jedan takav 'igrač' je Hiron kentaur kralj svih kentaura, a i o njemu Vam već prije napisa nešto Athumanunh. Tako Hiron savjetuje Peleja kako da se sakrije i gdje da zaskoči. Tako se Pelej sakrio iza grma mirte na malenom tesalijskom otočiću na koji je svake večeri dolazila Tetida gola jašući na dupinu. Kada je Tetida ušla u pećinu da se odmori zaskoči je Pelej. Bila je to snažna, ali vrlo tiha borba – po Athumanunhu. Tetida je izmijenila mnoga obličja: bila je vatra,, bila je voda, bila je lav, bila je zmija … bila je velika ljigava sipa. Pelej je bio opečen, zamalo se utopio, umro je od straha kada je držao u hrvačkom zahvatu lava i zmiju, bio je sav poprskan tintom koju je izbacivala ljigava sipa. No, Pelej nije popuštao i sve je stoički podnosio da bi se na kraju Tetida konačno prepustila i ubrzo našla u strastvenom zagrljaju i ljubavnoj igri s Pelejom. Eto, to je to, a ostalo znate. Slijedi svadba, rođenje Ahilejevo i ostalo redom. Ah, umalo da zaboravim napisati: Još i danas obližnji rt, nedaleko pećine u kojoj su se isprva hrvali, a kasnije prepustili ljubavnom zanosu Pelej i Tetida, nosi ime Sepias kao podsjetnik na trenutak kada je Tetida u obličju velike ljigave sipe prskala Peleja tintom. Otok je u mitologiji od toga trenutka bio posvećen Nereidama o kojima Vam je već prije pisao Athumanunh.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Artemidini darovi – pas koji uvijek ulovi plijen i strijela koja uvijek pogodi cilj

    Eh, da večeras će Vam Athumanunh napisati jednu priču koja je jako duga, duga najduža, ali će je Athumanunh skratiti i Vama pisati samo o djeliću iste. Dakle, radi se o darovima koje je Artemida poklonila spretnom i okorjelom ženskaru Minosu (meinos osia, mjesečevo biće – po Athumanunhu). Bio je to mitski pas Lajlaps (uragan – po Athumanunhu) koji je uvijek ulovio plijen, te strijela koja je uvijek pogađala cilj na koji bi bila odapeta. Te vrijedne božanske darove Minos je dakako olako poklonio Prokridi (povlastica – po Athumanunhu). Kako je Prokrida bila strastvena zaljubljenica u lov ona ih je rado prihvatila u zamjenu da jednu noć podijeli krevet s Minosom mitskim nevjernikom koji nije prezao ni trenutak da prevari ženu nesretnu Pasifaju (ona koja sja za sve – po Athuamnunhu). No, bilo je tu još i prokletstvo koje je na Minosa bacila očajna Pasifaja. Naime, Minos je umjesto sjemena izbacivao zmije otrovnice, otrovne škorpione i stonoge koje bi kasnije uništile vitalne organe svake žene koja bi legla s njim. No, opet tu je bila i Kirka (ptica sokol – po Athumanunhu), mitska čarobnica koja je napravila napitak koji bi mogao usmrtiti reptile u trenutku kada bi oni napustili tijelo Minosovo, a njega je dakako imala i Prokrida žena Kefalova. Auu, predaleko ode ti Athumanunh, vrati se odmah naslovu što ga sam ispisa. Dobro, dakle, kada je Prokrida imala te darove dosjetila je kako da vrati natrag supruga kojeg nije mogla preboljeti i kojeg je od nje rastavila ružićastoprsta Eos o kojoj Vam već prije napisa Athumanunh. Dakle, znajući da je Kefal također strastven lovac vješto mu je pokazala darove, a da je pri tomu on nije prepoznao. No, Artemidini darovi zagolicali su Kefalovu strast za lovom i on je ponudio veliku količinu srebra Prokridi u zamjenu za Artemidine darove. No, sada je Prokrida počela igrati smišljenu igru otprije. Pristat će Kefalu dati darove, ali samo za nježnost i ljubav koju će joj on pružiti. Kada je Kefal pristao Prokrida mu se u suzama bacila u zagrljaj i priznala mu da je to ona koja ga je jednom već prije prevarila u zamjenu za zlatnu krunu koju joj je ponudio Pteleon kojeg na to nagovori Eosa. Eh, Athumanunh pa daj već jednom napiši o tim darovima i ne duži te ne širi priču u nedogled. No, dobro. Kefal se pomirio s Prokridom i dobio Artemidine darove, ali tada se umiješala ljutita Artemida kojoj nije bilo nimalo po volji što njezini darovi tako šeću iz ruku u ruku smrtnika. Što je Artemida 'skuhala' i kako se osvetila Kefalu i Prokridi Athumanunh Vam napiše jednom drugom prilikom. Jednom je tako Kefal želio pomoći kralju Amfitrionu (onaj koji uznemiruje na obije strane – po Athumanunhu) Dobrodušni Kefal ponudio je svog Lajlapsa da uhvati strašnu teumesijsku lisicu koja je pustošila Kadmeju. Naime, ta lisica bila je božanski predodređena da nikada ne bude uhvaćena, a udobrovoljiti se mogla jedino mjesečnim žrtvovanjem tek rođenog djeteta. (Bilo je to strašno i Kefal nije mogao da se ne umiješa – po Athumanunhu) Tako je sada Kefal doveo u veliku brigu bogove s Olimpa, jer Lajlaps je morao po njihovoj odredbi uhvatiti plijen, a lisica pak opet po njihovoj odredbi nije smjela biti uhvaćena. Nastala je silna svađa na Olimpu, takva vika i galama da je i samog Zeusa zaboljela glava. Kako se bogovi nisu mogli dogovoriti o rješenju, Zeus je sav bijesan pretvorio Lalapsa i lisicu u kamen. Kadmeja je tako odahnula, odahnuli su i bogovi, a Kefal je opet krenuo da pomogne Amfitrionu koji je ovaj puta imao na vratu rat s Telebonacima i Tafijancima, a što je dalje bilo napiše Athumanunh već jednom drugi put.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Hefest i Atena

    Hefest (drevni Grci kazali bi hemerophaistos – Athumanunh bi napisao 'onaj koji sjaji danju', a to je Sunce – po Athumanunhu) i Atena (kraljica Neba – Athumanunh zna da je Mjesečeva božica Atena doista kraljica noćnog Neba jer za nju bi on napisao 'ona koja sjaji noću', a to je Mjesec – po Athumanunhu) dijelili su isti hram u gradu Ateni, a Atenjani su Atenu božicu smatrali i zaštitnicom kovaštva i mehaničkih vještina, dok je Hefest hromi jedini bog kovač. Da li su drevni Grci baš svakom oružju i alatu pripisivali magične osobine Athumanunh to doista ne bi znao, baš kao ni to da je svaki kovač iz toga davnoga doba bio smatran za čarobnjaka. Međutim, tri osobnosti Brigite predstavljale su trostruku božicu Mjeseca koja je bila zaštitnica kovača, liječnika i pjesnika. Kada je Mjesečeva božica pala i posrnula na tron je postavljen kovač koji je uzvišen do božanstva. U mitologijama od Skandinavije do Afrike redom su svi bogovi kovači hromi. (Možda su se kovači namjerno osakaćivali kako ne bi mogli pobjeći protivniku – po Athumanunhu). Koliko god da je Hefest bio ružan i pomalo zločest bio je snažan u rukama i ramenima, a sve što je izradio bilo je nenadmašno i savršeno. Na kraju krajeva bio je i oženjen najljepšom božicom među inim božicama ljepoticama. Dakako, Afrodita je Hefesta vješto i sistematski varala s Aresom jarosnim, sve do onoga trenutka kada ih Helije nije iznenadio i to dakako ukazao svom prijatelju Hefestu koji smišlja i postavlja zamku Afroditi i Aresu. O tomu kako je Helije iznenadio Afroditu i Aresa Athumanunh je već pisao, a sutra Vam možda napiše o tomu kako je bilo nakon toga što ih je Hefest, Afroditu i Aresa, uhvatio na dijelu.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Afrodita i Zeus

    Zeus nikada nije spavao sa svojom posvojenom kćerkom Afroditom zapisala je mitologija, no, poneki nekada znaju u to i posumnjati. Naime, magični pojas koji je Afrodita nosila nikoga nije ostavljao baš ravnodušnim, pa je taj pojas više puta i Zeusa dovodio u iskušenje zapisat će Athumanunh. Na kraju Zeus se ipak malo osvetio Afroditi uredivši da se ona očajnički zaljubi u smrtnika običnog. Taj smrtnik u kojeg se zaljubi 'do ušiju' božica Afrodita bio je Anhiz (onaj koji živi s Izidom – po Athumanunhu) kralj Dardanaca, unuk Ila. Tako ga je jedne noći dok je on spavao u svojoj pastirskoj kolibi na trojanskoj planini Ida posjetila Afrodita prerušena u lijepu frigijsku princezu. Odjevena u žarko crvenu haljinu tiho je ušla u kolibu Anhizovu, tiho je skinula i legla kraj njega u postelju koju su prekrivale mekane lavlje i medvjeđe kože. Noć je bila puna slasti, a pčele su sneno zujale oko kreveta u kojem su božansko i smrtno tijelo naprosto izgarala od ljubavne strasti. Ujutro kada je Afrodita otkrila Anhizu svoj identitet i obećala mu da nikome neće odati da je on proveo noć s njom. No, Anhiz se ipak uplašio kada je shvatio da je otkrio božansku golotinju i molio je Afroditu da mu poštedi život. Afrodita ga je nježno uvjerila da se nema čega bojati i da će njihov plod ove strastvene noći, sin koji tek treba biti rođen, biti slavan. Nakon nekoliko dana Anhiz je pio sa svojim prijateljima, a jedan od njih ga iznenada upita: 'Zar ne bi radije spavao sa kćerkom onoga tamo čovjeka nego s Afroditom?' Anhiz je vrlo nesmotreno odgovorio: 'Ne! S obzirom da sam već spavao s obije pitanje smatram besmislenim.' Čuvši ovo Anhizovo hvalisanje Zeus se silno rasrdi i baci na njega munju, ali se umiješa Afrodita podmetne svoj pojas i skrene munju Zeusovo pored nogu Anhizovih. Ipak munja je djelomice naštetila Anhizu, pa se on više cijelog života nije mogao uspraviti i do kraja života hodao je pogrbljen. Nakon što je rodila Anhizova sina Ajneja Afrodita je potpuno izgubila svaku strast prema pogrbljenom Anhizu.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Tiha, Nemeza i Nemesis

    Tiha (sreća – po Athumanunhu) Zeusova je kći koju je on osobno obdario moćima određivanja sudbine za sve smrtnike. Baš poput Dike (pravda – po Athumanunhu) koja sjedi Zeusu na ramenima i Adeon (sram, stid – po Athumanunhu), te Tihe u paketu se pojavljuju i Nemeza (ono što pripada po zakonu – po Athumanunhu) i Nemesis (božanska osveta – po Athumanunhu). Dok su prva četiri božanstva djeca Zeusova, Nemeza je nimfa, odnosno božica smrti kojoj kasnije drevni Rimljani priključuju njezinu dvojnicu božicu Fortunu umjesto Tihe drevnih Grka. No, dobro. Dakle, Nemezu proganja Zeus u ljubavnoj požudi preko cijele Zemlje i preko mora sinjih, ali ona je stalno uspješno mijenjala svoje obličje. Napokon kada je uzela obličje labuda Zeus ju je 'uspješno' zaskočio i uspio obljubiti. Kasnije Nemeza je snijela jaje kao labud, a iz jajeta se rodila Helena predivna, ljepotica koja će kasnije postati uzrokom Trojanskog rata. Tako Tiha hoda Svijetom i žonglira loptu, te ne odgovara za svoje postupke kada nekoga daruje obiljem, a nekoga neimaštinom. No, kada bi onaj koji je darovan iz 'roga obilja' Tihe zaboravio prinijeti žrtvu bogovima, ili svoje bogatstvo podijeliti sa sugrađanima koji žive u neimaštini, pojavljivala bi se strašna starica Nemesis ili kako Athumanunh voli napisati – 'božanska osveta.' No, da Vi nekom prilikom ne bi bili zbunjeni Nemeza je kćer Oceanova i ima nešto od Afroditine ljepote.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Aloidi – neustrašiva djeca Ifidamijina

    Efijalt (noćna mora – po Athumanunhu) i njegov brat blizanac Ot (onaj koji vuče natrag – po Athumanunhu) bili su nezakonita djeca Ifidamije (ona koja jača genitalije – po Athumanunhu) kćeri Triopove (onaj koji ima tri lica – po Athumanunhu). Naime, Ifidamija je bila potajno zaljubljena u Posejdona, pa je stoga uobičavala čučati na obali mora i rukama skupljati valove koje bi potom izlijevala sebi u krilo. Tako je jednom i zatrudnjela. Ifidamija se ubrzo potom udala za Aloja (sin Helijev – po Athuamnunhu) koji je vladao beocijskom Asopijom. Dakle, braća su se jednom prilikom zavjetovala da će ratovati s bogovima s Olimpa tako dugo dok Efijalt ne obljubi Heru, a Ot Afroditu. Braća su uspjela zarobiti i samog Aresa jarosnog i držati ga zatočenog gotovo trinaest mjeseci sakrivši ga kod svoje maćehe Eriboje (bogata stokom – po Athuamnunhu) pošto je u međuvremenu njihova majka Ifidamija umrla. Tako su braća zaposjela planinu Pelion i stavili je na planinu Ossa, te zaprijetili da će bacati sve planine u more tako dugo dok ono ne presuši. Po proročanstvu nije ih mogao ubiti niti bog, a niti smrtnik, pa su se Olimpljani našli u doista teškom problemu. Na Apolonov savijet Artemida je poslala poruku Otu da će otići na otok Naksos i predati mu se u ljubavnom činu ako prestanu opsjedati Olimp. Ot je bio presretan, ali Efijalt je bio ljut pošto on nije dobio nikakvu poruku od Here za kojom je žudio. Tako je Efijalt postao slino ljubomoran i ljut, te je na Naksosu kamo su u međuvremenu otišli izbila svađa između braće. Artemida se pretvorila u bijelu košutu i projurila između njih. Svaki od braće hitnuo je svoje koplje u namjeri da pokaže kako je on dobar strijelac, ali Artemida je bila neopisivo brza i projurivši između njih koplja su pogodila braću koji se poubijaju međusobno. Time je proročanstvo bilo zaključeno da nikada neće pasti od ruke ljudske ili božje. Tijela su im pokopana u beocijskom Antedonu, a narod im je odao herojske počasti, te ih zapamtio kao utemeljite beocijske Askre koji su štovali helikonske Muze. Aresa je iz zatočeništva polumrtva oslobodio Hermes, a duše Aloida završile su zavezane u Tartaru užetom koji su činile zmije otrovnice. Oni sjede leđima okrenuti jedan drugom, a nimfa iz rijeke Stiks stalno ih opominje i podsjeća na neispunjenu prisegu.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Eosa – ružičastoprsta sestra Helijeva

    Jednom davno prije ovu predivnu ružičastoprstu božicu odjevenu u odjeću od šafrana zamjeni Athumanunh sa šutljivim i postojanim bogom. Noćas će iskoristiti priliku i o toj predivnoj božici Zore koja po izlasku brata Helija uzima obličje božice Hemere (božica Dan – po Athumanunhu), a po njegovom zalasku uzima obličje božice Hespere (božice Zvijezde večernje – po Athumanunhu) nešto i Vama napisati. Dakle, ova božica, odnosno titanka druge generacije, zatečena u ljubavnom zagrljaju boga Aresa bi prokleta kletvom božice Afrodite. Kletva je bila neprekidna žudnja za mladim smrtnicima. Zavela je tako ova titanka krasotica Odiona, Kefala, Kleita i to sve u ono doba kada je već bila udana za titana Asterija (od Neba zvijezdanog ili Sunca možda – po Athumanunhu). Dakle, u braku s Asterijem rodila je Eos sve Sjeverne, Zapadne i Južne vjetrove, sve Zvijezde na Nebu predivnom, a Athumanunh će još i dodati Fosfora blistavog. (Fosfor – Zvijezda jutarnja – po Athumanunhu). Zavela je tako ružičastoprsta Eosa i Ganimeda (onaj koji se raduje u muškosti - po Athumanunhu) i Titona (kralj dana – po Athumanunhu) sinove Trosa (iskonski Trojanac - po Athumanunhu) i Ile (mnoštvo – po Athumanunhu). Kad joj je Zeus oteo Ganimeda Eos ga je ponizno molila da Titonu podari besmrtnost, (kao što je i Selena sestra njezina molila za Endimiona – zavedenog domorodca – po Athumanunhu) no, zaboravila je da zamoli i za vječnu mladost, pa je Titon svakodnevno sve više stario i Eos ga je morala sve više dvoriti i brinuti se za njega. Kad joj je to napokon dosadilo ona ga je zaključala u svoju sobu, a Titon se tada pretvorio u cvrčka. Zlatni cvrčak amblem je Apolona, a čim malo zatopli dan cvrčci se jave iz trave.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Lapiti i Kentauri – zakleti mitološki protivnici

    Noćas će Vam Athumanunh napisati priču o tome kako su Lapiti (lapicidae – komad kremena, ili možda lapizein – razmetati se snagom – po Athumanunhu) i Kentauri (centuria – ratnička skupina od stotinu, ili pak možda centauroi – oni koji ubijaju bikove kopljima – po Athumanunhu), dva susjedna plemena jednom davno prije posvadivši se zaratila i zapodjenula bespoštedno mitološko neprijateljstvo. Dakle, bilo je to u ono prastaro doba kada je vladao Piritoj (onaj koji se okreće okolo – po Athumanunhu) Lapit sin Iksiona (snažni domorodac – po Athumanunhu) i Dije (nebeska – po Athumanunhu) kćeri Eonejeve (usamljena ptica predskazanja – po Athumanunhu). U to davno prije zaboravljeno doba vladao je tako Piritoj zemljom Magnezijom koja se nalazila na ušću rijeke Penej. Jednoga dana tako sazna Piritoj o nevjerojatnoj snazi i sposobnosti Tezejevoj. Odluči tako Piritoj krenuti u Atiku zemlju Tezejevu i provjeriti te priče koje su kružile. Ukrade Piritoj stado stoke Tezejeve koje je paslo u blizini Maratona. Nije trebalo dugo čekati i Tezej se dade u potjeru za drskim kradljivcem. Susret Tezeja i Piritoja začudo nije završio sukobom, već naprotiv i jedan i drugi bili su zadivljeni pojavom drugoga i prvoga. Rodilo se tako snažno mitološko prijateljstvo koje je potrajalo u vječnost. Kada je Piritoj ženio Hipodamiju (krotiteljica konja – po Athumanunhu) izabranicu srca svoga na svadbu je pozvao mnoštvo prijatelja, susjedno pleme Kentaura i sve bogove osim Aresa i Eride jer se sjetio koju su zlu kob to dvoje izazvali na svadbi Peleja i Tetide (roditelji Ahilejevi – po Athumanunhu). Kako u Piritojevom dvoru nije bilo mjesta za sve goste Kentauri i drugi tesalski prinčevi izabrali su obližnju pećinu za slavlje u čast Piritoja i Hipodamije. No, Kentauri nenaviknuti na vino i ne poznavajući njegovu ćud i osobinu pili su ga bez da su ga razrijedili vodom. Kentauri su se ubrzo teško opili i postali neuračunljivi. U trenutku kada je Hipodamija došla da ih pozdravi, njihov vođa Eurition (naširoko poštovan – po Athumanunhu) skočio je sa svog tronošca i uhvativši Hipodamiju za kosu pokušao je silovati. Sramotan primjer svoga vođe ubrzo su stali slijediti i ostali Kentauri koji su napali lapitske žene. Došlo je do otvorenog sukoba Lapita i Kentaura u kojoj je poginuo Kenej (novi – po Athumanunhu) Lapit, a Tezej i Piritoj odrezali su nos i uši Euritionu koji se drznuo narušiti gostoprimstvo Piritojevo. Tako je počelo najduže i najkrvavije mitološko neprijateljstvo koje su dakako da pogađate potaknuli i podgrijavali nitko drugi do Ares jarosni i Erida svadljiva.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Hestija – najblaža, najmilostivija i najpravednija među božanstvima

    Hestija (srce – po Athumanunhu) nikada nije sudjelovala u ratovima ili svađama. Poput Artemide i Atene uvijek je odolijevala svakom ljubavnom pozivu bogova, titana i ljudi. Nakon svrgavanja Krona strašnog, kada su pred nju istupili Apolon i Posejdon kao prosci rivali, Hestija je prisegnula glavom Zeusovom da će zauvijek ostati djevica. Takva prisega potpuno je obeshrabrila i Apolona veličanstvenog i Posejdona silnog. Istodobno takva prisega silno se dopala Zeusu svemogućem jer je njome Hestija zapravo sačuvala mir na Olimpu. Tko zna kako bi Olimp izgledao da su poradi Hestije zaratili Posejdon i Apolon koji su na kraju ipak odustali bojeći se Hestijine strašne prisege (ili možda gnjeva Zeusovog, jer u pitanju je bila njegova glava – po Athumanunhu). Jednom prilikom kada su svi bogovi nakon uživanja i pretjerivanja u jelu i piću pozaspali, pijani Prijap (onaj koji podrezuje krušku – po Athumanunhu) zamalo je uspio obljubiti usnulu Hestiju. No, tada je magarac glasno zanjakao i Hestija se probudila. (Čak je i magarac, mitološki simbol seksualne pohote, odlučio spriječiti Prijapovu kriminalnu i nedozvoljenu radnju – po Athumanunhu) Hestija je ugledavši Prijapa koji ju je već opkoračio toliko glasno vrisnula da se ovaj silno uplašio i pobjegao. Hestija je u mitologiji božica ognjišta, pa u svakoj kući i gradskoj vijećnici štiti one koji od nje zatraže pomoć. Pored toga mitologija je pamti i kao božicu koja je prva izumila vještinu gradnje kuće.

    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Athumanunhov odmor

    Noćas, kada ga milijuni Zvijezda opkole i poklone mu plave snove, negdje daleko na toplom moru, našem najljepšem plavom moru, kada mu šum valova u blago ljetno predvečerje stane šaptati, prvo tiho, onda još tiše, pa najtiše, a zatim sve glasnije: Atlantisss, Atlantisss … Athumanunh će se pridignuti s njegove ležaljke, odložit će jednu od tisuću svojih knjiga prašnjavih, požutjelih, starih, najstarijih … Zagledat će se Athumanunh u valove, dodirivat će ih rukama i na trenutak će se opustiti, a potom uroniti u svoje plave snove. Sanjat će Athumanunh svoju Atlantidu, svoju Alandiju … Sanjat će Athumanunh najljepša mjesta gdje su nekoć davno prije živjeli ljudi u prijateljstvu i slozi, mjesta gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili cijenjeni samo poradi svoje ljepote, mjesta gdje sada samo šutke plivaju ribe… No, je li baš Athumanunh siguran da to plivaju samo ribe? Ne kroče li to, jednom davno prije zbog častoljublja i poroka kažnjena, djeca Posjedona i dalje ulicama Atlantide, negdje duboko pod morem, ali sada razborito i miroljubivo… ili će se to opet Athumanunhu sve priviđati i ipak će to samo plivati i igrati se ribe usred morem isplakanih kostiju legendarne Atlantide…

    Da, pogodili ste Athumanunh ide na zasluženi sedmodnevni aktivni odmor, a kada se vrati pisat će Vam o još nevjerovatnijim, još misterioznijim, pričama iz mitologije i legendama davno prije zaboravljenih plemena i naroda. Budite mi dobri i pozdravljeni i uživajte u ovim čarobnim i toplim ljetnim danima. Athumanunh će uživati igrajući se u pijesku i graditi čudnovate pješčane kule i utvrde, roniti u plavim dubinama i skupljati prekrasne školjke morskih dubina.


    Legenda o Alandiji


    [​IMG]
    (isječak) Močvare Wanynkhy i alandska pukovnija Apokalipsa

    … Prošla je već godina dana, a Andraghonh se nije pojavio. Alandski generali bili su sve zabrinutiji, a princeza Sonsyrey sve je teže podnosila Njegov nestanak i nazočnost odreda Hladnih vatri koji su sada ponovno slobodno prelazili zelenu rijeku Mandraghona i kretali se Zabranjenom dolinom. Onda pak jedne predivne, tople i plave noći usred Zabranjene doline začuo se urlik i zavijanje alandskih polarnih vukova. Ti strašni predatori alandskih maglovitih planina nikada se nisu spuštali s planine Wyghen, a ove su se noći poput sjena kretali velikom brzinom kroz Zabranjenu dolinu vješto se skrivajući u šumama palmi. Ujutro u velikoj dvorani Cytykraya vladalo je komešanje i gužva. Naime, svi su raspravljali o pojavi polarnih vukova ovako daleko na jugu, a još veću je zbunjenost izazvala pojava princeze Sonsyreye koja je u rukama nosila alandske bijele zimske ruže. Alandske bijele zimske ruže nisu cvjetale od Andraghonovog nestanka. Vidjevši je Vitezovi vjetra se međusobno pogledaju upitno, a Panđa se obrati Sonsyrey: 'Oooo, Zaštitnice alandska, Handro naša, odakle Tebi te ruže?!' – Sonsyrey sada zbunjeno pogleda Panđu i upitnim pogledom prođe po svim nazočnim Vitezovima vjetra u dvorani. 'Zar mi ih niste Vi, Vitezovi vjetra, donijeli noćas? Zar još netko osim Vas zna gdje cvatu i mirišu alandske zimske bijele ruže? Našla sam ih jutros kada sam se probudila pored uzglavlja.' – iznenađena i zbunjena odgovori Sonsyreya. Panđa se stane smijati grohotno: 'Ne djevojčice! Nitko od nas ne zna gdje cvatu i rastu alandske bijele ruže. Ako bi i znali ne bi ih ubrali, jer one ne cvatu kroz godinu. One procvatu samo jedne noći i mirišu samo jedan dan, a onda nestanu i uvenu. No, svi mi znamo tko zna gdje rastu i mirišu i tko samo zna koje noći procvjetaju te alandske ruže! …' U dvoranu sada uđe jedna od dežurnih dyadonskyh kneginja i izvijesti Sonsyrey: 'Princezo, pred gradskim vratima nalazi se pedesetak prosjaka koji mole hranu i prenoćište, a prema nama kreće se i jedan združeni odred od stotinjak ratnika Hladnih vatri. Što nam je činiti princezo?' Sonsyreya ljutito odgovori: 'Prosjacima dajte hrane, a ovih drugih mi je već previše! Postali su sve drskiji i sve bezobzirniji, pa prije dva dana bili su ovdje. Idemo ih dočekati u dvorištu, ali ovaj put ću ih otjerati, pa makar i oružje morale uporabiti!' Panđa tiho nešto šapne Zumahu i Paski, a ova dvojica nenametljivo se još više bliže približe Sonsyrey. Dok su Dyadonkhe brižljivo dijelile hranu tek pristiglim prosjacima, Zumah je s nepovjerenjem promatrao prosjake koji su bili, iako prljavi i potrganih ogrtača i odijela, nekako previše ponosni u svom držanju, ali u tom razmišljanju prekine ga ulazak odreda Hladnih vatri kroz gradska vrata. Sonsyreya praćena kneginjom Sandrhom i Panđom stane nasuprot zapovjednika odreda i energično ga upita: 'Što bi sada ovo trebalo značiti? Bili ste ovdje prije dva dana, a trebali ste doći tek za tri dana. Upozoravam vas da nikada niste dobro došli, a ovo je sada previše. Ne pridržavate se našeg dogovora! Zašto'? Zapovjednik odreda oholo se naceri princezi: 'Ni ti se ne pridržavaš našeg dogovora. Zašto si uvijek okružene njima? Ni Alanđani nemaju prava biti ovdje stalno…' Sada se umiješa Paska: 'Prokleti lešinaru trokutaste glave, zar ćeš nas ti otjerati s ovom šakom jada, ja …' Pasku prekine Sonsyreya:'Smiri se Paska, Vi ste uvijek dobro došli, a vi mi Sywolykhy nećete određivati nikakve uvjete u mom gradu, zar nije dovoljno što …' Sonsyrey se okrene prema nastaloj gužvi i naguravanju između prosjaka i nekoliko sywolykyh ratnika. Dok je ona tražila objašnjenje od zapovjednika odreda, nekoliko je sywolykyh ratnika zgazilo kruh koji su prosjaci dijelili između sebe, a onda je nastalo naguravanje sve dok jedan od prosjaka nije snažno tresnuo u lice jednog od ratnika Sywolykyh. Svi su bili iznenađeni, a Sywolyky izvuku svoje mačeve i krenu prema prosjacima koji odjednom i istodobno odbace svoje prljave ogrtače. Ispod ogrtača pokažu se boje odore alandskih ratnika davno prije izgubljene pukovnije Apokalypse koji također izvuku mačeve. Prosjak koji je tresnuo Sywolykog bio je osobno pukovnik Unakas koji je sada već pokretima ruke raspoređivao svoje ratnike oko jednog prosjaka koji je jedini ostao još uvijek pokriven. No, i prije nego je i On odbacio svoje prljave dronjke, svima je bilo jasno, kako Alanđanima i Dyadonkhama, a tako i Sywolykyma. Bio je to On – Shagan Alanđanin, Andraghon – onaj koji spava ispod pijeska, Wharghord – onaj koji gospodari bitkama davno prije na bojnom polju tako su ga nazvali prvi odredi Hladnih vatri… Andraghonh polako izvuče teški, zvučni, dvosjekli, alandski mač i njime pokaže prema zapovjedniku odreda mirno, te mu dubokim glasom zapovjedi: 'Imaš dvije mogućnosti, povedi svoje ratnike natrag preko Mandraghona i nestani, ili izvuci mač i postani mrtav heroj, izaberi!' No, zapovjednik Sywolykyh nije dugo razmišljao, okrenuo je svoje ratnike i postiđeno napustio gradska vrata. Gradom se zaori alandski bojni poklič, a Sonsyreya jedva dočeka da Mu potrči u zagrljaj …
    izvor:enhu.blog

    Legenda o Alandiji


    [​IMG]
    Alandska Nazaca Alantanunh – Zašto je propalo kraljevstvo Desertye

    … bilo je to u ono doba kada je Sonsyreya polako, ali sigurno, preuzimala davno prije zapisanu ulogu koju su joj dodijelile mitske vile Charysmhe. U tajnovitom i zagonetnom noćnom vremenu koje su Alanđani nazivali Alanthanunh, Sonsyreya bi postala Reyamhanunha, ili da bi Vi lakše razumjeli – djevojka nježne i svijetle puti koja zna i razumije nestašne igre Andraghonha, pa bi na trenutak i tajna Alanđana u prekrasnoj krošnji srebrenog bora bila vidljiva i stvarna…

    …'Zašto mi sada opet to sve radiš plavooka? Odakle sada odjednom tolika Tvoja mržnja i bijes prema meni?' – želio je znati Andraghonh. 'Ti si Alanđanine bio na otoku Chronoshu i sve ovo vrijeme si znao za tajnu svetog amazonskog grada Krunograda! Znao si za Veliku svećenicu s otoka Chronosh. Zašto mi to nisi nikada rekao, odgovori Alanđanine?!' - i dalje je bila sva van sebe Sonsyreya. Uzalud je Andraghonh pokušavao objasniti, no, Sonsyreya je sada već histerično prijetila: 'Zbog Tebe i Tvojih Alanđana poginula je moja majka! Sada ćeš imati rat u svojoj Alandiji, na granicama su ti snažni združeni Sywolyko – Kotyansky odredi, a prema Dyasparhu se pokreću odredi Amazona cijelog Južnog Saveza, a pomoć mi nude i Nantyany i Arghorađani koji su svojim bojnim brodovima već okružili Skartarys! Ja sam osobno Syrlyu otkrila sve tvoje tajne koje te tako vješto štite i sada ste ravnopravni, pa da te sada vidim Alanđanine!' Andraghonh potpuno zbunjen jedva da je prozborio, ali onda njegova ozbiljna i tiha, ali dovoljno upozoravajuća i jasna zapovijed: 'Odlazi iz Alandije djevojko! Da se nisi usudila vratiti ovamo! Za ovo što si sada izazvala i napravila samo ćeš ti snositi posljedice. Ti ćeš biti kriva za smrt mnogih ratnika, baš kao i tvoja majka, ti nosiš u sebi prokletstvo zbog kojeg je i propalo staro kraljevstvo Desertye. No, ovaj puta više me neće prevariti nitko, pa ni ti djevojko južnih mora. Idi slobodno, ali zapamti ovaj si puta prenaglila i vrijeme je da te naučim pameti!' Ovakva hladnokrvnost Andraghonha pobudi sumnju kod Sonsyrey, ali bilo je već prekasno! On je treskom zatvorio vrata i već je bio među svojim Vitezovima vjetra koji su ga okružili. Sonsyrey je još uspjela svoj pogled uputiti Panđi. No, Panđa joj samo odmahne glavom, pokušala je i sa Zumahovim pogledom, ali je njegovo lice bilo poput leda hladno i neprocjenjivo … baš kao i lica ostalih dvadesetak Vitezova vjetra. Sonsyrey se ugrize za donju usnu i nervozno upita svoju kneginju i pratiteljicu Sandrhu: 'Nisam li prijateljice moja i ovaj puta ishitreno donijela odluku? Nisam li Ga napala nepotrebno, jer njegovo lice bilo je toliko iskreno i zbunjeno… Sandrha ozbiljno i tiho odgovori: 'Ne znam kraljice moja, ali njegova je prijetnja upućena Vama bila ozbiljna i stvarna. Čini mi se da On mnogo toga zna o tajnovitoj pogibiji carice Nemesydye, Vaše majke, a ako je doista bio na Chronoshu, onda je jedino On mogao voditi mitske ratnike na bojnom polju Herofahlha. Ako je tako, onda nam samo božica Izydya može pomoći, jer tko će Ga pronaći i udobrovoljiti. Njegovi Alanđani sakrit će Ga, a mi ćemo imati strašnih problema. Alanđani su ludi za njim, ali i naši narodi sve više pokazuju neskrivene simpatije prema Njemu…'



