Mitoligije

[zjovan29]

Athumanunhova Tajna i Legenda



Legenda i Tajna skrivena u magli priča koje je ispremiješao vjetar Sjeverni, vjetar Ledeni, a napisao ih Athumanunh

Atlantida, Slavni gradovi, Alandija, Zlo i Dobro, Svijetlost, Bogovi i Zvijezde, Okolni narodi što tek trebaju postati Hrabri narodi, Amazonke i vile Charyzmhe, Vitezovi vjetra, propala kraljevstva, Wananunha zemlja žeđi, Ona i On koji su kao dijete i plač, pa jedno bez drugoga zapravo i ne mogu, Sychythe i magovi Hyperareye, te stalno sveprisutna Tajna u kojoj zapravo živi Legenda, pa pobogu o čemu nam to piše ovaj Athumanunh što izabra to neobično ime da bi maštao o Skrivenim i Izgubljenim svjetovima na 'blogu' koji bi trebao opisivati mitologije?

Pitanje je to koje je postavila polovica vas koji ovo ovdje čitate, a druga polovica jednostavno je pomislila – još jedan 'smušenjak' koji nema što raditi, pa piše 'bedastoće'. No, svatko ima pravo na svoje promišljanje i mišljenje, a što to zapravo Athumanunh piše, po prvi put sam Athumanunh će pokušati i objasniti ovdje, ali opet samo na sebi svojstven način. Idemo onda nekim redom.

Onda kada se Sedam promijenilo u Osam – tajna koju znaju Vitezovi vjetra

Bilo je to i počelo je to u ono 'Doba kada su Bogovi postali Ljudi' i obitavali su među Njima. Na onoj strani najudaljenijih uporišta Vremena i Prostora, Oni (Vitezovi vjetra) Divlju rijeku pregaziše i utemelje Svoj Grad (Asgrad) koji imenom Svojim nazvaše.

Usred hladnog Sjevernog Prostranstva (Sylenc) uspnu se na Goru visoku (Wyghenh), posjedaše u tajnoviti krug, ogrnu se svojim plavim plaštevima i zapališe vatre. Sjedili su tu Danima strpljivo, Noćima osluškivali zvukove pozorno i čekali da se napokon Iskonska Tama izlije iz Ničega i uobliči u Beskonačnost.


ledeni snježni kristal ili Zvijezda Hawalandha kriju tajnu vitezova vjetra

Onda pak, kada se napokon rodila zvijezda Hawalanda Bogovi su postali Ljudi i Ljudi su postali Bogovi. Sedam je sjajnih Zvijezda tada na trenutak posudilo Osmoj Zvijezdi sjaj. Sedam se promijenilo u Osam da bi napokon postalo Jedan, pa opet Sedam koji se mijenja u Osam koji postaje Jedan.

Legenda je slobodno mogla započeti i započela je. Od tog trenutka Legenda je lutala s Njima tim Strašnim i Nezamislivim Ledenim prostranstvima sve dok se napokon nisu skrasili u Plavetnom Snu, jer Njihovo Vrijeme skoro je došlo, ali nikako prošlo.


ledena prostranstva koja je zauvijek prekrio snijeg i okovao ih led (krajobrazi Sylenca), mjesto Zimskog bedema, mjesto je i gdje je Legenda počela živjeti

Ovako su Oni koji znaju (magovi Hyghlandherha) opisali Veliku Tajnu drevnom narodu Sychytha. Athumanunh je jednostavno među sedam postojećih Zvijezdi (Velika kola, Mali Medvjed sa Sjevernjačom, Cefej, Kasiopeja, Perzej, Kapela, te blizance Kastora i Poluksa, ubacio svoju Osmu Zvijezdu (Hawaland).

Kada se te Zvijezde spoje pozorno u njihovom sjecištu postavi se Zvijezda Hawalanda, a potom se konstruira fini kristal snijega čije stranice diraju ta Zviježđa. Zapravo to je Zimsko Nebo koje su Alanđani vidjeli tijekom pet Svetih dana mjeseca Zvijezdoroda Nakon kojih je i Njima počela Nova Godina.


Asgrad, grad Vitezova vjetra koji oni svojim imenom nazvaše, središte je Zimskoga bedema koji se prostire ispod tajnovite planine Wyghenha, grad je to koji čuva Tajnu Vitezova vjetra


alandska zimska ruža (chroyha sanhatha) procvjeta samo jedan dan u godini, a mjesto gdje ona cvjeta poznato je samo Andraghonhu koji ponekad te ruže poklanja Sonsyrey i time ionako tajnu Tajnu čini još tajnijom
izvor:enhu.blog




Legenda o Alandiji



Amazonski ratovi Wakyzashy - Otočje Galerya

… dok se alandska flota Symerya hitro približavala otočju galeryskyh Amazonki, u najvećem gradu otočja, u drevnom Andunyumhu, razjarena skupina amazonskih žena stane udarati rukama Sonsyreyu i trgati joj odjeću. Ubrzo je Sonsyreya bila obnažena do pojasa, na veselje ratnika iz Sywolykyh prekomorskih odreda.

No, sada odjednom nastane muk među Amazonkama. Na lijevom ramenu Sonsyreye bio je tetoviran leptir u sunčanom krugu, a to je pak bio pradavni znak vila Charyzmhy. Ovaj znak mogu i smiju nositi samo amazonske carice.

Nekoliko starijih amazonskih žena obrati se svojoj kneginji Dunhy za pojašnjenje: 'Ti si nam rekla da je ona obična varalica koju su nam podmetnuli Hyperareycy, a odakle onda ta oznaka na njezinom ramenu?' Dok je Dunyha i sama iznenađena šutjela, Sonsyreya iako potrgane odjeće prkosno odgovori:

'Neka vam božica Yryskha bude u pomoći! Ja sam kćer Nemesydyna, princeza Dyadonkhy i čuvarica Zabranjene doline. Sve to ovoga trenutka nije ni važno, jer vi ste nepromišljeno izazvale gnjev 'Ledenog naroda' i zauvijek pregazile obećanje vaših baka dano na bojnom polju Herofahla. Zaboravile ste da su baš oni zbog svoje odanosti vilama Charyzmhama na sebe navukli bijes i prokletstvo 'Prozirnih sjena' i 'Hladnih vatri', a sada ste vi dirale u ono što im je najsvetije i najvrjednije. Prevarile ste ih i zbunile svojim brodovima i pomogle njihovim protivnicima da se dokopaju Njega. Mitski je 'Spavač' ranjen, a oni su poniženi. To vam sigurno neće oprostiti niti zaboraviti. Ranom zorom kada njihovi strašni ratni brodovi pristanu uz obale Galerya za vas milosti neće biti.'


u pećini Alanchet Sonsyrey je otkrila Andraghonhu tajnu Čarobnih vrtova, a on je njoj otkrio davno prije zaboravljenu tajnu – Što se to dogodilo na bojnom polju Herofhalha

Sada se jedna od starijih kontesa obrati Sonsyrey: 'Zar nam ti to pričaš o davnim legendama kojih se nitko više ne sjeća, djevojko? Objasni nam, djevojko, ako si doista našega roda kako tvrdiš, zašto si ti onda bila u njihovom taboru, a ne u svojoj palači i zašto bi oni napustili svoja ledena mora i miješali se u naše zakone?'

Sonsyreya odgovori: 'Vi ste doista zaboravile na naše zakone i na naše stare legende. Nisu li baš vile Charyzmhe obećale 'Ledenim ratnicima' zaštitnicu iz svojih redova? Razmislite, zašto sam ja 'Spavaču' pokazala 'Čarobne vrtove' Zabranjene doline i zašto su njihovi odredi bili tako daleko dolje na jugu, tko ih je tu poslao i koga su to oni čuvali?' …

------

Alandski flotni sastav, koji je predvodila velika zapovjedna galija i zastavni admiralski brod alandske ratne mornarice imenom Sonsyrey, u pratnji četiri velike krstarice imena Askanyha, Ryanha, Altemyrha i Axyha koje opet prate alandski najbrži razarači imena Axy, Apy, Antex, Amaroy, Atenyx, Antirey, Asky i Awex, odjednom se pojavio na ulazu u dyadonskhu luku grada Altamyre.

Iznenađeni dyadonskhy branitelji luke i grada uplašeni i zbunjeni pojavom ovako snažnog flotnog sastava Alanđana, užurbano su posjedali položaje i ukrcavali se na svoje male ratne brodove. Svi ovi potezi bili su očajnički pokušaji, a da su kojim slučajem Alanđani namjeravali napasti Altemyru, ovi mali ratni brodovi Dyadonkhy ne bi imali doista nikakvog izgleda. Naime, ako veliku alandsku admiralsku galiju prati osam razarača i četiri krstarice onda je na njoj sigurno i On, a ako je On tu, onda su tu i najbolji alandski mornari i alandski ratnici.


zelenooka Dyadonkha kontesa Sandrha, najvjernija pratiteljica Sonsyrey, spoznala je dio tajne uz pomoć alandskog zapovjednika 'Krilatih jahača' mladog pukovnika Unakasa

Nikada do sada ovaj flotni sastav Alanđana nije ulazio ovako duboko u vode Dyadonhe, a mlada zapovjednica luke Dayanha prepoznala je neke od brodova. Uočila je dva već prije slavom ovjenčana razarača Alanđana Antex i Awex, te strašnu krstaricu Askhanyu na kojoj je bio zapovjednik kapetan Masharan, drugi čovjek alandske ratne mornarice i zapovjednik flotnog sastava Neshy.

Strah je vladao dyadonskhym bedemima, a nelagoda se zavukla u srca dyadonskhim ratnicama i ratnicima. 'Smirite se! Ostanite svi mirni i bez naglih pokreta, ne pokazujte svoje oružje! Na admiralskom brodu Alanđana ne vidim borbenu zastavu i izgleda da nas ipak neće napasti, ali ostanite svi na položajima, iako protiv njih nemamo baš nikakvih izgleda. No, očito je da poradi nečeg drugog uplovljavaju u našu luku. – smirivala je Dayanha svoje ratnice i ratnike.

Alandsko brodovlje zauzme poseban složaj u luci i stane bacati sidra. S brodova se stanu iskrcavati ratnici Alanđani. Sada pak Dayanha primijeti da su neki od razarača i krstarica dosta oštećeni, a na ratnicima primijeti polomljene oklope i potrgane pancire. 'Čini mi se da su maloprije vodili neku strašnu pomorsku bitku. Njihovi brodovi čvrsto su građeni, a ratnici su im izuzetno hrabri i izdržljivi tijekom bitke. Još uvijek se sjećam bitke na Skartarysu, tamo su nas za nekoliko sati potpuno porazili i pregazili. Sva je sreća da su nam naklonjeni, ali bilo bi bolje da siđem i vidim što ih je navelo da uplove u našu luku.' – šapne Dayanha jednoj od svojih kneginja pratilja …


Amazonke otočja Galery nisu prepoznale 'Legendu' te su svojim nepromišljenim potezima probudile Zlo koje su donijeli amazonski ratovi Wakyzashy Toplim morima Južnim što oplakuju predivne obale Tykanderoghe
izvor:enhu.blog



Legenda o Alandiji



Ryandolynha – Izgubljen i Tajnoviti Svijet

Odjednom, niotkuda i iznenada podigne se vjetar topao, vjetar neobičan za to doba godine, vjetar koji je donio opojni miris koji je podsjećao na miris pokošenog sijena. Miris koji se pomiješao sa svježinom mirisa šuma srebrenog bora, šuma tajnovitih i mračnih što čuvale su tajnu veliku.

Bilo je jasno i bilo je sigurno da je Alandijom ponovno zavladao mir i blagostanje. Alandski elitni odredi već su davno prije odjahali u nepregledna prostranstva misterioznog Sylenca, no, alandske Šumske patrole ipak su se krile u svojim zasjedama ne želeći ništa prepustiti slučaju. Dok je toplo alandsko sunce grijalo sve jače, daleko na sjeveru, u sigurnosti neobičnih kula još neobičnijeg grada Asgrada, grada što davno prije utemeljiše ga Vitezovi vjetra onda kada Divlju rijeku pregaziše i svojim ga imenom nazvaše, odmarao se, okružen svojim vjernim generalima i čuvan od najboljih ratnika što zapamti ih to Neobično vrijeme, Shagan Andraghonh.

Svakodnevno lutao bi on nepreglednim prostranstvima tog neobičnog i nepreglednog prostranstva što krase ga nevjerojatni i nezamislivi krajobrazi što opet podsjećaju na ona davno prije zaboravljena Vremena. Igrao se Alanđanin s vjetrom sjevernim, vjetrom strašnim i neobičnim što već jednom prije pomiješa i ispremiješa Legende Okolnim narodima, a Vitezovi vjetra strpljivo i pozorno bi Ga pratili.

Snaga i moć kao da su izvirali svuda okolo i sve je na prvi pogled bilo normalno, no, nije baš bilo tako. Nešto je nedostajalo, nešto nježno, nešto lijepo, nešto toplo … Nedostajala je toplina Toplih mora Južnih, nedostajala je Ona. Handra, nazvaše je ti ratnici teško oklopljeni i naoružani, ratnici što pojaviše se s Osvitom Vremena, ratnici kakve još nikada prije nije zapamtilo to Neobično Vrijeme.


u gradu Tisuću piramida Ona je odlučila otvoriti vrata Tajnog i Izgubljenog Svijeta

Nedostajala je njima, ali još je više nedostajala Njemu, no, On je tvrdoglavo odbijao da je potraži iako je Ona već davno prije stavila svoje srce u Njegove dlanove i nakon svih ovih godina nadanja i traženja, u trenutku kada su oni pomislili da su On i Ona savršena harmonija, da su konačno pronašli davno prije izgubljena vrata Svijeta Neobičnog, kojeg zapamtiše samo oni najstariji, što još uvijek sjećaju se Atlantide i Slavnih gradova. No, odjednom Njegovo je srce postalo ledeno i On više nije želio vidjeti te najljepše plave oči, oči što bile su Vrata tog Izgubljenog Svijeta, pa je život Okolnih naroda opet tekao kao u polusnu.

No, onda kada su snježne pahulje zamijenile tople kiše, kiše koje su svim Okolnim narodima izgledale kao suze sa Zvijezda dalekih, počele su plave i tople alandske noći. Tišina tih toplih i plavih noći lomila je Njegovo srce i samo je trebao jedan korak pa da On i Ona, ta Svijeta dva, toliko bliska, a toliko daleka, što sanjaju Svijet nevin i čist, opet budu zajedno. Kiše, vjetar, oluje bili su ime Njegovo, ime koje je Ona izgovarala u snovima nemirnim što sanjala ih je na predivnim bijelim pješčanim plažama koje su oplakivala Topla mora Južna.


u toplim odajama palače Mynetonkhe , u gradu Vitezova vjetra, iza Zimskog bedema, Ona je razmišljala o tom Strašnom tajnovitom i izgubljenom Svijetu Sylenca u kojem se On igrao sa strašnim vjetrom sjevernim

Tako, dok je Ona osjećala ljetne mirise daleke Alandije, na Toplim morima Južnim, noć je pala na grad Tisuću piramida, a noćne ptice već su širile svoja krila, svijetla nad Toplim morima Južnim trnula su polako, ali sigurno. Onda pak jednog jutra, jutra što je osvanulo nad Toplim morima Južnim, pojavio se mudri Sychytha, Tahunah (Onaj koji zna) nazivaju ga ostali Sychythe i sigurni su da je upravo on jedan od sedmorice što poznaju Tajnu što dobro je skrivena.

Tahunah na iznenađenje svih Amazonki, usred grada Tisuću piramida, postavi neobično pitanje: 'Tko si ti Gospodarice Toplih mora Južnih? Zar si više ni ime ne poznaješ, pa ako je tako, onda nije ni vrijedno žaliti Te?! Sunce se polako gasi i zar ćeš dozvoliti da zabilježimo još jedan poraz? Koliko dugo već Ga poznaješ i koliko dugo smo Ga samo čekali, a Tvoji drhtaji sve nam govore?!'

Ona, lijepog oka plavetnog, uplakana mu odgovori: 'On je toliko ponosan i snažan i ja Ga uopće ne razumijem … izgleda da samo Zvijezde znaju kamo je nestao, a možda znaš i ti mudri starče? Možda znaju Alanđani, ali sigurna sam da znaju Vitezovi vjetra.'

Osmjeh se pojavi u kutu usana staroga i mudroga Sychythe, te nakon kraće tišine koja zavlada on progovori: 'Sjeti se Ti Svijetloga oka, sjeti se da Ti Noć mora ukrasti Dan, pa da Te Zvijezde opkole, a tada samo trebaš slijediti ritam svoga srca i Jutro će Ti pokazati tragove koji će Te odvesti na mjesto gdje je Vrijeme uhvaćeno u krošnje srebrenog bora i tamo ćeš sigurno vidjeti njihove sjene i čuti pjesme dubokih tonova.'

Najljepše plave oči koje je ikada prije zapamtilo to Neobično Vrijeme Tajni i Legendi, odjednom se razbistre i Ona gotovo vrisne od sreće: 'Znam! Znam, noćas ću ja Njemu pokloniti San! San koji će mu još ovo Jutro staviti na dlan! Noćas kada Noć bude rasula svu tamu nad tajnim odajama Asgrada, noćas kada Tama prekrije tajnoviti grad Asgrad, ja ću otvoriti vrata tog Izgubljenog i Zaboravljenog Svijeta i kad Ga napokon ugledam u treptaju oka svog, lako ću probuditi Legendu koju On već dugo sanja u tišini Sylenca …'


mračne, misteriozne i tajnovite šume srebrenog bora više je nisu mogle zastrašiti jer bila je sigurna da zna za Legendu koju On već dugo sanja u tišini Sylenca …'
izvor:enhu.blog


Legenda o Alandiji



Sunce u doba snjegova – doba kada su ratovi Wakyzashy prijetili Okolnim narodima

Nitko nije shvatio Alanđaninove prijetnje ozbiljno. Pojavom Syvolyko – Kotyanskyh odreda, sa zapada u velikom broju pojavili su se i Araradsko – Waluzysky odredi. Sa istoka u velikom broju pristizali su združeni Anubyskho – Amaryanskho – Amazonski odredi. Posljednje su na obale zelene rijeke Mandraghonha pristigle Dyadonkhe i to u do tada neviđenom broju, a čekalo se samo na Dyasparkhe i bitka je mogla započeti.

No, ni jedan od odreda nije prelazio zacrtanu zabranjenu crtu iz Alanđaninove prijetnje, već su joj se svi u krajnjem oprezu polako približavali. Svi su razvili svoje borbene složaje i u njima ostajali oprezno čekajući na početak bitke.

Vjetar je stišavao njihove bojne pokliče, a gusti redovi ratnika nestajali su magli koja ih je skrivala od pogleda onih drugih. Onda kada je noć rasula svoju tamu i otvorila svoje odaje, padnu prve kiše i izbrišu njihove tragove. Vjetar stane tući kao da nema milosti za nikoga. Potom se spusti još jedna beskrajna noć nad šumu srebrenog bora, a tama prekrije predivne obale amazonskog mora …

Tamo negdje daleko, daleko od najtoplijih mora amazonskih, nešto se stane pokretati, u početku polako, a onda uz tutnjavu poput lavine stane se valjati prema bojnom polju, prema Toplim morima amazonskim.

Bili su to snažno oklopljeni i teško naoružani ratnici, kišu koja je padala nisu ni primjećivali. Poput davno prije zaboravljenih 'Božanskih ratnika' s bojnog polja Herofhal oni su jahali u svojim bojnim složajima mirno i u tišini. Nikakav zvuk čelika ili topota konja nije se mogao čuti, nije se vidjela ni jedna zastava, ali za Sychythe je sve bilo jasno. Pozvao ih je On da zaustave ratove koji su bili na pomolu među Hrabrim narodima. Dyasparcy prvi primijete okupljanje alandskih pukovnija na Armaghedonhy, te oni odustanu od svog bojnog pohoda i vrate se u svoje gradove s tisuću piramida.

Na bistroj, zelenoj rijeci Mandraghnh Araradsko – Waluzyjskym odredima put iznenada prepriječe Alanđani. Primijetivši Alanđane Araradski ratnici postanu nesigurni i nervozni. Nisu se oni toliko bojali alandske nepobjedivosti, bojali su se što bi se dogodilo da se u bitci sretnu Haywey njihov princ i Alanđanin njegov mlađi brat.


mudri starci Sychythe, u gradu kojeg su uništile Hladne vatre, spoznali su veliku tajnu o Vitezovima vjetra

Dva brata, jedan protiv drugoga, to stane unositi nervozu u guste redove Ararađana. Za razliku od njih Alanđani ni u jednom trenutku nisu sumnjali u ispravnost odluke njihovog Alanđanina i zbog njega krenuli bi i na samog Hayweya kojeg su i sami izuzetno cijenili, ali njihova odanost Andraghonhu Alanđaninu bila je neupitna i ništa ih nije moglo pokolebati.

Araradski generali upozoravali su princa Hayweya: 'Prinče Haywey, Alanđani nas čekaju u zastrašujućoj tišini i besprijekornom bojnom složaju. To nam nimalo ne ide u prilog, a oni nas niti malo ne podcjenjuju. Čekaju nas sa svim najboljim što su ikad imali, sve su im pukovnije oklopljene i na konjima, a na krilima su im Šumske patrole koje samo čekaju Njegov znak i stisnut će nas poput kliješta. On je u samom centru okružen Vitezovima vjetra i najelitnijim pukovnijama. Složaj im je veličanstven, pregazit će nas u teškom sudaru, a mi im možemo suprotstaviti samo naše konjaništvo koje će biti lagani plijen njihovim Crnim strjeličarima koji su negdje dobro prikriveni u ovim gustim redovima, ali sigurno su tu negdje vjeruj nam! Prinče, što nam je činiti?'

Haywey je bio potpuno siguran da je sve to strašna istina i samo tiho s nevjericom promrmlja: 'Potpuno si u pravu generale Tobyase, a koju glupost ja ovdje radim!?' Zatim se princ Ararađana glasno nasmije: 'Mališan je opet u pravu! Tobyase pošaljite tekliće mojem bratu i izručite mu pozdrave i želje za dugim životom, a onda okrečite naše odrede i vratite ih u Ararad! Sve ovo nema smisla, mali zna što radi, a mi smo ispali potpuni idioti. Idem ja u Dyaspar kad sam već ovdje, izvalit ću se na suncu i piti najbolji Nektar što ga spravlja moja sestra!'

Čim su se Ararađani okrenuli iz tisuću grla Alanđana na pozdrav je zagrmjelo: 'Haywey! Shagan!' Ararađani napokon odahnu, jer shvate da ih nakon ovoga Alanđani neće napasti, a Alanđani pak se stanu okretati u i dalje besprijekornom redu stvarajući neki novi, još čudniji, ali i još opasniji složaj.


tajnu Vitezova vjetra prekasno su spoznale mitske vile Charyzmhe, ali su svojom žrtvom na bojnom polju Herofahlha ostavile nadu Amazonkama

Sve ovo pozorno su promatrali izvidnici Sywolykho – Kotyanskyh odreda i čim je to došlo do ušiju Fantoma, princa Sywolykyh, on zapovjedi uzmak i povratak u Sywoykyu. Jedino što je objasnio svojim zbunjenim generalima bilo je: 'Lud možda jesam, ali blesav nisam! Onaj prokleti Alanđanin bio je riješen uništiti vlastitog brata kojeg silno poštuje, ha, a meni bi uništio sve odrede sigurno. Ti njegovi ludi ratnici bore se poput vragova pakla, a nama je bolje vrabac u ruci nego orao na grani i ne pitajte glupost. Vračamo se pod tople skute naših žena, kog li sam vraga uopće i dolazio ovamo po ovoj kišurini za koju sam sad siguran da je njegovo maslo.'

Ujutro su na svojim položajima ostali samo odredi Amazonskog saveza zbunjeni brojem Alanđana koji su pod zaštitom noći stali frontalno nasuprot njima, a da to oni uopće nisu ni primijetili. Zastrašujuća tišina i besprijekorni složaji Alanđana Sonsyrey uplašeno prokomentira:

'Ovo nije dobro, ovo nikako nije dobro! Nije dobro za nas! Pred nama je sve najbolje što imaju ti ionako najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo. Ne vide se njihove zastave, ne čuju se nikakvi zveketi oružja i ne pjevaju svoje borbene pjesme. Jasno je da je On bijesan na mene, a njegov je bijes prešao na njegove ratnike. Jasno mi je da se On ovoga puta uopće ne šali, a to nikako ne može biti dobro. Oče povedi naše ratnike natrag prema Krunogradu! Bolje je za nas da ovu bitku ne započinjemo jer smo je već izgubili. Lijepo mi je stari Panđa mrmljao o nekakvom 'Božanskom ratniku', a ja ga opet nisam shvatila ozbiljno. No, ovaj me put ništa više neće pokolebati. Idem ravno k Njemu, idem pod njegov šator i noćas ću mu pokloniti san, poklonit ću mu tajnu čarobnih vrtova Dyadonhe. Sada mi je napokon potpuno jasna i razumljiva njihova tajna o 'Suncu u vrijeme alandskih snjegova', a sada mi je i napokon postalo jasno zašto su mitske vile Charysmhe pjevale o Njemu i zašto su raspustile svoje duge crne kose.'


posljednja od mitskih vila Caryzmhy, princeza Toplih mora Južnih, spoznala je tajnu Vitezova vjetra i odlučila je svoju sudbinu staviti u ruke Njegove

Nitko od Alanđana nije ni pokušavao zaustaviti princezu Sonsyrey. U mitskoj i tajnovitoj tišini koju su poznali samo Alanđani, dostojanstveno i ponosno su se razmicali najgušći redovi, najteže naoružani, najsnažnije oklopljeni, gusti i neprobojni redovi tih strašnih ratnika napadača, nepopravljivih lutalica i romantičnih osvajača koje je ikad prije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme.

Sve je to potvrdilo Sonsyrey da je bilo dobro odustati od bitke s njima, jer nakon nepreglednih i gustih redova kopljanika ona je usput primijetila i dobro posložene složaje alandskih ratnika koje su oni nazvali Crni strjeličari, a sve to zbog njihovih crnih strijela koje su vješto pogađale oklopljene ratnike na spojevima oklopa gdje su i jedino bili ranjivi. Još je veća i strašnija bila spoznaja da su ti ratnici nepogrešivo i vješto gađali direktno između svojih ratnika i nisu griješili. Bilo je to nešto što ni Anubyske strjeličarke nisu mogle napraviti.


mitske Enhu ptice, nakon što je stara skitnica Vjetar zanjihao krošnje srebrenih borova, vinule su se visoko u prazno Nebo iznad plime zlatne zore koja je najavljivala da je Legenda napokon živa.
izvor:enhu.blog




Legenda o Alandiji



Tajna pećine Alanchet

U nepoznatoj oblasti Wananunhe, u negostoljubivom i svirepom krajobrazu Samaratoghe, na mjestu gdje su Vitezovi vjetra izgubili svoje sjene, u stjenovitim pustijskim dinama, Panđa je otkrio pećinu bogatu vodom i nadjenuo joj alandsko ime Alanchet.

U tim davnim danima, u tim strašnim i svirepim pustinjama opetovano su gorjele čudne noćne vatre zapaljene u tajnovitim krugovima oko kojih su sjedili najbolji ratnici tog Strašnog i Nezamislivog Vremena kojeg su se još samo stari Sychythe sjećali. Oko tih vatri sjedili bi oni ogrnuti u svoje ogrtače, motrili nemirnu igru plamenih jezika i pozorno osluškivali zvukove noći, a onda negdje oko ponoći zapjevali bi svoje neobične pjesme u dubokim tonovima, a njihove izgubljene sjene tog trenutka plesale bi okolo njih.

Pustinjskom narodu postalo je jasno da su se konačno vratili, baš kao što su im davno prije i vile Charyzmhe obećale. Našli su Ono što su tražili, a s njima su stigle i prve hladne kiše Shakazeye. Sychyte su im kazivali i objasnili da se ti ratnici još uvijek sjećaju Osvita Vremena i moćnog kraljevstva Atlantide…

U tamnim dubinama pećine Alanchet, na mjestima gdje sunčeva žega još nije doprla, tiho je žuborio izvor svježe i čiste vode. Andraghon otkopča remenje koje je pridržavalo njegove oklope, skine svoju pancirnu košulju, a Sonsyreya koja ga je promatrala iznenađena uzdahne: 'O boginjo blaga! Gdje si ti to bio Alanđanine? Sav si izudaran i pun modrica. Legni tu pored izvora da ti operem i izmasiram te strašne modrice!'

Bez riječi, ali s puno pozornosti i nježnosti, Sonsyreya je svježom i čistom vodom ispirala Andraghonovhe modrice, a potom stala razmazivati amazonski melem za rane koji je izvadila iz svoje malene kožnate torbice. Andraghon se opusti i osjeti da mu melem i nježni dodiri Sonsyreye potpuno odnose umor i bol, naglo se pridigne i snažno zagrli Sonsyreyu te joj nježno poljubi. Sonsyreya prihvati poljubac te to dvoje ostanu u strasnom i nježnom zagrljaju.

'Oh, Alanđanine, osjećam da gubim razum s tobom! Ne mogu više bez tvojih dodira, a svake mi noći ulaziš u snove i obojiš ih tim svojim bojama koje samo ti razumiješ. Dopusti mi noćas da ja tebi poklonim san, a umjesto mekih jastuka ja ti nudim svoje dlanove. Dopusti mi da uživam u tom tvom tajnovitom pogledu koji rasipa ovu noć u prekrasan dan, dopusti mi da slušam ritam tvog srca, molim te Alanđanine dopusti mi da uživam u tvojoj blizini …'

Andraghon se nasmije i nježno privije mladu amazonsku princezu na svoje grudi, a vani uz tajnovite vatre koje su gorjele u tajnovitom krugu oko kojih su sjedili Alanđani, stane se buditi prekrasno jutro uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples. Tog trenutka najstariji među njima počeo je pričati Pustinjskom narodu priču koja je išla nekako ovako:

'Tamo negdje daleko, tamo gdje valovi oplakuju obale Alandije … rađa se novi dan, novo svitanje, nova zora, ispod plavog plašta kojeg su načičkale nemirne Zvijezde … jer velika je snaga i moć koju su Mu poklonili bogovi sa Zvijezda u sam Osvit Vremena, tog Strašnog i Nezamislivog Vremena, kojeg se još samo Najstariji sjećaju …?

Onda pak se začula tiha pjesma koja je postajala sve glasnija, a vani se podigao vjetar neobični, vjetar koji je stao nositi pijesak Wananunhe, pijesak koji je bio crven poput ruže i star već polovicu vremena. Bio je to trenutak kojim je započelo sve za 'One koji žele dobro', ali i trenutak u kojem je završilo sve za 'One koji žele zlo'.

Doista, tog su trenutka Alanđani odjednom ustali i prošaputali Tangathanunh, a zbunjeni Sychythe su tog trenutka ugledali Baharanunhu – Onu koja lebdi u zraku, Pustinjski narod napokon je vidio – Wyxenu – Onu zbog koje padaju kiše Shakazeye, a narodi Amazonha ugledali su Amandhu – Onu koja pleše među Zvijezdama …


Wyxenha, Handrha, Amandha, Baharanunha, Sonsyreya, Shangrha … tisuću imena princeze s Toplih mora Južnih.
izvor:enhu.blog

 

[sendi]

GRČKA MITOLOGIJA I RELIGIJA
Današnja evropska civilizacija vuče korijene iz tri glavna izvora. To su judeo - hrišćansko naslijeđe, naslijeđe koje su određeni narodi donijeli iz svojih prapostojbina, što je u slučaju Srba praslovensko naslijeđe, i naslijeđe antike. U antici je najdominantnija civilizacija bila upravo grčka. Helenska kultura se osvajanjima Aleksandra Makedonskog brzo proširila na Istok, dok su je na Zapadu preuzeli Rimljani. Ona je tako postala je osnova kompletne današnje kulture evropskih naroda. Presudan uticaj na život starih Grka, njihov način razmišljanja i pogled na svijet imala je njihova mitologija i religija. Na osnovu mitova i religijskih predanja nastala su mnoga sjajna dijela antičke književnosti koja nisu izgubila svoju aktuelnost i vrijednost ni do danas. Pored uticaja na grčku misao i implikacija u kniževnosti i umjetnosti, ne treba podcijeniti ni same grčke mitove, jer oni iako su faktički izmišljene priče, kroz ruho nestvarnog otkrivaju mnoge istine o životu i ljudima.

[FONT=&quot]Mit o postanku svijeta[/FONT]
[FONT=&quot]Prema ovom mitu, u početku nisu postojali zasebno zemlja, voda i nebo. Sve je bilo izmešano i vladao je haos. zatim su se iz haosa izdvojili boginja Gea (zemlja) i bog Uran (nebo). Ovaj božanski par izrodio je divove ili titane. Uran, bojeći se da mu deca ne otmu vlast, zatvorio je titane pod zemlju, u duboku provaliju. Jedan od njih, Hronos (vrijeme), uspio je da pobjegne iz provalije i da oslobodi ostale titane. Oni su mu pomogli da oduzme ocu vlast i da sam postane gospodar sveta. Hronosa je, pak, svrgao s vlasti, posle žestoke borbe, njegov sin Zevs, koji je postao vrhovni bog i gospodar svijeta. Zevsovo preuzimanje vlasti dogodilo se, po vjerovanju Grka, u herojsko doba njihove prošlosti, kad se postepeno izgrađivalo njihovo robovlasničko društvo.[/FONT]


[FONT=&quot]Mitovi o zagrobnom životu: Sizif i Tantal.[/FONT]
[FONT=&quot]Grci su imali mitove o zagrobnom životu. To su poznati mitovi o Sizifu i Tantalu. Sizif, najmudriji i najlukaviji čovjek u Korintu, zbog mnogih grijehova bio je osuđen da gura uz brdo jedan veliki kamen. Čim bi kamen dospio do vrha, ponovo bi padao u odnožje brd, pa je Sizif uvek morao ponovo da počinje svoj težak i besmislen posao ("Sizifov posao"). Tantal je zbog mnogih grijehova (među kojima su krađa amvrozije i odavanje tajni sa savetovanja bogova) bačen u podzemni svijet. Had ga je kaznio da žedan stoji u bistrom jezeru, čija bi se voda povukla čim bi pokušao da se napije, a voće koje je visilo iznad glave odmaklo bi se čim bi pokušao da ga ubere. ("Tantalove muke").[/FONT]



[FONT=&quot]Mit o postanku ljudi. Prometej. Pandorina kutija.[/FONT]
[FONT=&quot]U najstarije doba Grci su pretpostavljali da su ljudi, poput biljaka, jednostavno nikli iz zemlje. Tokom vremena odbacili su to naivno shvatanje i prihvatili predanje da je titan Prometej od gline sačinio čovjeka, kojemu je Atina udahnula život i dušu. Prvi ljudi bili su nemoćni, ali ih je Prometej štitio i pomagao. Ukrao je vatru od Apolona i dao je ljudima. Uhvatio je divljeg bika i predao ga ljudima da ga upregnu u plug. Najzad, naučio je ljude kako da iz zemlje vade bakar, gvožđe i druge metale. Zbog svega toga, a posebno zbog krađe vatre, izazvao je Zevsovu srdžbu. Po Zevsovom naređenju Prometej je okovan gvozdenim lancima i daleko na Kavkazu prikovan za nepristupačnu stenu, na koju je svakodnevno sletao orao da mu kljuje džigericu. Prometej je nesnosnemuke junački podnosio sve dok ga heroj Herakle nije oslobodio i tako mu se odužio u ime ljudi za koje je stradao. Kažnjavajući Prometej, Zevs je istovremeno kaznio i ljude, i to na ovaj način: zaključao je sve nevolje i nesreće u jednu kutiju koja je dospijela u ruke ljepotice Pandore. Ova lijepa i znatiželjna žena otvorila je kutiju iz koje su odmah izletjele sve nesreće i bijede i brzo se raširile među ljudima.[/FONT]



[FONT=&quot]Mit o četiri vijeka[/FONT]
[FONT=&quot]Grci su još jednim mitom objašnjavali nastanak ljudskih nevolja. [/FONT][FONT=&quot]Po predanju, svi su ljudi bili srećni kada je vladao Hronos, tj. prije Zevsa. To je bio zlatni vijek. Ali, malo-pomalo i mir među ljudima bio je narušen. Počeli su jedni drugima da zavide, među njima je često dolazilo do sporova i - nastao je srebrni vijek. Poslije toga, nastupio je bakarni vijek, kad su ljudi naučili da kuju oružje od bakra i da se nemilosrdno istrebljuju u ratovima. Najzad je nastupio najgori vijek - gvozdeni vijek, kad je na zemlji nestalo pravde. Ljudi su jedni druge obmanjivali, pljačkali i ubijali. Tako su Grci ovim mitom naivno pokušali da objasne nesreće i stradanja u životu i razvoju društva.[/FONT]


[FONT=&quot]Mitovi o herojima. Herakle[/FONT]
[FONT=&quot]Među mnogim predanjima starih Grka izdvajaju se mitovi o polubogovima, koje su Grci nazivali herojima. Njima je pripisivana natčovečanska fizička snaga, ili naročiti um i okretnost. Oni su ubijali čudovišta, divlje zvijeri i razbojnike koji su ometali normalan i miran život ljudi. Grci su najviše pričali o neobičnim podvizima Herakla (Herkula), koji je bio pravi Grčki narodni heroj.[/FONT]

Herakle ubija hidru

Herakle ubija Kerbera

[FONT=&quot]U doba svojih lutanja od Kavkaza do Španije srušio je pregradu koja je odvajala Sredozemno more od Atlantskog okeana; jedan dio od kamenja bacio je na špansku stranu, a drugi dio na afričku. Tako je postao dananšnji Gibraltarski moreuz, koga su Grci nazivali "Heraklovi stubovi".[/FONT]

[FONT=&quot]Antej i Herakle[/FONT]
[FONT=&quot]U Libiji se Herakle susreo s čuvenim herojem Antejem, po predanju sinom Posejdona, boga Mora, i Gee, boginje zemlje. Kad god bi se Antej borio s protivnikom i dospio u težak položaj, dodirnuo bi zemlju, i tako dobijao novu snagu i postajao nepobijediv. Ali, i Antej je imao slabu stranu - to je bila opasnost da bude otrgnut od majke zemlje. Baš to je iskoristio Herakle u borbi sa Antejem - otrgao ga je od tla, podigao uvis i zadavio. [/FONT][FONT=&quot]Posle mnogih podviga, Zevs je Herakla odneo na nebo i uvrstio ga u red bogova.[/FONT]

[FONT=&quot]Tezej[/FONT]
[FONT=&quot]Glavni junak Atike i Atine bio je Tezej, sin kralja Egeja. Bio je slavan kao Herakle, jer je izvršio mnogo junačkih dijela. [/FONT][FONT=&quot]U davna vremena u Atici je živio Prokrust, okorjeli razbojnik. Prizivao je sebi putnike namjernike da ih pogosti, a zatim im je predlagao da se odmore u njegovoj postelji. Ako je postelja ("Prokrustova postelja") gostu bila mala, Prokrust mu je odsecao noge, a ako je bila velika, on i h je istezao. Tezej je ubio Prokrusta, pošto ga je oborio na sopstvenu postelju, koja je za njega bila prekratka. Najznačajnije Tezejevo junačko dijelo bilo je, međutim, osloba njegove zemlje od teškog danka koji se morao slati kritskom vladaru Minosu. Atina je svake devete godine morala da šalje Minosu sedam djevojaka i sedam momaka koje je on predavao Minotauru da ih pojede. To je bilo čudovište sa čovječijim tijelom i glavom bika, koje je živjelo uz dvorcu sa mnogo odaja, tzv. lavirintu, iz koga je bilo vgeoma teško izaći. Tezej je ipak uspio da ubije Minotaura i da izađe iz lavirinta. U tome mu je mnogo pomogla Arijadna, kći kralja Minosa, koja je zavolela Tezeja i dala mu klube konca. Na ulazu u lavirint, vezao je jedan kraj konca, ušao u njegove odaje, pronašao i ubio Minotaura, a zatim pomoću konca izašao iz lavirinta. Pripremajući se za taj podvig, Tezej je kazao ocu da će, ako se sve dobro završi, razapeti na lađi bijela jedra, a u slučaju neuspijeha ili nesreće - na lađi će biti ostavljena crna jedra. Zanesen uspijehom, Tezej je na to zaboravio, pa je, vraćajući se u Atinu, plovio sa crnim jedrima. Egej je sa nestrpljenjem čekao lađu na obali, a kad je vidio crna jedra, pomislio je da je Tezej poginuo i od očajanja se bacio u more. Od toga doba, po predanju, ro se more naziva Egejsko more.[/FONT]



[FONT=&quot]Mit o Edipu[/FONT]
[FONT=&quot]U Atici su Grci rado prepričavali mit o Edipu, sinu beotijskog kralja Laja. Edip je odrastao u tuđini i nije znao za svoje roditelje. Jednom na putu za Tebu sretne nekog starca, koji nije htio da mu se skloni sa puta. [/FONT][FONT=&quot]Edip se sa njim posvađa i ubije i njega i njegove sluge. Samo se jedan sluga spase bjekstvom. Ubijeni starac bio je Edipov otac, ali Edip to nije znao. Kad je Edip dospio u Tebu, u gradu je na jednoj stijeni živjelo strašno čudovište - Sfinga -pola lav, pola žena. Ona je od svakog prolaznika zahtijevala da riješi zagonetku, i ko to ne bi uspio, ubila bi ga. Edip je odlučio da Tebance oslobodi tog čudovišta. Znalo se da će Sfinga izgubiti život ako neko odgonetne njenu zagonetku. Kad joj je Edip prišao, ona ga zapita: "Ko to ujutru ide na četiri, danju na dvije, a uveče na tri noge?" Edip riješi zagonetku odgovorom da je to čovjek: u ranom djetinjstvu on puzi, kad odraste ide na dvije noge, a u starosti se služi štapom. Kad je Sfinga čula odgovor, strmoglavila se sa stijene i precrkla. U znak priznanja i zahvalnosti, Tebanci proglasiše Edipa za kralja umjesto Laja, koga su, kako su oni smatrali, ubili razbojnici. [/FONT][FONT=&quot]Tada su Edipu dali za ženu Lajovu udovicu Jokastu, tj. Edipovu majku. Zatim je u Tebi pod Edipovom vlašću otpočela da se širi jedna opaka zarazna bolest, od koje je mnogo ljudi pomrlo. Tad bogovi poručiše Tebancima da će sve njihove nevolje i nesreće prestati kad otjeraju onoga čije su ruke umrljane Lajovom krvlju. Rob, koji se spasio prilikom napada na Laja, prepoznao je u Edipu Lajovog ubicu. Kad je Edip to saznao, sam je sebe oslijepio i otišao u dobrovoljno progonstvo, a nesrećna Jokasta se ubila.[/FONT]


Edip i Sfinga

[FONT=&quot]Mit o Argonautima[/FONT]
[FONT=&quot]U davno doba, tesalski heroj Jason, u službi kralja Pelaja, uputio se lađom "Argo" sa svojim drugovima Argonautima u daleku zemlju Kolhidu na Kavkazu da odande donese zlatno runo. To je bilo runo čarobnog ovna. Visilo je o jednom drvetu, a čuvao ga je strašan zmaj. Argonauti su morali da savladaju razne prepreke na putu do Kolhide i pri povratku u svoju zemlju. U ovom mitu na legendaran način su prikazane teškoće prvih grčkih moreplovaca, koji su išli u daleke zemlje tražeći zlato i drugu skupocenu robu.[/FONT]

Jason sa zlatnim runom

Lađa argo tlocrt

Lađa argo pogled sa strane

Autor:Zlatko Jovicic
Znanje.org

 

[zjovan29]

Legenda o Alandiji



Mitske vile Charyzmhe, Pustinjski narod i Alanđani

Dobro, a zašto onda zadrhtiš svaki put kada čuješ Njegovo ime, kaži nam princezo Wyxena? Davno prije Intosh nam je pričao o predivnoj princezi s Toplih mora Južnih. Stari je Intosh oduvijek govorio da će On doći i sa sobom dovesti vjetar, a vjetar će dovesti kiše sa sjevera koje će natopiti Dedhland, tu prokletu zemlju žeđi. Gledaj princezo nije baš sve bilo uzalud, ovo jutro se budi bez sunca, a noćas smo slušali pjesmu 'Onih koje smo zaboravili'. Njihova pjesma pjevala je o ovom jutru i o tome da će s ovim jutrom nestati i žeđi. Ako su to stvarno Vitezovi vjetra, u što više ne sumnjamo, pa ako oni pjevaju o Nečijim snenim plavim očima, onda legenda postaje stvarna.

Ti si ta tajnovita princeza s Toplih mora Južnih, pa zato slobodno skini tu masku samoće, jer više nas ne možeš prevariti. Ti osjećaš snagu ljubavi, a On ima vatru u žilama i napokon je tu. On je danima već u zemlji Wananunhy, pa zbog toga i svi osjećamo ovu okrjepljujuću vodu u ustima. Iako si ti svoju crnu kosu do sada uspješno skrivala pod naslagama pijeska to Ti više neće poći za rukom jer s njim je došao i vjetar koji Ti već danima mrsi tu predivnu crnu kosu, a koju si svih ovih dana uspješno skrivala od nas.

Sada se princeza Sonsyreya konačno prestane izvlačiti i prizna: 'Istina je sve što si rekao starče. Alanđanin je već danima u Wananunhy, a tko bi se sakrio generalu Paski i njegovim ratnicima. Sjetite se prije nekoliko dana one iznenadne i neobične pješčane oluje. Nije ona bila slučajna, sve je to Paskino djelo. Jedino je tako mogao pretražiti sve vaše šatore i uvjeriti se da sam se kod vas sakrila, a da to vi niste ni primijetili. Ipak, na trenutak je postao neoprezan jer morao je biti siguran da sam to ja, a to je bilo dovoljno da ga uočim u oblaku pijeska…

… O, predivna princezo Wyxeno, pa zašto nam onda ne učiniš tu čaroliju i pokažeš nam konačno 'Spavača ispod pijeska', tog kako ga Ti nazivaš, Alanđanina? Danima mi Ga tražimo, a noćima osluškujemo, ali uzalud, Njega nema!' – upitnim pogledima i riječima zamoli jedan od Pustinjskih ljudi Sonsyreyu.


anubyskha streličarka, mitska vila Charyzmha koja se borila uz Vitezove vjetra na bojnom polju Herofhalha

Sonsyreya pogleda prema oblacima koji na trenutak prekriju sunce i tada mirno i tiho progovori: 'Noćas ne smijete spavati, već pozorno promatrajte nebo gdje se ono spaja sa zemljom i kad primijetite neobičnu svjetlost, tamo će sigurno biti On! Još prje nego se rodi dan povest ću vas u njegov pustinjski tabor i pokazat ću vam vašeg 'Spavača'.'

S prvim zracima sunca Sonsyreya povede desetak muškaraca iz sela Pustinjskog naroda prema mjestu gdje bi se trebao nalaziti 'Spavač ispod pijeska'. Kad su se dovoljno približili mjestu za koje je Sonsyreya bila sigurna da je to mjesto na kojem su se utaborili Alanđani, ona da znak da sada moraju biti jako oprezni i šutljivi, jer Alanđani su nepredvidljivi i posebno sumnjičavi, a i naročito opasni ako je sa njima On.

Sonsyreya primijeti šatore napravljene od maskirnog platna u boji pijeska. U samom središtu tog malenog šatorskog naselja sjedilo je nekoliko ratnika ogrnutih u sive plašteve gotovo identične platnima šatora. Sonsyreya prstom pokaže prema većem kaktusu i prošapuće:
'General Kalhant je na straži, a to znači da je u taboru i sam 'Spavač' (Andraghonh), jer jedino tada stražu preuzimaju osobno Vitezovi vjetra. Pogledajte onaj dim, to je general Panđa sa svojom lulom. Ako Panđa mirno puši lulu onda 'Spavač' još uvijek spava. Desno od Panđe je najopasniji Vitez vjetra general Zumah, vječito na oprezu, a sad je i on previše miran, što opet govori da se 'Spavač' još nije probudio. Onaj pored zastave sigurno je general Amaksos, ali ja sam nabrojila samo dvadesetak budnih i nemoguće je da ostali spavaju, pa to bi …'

Iznenada, odjednom, u trenutku, pijesak oko Sonsyreye i Pustinjskih ljudi stane poprimati ljudsko obličje. Opasno bljesnu oštrice, a tišinu prelome zvižduci alandskih zvučnih mačeva. Svih desetak princezinih pratitelja oštricama oružja prikovana su za zemlju, a princezu jedan od prilika iz pijeska snažno podigne sa zemlje i pod vrat joj smjesti bodež.


dyadonskha ratnica, plavokosa mitska vila Charyzmha


Kako se Sonsyreya otimala, kapuljača ogrtača spadne joj s glave, a njezin napadač odmah je pusti i ustukne. Bio je to general Tonino. 'Koliko puta sam Ti samo rekao, zaštitnice naša, da se ne prikradaš našim taborima, nego da odmah kreneš prema glavnom ulazu i to otkrita kako bi Te mogli prepoznati, ali Ti baš ne slušaš i stalno provjeravaš naše reflekse. Imaš sreće što mi je taj Tvoj graciozan hod poznat, jer jedino Ti, predivna naša princezo, ne ostavljaš tragove u pijesku.'

Ozbiljnog, ali i lica koje je odavalo osmjeh, mašući prstom obrati se Sonsyreyi general Paska. Sonsyreya se neočekivano osmjehne i snažno zagrli Pasku koji to nije očekivao i malo ga zbuni: 'Normalno, kako sam opet to zaboravila i propustila! Paska nikada ne spava, pa njegov je Shagan u taboru. Ovi dobri ljudi su sa mnom i slobodno ih pustite!'

Kao po zapovjedi Alanđani vješto sklone svoje oružje te se redom blago i dostojanstveno naklone princezi uz prethodno otkrivanje lica koje je bilo prikriveno tankom svilenom tkaninom. Zbunjenim i uplašenim ljudima Pustinjskog naroda Sonsyreya stane predstavljati redom Alanđane, Vitezove vjetra: Generali Munsy, Scetapy, Omhopy, Kybah, Todakh …

Kad se pojavila u taboru Alanđani joj polete u susret, a onda Sonsyreya očima stane tražiti. Stari Panđa joj uz smiješak pokaže rukom prema šatoru, a Sonsyrey upita: 'Smijem li Ga probuditi?' Panđa se sada glasno nasmije: 'Nitko od nas to ne smije, ali Ti si nešto drugo djevojčice.' Sonsyrey poleti u šator, ali se još brže vrati uplašena i zbunjena : 'Panđo, njega nema u šatoru!' Alanđani se skamene, Panđi ispadne lula, a onda gromoglasan smijeh. Svi se okrenu.

Poput djeteta koje je uspjelo u prevari smijao se Andraghonh. Alanđani odahnu, a stari Panđa odmah mu zaprijeti prstom: 'Samo se ti igraj dječače, a kad mi srce prestane kucati bit će ti žao, jer nećeš više imati koga tako plašiti, a ti Kalhant spavaš ili si slijep kod očiju, kamo gledaš, zar sve ja moram sam! Samo mi treba da u ovoj prokletoj pustinji izgubim tog dječaka, sve bih vas tada … Andraghonh zagrli i smiri riječima starog Panđu: 'Nemoj se ljutiti dobri prijatelju na Kalhanta. On je odradio svoj posao i odmah me je primijetio, ali ja sam mu signalizirao da ostane miran, jer sam želio vidjeti tko se to prikrada našem taboru, ali su me Paska i ostali preduhitrili.'



Nemesydya carica Amazonskog Saveza , majka Sonsyrey, poput mitskih vila Charyzmha znala je da će njezina izdaja Vitezova vjetra na bojnom polju Herofahlha probuditi prokletstvo Hladnih vatri

Panđu ovo smiri, a onda samo važno i zagonetno reče: 'Normalno, Paski je to posao, a Tebi je mjesto pod šatorom, ili Ti je ovo sunce već udarilo u glavu. Eh, Ti se motaš okolo tabora bez mene, a ja ovdje pušim, ovaj se Zumah proteže na suncu kao lijeni stari mačak i samo nam treba da Ti se nešto dogodi! Naša dobra djevojčica poprimila pak je od Tebe nestašluke. Ona se mota oko tabora, a danima je već tražimo ovom prokletom pustinjom. Slušajte me sada pozorno vas dvoje! Sinoć sam otkrio jednu pećinu s čistom vodom, pa bi se možda vas dvoje okupali, ha?'

Sonsyreya se osmjehne dražesnim i osmjehom koji je tog trenutka sigurno omekšao ratnička srca tih strašnih ratnika koje je ovo Strašno i Nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, pa prigrli Panđu: 'Dobri moj djedice, a gdje je ta pećina, odmah mi je pokaži!' Panđa postane važan: 'Samo polako, prvo Paska i Kalhant neka provjere da se netko ne mota oko nje, a ti Amaksose malo se pokreni i odnesi im čistih ručnika, Tonyno, Wowoka i Scetapy na stražu, a Peksys, Gayuma i Isydor u ophodnju, a ti Zumah na ulaz u pećinu i gledaj da Ti sada oboje pobjegnu iz nje, a da to ja ne znam. Idemo brže, a i vi ostali što čekate?! Svi generali samo se osmjehnu i pokretom desne ruke pozdrave Panđu koji je već važno punio svoju lulu i još uvijek zbunjenim princezinim pratiteljima iz Pustinjskog naroda pokazivao mjesto u sjeni pod stijenom gdje će se smjestiti kako bi ih on nešto tamo pitao.



poput mitskih amazonskih vila Charyzmhy Ona je stala uz Njega i Zlo je svakim zamahom krila mitskih Enhu ptica doživljavalo teške poraze.
izvor:enhu.blog



Legenda o Alandiji



Desertya – davno prije propalo kraljevstvo Pustinjskog naroda

… U nepoznatoj oblasti Desertye, u opasnom i nesigurnom gradu Cardahlanu, kojeg su Pustinjski narodi izgradili na granici s Wananuhom kao prijestolnicu nekada moćnog Pustinjskog kraljevstva, a koji su Hladne vatre pretvorile u sjecište lopova, mnogobrojnih pljačkaških družina, propalica i otpadnika svih Okolnih naroda ...

Taj nekada moćni kraljevski grad trpio je teror i užas i postajao sve nesigurniji i nimalo poželjan grad Pustinjskog naroda. U prljavom lokalnom svratištu, u zadimljenom i mračnom kutu, sjedio je stranac neobrijanog lica. Brada je mogla biti stara nekoliko dana, a ogrtač kojim se ogrnuo izgledao je poput dronjka kojim su se ogrtale skitnice.

No, svima nazočnim u svratištu bilo je jasno da taj stranac ne pripada ni jednom poznatom plemenu Pustinjskog naroda, stigao je noću, a Pustinjski ljudi nikada ne putuju noću. Njegov nezainteresirani pogled i bezvoljno ispijanje vina iz prljavog pehara, nikoga baš nisu ni previše uzbuđivali. Onda se stolu stranca približi starac kojeg su Pustinjski ljudi poznavali pod imenom Intosh.

Nakon kraćeg proučavanja stranca iz daljine, on mu se sada približio bliže i njihovi pogledi se sretnu na trenutak. Iako je stranac samo na trenutak podigao pogled, bilo je to i više nego dovoljno da stari Intosh u njegovim očima zamijeti vatreni pogled i iskre koje su tinjale čekajući da se pretvore u vatru.

Intosh je sada bio siguran, pa se napokon obrati strancu: 'Dozvoli mi stranče da ti pročitam sudbinu iz dlana.' Stranac ponovno podigne pogled, na trenutak se čak i nasmije starčevoj želji, a onda ponovno obori pogled i otpije gutljaj vina. Nakon toga progovori: 'Što bi to ti mogao vidjeti u mom dlanu, dobri starče. Vatru i dim, čelik i smrt, tugu i jad … užase koje prolazi ova zemlja. Nemam ti ja starče više sudbine, izgubio sam prijatelje i neprijatelje, a i voljenu ženu više ne mogu pronaći … Sjedni dobri starče i popij vino sa mnom, poklonit ću ti i zlatnik za tvoje društvo!'

Stari Intosh sjedne na ponuđeno mjesto, nasmije se zagonetno i zagleda se u oči stranca te sigurnim i snažnim glasom, neobičnim za njegove godine, prozbori: 'Nisi ti stranče odavde! Nisi ti ono što bi želio da mi ostali vidimo! Ti ne pripadaš ovamo u ovo prokletstvo užasa i kaosa. U tvojim očima još uvijek plamti i gori vatra. Za neprijateljima nikada ne tuguj, a prijatelji ako su pravi lako će te pronaći. Hmm, a voljena žena, pa zbog nje si i došao ovamo. Nisi je izgubio, samo je tražiš na pogrešnim mjestima, moj Gospodaru zaboravljenih i davno prije izgubljenih.'

Stranac sada munjevito podigne pogled i uhvati starog Intosha za ovratnik ogrtača te ga nimalo nježno privuče k sebi: 'Kako si me to nazvao, o čemu ti to buncaš starče? Ti kao da nešto znaš starče?!' Stari Intosh sada pak se glasno nasmije istodobno ustajući: 'Naravno da znam sve o Tebi, pa čekam Te od samog Osvita vremena! Zar si mislio da će te ta brada i prljava odora skriti? Zar si zaboravio na 'one koji te vjerno slijede'? Pogledaj van stranče, pogledaj! Pogledajte i svi Vi van! Zar ne vidite, danima već dolaze! Dolaze! Konačno dolaze hladne kiše sa sjevera! Nošene su brzim i hladnim vjetrovima koji ih šibaju kroz dine pješčane. Kao ruža crven je pijesak Wananunhe kojeg stalno kovitla brzi vjetar Actyalan. Samo poradi Tebe on je zapuhao pješčanim dinama, samo zbog Tebe on je doveo kišu Shakazeye u zemlju žeđi ...

Čije mi to neobične pjesme čujemo noću kroz šum vjetra? Pjesme su to ratnika koji su se već jednom borili na bojnom polju Herofahla i tada zauvijek nestali, a sada su opet tu! Koga to oni traže pustinjama Desertye? Izgubljeni ratnici traže Tebe, a Ti tražiš Nju. Ti tražiš predivnu Wyxenu. Uspio si prevariti naivne Pustinjske ljude i pobjeći im u pješčanoj oluji te im se sakriti u pijesku. No, mene nisi prevario. Tražim te vrlo dugo i strašno sam umoran od te potrage. Sada kad sam Te pronašao odvest ću Te na mjesto gdje su Hladne vatre sakrile lijepu Wyxenu, a onda mogu na miru umrijeti …

Kada Ti pronađeš Wyxenu, past će prve kiše Shakazeye, izgubljeni ratnici s bojnog polja Herofahla tada se više ničega neće plašiti. Čujem zveket oružja i topot tisuća konja koji nose ratnike najbolje što ikada zapamti ih ovio Strašno i Nezamislivo Vrijeme. Osjećam strah i tjeskobu koja je zavladala u srcima Hladnih vatri i konačno bit će to njihovi prvi porazi.'

Stari Intosh previše uzbuđen svojim otkrićem, iscrpljen izgubi svijest, a Alanđanin ga snažno pridrži. Svi pogledi sada se okrenu prema kutu, ispod prljavog i neuglednog ogrtača pojavi se blistavi oklop na kojem se jasno očitala zvijezda Hawalandha, ispod ogrtača pojavila se drška alandskog teškog dvosjeklog mača optočena zlatom i dragim kamenjem.

Pustinjski ljudi u krčmi prepoznaju Ga. Bio je to On, Onaj kojeg su odavno čekali. Vani je odjednom pljusnula kiša, a u ustima Pustinjski ljudi osjete vodu, ali ova je sada bila hladna i okrjepljujuća, gasila je njihovu vjekovnu žeđ. Vrata na krčmi otvore se uz tresak. U krčmu uleti nekoliko snažnih ratnika koji okruže Stranca i Intosha.

Bili su to Krilati Unakasovi jahači, proslavljeni konjanici iz tajnovite šume Mynechyz. Neizmjerna radost ozari njihova lica, jer napokon su Ga pronašli, a Pustinjski ljudi nićice padnu na koljena. Zar je Intosheva dugo pričana legenda o 'Izgubljenim ratnicima' s bojnog polja Herofahl odjednom postala stvarna!

Da, nad prokletom zemljom Wananunhom vjetar i kiša su se konačno dodirnuli, izmiješali su se i napokon se razumjeli … Legenda je sada već bila i više nego stvarna. On je pronašao Nju i Ona je napokon spašena, a Oni su pronašli Njega i strašna mitska bitka na bojnom polju mitskoga Herofahlha napokon je mogla početi … i počela je, a Zlo se grčilo i presavijalo u bolu poraza koje će ga napokon i uništiti …


Wyxenha u krajobrazu Desertye

izvor:enhu.blog



Legenda o Alandiji



Praskozorje Vremena – Vrijeme dok je Svijet još uvijek bio mlad

Daleka prošlost, oko deset tisuća godina prije, u samo Praskozorje Vremena, u Osvit Vremena kada je Svijet bio još mlad. U to doba postojalo je Nezamislivo Vrijeme. Bilo je to vrijeme Hrabrih naroda, moćnih carstava i sjajnih gradova koji su se prostirali Zemljom pod plavim plaštevima Zvijezda dobro skrivenih iza zastora noći.

Tamo negdje daleko, na samom rubu Svijeta, na mjestu gdje raste i miriše srebreni bor, sve je počelo poput Velikog praska. Predivne legende i priče stanu kružiti o tom mjestu, o tim predivnim šumama, o tim hladnim i beskrajnim prostranstvima koja pritišće snijeg i zauvijek je okovao led.

Nitko, pa ni stariji od najstarijih, ne sjeća se više otkuda, zašto i kada su se pojavili najhrabriji i najbolji ratnici koje je zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme. Govore da su ih poslali Bogovi sa Zvijezda da zaustave ratove koji su bili na pomolu među Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode, a ratovi su se osjećali svugdje, u zraku, pod vodom i na kopnu.

Bili su to ratnici napadači, ratnici lutalice i osvajači, šutljivi i zagonetni, ratnici u blistavim oklopima i teško naoružani. Svi oni bili su riješeni boriti se i spremni redom izginuti. No, niti njihova hrabrost, niti njihova smjelost nisu mogli zaustaviti ratove koji su bili na pomolu. Izgledalo je da će se Svijet srušiti i nestati u groznici i strahotama koje su izazvale Hladne vatre. U trenutku kada je izgledalo da je sve uzalud i kada su svi pomislili da više nema nade, ti strašni Božanski ratnici stanu iznenada nešto grozničavo i uporno tražiti.

Vodili su ti ratnici na tisuće veličanstvenih bitaka, a pričaju da su u jednoj bitci s Hladnim vatrama izgubili i svoje sjene, ali nisu prestali tražiti. U svojoj beskrajnoj potrazi postanu zaboravljeni od svih Okolnih naroda, ali ne i od Sychytha. I dok su oni nešto tražili, Sychythe su tražili njih. Za vrijeme dugih, toplih i vedrih noći slušajući njihove pjesme, pamtili su Sychythe svaku njihovu riječ. U tim toplim i vedrim noćima nastaju i prve legende o tim strašnim i zagonetnim ratnicima koji nešto traže od samog Praskozorja Vremena.

Govore da su se Hladne vatre pojavili u sam Osvit Vremena i mnogo prije potonuća sjajnih gradova Atlantide. Njihova su srca bila vatrena, a bili su ogrnuti tamom i hladnoćom noći. Kud god bi se kretali pratio bi ih teror, strah i užas koji su osjetili mnogi narodi pod plavim plaštevima zvijezda. Pojavili su se niotkuda i u zemlji Wananunhy, te je pretvorili u zemlju duhova i žeđi.

I tako u vrijeme dok je Svijet bio još mlad Hladne su vatre širile strah i paniku pod plavim plaštevima zvijezda. Govore i da su na prijevaru ukrali sjene svojim najopasnijim protivnicima 'Onima koji čekaju' (kad pronađu Ono što traže zvat će se Vitezovi vjetra) i bacili ih u vjetar Actyalan koji je sjene odnio u Bahnaramadhe (mjesto gdje spava vjetar). Hladne vatre razorile su i grad Teton, grad 'Onih koji su ostali' (bili su to Sychythe mudri starci), te na njegovim ruševinama izgradili svoj grad Smaragatanunh. Tim postupkom navukli su na sebe kletve 'Onih koji znaju' (magovi Hyperareye), a koji su im navijestili uništenje koje će se dogoditi kada legenda postane stvarna.

Hladne vatre obračunale su se i s njima, ali magovi Hyperareye bili su uvjereni u skori dolazak 'Onog kojeg svi čekaju', te su najavljivali skoru pojavu dječaka imenom Andraghonh (Onaj koji spava ispod pijeska), a upravo njega tražili su 'Oni koji čekaju' koji su u međuvremenu dobili ime 'Oni koji su zaboravljeni', da bi napokon postali Vitezovi vjetra.

Kada su Vitezovi vjetra napokon pronašli ono što su tražili danima i strpljivo čekali noćima, 'Onog koji spava ispod pijeska', povede ih On u susret vjetru i postadoše oni Vitezovi vjetra. Povede ih On u susret Bijeloj smrti i pobijede oni Bijelu smrt. Počnu tada padati hladne kiše, ali Oni kao da je ni ne primjećuju već mirno jašu plemenite konje i prate svog Andraghonha, a onda se naglo okrenu i nestanu u tajanstvenim šumama srebrenog bora i to baš u trenutku kada su trebali stići u Wananunhu zemlju duhova i žeđi.

Nikome od Okolnih naroda, koji su polako već stasali u Hrabre narode, nije bilo jasno zašto se nisu vratili u Wananunhu da bi Legenda napokon postala stvarna. No, očito da je još nešto nedostajalo, pa da bi Legenda postala stvarna i da bi sve napokon moglo početi. Sychythe krenu za njima i postanu svjedoci i te posljednje velike tajne što tako dobro je skrivena.

Kada je Veliki mag Intosh upitao Sychythe koga su to vidjeli u toplim i vedrim noćima još osim 'Nebomšetača', Sychythe mu jednoglasno odgovore: 'Amandhu – svemirsku plesačicu'. 'Wixenhu predivnu princezu Toplih mora Južnih pojasni Intosh, a onda Intosh upita Okolne narode: 'Koga su Hladne vatre otele u Dyadonhy i zbog koga ste svi poslali svoje najbolje odrede da je ponovno preotmu?' 'Princezu djevojčicu s Toplih mora Južnih' jednoglasno bi odgovarali svi Okolni narodi, ali i dalje nisu razumjeli Intosha.

Tada je Intosh obznanio zadnju tajnu koja se skrivala u Legendi: 'Kada pijesak bude crven kao ruža, a Svijet bude star već polovicu Vremena, On će povesti Vitezove vjetra u zemlju Wananunhu, a strašni sjeverni vjetar Actyalan samo će zbog Njega natjerati hladne kiše Shakazeye da konačno natope žednu zemlju Wananunhe i da Pustinjski narod konačno osjeti vodu na ustima'.

Na mitskom bojnom polju Herofhalha Hladne vatre doživjet će svoje prve poraze i nikada više Hladne vatre neće gospodariti Wananunhom i davno prije propalim Kraljevstvom nekada moćne Desertye.


mitska Enhu ptica visoko se vinula iznad pješčanih dina davno prije propalog moćnog kraljevstva Desertye, On je doveo najbolje ratnike koje je ikada zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, Ona je svoje dlanove nježno položila na lice Njegovo, a Hladne vatre bilježile su redom poraze, Zlo je cvililo u grču i Legenda je napokon postala stvarna.
izvor:enhu.blog

Legenda o Alandiji


Zlo Nyhbehkau - prokletstvo Desertye

U ono nevjerojatno doba, doba kada je konačno tišina razbijena i otkrivena je istina o opasnom putovanju do tajnoga i tajanstvenog mjesta skrivenog duboko u srcu nezamislivog Sylenca, u tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, vremenu kada se pod plave plašteve Zvijezda opet nadvilo jednom već prije pobijeđeno zlo, zlo koje je sada opet pritiskalo Okolne narode koji ga nisu na vrijeme prepoznali, već su preduboko kopali, pa su ga oslobodili iz duboke tame u koju su ga Bogovi već jednom davno prije Osvita vremena bacili, pobijedili i duboko zakopali …

… U tom trenutku pukovnik Unakas vidio je ono što je želio. Samo na trenutak Amazonski redovi pomaknuli su se, da bi se brzo presložili i još bolje zaštitili svoje središte. No, taj tek kratkotrajni trenutak Unakasu je bio i više nego dovoljan, pa je on sada svu snagu i moć svoje Krilate pukovnije usmjerio baš na to mjesto gdje su se bojni složaji amazonskih kopljanika preslagali, a baš tu se nalazila i Sonsyreya.

Sonsyreyna kontesa Sandrha shvatila je naum Unakasa i preostalo joj je samo jedno. Naime, pokušala ga je zaustaviti osobnom zamolbom: 'Unakas stani! Ne smiješ dalje, jer iza mene je Sonsyreya! Molim te Unakas, zaustavi navalu!' No, ubrzo je Sandrhy bilo jasno da u svom naumu neće uspjeti, jer Unakas joj ljutito odgovori na jeziku koji nije razumjela. Bio je to jezik Alanđana: 'Sonsyreyha khan dha Andraghonh mith khal! Deha Amazonkhas! Mil nah Deha Alhandhos ven dorha! Amental Sandrha, wan khy nestor!' No, sada se ispred Sandrhe pojavi Sonsyreya osobno, naopako okrenuvši svoj mač, ona se obrati Unakasu, ali na jeziku koji nitko osim Unakasa i Alanđana tog trenutka nije razumio: 'Unakas, nah rathy dha am tha!' Dok su se Amazonke čudile, jer nisu ni sanjale da je Sonsyreya već ovladala tajnim alandskim jezikom, Unakas se na trenutak stane kolebati i sam iznenađen, a onda iznenadni snažni glas koji je dopro do prvih alandskih bojnih redova istodobno umiri alandske ratnike i Unakasa. Amazonke su i dalje ostale zbunjene i zapanjene: 'Unakas, mil nah Yunha ta hu Zeya fahl!'

Ova je zapovijed Sonsyrey bila itekako poznata i jasna, te se ona nasmije i okrene prema mjestu s kojega je došla zapovijed Unakasovim Krilatim jahačima. Sonsyreya odmah stane raspuštati svoju dugu crnu kosu i skidati grudne oklope istodobno se obraćajući Onome koji je još uvijek bio zaklonjen i skriven iza prvih redova Saguynyh alandskih Srebrenih kopljanika oboružanih dugim kopljima: 'Nunh Tha, Beatha Reya anthy mil dor Amazonkhas. In kabha Namunh … a potom nastavi amazonski obraćajući se i dalje zbunjenim Amazonima i Amazonkama: 'Spustite svoje zastave i raspustite bojne pletenice kćeri Sunca! Andraghonh Vam poklanja svoju nesebičnu milost i moli Vas za mir!' Iako mnogima Amazonkama i Amazonima uopće nije bilo jasno zašto je Alanđanin od njih zatražio mir kada je zapravo On bio na rubu pobjede, to sada više nije ni bilo važno, jer strašne su alandske oštrice na Njegovu zapovijed odjednom stale i klonule u pijesak, a tada se pogledi Andraghonha i Sonsyreye sretnu. Tog je trenutka postalo svima jasno, a što će se dalje dogoditi znali su samo Andragonh i Sonsyreya.

Zlo koje je bilo nakratko probuđeno sada je opet cvililo u grču, jer teška je pancirna rukavica skinuta i Njegova je ruka s otvorenim dlanom ispružena prema Njoj. Njezina meka i nježna ruka prihvatila je poziv. Visoko iznad šume srebrenog bora još jednom zakliktala je ponosno alandska Enhu ptica vinuvši se u palvetne visine nošena snažnim vjetrom Sjevernim …


Alanđanin, Dyadokha, jedan od Hladnih vatri i Zlo Nyhbehkau.

izvor:enhu.blog

Legenda o Alandiji



Leptirica u sjeni palmi

Iznad toplih i azurno plavih mora zemlje Dyadonhe noć je prosula svu svoju tamu i otvorila sve svoje tajne odaje. Tama je polako prekrila Zabranjeni grad piramida, a noćne su ptice raširile svoja krila. Polako se spuštala još jedna beskrajna noć nad šumama prekrasnih palmi. Polako trnu i posljednja svijetla, a onda se podiže blagi povjetarac, neobičan i čudan topli vjetar što pretvori toplo more u ogledalo za tisuću Zvijezda.

Kroz šumu palmi stanu se probijati i pojavljivati djevojke božanske ljepote. Svi Okolni narodi zovu ih Leptirice zbog njihovog laganog hoda po pijesku u kojem ni tragove ne ostavljaju. No, njihov lagani, tihi, graciozni hod i ples po toplom pijesku ipak je nekoga ili nešto uznemirio. Leptirice to osjete poput ljetnih mirisa. One stanu! One čekaju! Neobičan vjetar za to doba godine i to doba noći preopasan je za njihova svilena krila, a pijesak se sve više pokretao i poprimao ljudski oblik.

Redom, istodobno i u trenu, iz pijeska izranjali su ratnici napadači. Njihovi oklopi svjetlucaju pod svijetlom milijuna Zvijezda, ali za čudo! Ratnici napadači ne napadaju! Ne pokazuju svoje blistavo oružje, već se ogrnu svojim ogrtačima i sjedaju u tišini u nekakav tajanstveni polukrug. Leptirice stanu okolo njih plesati svoj zavodljivi Mjesečev ples. Ratnici napadači mirno promatraju njihov ples, ali i pozorno osluškuju tihe zvukove i šumove tople plavetne noći.

Tada se pojavi prekrasna i usamljena Leptirica, nježna i lijepa poput morske pjene, baš kao da ju je ovo predivno azurno more izbacilo na obalu. Ratnici napadači osjete u zraku miris soli i svu toplinu mirnog i mora, pogledaju prema Zvijezdama koje su u ovo doba noći već spavale, a zatim munjevito skoče na noge. Stisnutom desnom šakom zaštićenom pancirnom rukavicom, istodobno, udare po svojim blistavim oklopima i pozdrave najljepšu među najljepšim Leptiricama izgovarajući redom njezino ime: 'Handrho!' … blago joj se klanjajući.


Palmina Leptirica ispod svijetla milijuna Zvijezda

Ona im uzvrati smiješkom i redom stane izgovarati njihova imena: 'Panđo, Zumah, Paska, Tonyno, Wowokha, Amaksose … i na kraju završi riječima svoj pozdrav: 'Neka vam ova noć bude kao u snu Vitezovi vjetra!'

Tog trenutka osvijetljen svijetlom milijuna Zvijezda pojavi se još jedan ratnik iz šume palmi. On zakorači pijeskom, a krošnje palmi zadršću na vjetru. Ratnici napadači, munjevitom brzinom preslože se i zauzmu samo njima razumljiv složaj. Na trenutak, ali samo na trenutak, na svijetlu Zvijezda bljesne sve njihovo blistavo i opasno oružje koje su do tada vješto skrivali ispod svojih dugih i plavih ogrtača, a onda munjevito uz zveket čelika nestane.

Još snažnije začuje se udar pancirne rukavice o oklop, a Vitezovi vjetra u jedan glas snažno izgovore: 'Sha-ghan!' Leptirice pokorno sklope svoja krila i svečano se Mu naklone uz izgovor njegovog imena: 'Andraghon!' Najljepša među najljepšim Leptiricama priđe Mu kao da lebdi u zraku i pozdravi ga polaganjem svojih nježnih dlanova na Njegovo lice: 'Dobro mi došao svake noći prije zore, Andraghonhe!' Ratnik je snažno, ali dovoljno nježno zagrli: 'Pozdravljam Te moja Shangrho, Palmina Leptirice!'

Tog trenutka kao da se stalo buditi jutro iznad plavih toplih mora. Svijetlost novog dana postane sve jača, a Leptirice zaplešu svoj jutarnji ples. Ratnici napadači stanu jedan po jedan nestajati sa prvim zrakama sunca, ali i dalje spremni na munjevitu pojavu i na najmanju opasnost za Shagana i njegovu Palminu Leptiricu.


Palmina Leptirica

No, prve zrake sunca otkriju još nešto. Sve palmine krošnje, u noći u kojoj je Palmina Leptirica dočekala najopasnijeg ratnika koje je to Strašno i Nezamislivo vrijeme zapamtilo, bile su krcate Ledenim ratnicima čuvarima Zimskog bedema spremnim da na poziv Vitezova vjetra zaštite Ovo što su od samog Osvita vremena čekali. Nikada do sada, Okolni narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, nisu vidjeli toliki broj tih opasnih i teško naoružanih Ledenih ratnika.

Nikada do sada topla plava mora nisu zapamtila toliko velikih i opasnih razarača i krstarica koje su pristigle s Ledenih sivih mora prateći 'Onog kojeg su odavno čekali'. Ono što su od samog Osvita vremena najavljivali 'Oni koji su se još sjećali' sjajnog kraljevstva Atlantide i slavnih Gradova koji su se borili na strani Bogova protiv oholih i zlih Hladnih vatri, ove se noći i dogodilo.

Davno je prije bilo obećano i zapisano, ako se ponovno pojave Hladne vatre i zaprijete 'Onima koji idu uspravno', Bogovi sa Zvijezda poslati će svog Božanskog ratnika koji će ponovno ujediniti Vitezove vjetra i povesti ih u susret vjetru i Hladnim vatrama nanijeti teške poraze, jer velika je bila snaga i moć koju su Mu poklonili Bogovi sa Zvijezda u sam Osvit vremena kada je On još spavao ispod pijeska.

Mitske amazonske Vile Charysme davno prije najavile su Amazonkama Leptiricama da će najljepšu među njima oteti Hladne vatre, ali Nju će Hladnim vatrama preoteti 'Onaj koji spava ispod pijeska'. Božanski ratnik Andraghonh doći će u Zabranjeni i Tajni grad samo zbog najljepše Leptirice. Stari Sychythe vidjeli su Ga za vrijeme vedrih noći među Zvijezdama gdje su ga pratili božanski ratnici Wyrakoche, a 'Oni koji znaju' tvrdili su da će On doći i u samu Wananunhu, prokletu zemlju duhova i žeđi, a sa sobom On će dovesti kišu, hladnu kišu Shakazeyu koja tamo nije padala od samog Osvita vremena i koja će konačno natopiti zemlju žeđi.

I tako, u tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, kada se pod plave plašteve Zvijezda opet nadvilo jednom već pobijeđeno zlo, a koje je sada opet pritiskalo Okolne narode što ga nisu na vrijeme prepoznali, već su preduboko kopali, pa su oslobodili zlo koje su Bogovi jednom davno prije Osvita vremena pobijedili i duboko zakopali, Alanđani su nekog pronašli u Vrijeme snjegova, a to su ljubomorno čuvali i svake su godine oni bi na svojim plemenitim konjima jahali daleko na sjever u susret strašnoj Athumazy i još strašnijem Actyalanu.

Okupljali su se Alanđani u velikom broju i gradili pozorno svoj Zimski bedem iza kojeg su strpljivo čekali danima, spremni na borbu i riješeni da izginu do posljednjeg, samo da se ponovno pojavi On pod svijetlom sjeverne zvijezde Hawalanda. Nikome od Okolnih naroda, koji su tek stasali u Hrabre narode, nikada nije bilo jasno zašto i zbog čega se ti najopasniji i najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo, teško naoružani i oklopljeni, smrzavaju na samom rubu svijeta i koga to čekaju strpljivo danima i noćima smrzavajući se u tim tajanstvenim šumama srebrenog bora.

No, jedno je bilo sigurno i to su svi Okolni narodi zapamtili i znali: Nakon tog danonoćnog smrzavanja i strpljivog čekanja, Alanđani bi se uvijek pojavili u još većem broju, još opasniji i još jači, jer znali su oni da je velika snaga i moć Bogova poklonjena Njemu davno prije Osvita Vremena.
izvor:enhu.blog

 

[zjovan29]

Athumanunhova koračanja


Athumanunh izgubljen u moru pijeska

U predivno jutro kada se Sunce stalo uzdizati povrh suhoga i neplodnoga kamenjara na istočnoj obali velike životodavne rijeke Nil, Athumanunh se budi iz plavetnog sna koji je usnuo nakon koračanja kroz mitologiju i priče što davno su već prije zaboravljene. Vidi Athumanunh gdje svećenici (uab) pripremaju se za slavlje u kojem
će slaviti pobjedu svijetla nad mrakom, moć života nad smrću, silu žitnoga sjemenja nad zemljom …

Bijaše to san koji je sanjao jedan sedammiljunski narod koji se tada još nije nazivao Egipćanima, drevni narod koji svoju zemlju tada još nije nazivao Egiptom, podanici koji svoje kraljeve tada još nisu nazivali faraonima, a dinastije se još uvijek nisu spominjale.

Bilo je to u sam osvit ljudske uljudbe, gotovo tri tisuće godina prije nego smo mi počeli računati svoje Vrijeme.

Veliki svećenik (ur mau) rukom pozva Athumanunha i stane mu pričati još jednu misterioznu priču: 'Doći će doba kada će u zemlji Kemet ljudi prestati štovati i služiti bogove svoje, a sva njihova religiozna dijela bit će prezrena. Svi će bogovi tada zauvijek napustiti Kemet (Egipat) i uzletjet će na Nebo. Bit će Kemet napušten i ostavit će ga bogovi, a stranci će doći i njime će upravljati … i postat će Kemet pustinja koju su zauvijek napustili bogovi i ljudi. Nitko više neće gledati u Nebo. Ljudima će biti draža tama od svijetla, smrt od života, a ljudi će biti ugroženi u duši svojoj. Uspostavit će se novi zakoni i bit će dobro, ali zli ahaui (biće slično anđelu) ostat će među ljudima i bit će s njima i vodit će ih u bezboštvo, ratove i pljačku učeći ih stvari koje se protive bogovima i prirodi. Doći će vrijeme kaosa i nepoštovanja plemenite riječi, a kada se te stvari dogode, o Athumanunh, tada će bog gospodar i prvobitni stvoritelj opetovano djelovati protiv kaosa. Djelovat će potopom, katkad vatrom koja prži, a katkad ratovima i bolestima sve dok se ponovno ne rodi Svijet. Priroda boga je volja, a božanska volja je dobro …'

Athumanunh se brzo prisjeti da je u drevnom Egiptu bilo 'Vrijeme bogova i vrijeme ljudi', da je u Ra vladao Nebom i Zemljom koje je stvorio, a bogovi i ljudi živjeli su zajedno. Ra je bio mlad i snažan, te je vladao čvrsto i pouzdano, prema pravilima božanskog poretka. No, Ra je stario, sve više se pretvarao u nemoćnog starca, pa su pojedini bogovi to željeli iskoristiti za svoje osobne ciljeve.
Prisjeća se Athumanunh da je u mitološkoj prići drevnih Egipćana pročitao da su Raove slabosti uz ostale bogove postali svjesni i sami ljudi, te da su i oni počeli kovati zavjere protiv njega. Kad je Ra saznao za ovo, on saziva savjet bogova i odlučuje da čovječanstvo treba kazniti. U početku Ra strašno kažnjava ljude i odlučuje da uvede red u ono što je sam stvorio.

No, kada su se Oziris pravedni i Izida veličanstvena pobunili i stali na stranu ljudi Ra uviđa da je pretjerao, te odlučuje da se povlači sa Zemlje i odlazi na Nebo. Na Nebo ga je odnijela božica Nut, božica Neba, a ostali bogovi priljubljeni uz njezin trbuh postanu sjajne Zvijezde. Na ovaj način Nebo i Zemlja, bogovi i ljudi, zauvijek su razdvojeni. Ra abdicira i svu vlast na Zemlji predaje bogu Tothu, bogu mudrosti i Mjeseca.
Ovo simbolizira zalazak Sunca i izlazak Mjeseca koji osvjetljava dvanaest noćnih sati. Na ovaj način Ra je ljude zaštitio od noćne tmine. Povlačenjem Raa i bogova na Nebo u egipatskoj mitologiji završava doba bogova i počinje predivno doba, doba ljudi (faraona).
Tako dok opet Athumanunh sluša priče mudrih drevnih egipatskih svećenika ni ne primjećuje da se polako spustila noć, pa Veliki svećenik (ur mau) pokaže Zvjezdano nebo: 'Gledaj i zapamti Athumanunh, Egipat je slika Neba!'


U početku Athumanunh je bio zbunjen i nije baš dobro razumio što mu je to želio pokazati na Nebu Veliki svećenik (ur mau), ali potom mu slika postane sve zornija i razumljivija. Veliki svećenik pokazao je Athumanunhu nakupinu Zvijezda što drevni Egipćani nazivahu je Sah.

Zvijezde skupine Sah obitavalište su Ozirisa pravednog, a kad Athumanunh ugleda Mliječnu stazu i raspozna tri Zvijezde poredane jedna za drugom sve mu postade kristalno jasno. Plato Gize savršeno odgovara toj slici na Zvjezdanom Nebu drevnih Egipćana. Tri velike piramide (Khufu, Khafre i Menkaur) u blizini velike rijeke što savršeno poklapa se s Mliječnom stazom doista čine presliku Neba na Zemlju.





Athumanunhova koračanja


Plavetna Zvijezda božica – Jutarnja Zvijezda Zornjača

Dok Athumanunh i dalje korača kroz mitologije u to blago Jutro i dok Athumanunh odmara se od bitke u klancima Aruna Wadi 'Ara, gdje ovjenča se slavom veličanstvene bitke i dok sjene palmi s teškim plodovima datulja čine mu to blago jutro još blažim, mitska Enhu ptica glasa i javlja se sve glasnije. 'Keee – ar! Keee – ar!' klikću ptice na plavetnom nebeskom svodu iznad krošnji palmi u zelenim dolinama Nila, a onda moćan i puno prodorniji krik mitske Enhu ptice: 'Kee – aa – rrmm! Athumanunh se pridiže iz ležaljke i vidi da je u društvu simpatičnog 'sesh per ankh' (pisar kuće života, a Athumanunh će vam to prevesti kao drevni astronom drevnog Egipta).

Simpatični starčić uz smiješak se nakloni i obrati se Athumanunhu: 'Heri heb, unnefer hetep! Ako budeš pozoran ispričat ću ti jednu priču o 'imau Spd Nefertari'. Dakako, Athumanunh razumije o čemu mu želi pričati simpatičan starčić 'sesh per ankh', pa će i vama to prevesti – radi se o 'onoj koja ne zna za nestanak', odnosno, o 'onoj za koju Sunce sja, odnosno, o plavetnoj božici Sopdet ili Jutarnjoj Zvijezdi, a koja se kod nas naziva Sirijus i obitavalište je veličanstvene i bajne Izide.