    Legenda o Alandiji


    [​IMG]
    (isječak – nakon bitke za Skartarys i Skartaryu)

    … Tisuće alandskih ratnika koji su prije samo nekoliko sati izgledali strašno i opasno, sada je u velikom redu i organizirano napuštalo Skartarys kao da se tu ništa nije ni dogodilo. Zbunjena Sonsyreya je to sve promatrala pozorno i šutke, a onda se obrati Shenhy: - Princezo Dyasparha, tvoj brat je jako zagonetan. Doveo je ovamo tisuće najboljih ratnika koje sam ikada do sada vidjela. Iskreno ja sam iznenađena i zadivljena. Borili su se vrlo hrabro, jurišali su u zastrašujućem poretku i bojnim složajima, kao da su točno znali kamo moraju udariti. Osvojili su naš otok, a On nam ga je odmah vratio. Kako su se iznenada pojavili, još su organiziranije i tajanstvenije nestali. Da nema ovih ovdje koji su ostali ne bih sve ovo vjerovala, a pogledaj ih samo! Odmah su stali graditi utvrde kao da im prijeti velika opasnost. Sve to me zastrašuje princezo. – Northsylha se nasmije: - U pravu si prijateljice. Njemu su tek dvadeset i dvije godine, a već je zasjenio ratničku slavu svog starijeg brata, pa i samog oca, ako ne i djeda. Njegovi ratnici porazili su Sywolyke odrede usred same Neberaskhe u njihovom uporištu Doathwalyu, a strašne su poraze nanijeli i Kotyancyma na zelenim pritokama čarobne rijeke Mandraghonha. Kotyancy su bili prisiljeni moliti za primirje i tražiti milost za svoje gradove. Sve napade njegovi ratnici lome u samom začetku i bore se hrabro i nezadrživi su. Trebaš tek vidjeti njegovu Alandiju, to još nisi vidjela. To ti je veličanstveno, kao da se nalaziš u zemlji iz legende. Njihovi gradovi, putovi, te čudnovate mirisne šume srebrenog bora, ta beskrajna prostranstva, taj narod, kao da sve to zna i ljubomorno čuva neku veliku tajnu, a koju im je upravo On otkrio. Nakon te tajne i nakon toga dana svi su poludjeli za njim i strašno su Ga zavoljeli, čak i Ararađani i Aragoryanci neskriveno iskazuju simpatije prema Njemu. Vidjet ćeš da čak ni plahe šumske životinje tamo ne bježe od Njega, a čini mi se da i sunce jače sije kad je on u blizini. No, najbolje da sada pođemo na odmor, a sutra ćeš se u to sve i sama moći uvjeriti. Noćas ćeš mirno spavati, jer u zraku iznad Skartarye i Skartarysa lebdi Njegov lik. Njegovi ratnici zaštitili bi nas i od nemogućeg. Pogledaj samo ona dva generala, to su jedni od najboljih, a upravo je njima On povjerio našu sigurnost. Možeš biti sigurna da ćeš noćašnji san još dugo pamtiti, a sutrašnji dan nećeš nikada zaboraviti…



    Legenda o Alandiji




    [​IMG]
    Nika – božica pobjede

    Nika (grč. Nike, lat. Victoria) kćer je titana Palanta i njegove supruge titanke Stige, a kao utjelovljenje uživa veliko poštovanje kako među bogovima tako i među ljudima. Athumanunh je sklon vjerovanju da nije bilo boga ili čovjeka kroz mitologiju, a sigurno ga nema ni danas, koji barem malo ne čezne za ovom predivnom božicom koja donosi slatku pobjedu u borbi oružjem, umjetničkom ili pak sportskom natjecanju. Nika je svoju moć dokazala u trenutku kada je stala na Zeusovu stranu tijekom njegove borbe s ocem Kronosom. Kasnije se Nika zajedno sa svojim ocem i djedom svojim, moćnim Oceanom, stavlja na stranu Zeusa tijekom borbe s titanima. U mitologiji se često sreće u obličju Nike kao nadimkom bogova ili božica poradi toga što grčka riječ 'nike' označava pobjedu općenito, pa tako imamo Atenu Nike – po Athumanunhu. Grci su Niku prikazivali kao krasnu djevojku, najčešće ima i krila, a glavu joj krasi pobjednički vijenac ili palmino lišće. Spartanci je prikazuju uvijek okovanu lancima kako im slučajno ne bi pobjegla i napustila ih. Kasnije i Rimljani preuzimaju Niku istu poput drevnih Grka, ali je nazivaju Victorija.

    Andromeda – žena junaka Perzeja

    Andromeda je kćer etiopskog kralja Kefeja i njegove žene Kasiopeje. Perzeja je Andromeda upoznala pod vrlo čudnim okolnostima. Naime, njezina majka Kasiopeja jednom nesmotreno je uvrijedila prelijepe morske božice, kćerke i unuke moćnog boga mora Posejdona strašnog. Dakle, Kasiopeja je izjavila da je ljepša od svih morskih nimfi zajedno. Poradi osvete Posejdon je poslao strašnu morsku neman imena Keto koja je uništavala podanike Kefejeve. Kralj Kefej bio je zabrinut, pa je zamolio pomoć Amunovog svetišta i proročišta u Libiji. Jedini izlaz bio je da žrtvuje morskoj nemani svoju kćer Andromedu. Tako je Kefej uz pritisak naroda prepustio vlastitu kćer na milost i nemilost morskoj nemani. No, to se pak nije dopalo božici Sudbini, pa je ona u trenutku kada se neman približavala Andromedi tu postavila Perzeja. Hrabrog junaka koji se upravo vraćao s otoka Gorgona gdje je ubio neman Meduzu. Perzej je bez imalo kolebanja izjavio da će spasiti Andromedu ako je nakon toga dobije za ženu. Andromedini roditelji bili su presretni, a Perzej se pripremio za borbu s nemani mora imenom Keto. Perzej je na noge obuo krilate sandale koje su mu omogućavale da leti i naoružao se čarobnim zakrivljenim mačem koji mu je omogućavao pobjedu u svakoj bitci. Ipak i uz svu to čarobno oružje Perzej je imao dosta muka da savlada snažnu morsku neman Ketu. Ubrzo nakon njegove pobjede u Kefejovom dvoru pripremala se svadba, no, sada su se pojavili novi problemi. Naime, Andromeda je bila zaručena za Fineja koji nije ni prstom maknuo kada ju je trebalo spasiti pred nemani, ali je sada ipak zatražio svoje pravo na zaručnicu. No, ni Perzej nije bio baš popustljiv te za to nije ni želio čuti. Uzalud je Kefej nagovarao Fineja da odustane od svog zahtjeva, jer izgubio je to pravo u trenutku kada se nije borio protiv nemani za Andromedu. Finej je kopljem napao Perzeja, no, Perzej je izvukao Meduzinu glavu te su Finej i njegovi pratitelji ubrzo postali samo kameni kipovi. Nakon vjenčanja Andromeda je s Perzejom otišla na otok Serif gdje je živjela Perzejeva majka Danaja. Potom su Perzej i Andromeda otišli u Arg gdje je hrabri Perzej postao kralj Arga, a Andromeda mu tu rodila mnoge potomke koje Athumanunh sreće u svojim šetnjama kroz mitologiju: Perza, Alkeja, Elektriona, Stenela, Mestora, Heleja i Gorgofonu. Kao praunuk iz ove loze nit vuče i sam Heraklo veličanstveni mitski junak. Nakon smrti bogovi su Perzeja i Andromedu, kao i Andromedine roditelje Kefeja i Kasiopeju postavili na prekrasno i Athumanunhu drago zvjezdano noćno Nebo gdje se još i danas mogu vidjeti, samo morate znati gdje tražiti i kamo gledati, a o tome Vam Athumanunh napiše jednom drugom prilikom.



    Legenda o Alandiji


    [​IMG]
    (Bitka za Skartarys - Susret Andraghonha i Sonsyreye, nastavak, isječak)

    … Na gradskim vratima Skartarysa Dyadonkhe i Anubyskhe streličarke predvođene kneginjom Woanhom pokušale su vratiti vrata pod svoj nadzor, ali su pregažene u žestokom karijeru Unakasove Krilate pukovnije. Alandski brodovi prislonili su svoje bokove na sve gusarske brodove, te su alandski mornari u naletu prešli na protivničke brodove i na njima izazvali paniku i metež. Čitavim gradom širila se panika, a Sonsyreya zapovjedi da se u njenu palaču odmah dovede Northsyla:
    - Princezo morate odmah zaustaviti svog brata! Odakle li se samo pojavio s ovolikim ratnicima, potpuno su razjareni i uništit će nam Skartarys. Gaze i ruše sve pred sobom, bez milosti za ikoga. -
    - Upozorila sam te princezo da će se on pojaviti, nisi smjela pustiti na otok Sywolyke i Kotyance. Njihov je bijes zbog toga još veći, ali bit će dovoljno da zapovjediš da tvoje ratnice i ratnici bace oružje i prestanu im pružati otpor. – Odjednom u odaje provale Alanđani predvođeni pukovnikom Unakasom. Sonsyreyne Dyadonkhe predvođene Sandrhom polete im u susret, ali ih Sonsyreya zaustavi: - Spustite oružje Sandrho, nema smisla pružiti otpor jer bitka je izgubljena! – Sada se sretnu pogledi Sandrhe i Unakasa na trenutak, a onda Unakas zapovijedi: - Zaštitite princezu Shenhu, a ostale razoružajte i odvedite! - - Ne Unakas! Princezu Sonsyreyu i njezine pratiteljice ostavite ovdje na sigurnom, bez obzira kakve su vam zapovijedi! Ja osobno garantiram za njih. – uzbuđeno je pokušavala Shenha zaštititi Sonsyreyu i njene Dyadonkhe. Unakas se osmjehne i zaustavi svoje Krilate jahače: - Smirite se princezo, zaštitit ćemo i vas i njih, a uskoro će se pojaviti i sam Andraghonh, pa će vas on osobno zaštititi, jer on nas je i poslao da zauzmemo ovu palaču kako ne bi stradala u naletima naših ratnika.- Uskoro se u dvorištu palače začuje topot konja. Alanđani se uskomešaju. – Stiže Andraghonh s Vitezovima vjetra, a prate ga strašni i nezaustavljivi Zumahovi Čuvari Zimskog bedema, dok vani palaču potpuno okružuju još strašniji i još teže naoružani Kaybahowi Modri oklopnici čiji su modri oklopi umrljani prašinom i krvlju. Sasvim je sigurno da su baš Kaybahowi Modri oklopnici napravili pukotinu u Amazonskim složajima u koje su pak onda jurnuli brzi Unakasovi Krilati jahači. Pripremite se na počast Alanđani! – zapovijedi Unakas. U odaje uđe Andraghonh praćen od generala Vitezova vjetra. Blistavi oklop i teški mač za pojasom činili su ga impozantnom pojavom. Andraghonh polako skine kacigu i pancirne rukavice. Zavlada muk i teška tišina, a onda Andraghonh glasno zapovijedi:
    - Unakas neka se ratnici udalje iz palače! Neka Wowokyne Jutarnje ptice postave stražu okolo palače i osiguraju je! Vrati oružje princezi s Toplih mora i njezinim pratiljama! …



    Legenda o Alandiji


    [​IMG]
    Bitka za Skartarys (isječak susreta Andraghonha i Sonsyreye)

    Tamo negdje gdje topla mora zapljuskuju obale predivnog i drevnog otoka, otoka kojeg sunce kupa u svom toplom i zlatnom sjaju, otoka koji je pradomovina svih Amazonki, otoka kojemu je ime Skartarys, dogodilo se ono što su Sychythe već dugo najavljivale Okolnim narodima. U tom strašnom, mračnom i nezamislivom vremenu, a kada je svijet bio još uvijek mlad, kada je sve izgledalo kao da su sve nade zauvijek izgubljene. U vremenu kada je vladao mrak i kaos, a vojske Hladnih vatri gospodarile svuda gdje je bilo Onih koji idu uspravno. Odjednom i niotkuda pojavio se On! Bio je slobodan, mlad, neiskvaren i divlji dječak, sin hladne i tajnovite zemlje Alandije, a pratili su ga najbolji i najstrašniji ratnici koje je vrijeme zapamtilo, strašni Vitezovi vjetra. Ubrzo su mu vjerovali svi, prijatelji i neprijatelji, te ga jednostavno zvali Andraghonh Alanđanin. Sudbina pak je tom divljem, neumoljivom, neuhvatljivom i slobodnom princu – ratniku odjednom ispreplela put s predivnom crnokosom djevojkom princezom Toplih mora južnih – ratnicom Sonsyreyom. Bila je Ona crnokosa i plavooka djevojka, ratnica i princeza Toplih mora južnih, kćer mitskih amazonskih vila Charysmha, najljepša djevojka koju je zapamtilo vrijeme Hrabrih naroda. Princeza koju su voljeli svi Okolni narodi i otimali se za njezinu naklonost.
    Idilu tog i rajskog otoka Skartarysa stalno su prekidali i kvarili povremeni međusobni sukobi između amazonskih saveza, a kada su na taj otok pristale prve Sywolykhe i Kotyanske krstarice otok postaje leglo gusara, bezvlašća i zla. Onda pak jednog kasnojesenskog dana u luku slobodnog amazonskog grada Stari Skartarys uplovio je manji jedrenjak sa zastavom princeze Dyasparha. Na njemu je bila princeza Dyasparha lijepa Northshyla (Shenha). Princeza je imala namjeru posjetiti stari dio luke i dok se ona spremala za posjet usred bijelog dana na očigled svih, njezin je brod napadnut od Sywolykyh. Iako se posada Dyasparaca hrabro i žilavo branila Sywolykhy su bili brojčano nadmoćniji i jači. Slijedećeg dana kao da se ništa nije dogodilo, ritam života poprimio je svoj ustaljeni tijek. No, nakon nekoliko dana u luku, na veliko zanimanje svih, uplovi bezimena galija u pratnji nikada do tada viđenih strašnih ratnih brodova, krstarice i dva razarača. Brodovi su bili izuzetno veliki i čvrsto građeni, a kako nisu razvili zastavu, svi su pomislili da se radi o nekakvoj do sada nepoznatoj gusarskoj družini. To nisu bili gusari, bili su to do tada neviđeni i nepoznati alandski mornari.
    Tridesetak se ratnika, potpuno oklopljenih i teško naoružanih, iskrca se i stane pratiti mladog ratnika koji se uputi prema lučkoj krčmi.
    - Prije nekoliko dana u ovu je luku uplovio brod princeze iz Dyasparha i tu mu se gubi svaki trag. Krčmaru, možeš li mi što o tome reći? – zapita krčmara mladi ratnik.
    - Slušaj mladiću, u ovu luku dnevno uplovljavaju i isplovljavaju brodovi za koje nitko ne pita kamo idu i što prevoze. Ako nešto želiš znati odgovor moraš potražiti u Zapovjedništvu luke. – odgovori krčmar ne prekidajući svoj posao. Zveket zlatnika koje mu je ostavio Andraghonh ipak zaokupi njegovu pažnju i on podigne pogled. Nekoliko pijanih Sywolykyh časnika naglo se podigne od stola i Andraghonhu prepriječi put. Munjevito Paska i Zumah nađu se ispred Andraghonha, a Panđa zaprijeti: - Mirujte lešinari trokutastih mozgova! Imate sreće, pa nas ovaj put ne interesirate. Maknite se ili ćemo s vama obrisati pod. – No, Sywolyky izvuku mačeve, te se na vratima pojavi i naoružana patrola Sywolykyh. Alanđani rukama obore iznenađene Sywolyke, a Panđa im ponovno zaprijeti: - Vratite se u svoje rupe odakle ste dopuzali ili izvucite oružje i umrite! – Ovo na trenutak pokoleba Sywolyke, a Alanđani se upute prema Zapovjedništvu luke.
    Andraghonh ponovi pitanje o brodu Northshyle, a jedna od Amazonki mu odgovori: - Taj je brod napustio luku prije dva dana. – Ovo razljuti i oneraspoloži Andraghonha, pa on ljuto zaprijeti djevojci: - To je laž koja me ne zadovoljava, ako ne znaš nema potrebe da mi lažeš! Sada se pojavi još jedna Amazonka u pratnji više njih. Andraghonhov se pogled zaustavi na njoj, te je on stane ispitivati pogledom, sve dok se njegov i djevojčin pogled ne sretnu: - Tko si ti ratniče i što tražiš na mom otoku?- zapita prekrasna crnokosa djevojka. – Ja sam Andraghonh Alanđanin i tražim brod koji je prije nekoliko dana nestao u ovoj luci, a … - - Nikakvog broda za tebe nema u ovoj luci. Vrati se odakle si i došao! Imaš sat vremena da napustiš luku! - Prekine crnokosa Andraghonha. Andraghonh se samo osmjehne i rukom smiri Panđu koji je htio intervenirati: - Polako crnokosa, ja tražim svoju sestru koja je nestala u ovom leglu bezakonja. Napustit ću luku, ali ne bez sestre, a po nju dolazim sutra točno u podne. Svidjelo se to tebi ili ne plavooka. Ako si toliko snažna i moćna da mi prijetiš onda ćeš se sigurno pobrinuti da mi se vrati moja sestra, a brod i sve na njemu slobodno zadrži. – Andraghonh se blago nakloni i povede svoje pratitelje prema brodovima …



    Legenda o Alandiji


    [​IMG]
    Alandski bijeli snjegovi (isječak)

    ...U nekoj misterioznoj, tajanstvenoj i zagonetnoj tišini, uz neizbježan smiješak kada se spomene Njegovo ime, u tišini punoj snage i dostojanstva, ti davno prije zaboravljeni, najstrašniji i najbolji ratnici koje je zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme Hrabrih naroda, Zumah, Paska, Amaksos, Yakwy, Unakas … čvrsto stisnu desne šake i hitro ih prislone na snažne i oklopljene grudi. Bio je to davno prije zaboravljen pozdrav tih strašnih ratnika, a mogao je značiti, ne, doista je značio samo jedno: Spreman sam boriti se i poginuti za Njega jer …
    Polako, veličanstveno, uz dostojanstven naklon najstarijem među njima, oni se udalje da izvrše svoj dio zadaća. Najstariji među njima, Panđa, klimne im glavom još dostojanstvenije, otpuhne veliki oblak dima i tiho poput sjene otvori vrata Andraghanovih odaja. Odmah se niotkuda iz mraka pojave Tonyno i Wowokha koji su bili zaduženi za Andraghanov miran san u to doba noći. Prepoznaju starog Panđu, snažno i munjevito prislone stisnute šake na grudi, a kada im Panđa pokretom glave da znak, poput sjena stope se s mrakom i nestanu u najdaljem kutu odaja. Panđa priđe ležaju na kojem je sanjao njegov dječak ratnik, a kojeg je davno prije samog Osvita vremena zavolio. Znao je Panđa da On u ovo doba noći sanja svoje nestašne i opasne igre s vjetrom, a kada ga pokrije plavim pokrivačem, u najdaljem kutu odaja primijeti on svoju Sjenu koja ga je smiješkom promatrala. Panđa se približi i tiho, ali razumljivo pozdravi – Neka ti noć bude sklona Polpah Čuvaru! Sjena se na trenutak pomakne, podigne ruku, ako je to uopće bila ruka, u znak pozdrava i uzvrati u dubokom tonu – Neka ti noć bude sklona Panđo Viteže!
    Jedan drugom se dostojanstveno naklone, Sjena nestane u tami, a Panđa otpuhne novi oblak dima i izgubi se u njemu. Vani je u krilu neke tajanstvene svijetlosti spavao Ledeni grad Alanđana, grad Asgrad, a tama se polako počela rasipati u prekrasan dan. Bilo je sigurno da je počelo tajanstveno i misteriozno vrijeme, Vrijeme snjegova, kako su Vitezovi vjetra nazivali doba noći kada je njihov Andraghonh spavao ogrnut plavim plaštem iza zastora noći pod svijetlom milijun Zvijezda sanjajući svoje plave snove koji su oni toliko voljeli i velikom pozornošću Ga čuvali...



    Legenda o Alandiji


    [​IMG]
    Alandsko ljeto na zelenim proplancima šume Ryanha

    Kad se Sonsyrey pojavila u pratnji Andraghonha, ispred šatora u taboru alandske Krilate pukovnije Hydrha okupilo se nekoliko desetaka mladih alandskih časnika koji do sada nisu upoznali princezu Toplih mora. Mladi Alanđani odmah stanu zapitkivati jedni druge: Tko je ova ljepotica? Danas je stigla sa Dyasparkhama, zar je južnjakinja s Toplih mora i zašto nosi oznake Andraghonha na svojoj odori? Onda pak se odjednom među tim mladim alandskim časnicima pojave Panđa i Zumah. Vi kao da nemate drugog posla nego zuriti u princezu Handru? Oštar i ozbiljan prijekor dvoje najsnažnijih Vitezova vjetra u trenutku ostavi zbunjene mlade alandske časnike, pa se oni odmah stanu pravdati. Generale Panđo, mi nismo znali, pa smo pomislili da je to još jedna od tih predivnih Amazonki s Toplih mora koje su ljepše jedna od drugih. Zar je to ona Handra koja je … Da! To je Vaša princeza žutokljunci, a vi ste mislili! Ama što vi uopće možete misliti u tim zelenim godinama?! Ja koji sam prošao sve i vidio ljepotica koliko vi kose na glavi imate, kažem vam da je naša princeza najljepša od najljepših, a sada požurite i pripremite se za juriš. Zumah se glasno nasmije i novom zapovijedi prekine čuđenje mladih Alanđana. Sve mi više izgleda da će u jurišu uz Andraghonha biti nazočna i princeza Sonsyreya. Takav juriš dožive samo rijetki, a da samo znate kako blješti Andraghonov mač kad je pored njega Sonsyreya! Ako pak to želite znati bolje bi vam bilo da se požurite, neće vas čekati Andraghonh i Sonsyreya! Ubrzo je cijela Krilata Unakasova pukovnija okupljena, a potom uslijedi strašan i silovit juriš tih najelitnijih alandskih ratnika sve do obala čarobne rijeke Mandraghonha. U tom žestokom karijeru alandski snažni konji su pjenili, a oružje i oklopi Alanđana svjetlucali su i bljeskali na zadnjim zracima sunca koje je već polako zalazilo za šumu Mayrhe. Onda pak odjednom pukovnik Unakas podigne visoko svoju ruku. Stotine se konja u istom trenutku propne na zadnje noge istodobno i stane. To su mogli napraviti jedino Alanđani, jer to je najopasniji manevar i prijeti opasnost da zadnji redovi konjanika nalete na prve i sve se ispremiješa. No, za Krilate Unakasove jahače to nije uopće bio problem. Dalje su produžili samo Andraghonh i Sonsyreya, te Paska i nekoliko desetaka ratnika iz Šumskih patrola koji su ubrzo u velikim lukovima počeli osiguravati područje gdje će se konačno zaustaviti Andraghonh i Sonsyreya. Unakas izda nove zapovjedi i svi Alanđani istodobno sjašu, te stanu skidati teške oklope i pancire, pa posjedaju u manje skupine i zapale svoje vatre. Vitezovi vjetra posjedaju u svoj tajanstveni polukrug, a kad zapale vatre, stari Panđa pripali svoju lulu, otpuhne dim i zadovoljno glasno primijeti. Dugo i toplo Alandsko ljeto konačno je pri kraju, a Vrijeme Bijelih snjegova sada slobodno može početi. Onda pak doda tiše kao samo za sebe. Bilo je već i vrijeme, ovaj put je predugo trajalo i pomalo me već uhvatio strah. Potom se ogrne svojim plavim ogrtačem i rukom pokaže prema Vitezovima vjetra. Wowokha, Tonyno, Todan, Gayuma, Wasupay uzmite još ratnika i odmah za Paskom! Nitko ne smije ni slučajno prekinuti Ono dvoje tamo, a oni prokleti sivonje trokutastih mozgova (zašto je Panđa Sywolykhe ratnike ovako nazivao, nitko nikada nije dokučio, ali važno je bilo da su ga svi uvijek dobro razumjeli) mogli bi se pojaviti iz šume Mayre i sve nam pokvariti. Zato idite i pobrinite se da mogu mirno pušiti svoju lulu! Petorica prozvanih Vitezova naglo ustane. Bez riječi, davno prije zaboravljenim alandskim pozdravom, pozdrave Panđu odaberu ratnike i uz tajnoviti smiješak se udalje u samo njima znanim smjerovima. Onda pak započne tiha, najtiša alandska pjesma koja je s vremenom postajala sve glasnija. Stotine ratnika i alandskih časnika pjevalo je alandsku pjesmu koju su samo oni razumjeli. Riječi? Već sam Vam prije napisao da ih je teško razumjeti, a kamoli shvatiti. No, dobro. Počeli su nekako ovako: U Njegove dlanove svoje je srce stavila… a dalje nastavite kako Vam drago i vjerujte ne možete pogriješiti, pa Alanđani su to …


    Tajne Alanda


    [​IMG]
    Alandske tajne iz 'Osvita Vremena' iz veličanstvenog doba 'Omytreye'

    Baharanunha – tako su Sonsyreyu na plavim i toplim morima južnim nazvali strašni i snažni alandski mornari pristiglih u to predivno jutro sa ledenih mora i oceana na svojim strašnim ratnim brodovima. Zašto su je nazvali Baharanunha – 'ona koja lebdi nad toplim morima' nikome od Okolnih naroda nikada nije bilo jasno, ali Sychithe su i taj znak protumačili kao još jedan koji se trebao ispuniti, pa da legenda postane živa. Ovako bi govorili Sychythe zbunjenim Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode: Davno je bilo obećano i zapisano, ako se ponovno pojave Hladne vatre i zaprijete Onima koji idu uspravno, Bogovi sa Zvijezda poslati će svog Božanskog ratnika koji će ponovno ujediniti Vitezove vjetra i povesti ih u susret Vjetru i Hladnim vatrama nanijeti teške poraze, jer velika je Njegova snaga i moć koju su Mu poklonili Bogovi sa Zvijezda u sam Osvit vremena kada je On još spavao ispod pijeska. Mitske pak amazonske Vile Charysme najavile su Amazonkama Leptiricama (Dyadonkhama) da će najljepšu među njima oteti Hladne vatre, ali Nju će Hladnim vatrama preoteti Onaj koji spava ispod pijeska. Božanski ratnik Andraghon doći će u Zabranjeni i Tajni grad samo zbog najljepše Leptirice.
    Shakazeya – ledena kiša koja se u dodiru s tlom pretvara u led, nju uvijek prate Anybeatha – jednostavno snijeg koji počne padati nakon ledene kiše i Athumazya – opasna magla koja uvijek skriva Alanđane i Zimski bedem. Nemali put, prestravljeni Sywolykhy i Kotyansky ratnici pričali bi da se u Athumazy zaista skriva nešto vrlo opasno.
    Vjetar je stišavao njihove bojne pokliče, a gusti redovi ratnika nestajali su u magli koja ih je skrivala od pogleda onih drugih. Onda, kada je noć rasula svoju tamu i otvorila svoje odaje, padnu prve kiše i izbrišu njihove tragove. Vjetar stane tući kao da milosti nema. Spusti se još jedna beskrajna noć nad šumu srebrenog bora, tama prekrije predivne obale amazonskog mora … Tamo negdje daleko, daleko od najtoplijih mora amazonskih, nešto se stane pokretati, polako, a onda uz tutnjavu poput lavine stane se valjati prema bojnom polju, prema toplim morima amazonskim. Bili su to snažno oklopljeni i teško naoružani ratnici. Kišu koja je padala nisu primjećivali. Poput davno prije zaboravljenih Božanskih ratnika s bojnog polja Herofhalha oni su jahali u svojim neshvatljivim i čudnim bojnim složajima, mirno i u potpunoj tišini. Nikakav zvuk čelika ili topota konja nije se mogao čuti, nisu se vidjele ni jedna zastava, ali za Sychythe je sve bilo jasno. Pozvao ih je On da zaustave ratove koji su bili na pomolu među Hrabrim narodima. Dyasparcy prvi primijete okupljanje alandskih pukovnija na Armaghedonhy, te oni odustanu od svog bojnog pohoda i vrate se u svoje gradove s tisuću piramida. Na bistroj, zelenoj čarobnoj rijeci Hesperaskhy araradsko – waluzyjskim odredima put prepriječe Alanđani. Primijetivši Alanđane, Araradski ratnici princa Hayweya postanu nesigurni i nervozni. Najhrabriji među njima, general iz tisuću bitaka za carstvo Amarotha, veliki i krajnje odan prijatelj princa Haywya, general Tobyas ovako je upozorio svog princa: Prinče Haywey, Alanđani nas čekaju u zastrašujućoj tišini i besprijekornom bojnom složaju. To nam nimalo ne ide u prilog, a oni nas niti malo ne podcjenjuju. Čekaju nas sa svim najboljim što su ikad imali, sve su im pukovnije oklopljene i na konjima, a na krilima su im Šumske patrole koje samo čekaju Njegov znak i stisnut će nas poput kliješta. On je u samom centru okružen Vitezovima vjetra i najelitnijim pukovnijama, a ispred njega su alandski Krilati jahači koje osobno vodi pukovnik Unakas. Složaj im je veličanstven, pregazit će nas u teškom sudaru, a mi im možemo suprotstaviti samo naše konjaništvo koje će još i prije nego stigne djelovati postati lagani plijen njihovim Crnim strjeličarima koji su tu negdje dobro prikriveni u ovim gustim redovima.

    I tako, u tom Strašno i Nezamislivom vremenu, kada se pod plave plašteve Zvijezda opet nadvilo jednom već prije pobijeđeno zlo, a koje je sada opet pritiskalo Okolne narode što ga nisu na vrijeme prepoznali, već su preduboko kopali, pa su ga oslobodili iz duboke tame u koju su ga Bogovi jednom davno prije Osvita vremena bacili, pobijedili i duboko zakopali…



    Tajne Alanda


    [​IMG]
    Alandske tajne iz 'Vremena dok je Svijet bio još mlad'

    Baharamadhe – mjesto je to na dalekom sjeveru Ledene Alandije, vrlo blizu polarne granice vječitog leda i snijega. Predivna je to dolina koju Alanđani nazvaše Dolina tišine ili Sylenc. Dolina je skoro cijele godine, izuzev nekoliko ljetnih mjeseci, prekrivena snijegom i ledom. Mjesto je to kamo najradije Andraghonh Alanđanin odlazi na odmor u pratnji svojih najodanijih ratnika Vitezova vjetra. Bahanamadhe – dolina Sylenca ili mjesto na kojem spava vjetar, podloga je i temelj za sve tajne i misterije koje krase Alandiju, tu predivnu zemlju koju je zauvijek okovao led i teško pritisnuo snijeg.
    Bilo je to u ono vrijeme kada je moćno kraljevstvo Atlantide potonulo, a slavni su gradovi zauvijek uništeni u kaosu rata kojeg su izazvale Hladne vatre. Pričaju Sychythe da Hladne vatre, ti strašni ratnici bez milosti za ikoga, imaju vatrena srca, da su ogrnuti tamom i hladnoćom noći, da ih vjerno prate teror, užas i strah koji su već osjetili mnogi Okolni narodi pod predivnim plavim plaštevima Zvijezda. Govore da su Hladne vatre napale i same Bogove sa Zvijezda. No, onda pak su se odjednom pojavili Alanđani. Najhrabriji ratnici koje je to nezamislivo Vrijeme zapamtilo, ratnici Vitezovi vjetra.
    Thanghatanunh – tako su Alanđani nazvali tajnovito i misteriozno doba kada bi oni u dalekom Sylencu sjedili okolo vatre ogrnuti svojim plavim ogrtačima, nepomično bi promatrali nemirnu igru plamenih jezika vatri koje su tko zna zašto zapalili u krug. No, velikom pozornošću svi od reda osluškivali su tišinu i zvukove noći koja se nadvila nad šumu srebrenog bora. Onda bi pak, odjednom, sa sjevera, sa Snježnog oceana, zapuhao hladni vjetar. Bio je to neobičan vjetar za to doba noći, za to doba godine. Iznad maglovitih vrhova visoke i uvijek snijegom pokrivene planine pojavila bi se Sjeverna zvijezda Hawalandha kako su je oni nazvali. Zbunjeni ratnici ustali bi od reda, a njihovi oklopi mutno bi svjetlucali osvijetljeni svijetlom milijuna zvijezda. Ispod Zvijezde Hawalandha stajao bi On, okružen Njihovim sjenama, Njegov teški mač na trenutak bi bljesnuo, a Sychythe skrivene u borovim krošnjama padali bi redom na koljena mrmljajući samo njima razumljive molitve. Vjetar bi tada stao plamtjeti i stenjati, a iznad šume srebrenog bora rodilo bi se novo svitanje, nova zora koju bi vidjeli i u ostalim sjajnim kraljevstvima Okolnih naroda.
    Hawalandh – riječ koju bi Vitezovi vjetra izgovarali vrlo tiho i jednoglasno. Bila je to zapravo Sjeverna zvijezda Zornjača, Zvijezda ispod koje bi se pojavio Andraghonh, a tu istu Zvijezdu nosili bi svi Alanđani na svojim oklopima i štitovima.
    Starghatanunh – dio je to tajnovitog doba noći, odnosno onaj trenutak kada bi prekrasna zora puknula nad šumom tajnovitih srebrenih borova. Trenutak je to kada su Vitezovi vjetra vidjeli svoje davno prije izgubljene Sjene na bojnom polju Herofalha. Sychythe su bile uvjerene da su se oni čak i pozdravljali i rukovali sa svojim Sjenama koje pak su u to tajnovito jutro pratile Andraghonha. Ako je Andraghonh pronašao Sjene Vitezova vjetra onda je još jedan dio zagonetke ispunjen, a Hladne su vatre bilježile prve poraze koje su im u nepreglednim poljima trave Neberaskhe nanosili odredi alandskih pukovnija koje su pristizale u velikom broju na predivne zelene vode čarobne rijeke Mandraghonha.
    Wolsha – mjesto je to u dolini Sylenca na kojem se gasi dan, mjesto je to gdje vjetrovi počinju plamtjeti i trenutak je to kada Alanđani čuju vrišteću tišinu Sylenca, jer Andraghonh se tada igra s vjetrom Actyalanom, opasnim ledenim sjevernim vjetrom čiji je Andraghonh miljenik.
    Kawamadhe - mjesto je to na kojem Shagan Andraghonh vježba s isukanim teškim mačem pod budnim očima Alanđana koji mu se dive. Kako tu vjetar postiže veliku brzinu, teški mač širi zvuk koji para tišinu Sylenca, a prestrašeni Sychythe zapamtili su to kao borbu Shagana i vjetra Actyalana koji vrišti, plamti i stenje. Bila je to vrišteća tišina Sylenca, mjesto je to koje Alanđani nazvaše Kawamadhe ili vrata Zimskog bedema, a to su vrata Zaboravljenog svijeta, vrata Zimskog bedema …

    … još jedna od legendi tog strašnog i Nezamislivog vremena kojeg izmisli Athumanunh kako bi pisao svoju Legendu o Alandiji. Dobro je, bilo bi dosta za danas! Athumanunh Vam svima želi laku noć i plave snove koje sanjajte pod svijetlom milijuna Zvijezda koje u ovo doba noći sigurno već spavaju …



    Athumanunh odgovara na pitanje


    [​IMG]
    Eurinoma – vrlo često grčko žensko ime

    Eurinoma (grč. Eurynome, lat. Eurynome) u mitologiji i mitovima koje Athumanunh raspoznaje ime je to jedne predivne božice, prelijepe kraljice i jedne koketne služavke (sobarice). Božica Eurinoma kći je Titana Oceana i njegove žene titanke Tetis. Zajedno s morskom božicom Tetidom spasila je boga Hefesta kada ga je veličanstvena majka Hera bacila s Olimpa u more. Imala je, Eurinoma, s najvišim bogom nepopravljivim ženskarom Zeusom tri kćeri. Bile su to božice dražesti i ljepote, a Athumanunh ih raspoznaje kao Harite. (Athumanunh ovdje kod Harita skreće pozornost da poneki pisci mitologija Harite drže za kćeri boga Sunca Helija i najade Egle, no, Athumanunh je skloniji onom prvom.) Druga Eurinoma žena je korintskog kralja Glauka i majka je junaka Belerofonta. Treća Eurinoma je bila služavka (sobarica) kod itačkog kralja Odiseja. Evo, pa ti sada prijatelju izaberi koja ti od Eurinoma treba.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Augij – njegove nečiste staje i Heraklo

    Augij je elidski kralj, sin boga Sunca Helija i Hirmine predivne kćerke kralja Neleja. Zapravo, po Athumanunhovom razmišljanju, Augij nije ušao u mitologiju poradi svoga bogatstva do kojega mu je i jedino stalo, nego poradi strašne prljavštine koja je vladala u njegovim stajama za koje se uopće nije brinuo. Mitologija je zapamtila i još danas se za nešto što je neuredno i prljavo uspoređuje i kazuje da je poput 'Augijevih štala'. Očistiti Augijeve staje iziskivalo je nadljudsku snagu, a upravu tu zadaću dobio je nitko drugi nego Heraklo. Prisjetite se Heraklovih dvanaest zadaća koje je morao izvršiti i služiti kralju Euristeju, gospodaru drevne Mikene, kako bi povratio svoju slobodu koju mu je oduzeo nitko drugi nego Zeus otac njegov, a na prijevaru uvučen u tu igru od strane svoje predivne žene i velike spletkarošice mitološke, Here veličanstvene. Athumanunh Vam je već o tome prije pisao, pa će se sada zadržati samo na Augiju, prljavim stajama i Heraklu. Dakle, iako je očistiti staje bio jedan od uvjeta kojima će Heraklo ponovno vratiti svoju slobodu, on je na tom poslu želio ponešto i zaraditi, pa je s Augijem sklopio pogodbu da će mu on za trud oko čišćenja staja dati deset posto stoke koja je obitavala u tim stajama. Augij se složio i obvezao svojom riječi. No, kasnije kada je lukavi Augij skužio da je to Heraklo zapravo morao učiniti on je razvrgnuo dogovor i Heraklo je ostao kratkih rukava. Da bi stvar bila još gora Augij je vrlo uvredljivim i pogrdnim riječima otjerao Herakla iz svoje zemlje. Heraklo bi mu možda ono prvo i oprostio, ali uvrede su ga strašno pogodile, pa se, kada je opetovano stekao slobodu, vratio u Elidu s velikom vojskom. Potukao je vojsku Augija, a njega ubio u dvoboju. Nakon toga Elida je postala pradomovina Olimpijskim igrama koje se provode još i danas, baš kao što se još i dana Augijeve štale spominju kao sinonim za nešto užasno prljavo i neuredno.



    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Ifida – djevojka koja je postala mladić

    Ifida je kćer festijskog seljaka Ligida i njegove supruge Teletuze. Otac Ifide nikako nije želio da mu žena rodi kćer jer je smatrao da u seljačkom životu život žene ne vrijedi ništa i da je žena osuđena samo na patnju i bol, pa je svojoj supruzi savjetovao da ako rodi kćer, dijete odmah i ubije kako se ono ne bi mučilo na svijetu. Neumoljiva božica Sudbina baš je odredila da se Ligidu rodi kćer, no Teletuza nije izvršila Ligidivu želju i sakrila je spol djeteta. Kad je Ifida odrasla majka je i dalje vješto skrivala njezin spol, pa ju je oblačila kao mladića. Opet se božica Sudbina umješala, pa je Ligid, ništa ne sluteći, dogovorio zaruke Ifide i najljepše festijske djevojke rusokose Jante. Kako se trenutak svadbe sve više približavao, sve se više približavala i tragedija. No, onda odjednom mitologija je tom pričom zbunila i samog Athumanunha. Naime, odjednom se umiješala prekrasna božica Izida. Da, baš Izida egipatska božica u grčkoj mitološkoj priči. (Izida je izgleda tijekom poroda bila nazočna nad glavom Teletuze i baš joj je ona savjetovala da suprugu Ligidu zataji spol djeteta. Tako se sada Teletuza opetovano obratila Izidi veličanstvenoj za pomoć. Dakako, Izida se odazvala i načinila čudo. Od Ifide djevojke, posta Ifis mladić. Athumanunh nije mogao pronaći ovu priču u grčkim drevnim izvorima, ali ju je sa sigurnošću pronašao u Ovidijevim 'Metamorfozama'. Tu je i ostalo zapisano kako je Ifis za žrtvu božici Izidi napisao: 'Ifis ti kao muž poklanja ono što je obećao kao žena.'



    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Fol – sin Silenov

    Fol je bio jedan iz plemena Kentaura, pola ljudi pola konji, divlji i neobrazovani strašni mitski ratnici. No, Fol se razlikovao od svojih suplemenika upravo po svojoj mudrosti i staloženosti, a bio je i veliki prijatelj mitskog ratnika poluboga Herakla. (Sjetite se, Athumanunh Vam je pisao o jednom drugom Kentauru, mudrom i pametnom Hironu također velikom prijatelju Herakla kojeg je sam Heraklo zabunom pogodio otrovnom strijelom) Što se zapravo dogodilo i kako je došlo do toga da se Heraklo zbunio i pogodio najboljeg prijatelja Kentaura Hirona. Dakle, prije pohoda u lov na Erimantskog vepra, Heraklo je posjetio Kentaura Fola, a ovaj sav presretan posjetom želio je ugostiti svog prijatelja. Tako je Fol otvorio bačvu sa zajedničkim vinom svih Kentaura, koju je on zapravo čuvao u ime svih Kentaura. Čim se miris vina raširio sa svih strana navalili su Kentauri želeći kazniti Fola jer je bačva bila vlasništvo svih i svi su se prvo trebali pitati. Dakako, Heraklo je stao u obranu prijatelja, pa je rastjerao Kentaure gorućom cjepanicom. Kentauri su spas od pobjesnjelog Herakla potražili u spilji mudrog Kentaura Hirona. U tom metežu i gužvi Heraklo je teško pogriješio i pogodio svog najboljeg prijatelja Hirona koji je trpio strahovite muke. Tako se 'Folovo gostoprimstvo' zapravo pretvorilo i postalo simbol tragičnih posljedica beznačajne krivice. Kada Vam danas netko spomene 'Folovo gostoprimstvo' znat ćete da je to zapravo tragedija.



    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Autolik – najlukaviji mitski lopov

    Autolik je bio sin boga Hermesa i njegove ljubavnice Filonide (neki je raspoznaju kao Hionu – po Athumanunhu) i slovi za najlukavijeg lopova kojeg je ikada zapamtila mitologija. Nešto od njegove prepredenosti i lukavosti kasnije će naslijediti i njegov unuk Odisej kralj Itake. Mitologija je Autolika zapamtila kao prvog lopova koji je viknuo: 'Drž'te lopova!' Naime, Autolik je to uzviknuo tijekom krađe stada ehalskog kralja Eurita, a kada je zatečen u krađi brzo se snašao i za krađu okrivio nikoga drugoga nego samog Herakla kojeg su ehalski pastiri zabunom stali proganjati. Mnogi lopovi današnjice vješto rabe uzrečicu koju je prvi uzviknuo Autolik – najlukaviji mitski lopov i baš poput njega spremni su da svoja nečasna dijela odmah pripišu nekom drugom.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Amfitrita – najljepša među morskim božicama

    Amfitrita je bila kćerka morskoga boga Nereja i njegove žene Doride. Mada neki pisci mitologije drže da je ona zapravo kćer titana Oceana i njegove žene titanke Tetide, Athumanunh se ipak priklanja skupini Homera i Hesioda i smatra Amfitritu kćerkom morskoga boga Nereja i njegove žene Doride. Amfitrita je jedna od najljepših među mnogobrojnim morskim božicama, pa nije ni čudo da je na nju oko bacio sam bog Posejdon, brat Zeusov i vladar morskoga carstva. No, Amfitrita se silno bojala udati za Posejdona jer je bila niža božica, pa je pobjegla i sakrila se kod titana Atlanta u najdubljim i najudaljenijim dubinama Atlanskog oceana. Posejdon pak nije olako želio odustati, pa je u potragu za njom poslao sve svoje najvjernije dupine koji su je napokon pronašli i odveli je svome gospodaru koji se kasnije oženio lijepom božicom Amfitritom. Tako je Amfitrita postala suvladarica morskoga svijeta (nešto poput Here sa Zeusom, samo je Posejdon za razliku od svog brata bio nešto vjerniji i odaniji svojoj supruzi – po Athumanunhu). Prijestolnica Amfitrite nalazila se u zlatnoj palači u morskim dubinama kod Ega. Tu je Amfitrita rodila Posejdonu strašnog sina Tritona i predivnu kćer Rodu. Danas mi sve što plovi po vodi, a istodobno se može kretati po zemlji ili letjeti zrakom nazivamo Amfibije, a pritom zapravo dodajemo tim stvarima početak Amfitritina imena – po Athumanunhu.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Klitija – nimfa koja je pretvorena u suncokret

    Bila je Klitija nesretna nimfa kojoj bog Sunca Helij nije želio uzvratiti ljubav, a kasnije ju je pretvorio u suncokret. Sjeća se sada Athumanunh da mu je jednom upućeno pitanje o mitskim ljubavnicima koji su pretvoreni u suncokret. Athumanunh će mitsku priču ispisati na njemu svojstven način. Naime, dok su kroz mitologiju mnoge žene i božice prisiljene na ljubav s muškarcima i bogovima za kojima nisu nimalo čeznule, nimfa Klitija čeznula je za bogom Helijom koji joj nikada nije uzvratio ljubav. Helij je pak naprotiv ludio za predivnom Leukotejom, kćerkom perskog kralja Orhama. Kad je Klitija saznala da je zapravo Leukoteja uzrok njezina neuspjeha kod boga Helija, okrivila je nedužnu Leukoteju pred njezinim ocem za nešto što je zapravo bila njezina čežnja. Kad je to čuo kralj Orham naprosto je poludio i vlastitu kćer dao zakopati živu u pijesak. Bog Helij je svojim zrakama otkopao pijesak, ali je za nesretnu Leukoteju bilo prekasno, bila je mrtva. Bog Helij je bio silno srdit na nimfu Klitiju (makar bi se njezin nesmotren čin mogao objasniti neuzvračenom ljubavlju – po Athumanunhu, a kazniti ja zapravo trebalo kralja Orhama), pa ju je za kaznu pretvorio u suncokret koji se uvijek okreće za svojom nikada dosegnutom ljubavi, prema Suncu. Leukoteju pak je Helij pretvorio u tamjan kako bi se zauvijek mogla uzdizati prema bogovima.

    izvor:enhu.blog
     
    Poslednja izmena: 23.10.2010
  5. zjovan29

    zjovan29 Član

    Postova:
    1.857
    Zahvala:
    3
    Lokacija:
    CRIKVENICA
    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Artemida – božica divljakuša

    Neukrotiva i vatrena zaštitnica djevojaštva, moćna gospodarica opasnih divljih životinja i božica lova Artemida, divljakuša među božicama. Zašto sada Athumanunh naziva Artemidu divljakušom? Athumanunh opetovano piše da tim nadimkom ne želi vrijeđati ljepši i nježniji spol, ali kako je Artemida živjela pod otvorenim nebom sa svom svojom silom pratitelja, lovila šumske životinje poradi hrane (mogla je uživati u gozbi bogova i sladiti se nektarom i ambrozijom – po Athumanunhu), kupala se u hladnim i divljim šumskim potocima … Athumanunhov epitet joj baš idealno pristaje. Uvijek je bila naoružana lukom i strijelama, a pratili su je neumorni lovački psi. Bila je Artemida i božica Mjeseca (time je zamijenila svoju prethodnicu Selenu – po Athumanunhu), a kao božica Mjeseca dakako da je onda i morala biti odgovorna i povezana s mijenama u ženskome životu. Odgovorna je Artemida za dvije najveće prijelomnice u životu svake žene: rođenje djeteta (trenutak kada djevojka doista postaje žena – po Athumanunhu) i smrću koju je Artemida svim ženama donosila bezbolno svojim nepromašivim strijelama. Artemida je mladenačka božica, jedino o njoj, odnosno o njezinom djetinjstvu, u mitologiji postoje priče. Kada je imala samo deset dana, pomogla je majci da porodi njezinog brata Apolona. Kada je napunila samo tri godina bez ičije pomoći popela se moćnom Zeusu u krilu i odrješito od njega zatražila mnoštvo darova (najznačajniji dar bio je da joj se podari vječno djevičanstvo, tražila je isto toliko imena za sebe koliko je imao i njezin brat Apolon, tražila je za sebe i luk sa strijelama baš poput Apolonovih, tražila je i službu nošenja svijetla, šafranskožutu tuniku za lov s crvenim porubom koja bi joj dosezala do predivnih koljena, zatražila je i šezdeset mladih oceanskih nimfi svojih godišta koje bi joj bile djeveruše, sve planine Svijeta i na kraju je od Zeusa zatražila bilo koji grad da ga izabere on sam za nju. Zeus je bio očaran Artemidom, pa joj je udovoljio u čak trideset zahtjeva. Svi pratitelji Artemidini potjecali su s Krete i sve ih je odabrala sama kada je imala samo devet godina. Strašni kiklopi koji su Zeusu kovali munje Artemidi su iskovali luk i strijele. U prastara vremena Artemida je bila toliko okrutna božica da su joj žrtvovali muškarce, no, s vremenom njezin lik postaje sve blaži i mnogo ženstveniji, pa je jednom prilikom čak i zaplakala (Athumanunh jednom i to napiše). No, ipak, Artemidina nesmiljenost kao božice lova nikada u mitologiji nije nestala.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Hera – božica od koje je strepio i sam Zeus

    Ako postoji lik božice koji je u mitologiji nepravedno zapostavljen onda je to lik božice Here, kraljice bogova i gorljive zaštitnice braka. No, ako pak uopće postoji lik božice ili smrtnice u mitologiji koji Athumanunh najmanje obožava onda je to sama Hera veličanstvena, predivna i bajna. Što ti sada opet bi Athumanunh? Athumanunh će krenuti redom i pisanjem odgovoriti. Dakle, Hera veličanstvena u najranijem dobu bila je velika božica i imala najstarije poznate hramove u prastaroj Arkadiji. Hera je ponosito nosila svoje uloge kao zaštitnica djevojaka, neprikosnovena pomagačica žena i gorljiva tješiteljica nesretnih udovica. Ljepše i potrebitije uloge božice nema, pa zašto je onda Athumanunh najmanje obožava među inim božicama!? Idemo dalje redom, a Athumanunh će se prisjetiti vremena kada je s divljim i osvajačkim plemenima grčkim stigao bog Zeus (moglo bi to biti u ono davno doba negdje oko 2. tisućljeća p. K. – po Athumanunhu) koji je oženio Heru, pa se ona promijenila iz dna duše. 'Kravooka' Hera (u riječi 'kravooka' Athumanunh nikako ne želi vrijeđati i nazivati pogrdnim imenom, jer velike oči koje posjeduje ta Athumanunhu draga životinja doista su lijepe i velike, pogleda – Athumanunh se sada s nostalgijom prisjeća svojih dječačkih dana kada je provodio djetinjstvo na selu kod bake i djeda, a najveće mu je zadovoljstvo bilo čuvati krave koje su mirno pasle… Hej Athumanunh kamo si odlutao!?) udajom za Zeusa Hera se pretvorila u ljubomornu ženu. Ljubomorna žena Athumanunhu je čak i simpatična, ali Hera je u toj svojoj ljubomori doista pretjerala, što je čak i za božicu previše. Naime, Hera je postala od ljubomorne žene, osvetoljubiva, zlobna i opasna žena, a pri tomu je još i božica. Nepopravljivi 'ženskar' Zeus pak je bio posve imun na opasnost koja se pojavila u liku njegove supruge, a ponekad se Athumanunhu čini i da mu to paše. No, Hera je sve okrutnija prema svojim suparnicama i njihovoj djeci iako ni one ni ta dječica ni za što nisu bili krivi. Nesretna Semela je izgorjela, jedno Afroditino dijete rodilo se deformirano, nesretna Ija koju je Zeus pretvorio u mladu junicu u namjeri da prevari Heru prisiljena je trčati po cijelom svijetu jer su je nemilosrdno boli obadi koje je na nju poslala Hera, Lamija (Lilit grčko obličje – po Athumanunhu) je natjerana da pojede svoju djecu i poradi toga je postala strašna vampirica – kreatura noći… Eto, tako kako se Hera od idealne ženske božice pretvarala u kivnu i zlobnu božicu ona je Athumanunhu postajala sve više neomiljena, no, nije Hera oduvijek bila takva, baš kao što ni žene ne mogu biti zle i loše. Za Heru je kriv Zeus, a za ono 'zločesto' u svakoj ženi njezin muškarac. Da Zeus i muškarci ne 'vrludaju' ni Hera, a ni žene nikada ne bi bile 'zločeste' (barem tako promišlja Athumanunh, ali u tom promišljanju ništa neće tvrditi). Dakle, Hera i Zeus u svojoj vezi nisu čeznuli za ljubavi, čak naprotiv, Athumanunh će napisati da su Hera i Zeus ljubovali potajno još kao mlada božanstva u doba kada je božanska vlast bila u rukama titana. Čak i kada je Zeus sjeo na prijestolje na Olimpu moglo se vidjeti kako se on i Hera iskradaju s gozbe bogova i nestaju u svojim odajama. Mnogo puta Hera kao jadna i prevarena žena pokušava zavesti Zeusa: stavlja srebrene naušnice, posuđuje od Afrodite čarobni ženski remen kojem nitko odoljeti ne može, potkupljuje boga sna Hipnosa kako bi je Zeus sanjao u svojim snovima i poželio u svojoj javi… ali uzalud! Zeus je nepopravljiv i dalje besramno vara i laže, a Hera je sve zlobnija i bjesnija. No, opet Athumanunh pak za sve možda i ne smije okriviti Zeusa. Naime, ni Hera nije toliko podložna i ponizna. Tijekom Trojanskog rata ona zavodi Zeusa i odvlači ga u ljubavne slasti s jedinim ciljem da mu odvrati pozornost od zaštite Trojanaca kojima je Zeus naklonjen. Hera nije naklonjena čak ni svojoj djeci, pa su joj možda ipak s pravom mudri Grci nadjenuli samo zaštitu braka, ali je nikada nisu okitili i zaštitom majčinstva.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Helije – bog Sunca, brat Selene i Eosa

    Iako grčka mitologija slavi Apolona kao boga Sunca i Svijetlosti, a zahvaljujući sljedbenicima Orfejeva kulta koji su se prvi počeli obraćati Apolonu kao bogu Sunca, nije oduvijek bilo tako. Što to ti sada opet 'petljaš' Athumanunh? Athumanunh će iskoristiti priliku i pri tomu ispuniti želju. Idemo onda samo Athumanunhu razumljivom slijedu. Dakle, sve do 5. stoljeća p. K., bog Sunca zapravo je Helije, brat predivne božice Selene (božice Mjeseca) i šutljivog, ali postojanog boga Eosa (boga Zore). Tako se u tim davnim danima, kojih se danas sjećaju samo rijetki, Helije bog Sunca svakog dana vozio u svojoj blistavoj zlatnoj kočiji po beskonačnom nebeskom svodu. Helije bi svoje putovanje počeo negdje daleko na Istoku, a završavao bi ga na još daljem Zapadu. Noću kada bi mu predivna Selena sestra njegova otpjevala uspavanku Helije bi zaspao u svojoj krilatoj zlatnoj barci koju mu je iskovao osobno božanski kovač, sin Zeusov, Hefest, negdje u tajnim odajama svog uvijek vatrenog vulkana. Helijevi brzonogi krilati konji noću bi ga čekali negdje daleko na Istoku (Athumanunh će napisati – u današnjoj Etiopiji, a Vi se možete time složiti, a i ne morate, ali tada si sami pronađite zemlju u kojoj su se odmarali Helijevi krilati brzonogi konji. Dakako, Athumanunh se opet samo šali, a Helijevi konji doista su se odmarali u Etiopiji). No, opet će Athumanunh skepticirati i zapisati: 'Možda pak se Helije odmarao u zlatnom brodu koji je plovio od Zapada prema Istoku po Oceanu beskrajnom…' Nikada Helije nije zanemarivao svoju dužnost svakodnevnu, no, Zeus je nakon strašnog rata između bogova i titana, svima nešto podijelio, ali je nekim čudom samo na Helija zaboravio. Onda pak se iznenada iz mora pojavio novi otok (otoku je bilo ime Rodos – po Athumanunhu), pa je baš taj otok Zeus poklonio Heliju. Kao ispriku za svoju nesmotrenost Zeus je dao izliti veliki kip Kolosa koji je bio posvećen neumornom Heliju. (kip je bio visok 32 metra, podignut 284. godine p. K. i ponosno je čuvao ulaz u luku Rodosa gotovo 66 godina, a onda ga je strašni potres srušio u more – po Athumanunhu) Tako je bog Sunca Helije bio zadužen za nadzor protoka Vremena i svoju obvezu helije je obnašao besprijekorno sve do trenutka kada nije ugledao božicu Atenu koja je upravo iskočila iz glave Zeusove. Athumanunh hoće kazati da je taj događaj začudio i samog Helija koji je na trenutak zaustavio svoju Nebesku zlatnu kočiju. Vrijeme je odjednom stalo, ali bez većih posljedica. Drugom prilikom Helije se naljutio na Odisejeve nesmotrene mornare i ratnike koji su se vračali iz Trojanskog rata i ubili njegova snježnobijela goveda kako bi utažili glad. Helije im je uskratio jedan dan života, a bio je to onaj dan kada su trebali ugledati obale Itake, pa su tako Odisej i njegovi ljudi osuđeni na vječno lutanje. No, iako moćni bog Helije je baš kao i mnogi bogovi i smrtnici najveći problem imao sa svojim sinom, mladim i neobuzdanim Faetonom. Helije je neoprezno obećao sinu Faetonu da će mu u znak dokaza očinstva i ljubavi prema sinu ispuniti želju koju poželi. Na Helijev užas Faeton je zatražio od moćnog oca da mu na samo jedan dan prepusti upravljanje Zlatnom kočijom i krilatim brzonogim konjima. Helije je bio i više nego užasnut, znao je da je Faeton nespreman, neiskusan, preslab i premlad da upravlja kočijom i konjima krilatim, ali obećanje je bilo dano, neumoljiva božica Sudbina to je zapisala i više nije bilo povratka ni za ljude, a ni za bogove. Helije je skinuo svoju krunu s užarenim zracima i stavio je na glavu Faetona, najbolje što je mogao objasnio je sinu o upravljanju s krilatim brzonogim konjima. No, sve je bilo uzalud, Faeton je bio preslab, pa je ubrzo izgubio nadzor nad krilatim konjima snažnim koji su bez nadzora jednostavno podivljali. Najprije su Zlatnu kočiju (Sunce – po Athumanunhu) odvukli previše visoko, pa se Zemlja smrznula (jedno od ledenih doba – po Athumanunhu), potom su kočiju dovukli previše blizu Zemlji što je dovelo do toga da su Etiopljani i svi narodi Afrike pocrnili, a nastala je i beskrajna i beživotna pustinja (današnja Sahara – po Athumanunhu). Zeus je naprosto poludio, pa je Faetona pogodio munjom. Faeton je pao mrtav u rijeku Eridan. Sestre Faetonove bile su shrvane boli i pretvorile su se u jablane, a suze njihove jantar. Još nešto oko Helija zanimljiva. Helije je imao svevideće oko, ali o budućnosti nije znao ama baš ništa. Upravo je Helije ugledao Afroditu u kompromitirajućoj pozi s Aresom i to javio 'rogonji' Hefestu. Upravo Helije vidio je Hada kada je oteo Perzefonu i to dojavio Demetri. Kasnije kada Apolon postane bog Sunca Zlatnu kočiju vuku labudovi koje mu je Zeus poklonio na dar umjesto uništenih krilatih konja i Apolon u Delfima može proreći i budućnost.


    Mitologija naroda Južne Amerike


    [​IMG]
    Huitaca – nećudoredna božica radosti

    Prema mitološkim pričama plemena Muisca iz današnje središnje Kolumbije, u početku je svuda vladao mrak, a sva svijetlost bila je skrivena u Stvoritelju imena Chiminigagui, vrlo tajnovitom i dalekom biću božanskom. Poželi jednom tako Chiminigagui stvarati nešto dobroga i iz njega stane izbijati svijetlost. Najprije je stvorio dvije crne ptice koje su letjele posvuda Svijetom i nosile zrake svijetlosti, a mašući krilima stvarale su snažan vjetar i strujanje zraka koje je bilo toplo i ugodno. Tada Chiminigagui stvori ženu i nadjene joj ime Bachue (ona s grudima velikim – po Athumanunhu). Bachue je izašla iz svetog jezera držeći za ruku maloga dječaka kojeg je podigla i kasnije s njim izrodila cijelo čovječanstvo. Tako je Bachue u mitologiji Muisca zapamćena kao i božica majka (božica začetnica zakona i religijskih obreda – po Athumanunhu). Nedugo nakon što je ljudima podarila zakone i religijske obrede Bachue je zajedno sa svojim mužem nestala u svetom jezeru pretvorivši se u zmije (ovdje Athumanunh vidi neku nit sličnosti s grčkom mitologijom - Kadmo i Harmonija). Nedugo nakon nestanka Bachue s istoka se pojavio starac sjede brade imena Bochica. Bochica je ljude naučio gradnji kuća, zemljoradnji, tkanju, te drugim korisnim stvarima. Bochica je propovijedao vrijednost teškoga rada, trezvenost i dosljednu umjerenost u svemu, a istodobno je bio vrlo krut, neduhovit i sasvim ćudoredan. Ta njegova ćudorednost zasmetala je božici Huitaca (Huitaca je bila drugo obličje božice Bachue – po Athumanunhu), pa je ona došla u sukob s Bochicom. Da bi je nekako smirio Bochica ju je uzeo za ženu, ali to se nije pokazalo kao dobar potez. Huitaca je bila potpuna suprotnost Bochice, pa je ljude naučila smijati se, uživati u opojnim pićima i svemu što donosi trenutni užitak. Svojom nesmotrenošću i nećudorednošću izazvala je i same bogove, pa su se od srdžbe njihove podigle rijeke i nastale silne poplave u kojima mnogo ljudi izgubi život. Nakon toga Bochica je dograbio Huitacu i snažno je bacio na Nebo gdje se pretvorila u Mjesec, a Stvoritelj Chiminigagui pretvorio ju je u pticu sovu. Tako je Huitaca sada izlazila samo noću u obličju Mjeseca i ptice sove, a pleme Musica još i danas vjeruje da Huitaca tka njihove snove, a poglavito one dobre, jer Huitaca je shvatila svoju kaznu.



    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Atalanta – hrabra i odvažna djevojka kojoj su zavidjeli muškarci

    Jednom prilikom kalidonski kralj Enej žrtvovao je nekoliko volova bogovima, ali je pri tomu zaboravio, namjerno ili nenamjerno Athumanunh to sada ne može sa sigurnošću ustvrditi, na Artemidu. Artemida božica lova odmah mu se poželjela osvetiti, pa je u Kalidoniju poslala strašnog vepra velikih čekinja i kljova. Divlji vepar pomahnitalo je gazio i upropaštavao usjeve, napadao stoku, a kljovama bi rastrgao svakoga tko bi se usudio poći na rad u polje. Kralj Enej očajnički je tražio pomoć i nudio kljove i kožu onome koji ubije vepra. Dakako, pozivu su se odmah odazvali najveći ratnici, lovci i junaci, a među njima su bili: Tezej, Jason, Nestor, Melegar i jedna odvažna djevojka imena Atalanta. Atalantu su roditelji napustili odmah po rođenju, jer su silno željeli sina, a ne kćer. Upravo Atalantu spasila je božica Artemida koja je poslala medvjedicu da doji i podigne napuštenu djevojčicu. Pod strogim nadzorom Artemide lakostrijele, Atalanta je izrasla u predivnu djevojku, hrabru i odvažnu, vrlo vještu u baratanju s lukom. Da li poradi toga, što je bila bolja od svih nazočnih u rukovanju strijelama, neki od muških učesnika nikako se nisu slagali s nazočnošću Atalante. Pod svoju zaštitu uzeo ju je osobno veliki junak Melegar (iako je bio sretno oženjen s Kleopatrom /nije ona egipatska/ Melegara je Atalanta jednostavno zadivila i očarala – po Athumanunhu) Nakon mnogih bučnih i dugih prepirki Melegar je ipak ustrajao i lov je mogao početi. No, vepar se pokazao suviše teškim protivnikom. Tako je nekoliko lovaca odmah rastrgao, a čak je i veličanstveni Nestor morao potražiti spas na drvetu. Jason je bacio svoje koplje, ali je i promašio, drugi lovac bacio je svoje koplje, ali ni ono nije pogodilo vepra. Tada je Atalanta napela svoj luk i vepra pogodila točno između ušiju, vepar se na trenutak zateturao, to je iskoristio sam Melegar, pa je vepra probio svojim kopljem. Vepar je podlegao ranama. Kljove i kožu Melegar je dao Atalanti jer je ona prva pogodila vepra, no, to pak je sada silno uvrijedilo Melegarove ujake (braću Alteje, majke Melegarove – po Athumanunhu) koji su od samoga početka zavidjeli vještini Atalante. Melegarovi ujaci na njega su potegnuli oružje, ali ih je Melegar svladao i u okršaju ubio. To pak će sada rasrditi Alteju, majku Melegarovu koja odluči ubiti vlastita sina. Naime, kada je Melegar imao samo sedam dana, pojavile su se Mojre i, pokazujući Alteji cjepanicu koja je dogorijevala u kaminu, predvidjele da će Melegar umrijeti kad cjepanica izgori do kraja. Alteja se odmah snašla i zalila cjepanicu vodom, vatra se ugasila, a Alteja zauvijek sakrila cjepanicu. No, sada se predomislila i opetovano je zapalila, pa kad je cjepanica izgorjela Melegar je pao mrtav. Alteja se nije ni snašla i uopće se nije nadala da će cjepanica tako brzo izgorjeti, pa se shrvana boli za sinom jednostavno objesila, a to je gotovo istodobno učinila i Kleopatra žena Melegarova. Svi koji su žalili za Melegarom jednostavno su se kasnije pretvorili u malene ptičice koje su drevni Grci nazvali meleagride.