'Plavetna, lijepa i sjajna, divna i bajna, onakva kakva može biti samo božica …' započne svoju priču drevni egipatski pisar – astronom, te nastavi '… najčarobnija i najblistavija kraljica na noćnom Nebu koje je Vrijeme ikada zapamtilo!'


plavetna božica Sopdet

Dugo je Sopdet imala glavni položaj na Nebu i tada su joj se svi divili poradi njezine neizmjerne ljepote. No, onda stigne doba kada se ona nije osjećala dobro i činilo se da joj se život polako gasi. Iz noći u noć padala je sve niže i dalje od svog visokog i gordog mjesta na Nebu, padala je sve bliže obzoru, a to je pak sigurno navještavalo njezinu skoru smrt. Malaksala Sopdet pitala je nekada davno sve Zvijezde na Nebu i otkrila da se to svim Zvijezdama dešava. To je pogubna slabost koja vodi u potonuće slatkog Sna.

Tako je Sopdet osjećala da joj snaga kopni svake noći sve više, pa na kraju nije više mogla sjati onako kako bi sama željela. Nekoć je bila najčarobnija, najblistavija kraljica na noćnom Nebu koje je Vrijeme ikada zapamtilo, a sada se osjećala poput onemoćale starice. Polako, ali sigurno gubila je svoj položaj u središtu Svijeta, a ljepota joj je sve više bljedila. Napokon joj se približio kraj i Sopdet je gorko zaplakala, a oči su joj postale crvene od stida zbog nadolazeće pomrčine. Postala je jako bolesna, obuzela ju je jaka i mučna tjeskoba, dok je čekala svoj konačan kraj, svoju nesretnu kob.

Napokon ju je tamna crta zemlje i brjegova, koje se oduvijek plašila, potpuno zaklonila i progutala njezin sjaj. Stigla je Noć i Sopdet više nije sjala na noćnom Nebu. Počivala je ona pod tamnom crtom zemlje i brjegova u ledenom balzamu smrti. Međutim, Sopdet je bila nebeska kraljica koja je bila dobra i tijekom svoje vladavine nikada nije bila ohola niti je bila previše zahtjevna, pa su sada ljudi oplakivali njezinu smrt.

Dolje, na priprostoj Zemlji, živjela su smrtna bića (ljudi) koja nisu ni približno bili tako blistavi, a svake noći oni su sa strahopoštovanjem gledali i divili se Sopdet dok je bila u naponu snage. Neki od tih smrtnika čak su i vidjeli njezino rođenje na Nebu kad je ona bila crvena kao djetešce koje se rodi iz majčine utrobe ili kao što je moćno Sunce svakog jutra na izlasku. Tako je ta sjajna i lijepa besmrtnica (barem se tako ljudima doimala), neusporediva izgleda, prvi puta bacila svoje izvanredno prodorne i blještave zrake koso na Zemlju. Izgledalo je da će svojom plamenom ljepotom spržiti tlo. Njezina prva pojava bila je kratka, jer se odmah iza nje pokazalo moćno i veliko Sunce sa svojom neodoljivom pojavom – poput velikog i divljeg mladog bika koji riče i vlada Nebom i Zemljom. Ipak, Sunce se svake noći povlačilo u svoje počivalište, a plamena i nježna kraljica noćnog Neba, plavetna Sopdet, oduševljavala je i očaravala iz noći u noć smrtnike i sve se više penjući postajala sve savršenija.

Svake noći izlazila bi Sopdet sve više i više ispred Sunca … a kako je sada, kad je više nema, noćno Nebo pusto i sumorno! Nestanak te slavne ljepotice s Nebeskog svoda ljudima je pričinio nepodnošljiv gubitak. O, kako im je samo nedostajala ta bajna božica! Mnogi su i dalje lili i ronili gorke suze i grcali u plaču jer više nisu vidjeli ljepoticu koja ih je očarala i zanijela svojom božanskom ljepotom, svojim svjetlucavim očima, dražesnim smiješkom, tananim strukom i nježnim nožicama. O Sudbino prokleta, pa zar više nikada neće vidjeti njezin korak lak u nebeskim plesovima milijuna Zvijezda?!

Shrvani bolom i gubitkom plavetne božice sjedili su smrtnici bezvoljno danima i noćima, a ljekovita krila Vremena, koja se polako sklapaju oko patnika u nevidljivim slojevima Sna, zaboravljivosti i novih zanimanja koja donosi Život, polako i sigurno su im počela ublažavati bol. Tako je Sopdet oplakana, ali nikada zaboravljena, jer smrtnicima je samo nestala s vidika, ali nije zaboravljena. Njezina ljepota usjekla im se duboko u pamćenje i gotovo im nije trebalo zahtijevati od šarolike i prevrtljive Sudbine tražiti njezin povratak. Onda je prošlo sedamdeset dana i sve nade su nestale, tuga je postala tupa, a činjenice i stanje konačno su prihvaćene.

Slušajući priču Athumanunh nije ni zamijetio da je Noć počela bivati sve svjetlija obasjana prvim svijetlima praskozorja, Sunce tek što nije izašlo, nezaustavljivo se približavala Zora. Athumanunh je pogledao na Nebo i vidio da je crta obzora crvena od vatre, Nebo je gorjelo sjajnom vatrom, a onda u toj svjetlucavoj vatri ugledao je nešto što ga prvo skameni, a onda silno razveseli.

To je bila Ona, morala je biti Ona i mogla je biti samo Ona! Ni jedna druga Zvijezda nije imala takovu auru, takvu prodornu svijetlost. Athumanunh je stajao ukočen, a oči mu je pržila svježa Zvijezda, mokra od životne vode istodobno u vatrenom uskrsnuću. Onda je izašlo moćno Sunce i stalo se penjati iza Sopdet polako brišući njezinu svjetlost.

No, Athumanunh je već trčao po 'Ankh taui' (drevna gradska četvrt drevnog Mennefer – Memfis) i vikao iz sveg glasa: 'Probudila se! Ona se probudila! Vratila se! Božica nam se vratila! Besmrtna je, rodila se i vratila iz zagrljaja Smrti!' Svi su čuli Athumanunha i nisu mogli vjerovati, a ni dočekati zalazak Sunca kako bi se uvjerili vlastitim očima.

Bio je to mjesec srpanj, točnije 19. srpanj te davno prije zaboravljene godine, ali od tada pa svake godine smrtnici slave povratak Sopdet koja im je donosila toliko željne i očekivane plodonosne poplavne vode Nila. Drevnim je Egipćanima tada počela Nova godina.


božica Sopdet u svoj svojoj ljepoti pojavljuje se malo prije moćnog Sunca



Athumanunhova koračanja


Devet gospodara Noći koji čuvaju (skrivaju) Ona sa suknjom od žada

Gleda Athumanunh tako i opet se divi i čudi tim veličanstvenim ruševinama palača, hramova i piramida. Gleda Athumanunh natpise hijeroglifa koji prekrivaju zidove tih zagonetnih palača, hramova i piramida. Hoda Athumanunh tako tim razvalinama i ruševinama nezamislive i do sada neutvrđene starosti iznad kojih se polako na jutarnjem suncu uzdižu magle ljudske prošlosti, neznanja i zagonetki.

Ako ste pomislili da je Athumanunh u drevnom Egiptu, prevarili ste se. Athumanunh je opet zalutao u džungli, no, ovaj puta ne u džungli Amazone, nego malo sjevernije u džunglama Yukatana, dakle u drevnom gradu tajnovitih drevnih Maya što ga oni svojim imenom nazvaše Palenque.


tajna drevnih Maya

Zna Athumanunh da su Maye narod koji se znatno razlikuje od svih drevnih naroda. Maye posjeduju samo najnužnije stvari za život, ne poznaju i ne mare za stvari osobnog vlasništva, obrađuju zemlju vrlo primitivnim oruđima, a uzgajaju samo kukuruz i jedu samo temeljnu hranu. No, vladari i svećenici Maya bogato i raskošno su odjeveni i izvode neobične rituale, računaju astronomskim brojkama i prate nebeska tijela izuzetno i nezamislivo precizno bez ikakvih pomagala.

Svaki pripadnik naroda Maya zna gdje mu je mjesto u strogo podijeljenom hijerarhijskom društvu, a boje se samo kataklizme. Strašno su zabrinuti i preplašeni zbog moguće propasti i kataklizme (koja se možda već jednom davno prije dogodila i moćnoj Atlantidi, (Athumanunh ništa ne tvrdi, samo razmišlja), Maye stanu razvijati matematičko i astronomsko mjerenje svojeg vremena ne bi li predvidjeli i tako preduhitrili svoju propast i kataklizmu.

No, lutajući tako misterioznim ruševinama drevnog i tajnovitog grada Palenque, odjednom Athumanunh ne može vjerovati vlastitim očima! Athumanunh je na jednom kamenu pročitao nadnevak koji je za drevne Maye trebao biti u dalekoj budućnosti, a nadnevak odgovara našem računanju vremena i pada na 22. prosinca 2012. godine.

Athumanunh zna da je to nadnevak kada drevnim Mayama prestaje 'Peto doba Sunca' i da se tada treba dogoditi nešto strašno u vidu kataklizme. Prema Mayama strašna kataklizma trebala bi se dogoditi dakle 22. prosinca 2012. godine u vidu strašnih potresa.

Athumanunh brzo uzima svoju bilježnicu iz džepa i stane računati onako kako su računali drevni Maye, ali baš u trenutku kada je Athumanunh pomislio da je shvatio brojanje i računanje drevnih Maya, te nakon bezbrojnih ispisanih papira cijeli sustav računanja Athumanunhu se odjedanput raspao.

Baš tako, doslovno mu se sve raspalo i više mu ništa nije niti 'štimalo' niti mu se podudaralo. Kao da su se drevni Maye opet poigrali s Athumanunhom, baš na isti, ili možda slični način kako su to znali učiniti i drevni Egipćani.

Još jednom Athumanunh je shvatio i spoznao da uopće ne razumije Maye, a ovi su se toliko slatko nasmijali i napokon mu otkrili gdje to stalno čini previde i gdje to griješi. Naime, Athumanunh je smetnuo s uma i potpuno zaboravio da je prema mitologiji drevnih Maya 'devet gospodara Noći' koji čuvaju 'Onu sa suknjom od žada'. Još jednom Athumanunh je zanemario nešto što je toliko puta pročitao u predivnim drevnim mitološkim pričama, u tim pričama gdje su 'mitovi doista poput snova - u isti mah su posve neobični, ali i opsesivno svakidašnji!


Athumanunhovo zamišljanje 'One sa suknjom od žada'



Athumanunhova koračanja


Ona Svijetlog oka, Ona daha svježeg jutarnjeg u Vrištećoj tišini Sylenca

Poput iznenadnog i neočekivanog praska, razlila se jutarnja svjetlost nad proplankom šume Mynechyz, proplankom koji su Alanđani nazivali Wolsha. Sonsyreyi koja je, nakon hodanja tijekom cijele noći, sada bila potpuno promrzla, Wolsha je morala doista izgledati kao mjesto gdje je Vrijeme uhvaćeno i stoji. Jutro se budilo izuzetno brzo uz posljednje sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples.


Kawamadhe – vrata Vjetra (dolina Sylenca)

Sonsyrey nije mogla odrediti da li je dan tek započeo, ili se već ponovno spušta noć, jer Wolsha je bilo upravo to tajnovito i misteriozno mjesto, mjesto o kojem su kazivali i stalno ponavljali u legendama o Dječaku i Vjetru simpatični i mudri starci Sychythe. Bilo je to mitsko i tajnovito mjesto, mjesto gdje se gasio dan i mjesto gdje su vjetrovi plamtjeli i stenjali svu noć.

Sonsyrey je sada znala i bila je sasvim sigurna da je samo na korak od mjesta koje su Alanđani nazvali Kawamadhe, a Kawamadhe su bila vrata Vjetra, vrata koja pak su se nalazila na mjestu gdje se Alanđanin igrao s opasnim ledenim polarnim vjetrom Actyalanom, vjetrom koji Ga je oduvijek ljubomorno čuvao.

Udisala je tako Sonsyreya jutarnje mirise Sylenca, mirise koji su odisali svježinom srebrenog alandskog bora. Doista, sada je Sonsyreya napokon vjerovala i razumjela Panđine riječi koje je on znao toliko puta, kroz oblak dima iz njegove lule, hvaliti i veličati: …'nigdje ne rastu i ne mirišu ljepše i tajnovitije šume srebrenog bora kao u dolinama Sylenca.'


mistična svijetlost iznad šume srebrenog bora koju su vidjeli Sychythe

Sonsyreyine umorne i snene plave oči sada su poprimile svu ljepotu. Suze iz njezinih očiju izgledale su kao biseri, a srce joj stane jače udarati. Usred tog nepreglednog carstva koje su krasili mistični krajobrazi Zaboravljenog i Izgubljenog svijeta, na samim Vratima vjetra, vjetra strašnog i olujnog, mjestu gdje je taj strašni vjetar postizao nevjerojatnu brzinu, stajala je najljepša Palmina leptirica.

Slomljena i krhka, djevojka najljepših nebesko plavih, sada uplakanih očiju, djevojka najgušće i najduže crne kose koje je ikada vidjelo i zapamtilo to Strašno i Tajnovito Vrijeme, Vrijeme Tajni Najtajnijih, a sve okolo Nje bila je Vrišteća tišina i misteriozna Svijetlost. Ona je osjećala da je snaga izdaje i napušta, pa skupi svoje posljednje snage i tiho, a u Vrištećoj tišini to je izgledalo kao prekrasan šum valova Toplih mora Južnih, prošapuće:


mističnu svijetlost Sylenca vidjela je i mitska Enhu ptica u zoru Hawalandha

'Uzaludno me pokušavaš uvjeriti Alanđanine da je naša ljubav nestala s prvim jutarnjim svijetlima Sylenca. Sva ova tišina koja me okružuje i pokušava me uplašiti, zapravo je siguran znak da si i Ti tu negdje. Tvoji srebreni borovi više Te ne skrivaju od mojih pogleda i ja Te napokon prepoznajem i vidim Te u njihovim krošnjama. Sada sam napokon sigurna da je Tvoj pogled rasipao ovu tamu Noći i pretvorio je u prekrasan Dan, a čula sam i Tvoje korake od kojih mi je srce stalo jače udarati …'

Dakle, opet vam Athumanunh piše o 'Legendi o Alandiji', o toj zagonetnoj i misterioznoj zemlji što prostire se na samom rubu Svijeta poznatoga tamo negdje, negdje daleko na Sjeveru, negdje iza zastora noći, negdje pod svijetlom milijuna Zvijezda, Zvijezda koje su opetovano okitile plave plašteve noći, noći pod čijim okriljem su mirno spavali, sada opet uzdignuti i ponosni nekada moćni i Slavni gradovi.


mističnu svijetlost Sylenca vidjeli su i Vitezovi vjetra čekajući zvijezdu Hawalandha zapalivši svoje vatre u krug

Mirno je spavao i Asgrad, a gusta tama prekrila je njegove kule i bedeme tajnovitog Zimskog bedema. Dok je sa ove strane poznatog Svijeta gorjelo stotinu taborskih vatri, na drugoj strani tog istog Svijeta prostirao se, u tim nevjerojatnim, nezamislivim i nepreglednim prostranstvima, tajnovit i opasan Izgubljeni svijet Sylenca, Svijet je to u kojem su putove jedino Alanđani mogli pronaći i slijediti ih.

U toploj dvorani velike utvrđene alandske palače grada Asgrada, palače koju Alanđani imenom svojim nazvaše Mynetonka, u pratnji svojih najodanijih kneginja, okružena Njegovim najodanijim Vitezovima vjetra, sjedila je u velikoj alandskoj stolici na uzvišenom postolju Ona.


mističnu svijetlost Sylenca vidjeli su i strašni alandski polarni vukovi Wyghenha

Ona, djevojka ugodna oku, djevojka guste crne kose pozorno i dugo češljane koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, djevojka kose crne kao tmina noći, kose sada vezane trakom na čelu. Njezine bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su blagu nervozu. Svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile svjetlošću milijuna Zvijezdi, sada su bile zamućene suzama.

Doista, djevojka je zasigurno tim strašnim i nepredvidivim ratnicima napadačima, najboljim i najstrašnijim ratnicima, koje je to čudnovato i nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, morala izgledati, a zapravo i izgledala je baš poput prave kraljice, u toj mekanoj baršunastoj haljini koju je opasao pojas istkan od srebrenih niti.

Takvu ljupkost živoga bića Vitezovi vjetra još nikada nisu sreli u svojim dugim i strašnim lutanjima tog Strašnoga i Nezamislivoga Vremena, kroz taj misteriozni i zagonetni Izgubljeni Svijet u prostranstvima Sjevera, u dolinama Sylenca …



svi koji su vidjeli mističnu svijetlost Sylenca bili su uvjereni da je mistična svijetlost u zoru Hawaladha bila Palmina leptirica, princeza Toplih mora Južnih, Sonsyreya
izvor:enhu.blog



Athumanunhova koračanja


Sanjao Athumanunh da je Dvadeset tisuća milja ispod mora

U ovim sve hladnijim danima mjeseca što ga Athumanunh nazva 'Vjetrovnik', ogrnut svojim toplim ogrtačem, uz topli kamin u kojem se igraju neumorni plameni jezici, Athumanunh opet ima vremena za svoje stare prašnjave knjige, ali 'Svijetle Noći' dolaze sve brže i ostaju sve duže, pa Athumanunh umoran brzo zaspi i nošen krilima Nikte zaplovi u more svojih snova.


da li je Athumanunh siguran da to baš plivaju ribe

Sanjao jednom tako Athumanunh, da ondje, gdje su nekoć ljudi živjeli u prijateljstvu i slozi, ondje gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili cijenjeni jedino zbog svoje ljepote, sada šutke plivaju ribe … No, je li baš Athumanunh siguran da to plivaju ribe? Ne kroče li to, jednom zbog častoljublja i poroka kažnjena, djeca Posjedona i dalje ulicama potonulih gradova negdje duboko pod morem, ali sada razborito i miroljubivo …

Athumanunh je zalutao na svojim koračanjima u daleku prošlost, davno prije jedanaest tisuća godina, u samo središte uvijek nemirnog Atlantika, te se našao na čudnom, ali predivnom otoku koji se zeleni i miriše opojnim mirisima.



Taj zeleni otok domovina je plemenite i moćne rase koja je nekada davno prije Zemljom koračala. Narod tog otoka posjeduje veliko bogatstvo zahvaljujući prirodnim resursima svoje zemlje, a u sredini, u samom središtu otoka, spava grad.

Grad je središte bogate trgovine i velikog prometa, ali i prijestolnica moćnih vladara tog otoka koji čvrsto i pravedno vladaju nad ljudima i zemljom na otoku, ali i duboko u Europi, Africi i Aztlantiji (Amerika po Athumanunhu). Grad i cijeli zeleni otok čuva moćna i na sve spremna vojska …




No, tako je bilo nekada davno prije, a sada ispred Athumanunha leže neke pitoreskne ruševine … Posvuda su razbacane velike hrpe kamenja, između kojih se jasno mogu opaziti tragovi i sjene velebnih hramova i palača … preko tih ruševina nadvio se, umjesto bršljana, debeli sloj podmorskog biljnog života.
Koji je ovo dio našeg globusa u koji zaluta na svojim koračanjima kroz mitologiju Athumanunh i tko je složio sve ovo ogromno kamenje iz prastarih vremena?

Ispred mojih očiju je, nekada davno prije, razoren, uništen, ležao isti onaj grad što nekada spavao je spokojnim snom pravednika, a sada njegovi krovovi otvoreni zjape prema nebu, njegovi hramovi su urušeni, njegovi lukovi porušeni, njegovi stupovi razbacani … Još dalje, tek ostaci kiklopskih akvedukata, ovdje visoki stilobat akropole s plutajućim obrisima Partenona, ondje tragovi lučkih dokova … još dalje, duge crte potopljenih zidova i širokih praznih ulica koje ne vode sada nikamo – zar su to Pompeji pod vodom?

Athumanunh se prisjeća što pročitao je u knjigama svojim starim i prašnjavim: 'Drevni Egipćani klanjali su se božanstvu Sunca kada bi ono zalazilo i tada bi oni gledali na zapad, a dalje na zapadu postojao je još jedan mističan narod – drevni Inke. Inke pak su se također klanjaju božanstvu Sunca, ali u trenutku kada bi ono izlazilo i tada bi oni gledali na istok. I jedni i drugi govorili su i kazivali o postojanju nečega u morima Atlantika.'


da li je Athumanunh umjesto morskih nimfi (nerejide) pomislio da je pronašao mitske žene ratnice

Gdje sam li ja to zapravo bio? Zar stvarno ne znate? Čitao sam knjigu, Dvadeset tisuća milja ispod mora (Jules Verne), na našem lijepom, toplom i plavom moru, tijekom zasluženog odmora, u sjeni visokih borova, a onda mi je šum valova u blago ljetno predvečerje stao šaptati kroz krošnje tih borova. Isprva tiho, pa najtiše, a zatim sve glasnije: Atlantisss, Atlantisss … Pridignem se s ležaljke, odložim knjigu i zagledam se u valove dodirujući ih rukama, pa odjednom osjetih da koračam poput Pierra Arronaxa, planinama tog davno prije izgubljenog kontinenta, dodirujem tisućama godina stare ruševine nekada moćne i suvremene, hodam tamo gdje su nekada hodali prvi ljudi …



… ili se to opet Athumanunhu opet sve priviđa i ipak se to samo igraju ribe usred morem isplakanih kostiju legendarne Atlantide …



Athumanunhova koračanja


Athumanunhovo tajnovito doba Noći – vrijeme kada se Božanstva vole

Nebrojano puta Athumanunh na svojim koračanjima spomene 'tajnovito doba Noći', ili 'mir spokojnog Jutra', ili pak vama zaželi 'miran San' sa željom da vam 'Zvijezde poklone Dan'.

Athumanunh, taj stari heroj bez imena, zna i legendu Anakhtha koja se zbila u noći kada su padale hladne kiše Shakazeye i predivnoj princezi Toplih mora Južnih sakrile put do grada prozirnih zidova i visokih zimskih bedema u kojem se odmara Andraghonh okružen i ljubomorno čuvan tisućama najboljih ratnika što ikada prije zapamtilo ih je Vrijeme …

O legendi Anakhtha, neki drugi put, a sada Athumanunhova priča o tajnovitom dobu Noći.


Aurora i Selena u Athumaunhovom snu

Lagano, polako i nečujno Nebom vuku kola crni snažni konji. To Božica Noći putuje Nebom u svojim kočijama, a njezin tamni ogrtač natkriva čitavu Zemlju. Tama polako obavija sve unaokolo, sva živa bića, ljudi i bogovi, polako tonu u blaženi San.

Oko nečujne kočije Božice Noći tiskaju se mnogobrojne Zvijezde i Zvjezdice i na zaspalu Zemlju prosipaju svoju lažnu svijetlost. Noć je napokon zamijenila Dan.

Pored kočije Božice Noći mirno jašu i čuvaju je snažni i mladi sinovi Božice Zore, dva mlada ratnika, očevi Vjetrova mitskih i strašnih, osmero braće Anemoi. Onda pak se iz smjera Istoka na Nebo stane penjati još jedna božica, Božica Mjesec, u kočiji koju vuku tvrdorogi snažni bikovi.


Nikta tiha božica Noći

Bijela, gotovo prozirna haljina i njezin bijeli veo u obliku polumjeseca obasjavaju zaspalu Zemlju i kao da je zalijevaju svojim srebrenim zrakama. Na kraju svog puta Božica Mjesec se spušta u duboku pećinu planine Latme u tajnovitoj zemlji Kariji, jer tamo spava utonuo u vječni San prekrasni Bog Sna, vječiti mitski mladić.

Neizmjerno ljubi i voli Božica Mjeseca Boga Sna i svake se noći Božica Mjeseca naginje nad Boga Sna, miluje ga i šapuće mu najslađe i najnježnije ljubavne riječi.

No, usnuli Bog Sna ne čuje ljubavni šapat Božice Mjeseca, pa je poradi toga i svijetlost Božice Mjeseca, (mjesečeva svijetlost), svijetlost koju ona nesebično prosipa po zaspaloj Zemlji vrlo tužna.

Jutro je sve bliže i bliže, pa se Božice Mjeseca mora žurno udaljiti prema horizontu, a na dalekom Istoku već se pojavljuje rumena vjesnica Božice Zore, plavetna Božica Jutarnja Zvijezda.


ružičasta Aurora

Iza plavetne Božice Jutarne Zvijezde odmah se pojavljuje i ružičastoprsta Božica Zore koja otvara vrata iza kojih će se uskoro pojaviti svijetli Bog Sunca.

Obučena u svjetložutu haljinu uzlijeće Božica Zore svojim ružičastim krilima na osvijetljeno Nebo koje je obojano ružičastim svijetlom. Iz svog zlatnog ćupa sipa Božica Zore na još uvijek zaspalu Zemlju prve kapljice rose. Kapljice u tišini padaju na travu i cvijeće koje se stane presijavati u dijamantnim bojama.

Tog trenutka Zemlja počinje mirisati kao mlada djevojka i probuđena iz slatkog sna Zemlja pozdravlja Boga Sunca koji izranja na obzoru Istoka. Svijetli Bog Sunca izlazi iz dubina Oceana i penje se na Nebo u svojim kolima koja vuku četiri snažna konja čijim žilama teče živa vatra.

Kada ugledaju blistavog Boga Sunca Zvijezde i Zvjezdice stidljivo se sklanjaju i bježe u njedra tamne majke Božice Noći. Bog Sunca svijetli sve snažnije i sve je više na Nebu s kojeg nesebično prosipa svoje životodavne zrake na Zemlju na kojoj se sve budi i raste zadovoljno toplinom i životom.

Onda pak, kada napokon završi svoj dnevni put Bog Sunca se na Zapadu spušta u svijetle vode svoga oca Boga Oceana gdje ga čeka njegov zlatni čamac koji će ga odnijeti natrag na Istok u njegov čudnovati dvorac. U tom tajnovitom dvoru Bog Sunca će se odmoriti tijekom vladavine Božice Noći kako bi slijedećeg dana izašao u zlatnom bljesku.

Dakle, ova priča koju napisa vam Athumanunh, priča je o vremenu kada božica Selena ljubi boga Endimiona, a ostala božanstva što spominje ih priča Athumanunhova su: Nikta, Aurora, Eol, Astrej, Eolfors, Helios i božanska braća Anemoi što mitska imena nose Borej, Not, Eur, Zefir, Kaik, Apeliot, Lib i Skirion.

Probajte ih smjestiti u priču na mjesta u kojima ih Athumanunh spominje njihovim dužnostima, a ako ne bude išlo imate Athumanunha koji će vam napisati novu priču što bit će nježnije od leptira, a uzbudljivija od oluje.
izvor:enhu.blog




Athumanunhova koračanja


Athumanunh u tajnovitom gradu umirućeg Mjeseca


U potrazi za tragovima prvih pismena ljudskoga roda Athumanunh iznenada naleti na jedan grad, ma zamislite samo, na nadmorskoj visini od četiri tisuća metara. Njegovo ime na drevnom jeziku, davno prije nestalog drevnog naroda, označava grad umirućeg Mjeseca.


grad umirućeg Mjeseca

Gleda Athumanunh tako i opet se divi i čudi tim veličanstvenim ruševinama. Hoda on tako tim razvalinama i ruševinama nezamislive i do sada neutvrđene starosti iznad kojih se polako na jutarnjem suncu uzdižu magle prošlosti, neznanja i zagonetki.

Odjednom vidi on ostatke nečega što ga podsjeti na luku, u kamenu urezani crteži rakova i raznih riba … Zna Athumanunh dobro da su se Andi iz mora izdigli tamo davno u tercijeru, ali u to doba na Zemlji nema čovjeka!

Malo dalje pronašao je Athumanunh nekakav smotuljak papirusa, a kako on čita sve poznate i nepoznate hijeroglife baš se razveseli, ali … Što je sada ovo? To nisu hijeroglifi, nisu to ni prastara pisma slikovnog karaktera, a nisu ni poznata mu klinasta pisma… pa ovo je sitno pisan tekst i sva slova (znakovi) zapravo odgovaraju jednom govornom glasu, izgleda kao moderna fonetska abeceda.

Potraži Athumanunh svog starog prijatelja iz najljepšeg doba, pa ga zamoli da mu pomogne da ga zajedno pročitaju. Stane tako Athumanunhov prijatelj čitati: 'Žena imena Orjana došla je da ispuni nalog bogova da postane pramajka Zemlje. Orjana ima četiri prsta koja su spojena opnom, a rodila je 70 – ero djece i potom otišla natrag među bogove.'

Athumanunh se opet sjeća da je vidio niz kamenih glava koje su ga nijemo, ali pozorno promatrale u 'gradu umirućeg Mjeseca' i dobro se sjeća njihovih lica koja su različita. Tanke i debele usnice, dugi ili kukasti nosovi, sitne ili glomazne uši, meke ili tvrde crte lica, a neki su gologlavi, dok pak drugi imaju na glavi nešto što podsjeća na kacigu, a svi oni imaju po četiri prsta, ali nisu im spojeni opnama.

Uf, a onda mu se učini da je nešto pročitao kao – Mu…- malo je oštećeno, pa se ne vidi dobro. No, Athumanunhu padne napamet – Muror – tajnovito nestala civilizacija naroda koji su nekada živjeli po otocima Tihog oceana.

No, Muror civilizacija je cvjetala prije 23 000 godina, znači prije Atlantide, ali prije 23 000 godina na Zemlji je kameno doba, pola Europe i današnjeg američkog kontinenta je pod debelim naslagama leda, a u pećinama Francuske i Španjolske smrzavaju se prvi ljudi koje Athumanunh poznaje kao Kromanjonce.

Odjednom poput jata crnih ptica zlosutnica navru Athumanunhu misli kako je jedna ponosna civilizacija mogla pasti tako u zaborav, tako jednostavno nestati … Nestati zauvijek u vatrenim stihijama i nezacijeljenim ranama što ih čovjek zada vlastitoj povijesti.

Kakve li se sve misli nametnu čovjeku kada korača po pepelu jednom velikog i ponosnog naroda, naroda koji je podigao ove gorostasne građevine, sebi na spomen.

Ali tko bijahu ti graditelji? Jesu li to tajanstveni Olmeci čija se povijest poput Titana gubi u maglama legendi i bajki, ili su to možda Tolteci, marljivi i miroljubivi koje zapamti jedino usmeno predaja? Što bijaše s tim tajanstvenim civilizacijama tih jedinstvenih graditelja? Što bijaše, gdje nestadoše …

Hajde ti Athumanunh lijepo spavati i prestani lutati po tim svojim starim i prašnjavim knjigama …








Athumanunhova koračanja


Mjesto gdje se svijetlost duginih boja trga poput svile

Mala skupina vojnika u tamnim, mutnim i prljavim oklopima sjedi pored vatre i osluškuje šumove džungle iz koje je dopirala pjesma brbljavih papiga s kojom se miješalo neko čudno prigušeno štektanje, pucketanje grančica, tiho mumlanje, otegnuto urlikanje, dosadno i jednolično zujanje prašumskih insekata.
Athumanunh zarastao u bradu u društvu je tih davno prije zaboravljenih vojnika, zapravo, ti ga vojnici izuzetno cijene i poštuju otkada ih je prije samo nekoliko dana spasio od nasrtaja jednog divljeg prašumskog plemena.

Vojnici se pomalo boje, a boji se i sam Athumanunh ovih čudnih zvukova plave i izuzetno tople prašumske noći. Athumanunh pokušava analizirati u svojim mislima čega se zapravo boji i što mu to čini toliko neugode. Možda pritajene zvijeri koja se sprema da mu zarije svoje oštre kandže u vratne žile, ili ogromnih šarenih zmija što lome rebra, ćudljivih i divljih plemena što svoje žrtve vežu za noge i ostavljaju obješene na granama visokih stabala, ili neobičnih priča što kruže ovim mjestom.
Sparina je zagušljiva od vlage i truleži koja isparava s drveća, a zrak je zasićen mirisom smola i peludi što nadražuje grlo i živcira. Vojnici su umorni, umoran je i Athumanunh s njima, ali oprezni su, a oprezan je i Athumanunh.

Nakon trideset dana u džungli Athumanunhu se instinkt za opasnost istančao i pretvorio u osjetljivu tananu žicu koja reagira čak i na blago strujanje povjetarca, a poradi toga san mu rijetko sklapa očne kapke, pa zahvaljujući tome Athumanunh i je toliko izmoren.
Vojnici su razdražljivi i svadljivi, gotovo da su suludi, ali su još uvijek živi. Da živi nakon trideset dana u džungli Amazone…
…'Je li to jezero duboko?' – upita Athumanunh. 'Još nismo ispitali njegovu dubinu. No, sasvim sam siguran da je bistro poput suze i da u njemu žive najukusnije ribe na svijetu. Ovdje je predivno, prekrasno … nije mi uopće jasno odakle onakve strašne priče domorodaca o ovom jezeru i zašto mu uopće nadjenuše ime Vražje jezero?' – objasni vojnik u oklopu.

Athumanunh zamijeti da je vojnik mlad i neiskusan, pa si dopusti slobodu da ga upozori: 'Ne razmišljaj o tomu vojniče. Odmaraj se, ali budi oprezan i pozorno motri sve dok ti ne stigne smjena.' Mladi vojnik sada se glasno nasmije: 'Uopće ne znam zašto stražarimo, pa ovdje nema ni zvijeri, ni insekata, ni zmija, ni divljih plemena, nema nikoga osim nas. Ovdje su samo stijene, jezero i mi!'

Athumanunh se uputi prema svom konačištu, ali još jednom upozori mladog vojnika: Laku noć, samo nemoj zaspati! Zapamti, sutra ćemo biti najbogatiji ljudi na svijetu!' Athumanunh je polako utonuo u san, a onda negdje oko ponoći probudi ga glasan povik stražara: 'Iz jezera, izlaze iz jezera! Hej, pa to nije moguće, nemoguće! Idu, iduu na nas! Budite seee, gotovi smo! … Athumanunh skoči na noge i grozničavo stane tražiti mač kojeg nikako da napipa, a onda shvati da se nalazi u sigurnosti svoje sobe na 'mjestu gdje plaču ptice'.

Računalo baca slabo svijetlo, a debela i pomalo istrošena knjiga koju je Athumanunh čitao, sada ga je dobrano nažuljala, jer je zaspao na trosjedu s njom. Ovo što probudi Athumanunha u gluho doba Noći bio je samo još jedan od njegovih snova na njegovim dugim lutanjima kroz legende što su već davno prije zaboravljene.

Jeste li možda pogodili gdje je to Athumanuh zalutao i s kim je to on bio negdje u dubini opasne i neukrotive prašume Amazone, te što je to on s njima tražio tako daleko na misterioznim obalama Vražjeg jezera?



Nije li to Athumanunh napokon susreo Amazonke mitske žene ratnice? ... ili



... je opet Noć, koja zna imati čarobnu Moć, Athumanunhu pomiješala legende i mitove te zavela ih u Tajne što tako dobro su skrivene? ... no, ne brinite



... 'In k'aba' Athumanunh, ki'ol k'in, Mukul sas Ek'! Uts ak'ab sen kii Wenel!'








Athumanunhova koračanja


Ratnička božanstva – odvažna i hrabra mitološka bića što diče se hrabrošću

Athumanunh je malo zbunjen, zar su njegova koračanja kroz mitologiju preteška, ili Athumanunh opet kazuje premalo i govori nejasno? No, nema veze Athumanunh nastavlja koračati kroz mitologije i legende što davno prije već su zaboravljene i samo na sebi svojstven način divi se on tim tajnama što tako dobro su skrivene.

Počelo je doba koje Athumanunh naziva 'Dozrijevanje' i mjesec 'Maglodan' već je najavio Hladne kiše Shakazeye, a sada mjesec 'Vjetrovnik' polako, ali sigurno najavljuje Bijele snjegove Sylenca koji će pasti s prvim danima mjeseca 'Snježnika' i opet pomiješati legende starih i drevnih naroda koje Athumanunh naziva Hrabri narodi, a početkom mjeseca 'Zvjezdoroda' započet će tada i doba 'Slabljenja' i opet će Athumanunhu nedostajati onih famoznih pet dana: Alantanunh, Nyghtanunh, Tangatanunh, Stargatanunh i napokon Hawalandh …

No, dobro, a sada nešto o tim ponosnim, hrabrim odvažnim i nevjerojatnim ratničkim božanstvima drevnih Egipćana, pa evo ih redom: Horus, Anhur, Sopdu i Montu.

Horus – krilati bog rata

Ovog ponosnog boga i veličanstvenog ratnika drevni su Egipćani prikazivali u antropozoomorfnom obličju kao čovjeka sa sokolovom glavom na kojoj se nalazila dvostruka kruna (Peshent) Gornjeg i Donjeg Egipta. Horus (Behdeti) je mlad i moćan ratnik, sin Raov, koji je uzeo obličje krilatog sunčanog diska, te se svom silinom spustio na protivnike Raove. Raovi protivnici u strahu su pobjegli pretvorivši se u nilske konje i krokodile, te podmuklo čekali na dnu Nila, ali krilati Horus ih pronalazi i gađa ih harpunima. Nakon pobjede nad neprijateljima Raovim (Senek an mu), Ra je zapovjedio da se u čast krilatog Horusa na sve ulaze u hramove, svih božanstava, mora smjestiti krilati sunčev kolut koji ih je štitio od svih neprijatelja. Na prikazima drevnih Egipćana ponekad iznad faraona Horus lebdi u obličju sokola, te u kandžama drži mlatilo, kao simbol kraljevskog dostojanstva u jednoj, te prsten vječnosti (shenu) u drugoj, pa je to prikaz Horusa Behdetskog iz grada Behdeti (Edfu) i ne bi ga trebalo miješati s Horusom sinom Izide i Ozirisa

Anhur – nebeski potporanj

Dičio se hrabrošću, odvažnošću i velikom fizičkom snagom. Bio je ratničko božanstvo, ali i zaštitnik lova i vojnika. Često je predstavljan i kao pokrovitelj i zaštitnik ljudi, kao branitelj cijelog Egipta kojeg štiti ne samo od neprijatelja već i od zlih duhova te opasnih životinja. Štovao se u Gornjem Egiptu u gradovima Teni (Tinis) i Djebnetjeret (Sebenitu). U ratu je uvijek išao ispred, odnosno na čelu vojske. Borio se sa svima koji su bili na protivničkoj strani, ma tko oni bili, a nije ni prezao od borbe s ostalim božanstvima. Neuspjeh, odnosno poraz, teško je podnosio i nije bilo nikakve isprike za njega, a bila je i prava rijetkost kad je gubio bitke. Kasnije ga drevni Egipćani poistovjećuju s bogom Šu, pošto je iz Nubijske pustinje oslobodio i natrag doveo božicu Tefnut. Ponekad se među hijeroglifima prepozna i natpis Anhur – Šu, 'onaj koji je natrag doveo daleku' ili 'nebeski potporanj'. Na glavi nosi četiri velika ptičja pera i prikazivan je u antropomorfnom obličju. Ponekad ga je teško ne poistovjetiti s Horusom krilatim ratnikom, ali i ostalim ratnim božanstvima. Na povratku iz pustinje oženio se boginjom Mehit. Iako ga je krasila hrabrost i mudrost vođenja rata bio je i zaštitnik svih smrtnika braneći ih od svih vrsti opasnosti.

Sopdu – branitelj istočnih granica

Ovo ratničko božanstvo drevni Egipćani prikazivali su u antropomorfnom obličju kao snažnog mladog muškarca koji na glavi ima dva pera, pojas 'shemset' a u rukama ratničku sjekiru i ankh, ponekad i regaliju štap (skiptar uas). Neumorno i hrabro branio je istočne granice drevnog Egipta, odnosno, hrabro je odbijao napade iz istočnih pustinja. Božanska družica mu je predivna plavetna božica Sopdet. Ponekad ga drevni Egipćani poistovjećuju s bogom Sah (Orion), a tada sa Sopdet (Sirius) ima sina Soped odnosno 'Horusa spd', a tu je opet jasan naum drevnih Egipćana da se ovaj božanski par (trijada) poistovjeti s Osirisom i Izidom, te njihovim sinom Horusom.

Montu – živa duša Raova

Ovo ratničko božanstvo drevni Egipćani prikazivali su u antropomorfnom, ali i u antropozoomorfnom obličju, a povezivan je direktno s bogom Ra, odnosno kao njegovo ratničko obličje. Njegova sveta životinja bio je bik, pa su ga tako ponekad znali nazvati i 'Bik planina Sunčeva izlaska i zalaska'. Tako bog Montu personificira razornu silu sunca, te ga ponekad opet u drevnim zapisima nazivaju i kao 'Bik moćne ruke'. Montu je i faraonov ratnički bog, pa ga često na prikazima vidimo kako pred faraona dovodi poražene protivnike, ili kako faraonu uručuje ratnički srpoliki mač 'khepeš'. U antropomorfnom obličju prikazivan je kao snažan mladi muškarac koji je naoružan (koplje, toljaga, nož, srpoliki mač, luk i strijele …), a na glavi ima tri duga pera. U antropozoomorfnom obličju (obličje solarnog božanstva) prikazan je s tijelom muškarca i glavom sokola na kojoj su tri pera između kojih je sunčani disk oko kojeg se zaštitnički omotala zmija (ureus).



krilati Horus ratničko božanstvo (ovo nije Horus sin Izide, a o toj razlici drugi put)



Uapuat (Ofios) 'onaj koji vojsci otvara put' (ovo nije Anpu /Anubis/



Athumanunhova koračanja


Predivno pustinjsko praskozorje

Mogla je to biti negdje Dvadeset i treća godina, Prvi mjesec treće sezone, dan šesnaesti po drevnom egipatskom kalendaru što već prije jednom objasni ga Athumanunh. (po našem brojanju Vremena pak bi to sezalo u 1478. godinu pr. K.)

Athumanunh opet korača drevnom mitologijom u potrazi za tim nevjerojatnim mitskim bićima i opet će na samo sebi svojstven način nešto i vama napisati. Dakle, snažna vojska drevnog Egipta ustremila se na drevni grad Megido, a bila je to vojska egipatskog faraona Tutmozisa III.

Ah da, Athumanunh je u toj vojsci drevnih Egipćana i vodi opasne ratnike Medjau (to je drevno izgubljeno libijsko pleme iz koje su se novačili osobni stražari drevnih egipatskih faraona). U to predivno pustinjsko praskozorje konji su tiho njištali i toptali nervozno osjećajući skori početak bitke. Zrak je u to pustinjsko jutro bio hladan, a pred egipatskim ratnicima bila je zapovijed njihova faraona: 'Zauzmite Megido čvrsto, čvrsto!'

No, Athumanunh, taj stari lukavac, veteran tisuću bitaka divnih i veličanstvenih, zna da je to vrlo opasan i rizičan pohod uz Wadi 'Aru i kroz uski klanac Musmus, a nakon toga čeka ih žestoki karijer preko Jizreelske doline i teška bitka s protivnikom koji nadzire drevni grad Megido, grad koji se smjestio visoko na brijegu iznad ceste koja vodi od drevnog Egipta prema drevnom Eufratu.

Još prije nego su krenuli iz drevne utvrde Silea, u istočnoj delti Nila, Athumanunh je iznio faraonu tri inačice: 1) krenuti krivudavim sjevernim putom koji se gubio u ravnici pokraj današnjeg Mishmar Haemeka; 2) krenuti krivudavim južnim putom kroz Dothansku dolinu koji se gubio u ravnici pokraj grada Tanaka; ili 3) krenuti ravno kroz klanac 'Aruna (Wadi 'Ara danas Nahal Iron, a nekada poznatiji pod imenom Musmus) koji izbija pred sami grad Megido.

Tutmozisovi vojni savjetnici predlagali su inačice 1 i 2, jer inačica 3, središnji direktan smjer prema drevnom Megidu, bio je itekako pogodan za zasjede koje su mogli postaviti Kanaanci. Athumanunh pak je faraonu predlagao baš tu najopasniju inačicu 3. Faraon Tutmozis III. na zaprepaštenje svojih savjetnika i zapovjednika izabrao je Athumanunhovu inačicu, ali je Athumanunhu zapovjedio da on osobno vodi napad kroz klanac.