    Mitologije i legende Afrike


    [​IMG]
    Božice kokete – Oshun i Oya

    Večeras će Vam Athumanunh napisati jednu priču iz mitologije naroda Yaruba iz Nigerije. Naime, radi se o dvije predivne božice, a Athumanunh ih je nazvao koketama, ali ne iz zlobe, jer on nikako i nikada ne bi ni pomislio uvrijediti njemu ljepši i suprotni spol prema kojemu osjeća naklonost, odnosno divi mu se. Dakle, da onda Athumanunh i započne. Oshun je u mitologiji drevnih Yaruba bila božica ljubavi, iscjeljenja i izvorske hladne i okrepljujuće vode (toliko važne narodu kojeg nemilice prži Sunce – po Athumanunhu). Athumanunh će još za Oshun napisati da je neodoljiva koketa koja je imala mnogo udvarača i ljubavnika prije nego što se udala za misterioznog, ali smirenog i moćnog boga Orunmillera, boga proricanja. Njegovom zaslugom i sama Oshun postala je prava majstorica u predviđanju budućnosti. No, prava ljubav Oshun bio je zapravo božanski ratnik Changoo, odnosno po Athumanunhu bog oluje nepredvidive. Dakako, koliko je god Chango iz prijateljstva i uvažavanje boga Orunmillera ulagao 'nadbožanski' napor da ostane hladan na koketiranje Oshun, poput običnog smrtnika nije joj se mogao oduprijeti. (Athumanunh ga ni ne krivi, jer Oshun je uporabila svoju čarobnu božansku tikvu iz koje je izvukla med koji je potom razmazala po usnama snažnog Changoa koji je neoprezan zaspao.) Međutim, Changoo se istodobno spetljao s još jednom neodoljivom i predivnom božicom, bajnom Oyoom, božicom divljeg vjetra, vode uzburkane, tornada i zaštitnicom ćudljive rijeke Niger. Eh, uf Athumanunh je sada malo počeo petljati, pa će ovo poprimiti nalik suvremenoj 'sapunici'. No, dobro idemo onda dalje. Sve bi to lijepo bilo, možda bi i bilo dobro, no, Oya je zakonita žena opasnog i snažnog boga rata, temperamentnog boga rata i vrijednog kovača metala, boga Oghuna. (Athumanunhu pak sada sve ovo počinje nalikovati na grčku mitološku priču kada je bog Hefest zatekao Afroditu u ljubavnom zanosu s Aresom jarosnim). Dakle, baš kao i Hefest i Oghun, a i Athumanunhu se to ne bi dopalo – Athumanunh valjda hoće kazati da su muškarci slabi na ženske ljubavne izlete, dok pak veličaju i odobravaju muške nevjere i nepodopštine… Athumanunh! Zar si poludio, o čemu ti to pišeš? Ovo bi mogla pročitati i Reyamanunha, a onda ti se ne piše baš dobro. (Athumanunh se samo zeza i odmah će se vratiti na priču) Dakle Hefest je blago rečeno naprosto poludio na Afroditinu nevjeru i odmah ju je tužio Zeusu, no, Oghun pak je reagirao slično, ali skroz nepromišljeno za jednoga boga. Naime, on je od srdžbe i srama pobjegao u šumu u kojoj se sakrio. Eto ti ga sada problema za vrhovno božanstvo, za moćnoga boga Oludumarea. Naime, kako je bog zadužen za ljudski rad i stvaralaštvo, bog Oghun nestao bestraga, ljudi su se ulijenili, prestali su proizvoditi i svaki je rad ljudski prestao, a to pak je značilo da više nije bilo napretka, zavladao je kaos već prije jednom pobijeđen. No, Oludumare je ipak bio pozoran, pa je zapovjedio drugim orishima (nazivi za božanstva u jezičnom narječju naroda Yaruba – po Athumanunhu) da odmah istraže stvar i o svemu ga izvijeste. Naravno, problem je bio u koketiranju Oshun i Oye prema neodoljivom Changoou u kojem su se one služile nedopuštenim sredstvima. (Naime, Oshun je neoprezno ispustila svoju čarobnu tikvu kod Changooua, u njegovim odajama, skrivajući se pred Oyom, koja je potajno dolazila u te iste odaje. Tako je Oya kušala med iz čarobne tikve Oshun i dogodilo se ono što se dogodilo. Med je Oyina usta pretvorio u 'grotlo vulkana' iz kojeg su izlazile teške i ranjavajuće riječi po boga Oghunha. Ma daj Athumanunh pričaj jednostavno – Athumanunh želi kazati da su se Oya i Oghun svađali, a Oyine su riječi povrijedile Oghunov muški ponos.) Sada kad je to Oludunare spoznao morao je nešto žurno poduzeti i poduzeo je. Pozvao je Oshun i Oyu i dobro im očitao bukvicu te im zapovjedio da vrate red božanski kako god znaju i umiju. Oshun je opetovano pribjegla svojoj čaroliji. Medom iz svoje tikve namazala je usne zaspalog Oghuna. Kad se probudio, Oshun ga je uvjerila da se mora vratiti na svoje božansko mjesto kako bi opetovano zavladao red. Oghun dakako nije mogao odoljeti Oshun, pa se vratio, čak je i na nagovor Oshun oprostio Oyi nesmotrenost. Oludumare je bio zadovoljan, no, tu nije kraj njegovim nevoljama koje će uskoro nastupiti. Naime, sada je Oghun počeo žudjeti za neodoljivom Oshun, što će pak razljutiti i povrijediti Oyu… no, to je već druga priča koju će Vam Athumanunh već jednom napisati. Budite dobri i pozdravljeni!

    Mitologija Mezopotamije


    [​IMG]
    Tamuz i Ishtar – u zemlji bez povratka

    Tamuz, bog proljeća i vegetacije, bog neprekidnog umiranja i opetovanog bujanja prirode, svake bi godine umirao početkom ljeta kada bi nastupile suše i nesnošljive vrućine, a rađao bi se početkom prosinca (najčešće 21. prosinca – po Athumanunhu, jer tada je sve opetovano u vegetaciji ozelenjelo) Tamuz je bio najdraži mladi ljubavnik božice Ishtar, pa kad bi on umro ona bi shrvana bolom silazila u Podzemni svijet da ga potraži. No, vrata podzemlja čuvao je nepotkupljivi čuvar, pa on nije htio otvoriti vrata ni samoj Ishtar. Ona pak je njemu glasno zaprijetila da će svojom srdžbom razbiti vrata Podzemlja i tako pustiti mrtve da opetovano žive i jedu, pa će na ovom Svijetu tako biti više mrtvih nego živih. Ta prijetnja stigla je i do same božice Podzemlja Ereshkigal, starije sestre Ishtar. Ereshkigal zapovijedi čuvaru da propusti Ishtar kroz sedam vrata Podzemlja, ali pod uvjetom da ona kod svakog od sedam stražara ostavi dio svoje odjeće i nakita. Tako je kod prvih stražara Ishtar ostavila svoju tijaru, kod drugog naušnice, kod trećeg ogrlice, kod četvrtog grudne štitove, kod petog pojas, kod šestog narukvice s ruku i kolute s nogu, a kod sedmog odjeću. Tako je Ishtar pred sestru stigla potpuno gola. Čim su se srele Ishtar i Ereshkigal se dograbe u snažan hrvački zagrljaj. Ereshkigal svlada svoju mlađu sestru i i zapovjedi svojim stražarima da na Ishtar bace šezdeset bolesti koje će je zauvijek ostaviti prikovanu u Podzemlju. Tako su sada i Ishtar i Tamuz osuđeni da zauvijek ostanu u Podzemlju. No, na Zemlji se bez to dvoje božanstava potpuno ugasi ljubav. Ljudi i životinje više se nisu rađali i množili, pa je cijelom Svijetu zaprijetilo uništenja. To pak se sada ne dopadne bogu Shamashu, bogu Sunca i pravednosti. Taj najsnažniji bog Neba među svim nebeskim božanstvima hrabro se upuštao u bitke i bojeve sa svim nemanima i demonima tamnih sila mraka, pa se tako on uputi pred svoga oca Sina, boga Mjeseca i od njega zatraži da se osobno zauzme kod boga Ea, boga dubina i voda slatkovodnih, drugoga iz božanskog trojstva. Ea se odmah složi s Shamashom i pošalje svog posebnog poslanika samoj Erashkigal sa zapovijedi da odmah oslobodi Tamuza i Ishtar iz Podzemlja. Dakako, Erashkigal se nikako nije smjela oglušiti na zapovijedi Ea, pa poškropi Ishtar vodom života od koje ona odmah ozdravi. Tako su Ishtar i Tamuz mogli opetovano nakratko boraviti na zemlji među ljudima, vegetacija je listala, životinje se množile, ljudi se rađali, a na Nebo se opetovano vrati red i zakon božanski koji već prije bi uveden u doba kada je pobijeđen Kaos nepregledni.


    Mitologija drevne Mezopotamije


    [​IMG]
    Enuma elish – bitka boga Stvoritelja s Kaosom nepreglednim

    U drevnoj Mezopotamijskoj (Sumer, Babilon, Akad, Asirija) mitologiji Athumanunhu je najinteresantniji mit o strašnoj bitki koju zapodjenuše bog Stvoritelj i Kaos. Zapravo, to je mitološki prikaz stvaranja kako su ga zamislili drevni narodi još drevnije Mezopotamije. Mit je nazvan 'Enuma elish' (Kada gore), a zapravo to je početak, odnosno, prve dvije riječi početka mita koji ide ovako: 'Kada gore Nebo u početku nije imalo imena i kada Zemlja dolje nije imala imena. Kada nijedan od bogova još nije bio stvoren i kada nijedno ime još nije bilo nadjenuto …' Dakle, postojao je samo Apsu (more slatkovodno, muški Kaos – po Athumanunhu) i Tiamat (more slano, ženski Kaos – po Athumanunhu) izmiješani i pomiješani u Kaos nepregledni. Kaos izrodi sina svoga Mumuua (znanje, mudrost, Svijet stvarni, vremenski i prostorni – po Athumanunhu). Razdvoji tako Mumuu roditelje svoje i postadoše oni strašne zmije Lahmu i Lahamu (prvi muški i ženski prabogovi – po Athumanunhu), pa nakon mnogo eona (vječnost) od njih nastadoše Anshar (sfera Neba – po Athuamnunhu) i Kishar (sfera Zemlje – po Athumanunhu) roditelji Anuua (bog Neba koji zapovijeda silnom vojskom Zvijezda vojnika, gospodar Anunaki /podzemnih/ i Igigi /nadzemnih/ bogova – po Athumanunhu). Eh, da i tada dani postadoše dugi, jako dugi, pa se danima pridruže godine, a Anuu stvori sebi sliku Ea (sin Anuua, bog dubine koji je naklonjen ljudima i koji se zaljubi u predivnu Damkin – po Athumanunhu). Bijaše Ea vrlo mudar i silan snagom, silniji i moćniji od očeva oca Anshara i nije imao Ea sebi ravna među precima svojima. Dakle, Athumanunh korača dalje i promišlja o drevnim narodima Mezopotamije i Vama piše: Anuu bog Neba, gospodar bogova, Enlil, bog vjetrova silnih, te sin Anuuov Ea, mladolik bog slatke vode i dubina nezamislivih načine prvi Savez i postanu prvo božansko trojstvo. Požele oni tako da načine Svijet koji bi i ljudima i bogovima bio lagodan. No, prastaro trojstvo (Apsu, Tiamat i Mumuu) silno se uvrijede tim postupkom i objave otvoreno neprijateljstvo trojstvu Enlil, Anuu i Ea. Tako strašna Tiamat iz srdžbe svoje izrodi još strašnije nemani kako bi se one borile protiv bogova, a strašnu i najstariju neman Kingua postavi Tiamat za vođu. Kada bogovi vidje kakva im se strašna vojska približava svi se silno uplaše i požele odustati od bitke, no, najmlađi među njima Marduk (bog svijetla, zore i sunca proljetnog, sin Ea i Damkin – po Athumanunhu) ponudi se da on povede bitku s nemanima.. Ponuda Mardukova nije bila bez cijene, on zatraži od svih ostalih bogova da mu se prizna pravo na prijestolje Enlilovo i zatraži najljepšu među božicama, predivnu Aruru, božicu oblikovanja (s njom će kasnije Marduk stvoriti ljude – po Athumanunhu). Ostalim bogovima nije preostalo ništa drugo nego da pristanu na Mardukove uvjete. Tako Marduk ponese uz strijele, luk i koplja još i munju i vihor silni. Marduk ispusti snažan bojni poklič i prvi među bogovima pojuri na strašnu Tiamat. Tiamat strašno razjapi svoje čeljusti i ispusti snažan urlik od kojeg se sve zatreslo, ali u taj trenutak u njezino ždrijelo uleti Mardukov vihor, a on kopljem pogodi Tiamat u srce. Ostali bogovi savladaju njezine strašne nemani. Marduk raspolovi tijelo Tiamat i od jedne polovice stvori Nebo na koje postavi sve bogove (Mjesec, Sunce i sve ratnike Zvijezde, a od druge polovice napravi Zemlju koju zaodjene biljem i silnim životinjama. Zauvijek razdvoji gornje vode od donjih. Tada Marduk objavi da će stvoriti čovjeka od krvi. Na to se svi bogovi uplaše jer pomisle da će Mardok tu krv tražiti od njih, ali ih on ubrzo smiri objavljujući da će od krvi nemani Kingua stvoriti čovjeka. Tako je i bilo. Mardok prosuši krv Kingua i uz pomoć predivne Arure stvori ljude kojima zapovijedi da se moraju brinuti o bogovima i služiti im. Ostali bogovi silno se obraduju i dogovore se da će izgraditi svetište za Marduka i sebe. Bio je to Babilon, a na vrhu kule Babilonske stolovao je Marduk najmoćniji među bogovima.


    Obličja božica


    [​IMG]
    Lilith kao Ishtar

    Na drevnom akadskom jeziku riječ Ishtar znači božica, a kod drevnih Babilonaca Ishtar je božica ljubavi i plodnosti, kćer je boga Sina, boga Mjeseca, ponekad i boga Anuua boga Neba, sestra je boga Shamasha, boga Sunca i pravde kod drevnih Babilonaca. Ishtar je ljubavnica svih babilonskih muških božanstava, a pojavljuje se pred bogovima i ljudima navečer kao zvijezda večernjača ili Venera, a ujutro kao zvijezda zornjača ili Danica. Drevni Babilonci štovali su je i kao božicu vegetacije i zaštitnicu majčinstva i poroda. Kao božicu rata koja nosi mušku bradu štovali su je drevni Asirci, a drevni Babilonci poznaju je kao božicu rata pod imenom Alilat. Njezin najveći kult razvijen je u drevnom gradu Uruku. Zajedno sa ocem (Sin) i bratom (Shamish) Ishtar predstavlja drevno babilonsko božansko trojstvo.


    Demoni iz mitologija


    [​IMG]
    Lilith – demon ljubavi ili kreatura noći

    Anđeli su, dakako to svi Vi znate, po naravi dobrotvorni. Anđeli su božanski ratnici dobra, božanska bića i sinovi božji. Onda pak se na trenutak prisjetite da ste ponekad čuli i za 'pale anđele'. Tko su to onda 'pali anđeli'? Athumanunh će Vam to jednostavno opisati: to su 'sinovi božji' koje su zavele bludne 'kćeri ljudske', a iz njihove veze rodili su se kasnije demoni. Tako je Svijet napućen zlim demonima koji su zakleti protivnici anđela. Zle demone predvode supružnici Lilith i Samael. Iako je ime Lilith najvjerojatnije uzeto iz korijena riječi lajla (noć), njezino pravo podrijetlo seže daleko u prapovijest mitologije. Tako se jedan od oblika Lilith povezuje s babilonskim ženskim demonom koji je trebao postati prva žena prvoga čovjeka. No, svadljiva Lilith posvađala se sa svojim supružnikom kojeg joj odredi Stvoritelj i ona pobjegne. Taj njezin neposluh silno rasrdi Stvoritelja i on za njom pošalje svoja tri najbolja anđela ratnika. Imena su im Snvj (Senevej), Snsnvj (Senesenevej) i Smnglf (Semenegelef). (Uf, ovdje Athumanunh ima mali problemčić, stvarna imena tih anđela ispisana su tajnovitom kabalom (anđeoskom abecedom) koja je u mnogome slična hebrejskom i samarijanskom alfabetu, ali se i razlikuje od njih. Kako Athumanunh ne poznaje toliko dobro tu anđeosku abecedu, a imena triju anđela jako se teško izgovaraju, pa se je Athumanunh dosjetio i dodao je samoglasnik e (tako su se čitali i hijeroglifi) i ona imena u zagradama su Athumanunhova imena za ta tri anđela. Neumorna potraga, a kasnije i potjera za Lilith prestala je kod Crvenoga mora. Anđeli su pronašli Lilith i zatražili od nje da se s njima vrati natrag. No, Lilith ih je tvrdoglavo odbila, a oni joj zaprijete da će, ako se ne vrati s njima, prvih sto djece njezine koje rodi umrijeti. Lilith nije poslušala, ali se prijetnja anđela ispunila. Lilith je teška srca izdržala kaznu koju joj odrediše anđeli, ali se nakon toga i počela okrutno svetiti ljudskom rodu. Tako je Lilith napadala ljudsku novorođenčad i to dječačiće u prvih osam dana nakon rođenja, a djevojčice u prvih dvadeset dana nakon rođenja, nad njih je zazivala strašnu Smrt. Lilith je kasnije sa demonom Samaelom izrodila mnogobrojno demonsko potomstvo.


    Mitologija Hetita


    [​IMG]
    Priča o bogu koji je nestao

    Jednom već prije Athumanunh Vam je napisao priču o Telpinu, hetitskom bogu poljodjelstva koja u mnogočemu podsjeća na priču o Tammuzu i Podzemnom Svijetu u kojem je nestao Baale iz ugaritske mitologije. Telpin je kod starovijekih Hetita sin boga oluje Teshuba, pa se tako, u toj priči iz hetitske mitologije, jednom Telpin silno rasrdio na cijeli Svijet, a da nitko nije znao pravi razlog njegove srdžbe. No, njegovim nestankom zamalo da je došlo do pogubnosti za ljude i bogove. Naime, nestankom boga odgovornog za plodnost i poljodjelstvo u svim mitologijama uzrokuje strašnu katastrofu koja jednako pogađa ljude i bogove. Dakle, strašne posljedice koje nastaju nestankom takovog jednog značajnog boga u svim mitološkim pričama, pa tako i u hetitskoj priči, gotovo da su identični. Zemlju iznenada prekriva gusta magla, iznenada se gase vatre na ljudskim ognjištima, bogovi nestaju tajnovito jedan za drugim iz svojih svetišta i hramova, životinje odbacuju svoju mladunčad, nastaje suša i silna glad, a ljudi i bogovi umiru od gladi. Tada se to niti malo ne dopada najvišem bogu, bogu Stvoritelju, bogu koji je jednom već pobijedio kaos, nered i zlo, pa on odlučuje poslati najbrže i najbolje tragače u potrazi za takovim značajnim bogovima koji odjednom iz tko zna kojih razloga prestanu obnašati svoje dužnosti kako bi bilo dobro i ljudima i bogovima. Kod starovijekih i drevnih Hetita taj najviši i najodgovorniji bog je nitko drugi nego Teshub, bog oluje, a bog koji nestaje, a odgovoran je za poljodjelstvo i inače plodnost svega živoga na Zemlji je opet nitko drugi do njegov sin Telpin, hetitski bog plodnosti i poljodjelstva. Tako će u ovoj priči koju je Athumanunh već prije jednom napisao, sjetite se Vi koji ste je čitali, a za one koji je nisu Athumanunh će sada kratko opisati što se to zapravo dogodilo tijekom te potrage za tajnovito nestalim Telpinom. Dakle, silno zabrinuti Teshub, a na nagovor svoje supružnice majke Telpinove božice Hannahanne odmah je k sebi pozvao boga Sunca, odnosno Arinna boga podneblja kod drevnih Hetita i zapovjedio mu da pronađe nestalog Telpina. Bog Arinn u potragu za Telpinom šalje svojeg orla, ali ga on nije mogao pronaći. Tada se u potragu uključila prelijepa božica Kamrusepas, božica koja je kod drevnih Hetita i u njihovoj mitologiji zapravo božica magije i čarobnjaštva, a bavi se i liječenjem. Ona je u potragu poslala magičnu pčelu koja je na kraju pronašla odbjeglog i nestalog Telpina. Zahvaljujući čaroliji predivne Kamrusepas koja je uspjela svojim čarima nagovoriti 'čuvara sedmero vratiju' iza kojih su zaključani kotlovi Abaru u kojima su pohranjene sve nedaće ovoga Svijeta. Što se jednom pohrani u kotlove Abaru nikada se više ne pojavljuje na ovome svijetu. Tako je i predivna Kamrusepas izliječila Telpina od bijesa koji ga je zahvatio. Ljudi Telpinu podignu visoki stup na kojem je visjela koža ovna, te u podnožju tog stupa poslože žrtvene darove žita, vina i goveđeg mesa. Sve te žrtvene ponude udobrovolje Telpina, a on ljude ponovno nagradi rastom, obiljem, dugim životom i rađanjem djece. Taj stup koji su Hetiti podizali u čast boga plodnosti i na njega vješali ovčje runo (sjetite se da su i Argonauti tražili zlatno runo blagostanja i blagodati ovoga Svijeta – po Athumanunhu) Athumanunha pak opetovano podsjeća i na onaj drevni egipatski običaj kada se bogu Ozirisu podiže stup nazvan Thet – simbol stabilnosti i kontinuiteta božanske snage.


    Mitologija Hetita


    [​IMG]
    Borba Teshuba i Ilujankasa

    Ovaj mit drevnih i starovijekih Hetita koji govori o borbi između strašnog zmaja Ilujankasa i boga oluje Teshuba ima svoje dvije verzije koje su međusobno povezane. Tako se u uvodnom dijelu starije verzije mita najvjerojatnije govori o legendi Hetita po kojoj oni slave blagdan Puruli koji je u čast Teshuba, boga oluje. Po Athumanunhu to je najvjerojatnije Hetitima početak Nove godine, jer taj dio priče ima dosta sličnosti sa pričom starih Babilonaca koja u njihovoj mitologiji govori o ubijanju strašnog zmaja Tijamata. Dakle, Teshub, bog oluje molio je sve ostale bogove za pomoć u njegovom obračunu sa zmajem Ilujankasom, a na njegove zamolbe odazvala se prva božica Inaras. Božica Inaras, krasotica među božicama, u pomoć poziva smrtnoga čovjeka imena Hupasijas da joj pomogne napuniti velike posude s vinom koje će omamiti strašnoga zmaja Ilujankasa. Dakle, Athumanunh već tu primjećuje da je opetovano iskorištena stara tema mitologije, a to je ljubav smrtnika i besmrtne božice. Naime, Hupasijas pristaje pomoći božici Inaras, ali pod uvjetom da ona s njim legne i provedu noć zajedno u ljubavnim igrama. Božica Inaras na to je pristala, pa se još više uljepšala i uredila te pozvala strašnog zmaja Ilujankasa da izađe iz sigurnosti svoje pećine i pridruži joj se u gozbi. Zmaj Ilujankas nije ništa posumnjao, pa je izašao iz sigurnosti pećine u društvu svoje djece, ne sluteći da je u blizini skriven Hupasijas koji čeka da se zmaj napije, pa da ga sputa konopom koji mu je dala božica Inaras. Kad se strašni Ilujankas opio i zaspao, skriveni Hupasijas izlazi i sputava ga konopom koji mu je dala božica Inaras. Nakon toga pojavljuje se bog oluje Teshub i ostali bogovi te ubijaju zmaja. Nakon toga mit priča o tomu kako je božica Inaras odvela Hupasijasa u svoje obitavalište na jednu planinu u zemlji Taruke. Tu ona zatoči Hupasijasa i upozorava ga da nikada ne poželi gledati kroz prozor, jer tada će on vidjeti svoju ženu i djecu, pa će se njihova ljubav zauvijek ugasiti. Kako jednom božica Inaras nije došla dvadeset dana, Hupasijas se je dosađivao i napokon pogledao kroz prozor gdje je vidio svoju smrtnu ženu i djecu svoju. Hupasijas silno poželi da im se vrati, pa kad se pojavila Inaras on je zamoli da mu dopusti povratak natrag u Svijet smrtnika. Ova neposlušnost Hupasijasa silno rasrdi božicu Inaras, pa ga ona u naletu bijesa, poradi neposlušnosti, ubija. Dakle, tu je prastara tema o ljubavi smrtnika i besmrtnice, te o želji besmrtnika da se ipak vrati svom smrtnom Svijetu potpuno slična i ostalim starovijekim mitologijama. Novija verzija priče o borbi između zmaja Ilujankasa i boga oluje Teshuba pak u mnogočemu sliči na drevnu priču starovijekih Egipćana, a to je borba Horusa i Seta koju Vam je već prije opisivao Athumanunh. Dakle, po toj novijoj verziji, zmaj Ilujankas iskopao je oko i srce bogu oluje (Horus je također ostao bez očiju u borbi sa Setom zločestim – po Athumanunhu) Kako bi se osvetio zmaju Ilujankasu bog oluje Teshub obljubio je smrtnu ženu i s njom dobio sina koji će se kasnije oženiti kćerkom zmaja Ilujankasa. Bog oluje je pomoću svog sina došao natrag u posjed svojih očiju i srca, pa se nakon toga naoružao i krenuo u konačni obračun sa zmajem Ilujankasom. No, na kraju sve ipak previše podsjeća na babilonsku priču o ratu bogova u kojem prvo Mardukov sin Nebo ubija boga Zua koji je kasnije poput Ozirisa uskrsnuo, a zmaj Tijamat iz babilonske mitologije neizbježno pak podsjeća na hetitskog zmaja Ilujankasa, a sve se to događa tijekom blagovanja blagdana u kojem i Babilonci i Hetiti slave dolazak Nove godine.


    Mitologija starovijekih naroda


    [​IMG]
    Mitovi i legende Hetita

    Daleko iza obzorja grčke povijesti i ljudske uljudbe, mnogo prije, ležalo je carstvo tajnovitih Hetita. Bilo je to carstvo naroda koji je bio najzagonetniji od svih starovijekih naroda, bilo je to carstvo koje je bilo mrtvo davno prije nego što je počeo postojati naš kalendar. Ne samo da je to carstvo bilo mrtvo, nego je i nekim čudom zaboravljeno i misteriozno nestalo, možda još misterioznije nego mitološki opjevana Atlantida. Eh, da … sjeća se Athumanunh tih starih priča koje su njemu pričali 'Oni koji se još sjećaju' davno prije izgubljenih legendi i mitova, pa će sada on neke od tih priča napisati Vama koji ovo čitate. Tako će Athumanunh samo na trenutak opetovano tiho i neprimjetno oživjeti drevne mitove i legende Hetita koji su davno prije, gotovo dvije i pol tisuće godina prije nego smo mi počeli brojiti godine unatrag, tiho i tajnovito nestali s historijske pozornice čovječanstva. Idemo onda nekim Athumanunhovim redom:
    }{}{}{ Moglo je to biti negdje u ono Prvo doba kada je započela bitka između starih i mlađih bogova. Anuu je bio mladi bog Neba koji je upravo zbacio s prijestolja svoga oca Alalusa. No, ubrzo je Anuua s božanskog prijestolja zbacio njegov sin Kumarbis. U tim strašnim bitkama između oca i sina, između moćnog Anuua i snažnog Kumarbisa rodio se monstrum koji će ugroziti i same bogove. Tako je Kumarbis stvorio snažnog monstruma diva koji će biti kadar suprotstaviti se bogovima. Mladi i snažan bog Kumarbis poslao je božici mora svog poslanika Imbalurisa sa zamolbom da mu ona dade savjet. Božica mora pozove na obilnu gozbu Kumarbisa i tu ga ona savjetuje da pošalje svog poslanika Mukisanusa bogu svih voda. Ono što se tada dogodilo Athumanunh nije baš dobro razumio, ali jasno je da je Kumarbis u nježnim pričanjima s predivnom božicom zemlje, a ne božicom mora, dobio sina kojeg je ona nazvala Ulikumis. Kumarbis je svoga sina poslao, sa svojim najvjernijim vojskovođom Imbalurisom, božanstvima Irzira, Athumanunh ta božanstva smatra božanstvima podzemlja. Dakle, Kumarbis je zapovjedio Imbalurisu da od njih zatraži, a oni su mu vjerni saveznici, da prihvate sina njegovog i postave ga na Ubelurisevo desno rame (Ubeluris bi mogao biti nešto poput grčkog titana Atlasa koji drži hetitski svijet na svojim plećima – po Athumanunhu). Nakon toga Ulikumis raste neviđenom i nezamislivom brzinom i izranja iz mora kao kula najviša i doseže Nebo na kojem vlada moćni Teshub bog oluje. Hebat, žena boga oluje, zbačena je iz svojeg hrama, pa se ona žali svome suprugu o nasrtljivosti Ulikumisa, sina Kumarbisa. Bog oluje Teshub tada odlazi i traži pomoć od samoga Ee, vrhovnog boga hetitskog božanskog panteona, koji stoluje u svojoj Apsu palači. Eea saziva skupštinu bogova i na njoj traži da se monstruozni Ulikumis odmah zaustavi. Ni sam Enlil ne razumije što se dogodilo, pa ni Ubeluris na zna da na svojim leđima nosi strašnog monstruma Ulikumisa. Moćni Eea zato zapovijedi svim starim bogovima da se otvori božanska oružarnica i da mu se iz nje donese stari bakreni nož kojim je on nekada davno odvojio Nebo od Zemlje. Zatim zapovjedi vojsci božanskih ratnika da tim istim nožem odsjeku stopala monstrumu Ulikumisu kojeg je Kumarbis stvorio da se suprotstavi samim bogovima. Bogovi kreću predvođeni Teshubom bogom oluje i upuštaju se u tešku borbu s divovskim i monstruoznim Ulikumisom. Kako se tijek bitke odvijao Athumanunh ne zna, jer je na tom mjestu drevni zapis Hetita odlomljen i nema ga, ali bez sumnje bog oluje Teshub slavio je pobjedu nad divovskim Ulikumisom. Bez svake sumnje to je još jedna od verzija o pokušaju da se uništi red koji postaviše bogovi i da ponovno zavlada kaos, ali posredovanjem moćnog Eea taj je pokušaj osujećen i spriječen. }{}{}{