Kao što je Athumanunh i očekivao, tako je i bilo. Pobunjenička kanaanska vojska nije očekivala prolaz egipatske vojske kroz klanac, pa se razvila za borbu na sjeveru i jugu od grada Megida. Athumanunh je zapovjedio odmor vojsci nakon što je prešao potok Qinu, a nakon odmora zapovjedio je bojni složaj za juriš na Megido.

Lijevim krilom štitio se sa sjevera, a desnim krilom s juga, samo središte koje je jurišalo na Megido predvodio je osobno Athumanunh. Branitelji Megida uspjeli su nakon kraće i žestoke bitke ipak pobjeći, jer je egipatsko lijevo i desno krilo pljačkalo kanaanske tabore i tako zakasnilo u presudnu bitku pod zidine grada.

No, nikada to Athumanunh ne bi uspio i možda nikada ne bi izabrao ovako rizičan smjer da mu prije bitke, te predivne plave pustinjske noći , nisu pomogli, savjetovali ga i kasnije se borili zajedno s njim oni koji bi: 'U ratu uvijek išli ispred, odnosno, na čelu vojske. Borili bi se sa svima koji su bili na protivničkoj strani, ma tko oni bili, a nisu ni prezali od borbe s ostalim božanstvima. Neuspjeh, odnosno poraz, teško su podnosili i nije bilo nikakve isprike za njega, a bila je i prava rijetkost kad bi gubili bitke.'

Tko je to pomogao Athumanunhu u rizičnom i opasnom pohodu kroz klanac Aruna probajte pogoditi, a ako ne ide ne brinite, jer već drugi put vam ih Athumanunh nabroji i nešto o njima napiše.


tko je to pomogao Athumanunhu prolaz kroz opasan klanac Aruna Wadi 'Ara
izvor:enhu.blog



Athumanunhova koračanja


Dakle, Athumanunh je na trenutak poput velikog 'ur mauua' prošao kroz 're stauu' tajnovitog mjesta u dvorani 'sed', te poput bića 'ahu', poput 'semaa ur' uzeo obličje 'akh' kako bi na trenutak mogao opetovano vidjeti davno prije izgubljene prijatelje što počivaju poput 'onih manje revnih i vjernih', ali i 'onih čije je srce bilo ma'at' na 'poljima nade i obećanja'.

No, neumoljivi Nehebkau, taj revni i uvijek budan stražar, opasnog izgleda jednostavno se postavio ispred Athumanunha te ga zaustavio: 'Vrati se natrag Athumanunh, jer tvoje je kraljevstvo Jabti i još uvijek nisi pozvan u kraljevstvo Amenti.

Ako još uvijek ne razumijete, sada ću vam malo pomoći: Athumanunh je pokušao proniknuti gdje to obitavaju bića Unnefer, ili 'oni koji ne znaju za nestanak', ili 'oni koji ne znaju za umor', ali zaustavili su ga revni 'čuvari polja nade i obećanja' na njegovom koračanju kroz drevnu egipatsku mitologiju gdje je susreo neka mitološka bića i božanstva iz mitološkog svijeta drevnih Egipćana. Evo kratkog opisa tih mitoloških bića tajnovitog Duata i misterioznog Amenteta drevnih Egipćana.

Aken i Kherti – splavar Amenteta i bog mrtvih

Drevni Egipćani splavara koji je prevozio pokojnike do Duata (počivalište manje revnih i vjernih), ili polja Aaru (počivalište onih čije je srce bilo ma'at) nazivali su Aken. Akena su na svojim prikazima prikazivali u antropozoomorfnom obličju tijela čovjeka i glava ovna, a u istom takvom obličju ponekad bi prikazali i boga mrtvih kojeg su nazivali i Kherti. Dakle, kada se na prikazima vidi čovjek s glavom ovna, a isti se nalazi na kormilu broda onda je to Aken, splavar Amenteta. Ako pak je to čovjek s glavom ovna i ne nalazi se na brodu onda bi to trebao biti Kherti, zaštitnik mrtvih i čuvar faraonovog groba. Kherti je jedno od obličja Ozirisa.

Nemti i Mahaf – božanski kormilar Raove 'barke od milijun godina'

Nemti (skitnica, putnik ili onaj koji putuje) božanski je kormilar i drugo obličje (božansko) mitskog bića Akena, a prikazivan je u atropozoomorfnom obličju tijela čovjeka i glave sokola, pa se ponekad može zamijeniti s Horusom. No, treba obratiti pozornost, jer ako se takvo božanstvo nalazi na brodu (splavi) onda se sigurno radi o obličju Nemti. U tom obličju Nemti (Aken) se oglušio na zapovijed Raa da ni u kojem slučaju i ni pod kojim uvjetom ne prevozi božicu Izidu do središnjeg otoka u Podzemnom svijetu tijekom vijećanja bogova u sporu Horusa i Seta. No, kako je Nemti uzeo zlatan prsten od Izide i ipak je prevezao na otok, on je kažnjen od Raa tako što su mu svi prsti smanjeni, pa mu nikada više niti jedan nakit nije mogao krasiti iste. Mahaf pak je prikazivan u antropomorfnom obličju i nalazi se u sastavu posade Raove 'barke od milijun godina' kojom vješto upravlja u opasnim noćnim satima.

Khentiamenti – nadzornik grobova

Khentiamenti čuvar i zaštitnik groblja i grobnica drevnih Egipćana vrlo lako se pomiješa sa svojim božanskim rođacima Anpu (Anubis) i Uapuat (Ofios). No, razlika je i više nego očita, jer Khentiamenti uvijek je prikazivan u zoomorfnom obličju šakala koji leži na sarkofagu.



izvor:enhu.blog

 

[zjovan29]

Athumanunhova koračanja


Athumanunhova koračanja kroz mitologiju

Athumanunh, taj stari heroj bez imena, koji je nekad volio letjeti na krilima mitske Enhu ptice, ptice što pojavila se davno prije Osvita Vremena u samu zoru Hawalandha, u to prekrasno praskozorje ljudskoga roda, u to divno Jutro nakon što je okončana duga, topla i plava Noć što imala je ljepotu koja ponekad zna biti predivna, odlučio je opet malo letjeti (benuu paa) i otkrivati nove horizonte tajni što tako dobro su skrivene još prije samoga stvaranja Svijeta i sežu u ono prvotno doba, doba kada su se Slavni gradovi mirno i bezbrižno prostirali ispod plavih plašteva što načiniše ih Zvijezde daleke i sjajne, u ono doba koje možda još uvijek pamti Atlantidu tu najveću tajnu Prošlosti i najveću misteriju Sadašnjosti…

Opetovano će Athumanunh pisati i kazivati malo, pa govoriti nejasno tražeći praiskonsku Istinu, Istinu što je spozna Athumanunh tamo gdje su se njegova mašta i realnost po prvi puta dodirnule, ali se od samoga počeka nisu razumjele.

Opetovano će Athumanunh ulaziti u Tajne što mnogi već ih odavno smatraju starima, no, ništa što je staro ne znači da je zaboravljeno, ali kad već sada Athumanunh ulazi u dobro skrivene tajne, a tajne se ipak ne ispovijedaju, mnogi će pomisliti da su Athumanunhove riječi samo jeftini trik, no, nije tako! …

… jer kada Noć napokon ukrade Dan i kada to donese miran San, San taj predivni dar što imaju ga samo ljudi (jedino ljudi od svih živih bića, pa i Bogova, imaju tu privilegiju da mogu sanjati), bit će dovoljno samo slušati ritam Srca i Duše glas, pa da napokon postane svima jasno kako to Athumanunh korača kroz legende i već davno prije zaboravljene mitologije i divi se tim tajnama što tako su dobro skrivene u tom mudrom Vremenu što zna sve odgovore, pa se ga zato i plaši Svijet.

Iako je Vrijeme najmudrije i zna za sve odgovore, pa se ga poradi toga boji cijeli Svijet, Vrijeme se ipak potajno boji piramida što u sam Osvit Vremena izgradiše ih drevni Egipćani koji su okruženi smrtonosnim pustinjama uspjeli izgraditi visokorazvijenu kulturu koja je trajala više od tri milenija. Kultura je to koja se razvila meteorskom brzinom i stvorila prvu državu u historiji ljudskog roda, kultura koja će kasnije nadahnuti i sve ostale civilizacije nakon nje.

Iako drevni Egipćani nikada nisu uspjeli odgonetnuti čudo velike životodavne rijeke Nil koja ima je nesebično donosila život, ipak su oni utemeljitelji najstarijeg oblika ljudskog razmišljanja i društvene organizacije.

No, dobro bilo bi to dovoljno za početak Athumanunhova koračanja kroz mitologiju, pa oni koji žele mogu koračati zajedno s Athumanunhom:

}{ Na uskom područje plodne zemlje, zemlje koja je omeđena opasnim pješčanim pustinjama i visokim kamenim liticama, u zemlji gdje prebivaju strašni i zli duhovi, Athumanunh se susreo s 'čuvarima polja nade i obećanja'.

Imena tih nevjerojatnih bića, što mijenjaju svoja imena i obličja, pa se tako pojavljuju na trenutak u ljudskom, pa onda u životinjskom, nedugo nakon toga u biljnom, da bi se napokon na kraju utjelovili u nekom složenom obličju, su slijedeća: Aken, Kherti, Nemti, Mahaf i Khentiamenti.
Athumanunh pozdravlja ta nevjerojatna i gotovo nezamisliva bića riječima koje oni razumiju i u kojima prepoznaju Athumanunhove dobre namjere: 'O, Vi bića Unnefer, dajte da pijem ono što i Vi pijete, dajte da živim kao što Vi živite, dajte da budem snažan kao što ste Vi snažni!'

Bića pozdrave Athumanunha otvorenim dlanom desne ruke što drevni je pozdrav dobrodošlice i dobrih namjera: 'Neka ti je noć sklona Athumanunh! Otkuda ti u ovo doba i na ovom mjestu?' }{

Hajde, probajte pogoditi gdje je to zalutao Athumanunh? Ako ne možete ne brinite, drugi put vam otkrijem gdje sam to bio i tko su ta bića nevjerojatna i gotovo nezamisliva što stalno mijenjaju svoja imena i obličja, pa se tako na trenutak pojavljuju u ljudskom, onda pak u životinjskom, zatim nedugo nakon toga u biljnom, da bi se napokon na kraju utjelovili u nekom složenom obličju.



Legenda o Alandiji


Alandske kiše – hladne kiše Shakazeye

Kiša je padala cijelu noć, a što je jače padala to su alandske pjesme, koje su slavile Andraghonha, bile sve glasnije i jače. Waluzyancy, Dyasparkhe i Dyadonkhe te noći nisu spavale. Ratnici i ratnice stisnute ispod, na brzu ruku izrađenih, zaklona od kiše pozorno su slušali o čemu to pjevaju Alanđani. U praskozorje kiša je potpuno prestala padati, a pred jutro sunce je razbilo sivilo oblaka. Počeo je predivan dan, prekrasno mirisno jutro na obalama predivne zemlje Ryanhe. Kad se tama potpuno razišla, na obalama, u punoj bojnoj opremi, u najvećem redu i najtišoj tišini stajali su alandski ratnici ustrojeni u svoje pukovnije.

Iako su svi slutili da će Alanđani, pod zaštitom noći i kiše, stići u velikom broju, sada ih je nemalo iznenadila ovolika njihova brojčanost. Na laganom povjetarcu lijeno, ali vidljivo vijorile su se zastave alandskih pukovnija: Sycreht, Klykynghor, Ghosth, Oryonh, Husky, Hydrha, Spyryth, Dyngho, Pegaz, Shadow i Dhangerus. Uz zastave pukovnija razvijene su i zastave njihovih zapovjednika, a tu su i odredi posada iz utvrda Tytanh i Ynesh.

U zaljevu Daryha borbeni složaj zauzela je i time potpuno zapriječila obale Ryanha zemlje alandska flota Tesekha iz grada Ushmahla. Za Alanđane bitka je slobodno mogla početi, ali oni su i dalje u tišini i mirno čekali dolazak Andraghonha kojeg je pratila pukovnija Arhow kojom je zapovijedao osobno general Kaybah, za kojeg su pričali priče da je stvarno otporan na neprijateljske strijele kada jaše ispred Andraghonha. Tako je u jednoj bitki pogođen sa sedam strijela ostao u sedlu i pratio Andraghonha.

Neprekidna uznemirenost i stalna aktivnost ratnika Šumskih patrola, stalno signaliziranje zastavnika i sve češće oglašavanje alandskih truba, jasno su govorili da je Andraghonh negdje već vrlo blizu Ryanha proplancima. Onda se na opće zaprepaštenje gustih sywolykho – kotyanskyh redova iz šume Mayrha pojavila potpuno oklopljena pukovnija Arhow. Kako su u oklopima bili i konji, a znajući da je ta pukovnija teško oklopljena i naoružana i da jaše prema samom središtu alandskog bojnog složaja, svima je postalo jasno: napad će voditi osobno Andraghonh, a pratiti će ga pukovnija Arhow. Ovo pak je bio i jasan znak ostalim Vitezovima vjetra, te se oni na brzinu preslože i još više zbune i unesu tjeskobu u redove Hladnih vatri.

Kada Arhow pukovnija razbije poredak i napravi barem mali prostor tu će se zaletjeti sam Andraghonh, za njim svi Vitezovi vjetra, a za njima tisuće alandskih ratnika. Dakako da je sada i Hladnim vatrama postalo jasno da u trenutku kada se to dogodi više ništa neće moći zaustaviti Alanđane koji će se pod borbom tiskati prema Andraghonh, koncentracija ratnika i oružja tu će biti najveća, a i sama odluka bitke bit će baš tu riješena.

Onda je u silovitom galopu na proplanak izbila Unakasova pukovnija odjevena u žarko crvene alandske odore. Naime, bili su to sve redom alandski mladi ratnici, a ovakva odora jasno je svima davala do znanja da će oni krenuti u žestoki karijer u trenutku kada im to signalizira Andraghonh. Sve glasniji pokliči i podizanje oružja na pozdrav jasno su govorili da na obalu pristiže osobno Andraghonh. Pozdravljanje Alanđana Andraghonha, na samo njima svojstven način, ponese i Waluzyance, Dyasparkhe i Dyadonkhe pa i oni pozdrave oružjem.

Odjednom Sonsyreya, koja je cijelo vrijeme pozorno promatrala Amaksosove zastave, zapovjedi Sandrhy: 'Brzo Sandrho presloži naše ratnice i jaši s njima natrag prema onom proplanku! Brzo, preslažite svoje ratnice i obavijestite Waluzyance! Amaksos nam signalizira da se maknemo i napravimo im mjesta, sada sam sigurna da će ovu našu bitku za nas voditi Alanđani. Gledajte, već jašu prema nama ratnici generala Todhanha koji će nas potpuno odvojiti od dodira s odredima Hladnih vatri.

Gledajte, ostale alandske pukovnije preslažu se između naših. Jasno je da Alanđani ništa ne bi prepustili slučaju, pa ni mogućnost da im složaj ugrozi slučajno odstupanje neke od naših pukovnija. Djevojke slobodno se opustite taj se dječak pobrinuo za sve i budite sigurne da zna što radi. Tu je na svom terenu i u svom elementu. To vam je moj Andraghonh!' Na kraju se počela glasno smijati Sonsyreya i to na opće zaprepaštenje Shenhe i Antyophe.

Iako se očekivalo da će bitku započeti Alanđani, oni se nisu micali, bilo je jasno da čekaju da se protivnik pokrene i pokaže svoj naum, a time i slabosti. Još nekoliko trenutaka ništa se nije dogodilo, a onda sva silina kotyanskog pješaštva krene u gustim napadačkim redovima naprijed. Na krilima sywolyko konjaništvo još uvijek je mirovalo. No, mirovali su i Alanđani, a samo Dyadonkhe i Anubykhe odapnu kiše strijela na kotyansko pješaštvo, dok su Dyasparkhe i Waluzyancy krenuli u susret nadolazećem kotyanskom pješaštvu.

Sudar kotyanskog i mješovitog dyasparskho – waluzyskhog pješaštva bio je silovit. Sada iznenada izleti sywolykho konjaništvo prijeteći da udari u bokove otkrivenim pješacima Waluzyancyma, ali sada se pokrene i alandsko konjaništvo i ono u silnom naletu naleti na sywolykho konjaništvo, te ga odbaci i time zaštiti opasno otkrivene bokove neopreznog waluzyanskog pješaštva.

'Boginjo blaga! Zar ne vide? Gledajte, iz šume Mayrha pojavilo se sywolyko pješaštvo praćeno kotyanskym konjaništvom! Udarit će Alanđanima s leđa i odbaciti ih na njihovo pješaštvo koje je u punom naletu!' Užasnuta primijeti Anthyopha. No, to Alanđane nije nimalo zbunilo, jer iznenada se sada također iz šume Mayrha pojave još tri alandske pukovnije: Zerho, Doryanh i Sekwoya koje u punom galopu nalete na kotyansko konjaništvo te ga prepolove, a istog trenutka obalom pristignu i araradsky pješaci princa Hayweya koji su samo čekali svoju priliku, te se oni čelno sudare s nadolazećim sywolykhym pješaštvom.

Sve se pretvorilo u strašnu kašu kaosa bitke, sve se pomiješalo i izmiješalo, a onda nakon desetak minuta bespoštedne bitke pukovnija Arhow probila je kotyansko središte bojnog složaja i napravila mali prostor u koji je svom silinom upala Unakasova pukovnija, a pojava Shagana na tom malom prostoru bila je signal svim Alanđanima gdje je težište i gdje trebaju usmjeriti svoj glavni napor.

Bojni složaj Hladnih vatri sada je načet iznutra iz samog središta i teško nagrizan s čela i po krilima, a Alanđane je pak u tim trenucima kada oni jurišaju prema Andraghonhu nemoguće zaustaviti. Nakon nekoliko trenutaka gusti se crni redovi kotyanskog pješaštva slome i razbiju na manje i nepovezane dijelove koji su postajali sve lakši plijen naletima alandskih pukovnija. Jasno je da se red i stega združenih odreda Kotyanaca i Sywolykyh potpuno raspao, a na obalu su tek pristizali alandski mornari s brodova, te gradili duge napadačke kolone koje se poput poplave upute prema šumi Mayre.


juriš alandske teško oklopljene pukovnije Arhow


Potop – mezopotamska verzija

Mitska priča mezopotamske mitologije o velikom potopu (poplavi), a koji su na Zemlju poslali sami bogovi u namjeri da unište svekoliki život na Zemlji, veoma je slična biblijskoj inačici. Tako su po mezopotamskoj inačici za stvaranje potopa odgovorna četiri boga: Anu – vrhovni bog, Enlil – Anuov savjetnik i glavni kreator potopa, Ninurt – sin Enlilov i Ennugi – bog nadziratelj nebeskih vodenih kanala. No, u tu mitsku priču slučajno se umiješao i peti bog imena Ea, bog koji je volio i brinuo se za ljude. Tako je Ea otkrio božanski naum čovjeku imena Utnapishtim, te ga je podučio kako da izgradi brod (arku) koji će ga spasiti tijekom potopa. Utnapishtim se strogo pridržavao savjeta i naredbi koje mu je izdao Ea, pa je tijekom izgradnje broda težio strogim mjerama koje mu je odredio bog Ea. Sukladno naputcima boga Ea Utnapishtim je brod opskrbio svim vrstama zaliha uključujući i zlato i srebro, te raznim životinjama, a na kraju dan prije potopa u brod je Utnapishtim ukrcao cijelu svoju familiju. Kada pak je oluja nastupila ista je bila toliko strašna da su je se prestrašili i sami bogovi koji su poput pasa puzali uz vanjske zidove Neba gdje bi se prestrašeno šćućurili. Potop je potrajao sedam dana i sedam noći, a kad se Utnapishtimov brod nasukao na vrh neke planine on je pustio lastavicu, grlicu i gavrana. Prvo se vratila lastavica, potom i grlica, ali gavran se nije vratio. Bio je to signal Utnapishtimu da je potop završio. Nakon toga Utnapishtim je prinio žrtvu zahvalnicu svim bogovima osim Enlilu kojeg je smatrao i najodgovornijim za poplavu. Enlil pak je bio silno ljut što je itko uopće preživio, ali na zapovijed Anua kojem se njegova ideja o potopu više nije dopadala, morao je Enlil pristati na to da Utnapishtima i njegovu suprugu uzdigne u Nebo i načini ih ravne bogovima.


Enlil



Mitologija Mezopotamije

Drevni i originalni mitovi, drevne Mezopotamije, tijekom dvije tisuće godina posve su zaboravljeni. Ipak, sačuvano je nekoliko iskrivljenih prikaza koje su napisali klasični grčki i latinski pisci. Nadalje, nekoliko puta drevni mitovi Mezopotamije spomenuti su i u Bibliji, ali se na kraju sve to toliko ispremiješalo da više nikome ništa nije jasno. Prvi originalni mitovi bili su zabilježeni na glinenim pločicama klinastim pismom kojim su pisali drevni mezopotamski pisari. No, i tu ima problema, jer glinene pločice pisane su na drevnom sumerskom, ali i na drevnom akadskom jeziku. Izvorno klinasto pismo izašlo je iz uporabe još tijekom posljednjih stotinjak godina pr. K. Tijekom 19. stoljeća europski znanstvenici uspjeli su dešifrirati klinasto pismo, ali ostao je problem razumijevanja drevnog sumerskog i akadskog jezika. Pokušaji tumačenja tih dvaju drevnih jezika prije 1939. godine jako su nepouzdani. No, posljednjih godina znanstvenici otkrivaju sve vjerodostojnije dokaze i pločice koje pomažu u razumijevanju drevnih jezika.



Tako danas sasvim sigurno i pouzdano znamo da su drevni stanovnici Mezopotamije svoju zemlju nazivali Sumer, a sebe Sumerani. Nadalje, izgleda da su Sumerani bili doseljenici u Mezopotamiju, ali odakle su stigli nema pouzdanih dokaza. Možemo nagađati da su se Sumerani doselili negdje oko 3500. g. pr. K. i to na najistočnije dijelove Mezopotamije gdje se tada govorilo semitskim jezicima. Sumerani nisu govorili semitskim jezikom, ali su oni ubrzo poprimili pismo kojim se služio semitski jezik, pa izgleda da otuda imamo i akadski jezik. Na tisućama glinenih pločica koje su pronađene donekle je moguće rekonstruirati u što su vjerovali drevni Sumerani, ali neki dublji smisao tog vjerovanja jako je teško potvrditi. Na kraju, najteže je ipak odvojiti pomiješane dijelove dviju kultura (sumerske i semitske) koji su uvelike utjecali na sadržaje tih drevnih mitova.



Japanska mitologija – Kigi (Kojiki i Nihongi)


U Japanu je od najranijih vremena mitologija bila u službi vladajućih klasa koje su sastavljale i mijenjale tradicionalne mitove s ciljem da sebi osiguraju položaj. Tako su Japanci dugo vjerovali da su carevi božanstvena bića po svojoj sposobnosti arahitogami (oličenje boga). Tako je za vrijeme vladavine Meiji (1868. – 1612.) mitologija uporabljena za jačanje carske vlasti (Šintou).Tako su mitologija (religija) i politika postale u Japanu jedno te isto, a tijekom 1930. mitologija će postati duhovno opravdanje za japansku nacionalističku i militarističku politiku, a takovo stanje promijenit će se tek nakon Drugog Svjetskog rata. Naime, japanski car je 1. siječnja 1946. službeno porekao da ja bog i istaknuo da nije povezan s narodom na mitski način. Time je i Šinto prestao biti državna religija, a japanska mitologija napokon gubi svoju političku ulogu i vraća se svom izvornom duhu. Glavnina mitološke građe Japana nalazi se u dvije knjige (Kojiki i Nihongi) koje se zajednički nazivaju Kigi. Sve te drevne zapise i kronike dao je prikupiti i zapisati car Tenmu. Japanske carske kuće voljele su tvrditi da potječu od Amaterasu – božice Sunca. Japanski profesionalni pripovjedači (kazivači) mitologije nazivaju se – Kataribe, a japanski seoski starci prenosili su usmene predaje o lokalnim božanstvima, precima i herojskim junacima, te razne priče o lokalnim vjerskim svetkovinama i ostalim ljudskim, ali i prirodnim pojavama. Upravo ti mitovi i mitska kazivanja kasnije su zabilježeni u Fudoki i Noritu, te u Kogoshui (povijest Inba svećenički klan koji je upravljao Šintoom). Glavna mitološka kazivanja potječu iz geografskog područja Japana imena Takamagahara (Yamato mitovi), (Izumo mitovi) i (Tsukushi mitovi). Japanski naziv za boga je Kami, ali taj naziv istodobno opisuje i nešto što pobuđuje strah, te posjeduje nadnaravnu moć i ljepotu. Tako se u japanskoj mitologiji Kami vrlo često naziva neka planina, rijeka, drveće, stijene, životinje, ali i ljudi, pa otuda mnoštvo božanstava, duhova i predmeta koji su se štovali kroz japansku historiju.

Onda kada je na Nebu devet Sunaca

Drevna kineska mitološka predaja kazuje i o onim zloslutnim vremenima kada se na Nebu pojavi devet Sunaca. Bilo je to u doba petoga cara Shuna, (u mitologiji on nadzire poplave uz pomoć Yua koji će ga kasnije i naslijediti na prijestolju), odnosno, u doba kada je Shun oduzimao prijestolje Yaou četvrtom caru (onaj koji je usmjerio vjetrove uz pomoć mitskog streličara (lukostrijelca) Yia). Naime, na Nebu se iznenada pojavilo deset Sunaca (devet ih je previše, pa je na Zemlji zaprijetila katastrofa suše), pa je car Yao podario mitski luk streličaru Yiu. Yi je pogodio devet Sunaca strijelama i ona su pala na Zemlju, pa je tako na nebu ostalo samo jedno koje tamo i mora biti. Ovdje se mitološko kazivanje odjednom toliko usložava i zapetljava da ga je izuzetno teško pratiti. Yiu zapne za oko djeva Heng-o koja živi na Mjesecu u obličju besmrtne žabe. Ona je Yiu ukrala napitak besmrtnosti kojeg je on dobio od druge djeve vladarice Zapada (Zapadnog raja) imena Hsi Wang Mu. Međutim postoji još ranija mitološka predaja ove priče po kojoj umjesto žabe na Mjesecu živi zec. Nadalje, Sunce simbolizira vatru i time predstavlja jang, a Mjesec koji simbolizira vodu predstavlja jin, a oboje su potomci cara Shuna. Na Suncu oduvijek živi gavran, a kada je Yi oborio devet Sunaca gavrani su dospjeli i na Zemlju. Kada je Yi uveo red među nemirne vjetrove on je za održavanje reda među vjetrovima odredio Fei Liena, grofa vjetrova, koji se u mitologiji dovodi u svezu sa sušom i poplavom, (U Kini vjetrovi doista još i danas mogu isušiti tlo i tada strada vegetacija), no, ti isti vjetrovi mogu donijeti i kišne oblake koji opet mogu izazvati poplave. Tako opet jedna drevna mitološka priča kazuje o tomu kako se jednom Fei Lien pobunio protiv Huang Tija (žutoga cara) i u toj pobuni izazvao velike poplave od kojih još i danas strahuje cijela Kina. Opet je mitski streličar Yi riješio stvar i pogodio neposlušnog Fei Liea i prisilio ga da se napokon smiri. U kineskoj mitologiji kiše nadgleda Gospodar kiše koji nosi oklop od žutih metalnih pločica te crveni i žuti ukras na glavi, a živi na dalekom Zapadu, na obroncima planine K'un Lun. Prema mitološkom kazivanju priče on je kišu lijevao iz kante za zalijevanje, a po drugoj priči on je mačem rasprskavao vodu iz lonca kojeg je držao u lijevoj ruci. Drugo božanstvo ljudskog obličja bio je Ho Po, riječni grof, a on je moć stekao bacivši se u rijeku s kamenom oko vrata, te preživio magijskom pomoći samoubojstvo utapljanjem.

Kineske mitološke škole – škole mišljenja

Tekstovi koji datiraju iz Han razdoblja kineske mitologije kazuju o shvaćanju kozmosa u razdoblju prije dinastije Ch'in. U tom razdoblju zorno se vidi postojanje triju škola mišljenja: suan je, hun t'ien i t'ien kai (chou pei). Prva škola (suan je) kazuje da se Sunce i druga nebeska tijela slobodno kreću po nebeskom svodu koji nije krut. Druga škola (hun t'ien) i njezino kazivanje donekle su povezane s mitološkim pričama o P'an kuu, jer kazuje da Svijet poput uspravljenog kokošjeg jajeta. Nebo, po kojem se kreću Zvijezde, nalazi se s unutarnje gornje strane ljuske tog jajeta, a Zemlja pluta u prvobitnom oceanu na dnu donjeg dijela ljuske tog jajeta. Prema trećoj školi (t'ien kai), koja je izgleda i najstarija među njima, nebeski je svod preokrenuta zdjela koja se okreće na jednoj osovini (Zvijezda Sjevernjača) a ostale Zvijezde pričvršćene su na samoj zdjeli. Prema toj školi Zemlja je ravan četverokut, ili krnja četverostrana piramida okružena morem. Upravo ovako kazuju i najstarija kineska mitološka učenja i tamo je Zemlja četvrtasta i nepokrenuta (jin), a Nebo se okreće i okruglo je (jang). Objašnjenje za te proturječnosti leži prilično izvan središta tog sustava. Prema Shan Hai Chingu čudovište imenom Kung Kung pokušalo je ugrabiti vlast od četvrtog cara Jaoa, ali u tomu nije uspjelo. Tako je čudovište Kung Kung u svoj svojoj srdžbi rog zabilo u sjeverozapadni potporanj (planina Pu Chou). Ta planina nakon udara Kung Kunga raspuknula se, pa se Nebo nagnulo prema sjeverozapadu i u nebeskom je svodu nastala šupljina. Cijela se Zemlja nagnula u stranu, pa poradi toga i sve rijeke u Kini teku smjerom prema jugoistoku. Nadalje, nakon tog udarca nastale su mnoge poplave s kojima Kina ima još i danas velikih problema. Izmjena godišnjih doba također je prema kineskoj mitologiji posljedica udara Kung Kunga, a i sam Dan i Noć izmjenjuju se nakon toga. Na nebeskom svodu prema tom kazivanju Sunce je morao zamjeniti plameni zmaj, jer kako je nestalo nebeskog svoda Sunce više nije imalo gdje stajati. Tako je Dan onda kada zmaj ima otvorene oči, Noć je onda kada zmaj zatvori oči. Kada zmaj udahne vlada zima, a kada izdahne ljeto. Kada pak zmaj kihne puše vjetar, a kada se zakašlja grmi i pada kiša.

Kineska mitologija – Ch'in

Svojom prostranošću i veličinom Kina odgovara kontinentu (Europa), a povijest i mitologija temelje se na pisanju istim jezikom kroz više od tri tisućljeća. Kineska predaja nema svoju arheološku prethistoriju i sve se temelji na ljudskim pronalascima koji se opet pripisuju trima vladarima i petorici careva. Tim kulturološkim junacima prethodile su tri dinastije: Hsia, Shang i Chou. Ova prva u slijedu vrlo je mračna i podosta nejasna.
Na tradicionalni kineski kult predaka i izuzetno veliku raznolikost božanstava utjecali su kroz stoljeća filozofski sustavi konfucijanizma (utemeljio ga je Konfucije 551. – 479. pr. K.), taoizma (utemeljio ga je Lao Tzu), te budizma koji je stigao iz Indije. Kasnije će pristaše u Kini pronaći i islam i kršćanstvo. Gotovo nevjerojatno, ali istinito, unatoč trajnosti kineske žive predaje, izvori kineske mitologije vrlo su oskudni, proturječni i teško objašnjivi.
Prema tomu najbolje e promatrati kinesku mitologiju koja je uščuvana i zabilježena, ali i u njoj se pojavljuju praznine i nedoumice, jer je očito da nešto nedostaje, a što je nestalo vrtlogu i vihorima burne kineske prošlosti. Naime, sam Li Szu (ministar u vladi Shi huang tija) ostavio je zapis: 'Petorica careva nisu oponašali jedan drugoga, a tri dinastije (Hsia, Shang i Chou) nisu podržavale svoje prethodnike …'

Buddhe i njihovi kultovi – tibetski budizam

Iako se tibetski budizam drži mahayanskih učenja, također su očuvane i ranije predaje o Sakyamuniju (Budhha kao historijska osoba). No, očuvana je i predaja o kultu petorice Buddha koja je nastala iz verzije učenja o trojici Buddha: Vairocana (Buddha koji pripovijeda), Amitabha (Buddha koji meditira) i Akšobhya (Buddha Sakyamunij koji je prosvijetljen i bori se s zlim silama Mare). Kult petorice Buddhe temelji se na ideji o četiri strane svijeta i središtu. U tom kultu Buddha Sakyamuni pojavljuje se kao Budha Vairocana (blistavi), odnosno kao središnji Buddha, a ostala četvorica Buddha su: Akšobhya (ravnodušni), Amitabha (neizmjerno svijetlo), Ratnasambhava (rođen u dragulju) i Amoghasiddhi (savršeno ispunjenje). U tom kultu pojavljuju se i dvije božice Tara i Vijayai. U tibetskom budizmu poznate su i ostale skupine Buddha kao njih sedam ili njih 24 koji su povezani s vremenom, pa zatim 35 Buddha ispovijesti kojima se moli tijekom ispovijesti grijeha. Poznato je i osam Buddha Iscjelitelja kojima je na čelu Buddha Bhaishajyaguru, pa Buddha Amitayus (beskonačni život), kao Buddha Dugovječnosti. Postoje i očitovanja ljutitog Buddhe, a ona su: Kalacakra, Hevajra, Guhyasamaja, Samvara i Heruka. Isto tako postoje i mnogi kultovi Bodhisattve (bića koje očekuje prosvjetljenje i koje djeluje za dobrobit drugih.

Bodhisattve i njihovi kultovi – tibetski budizam

Najrašireniji kult Bodhisattve u tibetskom budizmu je kult Avalokitesvara (bog samilosti). Ovaj Bodhisattva štuje se kao 'svetac zaštitnik' diljem Tibeta u mnogim obličjima od kojih je najpoznatije obličje kao četveroruki s jednom glavom, ili pak jedanaestoglavi s tisuću ruku. Bodhisattvea Maitreya (doronamjeri), Buddha budućnost, također je jako poznat na Tibetu, a interesantno je što je na prikazima prikazan kako sjedi na europski način. Još je mnogo Buddha i Bodhisattva koji se pojavljuju u različitim obličjima koja su primjerena raznovrsnim djelatnostima ili očitovanjima. Tako se Avalokitesvara pojavljuje u čak 108 različitih obličja. Tako se svaki Buddha ili Bodhisattva može pojaviti u različitim vidovima i biti smiren, ljutit ili pak okrutan.

Majmun i kamena ljudožderka – priča iz Mani bka'bum

Kako Sakyamuni nije obratio 'Zemlju snijega' (Tibet), Buddha Amitabha je tu misionarsku zadaću povjerio Bodhisattvi Avalokitesvari (Avalokitešvara). Avalokitesvari sjedne na vrh planine Potala i pogleda na zemlju koju je trebao obratiti. Stanovnici te zemlje bili su neuki i slijedili su opaki put. Avalokitesvari pošalje zraku svijetlosti s dlana svoje ruke i iz nje se pojavi majmun (prema jednoj drugoj verziji sam Avalokitesvari pretvorio se u majmuna). Avalokitesvari je uveo majmuna u Učenje i potom ga je poslao u 'Zemlju snijega' gdje je trebao meditirati. 'Zemlja snijega' bila je tada podijeljena na devet oblasti: gornje tri oblasti nastanjivali su slonovi i jeleni, srednje tri oblasti nastanjivali su kamena ljudožderka i majmuni, a donje tri pak ljudožderi. U to doba ljudi još nisu postojali. Udubljenu u meditaciju majmunu se približila kamena ljudožderka preobličena u ženku majmuna, ali se on nije obazirao na nju. Potom se kamena ljudožderka preobliči u prekrasnu mladu ženu i zatraži od majmuna da mu bude supružnica. No, majmun je glatko odbije, a kamena ljudožderka pobjesni i zaprijeti da će, ukoliko ne pristane, pozvati ljudoždere da pojedu sva stvorenja ostalih oblasti. Nagovorit će ljudožderke da porode mnoštvo svoje djece i tada će ljudožderi zavladati svekolikim poznatim Svijetom. Majmun je bio zbunjen i zabrinut, pa je pošao po savjet k Avalokitesvari. Avalokitesvari mu savjetuje da će biti najbolje da pristane na zahtjev kamene ljudožderke, pa će s njim ona izroditi ljudske potomke na koje će se onda moći proširiti Učenje. majmun posluša savjet Avalokitesvari i nakon devet mjeseci kamena ljudožderka porodi devet sinova. Tijelo im je bilo pokriveno čekinjama i imali su rep kao otac, a po majci su dobili crveno lice i žudjeli su za mesom i krvlju. Kada su sinovi zatražili hranu, otac majmun odvede ih u Paunovu šumu gdje su obitavali i drugi majmuni, pa ih tamo ostavi. Nakon godinu dana majmun se vrati i primijeti da se broj majmuna povećao, no, to više nisu bili majmuni, a nisu još bili ni ljudi. Ta su bića ljeti trpjela vrućine i kiše, a zimi hladnoću i snijeg. Otac majmun dobro ih nahrani, ali nakon što su pojeli obrok stanu se redom žaliti da ih boli trbuh. Otac majmun ožalošćen opet krene po savjet Avalokitesvari. Avalokitesvari utješi majmuna kazavši mu da su njegovi potomci postali ljudi i da su spremni na obraćenje i Učenje. Avalokitesvari dade majmunu sedam vrsti žitarica, dragocjeni prah i vrijedne minerale koje on odnese svojim potomcima, te ih poduči kako obrađivati zemlju i pribaviti hranu.

Podrijetlo Svijeta – po mitologiji Tibeta

Mitologija Tibeta preuzela je od mitologije Indije (indijskih budista) pojam beskrajnog niza svjetskih razdoblja. Tako svako od svjetskih doba prolazi kroz mitološki proces stvaranja, trajanja i propadanja, a to svako doba ima jedan pogodan trenutak u kojem se pojavljuje Buddha i donosi Učenje (dharmu). Učitelj ovog našeg razdoblja je Sakyamuni. Tako su bon po svećenici, unatoč snažnom utjecaju budističkih ideja, ipak sačuvali i nekoliko izvornih mitova o stvaranju Svijeta. Jedan takav izvorni tibetanski mit kazuje da je u početku postojalo nekakvo nestvarno biće iz kojeg je odjednom zasjalo snažno bijelo svijetlo, a potom je to biće izleglo jaje. To nestvarno prabiće moglo je hodati po tlu, ali je moglo i letjeti kroz zrak. Nakon pet mjeseci od kada je izleženo jaje, njegova ljuska se raspuknula i pojavio se prvi čovjek koji se smjestio na prijestolje koje je bilo usred velikog oceana i otuda je uspostavljen kozmički red. Drugi mit, druga verzija mita mitologije Tibeta kazuje da je u početku Svemir jedna velika Praznina. Usred te Praznine odjednom pojavljuje se prabiće iz kojeg je zasvijetlilo mnoštvo boja koje su se razlile Prazninom. Potom se u Praznini pojave vjetar, vatra, voda, more i kornjača. Kornjača je izlegla šest jaja u šest različitih boja iz kojih se izleglo šest vrsti zmija (klu) od kojih će nastati šest vrsti živih bića. Postoji i treća verzija po kojoj je ženska zmija nastala iz prvobitne Praznine. Iz krunice koju je ta ženska zmija imala na glavi nastalo je Nebo, iz sjaja njezinog desnog oka nastao je Mjesec, a iz sjaja lijevog oka Sunce. Iz zbiju te prazmije nastali su planeti, a iz njezina glasa rodili su se Gromovi. Od njezinog jezika nastale su Munje, a iz nosa rodio se Vjetar. Iz njezine krvi nastalo je pet velikih oceana, a iz njezinih žila rijeke. Meso prazmije postala je Zemlja, a kosti njezine postale su planine. U zapadnom dijelu Tibeta, postoje mitske pjesme koje opisuju mitsko stablo s tri vrha i šest grana. Na tih šest grana šest je ptica savilo šest gnijezda i u svakom iznijelo po jedno jaje. Jasno je da zamisao o Praznom prostoru (Svemiru) dolazi u Tibet iz Indije, a iznenadni postanak Svijetlosti govori da postoje iranski i manihejski utjecaji. Nadalje, neki mitovi Tibeta kazuju i o tomu da su Tibet, Nepal i Kašmir u prethistorijskom dobu bili jedno veliko jezero. Prema budističkoj verziji mita jezero se isušilo nakon sto godina od Buddhine smrti. na mjestu jezera nikla je i izrasla gusta smrekova šuma, a krajobraz je polako poprimao današnji izgled. Podrijetlo Tibetanaca u mitologiji opisuje se u mitskoj priči o Majmunu i kamenoj Ljudožderki.

Utemeljitelj bona – gShen rab

Životopis gShen rab ispripovijedan je u 'Legs bshad rin po che' ('Dragocjena riznica izvrsnih izjava') i 'Mdzod dpyod ldan dga'ba char' ('Milostiva kiša za mudraca). Nakon niza reinkarnacija, u svom pretposljednjem životu, gShen rab rodio se kao gSal ba, mlađi Dag paov brat, koji je njegov neposredni prethodnik u nizu od sedmorice učitelja. Dok on stječe učenja bona na Nebu, Dag pa ih širi među ljudima na Zemlji. Prije nego što će se roditi gShen rab izabrao je zemlju i pleme u kojem će se roditi. U najpogodnijem trenutku on ulazi u glavu svoga oca u obliku bijelog sloga A, a kao crveni slog MA on ulazi u tijelo svoje majke. Rođen je nakon devet mjeseci i deset dana i dobio ime 'Učitelj gShen rab', 'Gospodar čovjeka i Pobjednik'. U dobi od deset godina gShen rab propovijeda učenje u kraljevstvu zemaljskih bogova, zmija i božanstava zraka. U dvanaestoj godini gShen rab poprima obličje mnogih učitelja i širi učenje u različitim zemljama. potom se vjenča s deset žena i dobiva osam sinova i dvije kćeri. Zatim ga uznemiruje demon Khyab pa i otima jednu njegovu kćer koja nakon određenog vremena rodi dva sina. gShen rab uspije vratiti svoju kćer i njezinu djecu, ali mu tada demon Khyab pa ukrade sedam konja. gShen rab odmah krene u potragu za svojim konjima, ali mu demon Khyab pa prepriječi put snijegom, zatim vatrom, pa onda i pijeskom. gShen rab redom svlada sve zaprijeke i stigne do tibetanske zemlje u kojoj je podučavao 'bon po' svećenike. Khyab pa opetuje svoju zloću spram gShen rab, te se preruši i postane njegov učenik, potom mu spali knjige i pobjegne. Napokon se ni gShen rab više nije osvrtao na zloću Khyab pa, te u dobi od 31 godine napušta obitelj i svjetovno bogatstvo, pa postaje svećenik isposnik odajući se potpuno odricanju i meditaciji. Demon Khyab pa opet se vrati, ali kada je vidio tegobe koje trpi gShen rab u svom isposničkom životu sažali se i povjeri mu sva svoja zlodjela, pa postane njegov najvjerniji učenik. gShen rab proveo je svoj ostatak života u samoći i preminuo u dobi od 82 godine.

Tibet – iha chos i mi chos

Mitologija Tibeta razvila je dvije skupine mitova i legendi, pa tako jedna skupina pripada predbudističkoj religiji koja se ponekad naziva 'bon', a druga pak je skupina poseban oblik budizma koji se razvijao na Tibetu od 7. stoljeća. Izraz 'bon' zapravo označava red svećenika (vračeva), a pravi izraz za dio u Tibetanskoj mitologiji koji pripovijeda o samoj religiji je 'iha chos' (sveta stvar), te dio koji pripovijeda o svjetovnom dijelu koji se naziva 'mi chos' (ljudska stvar). U Tibetanskoj mitologiji glavna obilježja su kultovi bogova Neba i Zemlje, nešto nižih religija, te kultovi planina i božanskih kraljeva. Svećenici 'bon po' (sljedbenici bona) sačuvali su vrlo malo izvornih podataka iz ranijih vjerovanja, te su oni radije prihvatili različita vjerovanja koja su dolazila sa strane, pa se onda tako i tijekom 7. stoljeća počeo razvijati Tibetanski budizam u kojem izraz bon zamjenjuje budistički pojam chos (dharma), a može se prevoditi i kao 'religija' ili pak 'učenje'. Bon po svećenici kazuju da je njihovo učenje utemeljio njihov utemeljitelj gShen rab koji je došao iz sTtag gzigsa (najvjerojatnije je to Iran). Ako je to tako onda su Bon po svećenici najprije došli u dodir s budizmom koji se prakticirao u zemljama zapadno od Tibeta (Gilgita i Uddiyana). Bon po svećenici prihvatili su Budistički panteon, ali su božanstvima nadjenuli druga imena. Utemeljitelj reda bon po svećenika gShen rab zapravo je izmišljena osoba čiji je lik nadahnula priča o Sakyamunijevu životu (Gautama Buddha). Obrazac života gShen raba isti je kao i Gautama Buddhe, ali su mu pridodati domaći elementi iz dotadašnje tibetanske tradicije.

Dokhme – tornjevi šutnje

U svim mitologijama, a kasnije i u svim religijama najmanje podložni promjenama su obredi koji su povezani sa smrću. Tako je i u zoroastrizmu koji smatra da je mrtvo tijelo pobjeda Zla. U zoroastrizmu mrtvo tijelo smatra se obitavalištem demona svakojakih, te izvorom tjelesne i duhovne zagađenosti. Prema zoroastrizmu mrtvo tijelo pravednika veća je Ahrimanova pobjeda od mrtvog tijela grješnika. Upravo zato će mrtvo tijelo pravednika i nastaniti veći broj opakijih i opasnijih demona nego što će to biti s mrtvim tijelom grješnika. Zato zoroastrizam nalaže svojim sljedbenicima da odmah, čim nastane trenutak smrti, pozovu svećenika koji dolazi sa svojim psom. Prema drevnom mitu zoroastrizma pas je taj koji čuva Most suđenja i priječi demonima prijelaz istoga, jer demoni se osobito boje bistroga pogleda psa. nadalje, mrtvo tijelo treba uvijek prenositi na metalnim nosiljkama, nikako na drvenim, jer bi se u drvene mogla uvući nečistoća. Mrtvo tijelo izravno se donosi do grobišta gdje se pere, oblači u bijelu odoru i polaže na mramornu ploču (mramor je opet tvar koja nije porozna). U prostoriji u kojoj se to čini treba biti upaljena sveta vatra kako bi njezina sveta svijetlost držala mračne i razorne sile po strani. Nakon toga svećenik, ženska rodbina i prijatelji preminule osobe mole za dušu na njezinu putu do mjesta na kojem će joj se suditi. Pogreb uvijek, kadgod je to moguće, treba obaviti isti dan kada je nastupila smrt kako bi se mrtvo tijelo što kraće izlagalo opasnosti od zagađenja. Povorku koja nosi i prati mrtvo tijelo do grobišta predvode svećenik i njegov pas. Po pristizanju mrtvo tijelo se spušta na tlo i otkriva se lice preminule osobe kako bi se ucviljeni još jednom po posljednji put oprostili s istim. Nakon tog oproštaja mrtvo tijelo prenose zaređeni nosači leševa na dokhmu – toranj tišine. Upravo na tom mjestu snažno djeluje izopačena priroda Smrti i sile Zla. Poradi toga ti zaređeni nosači leševa, koji na tom strašnom mjestu dolaze u bliski kontakt sa silama Zla i Smrti moraju nakon toga proći najstrože obrede pročišćenja koji znaju potrajati čak do devet noći i dana. Tek nakon toga ti ljudi mogu slobodno i normalno nastaviti živjeti među ostalim ljudima. Na tornju smrti nosači leševa svlače preminulu osobu i nagu je ostavljaju lešinarima i Suncu da dovrše svoj dio posla. Nakon nekoliko mjeseci oni se vračaju i izbjeljele kosti bacaju u središnji zajednički grob. Lešinarima je potrebito svega tridesetak minuta da potpuno pojedu meso mrtve osobe. Dok se lešinari 'goste' ucviljena i ožalošćena rodbina izgovara molitve koje mogu potrajati najviše do tri dana. Smatra se da je toliko potrebito duši da stigne do božanske vage Pravde, a molitva bi joj trebala olakšati i pomoći na tom putu. Ako bi žalovanje potrajalo duže onda bi se od suza ucviljenih i ožalošćenih stvorila rijeka koja bi bila nesavladiva zaprijeka za dušu pokojnika. Zoroastrizam uči svoje sljedbenike da prekomjerna žalost ne pomaže preminuloj osobi, ali uvelike može naškoditi živima. Ovakvo, možda pomalo okrutno postupanje s mrtvim tijelom preminule osobe, zoroastrizam opravdava time da bi svako pokapanje ili spaljivanje mrtvog tijela još više uprljalo zemlju Ahrimanovim nečistoćama i zlom. Danas sljedbenici zoroastrizma u Bombayu imaju sve većih problema s ovim obredom jer su skučenost prostora i otrovne benzinske pare uvelike desetkovale i smanjile populaciju lešinara oko samoga grada. ponekad lešinarima sada treba i po nekoliko tjedana da pojedu svo meso, ali Parsi (sljedbenici zoroastrizma) i dalje tvrdoglavo provode obred kako ga je mitologija opisala gotovo prije 5000 godina. Naime, sljedbenici zoroastrizma smatraju i tvrde da je njihov način pogreba daleko neupadljiviji i lakši za ucviljenu rodbinu od hinduskog načina gdje rodbina s užasom promatra kako vatra guta tijelo njihovog pokojnika. No, dobro, svakome njegovo, jer ljudsko je bogatstvo utemeljeno upravo na raznolikosti ljudi i to svatko treba poštovati, odnosno svoje provoditi, a tuđe poštovati.

Zurvan – bog koji je bio sam tisućama godina


Zurvanisti će u svom naučavanju malo skrenuti od zoroasterske mitologije i svoje tumačenje usredotočili su na zurvan (vrijeme). No, problem je što nije ostao sačuvan niti jedan zapisani drevni tekst zurvanista. Ipak tragovi zurvanista lako se mogu pronaći u mnogim tekstovima zoroastrizma, u raznim drevnim arapskim zapisima, pa i u ponekim kršćanskim tekstovima. No, unatoč tim tragovima konačni prikaz mitologije zurvanista ostat će tek približan. Naime, drevni mit zurvanizma kazuje da je veliki bog Zurvan (Vrijeme) dugo postojao sam. Zurvan je tisućama godina neumorno prinosio žrtve u želji da dobije sina (potomka). Kako njegove žrtve nisu davale rezultate Zurvan je počeo sumnjati u djelotvornost žrtve. U tom trenutku kada je razmišljao o djelotvornosti žrtvovanja u svom hermafroditskom biću Zurvan sa Sumnjom i Mudrošću začne blizance. Blizanci su bili nitko drugi do Ahriman i Ormuzd. Tako je zapravo Sumnja majka Ahrimanu, a Mudrost Ormuzdu. U svojoj sreći što će napokon dobiti sinove potomke, uzdanice svoje, Zurvan se obveže da će prvorođenom ostaviti svoje božansko kraljevstvo. Čim je to čuo, sa Zurvanova boka iskoči Ahriman. Nedugo nakon toga Zurvan je ubrzo spoznao osobnosti svojih sinova i odmah je požalio što se obvezao da će prvome ostaviti svoje kraljevstvo. No, obveza (zakletva) više se nije mogla povući, a niti ju je Zurvan više mogao opovrgnuti. Tako je Ahrimanu pripala sva vlast Svijeta, ali Ormuzd je ipak dobio svećeničko mjesto, a time i vlast u duhovnom Svijetu, a Zurvan mu je potajno poklonio i svoje tajno oružje (konačnu pobjedu). Ovdje je zorno vidljiv naum zurvanista – 'Jedno' je nepodijeljeno, ali od njega je ipak nastalo 'Dvoje'. Zapravo, zurvanisti žele kazati da Vrijeme upravlja Svijetom i pri tomu upravlja Sudbinom. Kako Zurvan u sebi zapravo nosi Dobro i Zlo i po tome se učenje zurvanista u temeljima razlikuje od zoroastrizma gdje su Dobro i Zlo radikalno suprotni. Upravo to učenje zurvanista kasnije će iznjedriti učenje gnostika (gnosticizam – kompromisni izraz za razne brojne vjerske predaje koje će se širiti Rimskim Carstvom od 1. do 4. stoljeća).

Menog i getig – priroda Svijeta

Mnoge mitološke predaje navode da je nastankom Svijeta nastalo i Zlo, jer Svijet je taj zlotvor za produhovljenu čovjekovu dušu, pa duši valja tražiti način kako pobjeći iz tog Svijeta. Iako zoroastrizam zastupa strogi dualizam Dobra i Zla, istodobno zoroastrizam odbacuje dualizam Duha i Tijela. Ormuzd je Svijet prvo stvorio u duhovnom obliku koji se naziva 'menog'. Nakon 3000 godina Svijet je poprimio materijalni oblik 'getig'. Tako je zapravo 'menog' prvobitno postojanje, ali kako on nije vidljiv i skroz je nepokretan on ne može biti ni stvaran. Zato je 'getig' fizički, opipljivi ili osjetilni izraz 'menoga' iz kojeg 'gotig' i proizlazi. Po učenju zoroastrizma, dakle, fizički Svijet jedinstven je s idealnim Svijetom. Zato i sve nedaće i nesreće koje pogađaju ranjivi Svijet dolaze od zloće Ahrimanove. U mitovima postanka zoroastrizma Svijet je bio idealan, odnosno u idealnom materijalnom obliku onda kada je Sunce mirovalo u zenitu, pa se činilo da je Zemlja ravna i nepokretna. Ahrimanovi zločesti napadi i nasilje koje su oni prouzročili toliko su protresli Zemlju da se čak i Sunce pomaknulo iz svoga idealnog položaja i počeli su se izmjenjivati Dan i Noć. Isto tako to je uzrokovalo uzdizanje planina i pojave dolina. U zoroasterskom mitu o obnovi potresi označavaju kraj jednog i početak drugog Svijeta. Odnosno, planine se izravnavaju, a doline uzdižu, te se tijekom procesa obnavljanja sve vraća natrag u svoj prvobitni idealni oblik. Zemlja i Nebo se spajaju, ali pri tomu ne nestaju već time nastaje ono što je najbolje u oba Svijeta. Zoroasterski sljedbenici poradi toga nikada ne pričaju o 'kraju Svijeta' kao što je to normalno kod kršćana i muslimana. Za zoroasterske sljedbenike Svijet pripada Bogu, pa bi zapravo 'kraj Svijeta' značio i konačnu pobjedu Zla nad Dobrim. Prema tome u trenutku kada se 'menog' i 'gotig' jednom napokon spoje u svoj savršeni sklad Ormuzd će postati nadmoćan i Ahriman će biti bačen na koljena.
izvor:enhu.blog

 

[sendi]

Japanska mitologija – shinto

Drevna japanska mitologija naziva se shinto. Danas je budizam, kao vera, preuzeo primat, ali shinto i dalje igra veliku ulogu u japanskoj duhovnosti. Mnogi shinto običaji i ceremonije su i danas aktuelni i praktikuju se. Činjenica je da je velik broj ljudi preuzeo verovanje koje predstavlja kombinaciju budizma i shinto verovanja.

Izanagi (što na japanskom znači Onaj koji poziva) i Izanami (Ona koja poziva) predstavljaju sedmu generaciju nebeskih bogova shintu verovanja. Prema japanskoj mitologiji oni su, zajedno, stvorili japanska ostrva – Jamato.

Izanagi i Izanami su od starijih generacija božanstava nasledili specijalno koplje, zahvaljujući kojem je Izanagi, spustivši se na Zemlju, stvorio prvo ostrvo – Onogoro. Božanski par je odlučio da se venča, donese na svet nove generacije i nova ostrva na Zemlju. Takođe, odlučili su da stvore ritual, kako bi proslavili sjedinjenje u svetu zajednicu. Tokom ceremonije, Izanami je videvši Izanagija uzviknula, puna oduševljenja. Izanagi je uzvratio svoje oduševljenje, ali je podsetio Izanami da žena nikada ne bi trebalo da govori prva u ovakvim prilikama.

Plod njihovog prvog vođenja ljubavi bilo je deformisano dete, koje je imalo oblik pijavice. Izanagi i Izanami su se, zabrinuti, vratili na nebo, kako bi otkrili šta je uzrok ovom deformitetu. Saznali su da je Izanamin nastup na venčanju ukaljao njihov brak. Stoga je par morao da ponovi ceremoniju, pri čemu je Izanami morala da se suzdrži od priče, dok joj se ne da reč.

Sledeći pokušaj njihovog spajanja rezultirao je stvaranjem osam najvećih ostrva koja čine Japan. Izanagi i Izanami su kasnije stvorili božanstva mora, vetra, planina, reka, drveća i pirinča.

Nedugo zatim rođen je bog vatre, Kagutsuchi, ali to rođenje je imalo kobne posledice. Tokom porođaja, Izanami je pretrpela strašne opekotine i pala na zemlju. Nakon njene smrti, mnogi drugi bogovi su rođeni, uključujući i boginje zemlje i vode. Od suza, koje je Izanagi prolio oplakujući svoju ljubav, nastala su mnoga božanstva, a u nastupu besa Izanagi je Kagutuchija raskomadao mačem. Od preostalih delova nastali su novi bogovi, a od rasprskane krvi nastale su zvezde koje formiraju Mlečni put.

Izanagi je želeo da vrati svoju ljubav, Izanami, pa ju je pratio do Yomi, koji predstavlja japanski podzemni svet. Našavši je u mraku, Izanagi ju je preklinjao da se vrati. Ona je odbila, objasnivši mu da je pojela začaranu mračnu hranu Yomi-a i da stoga ne može da se vrati u svet živih. Pa ipak, kasnije, kada je Izanami legla da spava, Izanagi je upalio baklju kako bi mogao da je vidi. Video je samo raspadnuto telo svoje supruge. Prizor ga je toliko šokirao da je ispustio baklju i počeo da beži. Probuđena Izanami je pokušala da ga zaustavi, ali je Izanagi stenama napravio pregradu između sveta živih i mrtvih. Objavio je da želi da se razvede od svoje žene, ali mu je ona pripretila cenom života 1.000 ljudi svakoga dana, ukoliko se razvede od nje. Međutim, njene pretnje ga nisu naterale da se predomisli, već joj je odgovorio da će svakog dana stvoriti još 1.500 novih života.

Tako je svet spoznao smrt, ali je Izanagijevo stvaranje novih 1.500 života omogućilo rast čovečanstva, obzirom na to da je on stvarao mnogo više života nego što je ona mogla da oduzme.

Videvši trag podzemlja na svojoj koži, Izanagi se sunovratio u reku, želevši da se očisti. Međutim, dok se kupao, od njegovog levog oka je nastala boginja Amaterasu, od desnog bog Tsukiyomi, a od nosa bog Susano.

Amaterasu je boginja sunca u shinto religiji. Prema shintu verovanju, Amaterasu je, pre oko 3.000 godina, poslala svog unuka Jimmu na Zemlju, da bude prvi japanski imperator, na taj način započinjući vladavinu božanskih imperatora. Izanagi je boginji Amaterasu predao vladavinu nad nebom, poklonivši joj svoju svetu ogrlicu. Kasnije, tokom borbe sa svojim bratom, bogom Susano, Amaterasu je rodila troje naslednika.

Tokom te borbe, Amaterasu nije želela da prizna poraz. To je nagnalo Susanoa da ispolji svoju žestoku mržnju na nebesima i Zemlji. Da bi se sakrila od svog nemilosrdnog brata, Amaterasu je pobegla u pećinu, izazivajući na taj način potpuni mrak na teritoriji celog Japana. Njeno odsustvo, a samim tim i nedostatak svetla, doveo je do prestravljenosti stanovnika Zemlje. Obzirom na to da je žetva bila loša i da su ljudi patili, bogovi su shvatili da moraju da vrate Amaterasu na njeno mesto na nebu. Tražili su pomoć nekoliko božanstava, izvodili rituale i žrtvovanja pred pećinom boginje Amaterasu. A pre svega toga, smislivši dovitljiv plan, na drvo ispred pećine okačili su ogledalo.

Kada je čula komešanje, Amatersu je provirila i upitala bogove zašto se raduju. Odgovorili su joj da su našli novu gospodaricu koja će biti zamena za boginju sunca. Kada je to čula, Amaterasu je zainteresovano izvirila iz svoje pećine. Kako je izašla, videla je sopstveni odraz u ogledalu, koji joj je privukao pažnju. Obzirom na to da nikada nije videla svoj odraz, Amaterasu je bila uverena da gleda svoju fascinantnu zamenu. Zakoračivši da je pobliže pogleda, put joj je presekao jedan od bogova, dok je drugi blokirao ulaz u pećinu. Njeno prisustvo, osvetlilo je polja i vratilo život Japanu.

Tsukiyomi je shintu božanstvo – vladar noćnog neba i meseca. Njega je stvorio Izanagi i predodredio mu da nebo deli sa svojom sestrom Amaterasu, boginjom sunca. Tsukiyomi je bio Izanagijevo drugo, od troje naslednika. Tsukiyomi je, popevši se jednom božanskim stepenicama, nastavio da živi na nebu sa svojom sestrom Amaterasu. On je bog poznat i pod imenom Takamagahara.

Tsukiyomi je, ubivši boginju hrane, Uke Mochi, izuzetno naljutio svoju sestru Amaterasu. Amaterasu je poslala Tsukiyomija da je predstavlja na gozbi koju je organizovala boginja Uke Mochi. Da bi stvorila hranu, ona se pretvorila u okean i ispljunula ribu. Zatim se pretvorila u šumu, a iz njenog anusa je izašao prilog u obliku neljuštenog pirinča. Zaprepašćen prizorom i zgađen samom idejom da je, iako je izgledala izuzetno ukusno, ta hrana napravljena na odvratan način, Tsukiyomi ju je ubio. Saznavši uzrok Ukinog ubistva, Amaterasu je bila toliko ljuta da se zauvek odselila na drugi kraj neba. Zbog toga dan i noć nikada nisu u isto vreme na jednom mestu.

VirtualniGrad

 

[zjovan29]

Svjetska mitologija

Dobro i Zlo – vjekovni mitski protivnici

Ormuzda (Ahura Mazda) tijekom njegovog stvaranja potpomažu njegove vlastite tvorevine, a prije svega dobra nebeska bića. Sljedbenici zoroastrizma učenje temelje na obrnutoj tvrdnji od one koja će se kasnije pojaviti u kršćanstvu (Bog je ljubav), dakle, za zoroastrizam je 'ljubav je Bog'. Iz te naočigled obrnute tvrdnje zoroasterska nebeska bića zapravo su apstraktne sile koje su opet preobličena božanstva koja onda opet postaju ponekad i personificirana. Tako je Ormuzd okružen sa svojih sedam najvjernijih i najodanijih dobrostivih mitskih besmrtnika (Amahraspanda): ispravna misao, pravednost, pobožnost, vrhovna vlast, poslušnost, zdravlje i besmrtnost. Istodobno su to u zoroastrizmu božanska bića, ali i vidovi Ormuzdove dobrostive prirode u kojoj smrtnik (čovjek) može i mora sudjelovati. Vahman (ispravna misao) tako nakon smrti dočekuje pravednu dušu i vodi je u Nebo. Ako pokušamo podijeliti božanska bića zoroastrizma u nekakvu hijerarhiju (panteon) onda na vrhu imamo Ormuzda, ispod njega su bića Amahraspanda, a ispod njih pak bića Yazdi. U ta Yazdi bića (ugledna bića) pripadaju stari perzijski bogovi povezani s Prirodom, kao što su Sunce i Mjesec. Yazdi bićima kasnije su pripojeni i apstraktni bogovi poput Mitre (Spasitelj od patnje i mraka). Među Yazdi bićima nalazi se i jedan smrtnik, a to je Zaratustra preko kojeg je Dobro činilo dobra stvaranja. No, tim nebeskim snagama Dobra stalno na putu stoje snage Zla (demonske sile). Tako opet, ako krenemo u stvaranje hijerarhije (panteona) Zla, imamo zla bića Amahraspanda: opake misli, duhovi odmetništva, bezvlađe, nezadovoljstvo i dva poprilično mračna lika od kojih je naročito opasan Azi Dahaka s tri glave, troja usta i šest očiju. Zla Yazdi bića pak su: srdžba, bijeda, zavist i zli ženski demon Nasu koji je prikazivan u obličju muhe koja je demon mrtve tvari. Tako su dobrim silama stvaranja stalno na putu zle sile razaranja, pa tako svako dobro ima svoju opreku u zlu. Tako je božanskom ognju suprotstavljen demonski dim, vjernom psu krvoločan vuk, govedima, ovcama, konjima i drugim dobrim životinjama koje pomažu ljudima na putu stoje zmije, škorpioni, gušteri … Tako u zoroastrizmu i sami cilj stvaranja jeste mogućnost sukoba sa silama Zla. Dakako, tamo gdje postoji Dobro, nema mjesta za Zlo, gdje vlada Svijetlost nema Tame … sve tako redom do konačnog poraza Zla koji je neizbježan, a započinje dolaskom snažnog saveznika Dobra i ljutitog protivnika Zla, a to je 'dobra volja.' Pojavom 'dobre volje', koja se prvo javila Zaratustri, započela je duga i teška, ali odlučujuća bitka Dobra i Zla koja je trajala oko 3000 godina. U toj strašnoj bitci sve je izgledalo da će Zlo biti pobjednik. Naime, Sunce i Mjesec više nisu mogli doprijeti svojim sjajem preko zastora Zla, pobožnost je nestala, izgubila se zauvijek obiteljska tradicija, strašna je zmija oslobodila demona Azi Dahaka iz planinskog zatvora kamo su ga zatvorili dobri Amahraspande … Onda pak je Zaratustrovo sjeme oplodilo djevicu koja se kupala u jezeru i ona je rodila Spasitelja nazvanog Saoshyans. Saoshyans okuplja ostatke ostataka, nekada velike, ali još uvijek moćne vojske Dobra i dolazi do posljednje bitke Dobra i Zla. U strašnom karijeru bitke i Dobro i Zlo palo je u rijeku rastavljene kovine (željeza), jer oružje se topilo (talilo) od siline bitke što zapodjenuše je snage Dobra i Zla. Napokon je Zlo bačeno na koljena, a Ahriman gubi svoju moć, planine su se sravnile sa zemljom, doline su se uzdignule, a Ormuzd žrtvuje svoju najvjerniju i jedinu preostalu životinju u korist čovjeka, nakon čega će svi ljudi primiti napitak besmrtnosti. Nebo će se spustiti na Mjesec, a Zemlja će se uzdići do Mjeseca i sve će napokon obitavati u savršenstvu Ormuzdovom.

Zoroastrizam (Zaratustra)

Zoroaster grčka je inačica imena Zaratustre koji je živio 1500. p. K. u sjeveroistočnim područjima današnjeg Irana, a tadašnje Perzije. Učenje Zaratustre sačuvalo se u himnama naziva Gathe koje su sabrane u svetu knjigu Avesti. Zoroastrizam je bio službena religija Perzije sve do 7. stoljeća kada će to postati islam. Tako se učenja Zaratustre protežu kroz tri velika carstva koja su cvala na području Perzije (Ahemenidsko, Partsko i Sasanidsko). Pritisak sljedbenika islama prisilio je na kraju sljedbenike Zaratustre da potraže utočište u sjeverozapadnoj Indiji. Danas u Indiji ima oko 90 000 Parsa (potomci nekadašnjih Perzijanaca), a u Iranu ima oko 17 000 sljedbenika zoroastrizma, a manje zajednice žive u Pakistanu, Velikoj Britaniji, SAD, Kanadi, Hong Kongu i u dijelovima istočne Afrike.

Mit o stvaranju

Temelj razumijevanja zoroasterske mitologije leži u odnosima Dobra i Zla, a to je i stalni problem svih mitologija, a kasnije i religija. Temeljno je pitanje – ako je Bog dobar, možda onda i nije svemoguć, a ako je svemoguć možda onda ipak nije dobar. Temelj zoroasterske mitologije leži u tomu da je Bog ipak u cijelosti dobar, a svekoliko zlo, patnja, bijeda i smrt dolaze od Sotone. Tako je prema mitologiji zoroastrizma Stvoritelj bio Ahura Mazda (Mudri Gospod) koji će kasnije biti poznat i pod imenom Ormuzd. Ahura Mazda oduvijek živi na Nebu u svijetlosti i dobroti, a dolje iz tame i neznanja stalno mu prijeti razoritelj Angra Mainu koji će opet kasnije biti poznat pod imenom Ahriman. Ormuzd je prvo stvorio nebeska bića, a zatim Svemir kao stupicu (klopku) za hvatanje Zla. Tako je Svijet Ormuzd najprije stvorio u duhovnom, a kasnije u materijalnom obliku. Taj prvobitni Svemir imao je oblik jajeta u čijoj sredini je lebdjela Zemlja koja je bila plosnata i obla poput zdjele. Ormuzd je također stvorio i prauzornog (savršenog) čovjeka Gayomardu i prvog pretka svih životinja prvobitnog bika . Dok Ormuzd čini dobro i napućuje Svijet dobrim i korisnim bićima, Ahriman je zaokupljen stvaranjem demona i drugih štetnih stvorenja (štetočina) koji će postati njegovi zloćudni miljenici. Ahriman posjeduje rušilački nagon i ubrzo njegov naum da razori Dobro dolazi na vidjelo. Ahriman šalje svoje zlotvore u Svijet i napada prvog čovjeka i bika svojim glavnim zloćama Patnjom i Smrću. Umirući prvi čovjek i bik izbacuju sjeme i nastaju prvi ljudski par (žensko + muško), te mnoge umiljate životinje i korisne biljke. Ormuzd pogođen ovom iznenadnom zloćom zauvijek zatvara sve putove Ahrimanu koji sa svojim zlotvorima zauvijek ostaje zarobljen u stupici Svijeta čije je obilježje Život. Dobro i Zlo okreću se jedno protiv drugoga i vjekovna teška bitka započinje. No, mitologija zoroastrizma Ahrimana ne stavlja u podređeni položaj u odnosu na Ormuzda, pa tako Ahriman nije 'pali anđeo' (netko tko je nekada bio dobar, pa onda postao zločest) nego su to dvije oduvijek suprotne suštine koje se očituju u temeljnim suprotnostima Svijetla i Tame, Zdravlja i Bolesti, Života i Smrti … Tako je zoroastrizam možda jedina mitologija (religija) u kojoj su Dobro i Zlo oduvijek postojali i bili suprotstavljeni, za razliku od drugih mitologija (religija) koje uče da je i Zlo nekada bilo Dobro, ali je stjecanjem raznih okolnosti postalo zločesto.

Buddha i Mara Tisućuruki

Iako budizam nema mitova o zlim duhovima, jer ne vjeruje da bi ikoji duh mogao naškoditi ljudskom biću, postoji ranobudistička mitološka pripovijest o pokušajima demona Mare Tisućurukog da spriječi prosvjetljenje Buddhe. Priča kazuje da je Buddha sjedio ispod krošnje drveta Bodhi neposredno prije prosvjetljenja, a demon Mara okupio je sve svoje snage i napao ga. Ta demonska vojska koju je Mara poveo na Buddhu bojno se posložila na 60 km od čela i 60 km od leđa Buddhe, te na 45 km lijevo i 45 km desno od Buddhe. Tisućuruki Mara jahao je divovskog slona Grimekhaliju, a svi demoni iz njegove vojske poprimili su zastrašujuća obličja i naoružali se ubojitim oružjem. Božanska vojska koja se okupila oko Buddhe u namjeri da ga brani, primicanjem vojske demona, pobjegla je 'glavom bez obzira'. Buddha je ostao sam, a u pomoć je pozvao deset krijeposti (parami) koje je on osobno doveo u stanje savršenosti. Nadalje mit kazuje da je demonska vojska Mare Tisućurukog bila ustrojena u deset divizija, pa se sada svaka demonska divizija sukobila s jednom Buddhinom parami. Svih deset demonskih divizija doživjelo je poraz i nagnano je u bijeg. Na kraju su ostali sami Mara i Buddha. Mara je izvukao svoje posljednje oružje nazvano ćakkavudha. Bilo je to moćno oružje kružnog oblika, a koje je moglo prerezati planinu napola. Mara je hitnuo svoje oružje na Buddhu, ali se ono nakon što je došlo do Buddhine glave pretvorilo u cvjetni baldahin. Mara nije odustajao, pa je Budhi uputio novi izazov u kojem je ustvrdio da mjesto na kojem Buddha sjedi zapravo pripada njemu. Kako nije bilo svjedoka Buddha je zamolio Zemlju da presudi i posvjedoči. Iznenada Zemlja strašno zatutnji i otvori se bezdan ponora ispod Mare koji nestane u njemu. Nakon ovoga okupiše se svi bogovi oko Buddhe i proslave njegovu pobjedu.

Poraz Asura

Asure, moćna nadnaravna bića iz budističke mitologije, posjeduju titansku snagu i u početku žive u skladu s Devama (bogovima). To prvobitno kraljevstvo sklada i mira Asura i Deva naziva se kraljevstvo Tavatimse. Kralj Tavatimse, bog Sakka, međutim nije želio dijeliti kraljevstvo s Asurama, pa ih je na prijevaru opio. Opijene Asure tada su bacili niz strme strane planine Sineru na niže područje planine koje je po veličini odgovaralo kraljevstvu Tavatimse. Kasnije će to područje postati kraljevstvo Asura. Kada su se Asure konačno otrijeznili i povratili iz mamurluka, opazili su da je procvjetalo drvo cittapatali. Asurama tada postade jasno da se više ne nalaze u kraljevstvu koje su dijelili s Devama i to ih jako ražesti. Asure se okupe u velikom broju i poput mrava stanu se penjati na više predjele planine Sineru. Deve ubrzo podignu uzbunu i bog Sakka stavi se na čelo božanske vojske, te krene u svojim bojnim kolima prema oceanu gdje je trebao zametnuti boj s Asurama. No, razjarene, prevarene i borbene Asure nije baš bilo lako pobijediti, pa je ubrzo bog Sakka poražen i natjeran na odstupanje. Bog Sakka bježao je u svojim bojnim kolima kroz šumicu Simbali koja je bila obitavalište Guruda. Gurude su mitska bića pola ptice pola ljudi. Kad bog Sakka napokon spozna da bi u ovoj jurnjavi i 'bježaniji' pred Asurama netko od Deva mogao povrijediti mlade Gurude, a Devama je u tom trenutku najmanje trebalo da se protiv njih još okrenu i Gurude. Sakka okrene svoja bojna kola i vrati se natrag. Taj iznenadni povratak Sakke zbuni Asure i oni se uplaše da je božanska vojska dobila pojačanje, pa sada ponovno napada. Asure se okrenu i potraže spas u svom kraljevstvu. Sakka se pobjedonosno vrati natrag u svoje kraljevstvo, a u tom pobjedonosnom trenutku ispred njega iskrsne njegova palača. Da bi se osigurao i zaštitio od opetovanog napada Asura, bog Sakka postavi straže na pet mjesta, a posvuda uokolo razmjesti slike boga Indre koji u ruci drži munju.

Buddha – mitologija budizma

Temelj i podloga na kojoj je nastala mitologija budizma bila je brahmanizam (rano doba hinduizma). Kako indijska (hinduska) mitološka misao obuhvaća mnoštvo božanstava, demona i duhova, te mnoga nebesa i paklove u kojima se ljudska bića prema 'zaslugama' nagrađuju, ili pak kažnjavaju, isto je prihvatio i budizam, dakako, s nekim određenim razlikama. Tako je nastala i mitološka priča o rođenju i životu Buddhe koja započinje s kazivanjem da je Buddha bezgrešno začet i rođen. Buddha je u majčinu utrobu ušao u obličju snježnobijelog slona (postoji i druga verzija te priče koja kazuje da je to bilo u obličju zvijezde sa šest krakova). Sve je to u snu vidjela njegova majka Maya, te ga je nakon deset mjeseci i porodila iz svog boka, neuprljanog i bez ikakve boli. Na dan rođenja procvjetalo je stablo udumbara koje još i danas cvate na dan rođenja Buddhe. Majka Maya nakon sedmog dana od poroda umrla je od prevelike radosti, a potom se opet rodila među bogovima. Buddha je kasnije živio isposničkim životom u strogom odricanju, te je njegovo tijelo izgledalo poput kostura. Priče kazuju o bezbroj čuda koja je Buddha učinio tijekom svojega isposničkog života (nakon što se prosvijetlio). Umro je u spokojstvu okružen mnogobrojnim učenicima i sljedbenicima ispod procvalog drveća pokraj rijeke Kusinagare (okrug Gorakhpur, pokrajina Uttar Pradeš) dok su mu Gandharve (nebeski glazbenici) svirali i pjevali. Lomača na koju je položeno tijelo Buddhe sama se zapalila. U kasnijem budizmu mnogi slijede njegov isposnički život, pa se pojavljuje mnoštvo Buddha, odnosno Bodhisattvi (savršena bića koja su postala budistička božanstva).

Skanda i Ganesha – sinovi Shive

Skanda je veliki božanski ratnik, mnogoglavi bog rata koji nosi koplje i jaše na paunu. Čim se rodio Skanda je strijelama gađao planine i tako plašio ostale bogove. Čak je i Indra bio zabrinut tom igrom od koje su strahovali bogovi i tresle se planine. Tako je, na zamolbu ostalih bogova, Indra poslao božanske Majke da ubiju Skandu prije nego on uništi bogove i cijeli Svijet. No, kada su Majke ugledale sjaj i moć Skande, one se uplaše, te podoje maloga Skandu svojim božanskim mlijekom. Tada Indra sam napadne Skandu pogodivši ga gromovitom strijelom božanskom. Strijela raskoli Skandin bok, ali iz njega iskoči drugi ratnik u punoj bojnoj opremi. Indra se uplaši te se nakloni Skandi i odluči ga nadalje i sam štovati. Kada se to među bogovima razriješilo Skanda ode da učini ono zbog čega je i rođen – da ubije demona Taraku. Za Skandom, božanskim vojskovođom (kao što je Indra bio u Vedsko doba), pođe silna božanska vojska bogova. Kao i Skandi, Indra je prijetio i Ganeshi, drugom sinu Shive i bratu Skandi. No, Ganeshi je zapravo veća opasnost prijetila od vlastitog oca boga Šive. Naime, kada je Parvati poželjela postati majkom Šiva baš nije bio raspoložen da joj u tomu pomogne, pa joj je prezrivo dobacio neka si dijete napravi od crvenog sukna. Tako je Parvati od sukna doista i načinila predivnog sinčića. No, kada je Šiva dotaknuo dijete, djetetu otpadne glava, a Parvati postane neutješna. Šiva odluči popraviti stvar, pa pošalje božanskog bika Nandija, svog nositelja i vratara, da djetetu pribavi drugu glavu. Nandi donese glavu Airvate (bijeli slon na kojem jaše Indra), pa to sada iskrsne u problem Indre i Šive. Napokon Šiva smiri Indru uputivši ga da baci obezglavljeno tijelo Airvate u ocean, pa kad je bilo 'bućkanje' mora Airvatino tijelo se pojavilo neoštećeno. Bogovi su Ganeshi poklonili štakora (štakor je životinja za koju nema zaprijeka, jer uvijek pronađe put), pa je tako Ganesha zapravo postao bog zaprijeka te zaštitnik trgovaca i pisara. Naime, temeljna zadaća Ganeshe bila je da postavlja zaprijeke onima koji bi previše lako željeli stići do Neba, odnosno da uklanja zaprijeke onima koji su vjerni i krijeposni. Ganesha se oženio s dvije božice. Jedna Ganeshina družica je Uspjeh, a druga Duhovitost. Mitološka priča kazuje da se i njegov brat Skanda zaljubio u njih, pa je bratu predložio takmičenje. Onaj koji prvi obiđe Svijet uzet će ove dvije božice za svoje žene. Ganesha je dakako pristao. Dok je Skanda bio tipičan primjer 'atlete', pa dok je on optrčavao Svijet, lukavi Ganesha polako se gegao oko svojih roditelja. Naime, njegovi roditelji u mitologiji zapravo predstavljaju Svijet. Pobijedio je Ganesha, a Skanda je morao priznati poraz.

Šiva – mrgodni samotnjak

U direktnoj suprotnosti bogu Višnu je bog Šiva. Šiva je mrgodni samotnjak, a podjednako mrzi ljude i bogove. Vedski preteča mu je bog Rudra (bog divljine, divljih i opasnih životinja, džungle i planinskih vrhova) koji je kaznio Prajaptija. Kada su bogovi prvi puta prinosili žrtvu, uskratili su Rudri njegov dio. Rudra je pobjesnio i napao bogove u obličju divlje razjarene zvijeri. Šiva je uzeo za ženu Sati (utemeljila je običaj 'sati' – samospaljivanje udovica). Sati je Dakšina kći, a Dakša je prinijevši žrtvu propustio pozvati Šivu, pa je Sati osramoćena od vlastitog oca skočila u žrtvenu vatru. Šiva je opet pobjesnio, odrubio glavu Dakši i bacio je u vatru, te zauvijek zabranio žrtveni obred. No, bogovi su pali ničice pred Šivu i umolili ga da povuče svoju odluku i dopusti žrtveni obred. Šiva pristane, te sam načini vlastiti obred u kojem oživi Dakšu dajući mu glavu žrtvovane koze. Tim vlastitim žrtvenim obredom Šiva se konačno vratio među bogove. Kakvu ulogu i zadaću ima zapravo Šiva u hinduskoj mitologiji? Šiva je taj koji je ubio Smrt. Zapravo, kad mu je Smrt obećala da će poštedjeti bogove, Šiva je poštedi. No, mitska priča zapravo kazuje o tomu da je nakon smrti Sati Šiva odbijao da se ponovno oženi, a bogovi su trebali vođu u ratu protiv demona Tarake. Bogove je mogao voditi samo Šivin sin, pa su se bogovi dogovorili da Kama – bog žudnje, odapne na Šivu svoju cvjetnu strijelu, te time dokonča njegovu bezvoljnost. No, Šiva misleći da mu prijeti opasnost, otvori svoje treće oko (u sredini čela), spali Kamu do pepela. Na zamolbu Kamine žene Šiva oživi Kamu i napokon uzme drugu ženu. Bila je to Parvati, kćer planine Himalaje. No, iako je šiva godinama obljubljivao Parvati, nije postao otac. Bogovi opet izaberu jednoga među sobom, ovaj put to je bio Agni. Agni – bog vatre preobliči se u papigu i u kljunu ponese Šivino zlatno sjeme te ga ispusti u rijeku Ganges. Šest Plejada, žene sedmorice mudraca što čine zviježđe Velikog Medvjeda, pronađu Šivino zlatno sjeme i porode dječaka sa šest glava. Bio je to zapravo bog Skanda – bog ratnik, šestoglavi Šivin sin, kojeg su bogovi čekali da ih povede u bitku protiv demona Tarake.

Avatari (silasci, utjelovljenja) boga Višnua

Bog Višnu nije najznačajniji bog, ali je naročito blagonaklon ljudskome rodu, a nevjerojatno je sposoban i pronicljiv, te razborito sažimajući stvari uvijek postavlja na pravo mjesto. U najšire prihvaćenoj hinduskoj predaji o bogu Višnu zapisano je tako deset njegovih utjelovljenja (obličja) ili avatara. Prvi avatar je mitska riba Matsya koja je spasila Manua poučivši ga kako izgraditi barku, te na nju pohraniti sjeme svega stvorenoga. U istom obličju (Matsya) Višnu ubija čudovišnog demona koji je ukrao Vede. Drugi avatar je mitski divovski vepar Varaha u čijem obličju je Višnu spasio Zemlju s dna Oceana na koje ju je povukao snažni demon. Treći avatar boga Višnua je mitska kornjača Kurma u čijem obličju Višnu stavlja 'bućkalo' za pravljenje napitka besmrtnosti sebi na leđa, jer je prijetila opasnost od snažnih potresa koji su bili izazvani tim 'bućkanjem'. Četvrti Višnuov avatar je Narasimha, obličje čovjeka lava, u kojem je Višnu ubio opasnog demona Hiranyakashipua. Peti avatar je obličje patuljka Vamana koji je u tri koraka izmjerio Svijet i time spasio bogove u trenutku kada su demoni zauzeli cijelu Zemlju. Šesti avatar Višnua je Parashurama (Rama) u čijem obličju Višnu osvećuje smrt svoga oca Jamadagnia razorivši cijelu ratničku kastu, te predavši Zemlju na upravljanje svećeničkoj kasti. Sedmi avatar je utjelovljenje kao princ Rama čiju ženu Situ ugrabi demon Ravana. U obličju princa Rame, uz pomoć brata Lakšmana i Hanumana (poglavara mitskog majmunskog naroda), Višnu pronalazi i izbavljuje Situ. Osmi avatar je obličje pastira Krišne koji je ubio ljudske kraljeve koji su zapravo bili zakarabljeni (maskirani, prerušeni) demoni. U obličju nestašnog, mudrog i lukavog Krišne Višnu ljubuje s govedaricama Gopama kojima usput krade mlijeko i maslac, a kasnije je to samo jedna Gopa imena Radha. Krišna je napustio Zemlju kada ga je jedan lovac zamijenio s jelenom i pogodio ga u petu, gdje je jedino i bio ranjiv. (Opet će sebi Athumanunh dopustiti slobodu promišljanja i na trenutak pomisliti na još jednog mitskog junaka starih Grka – Ahileja) Deveti Višnuov avatar je Buddha u koji se utjelovio nakon smrti Krišne. U tom obličju Višnu je preobratio demone s hinduizma na budizam. To se događa u najgorem (sadašnjem) razdoblju Svijeta koje se naziva Kali i koje mora biti razoreno kako bi nastupilo novo i pravednije razdoblje. Deseti avatar Višnua je obličje ratnika jahača imena Kalki. Bog s konjskom glavom je raniji Višnuov lik, pa Kalkija u mitologiji češće prikazuju kao bijelog konja nego kao jahača na bjelom konju. U tom posljednjem obličju Višnu će protjerati okrutne kraljeve iz Indije, uništiti krivovjerne, te spasiti preostale dobre ljude od kojih će se uzdići narodi novoga doba.