    Athumanunhova Legenda o Alandiji


    [​IMG]
    - odlomak iz dijela: Alandske Svijetle noći -

    … Sonsyreynu galiju odjednom okruže alandski razarači na kojim su, a to su pak Dyadonkhe i više nego jasno mogle vidjeti, alandski mornari bili potpuno spremni za borbu. Veliki broj alandskih ratnika spremno je čekalo na letećim mostovima. Onda iznenadna pojava i nekoliko alandskih krstarica na kojima se također vidjela borbena aktivnost, a iza tih alandskih krstarica koje su zauzimale smjer u vjetar i razvijale borbena jedra u svoj svojoj ljepoti i snazi pojavi se admiralska bojna galija koja je jasno razvila Andraghonovhu i Yakyewu bojnu zastavu. Kneginja Felysya tihu upozori kontesu Sandrhu: 'Sandrha, pa Alanđani ne samo da su nas očekivali, oni su riješeni da nas napadnu već ovdje na moru! Nikada se nećemo iskrcati na obalu, a naši razarači nemaju šanse s njihovim bojnim krstaricama. Što to mi radimo Sandrho?' Sada se na dyadonskhu borbenu galiju popne sam admiral Yakwy u pratnji svojih kapetana Masharanha, Tawoatsa, Gombhara i Paghosha. Ovo pak sada uznemiri drugu kneginju, prekrasnu Dayanhu, koja opetovano upozori kontesu Sandrhu: 'Konteso, ako su sva četiri alandska kapetana s njihovim admiralom, onda su ovdje i sve četiri alandske borbene flote. Ako su sve četiri alandske flote ovdje zajedno, onda bi danas moglo ovo more gorjeti. Mi smo neoprezno ušle u bojnom rasporedu u njihove vode. Oni ne samo da sumnjaju, oni konteso znaju za naše namjere. Molim te spustimo borbene zastave i jedra prije nego nas unište njihovi razarači i krstarice!' Sada pak nenadano sama Sonsyreya stane zadirkivati admirala Yakwya: 'Admirale, zar se Alanđanin nečega boji, pa vas je u ovom broju poslao da nas presretnete?!' Yakwy ostane miran i samo mirno odgovori: 'Alanđanin za ovaj Tvoj opasan poduhvat još ni ne zna princezo, ali ako nastaviš ovako bit ću Ga prisiljen upoznati s Tvojim namjerama. Odgovori mi zašto Tvoji brodovi ne viju naše zastave, a već ste duboko u alandskim vodama, zašto te prate Anubysky razarači i krstarice krcati ratnicima?' Sonsyrey ljutito odbrusi Yakwyu: 'Moji brodovi plovit će pod zastavom koju ja odredim, a ti admirale nemaš pravo upadati na moj brod bez poziva. To mi je osobno zajamčio Tvoj Shagan!' Yakwy i dalje ostane ledeno miran i ponovno upozori Sonsyreyu: 'Ti Gospodarice Toplih mora to možeš slobodno raditi na svojim Toplim morima, ali na ovim ledenim morima ja sam odgovoran za sigurnost samo svom Andrhagonhu. Vidim da nemaš Njegove oznake na tunikama, pa sam se popeo na Tvoj brod kako bi Te upozorio da Tvoji mornari sklone oružje i leteće mostove, jer izgleda kao da žele borbu, ako je to tako upozoravam Te da su Alanđani spremni na borbu i ne bi valjalo da netko od Anubyaca nervozno izazove moje mornare, jer bi se to loše moglo završiti po Vas i Vaše brodove. Sandrha je sada jasno mogla vidjeti onu prepoznatljivu osobinu Alanđana. Njihove crte lica nisu pokazivale strah ili zbunjenost, već naprotiv, jasno su govorile da su spremni na sve i da su uvjereni da to što rade, rade ispravno…


    Legenda o Alandiji


    [​IMG]
    - odlomak iz dijela: Strašni ratni brodovi na Toplim morima južnim -

    …Tog predivnog alandskog jutra, jutra koje je poput nekakve mitske svijetlosti odjednom osvanulo nad šumom srebrenog bora, još veću pomutnju izazvale su same Amazonke Dyadonkhe, najljepše djevojke ratnice koje je zapamtilo to Nezamislivo vrijeme. One su iznenada zapjevale, iako te predivne ratnice nikada nisu pjevale, tog su jutra zapjevale i same zbunjene onim što su vidjele …
    Od tog jutra svake bi godine one pjevale tako dugo dok se na njihovim Toplim morima ne bi pojavili najveći i najstrašniji ratni brodovi koje je zapamtilo to Nezamislivo vrijeme. Bili su to veliki i dotad neviđeni brodovi, brzi i krcati ratnicima, bili su to strašni alandski razarači. Strašni brodovi koje su predvodile još strašnije krstarice snažnih oplata i velikih jedara, bile su to opasne i nezaustavljive alandske krstarice. Sve te strašne brodove predvodila je najljepša galija ikada viđena na tim plavim Toplim morima, a ni najstariji među najstarijima nikada ih nisu zapamtili u tako velikom broju. Pojavili bi se iznenada iz magle koja se dizala na mjestima gdje su topla mora prelazila u hladne i ledene oceane. Kada bi Dyadonkhe čule duboku pjesmu alandskih snažnih mornara, one bi prestale pjevati i svojim gracioznim koracima zaplesale bi bosih nogu po predivnom bijelom pijesku koji je rubio obale Toplih mora južnih. Strašni bi razarači još nekoliko trenutaka kružili obalama Toplih mora, a onda bi se tajnovito udaljili i nestali u magli baš kao što bi se i pojavili.
    Bilo je jasno da su dio alandskih tajni otkrile i te predivne i najljepše Amazonke tog Strašnog i Nezamislivog vremena, jer nakon toga one su uvijek jedrile na svojim malim brodicama prema hladnoj, tajnovitoj i opasnoj zemlji Alandiji. Uvijek bi se one vračale nasmijane, a jasno je bilo da niti njihovi brodovi, niti njihove tanke odore, niti njihova topla srca ne bi nikada odoljeli strašnoj Anybeathy i još strašnijoj Athumazy … osim, ako Alanđani nisu i tu bitku, kao i mnoge bitke poslije toga, vodili za njih. No, zašto? Zašto bi Ti strašni i nepredvidivi ratnici, lutalice i osvajači, strašni napadači vodili bitke za Dyadonkhe? Bilo je to tog trenutka jasno samo Sychythama koji su vidjeli Baharanunhu, ili onu koja lebdi u zraku. Okolnim narodima pak tog trenutka ništa više nije bilo jasno, koga su to Sychythe zapravo vidjeli da lebdi u zraku? No, Sychyte nisu baš ni jasno mogli vidjeti, što od neopisive hladnoće, a što od straha nečega što je do tada živjelo samo u legendama. No, bili su sigurni da su jasno vidjeli da se baš Njemu, Onome koji je do tada spavao ispod pijeska, klanjaju ti strašni i teško naoružani ratnici, smrznutih ogrtača pokrivenih injem, u to predivno jutro kada su konačno vidjeli Ono što su cijelu noć čekali i potom tajnovito nestali u šumi srebrenog bora…


    Athumanunhova Legenda o Alandiji


    [​IMG]
    - odlomak iz: Palmine Leptirice i Hladne kiše Shakazeye

    … Pogledaj princezo Toplih mora, gledaj taj tajnoviti i zabranjeni grad, gledaj, zar ne vidiš da to grad Alanđana spokojno i mirno spava u Njegovom krilu. Nekakva ga čudna mitska svijetlost obasjava, svijetlost koja kao da nam govori da je On u gradu, On i Njegov tajanstveni teški mač.
    Slušaj, pozorno slušaj predivna princezo, pa zar ne čuješ zvuk vjetra, zar više ne osjećaš taj snažan miris kiša koje dolaze? Hladnih Alandskih kiša sa sjevera koje šiba najhladniji vjetar koji smo ikada osjetili.
    Sonsyreya samo tiho prošapuće: 'Znam, sada konačno znam! Tek sada znam što sam uradila! Kule sam od vjetra gradila, a pritom zaboravila da je On miljenik vjetra i da Ga Njegovi vjerni i odani Alanđani i Vitezovi vjetra nikad neće ostaviti ili prokazati. Odlaze, sada lađe alandske odlaze i nestaju u magli Anybeathe, a kiše sa sjevera dolaze! Dolaze hladne kiše Shakazeye, a ledeni dah Athumazye uskoro će smrznuti šume srebrenog bora…'
    Slušaj, zar ne čuješ pjesmu Alanđana predivna naša princezo?! Pričaj nam o Ti Leptirice naša, o čemu to Oni pjevaju u tako dubokim i žalosnim tonovima? Pjesma izgleda tužno, ali je istodobno i snažna, a ja ne razumijem ni jednu riječ.
    Sonsyrey se opet kratko osmjehne: 'Kao i uvijek! Slave svog Andraghonha i po tko više i zna koji put zaklinju Mu se na beskonačnu vjernost. Hladnu kišu koja sve jače pada kao da ni ne primjećuju, hladnoća koja postaje nama sve više nepodnošljiva njima uopće ni ne smeta, a riječi za koje pitaš dobra moja sestrice … Ne! Ne daju se točno prevesti, ali moglo bi ići nekako ovako: ' … dok plaču krošnje starih borova, On Te zove i gubi glas … daleko dolje na jugu, na Toplim morima rađa se novo svitanje, rađa se novi dan … Jasno je, potpuno sam sigurna da se vračaju u šume srebrenog bora, a tamo će tajanstveno i mistično nestati, onako kako to On bude želio, a sve će to urediti za Njega Njegov general Paska. Stari će pak Panđa mudro i tajanstveno primijetiti da nigdje nema ljepše šume srebrnog bora, ali da nigdje ni nema veće tajne od tajne Alanđana … Ta tajna živjet će tako dugo dok to On bude želio. Sakrit će nam se u tim šumama poput duhova i pozorno će osluškivati šumove noći i strpljivo će čekati Njegov znak, a onda kada ugledaju to što će danima strpljivo čekati, njihova će tajna biti još veća i nama još više nerazumljiva i misterioznija. No, ovaj me put neće tako lako prevariti, jer sada konačno znam ja tu njihovu veliku tajnu. Ni Zimski bedem, ni Kawamadhe, ni Wananunha, ni tajanstvena dolina Sylenc, ništa od toga nije njihova tajna! Nikada ne bi povjerovali, ali On, On je njihova tajna! Tamo gdje je On za Alanđane sve počinje i ima smisla, a gdje Ga nema tu je za njih kraj svega i ništa bez Njega ne valja. On, On i Njegov teški mač, ali još nešto nedostaje, a to ne razumijem bez obzira što to snažno osjećam u grudima …
    Sada se odnekuda pojavi Ta – Hu – Nah i ponovno na sebi svojstven način zbuni Amazonke: 'O, predivna princezo, o, Leptirice palminih krošnji, o, gospodarice Toplih mora južnih, pa zar si zaboravila pjesme iz hladnih i bijelih zimskih noći Alandije? Zar se više ne sjećaš vrišteće tišine Sylenca? Zar si zaboravila šapat i drhtaj srebrenih borova? Pred kim to Njegov pogled gori poput vatre vulkanske, zbog koga On nestaje u šumama srebrenog bora … Tko je to od nas vidio Njegovu igru s vjetrom, koga je to On tražio u Wananunhy, zbog koga je to On doveo vjetar i kišu u Zemlju žeđi gdje je nije bilo od posljednjeg dana … Kakvu nam je to tajnu u Papraty Intosh ispričao o lijepoj Wyxeny, zašto su plašljivi Sychyte znali o princezi sa Zvijezda o lijepoj Amandhy i oduvijek je čekali i tražili na kraju Svijeta, zašto su potonula Moćna kraljevstva i zauvijek propali Slavni gradovi? Spavaš li Ti to noćima mirno u dalekoj Alandiji, a ostali Ti Okolni narodi čuju otkucaje srca? Zar ne cvatu zimske ruže samo za tebe i zašto jedino On zna gdje one cvatu? Koga to i zbog čega to najmoćniji i nepobjedivi ratnici Alanđani, tajanstveni Vitezovi vjetra, zovu imenom svojim Handrha … i bez koga to On više ne može! Ti princezo s toplih mora, Ti si mu u mislima, Ti si ona tajanstvena svijetlost koju Alanđani uvijek čekaju nakon tajnovite noći Hawalandha ispod Snježne planine, Ti si taj znak koji nedostaje, pa da za Alanđane sve može početi! Zašto Tragači princa Hayweya ne mogu pratiti tragove koje ostavlja general Paska, zašto je uvijek ozbiljan general Zumah u Tvojoj nazočnosti opušten i nasmijan, kakve Ti to signale uvijek šalje stari Panđa dimom iz lule … tko je očarao svojom ljepotom Čuvare Shaganovog mača, zbog koga snježni vukovi napuštaju planinu Wyghen i pojavljuju se tako daleko u šumama mistične šume Mynechyza? Tko je to od svih nas jedini vidio Zimski bedem i kome je to Paska jedino otvorio vrata tog neosvojivog bedema … Idi princezo, idi prema Asgradu putem koji Ti jedina poznaješ! Idi prema toj svijetlosti u daljini koju Ti jedina i vidiš! Idi i prati taj zvuk u tišini Sylenca, zvuk koji čuješ samo Ti! Andraghon ima svoj mač, svoje odane Alanđane, svoje vjerne Vitezove vjetra, vjetar Ga obožava, a kiše Ga vole. Andraghonh ima svoje tajne, a nedostaješ Mu jedino Ti! Idi, predivna crnokosa princezo Toplih mora južnih, idi, pa da se vjetar konačno smiri, a kiše napokon stanu i da na kraju počne to dugo i toplo Alandsko ljeto koje pamte samo oni koji su otišli među zvijezde ogrnuti svojim plavim plaštevima …


    Athumanunhova pimanja


    [​IMG]

    Božanstva Geb (Zemlja) i Nut (Nebo) stvoreni su uzajamnom vezom božanstava Shu i Tefnut, te se za njih u drevnim zapisima tvrdi da su rođeni iz 'utrobe majke svoje' božice Tefnut. Ovo dvoje se toliko voljelo da su stalno bili priljubljeni tijesno jedno uz drugo, pa između njihovih tijela nije ništa moglo postojati, Nut čak nije ni svoju djecu mogla poroditi. No, intervencijom njihova oca boga Shua, koji razdvoji Geba i Nut, na Zemlji se pojave živa stvorenja koja u velikom broju i vrstama napuće Zemlju. Prvi potomci božanskog para Geba i Nut bili su Oziris, Set, Izida i Neftida. Njihovi međusobni odnosi dovest će do stvaranja novih božanstava i jednom stvoreni božanski red zauvijek je pobijedio prvobitni kaos.


    Athumanunhova poimanja



    [​IMG]

    Kako su bili odgajani i podizani u praiskonskim vodama Nuna Shu i Tefnut su se jednom izgubili, pa je Atum poslao svoje oko (božica Utjaet ili Buto) da ih potraži. Kad ih je božica Utjaet vratila Atumu on je od sreće zaplakao, pa je iz suza njegovih nastalo čovječanstvo, odnosno prvi ljudi.


    Athumanunhova pimanja


    [​IMG]
    Sekhemtaui – doba kada Oziris uzme obličje Upuauta (snaga dviju zemalja)

    Drevni Egipćani Izidi veličanstvenoj posvetili su Sirius, Zvijezdu koja donosi vodu. Na ulaznim vratima hramova često su vidljivi ukrasi lavljih glava s razjapljenim čeljustima. Ova simbolika u prvi trenutak neprimjetna i naizgled 'normalna' kod drevnih Egipćana itekako je stvarna. Naime, Athumanunh će Vam otkriti i tu tajnu što dobro je sakriše drevni Egipćani. Kada se Sunce približi zviježđu Lava vode Nila počinju iznenada rasti. Na Nebu se jasno vidi Zvijezda Sotis (Sirijus), počinje poplava koja život donosi, počinje Nova godina drevnim Egipćanima, a svećenici vide Ozirisa u obličju Upuauta. Drevni su Egipćani doista vjerovali da Oziris potječe od Nila a da je plodna zemlja oko Nila Izidino tijelo. (Athumanunh skreće pozornost da se ovdje ne radi o cijeloj zemlji drevnog Egipta već samo o onom dijelu koji Nil pokriva tijekom poplave i miješa se s njom). Kada se Oziris (Nil) i Izida (plodna zemlja) sjedine nastaje Horus. Drevni pak Egipćani vjerovali su da je Horus doba tijekom kojeg se atmosfera koja okružuje zemlju pripravlja čuvati i hraniti sve stvari i bića. Drevni Egipćani zapisali su i da je Izida skrivala i odgajala Horusa u močvarama Buta, jer tamo je vlažno zemljište koje dobro upija, pa bolje hrani od isparivanja koja ublažavaju i smiruju sušu i strašnu nepodnošljivu vrućinu. Nadalje, drevni Egipćani imenom Neftida označavaju i nazivaju granična područja Egipta koja s jedne strane obrubljuju planine, a s druge dotiču more. Tako su drevni Egipćani Neftidi dodali epitet 'krajnja' jer se ona sjedinila sa Setom. No, onog trenutka kada Nil (Oziris) prelazi svoje obale, kada se izlijeva i plavi, širi i probija rubnim teritorijima, drevni Egipćani zapisali su kao sjedinjenje Ozirisa (Nila) i Neftide (neplodne zemlje). Među biljkama koje niknu nakon povlačenja voda Nila je i žuta ždraljika (slično djetelini), a mitologija je opet zapamtila da je Set pronašao vjenčić od cvjetova žute ždraljike na Neftidinoj haljini i spoznao sramotu koja mu je nanesena. Tako je Izida rodila Horusa, a Neftida pak Anubisa. Otac Horusa je dakako Oziris, ali i Oziris u obličju Upuauta je otac Anubisa. Još je u zapisima drevnih Egipćana jasno vidljivo da je Neftida nakon sjedinjenja sa Setom ostala neplodna (Athumanunh skreće pozornost da se ovdje radi o neplodnosti božice, a ne žene, jer drevni su Egipćani jedino tako mogli objasniti neplodnost i veliku tvrdoću zemlje koja se nalazila nešto dalje od plodnih obala Nila).


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Khnum – bog koji je stvorio ljude i životinje

    Khnum se pojavljuje tijekom stvaranja Svijeta kao pomagač boga Ptaha. Po volji Ptahovoj upravo je bog Khnum na svom lončarskom kolu od blata stvorio prve ljude i životinje. Zapravo je bog Khnum taj koji je pomogao bogu Ptahu da izvrši naredbe boga Totha koji je riječima izvršavao volju prvobitne i iskonske moći Stvoritelja. Kasnije će drevni Egipćani Khnumu pripisati atribute stvoritelja onoga što jeste i onoga što će biti.


    Egipatska mitologija



    [​IMG]
    Apis –
    sveti bik

    U stočarskom načinu života, bez sumnje, najstariji je kult krave. Krava je životinja čije mlijeko hrani djecu i održava ljudske živote, pa je normalno da su je drevni Egipćani smatrali za 'majku čovječanstva'. Da bi se održao život (život po najstarijem egipatskom vjerovanju može stvoriti samo muškarac, mužjak) morao je postojati i bik, Sveti bik Apis, mužjak s pomalo mračnim silama muškosti. Kasnije Egipćani prikazuju ponekad i božicu Hator s tijelom žene, a glavom krave, dok boga stvoritelja života Aser – Hap (Serapis) prikazuju i kao Apisa – svetog bika.
    izvor:enhu.blog
     
    Poslednja izmena: 25.10.2010
  6. zjovan29

    zjovan29 Član

    Postova:
    1.857
    Zahvala:
    3
    Lokacija:
    CRIKVENICA
    Ko su mitološka bića koja nas prate kroz život?


    [​IMG]

    GROF DRAKULA JE RUMUNSKA KRVOPIJA

    Ko je prvi izmislio termin vampir? Odakle je potekla ova priča o jezovitim bićima? Zašto ih svi povezuju sa grofom Drakulom, ko je on i ko je utjelovio njegov lik? Misterij nestanka njegovog tijela iz groba nikada nije razjašnjen


    IAKO SU LJUDI VEĆ STOLJEĆIMA bili suočeni sa raznim ratovima, elementarnim nepogodama, pod kojima su bili prinuđeni napuštati svoje domove, postojale su i mnoge nerazjašnjene misterije koje su tjerale ljude u očaj i bijeg. Ako malo dublje zađemo u prošlost, naići ćemo na još zastrašujućih priča od kojih vam prosto zastaje dah, jer im se nikad nije otkrio uzrok, niti počinitelj, a ljudi su bjesomučno bježali od njih.
    Jedno tajanstveno biće koje se već decenijama provlači kroz razne priče, mitologije jesu vampiri. Gotovo da i ne postoji osoba koja pri pomenu ove riječi ne zamišlja dva velika očnjaka. I u pravu je.

    Riječ vampir provlači se kroz mnoge kulture i civilizacije, a označava biće koje se javlja u ljudskom ili životinjskom obliku, besmrtna je. Kao osnovu za preživljavanje uzima krv. Nema odraz u ogledalu, bježi od zakona Božijih i skriva se u dubokoj tami. Posjeduju nadljudsku moć i sposobnost preobražaja. Crvene oči i veliki očnjaci samo su neki od glavnih fizičkih obilježja.
    Ko je prvi izmislio ovaj termin? Odakle je potekla ova priča o jezovitim bićima? Zašto ih svi povezuju sa Grof Drakulom, ko je on, i ko je utjelovio lik Grofa Drakule?
    Vlad Tepeš rođen je 1431. godine blizu Transilvanije (Rumunija). On nije mitološko biće, naprotiv historijska je ličnost i jedino što ga zasigurno izdvaja od ostalih davno preminulih ratnika jeste njegova surova okrutnost koja je nadmašila sve ikad poznate tiranine. Nadimak Drakula preuzeo je od oca, što na rumunskom dracul - znači zmaj ili đavo.
    Njegova surova ophodnja prema neprijateljima bivala je toliko mučna, da je ljudski razum nikad ne bi mogao shvatiti. Naime, nabijao je na kolac desetine hiljada ljudi, i kao takve javno ih plasirao na trgu, kao opomena ostalima šta će ih zadesiti ako se suprostave njegovu režimu. Priče govore o njegovom podrugljivom načinu rješavanja gladnih i siromašnih, koje bi pozvao u svoj dvor, i nakon obilne gozbe upitao: da li bi se riješili gladi. Kada bi mu oni potvrdili, on bi ih žive spalio. Takvim je surovim potezom ispunjavao im želju.
    Zapisi tvrde, da je svoju krvoločnu želju za ubijanjem dobio nakon što su njegovi zakleti neprijatelji Turci, smaknuli njegova brata i oca, gdje on preuzima tron i nastavlja sa svojim strašnim pohodima. Dvorac Bran u Rumuniji kojim je vladao Vlad Tepeš i danas stoji, kao podsjetnik na mnoga stravična i monstruozna djela grofa Drakule.
    Njegova surovost poslužila je i slavnom irskom piscu Bram Stokeru da utjelovi lik grofa Drakule u istoimeni roman, i poistovjeti ga sa vampirima. Nije mu bilo teško da od legende prožete svirepošću napravi horor priču koja je od momenta štampanja 1897. godine pa do danas inspirisala mnoge druge koji se bave ovim žanrom.
    Vlad Tepeš ubijen je u bici 1476. god. i spaljen na otočnom samostanu Snagov. No, najveća misterija započinje 1931. godine, kada mu je otvorena grobnica, a posmrtnih ostataka niti lijesa nije bilo...
    izvor:magazinaura
     
  7. sendi

    sendi Legend

    Postova:
    28.911
    Zahvala:
    11
    SNIJEŽNA ŽENA

    U jednom selu u provinciji Musaši živjela su dvojica drvosječa, Mosaku i Minokići. U vrijeme o kojem govorim Mosaku je bio vođa a Minokići njegov šegrt.. Svakog dana su zajedno odlazili u šumu na dvadesetak kilometara od sela. Na putu je trebalo preći široku rijeku na kojoj je bila skela. Nekoliko puta podizan je most na tom mjestu, ali bi ga bujica uvijek odnosila. Kada bi rijeka nadošla, običan most nije mogao odli bujici.

    Jedne hladne večeri Mosaku i Minokići su se vraćali kući kad ih uhvati jaka oluja. Stigoše do skele, ali vidješe da je skeledžija otišao, ostavivši skelu sa druge strane rijeke.. Nije bio dan za plivanje pa se drvosječe skloniše u skledžijinu kolibu, srećni što su uopšte našli neko sklonište. U kolibi nije bilo ognjišta na kojem bi se mogla zapaliti vatra. Bila je vrlo mala i čovjek je u njoj jedva mogao da se ispruži. Imala je samo jedna vrata i bila je bez prozora.

    Mosaku i Minokići pričvrstiše vrata i legoše da se odmore pakrivši se ogrtačima od slame. U početku im ne bješe mnogo hladno i činilo im se da će oluja brzo prestati.

    Mosaku zaspa odmah, a Minokići bijaše budan još dugo, slušajući strašan vjetar i talase sniježne vijavice koji su se razbijali o vrata. Rijeka je urlala, a koliba se povijala i škripala kao brodić na uzburkanom moru. Oluja je bila strašna i svakog časa postajalo je sve hladnije, pa je Minokići drhtao ispod svog kišnog ogrtača. Ipak, najzad, i pored hladnoće, zaspa i on.

    Probudila ga je kiša snijega koji mu prekri u lice. Vrata kolibe bijahu izvaljena i prema odsjaju snijega on vidje ženu kako stoji u kolibi, ženu svu u bijelom. Stajala je nad Mosakuom i duvala u njega, a dah joj bješe svijetao bijeli dim. Skoro u istom trenutku ona se okrenu Minokićiju i stade iznad njega. On pokuša da krikne, ali osjeti da ne može da pusti ni glasa. Bijela žena se saginjala nad njim sve više i više, sve dok joj lice skoro ne dotače njegovo i on vidje, iako su ga njene oči veoma plašile, da je bila veoma lijepa.

    Gledala ga je izvjesno vrijeme, pa se onda nasmiješi i prošaputa: «Namjeravala sam da i sa tobom učinim isto što i sa ovim čovjekom, ali ne mogu da se ne sažalim nad tobom. Ti si lijep momak; Minokići, i neću ti sada učiniti ništa nažao. Ali ako ikome ikada kažeš, čak i majci, o onome što si vidio večeras, ja ću to saznati i onda ću te ubiti...Zapamti šta sam ti rekla!»


    Rekavši to, ona se okrete i izađe iz kolibe. Minokići osjeti da može da se miče pa skoči i pogleda napolje, ali žene nije bilo, a snijeg je i dalje bijesno navaljivao kroz vrata u kolibu. On zatvori vrata i učvrsti ih poduprijevši ih sa nekoliko cjepanica. Pomislio je da to mora da ih je vjetar silom otvorio i da je sve sanjao. Mora da mu je odsjaj snijega u vratima izgledao kao figura žene, ali nije u to bio sasvim siguran. Pozva Mosakua i uplaši se kad ne začu odgovor. On pruži ruku u mraku i dodirnu Mosakuovo lice koje bješe sleđeno. Mosaku je bio ukočen i mrtav.

    U zoru oluja prestade i kad se skeledžija nešto poslije izlaska sunca vrati u kolibu, nađe Minokićija kako leži bez svijesti pored smrznutog Mosakuovog tijela. Brzo ga ponesoše kući i uz brižljivu njegu on uskoro dođe sebi, ali ostade dugo bolestan zbog promrzlina koje je zadobio te strašne noći.

    On bješe veoma uplašen smrću svog prijatelja, ali ne reče ništa o pojavi žene u bijelom. Čim se oporavio, vrati se svom zanimanju, odlazeći svakog jutra sam u šumu i vraćajući se u sumrak sa tovarom drva koji je uz pomoć majke prodavao.

    Jedne večeri, u zimu sledeće godine, dok se vraćao kući on stiže djevojku koja hodaše istim putem. Bila je visoka, vitka djevojka veoma lijepog izgleda, a na Minokićijev pozdrav ona odgovori glasom milim za uho kao dječija pjesma. On pođe uporedo sa njom i počeše da razgovaraju. Djevojka reče da joj je ime Ojuki, da je izgubila roditelje i da ide u grad dgdje ima neke siromašne rođake koji će joj možda pomoći da se zaposli kao služavka. Minokići osjeti kako ga je ova čudna djevojka očarala i da mu, što je duže gleda, izgleda sve ljepša. On je upita je li već zaručena, a ona mu, smijući se, odgovori da je slobodna. Onda ona upita njega da li je oženjen ili vjeren, a on joj reče da, iako ima samo staru majku koju treba da izdržava, pitanje «uvažene snahe» još nije bilo razmatrano.

    Posle tih povjeravanja hodali su dugo ćuteći, ali kao što poslovica kaže «kad je želja tu i oči mogu da govore kao usta». Uskoro stigoše do sela i, pošto su se mnogo svidjeli jedno drugom, Minokići zamoli Ojuki da se malo odmori u njegovoj kući. Posle stidljivog oklijevanja ona ode sa njim, a njegova majka lijepo je dočeka i pripremi joj toplu večeru.

    Ojuki se tako lijepo ponašala da se odmah svidje Minokićijevoj majci koja je ubijedi da odloži put. Kao prirodni nastavak svega, Ojuki ne ode u grad, Ostala je u kući kao «poštovana snaha».

    Ojuki se pokazala kao dobra snaha. Kada je Minokićijeva majka bila na samrti – nekih pet godina kasnije – njene poslednje riječi bijahu izrazi osjećanja i hvale za ženu svog sina. Ojuki je Minokićiju rodila desetoro djece, dječaka i djevojčica, sve lijepu djecu sa veoma finom bijelom kožom.

    Seljani su Ojuki smatrali divnom osobom, različitom od njih samih. Većina seoskih žena rano ostari, ali Ojuki, čak i pošto je rodila desetoro djece, izgledala je isto onako mlada i svježa kao prvog dana kad je došla u selo.

    Jedne noći, kada su djeca otišla da spavaju, Ojuki je šila uz svjetlost papirnog fenjera, a Minokići, gledajući je, reče:

    «Kad te gledam ovako kako ovdje šiješ, sa tim svjetlom na licu, počinjiem da mislim na čudnu stvar koja mi se dogodila kad sam bio mladić. Tada sam vidio ženu isto tako lijepu kao ti sada – stvarno, bila je baš kao ti.»

    Ne dižući oči sa svoga rada, Ojuki mu reče:»Ispričaj mi o njoj...Gdje si je vidio?» I Minokići joj ispriča o onoj groznoj noći u skeledžijinoj kolibi, o bijeloj ženi koja je stajala nad njim i šaputala mu na uho. I on reče: U snu ili na javi, to bješe jedini put da sam vidio to biće, isto tako lijepo kao ti. Naravno, ona nije bila ljudsko biće i bojao sam je se, strašno bojao, a ona bješe tako bijela! Zaista, nikada nisam mogao da se uvjerim da li to bješe san ili stvarna sniježna žena.»

    Ojuki baci ručni rad, ustade, pokloni se pred Minokićijem i kriknu mu u lice:

    «To sam bila ja! Ja, ja! To je bila Ojuki! I rekla sam ti tada da ću te ubiti ako ikada kažeš i riječ o tome.! Ali zbog one djece što tamo spavaju neću te ubiti iako bih željela da to uradim ovog trenutka! I zato se dobro, dobro staraj o njima jer ako ikada budu imala razloga da se na tebe požale, postupiću prema tebi onako kako si zaslužio!»

    Dok je vikala, glas joj postajao sve tanji, kao zavijanje vjetra, i o na se pretvori u svijetlu bijelu maglu koja se spiralno podigla do krovnih greda nestala kroz badžu na krovu...Nikada je više niko nije vidio.
     
  8. zjovan29

    zjovan29 Član

    Postova:
    1.857
    Zahvala:
    3
    Lokacija:
    CRIKVENICA
    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Horus – božansko lice Neba ili krilati bog rata

    U ta davna vremena starovjekih i drevnih Egipćana postoji i bog imenom Horus (Athumanunh odmah skreće pozornost da to nije bog koji je sin Izide). Dakle, radi se o bogu čiji je simbol ptica sokol (Irihor), odnosno, to je prvi živi stvor koji se pojavljuje na zemlji. Tog sokola ili Horusa Egipćani slave također kao boga Sunca, jer drevnim je Egipćanima sokol bio najstarije živo biće koje je simboliziralo božanstvo. Bio je to sokol duh nebeskih visina i predstavljao je personifikaciju koje je stvorilo i samo Nebo (Nuu). Izgleda da je jako davno prije došlo do neke greške u predstavljanju značenja imena Horus koje dolazi iz korijena riječi hr. Naime, ako se ubaci e onda je to her – ono što je iznad, a ako se doda a onda imamo hra – lice. Baš u 'Tekstovima piramida' spominje se Horus kao lice Neba, a četiri njegova sina podupiru Nebo i predstavljaju četiri strane svijeta. Tu se spominju i dva Horusova oka, Sunce i Mjesec, koji se nalaze na licu Neba. Ponosnog boga i veličanstvenog ratnika drevni su Egipćani prikazivali kao čovjeka sa sokolovom glavom na kojoj se nalazila dvostruka kruna (ureus) Gornjeg i Donjeg Egipta. Mnogo godina kasnije nepažnjom sami su drevni Egipćani pobrkali Horusa behdetskog i Horusa sina Izidinog, a mnogi to rade još i danas, pa Athumanunh opetovano upozorava da je jedan Horus sin Raov, dakle brat Ozirisov i Setov, a drugi je Horus sin Ozirisov i Izidin, dakle nećak onog prvog Horusa behdetskog kojemu je on ujak. No, obojica su vodila bitku s istim neprijateljem, dakle sa Setom zločestim koji je opet jednom brat, a drugom ujak, a spor je opet isti.
    Horus u drevnoj egipatskoj mitologiji poprima mnogobrojna obličja, a neka će sada pobrojati Athumanunh: Heru – ur, Heru – merti, Heru – nub, Heru –hent –hat, Heru – hent – an – maa, Heru – khuti, Heru – sam – taui, Heru – hekenu i Heru – behutet. Athumanunh Izidinog sina razlikuje tako što ga nazove Heru – sa – Ast – sa – Asar (Horus sin Izide sin Ozirisa) ili Heru – p – khart (Horus u naručju svoje majke).