Bogovi ljudski dobrotvori

Žrtvujući čovjeka Smrti, bogovi su dobili Besmrtnost, pa su stoga zauvijek osjećali potrebu da pomažu ljudima, da budu dobrotvori ljudskoga roda. Tako u hinduskoj mitologiji pored boga smrti postoji i kralj smrti nazvan Yama, sin Vivasvate (Sunca). Yama je prvi čovjek koji je umro kako bi bogovi dobili Besmrtnost. Šareni psi Yamini su izaslanici i oni lutaju među ljudima čekajući da, nakon što čovjek umre i tijelo mu bude spaljeno, dušu umrlog odvedu pod Zemlju u carstvo svijetlosti i mjesto radosti kojim upravlja kralj Yama. Vivasvata jedno je od obličja (vidova) Surye koji je bog Sunca, a koji se kasnije u hinduskoj mitologiji poistovjećuje s bogom Višnu. Drugi sin Vivasvate (Sunca) je Manu (zrcalna slika Yame) praotac ljudskoga roda koji je prinio prvu žrtvu žrtvujući svoju kćer Idu (žrtva). Manua je od Potopa spasila riba Matsya (jedan od avatara boga Višnu). Iako su gotovo svi vedski bogovi (osobito Indra i Višnu) pomagali smrtnim ljudima, najznačajnija dobročinstva ljudima činili su božanski blizanci Asvini (konjanici) braća Yame i Manua.
Asvini (božanski blizanci možda su slični grčkim mitološkim blizancima, samo da opet Athumanunh ne izazove situaciju) su sinovi Vivasvate (Sunca) i kćeri Tauštara (božanski zanatlija) koja se u namjeri zaštite od neumjerene Vivasvatine strasti preobličila u kobilu, a kao svoju zamjenu ostavila ženu posve nalik na nju. S tom ljudskom ženom Vivasvata je izrodio Yamu i Manua, a kad je shvatio podvalu preobličio se u pastuha i izrodio božanske blizance konjanike Asvine. Otuda onda Yama i Manu smrtnici, a Asvini bogovi. Svoju pretjeranu sklonost prema smrtnim ljudima isprva su Asvini plaćali time što im je Indra uskraćivao Somu (božanski napitak besmrtnosti). No, kada su Asvini vratili glavu mudracu Dadhyanchu, koju mu je odrubio Indra (kako bi zaštitio tajnu o Somi za koju je Dadhyanch znao), on im iz zahvalnosti pokloni tajnu napitka. U drevnim zapisima (Vedama) ostalo je zapisano da su Asvini učinili cijeli niz dobročinstava prema ljudima, pa izgleda da se to ogleda zapravo u liječenju ljudi od svakojakih bolesti što napadaju krhki rod ljudski.

Vječna borba bogova i demona

Uz mitove o Postanku, u hinduskoj mitologiji, vrlo česti su i mitovi o vječnoj borbi bogova i demona. Naime, tekstovi govore da su bogovi i demoni zapravo braća koja imaju istoga oca (Prajaptija - stvoritelja, Tvaštara – božanski zanatlija, ili Kashyapa – božanski mudrac), ali različite majke. Tako je bogove rodila Adita (Beskonačnost) – božica Neba, a demone pak demonska Dita. Borba bogova i demona započinje trenutkom kada Indra – kralj bogova ubija Višvarupu – božanskog svećenika demonskog podrijetla koji sluša savjete svoje demonske majke i podriva bogove u korist demona. Indra je poradi toga kažnjen, jer ubojstvo svećenika je grijeh i za bogove, pa je Indra prisiljen svoj grijeh prenijeti na Zemlju, vode i žene, ali im je zauzvrat on osigurao moć plodnosti i rađanja. U toj vječnoj borbi bogova i demona za prevlast i moć, bogovi postaju istinoljubivi, a demoni prijetvorni. Na kraju pobjedu odnose bogovi, jer su im se pridružila dva vrlo bitna boga i jedna božica koji su u početku neutralni. Bogovi su Agni – bog vatre i Soma – bog napitka besmrtnosti, te božica Vah – božica govora. Upravo ova božanstva izuzetno su značajna tijekom provedbe obredne moći i žrtvovanja, pa lišeni njihove naklonosti demoni gube borbu i prognani su u mračni Podzemni svijet.

Stvaranje i Postanak

U početku nije bilo Dana, nije bilo Noći, nije bilo Smrti i nije bilo Besmrtnosti. Tada se u uzajamnom odnosu Tmine (žensko) i prvobitne vodene mase (muško) rodila Žudnja. Za taj početak stvaranja nisu znali čak ni Hinduski bogovi, jer su se oni pojavili tek nakon nastanka Svijeta. U Hinduskoj mitologiji o Postanku razlikuju se čak tri priče o postanku Svijeta. U prvoj priči iz Kaosa pojavljuje se bog Indra (gospodar oluje i kiše) kralj bogova i on odvaja Nebo od Zemlje kako bi se moglo podići Sunce bog Višnu (gospodar Sunca) koji će stvoriti tri svijeta: Nebo, Zemlju i Zrak (eter). Tim svjetovima u početku upravlja Varuna (gospodar voda) stari bog Neba i kozmičkog poretka. Druga mitska priča kazuje o tomu kako je Puruša kozmički (prvi) čovjek žrtvovan (raskomadan), te su od njegovih dijelova tijela stvoreni Svemir i četiri kaste (svećenici, ratnici, svjetina i sluge). Treća mitska priča kazuje o bogu Prajapati (gospodar svih bića) bog stvoritelj Svemira, otac bogova i demona, a kasnije on će postati bog Brahma (Stvoritelj). U toj priči bog Prajapati ima četiri sina (Vatra, Vjetar, Sunce i Mjesec) i jednu kćer Ushas (Zora). Za predivnom Zorom žude kako otac tako i braća. Dok je otac progoni ona mu bježi i skriva se u raznim obličjima životinja, a Prajapati prosipa svoje božansko sjeme bezuspješno Zemljom, a isto čine i božanska braća Zore, sinovi Prajapati. Iz tog bezuspješnog pokušaja opasivanja Zore i uzaludnog prosipanja božanskog sjemena po Zemlji rodit će se bog Rudra (gospodar zvijeri) bog divlje prirode i džungle povezan sa smrću i bolešću.
izvor:enhu.blog

Rat bogova i demona –
rat bogova i titana –
rat anđela i demona

U mnogim mitologijama sile koje vladaju Svemirom personificirane su u bogove koji se nalaze u strogim hijerarhijskim odnosima. No, ponekad i među samim bogovima dolazi do konfliktnih stanja i situacija, a kada se u sve to umiješaju zla braća bogova titani i demoni dolazi do raznih dramatičnih obrata. U novoj seriji natpisa koju će Athumanunh pisati bit će opisani upravo ti ratovi, bitke i bojevi kroz sve svjetske poznate i nepoznate mitologije. Dakle, situacija je po Athumanunhu gotovo svugdje, u svim svjetskim mitologijama, po ovim pitanjima slična. Demoni prisile glavnoga boga da ih učini moćnijim od bogova, ali tada ih u bitki pobijede božice. Onda pak mlađi bogovi protjeraju starije, ali im zaprijete braća titani, pa kad se bogovi razračunaju s titanima, tad im prijeti opasnost od titanida koji u savezu s ljudima stalno ugrožavaju bogove. Slično je i s anđelima koji su u strogim hijerarhijskim odnosima u odnosu na glavnoga boga, ali su i stalno pod naoružanjem, jer među tim stanovnicima Neba vlada podvojenost i netrpeljivost sve dok ne izbije i otvoreni sukob anđela s palim anđelima (ona trećina koja se odmetnula od boga, a predvodi ih Sotona). Zatim slijede asuri i bogovi koji su opet braća, ali u teškim zavadama i tako redom, pa će onda i Athumanunh krenuti nekim samo njemu razumljivim redom i počet će s Vedama.

Vedski mitovi o postanku

Ako su mitovi pripovijetke o bogovima, onda bi bilo Athumanunhu vrlo teško pronaći neku od hinduskih priča koja ne bi bila mitska. Kada su prvi Europljani stigli u Indiju bili su iznenađeni mnoštvom bogova, pa je onda i neki od tih zbunjenih Europljana zapisao: 'Ovdje postoji više bogova nego ima ljudi.' Upravo ta tanka crta koja u hinduizmu dijeli bogove od ljudi vrlo je neodređena, jer tu ljudi lako stječu božanske moći, a bogovi su uveliko uključeni u svijet ljudi i zbivanja u njemu. Upravo tu je put od Neba do Zemlje jednako dobro utrt kao i put od Zemlje do Neba. Jednostavno ovdje bogovi nisu ništa bolji od ljudi, oni su samo malo moćniji od njih. Tu se jedino bogovi radije prepuštaju porocima i razonodama na Zemlji nego na Nebu. No, Hindus vrlo dobro poznaje razliku između boga i čovjeka. Naime, po Hindusima bogovi ne trepću očima, ne znoje se, stopalima ne dodiruju tlo i ma koji posao obavljali nikada se ne uprljaju. Isto tako i demone (treća skupina mitskih bića – po Athumanunhu) Hindusi ne određuju strogo razlikama od ljudi i bogova osim možda onih nižih i mlađih u koje Athumanunh ubraja zloduhe, krvopije i grobljanske sablasti. Dakle, središnji mit u Vedama, ali i u Brahmanama (komentari Veda – po Athumanunhu) opet je onaj o postanku Svijeta, ali on je ovdje u Vedama opisan na nekoliko različitih načina. Dakle, u slijedećoj seriji postova Athumanunh će pisati baš o tomu – vječnoj borbi između bogova i demona i mitovima postanka što opisani su u Vedama, jer upravo ta dva mita jednostavno se isprepliću.



Legenda o Alandiji i Priče o Balanmunghu

… Dok je tako Tahunah mudro zborio i podučavao nasljednika svoga, nešto mlađeg, ali već dovoljno mudrog Nahenufha, na južnim obroncima visoke Wyghenh planine, stazom koju je utro netko nekoć jako davno i kojom od sada njom kroče Njih Dva, Oni napokon stignu do tajnovite pećine koja je čuvala strašnu i veliku tajnu do koje je do tada odlazio samo Jedan, a sada će Dva. Na ulazu u pećinu Andraghonh stane i okrene svoga mladoga sina Akhadeyha te mu rukom pokaže na krajobraz koji je poput praska puknuo ispred Njih. Bila su to nepregledne doline obrasle šumama srebrenog bora čije je krošnje pritisnuo snijeg, bilo je to mjesto s kojeg je pucao jedinstven i neponovljivi pogled na tajnoviti grad Asgrad, a kako se već pomalo danilo u svijetlosti koja je rađala sada neko novo svitanje, neku novu zoru koja je rođena iznad šuma srebrenog bora, lijepo su se mogle vidjeti tajnovite visoke kule Asgrada, a predivna dolina Mynechyzha već se kupala u svijetlu Sunca. Jedino su još visoki vrhovi misteriozne Wyghen planine i dalje bili obavijeni onom tajnovitom srebrenom izmaglicom. U daljini su poput nekakvih mitskih treperavih Zvijezdi sjajila mnogobrojna svijetla Alanda, a još dalje u daljini poput vrpce pružala se divlja rijeka Hespreraskha što jednom davno pregaziše je Vitezovi vjetra. Na Istoku i Zapadu na njihovim rubovima, na samim obzorima lijepo i jasno se vidjelo svijetlo Snježnog i Ledenog oceana. Andraghon tada prozbori: 'Sine moj! Sve dokle ti pogled seže prostire se tvoje kraljevstvo što ja ga jednom davno prije stvorih za tebe i sestru tvoju. Tu nema Zla i nema Nepravde, tu žive mnogobrojni ponosni i hrabri Narodi što jednom već su preduboko kopali i otkrili Zlo Hladnih vatri u ponorima u koje ih već jednom prije baciše moćni Bogovi sa Zvijezda. Mnogo sam toga ja spasio i uredio, ali mnogo će toga ostati za tebe što ćeš ti morati očuvati. Dobro zapamti, Zlo nikada ne spava i teško ga je otkriti sve dok se ne pojavi snažno i moćno. Ipak, vremenom ja sam shvatio da je Zlo ranjivo i lako ga je pobijediti ako hodaš uspravno. Kako sam ja naslijedio teško ljudsko breme naših predaka vrijeme je da ga i ti naslijediš od mene. Bit će ti teško proniknuti u sve tajne, jer tajne su uvijek dobro skrivene … 'Zašto uopće odlaziš sada kada svi Okolni narodi pričaju o tvojim pothvatima? Želio je znati mladi Akhadey i to je napokon upitao Andraghonha. 'Sine moj, ovo je sada tvoje kraljevstvo, a moje Doba je ovdje završilo. Počelo je neko novo Doba, tvoje Doba. Ja odlazim još dalje od prostranstava Sylenca i vodim tvoju majku kako bi joj se napokon odužio za sve što sam joj ovdje propustio dati, a vjeruj mi da je zapravo ona i zaslužna za sve te moje pothvate o kojima sada ti slušaš. Da nije bilo nje i njezine dobrote odavno bih ja već krenuo u te zemlje Sjeverne koje su me oduvijek i privlačile svojim tajnama i misterijima. No, dobro, u ovoj pećini sve je ono što ti treba, a ja ću samo uzeti par svojih starih i prašnjavih knjiga koje ću ponijeti kako bi ih napokon mogao i na miru pročitati pokaraj tople vatre uz mirise a čaja kojeg tako dobro spravlja tvoja majka. Vrijeme je još uvijek lijepo i mirno i meni i mojim Alanđanima valja krenuti ako želimo proći kroz Kawamadhe prije nego stignu hladne kiše Shakazeye.' 'Dobro, ako moraš, moraš, ali znaj da će ti vrata Asgrada uvijek biti otvorena i volio bih da dolaziš svake godine na velike Amazonske igre kada se opet budu okupljali svi Okolni narodi koje ti nazivaš Hrabrim. Hoćeš li doći i kako ću ja znati da ćeš se sigurno pojaviti?' Opet je mladi Akhadey uputio ocu novo pitanje koje ga je mučilo baš poput onog prethodnog. Opet je Andraghonh smirio sina svojega i mirno mu rekao:'Naravno da ćemo je i majka dolaziti, a dolazit ćemo uvijek kada se borovi srebrom posrebre i ostat ćemo tih pet dana kako bi zajedno gledali rođenje zvijezde Hawalandha.' …}{


Legenda o Alandiji i Priče o Balanmunghu

Vrijeme Balanmungha – vrijeme 'Onih koji idu uspravno'

… 'Ne! Nikamo ti nećeš poći dječače! Akhadeyu, sine Andraghonov, sve sam već ovo jednom proživljavala s tvojim ocem i zato će sada napokon biti po mom! Jesam li bila dovoljno jasna mladiću!?' Ozbiljna, uspravna, lijepa kao nikada prije, glasno i jasno prekorila je mladića Gospodarica Toplih mora Južnih usred grada Asgrada, grada kojeg su sada opasivala dva snažna bedema, jedan stari, ali moćan onaj Zimski bedem i jedan novi tek u narastanju podizan i klesan od bijelog mramora alandskog i koji će uskoro nositi naziv Zydhalan. Mladić priđe alandskoj carici, majci svojoj, posljednjoj kćeri bajnih vila Charyzmha, a tada mu se pogled sretne s djevojčicom koja je već polako postajala djevojka, jer na njoj su se već vidjeli prvi zorni znakovi mlade amazonske djevojke. Bila je to Alanha, Rebhekha - Jutarnja zvijezda Alanđana, kako su je od milja nazivali Alanđani, kćer Sonsyreyna, unuka vila Charyzmha. 'Moje Theodonkhe i ja rado ćemo ti pomoći brate u tvom naumu, ali majka je ovaj put potpuno u pravu i moramo ostati u Asgradu sve dok se naš otac ne vrati s Vitezovima vjetra. Kada se to dogodi ti i tvoji Sinovi Sjevera lako ćete se moći ogledati s Pysyanekhyma u dolini zelenog Mandraghonha.' Djevojka je pokušala uvjeriti brata podržavajući majčinu zabranu. Mladić uzdahne i nemoćno raširi ruke: 'Ne razumijem vas zašto se toliko bojite, pa otac je i ostavio generala Unakasa i njegove Krilate jahače da me prate i čuvaju. Moji Sinovi Sjevera i Krilati jahači garancija su da ja mogu vratiti odrede Pysyanekha natrag preko rijeke Mandraghonha.' Sonsyreya se okrene prema generalu Unakasu i prostrijeli ga pogledom. General Unakas koji do tada nije pokazivao nikakav interes za upliv u prepirku odjednom se podigne iz stolice, položi desnu ruku na rame mladoga Akhadeya i ozbiljno ga savjetuje: 'Prinče moj, Tvoja je hrabrost neupitna, a ja i moji Krilati jahači pratili bi te i na sam rub Svijeta poznatoga, ali Vaša je majka dobro govorila. Ipak će biti bolje da pričekamo Andraghonha, vašega oca, jer s njim jašu najbolji alandski jahači koji …' General Unakas nije stigao završiti rečenicu, jer je u dvornice gotovo upao stražar uzbuđeno izvijestivši Sonsyrey: 'Gospodarice moja, pred vratima Zimskoga bedema pojavili su se Srebreni kopljanici generala Sague, a oni su prethodnica Andraghonovha. General Sagua Ti poručuje da sa Sjevera jašu mnogobrojni Zaboravljeni ratnici i već su nadomak Asgrada. Ima ih na tisuće ogrnutih u plave ogrtače koji im lepršaju na ovom svježem zraku. Na čelu su generali Paska i Amaksos koji je razvio Njegov srebreni stijeg na kojem vijori Njegova zastava, a prate ih mnogobrojni ratnici Šumskih patrola i Protyronovih Noćnih očiju. Iza njih u gustim redovima ponosno jašu Jutarnje ptice generala Wowokhe, a iza njih su u nikada viđenom broju mnogobrojni Snježni odredi generala Isydorha. Lijevo i desno od njih u samo njima razumljivom složaju jašu Crni strijeličari generala Peksa. Na snažnim bijelcima jašu Modri oklopnici generala Kaybaha. Slijede ih dugi i gusti redovi Čuvara Zimskog bedema generala Zumaha, a uz njih su ostali Vitezovi vjetra koji jašu ispred Njega. On je posljednji u toj dugoj koloni i mirno jaše svog zelenka koji kao da je svjestan da na leđima nosi najmoćnijeg među kraljevima Okolnih naroda pod čijim nogama brzo struji vjetar sjeverni, moćan i opasan vjetar koji već dugo nismo vidjeli u krošnjama srebrenih borova.' Sonsyrey uzdahne s olakšanjem i tiho prozbori za sebe: 'O, boginjo Tocy, napokon sam Ga uspjela urazumiti.' Potom Sonsyrey izda zapovjedi svojim dvorjanima i kontesama: 'Neka se cijeli Asgrad spremi za doček!' Nad Asgradom padalo je predvečerje još jedne alandske zimske noći, nebo je bilo plavo, a na Istoku već su se pojavljivale prve zvijezde, dok je na dalekom Zapadu još uvijek bilo svjetlosti Sunca koje je tonulo iza vrhova Wyghen planine. Zrak je bio svjež i odjednom ispunjen mnogim miomirisima koje kao da su odjednom ispustile nepregledne šume srebrenih borova. Niotkud opet pojavi se starac Sychytha kojem je nešto mlađi Sychytha pomagao u hodu. Stari Tahunah zaustavi se odjednom, okrene se nešto mlađem: 'Vidiš Nehenufh, o ovom sam ti danu pričao. Ovaj će Dan sada svima postati drag, a ova Noć bit će lijepa i blažena, a Jutro spokojno i više neće biti straha, jer Legenda je ispunjena i priča o Alandiji napokon je ispričana. Moje je doba završilo i počinje Novo doba koje pripada tebi. Mnogo toga je ispunjeno, ali još mnogo toga mora biti da bi napokon moglo nastupiti 'Vrijeme Onih koji idu uspravno' i zato dobro pazi! Tvoja je zadaća da paziš na to nastajanje Novog doba, baš onako kako sam ja čuvao priče Staroga doba. Vrijeme Snova završeno je i započinje Novo vrijeme, Vrijeme Ljudi, a ljudi su još uvijek ranjivi i najčudniji od svih živih stvorova koji su ikada Zemljom koračali. Ljudi su uništili Savez moćnih Slavnih gradova i skrivili potopu legendarne Atlantide, a potom su neki novi ljudi izgradili još moćniji savez Sjevera i Juga kojeg su onda spremno poduprli savezi Istoka i Zapada. Ja sam bio protivnik Hladnim vatrama i obavio sam svoj posao, pa ću uskoro i otići, ali pojavilo se novo breme koje će pritiskati tvoja pleća i zato ti moraš nastaviti tu gdje ću ja stati. Andraghonova loza Armahalanha sada je osnažena čistom lozom Sunatockha i kroz vene mladoga Akhadeyha sada teče krv stare loze koja je starija i od naše…'



Legenda o Alandiji i Priče o Balanmunghu

Pysyanekhy – 'Oni koji su ubili mir'

Onda pak, jedne svijetle i plave Noći, Noći kakva se nad Zemljom nije rodila već tisuću dugih godina. Noćno je Nebo ispunio Mjesečev veliki srp, a u daljini su se, osvijetljeni mjesečevim luxom, vidjeli nazubljeni vrhovi planine nad kojom stanu plamtjeti svijetlosti lunarne zore. Ispod planine prostirale su se snijegom prekrivene ravnice u kojem su rasle mračne šume srebrenog bora. Ispred tih šuma, tu i tamo razbacane, gorjele su slabašne vatre koje su jasno govorile da su to prve stalne naseobine ljudi. Izgleda da je ljudska vrsta još jednom imala mnogo, mnogo sreće. Gol do pojasa, snažnog mladalačkog tijela, s neobičnim i velikim mačem vježbao je golobradi mladić. Njegovi pokreti strašno su podsjećali na Nekoga, a zvuk, koji je proizvodio mač parajući jutarnji hladan zrak, kao da je već jednom davno prije odzvanjao ovim ravnicama i ovim šumama … a onda pak zapuše topli vjetrić, vjetrić neobičan za to podneblje i to doba dana. Vjetrić kao da je nešto probudio u šumi srebrenog bora koja je kao začarana spavala tisuću godina. Bilo je to nešto vrlo tajnovito i vrlo opasno, jer najprije se čuo tihi zvuk, potom tihi šumovi koji prerastu u zaglušujući topot. Onda pak se na rubu šume pojavi njih trideset, svi mladi i još uvijek golobradi, ali snažno oklopljeni i naoružani, odjeveni u bijele krznene tunike koje su nježno bile prošarane borovim iglicama srebrenog bora. Tako odjeveni potpuno su se stapali s okolinom i kao da su iz nje i iznjedrili … Na obronku jedne druge, ne tako daleke planine, još je netko promatrao proljeće koje se budilo. Na veliko čudo i tu se radilo o trideset njih, no, ovi su bili puno stariji i ozbiljniji i bilo je jasno da uživaju u ovom Svijetu, ovim lutanjima pod Zvijezdama i svojim neobičnim i nerazumljivim pjesmama koje su uvijek pjevali u trenutku kada bi tražili odmor od lova na jelene i veprove što obitavali su u ovim mračnim šumama srebrenog bora. Najstariji među njima priđe jednom od njih i tiho, ali dovoljno glasno prozbori: 'Hladne vatre opet jašu dolinom Mandraghonha! Paska je otkrio njihovu kolonu.' 'Hvala ti Panxa Hastatuse, sada već polako sumnjam da u ovom 'Strašnom Vremenu' uopće postoji neka svrha i univerzalna istina. Ljudi su opet zaboravili i opet im je svrha ambicija i žudnja za materijalnom dobiti koja će doći s višim položajem. Ljudi opet slijede svoje sebične principe koji ih opet vode u kaos i propast, a kad se kaos i propast opet udruže mora uslijediti beskonačan gubitak za sve Okolne i Hrabre narode.' 'Zar Te opet muči kako definirati Dobro i Zlo Andraghonhe Alanđanine? Zar si zaboravio što sam ti pričao kada si bio još dječak? U ovom 'Strašnom Vremenu' doista postoji sklad koji se ogleda u pjesmi koju pjevaju Tvoji Vitezovi vjetra. Poslušaj ih, pronađi svoj unutarnji sklad u tim riječima i tonovima što toliko te hvale i slave. Sve njihove hvale Tebe i Tvojih postupaka zapravo odzvanjaju istinom. Još ću Ti nešto kazati za istinu, Andraghonhe: Zlo i Zla stvorenja ne znaju pjevati! Usprkos svemu, pa i ovom Tvom nezadovoljstvu, ovo 'Strašno i Nezamislivo Vrijeme' i dalje je opasno mjesto u kojem Ti moraš ostati vjeran svom principu, a mi odani Tebi i svom oružju. Izgleda da naša priča još uvijek nije ispričana, pa ako Hladne vatre opet jašu dolinom Mandraghonha, onda nas tamo moraš opet odvesti, jer tko će bolje od Tebe prepoznati ograničenja Zla i njegovu samouništavajuću prirodu?! Ja koji sam poživio vrlo dugo, vjerujem da će Hrabri narodi napokon sazrijeti u Dobru, a Zlo će kad-tad uništiti sebe samo, no, to se sigurno neće dogoditi ako Ti ne budeš tamo …'
izvor:enhu.blog

 

[zjovan29]

Legenda o Alandiji

Vijest da će Shagan Andraghonh krenuti prema Zabranjenoj dolini brzo se širila Alandijom, a još brže stigla je i u Dyasphar. 'Prijateljice moja, izgleda da se nešto napokon pokrenulo! Daleko na sjeveru, usred samog srca Sylenca Krilati jahači brzo jezde kroz prostranstva Mynetonha i sve su bliže Tesekhy, a tamo je nešto moćno i opasno. To moćno i opasno mogao bi biti samo On. Izgleda da je stari Panđa ipak uspio. Mjesecima su Alanđani mirovali, a sada su u stalnim pokretima i preslaganjima po cijeloj Alandiji!' Zadovoljno je opisivala Shenha Anthyopy posljednje vijesti koje je dobila od svojih Dyasparkhy koje su bile blizu Armaghedonhe. 'Da li smo to čekale prijateljice?' Željela je potvrdu Antyopha od Shene. 'Mislim da je to to što smo čekale prijateljice. Noćas su moje Dyasparkhe kod Armaghedonhe čule pjesme branitelja Zabranjene doline. Pjesme su to koje nismo čule od onog dana kada je On napustio Zabranjenu dolinu. Čini mi se da su riječi pjesme spominjale nekakvu zaštitnicu, a Alanđanima je jedina zaštitnica Sonsyreya. Vjeruj mi! Ne bi joj Alanđani spomenuli ime ako to On ne bi želio i ne bih se začudila' … Shenha nije uspjela završiti misao, kada u dvoranu uzbuđeno uđe jedna od njezinih časnica: 'Oprosti princezo moja, vani su Alanđani i žele da ih osobno primiš. Izgledaju kao da su teklići, a po umoru njihovih konja i prašini na odorama izgleda da su stigli izdaleka. Shenha nije mogla sakriti osmjeh: 'Odmah ih uvedite Korha!' 'Pozdravljamo Te predivna ružo Dyasparha! Pozdravljamo i Tebe princezo Anubye! Nas šalje general Amaksos da Te izvijestimo da će sutra u Zabranjenu dolinu ujahati naš Andraghonh praćen s tri naše pukovnije.' Izvijesti jedan od alandskih teklića, a princeza Shenha odmah zapovjedi: 'Korha, odmah ponudite okrjepu ovim umornim ratnicima! Počastite ih biranim jelima i pićem! Ljepšu nam vijest nisu mogli donijeti! Antyopho, brzo treba organizirati Amazonske igre, a kako su Moskytho i Haywey u Waluzy, pozovimo i njih, pa da se i same zabavimo!' Antyopha se nasmije i složi se: 'Mislim da smo i zaslužile to, ali ne smijemo zaboraviti na staroga Panđu. On je ipak zaslužan za sve, pa sam ja već poslala po Veliku svećenicu s Chronosha i ona je već u Cytykrayu.' Sutradan kasno popodne Alanđani predvođeni osobno Andraghonom prešli su Hesperaskhu kod Armagedhone i uputili se prema mostu Zaborava na rijeci Hanther koja je međila Zabranjenu dolinu i Dyasphar. Paskine Šumske patrole, koje su osiguravale hodnju alandskih pukovnija koje su bile u pratnji Andraghona, izvijestile su da se ispred njih nalaze prinčevi Moskytho i Haywey sa svojim odredima. Alanđani nisu ni na trenutak poremetili svoje hodne kolone, jer Andraghon je i dalje ostajao miran na čelu kolone. 'Pogledaj Ga prijatelju moj kako mirno i ponosito jaše na čelu najmoćnijih odreda koje znam! Uzalud sam slao svoje najbolje izvidnike i na sve načine pokušao saznati kamo je nestao i gdje se sakrioovih dana, ali nisam uspio. Nitko od Alanđana nije znao kamo bih se uputio tražiti Ga, a vjeruj mi svi su itekako znali gdje je. Dobro je što je konačno odlučio pojaviti se, jer Sywolyky odredi u Neberaskhy postali su sve aktivniji kao da su znali da Njega nema. Bez Njega i Njegovih odreda ja bih imao velike probleme i teške glavobolje u Neberaskhy, a kad je On tamo Sywolykhy su mirni.' Ponosno je pokazivao na Andraghona i njegove Alanđane princ Haywey, brat Andraghona. 'Baš sam ti to i došao reći u Neberaskhu! Moja je mlađa sestrica ovih mjeseci bila jako potištena i potpuno odsutna, već sam se pobojao da će oboljeti od tuge. Zato sam i došao zamoliti te da Ga potražimo zajedno!' Nadoveže se princ Amaryanaca Moskytho. 'Dobro je sve završilo, ali vjeruj mi da imam osjećaj da su to sve ipak uredile naše sestre, jer već su mjesecima zajedno i stalno nešto švrljaju. Sada odjednom ove Amazonske igre na koje su pozvale sve Amazonske saveze, meni potpuno postaje jasno da su ipak one sve to uredile i sredile. Mislim da će to biti najveće Amazonske igre do sada ikada viđene. Možda bi bilo dobro da se i nas dvojica malo pripremimo za njih, a i zaželio sam se nektara iz ruku neke od ovih, hm, ljepotica …' Napokon zaključi princ Haywey. 'Misliš prijatelju moj, iz ruku moje starije sestre?! Zar ti misliš da ne znam za tvoj tajnoviti posjet Anuby? Prijatelju moj, imam ja svoje izvore.' Ispod oka, tajnovito se smješkajući upita Moskytho. Haywey se malo zbuni, ali onda se on gromoglasno nasmije: 'Ah, da! Da, baš tako kao i tvoj posjet prije nekoliko dana mojoj sestri Sheny, je li tako prijatelju moj?!' Sada se obojica stanu smijati i krenu prema svojim pratnjama koje su ih čekale malo dalje. Dok su se Alanđani sve više primicali Zabranjenoj dolini, sada već pozdravljani od mnogobrojnih Amazonskih ratnica i ratnika, Dyasparkhe i Anubyke užurbano su provodile posljednje pripreme za doček Andraghonha i Njegovih Alanđana. Onda pak se iznenada pojave dvije manje pukovnije Dyadonkhy koje je osobno predvodila Sonsyrey. Dyadonkhe su odjenule svoje predivne haljine toplih boja i u galopu krenule u susret Alanđanima. Iznenadna pojava Dyadonkhy izazove munjevitu reakciju Alanđana. Istodobno sve tri alandske pukovnije preslože se iz hodnih kolona u opasne napadačke redove. Niotkuda razviju se alandske borbene zastave koje zalepršaju na blagom povjetarcu, a na trenutak, ali samo na trenutak, bljesne sve opasno alandsko oružje. 'Boginjo blaga! Zar Alanđani misle napasti Dyadonkhe? One su samo pokušale …!' Uplaši se Antyopha, ali je Shenha brzo prekine i smiri: 'Ne boj se! Ne čuju se njihove borbene pjesme i trube, a Vitezovi vjetra nisu zauzeli borbeni složaj oko Andraghonha. Mislim da će nam samo demonstrirati svu svoju snagu i uvježbanost, a sigurna sam da i Sonsyreya zna zašto je tako krenula na njih.' Nakon nekoliko trenutaka svjetlucanja i bljeskanja alandske oštrice nestanu uz istodobni zveket, ponovno prikrivene ispod njihovih ogrtača, a zastave se brzo smotaju, te nestanu i one. Alanđani rašire svoja krila. Onda se začuje njihova pjesma. No, nije to bila borbena pjesma, bila je to pjesma koja je pjevala o Suncu što se rađa na južnoj strani oceana, njihovog Ledenog oceana … 'Alanđani pjevaju o svojemu dječaku koji je nalik vjetru, pjevaju o njezinim nježnim rukama. To je predivno Antyopho! Vjeruj mi da ovi strašni ratnici napadači znaju da je Andraghonh spreman oprostiti Sonsyrey, jer bi oni inače pjevali drugačiju pjesmu, a ne ovakvu romantičnu. Gledaj prijateljice, to su sada oni 'Romantični ratnici' o kojima nam stalno govore Dyadonkhe, a pogledaj sve Dydonkhe raspuštaju svoje kose … Ne! Ne, sigurno tu neće biti nikakve bitke! Jedni i druge znaju za to, jer inače ne bi ovako reagirali ni Alanđani, a ni Dyadonkhe.' Smijala se Shenha. Alanđani potpuno okruže Dyadonkhe i njihovi redovi se izmiješaju na radost svih Okolnih naroda, a Amazonske igre mogle su početi na radost svih nazočnih Ararađana, Amaryanaca, te mnogobrojnih naroda pristiglih iz svih Amazonskih saveza. Tako je to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, to Vrijeme koje je vidjelo i zapamtilo toliko strašnih bitaka, Vrijeme koje je još uvijek u sebi nosilo iskru nevinosti i spokoj koji je blistao od radosti, a radost Okolnih naroda bila je neizmjerna, jer Vrijeme je opet krenulo svojim tijekom, baš onako kako je Legenda to zapisala i oni su sada opet bili sigurni da je njihova Sudbina i sudbina Svijeta zapravo u ljubavi to dvoje mladih ljudi. Ljubav koja se rodila poput zore Omytreye, ljubav tog slobodnog sina snažnog i moćnog Sjevera i te bajne vile nježnog i Juga, sada se pokazala kao savršena ravnoteža tog Svijeta u kojem su Hladne vatre davno prije srušile sklad i spokoj koji su utemeljili moćni Slavni gradovi nekada ponosne Atlantide koja je zapamtila ljepši i ugodniji način rješavanja problema među ljudima. Ljubav je ipak bila ljepši i pravedniji način, nego što je to bio oganj i mač kojim su harale Hladne vatre, a upravo od te ljubavi sada je strepilo Zlo snažno pogođeno pravednošću koje je nosila Njegova snažna desnica i snagom odanosti Njegovih Vitezova vjetra.

Legenda o Alandiji

Miris alandske zime

… 'Ja ne znam i ne razumijem zbog čega ste se ovaj put porječkali, no, On je tvrdoglavo odbio da ukine zabranu Tvojeg prijelaza preko Armaghedonhe. Pokušali su Ga na to nagovoriti i sami Vitezovi vjetra, ali je na njih toliko bjesnio i urlao da su napokon odustali od toga. On i Njegova tvrdoglavost, taj Njegov divlji ponos, jedina su zapreka koju moramo savladati pod svaku cijenu.' – objašnjavala je Shenha. 'Ja sam kriva. Sama sam Ga otjerala svojim nepromišljenim potezima, uvrijedila sam Ga i otjerala Ga iz svojih odaja.' – tiho je priznala Sonsyreya. 'Neka Ti vile Charysmhe budu u pomoći sestrice! Tvoja nepromišljenost i ta tvoja brzopletost napokon su ti došle na naplatu. Koliko sam te samo puta upozoravala da se s njim ne poigravaš na taj način. Ne razumijem zašto si ga željela učiniti ljubomornim, pa svi znaju da ti je taj dječak naklonjen. Nemaš Njegove oznake koje si Mu glupo i nepromišljeno vratila. Kako sada misliš prijeći Armaghedonhu, kako ćeš pronaći put do Asgrada? … Ptice i plahe šumske životinje bježat će od tebe, a divlje te zvijeri neće prepoznati u tim mračnim šumama … O, Boginjo blaga, zar te riječi nisi zapamtila, pa upravo su one zapisane u Hramu Sunca Velike piramide Drymha. Snjegovi s Wyghene sakrit će ti Zimski bedem i zamesti putove, a Njegovi te Alanđani neće propustiti kroz svoje guste redove.' – zabrinuto je pitala Antyopha svoju sestru. 'Sonsyreya je itekako potrebna tom našem 'tvrdoglavcu', a to su mi potvrdili i Njegovi najvjerniji pratitelji, ali ako su oni nemoćni, mi nismo! Mi smo ipak Amazonke i lijepo ćemo Ga nadmudriti. Učinit ćemo da se sretne sa Sonsyrey, a onda je sve na tebi djevojčice.' – riješena je u svom naumu bila Shenha, sestra Andraghonova. 'Samo da mi je prići blizu Njemu, već bih Ga znala smiriti, ali On se okružio svim silama ovoga svijeta da se to ne dogodi.' – žalosno izjavi Sonsyreya.
Daleko na sjeveru Alandije, u nepreglednim prostranstvima Sylenca, u najljepšim šumama srebrenog bora, najmračnijim šumama Mynechyza, još uvijek lutao je Andraghon praćen, ljubomorno i pozorno čuvan, od najstrašnijih ratnika koje je to Vrijeme zapamtilo. Veličanstvene vrhove ponosnog Wyghena polako su omatali tmasti oblaci u prve jesenske magle. Dugo toplo ljeto alandsko bilo je pri kraju i daleki sjever Alandije već se pripremao za oštru Alandsku zimu koja samo što nije stigla nad prostranstva Sylenca. Nekoliko pokušaja Shenhe i Antyope da urede susret Andraghona i Sonsyreye, doživjelo je pravi fijasko, no, 'prefrigane' princeze nisu odustajale od svog nauma. Sve je izgledalo da su zaigrale na posljednju kartu i to onu najjaču. Ostao im je samo stari, iskusan i lukav Panđa, pa su s njim i cijelo vrijeme bile u tajnim dogovorima. Jednog jutra iznenada Panđa priđe Shaganu i glasno, pred svim Vitezovima vjetra, Ga upita: 'Reci nam dječače naš! Reci nam napokon, što ćeš sam u tim divljim prostranstvima Sylenca? Zar Ti predivna princeza s Toplih mora više nije ni na kraj pameti?' Svi Vitezovi vjetra ostanu zatečeni i na trenutak zbunjeni ovim neočekivanim pitanjima najstarijeg među njima. Nad tišinu Sylenca nadvije se još tiša tišina. Ta moćna, snažna i najtiša tišina, tišina koja je odisala besprijekornom odanošću, nezapamćenom hrabrošću i nikad prije viđenom upornošću, doista je sada vrištala, a napetost se brzo širila zrakom. Onda, odjednom i neočekivano, nakon više mjeseci ozbiljnosti i mrzovolje, Andraghon se konačno glasno nasmije: 'Hej, dobri moj Panđo! Kao i uvijek do sada, zabrinut si za mene? Stari moj prijatelju, reci mi, reci mi što bih ja to trebao uraditi? Možda bih ja trebao tražiti oprost od nje nakon onoga što mi je napravila u gradu Drymhu?' 'Nije Ona Tebi ništa napravila bedasti dječače! Ti si sam kriv za njezino ponašanje. Ti si je izazvao, a Ona Ti je samo odgovorila. Daj sjeti se samo luke Altemyre! Onih tvojih bedastoća usred grada Drymha, Njoj ispred očiju motao si se oko Sonsynore, napio si se s onim blesavim Arghoryancem i raspetljao Ti se jezik, a mozak Ti je zablokirao. Ona Te je gledala zaljubljeno, a Ti si lupetao gluposti dok napokon nisi i prešao granice. Ja jesam star, ali nisam glup! Znam ja što treba izbjegavati kod žena. Ti pak si u trenucima kada je Ona pokazala malo ženske ljubomore, doista pretjerao. Kao i u bitkama, nikad me ne slušaš, uvijek juriš tamo gdje je najopasnije i da …' Sada se Andraghon sve više i sve glasnije počeo smijati dok konačno nije prekinuo Panđu: 'Aaa, ne! Ne, evo ga opet! Sada sam još i ja ispao glavni krivac, zar me nije ona …' Sada pak Panđa prekine Andraghona: 'Dječače, da me nisi više nikada prekinuo! Pet mjeseci skupljao sam snagu da Ti ovo bacim u lice, a sada kad sam konačno skupio snagu Ti me prekineš! Zar sam ja to zavrijedio od Tebe?' Sada se Andraghon uozbilji, položi prijateljski ruku na rame uznemirenog Panđe i mirno mu odgovori: 'Oprosti mi prijatelju stari! Molim te, oprosti mi, stvarno sam malo pretjerao! No, zar me nisi upravo ti naučio ovakvoj upornosti i ustrajnosti i što bih ja sada trebao? Zar da ja prvi popustim, to želiš?' 'Ne! Malo si previše nepopustljiv i grub prema našoj djevojčici s juga. Sakrio si se u šume Mynechyza, jer znaš da nas Ona ovdje ne bi nikada pronašla. Daj dječače, popusti samo malo. Evo, odvedi nas u Neberaskhu, ili nas povedi u divlju zemlju Tyx! Samo daj prijeđi napokon Armaghedonhu koju je jadni Paska po Tvojoj zapovjedi pretvorio u neprobojan zid. Dječače, meni za volju spusti se samo malo južno. Ništa drugo ne tražim od Tebe. Andraghon se opet stane smijati, a onda se iznenada okrene prema Amaksosu i zapovjedi mu: 'Amaksose odmah pozovi pukovnika Unakasa! Neka nas Krilati jahači čekaju kod Mynetona! Idemo onda malo u Zabranjenu dolinu gdje ćemo popiti jedan Nektar, a onda idemo na obale Mandraghonha!' …


Legenda o Alandiji

Vrišteća tišina Sylenca

Poput iznenadnog i neočekivanog praska, razlila se jutarnja svjetlost nad proplankom šume Mynechyz, proplankom koji su Alanđani nazivali Wolsha. Sonsyrey koja je nakon hodanja tijekom cijele noći sada bila potpuno promrzla, Wolsha je morala doista izgledati kao mjesto gdje je Vrijeme uhvaćeno i stoji. Jutro se budilo izuzetno brzo uz posljednje sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples. Sonsyrey nije mogla odrediti da li je dan tek započeo, ili se već ponovno spušta noć, jer Wolsha je bilo upravo to tajnovito i misteriozno mjesto, mjesto o kojem su kazivali i stalno ponavljali u legendama o Dječaku i Vjetru simpatični i mudri starci Sychythe. Bilo je to mitsko i tajnovito mjesto, mjesto gdje se gasio dan i mjesto gdje su vjetrovi plamtjeli i stenjali svu noć. Sonsyrey je sada znala da je samo na korak od mjesta koje su Alanđani nazvali Kawamadhe, a Kawamadhe su bila vrata Vjetra, vrata koja pak su se nalazila na mjestu gdje se Alanđanin igrao s opasnim ledenim polarnim vjetrom Actyalanom, vjetrom koji Ga je oduvijek ljubomorno čuvao. Udisala je tako Sonsyreya jutarnje mirise Sylenca, mirise koji su odisali svježinom srebrenog alandskog bora. Doista, sada je Sonsyreya napokon vjerovala i razumjela Panđine riječi koje je on znao toliko puta, kroz oblak dima iz njegove lule, hvaliti i veličati: …'nigdje ne rastu i ne mirišu ljepše i tajnovitije šume srebrenog bora kao u dolinama Sylenca.' Sonsyreyine umorne i snene plave oči sada su poprimile svu ljepotu. Suze iz njezinih očiju izgledale su kao biseri, a srce joj stane jače udarati. Usred tog nepreglednog carstva koje su krasili mistični krajobrazi Zaboravljenog i Izgubljenog svijeta, na samim Vratima vjetra, vjetra strašnog i olujnog, mjestu gdje je taj strašni vjetar postizao nevjerojatnu brzinu, stajala je najljepša Palmina leptirica. Slomljena i krhka, djevojka najljepših nebesko plavih, sada uplakanih očiju, djevojka najgušće i najduže crne kose koje je ikada vidjelo i zapamtilo to Strašno i Tajnovito Vrijeme, Vrijeme Tajni Najtajnijih, a sve okolo Nje bila je Vrišteća tišina i misteriozna polarna Svijetlost. Ona je osjećala da je snaga izdaje i napušta, pa skupi svoje posljednje snage i tiho, a u Vrištećoj tišini to je izgledalo kao prekrasan šum valova Toplih mora južnih, prošapuće: 'Uzaludno me pokušavaš uvjeriti Alanđanine da je naša ljubav nestala s prvim jutarnjim svijetlima Sylenca. Sva ova tišina koja me okružuje i pokušava me uplašiti, zapravo je siguran znak da si i Ti tu negdje. Tvoji srebreni borovi više Te ne skrivaju od mojih pogleda i ja Te napokon prepoznajem i vidim Te u njihovim krošnjama. Sada sam napokon sigurna da je Tvoj pogled rasipao ovu tamu i pretvorio je u prekrasan dan, a čula sam i Tvoje korake od kojih mi je srce stalo jače udarati …'
Tamo negdje, negdje daleko na Sjeveru, negdje iza zastora noći, pod svijetlom milijun Zvijezda, Zvijezda koje su okitile plave plašteve noći pod čijim okriljem su mirno spavali, sada opet uzdignuti i ponosni nekada moćni i Slavni gradovi. Mirno je spavao i Asgrad, a gusta tama prekrila je njegove kule i bedeme tajnovitog Zimskog bedema. Dok je sa ove strane poznatog Svijeta gorjelo stotinu taborskih vatri, na drugoj strani tog istog Svijeta prostirao se, u tim nevjerojatnim, nezamislivim i nepreglednim prostranstvima, tajnovit i opasan Izgubljeni svijet Sylenca u kojem su putove jedino Alanđani mogli pronaći i slijediti ih. U toploj dvorani velike utvrđene alandske palače grada Asgrada, palače koju Alanđani nazvaše Mynetonka, u pratnji svojih najodanijih kneginja, okružena Njegovim najodanijim Vitezovima vjetra, sjedila je u velikoj alandskoj stolici na uzvišenom postolju Ona. Ona, djevojka ugodna oku, djevojka guste crne kose pozorno i dugo češljane, koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, kose crne sada vezane trakom na čelu. Njezine bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su blagu nervozu. Svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile svjetlošću milijuna Zvijezdi, sada su bile zamućene suzama. Doista, djevojka je zasigurno tim strašnim i nepredvidivim ratnicima napadačima, najboljim i najstrašnijim ratnicima, koje je to čudnovato i nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, morala izgledati, a zapravo i izgledala je baš poput prave kraljice, u toj mekanoj baršunastoj haljini koju je opasao pojas istkan od srebrenih niti. Takvu ljupkost živoga bića Vitezovi vjetra još nikada nisu sreli u svojim dugim i strašnim lutanjima tog Strašnoga i Nezamislivoga Vremena. Noćas je Ona spavala u toplim odajama palače Asgrada, pa su alandski čuvari Zimskog bedema vidjeli mističnu svijetlost daleko na obzorima Sylenca. Vitezovi vjetra i Amazonke Dyadonkhe, koje su je i dopratile do ovih nepreglednih prostranstava, na ovaj rub Poznatog svijeta, jasno su mogli čuti vrišteću tišinu koja je dolazila iz smjera mistične svijetlosti Sylenca. Sonsyreya pak je više puta tijekom te misteriozne svijetle noći utonula u san bez sna. Bio je to san u kojem je Sonsyreya kao kroz polu san vidjela vrata Izgubljenog svijeta Sylenca iza kojih se sakrio od njezinog pogleda On. Osjećala je Sonsyreya svu snagu ledenog vjetra s kojim se On oduvijek igrao u tim strašnim i vjetrovitim prostranstvima. Napokon je sada shvatila da joj baš taj ledeni vjetar ledom okiva srce i na njezinim Toplim azurnim morima Južnim i da je to njezina sudbina. Ona odjednom progovori: 'Nitko od Vas neće krenuti kroz ovu maglu! Ja idem sama! Iako nikada neću znati sve odgovore, ovo je zadnji put da mi On tako nestane. Nikada više neće iskoristiti moj treptaj oka i izgubiti mi se usred poljupca kao što je to napravio prije dva dana. Ne znam kako, ali ovaj put čujem Njegovo disanje u šaputanju Actyalanovom koji se trudi biti tih, ali to mu više neće poći za rukom. Ovaj put mi je dosta da samo ja brojim poraze u svijetlosti koja sve više trne u ovim prostranstvima. Ja znam da je naša ljubav Sudbina ovog Svijeta i više ne želim lagati ni Vama, a ni sebi da smo samo prijatelji. Dovoljan je samo jedan dan i jedna noć, pa da led zauvijek okuje Poznati i Izgubljeni Svijet. Iako je On jedan od najboljih i svoje namjere uvijek dobro sakrije, više me neće prevariti ni On, niti Actyalan, a niti svi vi. Noćas ću ja otvoriti vrata Izgubljenog svijeta i obojiti nebo Sylenca tirkiznim bojama. Znam da taj dječak sanjari o prostranstvima ledenim u kojima nestaju moji tragovi, ali noćas ću ja u Njemu probuditi čovjeka i pokloniti mu san Čarobnih vrtova Dyadonhe i šum Toplih mora Južnih.' Svi nazočni u velikoj dvorani Mynetonke ostali su nijemi. Na licima Vitezova vjetra ipak se moglo primijetiti zadovoljstvo koje je Panđa na kraju i glasno izgovorio: 'Ti si Ona Svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg. Ti si Ona koja rukom Zvijezde dodirne i one tada sinu jače i svjetlom obasjaju naša vjetrovita prostranstva Sylenca. Ti si Handrha iz Osvita vremena našega, Ti si Zaštitnica naša i mi Ti nikada prestat odani biti nećemo, ali moraš nas razumjeti. On je naša snaga i naša moć, On je sjajna Zvijezda Hawalandha i dok god je tako mi ćemo biti tu i nikada nećemo napustiti Zimski bedem kada je On iza njega, pa makar svi izginuli do posljednjeg. No, sada kad si Ti tu i kada Tvoja ljubav ponovno pali plamen ljubavi u Njegovom srcu, svijetlost Sylenca ponovno se vidi u ovim dugim noćima. Dok Tvoja ljubav hrani snagu Njegovu, Njegova moć prelazi na naše oklope i oružje, pa nam Zlo više ništa ne može. Shanunh Vondorha Shaenhutha hawa reya mil nah Yunha!' Nakon ovoga svi Vitezovi vjetra izvuku svoje teške dvosjekle mačeve, te ih okrenu oštricama nadolje prema Sonsyrey. Alandski stražari zauzmu pozorniji stav i blago obore glave, a nakon toga začuje se jednoglasno: 'Omythreya alanchet Aknahtanunh!' Čitavim Asgradom stanu odzvanjati pjesme u dubokim tonovima koje su tiho pjevali najelitniji odredi ovih strašnih, oklopljenih i naoružanih ratnika, koji su dojahali ovamo, na sam rub Svijeta Poznatog, samo zato što je On tako želio. Daleko, daleko nad tim prostranstvima Sylenca, ponovno se pojavi mistična svijetlost koju su ovaj put jasno vidjele i Amazonke Dyadonkhe, te predivne djevojke, ratnice leptirice koje su usprkos hladnoći, koja im je ledila njihova topla i nježna srca, stigle tako daleko. Iako na početku i nisu baš dobro razumjele što to ovi najstrašniji i najopasniji ratnici rade na ovom rubu poznatog Svijeta, sada im je napokon postalo mnogo jasnije. Mistična svijetlost Sylenca odjednom im je zažarila obraze i ugrijala srca. Konačno su mogle čuti i napokon su razumjele tu nevjerojatnu vrišteću tišinu Sylenca.


Legenda o Alandiji

Ryandolyna – dugo toplo alandsko ljeto

Odjednom, niotkuda i iznenada podigne se vjetar topao, vjetar neobičan za to doba godine, vjetar koji je donio opojni miris koji je podsjećao na miris pokošenog sijena. Miris koji se pomiješao sa svježinom mirisa šuma srebrenog bora, šuma tajnovitih i mračnih što čuvale su tajnu veliku. Bilo je jasno i bilo je sigurno da je Alandijom ponovno zavladao mir i blagostanje. Alandski elitni odredi već su davno prije odjahali u nepregledna prostranstva misterioznog Sylenca, no, alandske Šumske patrole ipak su se krile u svojim zasjedama ne želeći ništa prepustiti slučaju. Dok je toplo alandsko sunce grijalo sve jače, daleko na sjeveru, u sigurnosti neobičnih kula još neobičnijeg grada Asgrada, grada što davno prije utemeljiše ga Vitezovi vjetra onda kada Divlju rijeku pregaziše i svojim ga imenom nazvaše, odmarao se, okružen svojim vjernim generalima i čuvan od najboljih ratnika što zapamti ih to Neobično vrijeme, Shagan Andraghonh. Svakodnevno lutao bi on nepreglednim prostranstvima tog neobičnog i nepreglednog prostranstva što krase ga nevjerojatni i nezamislivi krajobrazi što opet podsjećaju na ona davno prije zaboravljena Vremena. Igrao se Alanđanin s vjetrom sjevernim, vjetrom strašnim i neobičnim što već jednom prije pomiješa i ispremiješa Legende Okolnim narodima, a Vitezovi vjetra strpljivo i pozorno bi Ga pratili. Snaga i moć kao da su izvirali svuda okolo i sve je na prvi pogled bilo normalno, no, nije baš bilo tako. Nešto je nedostajalo, nešto nježno, nešto lijepo, nešto toplo … Nedostajala je toplina Toplih mora Južnih, nedostajala je Ona. Handra, nazvaše je ti ratnici teško oklopljeni i naoružani, ratnici što pojaviše se s Osvitom Vremena, ratnici kakve još nikada prije nije zapamtilo to Neobično Vrijeme. Nedostajala je njima, ali još je više nedostajala Njemu, no, On je tvrdoglavo odbijao da je potraži iako je Ona već davno prije stavila svoje srce u Njegove dlanove i nakon svih ovih godina nadanja i traženja, u trenutku kada su oni pomislili da su On i Ona savršena harmonija, da su konačno pronašli davno prije izgubljena vrata Svijeta Neobičnog, kojeg zapamtiše samo oni najstariji, što još uvijek sjećaju se Atlantide i Slavnih gradova. No, odjednom Njegovo je srce postalo ledeno i On više nije želio vidjeti te najljepše plave oči, oči što bile su Vrata tog Izgubljenog Svijeta, pa je život Okolnih naroda opet tekao kao u polu snu. No, onda kada su snježne pahulje zamijenile tople kiše, kiše koje su svim Okolnim narodima izgledale kao suze sa Zvijezda dalekih, počele su plave i tople alandske noći. Tišina tih toplih i plavih noći lomila je Njegovo srce i samo je trebao jedan korak pa da On i Ona, ta Svijeta dva, toliko bliska, a toliko daleka, što sanjaju Svijet nevin i čist, opet budu zajedno. Kiše, vjetar, oluje bili su ime Njegovo, ime koje je Ona izgovarala u snovima nemirnim što sanjala ih je na predivnim bijelim pješčanim plažama koje su oplakivala Topla mora Južna. Tako, dok je Ona osjećala ljetne mirise daleke Alandije, na Toplim morima Južnim, noć je pala na grad Tisuću piramida, a noćne ptice već su širile svoja krila, svijetla nad Toplim morima Južnim trnula su polako, ali sigurno. Onda pak jednog jutra, jutra što je osvanulo nad Toplim morima Južnim, pojavio se mudri Sychytha, Tahunah (Onaj koji zna) nazivaju ga ostali Sychythe i sigurni su da je upravo on jedan od sedmorice što poznaju Tajnu što dobro je skrivena. Tahunah na iznenađenje svih Amazonki, usred grada Tisuću piramida, postavi neobično pitanje: 'Tko si ti Gospodarice Toplih mora Južnih? Zar si više ni ime ne poznaješ, pa ako je tako, onda nije ni vrijedno žaliti Te?! Sunce se polako gasi i zar ćeš dozvoliti da zabilježimo još jedan poraz? Koliko dugo već Ga poznaješ i koliko dugo smo Ga samo čekali, a Tvoji drhtaji sve nam govore?!' Ona, lijepog oka plavetnog, uplakana mu odgovori: 'On je toliko ponosan i snažan i ja Ga uopće ne razumijem … izgleda da samo Zvijezde znaju kamo je nestao, a možda znaš i ti mudri starče? Možda znaju Alanđani, ali sigurna sam da znaju Vitezovi vjetra.' Osmjeh se pojavi u kutu usana staroga i mudroga Sychythe, te nakon kraće tišine koja zavlada on progovori: 'Sjeti se Ti Svijetloga oka, sjeti se da Ti Noć mora ukrasti Dan, pa da Te Zvijezde opkole, a tada samo trebaš slijediti ritam svoga srca i Jutro će Ti pokazati tragove koji će Te odvesti na mjesto gdje je Vrijeme uhvaćeno u krošnje srebrenog bora i tamo ćeš sigurno vidjeti njihove sjene i čuti pjesme dubokih tonova.' Najljepše plave oči koje je ikada prije zapamtilo to Neobično Vrijeme Tajni i Legendi, odjednom se razbistre i Ona gotovo vrisne od sreće: 'Znam, znam, noćas ću ja Njemu pokloniti San, San koji će mu još ovo Jutro staviti na dlan! Noćas kada Noć bude rasula svu tamu nad tajnim odajama Asgrada, noćas kada Tama prekrije tajnoviti grad Asgrad, ja ću otvoriti vrata tog Izgubljenog i Zaboravljenog Svijeta i kad Ga napokon ugledam u treptaju oka svog, lako ću probuditi Legendu koju On već dugo sanja u tišini Sylenca …'
izvor:enhu.blog



Legenda o Alandiji

Nemeysolh – vatreni raspad

Tada pak zadnjeg dana mjeseca Zimnika iznenada pada Noć bez Mjeseca, a na Nebu se vidi samo zvijezda Hawalandha. Zlo još jednom pokušava spriječiti Dobro da djeluje. No, na Nebu je sve opet kako treba i mora biti, a Sychythe su po prvi put sasvim sigurni da Zlo više nema nikakve šanse, pa zato ovako zapisuju: '… Onda jedne vrlo hladne noći, neobične i nezamislive 'Svijetle noći', u ono doba, doba 'Bijelih snjegova' koji su počeli padati nošeni hladnim vjetrom Actyalanom. U tim neobičnim i nezamislivim 'Svijetlim noćima' padale su i hladne kiše Shakazeye. Tiho, pa onda još tiše, a zatim najtiše, iznenada i niotkuda počeli su padati gusti i obilni 'Bijeli snjegovi' koji su dolazili da još jednom pomiješaju i sakriju legende koje su 'Hrabri narodi' odavno već znali, ali ih nikada nisu razumjeli do kraja. Iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni odredi teško oklopljenih ratnika ogrnutih u plave ogrtače. Tihi poput sjena, nečujno poput tmine noći što ih je zaklanjala i skrivala, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Kišu i snjegove koji su padali ti strašni i šutljivi ratnici nisu ni primjećivali. Oni su iznenada porušili sve mostove koje su na divljoj rijeci Hesperaskhy sagradili, napustili su sve svoje gradove, koje su svojim imenima nazvali i krenuli u mračne i tajnovite šume Kayonash, a potom još dalje, do još mračnijih i još opasnijih šuma Mynechyz. Hladni vjetar Actyalan stao je tući bez milosti za ikoga, a strašna magla Anybeatha svojim je maglama sakrila visoku planinu Wyghen. Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih konja i teško oklopljenih ratnika, a onda je napokon Noć rasula svu svoju tamu i otvorila sve svoje odaje i tako je još jedna duga i beskrajna noć zavila u tamu tajnovite šume Srebrenog bora, a koje su od samoga 'Osvita Vremena' čuvale tajnu o tom Strašnom i Nezamislivom Vremenu u kojem su ratovi uništili i posljednje Slobodne gradove i zauvijek izbrisale nadu ' Onima koji su koračali uspravno …' Kada pak se u tim nepreglednim prostranstvima napokon pojavi i Ona za Sychythe više ništa ne može biti naopako i oni se više ne boje da će Zlo nadvladati Dobro, jer opet oni su vidjeli 'Onu koja Nebom šeće', vidjeli su mističnu Polarnu svijetlost iz koje se rodila zvijezda Hawalandha i njima je sada sve jasno. Ona, upravo Ona, Gospodarica Toplih mora Južnih nedostajala je u svoj toj velikoj tajni, pa da bi Legenda koja je bila živa konačno mogla i poprimiti svoj tijek, a upravo to će se i dogoditi u trenutku kada Sonsyreya stigne pred Zimski bedem: 'Sonsyrey sjaše s konja praćena pogledima alandskih ratnika Čuvara Zimskog bedema. Ona shvati njihove poglede, te odmota ponovno teški Shaganov mač i pokaže ga svima. Asgradom se sada zaori gromoglasan poklič Alanđana od kojeg se svi iz Sonsyreyne pratnje stresu, a i sam led stane pucati. Bilo je jasno da su ovi ratnici koji se tu smrzavaju danima osjetili da je njihova zaštitnica (Handrha) konačno shvatila staru priču Sychytha, koju pak ni Sychythe nisu do kraja razumjeli. Ona, Gospodarica Toplih mora Južnih, bila je ta svijetlost koja je trebala obasjati Njega, pa da bi sve konačno moglo početi… Oružje Alnđana blistalo je nekom mističnom plavkastom svijetlošću koja kao da je dolazila direktno iz teškog dvosjeklog Shaganovog mača. Stari je Tahunah, jedan od osmorice Sychytha što prepoznaše znakove i prateći ih napokon shvatili Legendu, uz odobravanje ostalih samo tiho primijetio: 'Mač Bogova u rukama 'Izabrane' blješti i štiti oružje Alanđana, a kada ga 'Izabrana' preda Njemu Legenda je konačno živa, a Hladne će vatre bilježiti teške poraze sve dok zauvijek ne budu poražene na bojnom polju Herofahla i bačene u vjetar Actyalana.'


Legenda o Alandiji

Bulman – simbol sklada Saveza Zvjezdanih Čuvara i Vitezova vjetra

Dakle, sada se zvijezda Hawalandha opet pomaknula za novih 30 stupnjeva i na oko 330 stupnjeva vidi se točno na mjestu Sjeverne zvijezde koja je najsjajnija u Zviježđu Bulman (Medvjed). Po alandskom Alandyarnycu mjesec je koji se naziva Zornik, a dvije izuzetno sjajne i lijepe zvijezde sjaje na noćnom Nebu kojeg pozorno motre Sychythe i na njemu opet nešto vide, ali ne razumiju. To nisu razumjeli ni u noći Starghatanunha (trenutak kada se Vitezovima vjetra vraćaju njihove sjene), zapravo Sychythe su zapisali, ali izgleda da baš i nisu bili sigurni u to što su vidjeli: 'Trideset je Vitezova vjetra u moćnom savezu SHAENHUTHE, a kada im se pridruže njihove sjene moćni savez postaje još snažniji KHTEHAPATYNE.' Dakle, dvije zvijezde dvostruki su znak koji simbolizira duh i materiju, a sve bi zapravo moglo ukazivati na nužnost osjećaja univerzalnosti nauštrb individualnosti i osobnosti, pa čak i po cijenu uništenja (smrti). Izgleda da su Sychythe bili sasvim sigurni i uvjereni da su Alanđani spremni radije umrijeti nego da se pomire i prepuste kaosu dekadencije što izazvaše je Hladne vatre i u koju naivno upadoše Okolni narodi. Zato su Sychythe Alanđane uvijek u svojim pričama opisivali kao najplemenitiju skupinu ljudi koja je ikada zemljom koračala … Mudrost koju su stekli drevni Sychythe, volja i snaga koju su predstavljali Vitezovi vjetra i moć koju su zagonetno Bogovi podarili Andraghonhu i svijetlost zvijezde Hawalandha koja se širi na sve strane zapravo simboliziraju ekspanziju Dobra koje će uskoro opet planuti i opet nanijeti poraz Zlu koje se još jednom podiže i manifestira se u posljednjem znaku kojeg Sychythe vide na Nebu. Dakle, opet se zvijezda Hawalandha pomiče za 30 stupnjeva i ulazi u slabašnu svijetlost Mjeseca, pa se na trenutak gubi, no, tajanstveni krug je konačno zatvoren. Vitezovi vjetra vidjeli su rođenje zvijezde Hawalandha, u noći Starghatanunha pridružile su im se njihove sjene, a osvitom zore nestali su u tajnovitim šumama Srebrenog bora da bi se tog jutra pridružili alandskim odredima koji su cijelo to vrijeme bili dobro skriveni, ali i spremni svakoga trenutka da se pojave, pa i na najmanju opasnost kod Zimskog bedema. Onda pak kada šumu Srebrenog bora zanjiše vjetar Sjeverni, stara skitnica Actyalan i svojim neumornim zamahom podigne, te u visine ponese jato alandskih Enhuptica, nad prostranstvima rađa se nova zora, novo svitanje. Jedino tada i jedino tamo lete te snažne i žive ptice praznim Nebom iznad nadolazeće plime zlatne zore koju pozdravljaju prodornim krikovima 'kee – aarrm'.


Legenda o Alandiji

Raykha – Sjeverna zvijezda koja zaklanja Hawalandh

Kada se zvijezda Hawalandha pomakne za još dodatnih 30 stupnjeva, dakle, na nekih 300 stupnjeva u odnosu na planinu Wyghen, Alanđanima započinje posljednji mjesec Alandyarnyca, mjesec Nade, mjesec u kojem bi se trebala roditi zvijezda Hawalandha, jer i sam mjesec naziva se Zvijezdorod. No, nije baš tako. Nešto nedostaje, a na nebu vlada potpuni kaos, jer mudri Sychythe odjednom kao da vide dvije zvijezde Hawalandha, a tada nešto još gore. Iznenada nastupa strašno doba Sychythama potpuno nerazumljivo, nedostaje pet dana, a upravo u tih pet dana koje Vitezovi vjetra nazivaju redom: Alantanunh, Nyghtanunh, Thanghatanunh, Starghatanunh i napokon Hawalandh događaju se misteriozne i Sychythama nerazumljive stvari. Tako su za Alantanunh Sychythe ovako zapisali: 'Nitko, ni najstariji među najstarijima, više se ne sjeća otkuda i zašto su se pojavili najhrabriji i najbolji ratnici koje je ikada prije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme. Govore da su ih poslali sami 'Bogovi sa Zvijezda' kako bi zaustavili ratove koji su bili na pomolu među Okolnim narodima koji još nisu stasali u Hrabre narode. Ti strašni ratovi već su se dobrano svuda osjećali, u zraku, na zemlji, pod vodom, a stizali su s prvim odredima Hladnih vatri što uništiše nekada moćno i ponosno kraljevstvo Desertye. Bili su ti tajnoviti ratnici, strašni napadači, nepopravljivi lutalice i opasni osvajači, šutljivi i zagonetni, potpuno oklopljeni i teško naoružani. Od samoga početka oni su danima nešto grozničavo tražili, a noćima pozorno osluškivali zvukove noći …' Nyghtanunh: ' U to zagonetno, tajnovito i misteriozno doba noći sjedili bi oni u nekakvom neobičnom krugu oko vatri što zapališe ih u još više misterioznom polukrugu. Sjedili bi oni tako danima i noćima nepomični ogrnuti svojim plavim ogrtačima promatrajući nemirnu igru vatrenih jezika i pozorno osluškujući šumove Noći …' Thanghatanunh: 'Odjednom bi sa Sjevera, sa Snježnog oceana zapuhao topli vjetar, vjetar neobičan za to doba godine i to doba Noći. Iznad maglovitih vrhova visoke snijegom pokrivene planine Wyghen, počela bi se rađati neobična zvijezda Hawalandha …' Starghatanunh: 'Moglo je već biti polovica Noći kada bi se u to gluho doba, najstariji među njima, mirno pušeći svoju lulu, iznenada podigao i, podizanjem ruke u znak mira i dobrodošlice, nekoga pozdravio – Neka Vam Noć bude sklona Čuvari Shaganovog mača! - …' Hawalandh: 'Hawalandh! Gromoglasno bi u jedan glas povikali Vitezovi vjetra. Odlučno bi ustali, odbacili svoje smrznute ogrtače, istodobno prislonili stisnute desne šake na desnu stranu svojih oklopljenih grudiju, izvukli bi svoje teške mačeve, okrenuli ih nadolje držeći ih lijevom rukom za balčake, jednoglasno uzvikujući - SHA – GHAN -, te bi potom jednoglasno izgovorili nešto poput zakletve - Nudim Ti svoj mač i spreman sam boriti se i poginuti za Tebe Zvjezdani viteže! Nek' su Ti svijetle ove Plave noći, a jutra nek' Ti se srebrom srebre Ti što čuješ Tišinu Sylenca. -' Simbolom tih pet dana kada se u ponoć dešavaju misteriozni događaji predstavljaju zapravo slavlje Alanđana kojim oni slave što je napokon zaustavljeno kraćenje dana, a pojava Polarne svijetlosti, odnosno rođenja zvijezde Hawalandha, zorno govori da su sile Zla opet pobijeđene iako se umjesto Sunca na Nebu zvijezda Hawalanda na trenutak gubi u slaboj svijetlosti Mjeseca. No, sada pak se zvijezda Hawalandha opet pomiče za 30 stupnjeva i na oko 330 stupnjeva vidi se točno na mjestu Sjeverne zvijezde koja je najsjajnija u Zviježđu Bulman (Medvjed). Sada je vide i Okolni narodi i zamjenjuju je sa Sjevernom zvijezdom, a to bi pak možda moglo ogovarati znaku zodijaka koji odgovara Ribama, ali o tomu drugi put.


Legenda o Alandiji

Martysh – Nebeski vitez početak zimskog solsticija

Sunce je potpuno nestalo s Neba na kojem više ništa nije kako treba. Sychythe su preplašeni i zbunjeni. Dani izuzetno kratko traju, a strašna vrišteća tišina potpuno je opustjela cijeli krajobraz Alandije. Alandski odredi su nestali skriveni u misterioznim šumama srebrenog bora, a Vitezovi vjetra sjedaju u tajnoviti krug i pale svoje vatre, ogrću se svojim plavim plaštevima, što tako neodoljivo podsjećaju na ove tamne i plave noći što nadviše se opet nad šume srebrenog bora. Zvijezda Hawalanda jedva da se i vidi sada kada se opet pomaknula za 30 stupnjeva i našla se u zviježđu Nebeskog viteza (Martysh), negdje na oko 270 stupnjeva u odnosu na prvo njezino viđenje iznad Wyghenha. Sychythe su sada uvjereni da Vitezovi vjetra čekaju rođenje zvijezde Hawalandha, jer posljednjim danom mjeseca Snježnika i prvim danom mjeseca Zvjezdoroda alandskog Alandyarnyca, nakon što je započeo zimski solsticij, alandska godina po Alandyarnycu bliži se svom kraju. Hladnoće koje se preko planine Wyghen tiho valjaju s dalekog Snježnog oceana sve su jače i napokon ubijaju vodu jezera Mynethonh (voda se jednostavno zaledila – po Athumanunhu, a Sychythe koji to nikada nisu vidjeli doista su se još više i uplašili). Dakle, dok bi zviježđe Nebeskog viteza moglo odgovarati zodijačkom znaku strijelca, prema drevnoj legendi mudrih i simpatičnih Sychytha, Nebeski vitez simbolizira Dijete Vremena koje još uvijek nije rođeno. No, upravo u tim danima u drevnom amazonskom gradu Apyonu amazonska carica Tanya rodila je treće dijete caru Thandheru, a vi dakako već znate i sigurno pogađate nije do nitko drugi nego Andraghonh, ili 'Onaj koji spava ispod pijeska', a kojeg od samog Osvita Vremena neumorno traže Vitezovi vjetra. Kako su zapravo Andraghonha podigli i odgojili Vitezovi vjetra, točnije starac Kaguar (Vrijeme), te Intosh (Odgojitelj) i Tahunah (Onaj koji zna) koji pak su troje od osam najmudrijih Sychytha Legenda se ovdje sve više zamršuje, ali i postaje sve jasnija – Ono što su Bogovi poklonili ljudima u sam Osvit Vremena, u prošlim naraštajima, trebalo je tajnovitim glasom, koji pak je donio strašni vjetar Sjeverni, tko li samo zna otkuda, mudrim Sychythama koji su i jedini razumjeli znak, jer su slušajući tišinu Noći, u svom spokoju starosti napokon ugledali ono što su Vitezovi vjetra u svoj svojoj snazi mladosti i čekali. Zapravo, bila je to 'Budućnost' koja je i navela Okolne narode da napokon i oni sami vide zvijezdu Hawalanda, ali dakako, opet krivo, jer neopreznost Okolnih naroda probudila je Zlo Hladnih vatri upravo zbog pogrešno protumačene Sjeverne zvijezde koju su Sychythe nazvale Raykha (Morski pas), a mogla bi odgovarati zodijačkom znaku jarca.


Legenda o Alandiji

Khepher – strašni pustinjski lovac Deserthye

Dakle, kada se zvijezda Hawalandha pomakne za slijedećih 30 stupnjeva i nađe se u odnosu na tajnovitu planinu Wyghen na oko 240 stupnjeva, ona ulazi u zviježđe Pustinjskog lovca (Khepher) u kojem su opet dvije sestrinske sjajne zvijezde. Ako se bolje pogleda to su zapravo Mala kola. U davno prije propalom kraljevstvu Deserthye koju pregaziše i uništiše mnogobrojni odredi Hladnih vatri što žare i pale tim Strašnim i Nezamislivim Vremenom, Vremenom što nastupi odmah nakon što su i posljednji Slavni gradovi, što sjećaše se još uvijek Atlantide, uništeni. Prema kazivanju drevnih Sychytha još nešto umiješalo se da bi spriječilo Legendu koja je počela biti živa. Radi se o strašnim odredima Xurha što negdje iza Tamne strane Mjeseca uništiše civilizaciju Xawyaraca. No, ako se zvijezda rodi i ako obasja božanskog 'Zvjezdanog ratnika', što bi opet moglo odgovarati slijedećem znaku zodijaka Sychytha (strijelcu) kojeg oni za Alanđane nazvaše Martysh (Nebeski vitez), baš kao njihovi potomci 'Hladne vatre' i Xurhy će bilježiti poraze. Dakle, po kazivanju Sychytha Xurhy (Oni koji su jeli ljude) pali su s Neba oboreni božanskom vatrom i sakrili se u podzemlju. Baš poput te mitske bitke iza Tamne strane Mjeseca, što zapodjenuše je Xurhy sa svojim vječitim i zakletim protivnicima Xawyarcyma, na Nebu se opet sve ispremiješalo i više ništa nije kako bi trebalo biti. Na zemlji sve živo osjeća blizinu i dolazak strašne Anybeathe koju već prije najaviše mitski vjetar Actyalan i misteriozna sestra Anybeathe, tajnovita Athumazyha. Dani su sve kraći, drveće i biljke gube lišće (osim srebrenog bora koji se još više srebri, prkosi i skriva nešto tajnovito i opasno u svojim šumama u kojima tijekom mjeseca Vjetrovnika nestajahu najelitniji odredi Alanđana koji su znali da je samo sigurnost Zimskog bedema i njihova nazočnost na njemu sigurna garancija da će se zvijezda ipak roditi). Tako u tom opasnom i strašnom jedanaestom mjesecu Alandyarnyca, mjesecu kojeg Alanđani nazvaše Snježnik, počinju padati prvi 'Bijeli snjegovi' koji će prekriti i sakriti alandske strašne ratnike sve do onog trenutka kada će se zvijezda Hawalandha opet roditi na mjestu gdje treba biti i obasjati Njega ispod nje na visokim planinama tajnovitog Wyghenha.
(Athumanunh će vas upozoriti da se sjetite da sjemenka zakopana u zemlji započinje tajnovitu pustolovinu koja će je dovesti do proljetnog buđenja) Upravo zato Alanđani se ne boje Shonshonha (Smrti), jer njih poput sjemenke štiti debeli snježni pokrivač. Ako se zvijezda Hawalandha rodi za njih će sve opet imati smisla, a ako se ne rodi onda više ništa nije ni važno. Dakle, Sychythe su bili uvjereni da su Alanđani shvatili da njihova eventualna pogibija na Zimskom bedemu zapravo znači novi život. Okolnim narodima pak nikada nije bilo baš potpuno jasno zašto su ti strašni alandski ratnici smrzavali na samom rubu 'Poznatoga svijeta' i zašto oni tako gorljivo i tako pozorno brane, tako ljubomorno i tako uporno čuvaju mjesto do kojega se doista nikada ni ne bi mogla probiti ni jedna vojska tog Strašnog i Nezamislivog vremena. Ipak, Alanđani su bili tu, teško oklopljeni, potpuno naoružani i spremni na borbu do posljednjeg, samo da bi … kako su to Sychythe zapisali u kamenu Wyghenha: ' … opet vidjeli Zvijezdu Hawalandha i Nekoga ispod nje.' Jata mitskih Enhuptica, što ponosno lete nad tim beskrajem vrišteće tišine, zapravo su siguran znak beskraja života i dalekih horizonta spoznaje o neuništivosti života što pokloniše ga Bogovi Okolnim narodima koji zbog neopreznosti zaboraviše na opasnosti koje se kriju u nesnošljivosti prema drugima, o nepriznavanju različitosti, pa opet neoprezno tako probudiše ljudsko prokletstvo što ogleda se u užasu i teroru što izazvaše ga opet probuđene Hladne vatre koje su već jednom Bogovi bacili u strašan ponor Zaborava.


Legenda o Alandiji

Hydrha – božica Pravde drevnih Sychytha

Prema drevnim pričama mudrih Sychytha upravo je Hydrha, jedna od zaštitnica mitskih vila Charyzmhy, užasnuta nepravdom i izdajom, što počiniše je te bajne vile Vitezovima vjetra, bacila prvo prokletstvo na njih. Prokletstvo se ogledalo tako što su dani opet izjednačeni s noćima i započinje ekvinocij. Prvog dana ekvinocija podiže se strašan Sjeverni vjetar Actyalan i on više nema milosti ni za koga. Sychythe vide da alandski odredi iznenada napuštaju svoje položaje i okupljaju se oko zastave koju visoko na kulama Northalana podiže general Amaksos koji ih time upozorava da je On ranjiv i da Ga je potrebito zaštititi iza Zimskoga bedema. Dakle, Alanđanima je započeo deseti mjesec u nizu Alandyarnyca nazvan Vjetrovnik, a doba godine što ga Alanđani nazvaše Dozrijevanje došlo je svojoj sredini i započinje opasno i nesigurno doba koje Alanđani nazivaju Slabljenje (Helnyhe). Zvijezda Hawalandha pomiče se za 30 stupnjeva i tada na 210 stupnjeva ulazi u zviježđe Hydrha. Dakle, sada je na Nebu sve u potpunoj ravnoteži, ali zapravo to je opasno doba kada su snage Dobroga i snage Zla u potpunoj ravnoteži. Dok ostali Okolni narodi bezbrižno uživaju u posljednjim toplim danima, Alanđani su sve više oprezni i nepovjerljivi. Tajnovite Šumske patrole više nikome ništa ne vjeruju, Armagedonha je krcata tim opasnim alandskim ratnicima, strašni Krilati jahaču Unakasovi žestoko jašu kroz prostranstva Sylenca, Srebreni oklopnici sada su vrlo blizu Modrim oklopnicima i više ih nikakva sila tog Strašnog i Nezamislivog doba ne može iznenaditi. Noćne oči generala Protyronha pozorno osluškuju zvukove sve tamnijih noći, a Crni strijeličari generala Peksa već su krenuli prema tajnovitim šumama Mynechyzha. Čuvari Zimskoga bedema i Snježni odredi nestaju u tajnovitim šumama Kayonasha i čekaju, a Jutarnje ptice generala Wowokhe zaposjele su sve moguće prolaze kroz Taweghu što vodi prema tajnovitom alandskom gradu Alandu. Drevnim i mudrim Sychythama jasno je da i Alanđani vide opasne znakove na Nebu, jer zvijezda Hawalandha ulazi u zviježđe Khepher, a Khepher (pustinjski lovac) slijedeći je znak alandskog zodijaka koji može odgovarati škorpionu.




Legenda o Alandiji

Yunha – Wyxenha 'Ona koja Nebom šeće'

Kada se zvijezda Hawalandha pomakne na svom putu za negdje oko 180 stupnjeva Sychythe opažaju da ulazi u zviježđe koje čine dvije lijepe zvijezde, pa jednu nazivaju Yunha, a drugu Hydrha. Dakle, kada se zvijezda Hawalandha poklopi s blistavom zvijezdom Yunha, Sychythe to objašnjavaju i najavljuju kao skori susret i sjedinjenje Andraghonha i Sonsyreye u 'Zemlji žeđi', jer ona druga zvijezda nazvana Hydrha zapravo predstavlja božicu Pravde u koju vjeruju Sychythe, no, o njoj drugi put, jer ona je zapravo i sedmi znak koji može odgovarati zodijačkom znaku vage. Šestim znakom mudrih Sychytha započinje alandska jesen koju oni nazivaju Dozrijevanje, a taj deveti mjesec po alandskom kalendaru Alandyarnycu naziva se Maglodan. Tiho, tajnovito i polako počinju se spuštati prve alandske jutarnje magle s tajnovite planine Wyghen koje najavljuju misterioznu Anybeathu. Alanđani se počinju pripremati za strašnu i nemilosrdnu Athumazyu skupljajući plodove dugog ljeta i pohranjuju svoju žetvu. Alandski odredi sve se više približavaju Zimskom bedemu, jer valja im ga opet utvrditi i iza njega zaštiti ono najvrjednije što imaju. Tako objašnjavaju Sychythe ono doba kada je pola tajnovitog kruga opisano, odnosno Vrijeme Tajni u kojem je najčistije djevičanstvo posljednje mitske vile Charyzmhe združeno sa velikom snagom i moći božanskog mitskog Pravednika što Bogovi poslaše ga Okolnim narodima da zaustavi ratove, stradanja i patnje koje su svojom pojavom izazvale Hladne vatre. Pustinjski narodi u to doba prvi su puta osjetili svježinu i krijepost hladne vode što donesoše je kiše Shakazeye gonjene strašnim vjetrom Actyalanom koji je to načinio samo zbog Njega. Sychythe su tada u svoje zapise jednostavno, ali misteriozno zapisali: 'Dolaze! Dolaze hladne kiše Shakazeye nošene strašnim vjetrom Sjevernim da napokon natope 'Zemlju žeđi'.' Doista, tog jutra dan se probudio bez Sunca i svi u Wananunhy su opet imali svoje sjene, jer Sonsyreya (Wyxenha) osjeća svu svoju snagu ljubavi. Njezine oči, oči kakve još nije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme, tog jutra bude se snene. Ako pak se tog jutra čuju i tajnovite pjesme alandskih ratnika o nečijim snenim plavim očima koje griju tim 'Ledenim ratnicima' krv u žilama, onda nema nikakve sumnje, sve je savršeno, baš onako kako po Sychythama i treba biti, a Legenda sve više postaje živa.


Legenda o Alandiji

Lothosh – sunčani zmaj koji zaklanja zvijezdu Hawalandha

Dakle, sada kada se zvijezda Hawalandha pomaknula za otprilike oko 150 stupnjeva u odnosu na planinu Wyghen Sychythe su opazile da moćno Sunce potpuno zaklanja zvijezdu. To je po Alandyarnycu osmi mjesec nazvan Srebrobor. Zapravo, Sychythe su sada opazile da su već na sredini 'Zvijezdane godine'. Alanđani to doba godine nazivaju Bujanje, ali sada se 'Vremenu Tajni' pridružuju Pustinjski narodi iz Wananunhe, iz tajnovite 'Zemlje žeđi' koju su Hladne vatre poharale i pretvorile u prokletu zemlju, 'Zemlju duhova'. Wananunhu nemilice prži moćno Sunce, a Pustinjski ljudi to Sunce nazivaju bogom Zmajem. Kao ruža bio je crven pijesak Wananunhe i svi ljudi, biljke, životinje i stvari izgubili su svoje sjene, svi osim Vitezova vjetra. Zašto se gube sjene Athumanunh je već objasnio, a zašto Vitezovi vjetra ipak imaju sjene objasnit će sada. Naime, radi se o Xawyarcyma – ' … trideset je Vitezova vjetra u moćnom savezu SHAENHUTHE, a kada im se pridruže njihove sjene moćni savez postaje još snažniji KHTEHAPATYNE, a snaga tog saveza štiti središte tajnovitoga kruga koji napokon mora biti zatvoren da bi konačno sve zapravo i moglo početi. Odnosno, da bi opet započelo ono Prvo Vrijeme, Vrijeme rađanja, Vrijeme građenja, Vrijeme vidanja, Vrijeme smijeha, Vrijeme slavljenja, Vrijeme grljenja, Vrijeme traženja, Vrijeme kazivanja, Vrijeme mira i Vrijeme ljubavi, pa da napokon Dobro pobijedi Zlo što nadvilo se nad Okolne narode što preduboko kopaše tražeći božansko zaslijepljeni ambicioznošću i neprestano žudeći za vlašću. Tragajući tako za mudrošću i milošću, Okolni narodi zapravo su pronašli neznanje i mržnju. Naivno su tada pomislili da su postali arbitri plemenitog mira, što već jednom prije podari im Atlantida i Slavni gradovi, a zapravo su postali bakljonoše što probudiše Hladne vatre u najdubljem ponoru, u ponoru u koji ih Bogovi već jednom prije baciše, pa sada oni opet prenose vjekovni plamen smrti i uništenja. No, kada zvijezda Hawalandha opet zasja snagom moćnoga Sunca i kada se Vitezovima vjetra opet pridruže njihove sjene oni će pronaći i probuditi 'Onoga koji spava ispod pijeska', crvenog pijeska Wananunhe i On će tada potražiti predivnu Wyxenhu što Nebom pleše, a s njim će doći kiše Shakazeye i natopit će napokon 'Zemlju žeđi'. U Njegovim očima iskrit će božanski plamen mitskoga Pravednika, a pod Njegovim nogama bit će strašan Sjeverni vjetar Actyalan koji će opet na bojnom polju Herofahlha razviti tisuće zastava najboljih odreda što će ih tada, sad već Hrabri narodi, poslati na bojno polje Herofahlha gdje će oni vođeni 'Onim koji spava ispod pijeska' teško poraziti Hladne vatre koje silno zaprijetiše 'Onima koji idu uspravno'. E, dobro, nadalje Legenda kazuje da će taj mitski Pravednik u Wananunhu doći tražiti predivnu Wyxenhu, a upravu Nju Sychythe će uskoro ugledati na Nebu kada zvijezda Hawalandha uđe u zviježđe Yunha (djevojka na alandskom) što bi moglo odgovarati zodijačkom znaku djevice, ali o tomu Athumanunh će ipak napisati drugi put.