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Anubis – šakal i pas, bog balzamiranja i otvarač putova u Duatu


    Bog pogrebnog rituala Anubis, a ime mu je zapravo Anpu i pripada kultu šakala. Kult šakala u starom Egiptu bio je vrlo star i raširen, te ga se može sresti od najranijeg perioda. Kao zaštitnik mrtvih Anubis je rano prihvaćen, vjerojatno prije nastanka ozirijanskog učenja, a njegovom pojavom uklopljen je u isto. Anubis je sin boginje Neftide, a otac mu je Oziris. (Neftida je čarolijom legla s Ozirisom koji je pomislio da je to Izida. Kad je Neftida rodila Anubisa, od straha prema Setu ona ga odbacuje, a prihvaća ga Izida koja ga i podigla. Zato će Anubis kasnije postati zaštitnik Izidin i pratit će je vjerno kao pas – po Athumanunhu) Najstariji kult Anubisa razvio se u gradu Abidosu, gradu koji je istodobno i najstariji kultni centar Ozirisa. Nakon što je Anubis pomogao Izidi i sastavio tijelo Ozirisa, te ga pripremio za ponovno oživljavanje (uskrsnuće), Anubis je postao gospodar balzamiranja i najvažniji bog u pogrebnom ritualu. Tijekom odvođenja umrlog do vječnog prebivališta, Anubis ima pomagača Ofiosa (Uap – Uat). Kako duše umrlih vodi pas Uap – Uat otvarač putova umrlim (u podzemlju), koji je inače i duhovna snaga ratnika na bojnom polju, ova dva slična, ali zapravo različita božanstva teško je razlikovati u tekstovima hijeroglifa gdje njihova imena nisu napisana fonetski. Athumanunh Uap – Uata nalazi i u Sunčevoj barki koja nosi mrtvo sunce kroz dvanaest noćnih sati. Upravo tu Uap – Uat obnaša svoju temeljnu i u odnosu na Anubisa različitu zadaću. Naime, on se nalazi na pramcu barke, naoružan i riješen pronaći (otvoriti) put Suncu koje treba ponovno oživjeti. Anubis svoje mjesto pronalazi i u magijskim vještinama, gdje zajedno s bogom Thotom sudjeluje u oživljavanju Ozirisa.


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Set – veličanstveni ratnik, noćni lovac, bog zla


    Set je brat Ozirisov, Horusov (Horus – Ur, stariji Horus), Izidin, te suprug i brat Neftide prelijepe. U početku Set je samostalno božanstvo Gornjeg Egipta i tijesno je vezan za kult vladara (faraona) Gornjeg Egipta. Kada se Egipat ujedinjuje, dakle prvim nastankom države, bog Set uklopljen je i u Heliopoljsku kozmogoniju gdje njegova uloga nije negativna, ali će s vremenom postati simbol zla, opasan za ljude, pa i same bogove. Kultno središte Seta u početku je u gradu Nubt (Ombos), (Athumanunh ovaj grad naziva ponekad i Nagada), mada je priznat i poznat širom drevnog Egipta. U drevnim tekstovima piramida Set i njegov brat Horus – Ur pomažu bratu Ozirisu da se popne na Nebo i prijestolje.


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Geb – najstariji sin Shua

    Nazivan je još i 'najstarijim od Shua' i kao treći iz forme kvadrata 'oblik duhovnog djelovanja' (jedan je Shu, dva je Tefnut, tri je Geb a četiri je Nut) koje pak predstavlja pravilnost svakog daljnjeg stvaranja. Geb je otac petero egipatskih božanstava koja su jedina rođena iz utrobe Nutine, a ne voljom Raovom.


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Toth - miljenik Raov, srce i jezik boga Ra


    U Svijetu egipatskih drevnih bogova bog Toth zauzima značajno mjesto, a ostali bogovi ga zovu srcem i jezikom Raovim. To vrlo jasno potvrđuje da mu simbole božanske misli i božanske volje priznaju i svi ostali bogovi Raove eneade, jer Toth je Raove misli i volju pretakao u jezik i pisanu riječ koju itekako razumiju i bogovi i ljudi. Zapise koji su bili volja Raova, dakle hijeroglife, Toth pretače u medut neter – božanske riječi, pa je tog trenutka bog Toth i postao izvršitelj Raove volje, ili zastupnik velikog boga Ra. Ra je stvorio pticu Ibis (egipatska verzija mitskog Feniksa – po Athumanunhu) i majmuna pavijana koje je dao bogu Tothu da mu budu u pomoći. Ptica Ibis tako je postala glasnik boga Totha među ljudima, a majmun Babun odvraćao je neprijatelje Tothove svojim urlikanjem i 'keženjem' zubi. Tako je bog Toth sada imao moć Asti (uporaba snage Sunca i Mjeseca), pa sada i postaje jasnije zašto je bog Toth jedini mogao zaustaviti 'barku od milijun godina' kada se život malenog Horusa našao u opasnosti.


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Shu – najsnažniji od svih bogova

    Personifikacija je Sjevernog vjetra (Sjeverni vjetar puše s mora uz dolinu Nila i tako donosi svježinu u ljetnim sparinama). Naziva se i Povjetarcem koji najavljuje izlazak Sunca. U drevnim zapisima starih Egipćana Shu je opisan kao snažan i moćan bog, kapetan posade Raove 'barke od milijun godina', kao najopasniji, najjači i najodlučniji od svih bogova u nebeskoj skupini (eneadi bogova drevnih Egipćana). U Duatu pak Shu postaje zaštitnik 'pravednika' koje čuva i brani od zmije Apofisa, ali i predvodnik zastrašujuće skupine još strašnijih demona mučitelja za 'nepravednike'.


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Ra – bog Stvoritelj svega stvorenog


    Ra je najvjerojatnije bio najstariji bog kojeg su drevni Egipćani obožavali i njegovo ime seže daleko, jako daleko, u tako daleko vrijeme da mu je značenje nedokučivo i zauvijek ostalo nepoznato. Za drevne Egipćane je Vrijeme počelo onog trenutka kada se Ra u stvaranju pojavio nad obzorjem u obličju Sunca, a čovjekov je život uspoređivan s njegovom svakodnevnom putanjom još od najranijeg Vremena. Egipćani vjeruju da Ra plovi nebom u dvjema barkama (Menet i Mesektet). Od izlaska do podneva Ra putuje u barci Menet, a od podneva do zalaska Ra putuje u barci Mesektet. Dok izlazi (rađa se) Raa napada strašna i moćna zmija Apofis, personifikacija zla i mraka. Ra se borio s ovim čudovištem tako da ga je pogodio strijelama koje su spržile Apofisovo tijelo. Drevni Egipćani u svojim drevnim zapisima za Raa su ovako zapisali: 'Ujutro sam Khepera, u podne sam Ra, a navečer sam Atum. Ja sam Stvoritelj Vode (Tefnut) i Zraka (Šu), Neba (Nut) i Zemlje (Geb), graditelj sam planina, stvoritelj rijeka …' Ako pak Vam bi Athumanunh to napisao hijeroglifima i onda preveo direktno na drevni egipatski jezik to bi ovako izgledalo: 'Kheper i em kheperi, kheper en i kheper kheperu kheper kheperu neb… ili 'Ja sam onaj koji je nastao u obličju khepera, ja sam tvorac stvorenog stvoritelj svega što je stvoreno…' No, to je previše teško za prevoditi i objasniti, pa Vi ostanite kod onoga – ujutro Kheper, u podne Ra, a navečer Atum.


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Oziris – bog vladar Amenteta zemlje mrtvih


    Oziris, bog gospodar podzemnog svijeta, bio je visok, lijep i stasit muškarac, tamnoput i crnokos. Utemeljitelj je svih drevnih egipatskih zakona, a i učitelj je prvih ljudi u načinu obrade zemlje, kako bi oni priskrbili sebi hranu toliko potrebito za preživljavanje i sam život. Naučio je Oziris drevne Egipćane i štovanju bogova, te svim drugim oblicima koji karakteriziraju civilizirani način života. Njegove sljedbenike u zagrobnom je životu očekivalo plodno imanje i brojna stada stoke, obilje hrane i pila, vječita ljubav i slatke čari seksualnog života. Oziris je istodobno bio i bog stvaranja i plodne zemlje. Najlakše je u slikovnim zapisima drevnih Egipćana prepoznati Ozirisa po zelenoj boji kože koja označava njegovu plodnost i stvaranja života i toliko potrebite hrane za održavanje istog. No, ako je boja nestala treba obratiti pozornost na krunu koju nosi Oziris na glavi. To je tip bijele krune na kojoj se jasno vide dva pera istine Maat. Tijekom suda pokojniku upravo Oziris nadzire tijek čitave svečanosti, iako u prosudbi pravednosti srca pokojnika glavnu riječ ima božanski pisar Tot. Dakle dva pera istine predstavljaju dvije pravde (dvostruka Maat) kozmičku (Nebesku) i pojedinačnu (Zemaljsku). Istodobno božica Maat predstavlja pravdu i istinu, pa se po njezinim osobinama istine i pravde sudska dvorana i naziva 'dvoranom dvije pravde' ili 'dvoranom dvostruke Maat'.


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Nekhebet – božica Juga


    Nekhebet je prikazivana u obličju lešinara, a drevni Egipćani nazivali su je u svojim drevnim zapisima 'otac očeva, majka majki, ona koja postoji od početka, stvarateljica Svijeta, dakle, Athumanunh će zaključiti da je upravo ona sila beskraja koja je stvorila prvu svijetlost koja pak je onda praiskonskog Stvoritelja navela da uvede konačni red u kaos koji je vladao u vodama Nuna. (Kasnije će Athumanunh nešto napisati i o misteriji 'Božje ruke' i o 'Onoj koja je Stvoritelja navela da stvara', pa će i to biti malo jasnije)
    Dobro za početak to bi bilo dovoljno o drevnim božicama, a u slijedećih nekoliko desetaka postova Athumanunh će nešto pisati o muškim božanstvima drevnih Egipćana, dakako, opetovano na samo njemu svojstven način i redom koji je samo njemu razumljiv. Athumanunh bi trebao više mjeseci ako bi želio detaljno to sve objasniti, pa će pokušati izvući samo najznačajnije, a o možebitnim nejasnoćama možemo komentirati.



    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Uatjet – božica Sjevera


    Uatjet je prikazivana u obličju kobre, odnosno u liku žene koja u ruci drži žezlo oko kojeg se obavila kobra. Mnogo puta u opasnim noćnim satima ona uništava neprijatelje Raove, a ponekad može se je pronaći i u obličju krilate zmije s krunom sjevera na glavi.


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Neit – božanska streličarka

    Neit je uvijek prikazivana u ženskom obličju dok u rukama drži luk i dvije strijele. U najranijem dobu bila je personifikacija ratnih i lovačkih pohoda. Drevni su je Egipćani slavili riječima 'sve što je bilo, što je sada i što će biti' pa će Athumanunh zaključiti da je Neit vjerojatno kreativna snaga Neba, Zemlje i Podzemnog Svijeta.


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Hator – božica obnove i rađanja


    Ime božice Hator javlja se u dva oblika – Het Hert (kuća koja je gore) i Het Heru (kuća Horusova). Božica Hator predstavlja sve dobre osobine žene. Hator je također zaštitnica pjevača, svirača i zabavljača svih oblika, umjetnika i umjetničkih dijela, piva, vina i veselja uopće. Posebno je posvećena zaštiti ženske ljepote i ljubavi. Drevni je Egipatski zapisi opisuju kao … 'slavna na Nebu, moćna na Zemlji i kraljica Skrivenog Svijeta' … Athumanunh tako razlikuje devet Hator obličja: 1) kao lavicu koja je napala ljude po Raaovoj zapovijedi, 2) kao božicu plesa i glazbe koja je rodila sina Ihia, 3) kao božicu ljubavi i ljubavnih užitaka, 4) kao Zvijezdu Sotis koja najavljuje poplave Nila koje pak donose život, 5) kao gospođu drva Sikomore koja dočekuje preminule, 6) kao moćnu božicu Neba, 7) kao gospodaricu Zapada koja čeka da joj u naručje padne mrtvo Sunce, 8) kao lešinarsku božicu koja donosi novi život i 9) kao Heket božicu vječnosti. Inače sva drevna egipatska božanstva mogu ponekad uzeti sedam ili devet obličja, pa onda to nerijetko zbuni neupućene i oni jednostavno pomiješaju božanstva.


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Seshat – božanska kroničarka


    Seshat je božica pisanja i zapisa (rukopisa), 'Gospodarica kuće knjiga' poznavateljica drevnih hramskih knjižnica. Ponekad bi je na drevnim egipatskim zapisima nazivali i Sefekh Aabut 'Sedmoroga' no, taj je naziv do danas ostao nerazjašnjen. Glavna joj je zadaća pisanje povijesti, bilježenje kronike. U rukama ove božice, na drevnim su prikazima, često vidljivi zapisi na kojima su uklesane godine, najvažniji nadnevci ili događaji iz vladavine ili života mnogih faraona.


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Maat – božica pravde i zakona

    Božica Maat personifikacija je božanskog i fizičkog reda i zakona. Dakle, za drevne Egipćane Svijet je nastao u skladu s Maat, a božanske odluke i dijela su maat, pa je život usklađen s pravilima Ankh em Maat. (kad Athumanunh napiše maat velikim slovom on pri tomu misli na egipatsku božicu pravde i zakona, a kada je to malo slovo onda je to fizička pravda i zakonitost) Maati pak je dvorana u kojoj se provodi 'mjerenje srca' pokojnika, a to se radi upravo u nazočnosti božice pravednosti, odnosno Maat – božice pravde i zakona.


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Nut – božica Neba


    Nut je bila božica Neba supružnica boga Geba, majka Ozirisa, Horusa, Seta, Izide i Neftide. Za njezinu naklonost otimali su se svi bogovi drevnog Egipta. Tot je s Konsuom kockao poradi nje, a čak je i svemogući Ra bio bijesan kada mu ne bi poklonila dovoljno pozornosti, no, njezinu naklonost na kraju je ipak dobio stasiti Geb uz kojeg se Nut toliko tijesno i zaljubljeno privila da je došao u pitanje sav ostali život. No, tada se umiješao bog Šu, otac Geba i Nut i postavivši se između njih odvojio ih, pa je uz Totovih pet dana Nut konačno rodila pet najpoznatijih bogova drevnog Egipta.


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Mafdet – božica ratnica od Raa poslana


    Mafdet božica gospodarica opasnih zmija i škorpiona, veličanstvena je to noćna ratnica u obliku risa (mačka, ali to nije Bastet! – po Athumanunhu), ona je sestra Serekova (Škorpion). Prva bi priskakala u pomoć Rau kad bi ga, tijekom dvanaest noćnih sati, napao Apofis. Drevni su zapisi (papirusi) zapisali: …'natrag ti koji dolaziš, rode Apofisov! Drhti! Ja sam Mafdet od Ra poslana! Drhti! Natrag!…

    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Bastet – božica ljubavi i plodnosti


    Dok je božica Sekhmet predstavljala Raovu čistu razornu snagu i uništenje, njezina sestra božica Bastet zračila je ljubavlju i toplinom. No, ni na trenutak ne smije se njezin zanosan i bajan božanski izgled smatrati bezopasnim. Iako je Bastet božica ljubavi i plodnosti kod drevnih Egipćana, ona ipak u svojoj božanskoj ulozi obnaša i jednu od opasnijih zadaća. Naime, Bastet ispunjena toplinom Sunca, noću se preobličuje u opasnu božansku ratnicu koja svake noći spašava boga Raa od strašne zmije, Apopa (Apofisa), koji ga vreba u zasjedi tijekom dvanaest noćnih sati kada je Ra ranjiv i bespomoćan.


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Sekment – strašna razarajuća božica

    Sekment (Sekhet) ima ulogu braniteljice božanskog poretka, s velikim strahom spominje se ona kao 'moćna' i 'grozna' božica rata i borbe, te kao 'uništavateljica Raovih neprijatelja'. Drevni su Egipćani smatrali da je upravo ona Raovo oko, jer ona predstavlja razornu sunčevu silu koja pali. Kao zmija ureus smještena na Raovo čelo štiti glavu boga sunca i riga vatru na njegove neprijatelje. Simbol joj je lavica, čiju glavu ima na prikazima drevnih Egipćana.


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Neftida – nesretna božica

    Neftida je bila personifikacija tame i svega što prati tamu, njezini atributi imaju više pasivni, nego aktivni karakter. Neftida je u svim pogledima potpuna suprotnost sestre Izide. Dok su rođenje, rast, razvoj i aktivnost simbolizirani Izidinim likom, Neftida predstavlja smrt, propadanje i nepokretnost (pasivnost). Izida i Neftida uvijek su prikazivane zajedno, te kao takve simboliziraju ono što je i ono što će biti – rođenje i smrt. Neftidine osobine prilično su nedefinirane, ali sigurno je bila simbol smrti iz koje će se izdići novi život.


    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Athumanunhova pimanja

    U nizu slijedećih postova Athumanunh će posebnom serijom slika nazvanom Athumanunhova poimanja pokušati prikazati drevne egipatske božice, njemu posebno zanimljive, dakako onako na samo njemu svojstven način. Na lijevoj strani sličice biti će Athumanunhovo poimanje egipatskog božanstva, a na desnoj strani prikaz tog istog božanstva na slikama drevnih Egipćana, a hijroglifima Athumanunh će ispisati originalno ime božice. Prva u nizu, Athumanunhu posebna i vrlo draga bit će dakako Izida veličanstvena, oličenje ženskog ideala na drevni egipatski način, pa idemo onda Athumanunhovim redom.

    Izida – veličanstvena božica majka i odana supružnica

    Izida je vrlo moćna na polju magije. Majka je Horusa mlađeg, kasnijeg zemaljskog božanstva, pravedna je, milostiva i dobrodušna, do kraja je odana i vjerna svojem suprugu Ozirisu, pa čak i nakon njegove smrti. Jedina je od svih drugih egipatskih božanstava koja zna tajno ime Raovo, a na njezinu zamolbu jednom je čak i stala 'barka od milijun godina'. Izida drevnim Egipćanima zapravo simbolizira budućnost (ono što tek treba biti – rođenje).


    Egipatska mitologija


    [​IMG]

    Mašta drevnih Egipćana, kada su u pitanju bogovi i božice, bila je beskrajna. Tako danas, iako se pouzdano zna za veći broj drevnih egipatskih božanstava, ne znamo ništa o božanstvima iz prethistorijskih doba, ali možda su ipak neka božanstva štovana iz najranijih doba, dakako u malo izmijenjenom obliku, našla svoja mjesta i u kasnijim dobima egipatske mitologije. Možda je za to najbolji primjer boga Tota. Zašto sam izabrao baš Tota? Prvobitni simbol (znak) boga Tota je životinja pavijan s psećom glavom. U pradavna vremena, u samim počecima egipatske mitologije, drevni Egipćani ovoj životinji pridaju veliku pozornost poradi njezine izuzetne inteligencije i lukavstva. Možete li zamisliti kako je prestrašeni Egipćanin, kada je prvi puta čuo pavijana kako dreči u zalazak ili izlazak sunca, mogao razmišljati? Dakako mi današnji 'homo tehnicusi' to teško razumijemo, ali tadašnji Egipćanin to je shvatio, ili mu je moglo izgledati kao da ta životinja razgovara sa božanstvom Sunca (Ra). Normalno, to se moglo dogoditi ako povjerujemo da su mitovi zapravo snovi čovječanstva jer kao takvi oni (snovi čovjeka) u isti mah su posve neobični i opsesivno svakidašnji. Ne doživimo li to tako, lako se možemo izgubiti u mitovima drevnih Egipćana, eh, možda ne samo u njima već i u ostalim mitologijama jer ako se krene na početak svih mitologija, složit će se svi, svi mitovi (mitologije) počinju istom pričom o stvaranju Svijeta, dakako s malim nijansama (kod jednih je prvo kaos, kod drugih je sve pod ledom, kod trećih je sve pod vodom, kod četvrtih vlada vječita tama, a onda dolazi netko ili nešto i sve može početi), a kasnije rađaju se opet predivne priče o stvaranju i razaranju, o životu i smrti … Uf, da se vratim natrag. Dakle ideja o pavijanu i bogu Totu održala se u svijesti drevnih Egipćana jer oni kasnije pavijane opisuju kao 'otvarače nebeskih vrata'. Tu životinju možemo zamijetiti na raznim kipovima i papirusima, a Athumanunh je negdje jednom davno pročitao, zapisao u svoje bilješke, da je upravo pavijan bogu Totu šapnuo 'riječi istine' tj. 'božanske riječi', a kasnije bog Tot dobiva sve više atributa poput pisma, znanosti, matematike… Zašto bog Tot kasnije ima simbol (znak) ptice Ibis, a prvobitni njegov znak (pavijan) seli se na vrh ,vage istine' gdje postaje pomagač boga Anubisa kod mjerenja srca pokojnika već je druga priča, a o njoj neki drugi put.

    Egipatska mitologija


    [​IMG]
    Mitovi o postanku


    U doba Starog kraljevstva drevnog Egipta razvila su se tri najznačajnija mitološka (vjerska) središta: Heliopol (Iunu), Hermopol (Chemenu) i Memfis (Menefer). Ova tri najvažnija kultna središta razvila su svoj kult koji je bio posvećen vlastitom bogu, a svećenstvo se međusobno nadmetalo da u sklopu mitologije dokaže da je upravo njihov bog i njemu pridružena skupina božanstava počeli stvarati Svijet, ili kako su drevni Egipćani zapisali – onda kada je bog po prvi put odigrao konačnu i stvaralačku ulogu nakon čega je nastupilo zlatno doba tijekom kojeg su ljudi dobili zakone, moralne odredbe i institucije. Tako u to doba nastaje Heliopolska kozmogonija u kojoj 'božanska eneada' na čelu s Atumom, izvornim bogom Heliopola. U Hermopolu se pojavljuje kozmogonija u kojoj 'božanska oktoada' na čelu s bogom Nunom uobličuje prvobitnu vodenu masu iz koje se pojavljuje život. Kozmogonija Memfisa pak ima svog izvornog boga Ptaha koji je zapravo otac Atuma. No, dobro, tijekom slijedećih nekoliko postova Athumanunh će pokušati sve to objasniti i Vama onako kako on to zna – na sebi svojstven način, a koji bi trebao pomoći onima koji će zbunjeni pokušati katalogizirati brojna egipatska božanstva koja će Vam Athumanunh, ovdje na blogu, nabrajati, opisivati i utjelovljivati, opet samo na Athumanunhu svojstven način, na trenutak u ljudskom, pa onda u biljnom, pa opet u životinjskom, ili na kraju u nekom od složenih i nezamislivih mitoloških oblika.

    Temelji egipatske mitologije

    Oni koji se zainteresiraju za egipatsku mitologiju lako mogu ostati zbunjeni obiljem božica i bogova koji vrlo često znaju promijeniti svoja imena i oblike. Tako se egipatska božanstva pojavljuju u obliku životinja, biljaka, ljudskom obliku ili pak u nekom složenom obliku koji je kombinacija ovih triju narečenih. Ako nema popratnog teksta onda je jako teško odrediti kojem krugu ili kultu božanstvo pripada, ali i tada kada postoji tekst lako se može potkrasti pogreška. Evo opet primjera: Amun je bog koji se pojavljuje još u pradavna arhajska vremena, a riječ amun hijeroglifima se piše a m n, a prevedeno bilo bi ono što je skriveno i ne može se vidjeti. Jasno da je bog Amun skriven i od bogova i od ljudi jer postoji zapis koji govori da je Amun skriven od djece svoje … Opet ako se pročitaju hijeroglifi m n onda bi to značilo biti stalan, a to pak znači da je Amun vječan. Amun je opet bog grada Waset (Uaset) – Teba, pa se u ulozi svetog oca pojavljuje u tebanskoj trijadi bogova sa suprugom Mut (bakom bogova) i sinom Khonsu (bog Mjeseca). U doba srednjeg kraljevstva Amuna je tu zamijenio Aton. Ako se Amun spoji s bogom Sunca Ra, onda imamo boga Amun Raa koji je sada kralj svih bogova i gospodar je Neba. Isto tako lako se po izgledu zamjene bog iz arhajskog vremena, bog plodnosti iz Istočne pustinje Min i Amun. Iako je najčešći oblik Amuna snažni muškarac ponekad se pojavi i u obliku ovna ili bika. Taj u prvom trenutku nekontrolirani drevni egipatski politeizam mora se pozorno promatrati kroz četiri temeljne sfere života Egipćana koje se mogu raspoznati kroz životinjske kultove ( stočari smatraju da mlijeko krave ljude održava u životu, a kako samo bog može stvoriti život onda im treba bik), tu je kult rijeke Nila koji opet svake godine svojim poplavama daruje život, a to opet vodi k razvoju drugačije kozmogonije, nekako treća grupa bili bi faraoni koji sa svojom moći i autoritetom sebe proglašavaju sokolima (Horus) u gnijezdu koji će u trenutku smrti poletjeti prema horizontu, na kraju tu je kult Sunca koji se razvio najkasnije, pa ako onda spojimo Raa i Atuma dobijemo Ra Atuma sunčanog boga koji je stvoritelj života i gospodar je ostalim bogovima. Sve ove četiri skupine ne smiju se promatrati razdvojeno jer se one zapravo nadopunjuju i nadovezuju jedna na drugu. Evo opet primjera: Drevni vladar Oziris ubijen je i raskomadan, ali je uskrsnuo, pa je kult faraona nalagao da je faraon dok živi Horus, a kada umre on je Oziris, a na njegovom prijestolju sjedi njegov sin živi Horus i opet ispočetka. Takvom kreacijom svijeta bogova i ljudi zapravo egipatska mitologija prkosi analizi više nego druge mitologije jer se neprekidno pretače iz jednog oblika u neki drugi upravo u onom trenutku kada nam se učini da smo jasno izdvojili neki koncept. To je sigurno zasmetalo i drevnim svećenicima, pa su pokušali tome stati na kraj stavljajući kult sunca u dominantan položaj, pa su pokušali s monoteističkim Atonom, ali je to vrlo brzo zaboravljeno i osuđeno na zaborav.
    Ako dozvolite Athumanunh bi, svima koje interesiraju mitovi i legende (posebno onima koji žele razumjeti egipatsku mitologiju), savjetovao da nikada ne zaborave ovo: ''Onaj ili Oni koji su mitove i legende stvarali iste su smatrali za nešto što je tajnovito. Athumanunh odavno već ne smatra mitove kao izmišljene priče 'drevnih', već ih doživljava kao snove čovječanstva. Uvijek će biti nečega u mitovima i legendama što mi 'današnji' nismo kadri razumjeti, bit će nečega u što nećemo moći proniknuti. One početne pojedinosti stvoritelja mita odavno su već izobličene prijevodima i silnim prepričavanjima, a mi smo zaboravili da mitologija odbija one koji je nastoje do kraja objasniti, a poziva one koji su voljni slušati i pritom razumjeti. Moram citirati drevnog Aristotela – prijatelj mudrosti prijatelj je i mita.

    Legende o Amazonkama


    [​IMG]
    Društveno uređenje Amazonki i njihov odnos prema djeci i muškarcima


    Društveno uređenje, odnosno, organizacija društva i države Amazonki varira u zavisnosti od prostora na kojem žive. Amazonke o kojima Athumanunh piše žive oko rijeke Termodont te se kod njih najčešće spominje carstvo, društvo s centraliziranim uređenjem i caricom na čelu, ili kraljevstvo sa kraljicom. Carstvo ili kraljevstvo ima jaku i dobro organiziranu vojsku u kojoj su ratnice odane vladarki. Kod Amazonki postoje neke vrste ministarstva, sudstva i na čelu su, naravno, žene. Vlast se stječe nasljeđem, odnosno, prelazi s majke na kćerku, ili amazonskom selekcijom (ako vladarica, dostojanstvenica nije rodila kćer): biranjem najljepše, najjače, najvještije žene iz društva. Amazonke žive u dobro utvrđenim i branjenim gradovima u koje muškarci ne smiju ulaziti, osim robova koji im služe. Amazonke su sve, bez obzira na dužnost koju obnašaju, ravnopravne i iste, osim vladarke, koju sve Amazonke obožavaju, služe joj i štite je. Sve Amazonke rade sve poslove i sve Amazonke u slučaju potrebe moraju poći u rat. Djelatnosti kojima su se Amazonke uglavnom bavile bile su: ratovanje, lov i ribolov, zemljoradnja te razni drugi obrti poput: izrađivanja oružja, predmeta i odjeće od kože, čamaca i dr. Njihova zemlja je vrlo bogata zlatom i biserima koje Amazonke izvoze u druge zemlje i trguju sa susjednim narodima. U većini ratova koje su vodile najčešće su pobjeđivale, no, teške poraze nanosili su im Grci (Heraklo, Ahilej, Tezej, Belerofont …), teške poraze trpjele su pod gradom Tebom i pod Trojom, a sve će to na kraju dovesti do propasti njihove države i njihovo stapanje sa Skitima (može biti po Athumanunhu). Seksualnost Amazonki i njihov seksualni život bio je prilično ograničen, a Athumanunh će napisati i frustrirajući za te mlade djevojke. Naime, ukoliko su živjele sa muškarcima, obvezatno su morale čuvati svoje djevičanstvo sve ono vrijeme dok su bile obvezatne službovati u vojsci. Postojali su strogi nadzori i sudovi, a kazne su bile drastične. Najmlađe ratnice živjele su u strogim vojničkim taborima, bez muškaraca i lišene svih strasti, pa su one i bile najagresivnije, svirepe, a kasnije postajale i nezasitne. Kada bi došlo vrijeme za produženje vrste strogo su se morala poštivati pravila. Naime, muškarci su dolazili jednom godišnje (najvjerojatnije u proljeće, ili možda ljeto), i ostajali bi neko određeno vrijeme (2 do 3 mjeseca, možda 30 do 40 dana), dostatno da svaka Amazonka žena začne, a muškarci bi tada opet odlazili i vraćali bi se tek slijedeće godine. Uloga muškaraca u Amazonskom društvu je sporedna, oni su u potpunosti u podređenom položaju, nemaju nikakvu vlast ni prava, jer je sve to u rukama žena i muškarci su često u ulozi robova. Njihovi poslovi su čuvanje djece, održavanje kuće i uopće poslovi koji se danas smatraju ženskim poslovima. U nekim pričama muškarci zapravo imaju ulogu muževa, ali opet u podređenom položaju. Njihova glavna zadaća i namjena je, zapravo, omogućavanje produžavanja vrste. Djeca koja se rađaju odmah se selektiraju. Samo djevojčice odgajaju se kao ratnice i samo njih se uči svim vještinama koje su im neophodne i potrebite. Dječake koji se rode uglavnom šalju očevima kod kojih ostaju do kraja života, a djevojčice također do njihove šeste godine odgajaju i podižu očevi, a potom djevojčice odvode i smještaju u posebne vojničke tabore gdje daljnju brigu o njima i njihovom odgoju preuzimaju žene posebno određene za to. Život amazonskih djevojčica morao je biti i bio je doista surov i težak. Ta krhka i nježna stvorenja morala su odmalena trpjeti teškoće i svu surovost vojničkog života i ratovanja te nisu smjele odrastati u sredini u kojoj bi se navikle na raskoš i lagodan život. Njihova glavna uloga je bila uloga ratnice i tako su morale živjeti. Susjedi, koji su najčešće bili plemena ili slabo organizirane države (sa izuzetkom Grka) Amazonke su uglavnom mrzili i plašili ih se istodobno. Uvijek su bili u sukobima i ratovali su s njima. Na kraju Athumanunh će još nešto napisati: Amazonka je bila ženski ekvivalent grčkom idealnom tipu ratnika atlete, koji je, umjesto božanske, odražavao čisti ljudski ideal ženske ljepote i snage. U drevnoj grčkoj mitologiji, osim Amazonki, jedino su velike božice Atena, Artemida i Afrodita nosile i rabile te bile prikazivane s oružjem.


    Legende o Amazonkama


    [​IMG]
    Kako su izgledale Amazonke

    Amazonke su, dakle, prema većini priča koje je zabilježila mitologija, bile visoke i predivne djevojke, pravilne tjelesne građe, Athumanunh će napisati: božanskog i savršenog izgleda. Izgleda koji je ugodan svakom muškom oku i izgleda koji niti jednog ratnika muškarca nije ostavljao baš ravnodušnim. (U neke priče, u kojima se spominje da su amazonskim djevojčicama majke još u ranom djetinjstvu odstranjivale (spaljivale ili odsijecale) desnu dojku kako im ne bi kasnije smetala tijekom zapinjanja luka i odapinjanja strijela, Athumanunh ne može i ne želi vjerovati. Svake godine pored staroga Zrinskoga grada okupe se moderni streličari i takmiče se u turniru Katarine Zrinski, Athumanunh to voli pogledati. Iz godine u godinu sve je više djevojaka i žena koje toliko vješto odapinju strijele da Athumanunha to naprosto oduševljava, a sve one imaju svoje 'ženske atribute' koji im niti malo ne smetaju prilikom zapinjanja tetive luka i odapinjanja strijele. Dakle, teorija o nagrđivanju mladih Amazonki 'ne pije vodu') Ipak, Amazonke su se oblačile poput muškaraca, naoružavale su se lukom i strijelama, kopljem, mačem i mnogobrojnim šiljcima, štitile su se štitovima koje su postavljale na noge i prsa (dakle, ako imaju štitnike na prsima nema govora da im je dojka mogla smetati – Athumanunhovo promišljanje), na glavi su imale željezne bojne kacige, a kosu su uvijek vezale u rep ili punđu. (Današnje djevojke i žene koje službuju u modernim vojskama, pa i u policiji, kosu također vrlo vješto vežu i prikrivaju ispod bojnih kaciga, beretki i službenih šeširića – po Athumanunhu) Amazonke su bile, opet prema pričama iz mitologije, vrlo vješti jahači, ženski konjanici koji niti malo nisu zaostajali za tadašnjim muškim konjanicima te se po ničim od njih nisu razlikovale, osim što su Amazonke jahale bez sedla. (Izuzev sjevernoameričkih jahača nitko drugi od muških jahača nije mogao jahati i boriti se bez sedla – po Athumanunhu) Dakle, Amazonke su imale jako razvijenu vojsku, bile su bolje naoružane od većine svojih protivnika. Ratovale su na konjima, služile su se lukovima, sjekirama, bojnim kacigama, štitovima, omčama, kopljima, i prve su među svojim susjedima imale željezno oružje. Bile su izuzetno ratoborne i hrabre, što je njihove susjede i protivnike nemali put navodilo da posumnjaju da su to uopće žene. Na kraju Athumanunh će zaključiti da su temeljne odlike ćudi (naravi) Amazonki: hrabrost, nezamisliva smjelost, izuzetna ratobornost, a nerijetko i agresivnost, ponekad ćud im prerasta u svirepost, ali Amazonke su se borile za opstanak, kao i za prevlast među susjednim narodima, a koji su i prema njima bili sličnih ćudi. Kako Athumanunh izuzetno cijeni i poštuje ženski rod, a u ovim svojim prekrasnim godinama dobrano ga je i upoznao, bez imalo uljepšavanja i okolišanja napisat će da mitske Amazonke sigurno nikada nisu izgubile svoj praiskonski ženski šarm i ljepotu, a pokušaj da žive bez muškaraca natjerao ih je da se ponašaju kao muškarci. Athumanunh vjeruje da je ponekad ženama doista teško živjeti s muškarcima, ali je uvjeren i siguran da im je život bez muškaraca ipak teži. To je Athumanunhovo promišljanje koje je on stekao na svojim koračanjima kroz mitologiju, priče i legende davno prije zaboravljene, dakako, uz dužno poštovanje i uvažavanje i drugačijih promišljanja.


    Legende o Amazonkama


    [​IMG]
    - nastavak -


    Naime, mladi Skiti predložili su svojim mladim ženama Amazonkama da poruše tabor i da odu živjeti u gradove odakle oni potječu, tamo gdje su njihovi roditelji. No, Amazonke im ovako ogovore: 'Mi ne možemo živjeti s vašim ženama, jer one su naviknute na jedne običaje, a mi volimo i želimo zadržati naše stare običaje. Mi volimo gađati strijelama, bacati koplja, jahati konje, a ne znamo raditi poslove koje obavljaju vaše žene. Mi ne želimo raditi takve poslove, ne želimo sjediti na kolima i nikuda ne ići. Mi želimo s vama ići u lov i slobodno jahati konje kroz ravnice. Mi se, dakle, s njima nećemo nikada moći slagati, a ako su vaše namjere s nama istinske i časne vi se vratite k svojim roditeljima, uzmite nasljedstvo koje vam pripada i dođite k nama da živimo zajedno po našim običajima. Skitski mladići doista su voljeli svoje, ratoborne i pomalo čudnih prohtjeva, žene te učine tako kako su one od njih i zatražile. Međutim, Amazonke su postavile još jedan uvjet, a taj je bio da se isele iz Skitske zemlje i pronađu vlastiti kraj u kojem će živjeti. Skitski mladići su i na to pristali, pa su tako krenuli na put preko rijeke Tanaisa (danas rijeka Don) i jahali tri dana na sjever. Tu su se konačno zaustavili i tu još i danas žive potomci mitskog plemena Sauromata. Njihove žene oduvijek su pratile svoje muževe na konjima u lov, a ponekad bi lovile i same, oduvijek su se oblačile kao i njihovi muškarci i nerijetko bi polazile s njima u rat. Potomci Sauromata još i danas govore iskrivljenim skitskim jezikom, jer mitske Amazonke nikada nisu pravilno naučile jezik svojih muževa koji su ih naprosto obožavali i pristajali na sve njihove uvjete. Sutra pak vam Athumanunh napiše nešto o naravi, ponašanju, izgledu, društvenom uređenju, seksualnim potrebama, o odnosima prema svojim muškarcima i djeci, Amazonki koje su živjele u Kapadokiji pored rijeke Termodonta, dakle o iskonskim Amazonkama odakle su i potjecale Amazonke koje su 'zavrtjele' glave skitskim mladićima.


    Legende o Amazonkama


    [​IMG]
    Amazonke ili Oiropate – mitske ratnice ili ubojice muškaraca


    … na divlju rijeku Hibrist stići ćeš, ali ne prelazi je, jer se prijeći ona ne smije. Idi na goru najvišu Kavkaz imena i traži mjesto gdje divlja rijeka izvire, a tada kreni prema jugu. Tada ćeš doći vojsci amazonskoj što muškarce ne podnosi, u Temiskiri pokraj Termodonta žive one…

    Tako drevna grčka mitologija priča o zagonetnom narodu žena ratnica koje su živjele u Kapadokiji pored rijeke Termodonta. Drevni Grci pripisuju tim nevjerojatnim ženama ratnicama beskrajnu surovost i mržnju prema muškarcima, a mitologija ih pamti kao vjerne pratiteljice božice Artemide koje svoje podrijetlo vuku iz odnosa jarosnog boga rata Aresa i predivne Harmonie. Drevni Grci spominju Amazonke kao ratoborne i nasilne žene koje su poduzele ratne pohode prema Grčkoj, Trakiji i Siriji, a opisuju ih kao ratnice koje vješto pogađaju strijelom i daleko bacaju koplja. Na svojim pohodima Amazonke su utemeljile i brojne gradove poznatih naziva: Mirna, Kima, Grinion, Smirna, Efes… Nakon pobjede Grka nad Amazonkama kod Termodonta Grci su na tri lađe otplovili prema Grčkoj te sa sobom na brodovima poveli predivne zarobljenice koje nisu željeli ubiti. Međutim, daleko na pučini Amazonke su iskoristile nepažnju muškaraca (Grčki su ratnici najvjerojatnije podlegli šarmu predivnih djevojaka i to su platili glavom i životom – po Athumanunhu) i sve ih pobile. No, Amazonke nikada nisu imale brodove i nisu bile vične u upravljanju istima, pa su se prepustile morskim strujama i vjetrovima da ih nose bilo kuda i ne pokušavajući upravljati istima. Vjetrovi i struje tako su Amazonke nanijeli u zemlju slobodnog naroda Skita negdje na obale Meotskog jezera (danas Azovsko more). Tu su Amazonke podigle svoj tabor i počele tumarati i lutati okolnim predjelima. U prvim Skitskim selima Amazonke su otele konje i počele pljačkati gradove i naselja Skita. Skiti su bili na velikoj muci jer nisu znali kom narodu pripadaju ti divlji mladići (barem su tako u početku Skiti bili uvjereni – po Athumanunhu) koji nemilice napadaju i pljačkaju. Napokon bahatost i surovost 'pridošlica' više se nije mogla trpjeti, pa su Skitski ratnici zapodjenuli boj s Amazonkama. Nakon kratkotrajnog okršaja (Amazonke bi uvijek, kada bi bile napadnute, hinile bijeg, pa ako bi ih protivnik slijedio iznenada bi se okrenule i svojim lukovima udarile po njemu kada bi on to najmanje očekivao – taktika Amazonki po Athumanunhu) Dakle, nekoliko mrtvih tijela Amazonki konačno je Skitima otkrilo zagonetku i sada su oni znali da su njihovi ugnjetači zapravo predivne žene. Skiti su bili vrlo ponosan narod i nisu željeli ubijati žene bez obzira što su ih one pljačkale i ugnjetavale, već su donijeli nevjerojatnu odluku. Izabrali su onolik broj svojih mladića koliki je i bio broj Amazonki, pa su ih poslali da svoj tabor podignu u blizini tabora Amazonki. Podučili su svoje mladiće da ne napadaju i ne upuštaju se u boj s Amazonkama već ih samo promatraju i gledaju što one rade. Više puta amazonke su napale skitske mladiće u namjeri da ih otjeraju, ali bi se ovi odmah dali u bijeg, a poslije bi se opet vratili. Napokon Amazonke popuste smijući se gluposti i upornosti muškaraca, ali se na kraju zbliže s njima. Kako to uvijek biva kada su mladi zajedno među njima se probudi 'kemija' i Amazonke postanu žene skitskih mladića. Rodila su se i malena dječica i sve je bilo u redu. No, onda mladići predlože nešto svojim djevojkama ženama na što one nikako nisu mogle pristati. Što pak je bilo dalje u toj priči Athumanunh Vam napiše sutra.

    izvor:enhu.blog
     
    Poslednja izmena: 31.10.2010
  9. sendi

    sendi Legend

    Postova:
    28.911
    Zahvala:
    11
    Mit o Psihi i Erosu

    (Grč. Psykhe, lat. Psyche - ljubavnica, a zatim i žena boga ljubavi Erosa)

    [​IMG]

    Mit o Psihi i Erosu grčkog je porekla, ali poznat je naviše po verziji iz dela "Metamorfoze ili Zlatni magarac" Apuleja iz Madaura (2. vek p.n.e.). On čini u njemu zaseban deo u obliku bajke koju devojci koju su zarobili razbojnici priča jedna starica kako bi je razveselila. Legenda je bil podjednako raširena i poznata u starom veku kao i danas, i za nju još važi ono što je o njoj napisao Apulej u svojoj knjizi: "Čitaoče, pazi: zabavićes se!"

    Bili jednom kralj i kraljica i imali tri prelepe kćeri. Dve starije su sasvim dobro udali, ali po najmlađu, Psihu, mladoženja nikako da dođe: ni kraljević, ni bilo koji drugi mladić. Bila je, naime, tako lepa da joj se svako divio kao kakvoj statui ili boginji. Ubrzo je počelo da se priča da Psiha u stvari i nije obična princeza već nova Afrodita, i mnogi su počeli da joj ukazuju božanske počasti. Priče o njenoj lepoti su se širile, a daljine su je uveličavale. Na kraju su u zemlju njenog oca počeli da hodočaste poštovaoci iz cele Grčke. Opusteli su hramovi u Pafosu, u Knidu i na Kiteri, i ljudi su umesto Afrodite, počeli da poštuju Psihu.

    Istini za volju, Psiha tim obožavanjem nije bila oduševljena. Još je manje time bila oduševljena Afrodita. U srdžbi zbog nedopustive lepote obične smrtnice odlučila je da se osveti. Naredila je svom sinu Erosu da rani Psihino srce strelom ljubavi tako da se zaljubi u najružnijeg muškarca na svetu.

    U međuvremenu Psihin otac se obratio delfskom proročištu da pita za savet kako da za svoju kćer nađe mladoženju. Dobio je strašan odgovor: da je u venčanoj haljini odvede na visoku stenu iznad ponora gde će mladoženja doći po nju; biće to odvratni zmaj sa telom prekrivenim ljuskama. Protiv proročanstva koje je objavilo volju bogova nije bilo pomoći i kralj se teška srca pokorio. Kad je ostavio kćer na visokoj steni i otišao, dogodilo se čudo: dašak Zefira, boga zapadnog vetra, lako je podigao Psihu i odneo je u dolinu ispod stene. Učinio je to na molbu boga Erosa koji je doleteo do stene da izvrši zapovest svoje majke, ali se u Psihu zaljubio na prvi pogled.

    Psiha, razume se, nije znala za Erosovo uplitanje i svom spasenju se čudila. Još je više začudilo kad je na kraju doline ugledala raskošnu palatu. Ušla je i još se više iznenadila: nevidljive sluškinje pripremile su joj kupku, osveženje i postelju. Bilo je dovoljno samo nešto da poželi i želja bi joj se odmah ispunila. Kad je Psiha nakon toga zaspala, tiho joj se primakao mladoženja: to nije bio strašni zmaj, već divni bog ljubavi Eros.

    Eros je u svakom slučaju dobro znao zašto je od Psihe zatražio obećanje da nikada neće pokušati da sazna kako on u stvari izgleda. Psiha, međutim, za Erosove razloge nije znala, baš kao što ih ne znamo ni mi. Pod utiskom doživljene slasti prve ljubavi ona mu je to čvrsto obećala. I tako je Psiha počela da živi u prelepoj palati, provodeći dane u samoći, čekajući noć koja joj je donosila ljubav nepoznatog ljubavnika. Jedino što je rastuživalo bile su misli na roditelje i sestre koje je sigurno mučila briga o njenoj sudbini.

    Kad je glas o Psihinom nestanku došao do njenih sestara, vratile su se roditeljima da ih uteše. Otšle su i do stene pored koje je ljudsko oko poslednji put videlo Psihu. Tamo su gorko plakale i Psiha je zamolila svog dragog da joj dopusti sastanak sa sestrama jer će one, kad im kaže kako živi, prestati da tuguju. Eros je opomenuo Psihu da je taj sastanak spojen s velikim opasnostima i nagovarao je da se okane toga. Sva Erosova uveravanja ostala su bez uspeha. Kad žena nešo utuvi u glavu, tu je i bog bespomoćan. Eros je zato naložio Zefiru da Psihine sestre prenese u dolinu, a on je nestao pre nego obično.

    Sestre su se iskreno obradovale sastanku, ali kad su ugledale prelepu palatu u kojoj je živela njihova najmlađa sestra, u njima se probudila zavist. Počele su da ispituju Psihu o njenom mužu i požele da ga upoznaju. Psiha je okolišala i odgovorila da joj je muž lep mladić koji većinu vremena provodi u lovu, darivala ih zlatom i nakitom i pozvala Zefira da joj sestre odnese nazad na stenu iznad doline.

    Na povratku izbila je potiskivana zavist Psihinih sestara. Zato su odlučile da ćute o njenoj sreći i počele da kuju planove kako da se domognu njenog bogatstva. Razume se, Psiha o svemu ništa nije znala, a kad je saznala da očekuje dete, zamolila je svog dragog da joj opet dozvoli susret sa sestrama. Erosovo odgovaranje na ovaj put nije ništa koristilo i tako je Zefir opet doneo njene sestre u dolinu. One su glumile radost zbog očekivanja deteta i zapitkivale Psihu o njenom mužu. Psiha je već zaboravila šta im je prvi put rekla i opisala ga kao solidnog gospodina srednjih godina koji se bavi trgovinom, a koji je upravo na putu u dalekoj tuđini. Sestre su iz toga zaključile da Psiha i ne zna ko joj je muž, a kad im je prilikom njihove sledeće posete to i priznala, počele su da je uveravaju da joj je muž onaj odvratni ljuskavi zmaj o kome je govorilo proročanstvo. Nagovorile su je da se u to sama uveri: da pod posudu sakrije svetiljku i kad joj muž zaspi da mu osvetli lice pa će tako saznati ko je on. U znak svoje velike ljubavi poverile su joj i način na koji će se spasiti: dale su joj oštar nož da ga ubije.

    Psiha je pod uticajem svojih sestara i zbog mučne neizvesnosti odlučila da prekrši dato obećanje. Kad joj je dragi noću zaspao, otkrila je pripremljenu svetiljku, uzela nož i prišla postelji. Mutno svetlo otkrilo je da joj je muž sam bog ljubavi Eros. Obradovana htela je da ga poljubi, ali kad se nad njega nadvila, kap vrelog ulja iz svetiljke pala mu je na rame. Bog ljubavi prenuo se iz sna i obuzet srdžbom što je Psiha prekršila dato obećanje, hteo je odmah da odleti. Ali Psiha je, ne gubeći prisustvo duha, obgrlila njegove noge i u sledećem trenutku oboje su leteli visoko u oblacima.

    Let nije dugo trajao. Psiha je brzo izgubila snagu, a Eros nije hteo da dozvoli da ona pogine. Vratio je na zemlju i s gorčinom joj prebacio njenu izdaju. Kad je zatim napustio, očajna Psiha nije znala šta da radi i u očajanju se bacila u obližnju reku. Ali vodena struja je, iz ljubavi prema Erosu, opet iznela na obalu. Izmučena čežnjom za dragim i željom da umre, što joj je bilo uskraćeno, Psiha se uputila da sestrama naplati njihovu izdaju kojom su je bacile u nesreću.

    Najpre je posetila najstariju i rekla joj da je morala da pobegne od muža jer se, kada ju je prilikom poslednje njene posete potajno video, zaljubio u nju i sada čezne samo za njom. Sestra je na to pohitala do stene i u nestrpljenju da je Eros prihvati skočila u dubinu. Zefir nije imao naređenja da je ponese i ravnodušno je dozvolio da ona izgubi život na stenovitoj padini. Na isti način je poginula i druga Psihina sestra.

    U međuvremenu je Afrodita saznala za pustolovinu svog sina. Strašno se razljutila i poslala svoje pratilje da joj odmah dovedu njegovu ljubavnicu. Kad im nije pošlo za rukom da pronađu Psihu, Afrodita je zamolila Hermesa, glasnika bogova, da svuda oglasi da će onaj ko pronađe Psihu dobiti bogatu nagradu. A nagrada zaista nije bila mala: "sedam sočnih poljubaca od same boginje ljubavi". Ljudi su grozničavo počeli da traže Psihu, ali nesrećnoj ženi više nije bilo stalno ni do čega i sama je došla Afroditi.

    Nikada se jasnije nije potvrdilo koliko je ljubav zapravo bliska mržnji: ugledavši pred sobom ženu lepšu od sebe, boginja ljubavi pretvorila se u boginju zlobe. Kad je doznala da Psiha očekuje dete i da će tako postati baka, počela je da besni, što se za nju, u hiljadu godina dugoj istoriji grčkih mitova, nije čulo. Naredila je svojim pratiljama da bičuju Psihu, a zatim je i sama počela da je tuče: rastrgla joj je haljinu, čupala kosu i tukla tako dugo dok je nije izdala snaga. Ali to nije bilo sve.

    Psiha je dobila tri zadatka. Ako ih reši, spasiće sebi život. Boginja je pred nju rasula gomilu pšenice, ječma, prosa, maka, pasulja i sočiva, pomešala zrnevlje i naredila Psihi da do večeri razdvoji zrnevlje u posebne gomile, inače će umreti. Nesrećnoj Psihi pritekli su u pomoć mravi jer im se sažalila ljubavnica boga ljubavi. Zatim joj je Afrodita naredila da donese čuperak vune od zlatnog runa divljih ovaca koje su pasle na drugoj obali brze i opasne reke. Taj zadatak Psiha je izvršila uz pomoć trske koja joj je savetovala da sačeka dok ovce u podnevnoj vrućini zaspu pa da tada sakupi čuperke vune koji su se uhvatili za grmlje na njihovom putu na pašu. Kao treći zadatak Afrodita je naredila Psihi da donese vodu s izvora nad strmom, klizavom stenom koji su čuvali uvek budni zmajevi. Psiha je i taj zadatak ispunila uz pomoć Zevsovog orla koji se tako odužio za uslugu koju mu je nekada učinio Eros. Afrodita je najzad morala da prizna da je Psiha izvršila postavljene zadatke, ali kako je znala da je ona to sve postigla uz tuđu pomoć, zadala joj je još jedan zadatak - teži od prethodnih.

    Prema toj Afroditinoj zpovesti, Psiha je morala da siđe u carstvo sena i od boginje Persefone, žene vladara podzemnog sveta Hada, da izmoli kutiju sa čarobnom bojom. Psiha je shvatila da je taj zadatak jednostavno neostvarljiv i zato se popela na visoku kulu da bi jednostavno skočila u ponor i rešila se svih patnji. Ali to nije bila obična kula, jer je progovorila ljudskim glasom i savetovala Psihu kako da siđe u podzemni svet i kako da se tamo ponaša i šta da uradi da se srećno vrati. Na jedno je posebno upozorila: da Persefoninu kutiju nipošto ne otvara. Kad se srećno vratila na gornji svet, Psiha nije odolela radoznalosti i otvorila je kutiju. Ali u njoj nije bila boja, već ledeni san smrti.

    Dugo je Psiha ležala obuzeta snom smrti, na povratku iz podzemnog sveta. ali Afrodita se uzalud nadala da će tako zauvek ostati. Kad je Eros ozdravio od bola koji mu je nanela njegova draga, pošao je da je traži. Čim je ugledao Psihu, skinuo je s nje san, vratio ga u kutiju, nežnim ubodom strele probudio svoju dragu i naredio joj da bez pogovora pođe do njegove majke. Za ostalo će se pobrinuti sam.

    Eros je održao svoju reč. Potražio je samog Zevsa i obećao da će mu, ako dozvoli da uzme Psihu za zakonitu ženu, pribaviti najlepšu ljubavnicu na svetu. Da li je ispunio obećanje, nije poznato. Ali Zevs je Psihu od smrtne žene uzdigao u boginju i svečano je predao Erosu da mu zauvek bude žena. Na kraju se s tim pomirila i Afrodita, i kad je nakon venčanja Erosa i Psihe postala baka devojčice, dete je dobilo ime Hedona - Slast.

    (montenegro.com)
     
  10. zjovan29

    zjovan29 Član

    Postova:
    1.857
    Zahvala:
    3
    Lokacija:
    CRIKVENICA
    Mitologija naroda Sjeverne Amerike


    [​IMG]
    Ashiwy – ljudi čudnog izgleda

    Prvi ljudi kojima su Božanska bića napučila Svijet zvali su se Ashiwy. O tome nam priča legenda plemena Zuni. Prema predaji ti prvi ljudi Ashiwy bili su doista čudnog izgleda. Naime, imali su kratke repove i jako duga uha. Kada bi Ashiwy odlazili na spavanje oni bi legli na jedno uho, a drugim bi se pokrili. Na rukama i nogama imali su među prstima plivajuće kožice kojima su izvrsno plivali. Glava i tijelo bilo im je pokriveno mahovinom. Bez obzira što su bili izvrsni plivači Ashiwy su obitavali na suhom i kretali se kopnom, a kada su konačno pronašli mjesto koje im se učinilo pogodnim za stanovanje posjetila su ih Božanska bića koja su Ashiwyma skratila uha i odsjekli im repove, okupali ih u čarobnim izvorima nakon čega je nestalo mahovine s njihovih tijela, pa su Ashiwy konačno nalikovali današnjim ljudima. Nakon Ashiwa Svijet su napučili Hopy, pa Meksikanci, za njima Kokonino, Pime, Navaho te Apachi. Tako su ljudi dolazili na ovaj Svijet, a uvijek ih je pratila tutnjava gromova od kojih je cijela Zemlja podrhtavala. Tako je to bilo do završetka četvrtog magijskog ciklusa, a onda su se na Svijetu pojavila dva čudna ljudska bića čije su glave bile prekrivene kapuljačama. Božanska bića su ih zaustavila: 'Stanite! Tko ste vi? Vi ne pripadate niti jednom narodu, niti jednom plemenu, kamo ćete vi?' Bili su to Vještica i Vještac koji odgovoriše: 'Idemo među Ashiwe.' Božanska bića su bila zbunjena: 'Vi niste njihovi i možda Vas oni neće prihvatiti.' 'Hoće, sigurno će nas prihvatiti.' Ogovorila su čudna bića Božanskim bićima. No, božanska bića nisu željela samo tako pustiti nekoga među ljude, pa su zatražila dodatna objašnjenja. 'Ljudima nosimo sjemenja biljaka u rukama. Sjeme ćemo dati poglavici Ashiwa, a on će nam zauzvrat dati živote svoje dvoje djece.' 'Zašto vam mora dati živote svoje djece?' željeli su znati Božanski stvorovi. 'Zato da bi mogla padati kiša koja će natopiti zemlju iz koje će niknuti sjemenje.' Božanska bića zabrinuto su se savjetovala, a onda odluče pozvati poglavicu Ashiwa i sve mu objasniti. Poglavica je bio vrlo zabrinut, jer prva glad već se javljala među mnogobrojnim ljudima koji su iznenada napućili zemlju u velikom broju. Na kraju poglavica je pristao i odveo je vješce k djeci svojoj. Vještica položi ruku na grudi djevojke te u njezino tijelo prijeđe magična moć. Isto to učini i vještac na grudima mladića. Nakon toga sin i kćerka poglavice umru u snu. Vješci poduče poglavicu kako će sahraniti svoju djecu i kako će sjemenje položiti u zemlju da bi ono niknulo, pa zauvijek nestanu. Drugog jutra počne padati snažna, teška i jaka kiša. Kiša je padala četiri dana i četiri noći, a petog jutra zemlja zatutnji i iz nje izađe mladić, sin poglavice, živ i zdrav. Tada počinje padati nježna kiša poput kapljica rose te i ona stade natapati zemlju. Ta kiša opet je padala četiri dana i četiri noći, a petog jutra zemlja ponovno zatutnji i iz groba izađe djevojka, kćer poglavice, živa i zdrava. Jedanaestog jutra niknu sva sila biljaka koja još i dana hrane ljude. No, kada su Ashiwe kušale plodove oni su bili ljuti, a to nije bilo dobro za ljude. Tada se pojave razne ptice i plahe šumske životinjice koje stanu jesti hranu koja je niknula iz sjemenja koje su vješci poklonili ljudima. Hrana je postajala sve blaža i sve ukusnija ljudima, ali od tog vremena ljudi muku muče s pticama i životinjama koje im svaku žetvu otimaju hranu. Tako je to još uvijek i dan danas, a sve da bi hrana bila ukusnija.


    Mitologija naroda Sjeverne Amerike


    Vatra i Plamena ptica

    U mitologiji plemena Kowychanha postoji i jedna priča o tome kako su ljudi dobili vatru od Plamene ptice. Sada će Vam i nju Athumanunh napisati. U pradavna vremena pleme Kowychanha živjelo je u toplim krajevima, pa im vatra nije trebala, a meso su sušili na Suncu i jeli ga sirovo. Onda pak sa Sjevera stignu hladnija vremena. Kowychanhi su bili prisiljeni graditi pueble, ali u njima je i dalje bilo hladno. Tako u njihovo selo jednog dana doleti božanska Plamen-ptica. Ona upozori sve poglavice da će nastupiti još hladniji dani, pa bi bilo potrebito da im ona pokloni vatru. Poglavice Kowychanha u čudu su se pogledavali, jer nisu znali što je to vatra i što bi oni trebali raditi s njom. Plamen-ptica im objasni za što sve mogu uporabiti vatru, ali da će ona vatru sa svog repa dati samo najpravičnijem, najstrpljivijem i najupornijem. Tako neka za sutra priprave sve ljude koji trebaju nabrati smolastih borovih grana i okupe ih nasred sela. Drugo jutro skupilo se mnoštvo, muško i žensko, staro i mlado. Drugo jutro pojavi se Plamen-ptica, ali postavi još jedan uvjet: vatru će dobiti onaj koji nikada nikome nije odbio pomoć. 'Ima li među vama takvih'' pitala je Plamen-ptica. Mnoštvo je jednoglasno odgovorilo potvrdno. Plamen-ptica poleti, a za njom potrči mnoštvo Kowychanha. Dugo su Kowychanhi slijedili Plamen-pticu kroz močvare, guste šume i visoke planine i sve ih je više odustajalo putem negodujući da ta vatra tog njihovog truda nije vrijedna. Na kraju je ostao samo jedan najsnažniji ratnik koji u sebi pomisli: 'Baš je dobro što su svi odlučili odustati tako ću samo ja postati vlasnik vatre i svi će mi za nju morati dat najbolje kože.' Plamen-ptica stane i prekori ga: 'Ni ti nisi zaslužio vatru, jer misliš samo na sebe.' Plamenorepa odleti i vrati se natrag u prazno selo Kowychanha jer se još nitko nije uspio vratiti s dugog puta. No, Plamen-ptica u jednom pueblu primijeti mladu djevojku: 'Zašto ti djevojko nisi pošla sa svojim suplemenicima?' Djevojka tiho odgovori Plamen-ptici: 'Nisam imala kome ostaviti bolesnog i nemoćnog oca.' Plamen-ptica je upita: 'Gdje su ti smolaste grane? Ti si zaslužila vatru.' Plamen-ptica upali djevojci vatru i odleti. Nastane silna zima, a prvi Kowychanhi stanu se vračati u svoje selo. U pueblu djevojke i njezinog oca vatra je širila ugodnu toplinu. Djevojka nesebično otvori vrata svog puebla i pozva redom svoje suplemenike da na njezinoj vatri upale svoje smolaste grane i tako vatru odnesu u svoje pueble. Tako je u ta davna vremena vatra dospjela među Kowychanhe zaslugom skromne djevojke.


    Mitologija naroda Sjeverne Amerike


    Nastanak zviježđa Veliki Medvjed

    Prema priči Muskuaki (lisice) naroda to se dogodilo jednom davno prije mnogo godina u vrijeme kada je počela zima. Noć prije pao je prvi snijeg, neobično bijel i mekan poput perja. S prvim jutarnjim svijetlom tri mlada ratnika-lovca krenuli su u lov ne bi li pribavili hranu. Jedan od njih sa sobom je poveo svog psa kojeg je nazvao Držičvrsto. Hodajući tako kroz šumu pored rijeke lovci su naišli na trag koji je vijugao kroz nisko raslinje i grmlje. Odlučili su pratiti trag koji ih je napokon odveo do pećine u kojoj je bio smješten medvjeđi brlog. Lovci su brzo skovali plan kako istjerati medvjeda iz pećine. Najstariji od njih ušao je u pećinu, a druga dvojica postavili su se izvan nje pripravni da pogode medvjeda u trenutku kada bude izlazio iz brloga. Kad je najstariji lovac pogodio medvjeda strijelom te ovaj počeo bježati van pećine, on dovikne svojim prijateljima da medvjed izlazi i da budu pripravni. No, medvjed je izašao toliko brzo da su lovci van pećine ostali zbunjeni i nisu stigli reagirati. Najmlađi lovac poviče: 'Kako trči brzo! Ide prema Sjeveru, prema mjestu odakle dolazi zima.' Najmlađi potrči za njim ne bi li medvjeda skrenuo prema drugoj dvojici. Sada pak srednji lovac poviče: 'Pazi! On je skrenuo prema Istoku i ide prema mjestu s kojeg dolazi Dan.' Srednji lovac potrči ne bi li sada on skrenuo medvjeda prema drugoj dvojici. Sada pak je već i najstariji lovac izašao iz pećine i on upozori: 'Vidim ga! Ide prema Zapadu. Trči prema mjestu na kojem Sunce zalazi. Požurite prijatelji!' Najstariji lovac potrči prema medvjedu, a s njim je trčao i njegov pas Držičvrsto. Sva trojica lovaca tako su trčala za medvjedom ne bi li ga skrenula prema drugoj dvojici. Onda pak najstariji stane i primijeti: 'Ooo, pa naša Pramajka-Zemlja je ispod nas! Medvjed nas vodi u Nebo. Vratite se prijatelji prije nego li bude prekasno!' No, lovci su već bili previše visoko, Nebeski Medvjed odvukao ih je već daleko. Oni ga tada nastave progoniti i na kraju ga uspiju ubiti. Raskomadavši medvjeda meso su slagali na grane javora (tako još i danas javor svake jeseni ima lišće krvavo-crvene boje – po Athumanunhu) Lovci su medvjeđu glavu bacili prema Istoku, pa se tako svake zime na istoku, trenutak prije Zore, pojavljuje skupina Zvijezda u obliku glave medvjeda. Medvjeđu kičmu lovci su bacili na Sjever, pa ako točno u ponoć, tijekom zime pogledate na Sjever vidjet ćete medvjeđu kičmu koju okružuju Zvijezde. Na kraju Athumanunh će Vam skrenuti pozornost da ako u bilo koje doba godine noću pogledate u Nebo vidjet ćete slijedeći prizor: četiri sjajne velike Zvijezde čine pravilan kvadrat, a iza njih su još tri velike sjajne Zvijezde, pa jedna manja i nešto bljeđeg svijetla. Pogodili ste! To je Zviježđe Velikog Medvjeda, u kojem četiri zvijezde u kvadratu predstavljaju Nebeskog Medvjeda, one tri su lovci koji ga neumorno slijede, a ona najmanja i nešto bljeđeg svijetla je pas Držičvrsto koji pomaže lovcima u progonu. Tako se tih osam Zvijezda stalno kreću Nebom i vide se tijekom cijele godine, nikada ne nestaju i nikada se ne odmaraju kao neke druge Zvijezde. Jasno je da lov na medvjeda traje stalno sve do trenutka kada ga lovci ne ulove.


    Mitologija naroda Sjeverne Amerike


    Tajnoviti otok Nantaket i Maushop

    U mitološkoj priči plemena Vamponga , prije mnogo mnogo mjesečevih izlazaka strašna je ptica terorizirala narod Vamponga. Ta strašna ptica dolijetala bi na južnu obalu Kejp Kod i otimala djecu Vamponga. Mnoge su nesretne majke ostale bez svoje djece ucviljene i neutješne, a to sve jako je pogađalo mlade i snažne ratnike koji su željeli pomoći, ali nisu imali nikakav naum kako to i učiniti. Napokon mladi ratnik imena Maushop odluči da će ubiti strašnu pticu i spasiti otetu djecu Vamponga. Kad se strašna ptica pojavila Maushop je stane pratiti te prepliva morski tjesnac i nađe se na nepoznatom otoku imena Nantaket. Na tom otoku Maushop pronađe otetu djecu koju vrati njihovim majkama, no, Maushop se vrati natrag na prekrasni otok, legne pod najveće drvo i poželi zapaliti svoju lulu. No, duhan koji je ponio izgubio je plivajući, pa sada Maushop stane tražiti travu koja bi mogla zamijeniti duhan. Pronašao je odgovarajuću travu, ali ona je bila čarobna. U dimu koji je otpuhnuo Maushop nestane, a kišni oblaci krenu prema kontinentu donoseći žednoj zemlji potrebitu kišu. Vamponge još i danas kada vide kišne oblake koji dolaze iz smjera otoka Nantaket govore: 'To Maushop puši svoju lulu i šalje toliko potrebitu kišu za rast biljaka i gašenje žeđi životinja i ljudi…'



    Mitologija naroda Sjeverne Amerike


    Velika Morska Kornjača – postanak Zemlje

    Prema mitologiji sjevernoameričkih naroda iz plemena Hjurona u početku na Svijetu nije bilo ničega, samo veliko i nepregledno vodeno prostranstvo. Jedini živi stvorovi koji su tada obitavali na Svijetu bile su životinje koje su živjele pod vodom, na vodi, ili su mogle letjeti zrakom, pa se spustiti na vodenu nepreglednu masu. Onda odjednom, niotkuda s Neba padne žena. Dvije divlje patke u zraku su je prihvatile svojim krilima i tako je nosile dugo kroz zrak, ali pticama je teret postao teško breme i sve su više osjećale umor. Patke su znale da ako ispuste ženu ona će se sigurno utopiti, pa su stale glasno dozivati ostale žive stvorove kako bi im pomogli. Pozivu su se odazvali gotovo svi živi stvorovi, ali nitko nije mogao na sebe prihvatiti teret, a onda se iz velikih dubina pojavila divovska Morska Kornjača. 'Spustite na moja leđa nebesku stanovnicu i ja ću je zauvijek nositi.' – predložila je Velika Morska Kornjača. No, da bi žena mogla živjeti bila joj je potrebita zemlja na kojoj će izrasti biljke koje će Nebesku ženu hraniti. Mnoge su životinje počele roniti prema dnu dubokog mora ne bi li dohvatile grumen zemlje s dna, ali to niti jednoj nije pošlo za rukom. Zadnja od svih zaroni žaba. Dugo žabe nije bilo na površini, a onda se pojavila s grumenom zemlje koji je dala Nebeskoj ženi. Nebeska žena razastre zemlju po leđima kornjače i odjednom nastane veliko kopno. S vremenom bogovi napuće kopno biljkama i kopnenim stvorovima, a potekle su i prve rijeke s pitkom vodom. Na kraju Nebeska žena rodi djecu koja napuće kopnu i tako nastane prvi ljudski naraštaj. Za Hjurone Zemlja još i dan danas počiva na leđima divovske kornjače.


    Mitologija naroda Sjeverne Amerike


    Mitologija naroda Sjeverne Amerike

    Kod svih naroda Sjeverne Amerike, Athumanunh tu podrazumijeva narode koji su živjeli i još žive sjeverno od današnjeg Meksika, razlikujemo dva tipa junaka koji imaju od plemena do plemena samo različita imena, a to su: Pramajka-Pauk i njezini unuci Blizanci Ratnici. Pramajka-Pauk u potpunosti je ženski tip junakinje (Athumanunh će je po svom nahođenju usporediti s Evom ili možda Lilit) i ona kao takva raspolaže sposobnošću transformacije kroz mitološke priče naroda Sjeverne Amerike. Dakle, Pramajka-Pauk uvijek živi sama ili povremeno sa svojim unucima, a može se preobraziti u staricu ili pak ponekad u vrlo mladu i zgodnu djevojku. Ona svojim mudrim savjetima kroz mitološke priče pomaže dobrim ljudima, a one druge s lošim mislima proganja u Podzemni svijet. Ratnike Blizance vrlo je teško definirati, jer oni u sebi nose praiskonski dualizam koji je temelj svakoga čovjeka. Najčešće su to mladi i snažni ratnici, no, mogu biti i mudri starci, jedan je uvijek dobar, a drugi je tada loš i zao. Dok jedan živi na snažnim Sjeveru drugi obitava na nježnom Jugu i baš ta ravnoteža održava Svijet u postojanju. Ratnici Blizanci zapravo su personifikacija čiste akcije, obično imaju natprirodno (božansko) podrijetlo, a Svijetu su donijeli sigurnost i harmoniju jer su u bitkama uništili zlonamjerne bogove. Vrhovno božansko biće je Stvoritelj koji je čovjeka stvorio od praha ili blata i on je Jedan, on je Sve i on je u Svemu. (Dolaskom Europljana – bijelaca isti ga preimenuju u Duha Svetoga, a narodi Sjeverne Amerike tada ga prihvaćaju kao Velikog Duha Manitoua – po Athumanunhu) Za narode Sjeverne Amerike Sunce je Veliki Otac, a Zemlja je Velika Majka, pa boravak na Suncu i dodir Zemlje za njih predstavljaju najveći blagoslov. Vjetrovi, kiše, oluje i gromovi za narode Sjeverne Amerike su načini pomoću kojih komuniciraju Veliki Otac i Velika Majka. Značaj Mjeseca i Zvijezda varira od plemena do plemena naroda Sjeverne Amerike. Rijeke, planine, pustinja, kamenje, voda, životinje, biljke i ljudi obdareni su izuzetnom snagom koja štiti, a pomoć se traži kroz molitve od dobrih Duhova koji su pomoćnici Velikog Duha ili Stvoritelja. Kod većine plemena naroda Sjeverne Amerike ne postoji koncept života nakon smrti, ali poneka plemena, poput Hopia, imaju i to (dolina koja se nalazi ispod Velikog jezera na čijim livadama žive sretni ljudi koji su činili dobra dijela za života, dok oni drugi vječito prelaze pustinju u kojoj raste samo trnje – po Athumanunhu) Mitologija i njezine nevjerojatne priče prenosile su se tijekom zime kada bi najstariji starac ili starica okupljenima oko vatre usmeno prenosila priče koje su morale biti veličanstvene i tajnovite standardnog početka i kraja. Kako su se te priče prenosile samo usmenim predanjima, poneki od doseljenika bijelaca, pokušali su ih sačuvati od zaborava zapisujući ih, no, tu su bilježene samo činjenice bez posezanja za analizom tih činjenica, pa su mnoge mitološke priče izgubile svoju originalnost i nama ostale samo kao fragmentirani podaci koji su još k tome i nerazumljivi, a nekima od Vas onda i doista mogu sličiti samo na basne za malu djecu. No, to nikako nije točno, ali Athumanunh je tu nemoćan i može Vam samo prenositi te fragmente koji su nekada bili izgovarani bez grešaka i bez izostavljanja bitnih činjenica, jer to su rituali i čarolije zbog kojih je cijeli narod, ako bi se nešto pogrešno izgovorilo ili možda izostavilo, mogao gladovati ili bi ga zadesila strašna nesreća.



    Mitologija naroda Sjeverne Amerike


    [​IMG]
    Kako su jeleni prestali proganjati ljude – mit naroda Sauka

    U davna prastara vremena mnoge šumske životinje proganjale su i napadale ljude. Jednom bogu stvoritelju Visake to dozlogrdi i on odluči odučiti šumske zvijeri i druge šumske stvorove od proganjanja ljudi. Tako Visake sretne jelena i mirno ga priupita: 'Kamo tako žuriš prijatelju?' Jelen dakako nije prepoznao velikog boga Visake, pa mu je usput odgovorio: 'Ma ne pitaj! Žurim u lov na ljude. Nisi li možda vidio kojeg čovjeka u blizini?' Visake mu odgovori: 'Vidio sam ga na jednu milju odavde na jednom šumskom proplanku.' Jelen se brže-bolje dade u potragu, a Visake nabere punu vreću najkiselijih divljih jabuka. Vreću stavi sebi na leđa i preko nje obuče kožnu tuniku. Izgledalo je da je vreća s kiselim jabukama zapravo leđa čovjeka u kojeg se prerušio Visake. Visake potraži jelena koji ga ovaj puta nije prepoznao, pa je u dva-tri skoka dograbio Visakea za leđa svojim snažnim zubima. Istog trenutka jelen ispusti leđa čovjeka (vreću s kiselim jabukama) i stane pljuvati gadeći se pri tomu. Dugo je još jelen gadeći se okusu pljuvao i usput pričao svim šumskim stvorovima kako je gadnog okusa ljudsko meso. Od tog trenutka jeleni i druge plahe šumske životinje izbjegavaju susrete s ljudima i radije se drže podalje od njih.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Ljudski naraštaji u mitologiji

    Besmrtni bogovi stvoriše ljudski rod koji je u početku bio sretan i blagoslovljen. Bilo je to u doba kada je Nebom vladao Kron. Ljudski rod je stvoren i počelo je zlatno doba, ljudi su živjeli poput blaženih, nisu znali za brige, nisu trebali raditi, nikada nisu upoznali tugu i bol. Život ljudi prolazio je u radosti i sreći, bez bolesti, ispunjen vječitim zabavama i gozbama. Smrt koja bi nastupila nakon dugog, dugog, čak predugog života dolazila je kao spokojan i tihi san. Zemlja je bila darežljiva prema ljudima zlatnoga doba, oranice su rađale same od sebe, a stada su bila mnogobrojna i mirno pasla na plodnim pašnjacima. Ljudi zlatnoga doba nisu poznavali ratove i bitke, a i sami bogovi silazili bi među ljude i s njima zapodjevali razgovore i od njih tražili savjete. Nakon smrti ljudi zlatnoga doba postajali bi dobri duhovi koji su štitili i branili pravdu, a osuđivali i kažnjavali zlo. No, zlatni ljudski rod iznenada je izumro, pa su bogovi bili prisiljeni stvoriti novi ljudski rod koji se naziva srebreni. Taj novi naraštaj ljudi više nije bio sretan kao zlatni naraštaj. Ljudi srebrenog doba ni po snazi ni po umu nisu bili jednaki ljudima zlatnoga naraštaja. Bilo je potrebito čak stotinu godina da ljudi srebrenog doba odrastu i ojačaju te da napuste svoje roditelje i počnu živjeti samostalno. Poradi toga njihov život u zrelom dobu bio je izuzetno kratak. Ljudi srebrenog naraštaja nisu se pokoravali bogovima i nisu im željeli prinositi žrtve. Zeus se rasrdio na ljude srebrenog naraštaja i bacio ih je u podzemno carstvo gdje su nastavili živjeti ne znajući za tugu ni radost. Nakon srebrenog, Zeus je stvorio ljude bakrenog naraštaja od drške svojega teškog bakrenog koplja. Bili su to izuzetno snažni i vrlo strašni ljudi. Bili su izuzetno visoki rastom i neizmjerno snažni, nisu trebali hranu, pa nisu ni poznavali zemljoradnju, a isto tako nisu jeli ni plodove, a ni meso. Ljudi bakrenog naraštaja međusobno su se uništili u bespoštednim ratovima i sukobima. Nakon bakrenog naraštaja Zeus je stvorio novi naraštaj, a bio je to naraštaj heroja. Naraštaj koji je bio skoro ravan bogovima (polubogovi), bio je to pravičniji naraštaj ljudi od bakrenog naraštaja. Međutim, naraštaj heroja nezaustavno je nestajao ginući u opasnim i krvavim bitkama (pored sedam vratiju kod grada Tebe u Kadmovoj zemlji boreći se za Edipovo nasljedstvo – po Athumanunhu) Najveći ih je broj izginuo tijekom Trojanskog rata pod zidinama Troje. Zeus ih je, nakon što ih je ugrabila Smrt, naselio na 'otoke sretnih', na sam rub poznatog Svijeta i daleko od živih. ('otoci sreće' nalaze se u uzburkanim vodama strašnog Oceana – po Athumanunhu) Posljednji ljudski naraštaj, peti, željezni naraštaj stvoren je i traje još i dan danas. Ljude željeznog naraštaja noću i danju tišti tuga i umara rad, muče ih raznorazne brige, stalno im se miješa dobro i zlo. Athumanunh u svojim promišljanjima pokušat će Vam navesti neke od briga i muka željeznog naraštaja ljudi: djeca ne poštuje svoje vlastite roditelje, prijatelj više nije odan prijatelju, gost ne nalazi gostoprimstvo, među rođenom braćom više ne vlada sloga, među supružnicima nema ljubavi, nitko više ne cijeni i ne poštuje Pravdu i Istinu, svuda vlada nasilje i nema više dobra. Željezni naraštaj poštuje samo novac, oholost i silu. Athumanunhu je postalo jasno da su bajne božice, odjevene u prozirne bijele haljine, imena Savjest i Pravda zauvijek napustile ljude željeznog doba, pa su se stoga lagano među željezni naraštaj ukorijenile mračne božice Zlo i Nevolja.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Tajnovito doba Noći – vrijeme kada Selena ljubi Endimiona

    Lagano, polako i nečujno Nebom vuku kola crni snažni konji. Božica Nikta, božica Noći putuje Nebom u svojim kočijama, a njezin tamni ogrtač natkriva čitavu Zemlju. Tama polako obavija sve unaokolo, sva živa bića, ljudi i bogovi polako tonu u blaženi San. Oko nečujne kočije Niktine tiskaju se mnogobrojne Zvijezde i Zvjezdice i na usnulu Zemlju prosipaju svoju lažnu svijetlost. Noć je zamijenila Dan. Pored kočije Nikte mirno jašu i čuvaju je snažni i mladi sinovi božice Zore (Aurora) Eol i Astrej. Onda pak se iz smjera Istoka na Nebo stane penjati božica Selena, božica Mjesec, u kočiji koju vuku tvrdorogi snažni bikovi. Selenina bijela gotovo prozirna haljina i njezin bijeli veo u obliku polumjeseca obasjavaju zaspalu zemlju i kao da je zalijevaju svojim srebrenim zrakama. Na kraju svog puta Selena se spušta u duboku pećinu planine Latme u tajnovitoj zemlji Kariji, jer tamo spava utonuo u vječni San prekrasni bog vječiti mladić Endimion (Endimion je prastari karijski bog Sna – po Athumanunhu) Neizmjerno ljubi i voli Selena Endimiona, svake se noći Selena naginje nad Endimiona, miluje ga i šapuće mu najslađe i najnježnije ljubavne riječi. No, usnuli Endimion ne čuje Selenin ljubavni šapat, pa je poradi toga i Selenina (mjesečeva svijetlost) svijetlost koju prosipa po usnuloj Zemlji vrlo tužna. Jutro je sve bliže i bliže, pa se božica Selena mora žurno udaljiti prema horizontu, a na dalekom Istoku već se pojavljuje rumena vjesnica božice Zore Eolforos (Jutarnja Zvijezda). Iza nje odmah se pojavljuje i ružičastoprsta Aurora koja otvara vrata iza koji će se pojaviti svijetli bog Helios (bog Sunce). Obučena u svjetložutu haljinu uzlijeće Aurora svojim ružičastim krilima na osvijetljeno Nebo koje je obojano ružičastim svijetlom. Iz svog zlatnog ćupa sipa Aurora, na još uvijek usnulu Zemlju, kapljice rose. Kapljice u tišini padaju na travu i cvijeće koje se stane presijavati u dijamantnim bojama. Tog trenutka zemlja počinje mirisati kao mlada djevojka i probuđena iz slatkog sna Zemlja pozdravlja Heliosa koji izranja na obzoru Istoka. Svijetli Helios izlazi iz dubina Oceana i penje se na Nebo u svojim kolima koja vuku četiri snažna konja kojima žilama teče vatra. Kada ugledaju Heliosa Zvijezde i Zvjezdice stidljivo se sklanjaju i bježe u njedra tamne majke Nikte (Noći). Helios svijetli sve snažnije i sve je više na Nebu s kojeg nesebično prosipa svoje životodavne zrake na Zemlju na kojoj sve raste zadovoljno toplinom i životom. Onda pak kada završi svoj dnevni put Helios se na Zapadu spušta u svijetle vode Oceana gdje ga čeka njegov zlatni čamac koji će ga odnijeti natrag na Istok u njegov čudnovati dvorac. U tom tajnovitom dvoru Helios će se odmoriti tijekom vladavine Nikte kako bi slijedećeg dana izašao u zlatnom bljesku.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Rat bogova i titana

    Kad je prelijep i snažan mladoliki bog Zeus zbacio s vlasti svog strašnog oca Kronosa, na stranu svrgnutog boga stanu moćni i strašni titani. No, koliko je pravo na prijestolje podijelilo titane vidljivo je iz toga što su poneki titani ipak stali na stranu mladog Zeusa. Titani koji su ostali vjerni Zeusu bili su Ocean i njegova kćer Stiks, te djeca njezina Smjelost, Moć i Pobjeda. Zapodjenuta je strašna i bespoštedna borba za vlast nad Svijetom koji se tek stvarao. Kad je već izgledalo da će bogovi Olimpljani izgubiti bitku, u trenutku njihovog očaja, kada su potisnuti na visoku planinu Olimp gdje su zauzeli posljednje složaje za presudnu bitku, iznenada se u taj bespoštedni i strašni rat uključe kiklopi. Kiklopi iskuju Zeusu strašne munje i gromove i bitka se nastavila slijedećih deset godina, no, opet nije bilo pobjednika niti pobijeđenoga. Tada se Zeus dosjeti da u Zemljinim njedrima tamnuju giganti, strašni storuki divovi hekatoniri. Zeus ih oslobodi tamnovanja u koje ih baci Kronos, a hekatoniri mu se oduže tako što krenu u rat na njegovoj strani. Strašni storuki hekatoniri, užasna izgleda, ogromni kao najviše planine hrabro jurnuše u prvim redovima u borbu protiv titana. Odvaljivali su tako hekatoniri velike gromade planina i iz sto ruku bacali ih na titane, majka Gea je stenjala jer tutnjava je bila neizdrživa, pa se uplašio i sam mračni Tartar koji je mirno spavao u mračnim dubinama. Zeus je prednjačio ispred svih Olimpljana, nemilice je bacao munje i gromove prema titanima i ubrzo se zapalio i sam zrak, a gorjela je i čitava Zemlja, Mora su bila kipuća, a dim i smrad sumpornih para bio je nesnošljiv. Napokon moćni titani pokleknu, a Olimpljani ih okuju i bace ih u duboki i mračni Tartar. Pokraj neprobojnih bakrenih vratiju stražarske pozicije zauzmu heketoniri koji zauvijek ostanu tu da paze na poražene i okovane titane. Tako je prošla vlast titana i na Zemlji zavladaju bogovi Olimpljani, no, surov postupak Zeusov s djecom njezinom (titanima) rasrdi majku Geu, te ona stupi u ljubavni odnos s mračnim Tartarom. Iz te mračne veze rodi se stoglavo čudovište Tifon. Bio je Tifon strašan zmaj sa sto glava koje su zavijale strašnim glasovima. Kada je Tifon urlao i zavijao istodobno se čuo lavež pasa, muk razjarenog bika, lavlja rika i ljudski bojni pokliči. Nova je opasnost prijetila Olimpljanima, ali to će Vam Athumanunh opisati jednom drugom zgodom.
    izvor:enhu.blog


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Asklepij – sin Apolonov


    Srebroluki bog Apolon, pored toga što je bog svijetlosti, još je i bog koji može očistiti čovjeka od poroka prolivene tuđe krvi. Tako je Apolon i bog koji proriče volju svoga oca, boga Zeusa, ali Apolon je i strašni bog koji kažnjava ljude i na njih šalje bolesti, može poslati Smrt svojim zlatnim strijelama, no, opet Apolon je i milostivi bog koji može izliječiti čovjeka. Naime, Apolonov sin Asklepij je bog liječnika i liječničke vještine. Sada će Vam Athumanunh ukratko opisati tog Apolonovog sina. Apolon je svoga maloga sina Asklepija dao mudrom kentauru Hironu sa zadaćom da ga odgoji i nauči ga mudrosti liječenja. Hiron je nesebično i uz puno uloženog truda odgajao malenog Asklepija na padinama planina Peliona, pa je Asklepij ubrzo postao toliko vješt liječnik da je nadmašio i samog Hirona, učitelja svojega. (Tako to uvijek i biva i tako to uvijek i biti mora, a sve da bi Svijet i ljudski rod mogli napredovati i cvasti. Učenici uvijek moraju nadmašiti i postati bolji od svojih učitelja – po Athumanunhu i njegovim promišljanjima) Dakle, Asklepije ne samo da je liječio bolesne već je i mrtve vračao u život, no, tu Asklepije malo pretjera i unese strašan nered u red koji stvoriše bogovi. Silno Asklepij rasrdi gospodara Podzemnog Svijeta boga Hada koji se odmah požali bratu svome bogu Zeusu i podsjeti ga na iskonski početak gdje se Zeus, Posejdon i Had dogovoriše o redu i vlasti na zemlji, pod morem i pod zemljom. Dakako i sam Zeus nije bio zadovoljan Asklepijevim miješanjem u jednom uspostavljeni red. Kako Asklepije nije hinio upozorenja bogova Zeus ga iznenada pogodi munjom i ubije ga. Silna i neizmjerna tuga zavlada među ljudima koji su naprosto obožavali sina Apolonovoga. Tako su ljudi Asklepiju podigli mnoga svetišta i posvetili mu mnoštvo hramova, a najpoznatije od njih je Asklepijevo svetište u Epidauru.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Dafna odbija Apolona

    Svijetli, zlatokosi i radosni bog Apolon, bog koji svojim zlatnim strijelama daleko cilja i uvijek pogađa, ponekad je i gnjevan i nemilostiv, ali i on jednom osjeti strašnu bol i tugu. Nakon Apolonove veličanstvene pobjede, nad strašnim zmajem Pitonom koji je proganjao majku Apolonovu, Apolon je stajao nad mrtvim čudovištem gord i ponosan. Odjednom pored njega pojavi se maleni bog Eros, bog ljubavi. Čim je Apolon ugledao Erosa i njegov maleni zlatni luk on se nasmije: 'Što će tebi dijete tako strašno oružje? Bolje ti je da pustiš mene da ja šaljem ubojite zlatne strijele kojima nikada ne promašujem. Pogledaj upravo sam ubio strašnog zmaja Pitona. Zar se ti to možda želiš takmičiti sa mnom vrsnim strijelcem, ili možda želiš postići veću slavu od mene?' Eros se uvrijedi na Apolonove primjedbe i odbijanje da ga primi u društvo svoje, pa namrgođeno odvrati Apolonu: 'Tvoje strijele, o Febe Apolone, doista ne znaju promašiti. No, moje strijele mogu i tebe pogoditi.' Eros se brzo vine u zrak i kod planine Parnas pronađe svog brata Antierosa s kojim ubrzo skuje osvetu za Apolonovu uvredu. Naime, Erosova ljubavna strijela pogodi Apolona i rani njegovo srce, a strijela mržnje Atntierosa pak pogodi prelijepu nimfu Dafne i rani njezino srce. Čim je srebroluki Apolon ugledao predivnu Dafnu silno se zaljubi u nju, no, čim je Dafna ugledala Apolona dade se u paničan bijeg. Apolon požuri za Dafnom uzvikujući: 'O stani nimfo prekrasna! Zašto bježiš od mene i ranjavaš nježne noge u trnju. Stani nimfo, pa ja sam Apolon, gromovnikov sin, ta nisam običan pastir!' No, Dafna je trčala sve brže i brže i sve dalje i dalje od zbunjenog Apolona koji ipak nije odustajao od trke za nimfom. Kad je Dafna osjetila topli dah Apolonov na svom bijelom vratu posta joj jasno da će je Apolon sustići, a snaga ju je već uveliko napuštala. Dafna se tada obrati za pomoć svom ocu Peneju, riječnom bogu: Oče pomozi mi i rastvori Zemlju da me proguta! Oduzmi mi lik oče jer je on uzrok mojemu stradanju!' Penej je dakako posluša i pretvori je u drvo lovora. Dafnino predivno tijelo prekri kora drveta, noge joj obamru i postadu korijenje, a nježne ruke preobliče se u grane koje pokri zeleno lišće. Apolona silno savlada tuga za nimfom, pa on stane dugo stajati tužan pored drveta lovora. Napokon on odsiječe granu lovora i od nje isplete vijenac, te progovori: 'Neka onda bar vijenac od lovora zauvijek krasi moju glavu, moju liru i moj tobolac sa strijelama. Neka drvo lovora zauvijek ima zeleno lišće koje nikada ne vene!' Na Apolonovu tugu lovorovo lišće tiho zašušti i obavi nježno Apolonovu glavu. Da li je Dafna konačno prihvatila Apolonovu ljubav Athumanunh ne zna, no, Apolon nikada više nikoga nije toliko volio kao što je bila Dafna, a lovorov vijenac nikada nije skidao sa glave svoje.

    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Boreadi – krilata braća

    Boreadi su istinski mitski letači koji su za razliku od mitoloških letača Perzeja, Belerofonta, Dedala i Ikara, te današnjih pilota, imali svoja vlastita krila. Naime, Boreadi su braća Zet i Kalais junački sinovi Borejovi, bog Sjevernog vjetra, kojima je otac Borej pri rođenju podario vlastita krila. Sjetite se da Vam je u priči o Argonautima Athumanunh spomenuo i braću Boreade, no, mnogi je nisu čitali, a poneki su je možda i zaboravili, pa će Athumanunh na samo njemu svojstven način malo pisati o Boreadima, o braći Zetu i Kalaisu. Dakle, na putu s Argonautima braća Boreadi pristali su brodom Argom u Trakiji, u zemlji kralja i vrača Fineja za kojeg je bila udata njihova sestra Kleopatra. (Nemojte je zamijeniti s Egipćankom Kleopatrom) Braća su spoznala da je Finej začaran i da je njihovu sestru prognao, a djecu njezinu živu u zemlju zakopao po nagovoru svoje druge žene. Braća su se silno rasrdila, ali su u svojoj srdžbi ostali junaci, pa su oslobodili svoje nećake, a nesmotrenog Fineja nisu željeli kazniti osvetom, jer su bili velikog i junačkog srca (po Athumanunhu bili su čak velikodušniji i od samih bogova), te su smatrali krivcem drugu ženu Finejevu. No, nesretnom Fineju bogovi nisu bili skloni poput braće Boreada, pa su ga sami bogovi strašno kaznili. Kazna bogova bila je vječita glad. Naime, strašne harpije, polužene – poluptice, u Trakiju poslali su bogovi kako bi one Fineju pokrale svako jelo, a ono što nisu mogle pojesti zagadile bi izmetima. Opet, braća Boreadi doista su bili velikodušni i iskonski junaci. sažalili su se nad sudbinom Fineja, pa su odlučili da mu pomognu. Tako su Boreadi uzletjeli do samih oblaka i tamo se sakrili. Tako skriveni dočekali su harpije (Athumanunh će napisati da su Boreadi prvi uporabili taktiku današnjih modernih pilota lovaca, naime, Boreadi su harpije napali od strane Sunca.) Harpije ne samo da su bile iznenađene, već su i bile prestrašene jer nisu uočile protivnika, pa su se dale u paničan bijeg, a braća su ih nošena Sjevernim vjetrom njihova oca nemilo proganjala do Plotskih otoka. Tu je došlo do strašne bitke u kojoj bi harpije izvukle itekako kraći kraj da se u tom trenutku nije pojavilo još jedno mitsko krilato biće. Bila je to prekrasna Irida – božica duge, Zeusova osobna glasnica. Ona je uljudno zamolila braću da poštede harpije, a zauzvrat ona će posredovati kod Zeusa i ishoditi to da harpije nikada više ne lete u Trakiju. Braća su dakako pristala na dogovor s prekrasnom božicom koju su izuzetno cijenili i divili joj se. Tako su se Boreadi vratili natrag na brod Argo i nastavili plovidbu s Argonautima, a Plotski otoci ime Strofadi (što u prijevodu znači Otoci povratka – po Athumanunhu) nose još i danas i sjećaju se veličanstvene hrabrosti, ali i milosti iskonskih mitskih letača.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Sirene – čudovišta sa ženskom glavom

    Sirene (lat. Sirenes) mitska su čudovišna bića sa ženskom glavom i ptičjim tijelom, a kćeri su riječnoga boga Aheloja i muze Terpsihore. Njihov broj u mitologiji nije poznat i određen, ali Athumanunh će Vam i kod njih ponuditi svoje promišljanje i rješenje. Athumanunh razlikuje ukupno devet predivnih ženskih čudovišta krasnih i umiljatih glasova, a ako Vam Athumanunh prevede njihova imena onda u to ni ne trebate sumnjati. Dakle, sirena Aglajofona – Jasnoglasa, pa sirena Telksiepija – Zamamna, pa onda sirena Pisinoja – Umiljata, sirena Molpa – Raspjevana … ostalih pet Athumanunh će Vam pobrojiti jednom drugom zgodom. Naime, sirene su bile vrlo ponosite na svoje glasova, pa su neoprezno na natjecanje u pjevanju pozvale i same muze. Razumije se, sirene su izgubile od muza, pa su ih muze za opomenu kaznile tako što su im izrasla krila, Athumanunh hoće kazati da su muze sirene pretvorile u pola žene – pola ptice. Po drugoj mitološkoj verziji Athumanunh je pronašao da je božica Afrodita osobno kaznila sirene jer su bile suprotnost ženama i nesklone ljubavi. No, bilo kako da bilo, nakon što su pretvorene u 'nakaze' sirene su se preselile na otok blizu Skile i Haribde, te su na taj otok umiljatim pjevanjem mamile mornare da bi im pile krv. Od mitoloških junaka prvi su zamalo platili svoju neopreznost Argonauti koje je spasio Orfej koji je svojom glazbom nadjačao zavodničko i prijevarno pjevanje sirena. Zamalo je glavom platio i sam Odisej koji je svojim mornarima voskom začepio uši, ali je sebe dao vezati za jarbol jer je silno želio čuti zavodnički pjev sirena. No, dobro, bilo kako da bilo Athumanunh je uvjeren da su sirene isprva simboli duhova podzemnog svijeta u mitologiji, jer u nekim zapisima sirene su nazivane i kao 'muze podzemlja'. Tu njihovu funkciju zorno dočaravaju i slike na nadgrobnim spomenicima i mrtvačkim sarkofazima. Na kraju Athumanunh će vas upozoriti da ne pomiješate sirene s harpijama koje su također pola žene – pola ptice, ali nisu to ista mitološka bića.


    Grčka mitologija


    [​IMG]
    Sfinga – neman sa ženskom glavom

    Sfinga (lat. Sphinx) mitološka neman sa ženskom glavom, lavljim tijelom i ptičjim krilima kći je stoglavog diva Tifona i njegove strašne žene Ehidne. Sfinga je jedno od najstarijih mitoloških bića koje je stvorila ljudska mašta i umjetnost. U Grčku mitologiju Sfinga stiže s Istoka, a na stvaranje njezinog lika najvjerojatnije su utjecali asirsko-babilonski kipovi krilatih bikova s ljudskim glavama, a napose kipovi drevnih egipatskih vladara (faraona). Naime, drevni Egipćani su svoje vladare prikazivali u lavljem obličju, odnosno u obličju lava koji se ispružio na tlu. Drevni Egipćani te kipove nazivali su Seshep – ankh (Athumanunh će prevesti kao 'živa slika' ili možda kao 'slika živog'). Drevnim Egipćanima tijelo lava predstavljalo je simbol snage, krila su im simbol sveprisutnosti, a ljudsko lice simbol mudrosti, a kada se to sve poveže dobivamo Seshep – ankh. Dakle, glava Sfinge kod drevnih Egipćana obvezatno je prekrivena kraljevskim velom – khepershom i ukrašena dugom kosom, simbolima moći i ljepote. Dok Sfinge drevnih Egipćana prikazuju gotovo uvijek muške osobe kod drevnih Grka Sfinga je gotovo uvijek ženskog roda i obličja, pa je kao takva, baš kao i žena, simbol tajnovitosti i pogubnosti – po Athumanunhu. Athumanunh će Vam napisati baš o toj tajnovitoj i pogubnoj ženskoj Sfingi koja je živjela u Sfingiju pokraj drevnog grčkog grada Tebe i neprekidno dodijavala ljudima upitom koji je naučila od muza: 'Tko ujutro hoda na četiri, danju na dvije, a navečer na tri noge?' Drugi pak dio tog upita nudi nakratko objašnjenje: 'Dok hoda na četiri i tri noge hoda sporije nego kad hoda na dvije noge.' Onaj koji bi stao pred Sfingu, a ne bi riješio zagonetku, postao bi žrtvom i plijenom njezinih pandži kojima bi ga rastrgala. Mnoge je tako ljude Sfinga rastrgala, a među njima i mnogo plemenitih Tebanaca koji su nemoćno pokušavali osloboditi svoj grad od terora njezinog. No, na kraju se ipak pojavio osvetnik koji je na Sfingino pitanje odgovorio ovako: 'To je čovjek! U jutro svoga života on hoda na sve četiri, u zreloj dobi on hoda na dvije noge, a u suton svoga života, poradi slabosti, podupire se štapom koji mu služi kao treća noga.' Bio je to Edip, potonji kralj tebanski, a Sfinga zgranuta njegovim točnim odgovorom bacila se sa stijena u more i zauvijek nestala, jer Sudbina joj je namijenila smrt u trenutku kada netko točno odgovori na njezino tajnovito pitanje.

    izvor:enhu.blog
     
    Poslednja izmena: 04.11.2010

Preporučite stranicu