Legenda o Alandiji

Rynkha – morska mačka

Četvrti znak zodijaka po drevnim i mudrim Sychythama nosi naziv Rynkha, što bi na alandskom značilo morska mačka, a odgovara zodijačkom znaku raka. Morska mačka je velika riba koja živi u Toplim morima, a pomalo sliči na veliku sabljarku. Athumanunh skreće pozornost da je lako moguće zamijeniti alandsku Rynkhu s alandskom Raykhom što na alandskom opet znači morski pas. No, dobro idemo onda dalje s objašnjenjima. Dakle, u šestom mjesecu Alandyarnyca, koji nosi naziv Sušnik, kiše Shakazeye izbrisale su sve tragove tijekom Blatnika, pa sada počinje dugo toplo alandsko ljeto koje Alanđani nazivaju Bujanje s kojim počinje i ljetni solsticij. Velike Rynkhe mrijeste se u azurnim Toplim morima Južnim, a tada iznenada na tim predivnim morima pojavljuju se najstrašniji i najveći ratni brodovi koje je to Vrijeme ikada prije zapamtilo. Strašni Alandski ratni brodovi stižu s ledenih mora, a skriva ih tajnovita magla Anybeatha koja se nikada prije nije pojavljivala na obalama amazonske zemlje Dyadonhe. Tu gdje noći nisu tako tamne, a jutra se zlatom zlate Sychythe vide zvijezdu Hawalandha u potpunom položaju Zviježđa Rynkhe (Kapela). Kako se ribe mrijeste, biljke bujaju, Topla mora Južna su sve toplija, a alandski brodovi na tim morima ulijevaju potpunu sigurnost svim Okolnim narodima. Onda pak kada bi Dyadonkhe u toplim noćima zapjevale svoje nježne pjesme, snažni alandski mornari odgovorili bi im pjesmom isprva tihom, najtišom, pjesmom koja nikako nije bila karakteristična za Alanđane, a onda bi pjesme Alanđana postale glasne, snažne i one bi opet slavile Njega. Riječi pjesme tihe najtiše, blage najblaže, nježne najnježnije zapamtili su dakako Sychythe: 'Noćas kada Baharanunha nježno spusti svoje dlanove na lice Njegovo u mračnim šumama srebrenog bora započet će novi dan …' Dok je s prvim jutarnjim svijetlom Baharanunha (Ona koja lebdi zrakom) bila vidljiva na Toplim morima Južnim Sychythe su zapazile da zvijezda Hawalandha polako ulazi u putanju moćnoga Sunca, a time započinje i sedmi alandski mjesec nazvan Toplodan, no, tada već ulazimo u peti znak koji su Sychythe nazvale Lothosh što na alandskom znači zmaj, ali o tomu drugi put.


Legenda o Alandiji

Horanyash – susret dvaju suprotstavljenih principa

Horanyash na alandskom znači braća. Zašto su drevni Sychythe susret dvaju suprotstavljenih principa, muškog (Andraghonh) koji utjelovljuje djelovanje i ženskog (Sonsyreya) koji utjelovljuje usredotočenost, nazvali susretom braće nikome nikada od Okolnih naroda nije bio potpuno jasan. No, što je to Sychythe navelo na ovakvo tumačenje sada će vam Athumanunh opisati. Dakle, taj alandski treći znak zodijaka po Sychythama počinje zadnjeg dana Kišnika i prvog dana Blatnika kada se zvijezda Hawalandha pomiče za 90 stupnjeva u odnosu na planinu Wyghen, pa Sychythe opažaju da je zvijezda Havalandha ušla u zviježđe Horanyash (Perzej). Dok Andraghonh simbolizira snagu i mudrost koje mu u sam Osvit Vremena podariše Bogovi sa Zvijezda, Sonsyreya simbolizira božansku svijetlost koju su joj podarile mitske vile Charyzmhe žrtvujući se na bojnom polju Herofhalha samo da bi isprale ljagu izdaje što počiniše je davno prije Amazonke Vitezovima vjetra. Sychythe u zviježđu Horanyash vide dvojnost koja se napokon treba stopiti kako bi Hladne vatre zabilježile svoj prvi poraz. Onda kada Andraghon napokon sretne Sonsyreyu i kada Hladne kiše Shakazeye izbrišu sve tragove Hladne će vatre doživjeti prvi težak poraz što ne zapamtiše ga ni oni najstariji među najstarijima, a koji se još uvijek sjećaju vremena prije potonuća Atlantide i propasti moćnog saveza Slavnih gradova. Dakle, da Athumanunh zaključi, susret Andraghonha i Sonsyreye zapravo je združenje, općenje, odnosno kada se to dvoje mladih stopi u jedno božansko biće koje ima samo one najbolje božanske odlike – intelekt i ćudoređe. Legenda tada poprima polet što simboliziraju mitske Enhuptice, što vinu se visoko nošene snažnim krilima, što puni ih neobičan vjetar Actyalan koji je izgleda Sychythama bio mitski božanski glasnik. Hladne vatre bilježe u tom trećem mjesecu alandskog proljeća (Buđenja) teške poraze. Noći su sve kraće, a dani su sve duži. Drevni i mudri Sychythe tada bi objašnjavali Okolnim narodima, koji bi nestrpljivo pitali kada će napokon Hladne vatre zabilježiti prvi poraz, da će se to dogoditi onda 'Kada Dva postane Tri', a Dobro će zauvijek pobijediti Zlo onda 'Kada Tri rodi Četiri'. Naravno, Dva je postalo Tri samim susretom Andraghonha i Sonsyreye koji opet dakako napokon mogu roditi i Četiri. No, o tom dijelu tajne neki drugi put, a mi se vraćamo natrag alandskom zodijaku, odnosno četvrtom znaku koji se naziva Rynkha, ali o kojem će više biti napisano, opet, drugi put.


Legenda o Alandiji

Zeyha – kiše Shakazeye

Zeyha u alandskom jeziku označava kišu, kiše koje počinju padati tijekom alandskog mjeseca Kišnika. Dakle, nakon (Andraghonove) mladosti i njegove snažne volje za napretkom, za otkrivanjem novih horizonta (muškim principom pokretačke sile) slijedi (Sonsyreyna) snažna volja, nezapamćena i neopisiva ljepota i nježnost, upornost koja se ogleda u silama Prirode koja sve više buja i raste (ženski princip gradnje i stvaranja) koju je iznenada probudila neka tajnovita pokretačka sila. Taj alandski drugi znak zodijaka po Sychythama počinje zadnjeg dana Noćnika i prvog dana Kišnika kada se zvijezda Hawalandha pomiče za 60 stupnjeva u odnosu na planinu Wyghen, pa Sychythe opažaju da je zvijezda Havalandha ušla u zviježđe Zeyha (Kasiopeja). U tom drugom znaku do punog izražaja dolazi Sonsyreyna nesebična ljubav prema Andraghonhu što Sychythe zorno vide u bujanju biljaka i pojavi prvih plodova, jer zemlja hraniteljica čista je ženska priroda koju simbolizira Sonsyreya koja pak poprima obličje mitske Wyxenhe (One koja donosi kišu žednoj Zemlji i biljkama koje sve više bujaju). Dakle, riječi koje se mogu čuti u sve toplijim tajnovitim šumama opet su poznate: ljepota i nježnost, predivne plave noći u kojem počinju cvasti neobične alandske ljubičice boje indiga čiji miris odjednom počinju osjećati i svi Okolni narodi. Napokon je za Sychythe sve onako kako na Nebu treba i biti, sve je u božanskom skladu i redu, a neobična sila privlačnosti i neobičan miris alandskih indigo ljubičica jednostavno vodi k tomu da se Andraghonh i Sonsyreya napokon moraju i susresti da bi Legenda krenula svojim tijekom. O tom sudbonosnom susretu Sychythe opet sve vide u zvijezdama i to sada neumorno objašnjavaju zbunjenim Okolnim narodima, te je sve spremno za treći znak alandskog zodijaka koji se zove Horanyash, što pak na alandskom znači – braća. Više su puta Sychythe zbunile Okolne naroda, ali nikada kao tijekom objašnjenja tog trećeg znaka alandskog zodijaka koji bi možda mogao odgovarati znaku blizanaca. No, o tomu Athumanunh će napisati drugi put.


Legenda o Alandiji

Nefelh – početak Buđenja

Nefelh u alandskom jeziku označava munje, gromove koji se počinju pojavljivati tijekom alandskog mjeseca Noćnika. (Nefelh se može poistovjetiti s zodijačkim znakom Ovan – po Athumanunhu). Dakle, nakon snažne, oštre i izuzetno hladne alandske zime koju Alanđani nazvaše Helnyhe (Slabljenje), nakon Vremena Bijelih snjegova, zvijezda Hawalandha pomiče se za 30 stupnjeva u odnosu na planinu Wyghen i Sychythe opažaju da je zvijezda Havalandha ušla u zviježđe Nefehl (Cefej). Sunce odjednom dobiva jači sjaj i dani postaju sve duži, raslinje koje još uvijek drijema pod zemljom, koju je do tada pokrivao snježni pokrivač, odjednom se počinje buditi, a cijela se Priroda vraća svom aktivnom ciklusu. Alanđani ostavljaju Zimski bedem, jer Andraghonh je sada zaštićen bojnim složajem koji su samo za njega posložili Vitezovi vjetra i ništa, ali baš ništa ne može probiti, ili narušiti taj bojni složaj što izgradiše ga ti najstrašniji i najbolji ratnici što ikada prije zapamti ih to Strašno i Nezamislivo Vrijeme. Dakle, napad i snaga topline nasrće na posljednje hladne zimske dane. Topla mora Južna postaju još toplija, srebreni se borovi srebrom srebre, a najljepše plave oči koje je ikada prije zapamtilo Vrijeme toliko su plave da ni Noći više nisu tako tamne. Ljubav Sonsyreye prema Andraghonhu Sychythe vide tako na cijeloj Prirodi i njezinom snažnom buđenju. Snažnim Sjeverom u dubinama mračnih i tajnovitih šuma srebrenog bora čuju se pjesme što u dubokim tonovima pjevaju ih alandski ratnici, a riječi su vam već od prije poznate: jutro koje donosi novi početak, snaga, autoritet i hrabrost onoga što pokloniše im Bogovi nakon strašne bitke na bojnom polju Herofalha, mladost i snažna volja za napretkom, za otkrivanjem novih horizonta. No, Alanđani vide munje i gromove na Nebu i oni znaju da je to opasna vatra uzrokovana željezom, odnosno da je to početak novih prijetnji Hladnih vatri koje se također bude nakon za njih pogubnog doba Bijelih snjegova. No, Alanđani su pripravni i oni pripremaju svoje oklope i oružje i spremni su na sve samo da bi opet vidjeli predivnu zvijezdu Hawalandha i Njega obasjanog tom mitskom božanskom svijetlošću. Eto, to bi ukratko bilo to. Početak Vremena Tajni započinje zadnjim danom alandskog mjeseca Zimnika i prvim danom alandskog mjeseca Noćnika. Sve je spremno za dolazak hladnih kiša Shakazeye, odnosno znaku alandskog zodijaka koji se naziva Zeyha (kiša) i koji se donekle možda može poistovjetiti s znakom vodenjaka, ali karakteristikama bika. No, kako je to zapravo kod Alanđana drugi put.
izvor:enhu.blog

 

[zjovan29]

Legenda o Alandiji

Vrijeme Tajni – alandski zodijak

Dobro, kao što je Athumanunh već i prije obećao, ukratko će u nekoliko tekstova objasniti nešto o Alandskom Zvjezdoznanstvu odnosno o astrologiji Sychytha koji su za Alanđane izradili nešto poput današnjeg horoskopa. Naime, Alanđani sve su svoje podredili Andraghonhu i od samoga Osvita vremena njega su tražili i njega su čekali, jer u to Mračno Prvo Doba njega su im Bogovi obećali i samo poradi njega sa Zvijezda Balanmungha poslali su natrag svoje najelitnije Zvjezdane ratnike, tajnovite Xawyarce, ili kako ih Sychythe nazivaju Čuvare Andraghonovog mača. No, o toj misteriji nekom drugom prilikom, a sada malo pojašnjenja na temelju čega su to Sychythe temeljili i izradili alandski horoskop. Ključ tajne, dakle, leži u samom kristalu smrznute snježne pahuljice koja pada tijekom tajnovitog Vremena Bijelih snjegova. Naime, u Alandiji, po Athumanunhu, mogu se razlikovati tri oblika kristala snježne pahuljice (šest, osam i dvanaest krakova). Pahulje sa šest krakova padaju po cijeloj Alandiji, one s osam krakova padaju samo kod Asgrada, odnosno na Zimskom bedemu, a one sa dvanaest krakova padaju samo na tajnovitoj visokoj planini Wyghenha gdje su Vitezovi vjetra svake godine pozorno i strpljivo čekali da se pojavi zvijezda Hawalandha i obasja Andraghonha, odnosno da bi napokon mogla započeti Alandska Nova Godina. Nadalje, dok Vitezovi vjetra strpljivo čekaju i nezamislivo pozorno čuvaju i osiguravaju mjesto na kojem se nikada nitko ni ne bi mogao neopaženo pojaviti, mudri starci Sychythe s pristojne udaljenosti promatraju što to čine ti najbolji i najstrašniji ratnici što ikada ih prije Vrijeme zapamti. Kako je hladnoća neopisiva, Sychythe se smrzavaju i najvjerojatnije doživljavaju razne halucinacije i vizije shrvani hladnoćom, smrzavaju se i Vitezovi vjetra, ali oni hladnoću ne osjećaju – jer ako se Andraghonh ne pojavi za njih je sve izgubljeno i više ništa na ovom Svijetu nema smisla. Negdje odmah iza ponoći s pojavom zvijezde Hawalandha pojavljuju se i Xawyarci, Zvjezdani božanski ratnici, Sjene Vitezova vjetra, Čuvari Andraghonovog mača … Dakle, druga karika tajne leži u zvijezdi Hawalandha, odnosno njezinom položaju u odnosu na ostale vidljive Zvijezde koje Sychythe itekako dobro poznaju. Jednostavno, Sychythe temelje horoskop na temelju položaja zvijezde Hawalanda u odnosu na druga njima poznata zviježđa kojih ima deset. Dakako, sada će neki pitati gdje su još dvije Zvijezde, pa da bi ih bilo dvanaest, da bi sve odgovaralo zodijaku. Athumanunh i Sychythe te dvije zvijezde pronašli su u Mjesecu i Suncu, odnosno na temelju položaja zvijezde Hawalanda u odnosu na Mjesec i Sunce. Dobro, to bi bilo to nešto kao uvod, a ostalo drugi put. Na Athumanunhovoj sličici vidi se tajnoviti kristal smrznute snježne pahuljice Bijelih snjegova i dvanaest tajnovitih (zodijačkih) znakova što utemeljiše ih mudri Sychythe za Alanđane, a Athumanunh ih nacrta i objasni za vas koje to zanima.


Legenda o Alandiji

Shanatonunh (Zvijezdoznastvo) Alanđana – astrologija Sychytha

Nakon potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova za malobrojne preživjele nastupilo je Strašno i Nezamislivo Vrijeme. Vrijeme kada su sve nade bile izgubljene, jer Hladne vatre silno su zaprijetile i samim Bogovima. U to Mračno Prvo doba sve je imalo svoje Doba, svi su imali svoje Vrijeme. Tako je drevni narod Sychytha to Prvo Vrijeme podijelio na: Vrijeme rađanja i Vrijeme umiranja, Vrijeme građenja i Vrijeme rušenja, Vrijeme ranjavanja i Vrijeme vidanja, Vrijeme plača i Vrijeme smijeha, Vrijeme tugovanja i Vrijeme slavljenja, Vrijeme grljenja i Vrijeme odbijanja, Vrijeme gubljenja i Vrijeme traženja, Vrijeme šutnje i Vrijeme kazivanja, Vrijeme rata i Vrijeme mira, te napokon Vrijeme mržnje i Vrijeme ljubavi. Dok su drugi Okolni narodi svoja predviđanja i vjerovanja temeljili na djelovanju Sunca i Mjeseca, Sychythe su se okrenuli Zvijezdama dalekim i prateći zaboravljene ratnike iz najplemenitije skupine ljudi koja je ikada Atlantidom koračala, napokon su ugledali Zvijezdu što ti zaboravljeni ratnici svojim imenom nazvaše – Hawaland. Dok su Hladne vatre bahato odbacile mitove Slavnih gradova i Legendu tajnovite Atlantide, nazivajući ih praznovjerjem i primitivizmom, Sychythe su u simbolu tajnovite zvijezde Hawalanda spoznale nešto široko, nepristupačno, nešto nesvjesno, nešto misteriozno i tajnovito, ono što je onostran racionalnih sposobnosti. Zvijezdu Hawalanda oni su doživjeli svako po svojoj osobnoj mjeri svojeg pojedinačnog bivanja. Upravo tu počinje Shanatonunh (Zvjezdoznastvo) što drevni i mudri Sychythe pokloniše ga tim davno prije Zaboravljenim ratnicima, ratnicima Vitezovima vjetra Sjevernog. Vjetra bez kojeg ničeg ne bi bilo. Ne bi bilo ni kiša Shakazeye, ni Bijelih snjegova, ni Anybeathe, ni Athumazye, ni poput ruže crvenog pijeska iz kojeg se probudila Legenda. Onda pak su Sychythe alandski Shanatonunh (Vrijeme Tajni) podredili poimanju Vremena u kojem se pojavljuje alandska mitska Enhuptica srebreno-grimiznih-crvenih pera. Ta Enhuptica znala je drevne tajne, drevne tajne još prije samoga Osvita Vremena (Omythreyhe) koje nisu zapamtila ni moćna plemena Atlantide, ni moćni savez Slavnih gradova. Tako je mitska Enhuptica Alanđanima, ali i Sychythama simbolizirala uskrsnuće i besmrtnost, neprekidni ciklus rađanja i umiranja, mir i spoznaju, a dok je slobodno letjela iznad šumi srebrenog bora nošena vjetrom Sjevernim, ta mitska Enhuptica širila je horizonte spoznaje Shanatonunh iz Vremena Tajni. No, dobro sada bi već mogli preduboko ući u Tajnu, a Tajna se ipak ne ispovijeda nikome. Na Athumanunhovoj sličici tajnoviti krug Shanatonunh temelj je za razumijevanje alandske inačice današnjeg zodijaka (horoskopa) što za Alanđane utjeloviše ga mudri i drevni Sychythe. Drugi put Athumanunh objasni alandske znakove zodijaka Sychytha koji su ga jedini i razumjeli vidjevši ga u bojnom složaju u kojem su Vitezovi vjetra jahali raspoređeni na ključnim mjestima okolo Andraghonha s kojih su ga štitili i s kojih su lagano mogli izvršiti svaku njegovu zapovijed, ili su možda drevni Sychythe zapravo to vidjeli u onim mističnim krugovima u kojima bi Vitezovi vjetra sjedili danima i noćima kada bi čekali da se zvijezda Hawalanda pojavi iznad visoke planine Wyghenha i obasja Nekoga ispod sebe, pa da konačno Legenda može započeti.


Legenda o Alandiji

Sutradan na Skartarysu prijetnje nepoznatog mladog ratnika nisu dočekane previše ozbiljno, no, ipak, luka je zatvorena za sve brodove. Tada pak, točno u podne, kao što je i obećao vođa nepoznatih došljaka, pojavi se manja skupina ratnika na konjima. Straža gradskih bedema Skartarysa odmah podigne uzbunu, a na bedeme stigne i sama Sonsyreya. Manju skupinu nepoznatih ratnika vodio je sada Andraghonov pukovnik Mandhan koji podigne ruku u znak mira i pozdrava: 'Andraghon nas šalje po princezu Noshy i potom odlazimo u miru …' Odjednom, prije nego je itko nešto i mogao poduzeti, kiša strijela sa bedema zapljusne Alanđane koji se munjevito zaštite svojim štitovima. Mandhan zapovjedi da se izađe van dometa strijelaca, a onda zaprijeti: 'Čuvajte se Andraghonovog gnjeva!' Mala skupina ratnika potom nestane u obližnjoj šumi. Tada Sonsyreya ljutito priđe Fanthomu, princu Sywolykyh: 'Tko ti je dozvolio da se pojaviš ovdje i zašto ste ih gađali kad … ' Rečenicu Sonsyreya nije mogla završiti, jer se na rubu šume, odjednom i niotkuda, stane okupljati veliki broj nepoznatih ratnika koji su gradili bojni složaj za napad. Tisuću truba začuje se oko grada Skartarysa, tisuće oklopljenih pješaka, a iza njih tisuće konjanika u opasnim preslaganjima spremalo se za sve očitiji napad na grad. Istodobno na moru se pojavi na stotine ratnih brodova koji su također u bojnom složaju polako uplovljavali u luku. Kao po zapovijedi, ali zapovijedi koja se nije čula, sve oružje nepoznatih ratnika na trenutak bljesne na suncu, a istodobno grad zapljusne zapaljiva kiša strijela s kopna i mora. Branitelji grada u prvom su trenutku bili iznenađeni i zbunjeni, pa nastane pomutnja i panika. Izvan grada začuje se snažan jednoglasan povik, odnosno bojni poklič Alanđana: 'Sha – Ghan!' Nakon toga napad istodobno započne iz više smjerova na najslabije branjene točke drevnoga amazonskog grada. Grad je uskoro planuo poput buktinje, a crni oblaci strijela stalno su prisiljavali branitelje da se drže u zaklonu, kada su oblaci strijela prestali na bedemima već su bili napadači, a ubrzo su provaljena i gradska vrata. Dok je među braniteljima vladala pomutnja, panika i kaos, napadači su vrlo organizirano i precizno jurišali na sve moguće otporne točke grada koje su redom padale. Po cijelom je gradu pružan neočekivano slab i neorganiziran otpor. Sywolyky i Kotyansky ratnici ostavši bez svojih zapovjednika pružili su neorganiziran i nepovezan otpor. Na gradskim vratima Dyadonkhe su pokušale vratiti vrata pod svoj nadzor, ali su pregažene u žestokom karijeru Unakasove Krilate pukovnije. Alandski brodovi prislonili su svoje bokove na sve gusarske brodove, te su alandski mornari u naletu prešli na protivničke brodove i na njima izazvali paniku među iznenađenim posadama. Čitavim gradom sve više širila se panika, a Sonsyreya zapovjedi da se u njezinu palaču odmah dovede princeza Dyasparha. 'Princezo morate odmah zaustaviti svog brata! Odakle li se samo pojavio s ovolikim ratnicima, potpuno su razjareni i uništit će nam Skartarys i sve svete hramove. Gaze i ruše sve pred sobom, bez milosti su za ikoga.' 'Već više puta sam te upozorila princezo da će se on jednom pojaviti. Nisi slušala, postavljala si nemoguće uvjete i nikako nisi smjela pustiti na otok Sywolyke i Kotyance. Sada je njegov bijes, a samim time i bijes njegovih ratnika zbog toga još veći, jer oni vas sada sve vide kao protivnike. No, bit će dovoljno da zapovjediš tvojim ratnicama i ratnicima da bace oružje i prestanu im pružati otpor.' Odjednom u odaje palače grada Skartarysa provale Alanđani predvođeni pukovnikom Unakasom. Malobrojne Sonsyreyne Dyadonkhe, većinom kontese i mlade kneginje predvođene Sandrhom polete im u susret, u namjeri da zaštite svoju princezu, ali ih Sonsyreya odlučno zaustavi: 'Spustite oružje Sandrho! Više nema nikakvog smisla pružiti otpor, jer ova je bitka za nas izgubljena!' Pogledi Sandrhe i Unakasa na trenutak se sretnu, a onda Unakas zapovijedi: 'Zaštitite princezu Shenhu, a ostale razoružajte i odvedite!' 'Ne Unakas! Princezu Sonsyreyu i njezine pratilje ostavite ovdje na sigurnom, bez obzira kakve su vam zapovijedi. Ja osobno garantiram za njih! Uzbuđeno je pokušavala Shenha zaštititi Sonsyreyu i njezine Dyadonkhe. Unakas se osmjehne i zaustavi Alanđane: 'Smirite se princezo, zaštitit ćemo i vas i njih, no, ona vas baš nisu zaštitile prije nekoliko dana od napada Sywolykyh! Zašto bi im mi sada vjerovali, ali uskoro će se pojaviti i sam Andraghon, pa će vas on osobno zaštititi i odlučiti što s njima. Njegova zapovijed za nas je izvršena, a ovamo nas je poslao da zauzmemo ovu palaču kako ne bi stradala u naletima naših ratnika.' Uskoro se u dvorištu palače začuje topot konja. Alanđani se uskomešaju. 'Stiže Shagan s Vitezovima vjetra. Alanđani pripremite oružje za počast!' – zapovijedi pukovnik Unakas. U odaje amazonske palače sada uđe Andraghon praćen generalima Vitezova vjetra. Blistavi oklop i teški mač za pojasom činili su ga impozantnom pojavom. Andraghon polako skine bojnu kacigu i pancirne rukavice. Zavlada muk i teška tišina, a onda se Andraghon glasno nasmije i zapovijedi: 'Unakas neka se ratnici udalje iz palače! Postavite stražu i osigurajte je! Vrati oružje princezi s Toplih mora Južnih i njezinim bajnim pratiljama, a ti Yakwy pripremi brod za sat vremena vraćamo se u Aland! Sada idite svi, želim biti sam sa sestrom i njezinim prijateljicama koje je uzela pod svoju zaštitu!' Svi Vitezovi vjetra istodobno pozdrave i udalje se, a Panđa upita: 'Shagane želiš li da nastavimo gonjenje, Masharan samo čeka tvoje zapovjedi. Otok neće napustiti nitko za kog ti to ne želiš. Unakas je okupio sve pukovnije i spreman je za svaku tvoju zapovijed, a Paska sa svojim ratnicima nadzire sve kutke ovog čudnog otoka.' 'Hvala ti Panđo, ali da prvo čujemo ovu ljepoticu, želi li nastaviti borbu ili će nam možda ponuditi mir, jer od ovog trenutka Skartarys je pod upravom Alandije. Ovo više nikada neće biti sklonište za Sywolyke i Kotyance. Previše su nam briga zadali i u našim morima, a onda se ovamo skrivali.' Sonsyreya se sada obrati Shaganu: 'Pobjeda je tvoja i to potpuna, ali moraš znati da ja nisam znala da odavde Sywolyky napadaju Dyasparh i zalaze u tvoja mora. Ja s tobom želim mir, ali ako nam oduzmeš Skartarys bit će to preveliki udar za Amazonke.' 'I ja se slažem s princezom Andraghone, ovaj otok svim Amazonkama previše znači i podsjeća ih na drevna vremena za koja nas vežu …'
'Polako sestrice, pa tko je uopće rekao da ću vam oduzeti otok? Ja ću samo na djeliću ovog predivnog rajskog otoka izgraditi svoju luku za koju vi nećete ni znati da postoji. No, na ovaj otok više nikad neće ni jedan brod, a da ja to ne znam. Masharan će ih lijepo uvijek otpratiti nekamo drugamo, a otok je vaš i na njemu radite i igrajte svoje igre vi ljepotice. Meni je on nepotreban i beskoristan. Jeste li sada zadovoljne? Ja sada moram natrag u Alandiju gdje imam posla koji mi je prekinuo tvoj nestanak sestrice. Sada sam u žurbi i ne mogu vas ugostiti, pa vas zato obije molim da mi oprostite. No, pozivam vas obije u Aland gdje ću vam se iskupiti za ovu žurbu, a Yakwy i Amaksos će se pobrinuti da imate sve što poželite i da se sigurno vratite u Dyasparh, a odande dođite u Alandiju. Prihvaćaš li poziv princezo Dyadonhe?' 'Vrlo rado Alanđanine!' Nasmije se Sonsyrey na trenutak i obori pogled koji je jedva zadržavala. Naime, od kada je ušao Shagan nije skidao pogled s nje. Shagan zadovoljno raširi ruke: 'Onda smo se sve dogovorili, a sada stvarno moram brzo u Alandiju.' Tisuće alandskih ratnika koji su prije samo nekoliko sati izgledali strašno i opasno, sada je u velikom redu i organizirano napuštalo Skartarys kao da se ništa nije ni dogodilo. Sonsyrey je to sve promatrala pozorno i šutke, a onda se obrati Shenhy: 'Princezo tvoj brat je jako zagonetan. Doveo je ovamo tisuće najboljih ratnika koje do sada nikada vidjela nisam. Iskreno, ja sam iznenađena i zadivljena. Borili su se vrlo hrabro, jurišali su zastrašujućem poretku, kao da su točno znali kamo moraju udariti. Osvojili su naš otok, a on nam ga je odmah vratio. Kako su se iznenada pojavili, još su organiziranije i tajanstvenije nestali. Da nema ovih ovdje koji su ostali, ne bih sve ovo vjerovala, a pogledaj ih. Odmah su stali graditi utvrde kao da im prijeti velika opasnost. Sve to me zastrašuje princezo, gdje je on bio svih ovih godina i odakle se sada tako iznenada pojavio? 'Shenha se nasmije: 'Potpuno si u pravu prijateljice. Njemu su tek dvadeset i dvije godine, a već je zasjenio ratničku slavu svog starijeg brata, pa i samog oca, ako ne i djeda. Njegovi ratnici porazili su Sywolyke više puta na obalama Mandraghonha, nanijeli im teške poraze u Neberaskhy, proganjali ih kroz Dolinu smrti sve do Zabranjene doline, gdje su stali samo na moje izričito traženje. Teške i strašne su poraze nanijeli i Kotyancyma koji su morali moliti za milost svojih gradova. Sve napade njegovi ratnici lome u samom začetku i bore se hrabro i nezadrživi su. Trebaš tek vidjeti njegovu Alandiju, to još nisi vidjela. To ti je veličanstveno, kao da se nalaziš u zemlji iz legende. Njihovi gradovi, putovi, te šume srebrenog bora, ta beskrajna prostranstva, taj narod kao da zna i ljubomornu čuva neku veliku tajnu, a koju im je upravo On otkrio, jer poslije toga svi su poludjeli za njim i strašno ga zavoljeli. Vidjet ćeš da čak ni plahe šumske životinje tamo ne bježe od njega, a čini mi se da i sunce jače sije kad je on u blizini. No, najbolje da sada pođemo na odmor, a sutra ćeš se u to sve i sama moći uvjeriti. Noćas ćeš mirno spavati, a čini mi se da ćeš doživjeti neobičnu noć, jer u zraku lebdi njegov lik, njegovi ratnici zaštitili bi nas i od nemogućeg. Pogledaj samo ona dva generala, to su jedni od najboljih, a upravo je njima on povjerio našu sigurnost. Možeš biti sigurna da ćeš noćas usnuti prekrasan San koji ćeš vrlo dugo pamtiti. Nazočnost pak onih Sychytha sada konačno i ja razumijem. Ta četiri starca uvijek se pojave prije njega i onda danima najavljuju njegov dolazak. No, vidjet ćeš i sama. Sve više mi se čini da njihove priče, koje opet strašno podsjećaju na one davne i zaboravljene priče koje su nam kao djevojčicama pričale naše bake, sada izgledaju kao stvarne.' Pokušavala je objasniti Shenha Sonsyrey koja je, ni sama ne razumjevši i shvaćajući zašto, dio tih priča već sanjala danima koji su prethodili ovom neobičnom susretu s tim još neobičnijim dječakom koji je na Topla mora Južna doveo ratnike i ratne brodove kakve još nikada nije vidjelo i nije ni zapamtilo to Prvo doba u kojem su Topla mora Južna tiho oplakivala bijele obale na kojima su rasle i mirisale predivne palme na ovim bajnim otocima gdje noći nisu tako tamne, a jutra se zlatom zlate. Tu negdje, negdje gdje Topla mora Južna zapljuskuju obale predivne zemlje Dyadonhe, Legenda je sada poprimila svoj tijek i sve je za Okolne narode slobodno moglo početi … dakako i počelo je, a da oni toga još nisu ni bili svjesni. Jedan od četvorice Sychtha to im je najavio ovako: 'Onda kada sudbina tom neumoljivom, neuhvatljivom, divljem i slobodnom sinu sjevernih prostranstava, princu i ratniku, iznenada ispreplete put s predivnom crnokosom, plavookom princezom ratnicom. Onda kada ona potpuno zaokupi svu njegovu pozornost Okolni će narodi stasati u Hrabre narode i bit će to opet Vrijeme 'Onih koji idu uspravno' još od trenutka propasti Slavnih gradova, što nekada davno prije ponosno prostiraše se poput prstenova pod plavim plaštevima Neba što okitiše ga milijuni Zvijezda koje znaju i čuvaju tajnu veliku i predivnu …'


Legenda o Alandiji

Nitko se više ne sjeća otkuda i kako, a nitko više ni ne zna kada i zašto, su se na drevnom amazonskom otoku Skartarysu. odjednom pojavila dva maga, dva starca pripadnika drevnog naroda Sychytha. No, svi su zapamtili da su se otokom ubrzo proširile neobične drevne i davno prije zaboravljene priče koje su kazivala da je probuđena drevna legenda. Legenda koju su još bake, davno prije Osvita Vremena, pričale posljednjim vilama Charyzmamha. Dok su tako Topla mora Južna tiho oplakivala davno prije zaboravljene priče i zapljuskivala obale predivnog i drevnog otoka, otoka kojeg sunce kupa u svom toplom i zlatnom sjaju, u zraku se sve više osjećala nekakva mistična i tajnovita napetost, a dva su maga neumorno najavljivala da će se uskoro u tom Strašnom i Neobičnom Vremenu dogoditi nešto neobično. No, ništa se nije događalo i ništa nije kvarilo idilu tog drevnog i rajskog otoka što ga mitske vile Charyzmhe pokloniše narodu Amazonskom. Ništa neobično nije se dogodilo ni onda kada su u staroj luci Skartarysa pristale prve sywolykhe i kotyanske krstarice koje su donijele prve odrede Hladnih vatri. Ništa se neobično nije dogodilo ni onda kada je pojava Hladnih vatri otok pretvorila u leglo gusara, bezvlašća i zla. No, onda jednog kasno jesenskog dana, u luku slobodnog amazonskog grada Skartarys, uplovio je manji jedrenjak sa zastavom Dyasparha. Na njemu je bila princeza Dyasparha, vladarica Azurnih mora Dyasparha, gospodarica grada Tisuću piramida, drevnog amazonskog grada Ryanha što utemeljiše ga dyasparskhe amazonke, princeza Shenha. Ona je stigla u namjeri da riješi nesuglasice koje su izbile nakon što su anubyskhe Amazonke zauzele dyasparsky grad Sunh koji je čuvao ulaz u Zabranjenu dolinu zelene rijeke Mandraghonha. Usred bijelog dana, na očigled svih, njezin je brod napadnut od Sywolykyh. Iako se posada Dyasparaca hrabro i žilavo branila, Sywolykhy su bili brojčano nadmoćniji i jači. Princeza Shenha zatražila je pomoć dyadonskyh Amazonki koje su imale naoružane odrede na otoku, ali pomoć nije stigla. Princeza Shenha odvedena je u nepoznatom smjeru, a slijedećeg dana kao da se ništa nije dogodilo, ritam života na otoku usred Toplih mora Južnih poprimio je svoj ustaljeni tijek. Onda pak se nakon nekoliko dana na samom ulazu u luku usidre tri velike krstarice, a u samu luku uplovi dotada nikada viđena velika i čvrsto građena borbena galija u pratnji četiri manja, ali brza razarača. Pojava ovih velikih i strašnih ratnih brodova izazvalo je veliko zanimanje i pozornost svih, jer brodovi su bili izuzetno veliki i čvrsto građeni, a kako nisu razvili zastavu, svi su pomislili da se radi o nekakvoj do sada nepoznatoj gusarskoj družini. Tridesetak ratnika, potpuno oklopljenih i teško naoružanih, iskrca se kao pratnja mladog ratnika koji se uputi prema lučkoj krčmi. Ratnici su bili ogrnuti dugim plavim ogrtačima koji su skrivali oružje, ali mirnoća, stega i tajnoviti složaj koji su stalno držali ratnici iz pratnje jasno su davali do znanja da to sigurno nisu gusari. 'Prije nekoliko dana u ovu je luku uplovio brod princeze iz Dyasparha i tu mu se gubi svaki trag. Krčmaru, možeš li mi što kazati o tome?' – upita krčmara mladi ratnik koji je na veliko iznenađenje nazočnih u krčmi bio duplo mlađi od najmlađeg ratnika iz pratnje, bio je još gotovo dječak, a plava odora izvezena srebrenim nitima govorila je da je plemenitog roda. 'Slušaj mladiću, u ovu luku dnevno uplovljavaju i isplovljavaju mnogi brodovi za koje nitko ne pita kamo idu i što prevoze. Ako nešto želiš znati odgovor moraš potražiti u Zapovjedništvu luke.' – odgovori krčmar ne prekidajući svoj posao. Zveket srebrenjaka koje mu je ostavio Shagan ipak ga prene i zaokupi njegovu pozornost, te on na trenutak podigne pogled. Nekoliko pak pijanih Sywolykyh časnika naglo se podigne od stola i prepriječi put mladiću. Istoga trenutka, munjevito pred njih postave se dva snažna ratnika koji tijelima zaštite mladića, a jedan od njih mirno, ali prietećim glasom upozori: 'Mirujte lešinari! Imate sreće, pa nas ovaj put ne zanimate. Maknite se, ili ćemo s vama obrisati pod! 'Ovo nisu očekivali, pa Sywolyky izvuku mačeve, a na vratima tada se pojavi i naoružana patrola Sywolykyh. Pridošli ratnici snažno rukama obore iznenađene Sywolyke, a tada im jedan od njih ponovno zaprijeti: 'Vratite se natrag u svoje rupe odakle ste i dopuzali, ili izvucite oružje i umrite!' Ovo na trenutak pokoleba Sywolyke, a pridošli ratnici, mirno, kao da se ništa nije ni dogodilo, upute se prema Zapovjedništvu luke. Mladić opetuje isto pitanje o brodu koji je pripadao princezi Shenhi, a jedna od Amazonki mu odgovori: 'Taj je brod napusti luku prije dva dana.' Ovaj odgovor oneraspoloži mladića, pa on ljuto zaprijeti djevojci: 'To je laž koja me ne zadovoljava, ako ne znaš nema ni potrebe da mi lažeš!' Sada se pojavi još jedna Amazonka u pratnji više njih. Mladićev pogled se zaustavi na njoj, te je on stane ispitivati pogledom, sve dok se njegov i djevojčin pogled napokon ne sretnu: 'Tko si ti ratniče i što tražiš na mom otoku?' – upita prekrasna crnokosa djevojka. – Ja sam Andraghonh i tražim brod koji je prije nekoliko dana nestao u ovoj luci, a …' 'Nikakvog broda za tebe nema u ovoj luci. Vrati se odakle si i došao! Imaš sat vremena da napustiš luku!' Prekine crnokosa Andraghonha koji se samo osmjehne i rukom smiri Panđu koji je već htio intervenirati. 'Polako crnokosa, ja samo tražim svoju sestru koja je nestala u ovom leglu bezakonja. Napustit ću luku, ali ne bez sestre, a po nju dolazim sutra točno u podne svidjelo se to tebi ili ne plavooka. Ako si toliko važna i moćna da mi prijetiš onda ćeš se sigurno pobrinuti da mi se vrati moja sestra, a brod i sve na njemu slobodno zadrži. Andraghonh se blago nakloni i povede svoje pratitelje prema brodovima praćen zbunjenim pogledima Dyadonkhy.

Legenda o Alandiji

Tajna Cytygwndha (isječak)

… 'Ne, ne sine moj! To nije dobro i razumno, pusti sada to, to će riješiti Shenha sa svojom prijateljicom Antyophom.' – umirivala je Tanya Andraghonha. Tada pak se u razgovor uključi i Shenha sestra Andraghonova: 'Andraghonhe, majka je u pravu. Nema potrebe da ti silom vraćaš Skartarys i Zabranjenu dolinu, ionako je naš savez s Anubykama klimav i ne bi nam trebalo … ' Sada se mladi Andraghonh još više uzbudi i ustane iz stolice: 'Savez govoriš sestrice! Taj savez nikada nije ni zaživio i meni se čini da Anubyke više vole savez sa Sywolykyma nego s tobom. Što ti onda nisu pomogle kada su sywolyky odredi udarili preko Madraghonha na tvoj grad. Zar ti misliš da možda nisu znale Anubykhe, Amaryankhe i te Dyadonkhe koje su se sada još i na Skartarysu počele bahato ponašati, da su ti sywolykhy odredi na granici?! Jednom su me već prevarile tim svojim šarmom, ali sada je dosta! Ako žele savez onda cijelom savezu moraju biti i isti neprijatelji. Molim te Noshy (Noshy – alandsko ime za Andraghonovu sestru Shenhu) preispitaj još jednom svoju odluku i pusti mene da ih ja sa svojim Alanđanima otjeram iz Zabranjene doline i sa Skartarysa. Majko, nije li ta Antyopha kćer Nemesydyna? Zar si zaboravila što ti je Nemesydya učinila u Cytygwndhu i zar …' 'Dosta Andraghonhe! Zar si zaboravio obećanje?!' Sada pak je na iznenađenje Shenhe odjednom Tanya uzbuđeno prekinula Andraghonha. 'Što se to doista dogodilo tebi majko u svetom gradu Cytygwendhu i što si ti tamo tražio dječače, pa vi doista nešto krijete.' Željela je znati sada iznenađena Shenha. 'Nećemo sada o tome, jeli tako Andraghonhe?' odlučna je bila Tanya. 'Dobro majko, neka bude! Riješite to kako god mislite da je najbolje, no, ja ni pod kojim uvjetima ne vraćam svoje pukovnije natrag u Alandiju. Idem u Neberaskhu. Haywyu će biti drago što sam tamo sa svojim Alanđanima. Popit ćemo 'nektar' na zelenim obalama Mandraghonha i lijepo pričekati da vi to riješite na vaš način. Ipak bliže mi je iz Neberskhe nego da se onda opet vraćam iz Alanda, jer na kraju ću ja to ipak morati riješiti na svoj način. No, dobro, možda vi to riješite na vaš amazonski način, a ja ću sa strane ipak paziti da se tu ne umiješaju Kotyancy, ili njihovi zločesti prijatelji Sywolykhy, a vjerujte mi da ih osjećam u zraku. Ako su se dokopali Toplih mora Južnih brzo će oni poželjeti i azurna mora Dyaspharha, no, tu će ih lijepo pričekati Yakwy s mojim krstaricama.' …
Tako je i bilo. Alanđani su se povukli iz Dyasparha u vječito nemirnu Neberaskhu, a ne preko rijeke Hesperaskhe kako su to od njega tražile sestra i majka, jer taj uvjet postavile su im Anubykhe i Dyadonkhe pozivajući se na Amazonski Savez koji davno prije utemeljiše vile Charyzmhe. Tanya i Shenha naivno su pristale na te uvjete, ali Andraghonh će uskoro dokazati da je uvijek korak ispred. Naime, njegovi brodovi, u azurnim morima Dyasparha, već su potopili nekoliko brodova koji su se prikrivali kao gusarski, a zapravo su to bile sywolykhe krstarice. U nastavku događaji su se razvijali strahovitom brzinom, a onda se dogodilo nešto što će napokon na nemirnu i opasnu scenu, koju su dotada, u tom Strašnom i Nezamislivom Vremenu, uvijek režirali odredi Hladnih vatri, u punom svijetlu prikazati nešto što su Sychythe već duže vrijeme najavljivali Okolnim narodima. Shenhu su na Skartarysu oteli odredi Sywolykyh u najvećoj amazonskoj luci i to usred dana. Nekoliko dana ništa se nije dogodilo, a onda su se na ulazu u luku pojavili neki do tada nepoznati i nikada prije viđeni brodovi. Brodovi su bili veliki i snažno građeni. Oplate i nadgrađa bili su dodatno oklopljeni daskama, a kljunovi brodova ojačani su mjedenim šiljcima. Brodovi su bili izuzetno brzi, nikada viđeni do tada na tim prekrasnim azurnim toplim morima, a pratili su najveći ikada sagrađen brod do tada u tim Strašnim i Nezamislivim Vremenima. Bila je to velika ratna galija koja još nije imala ime, a velike krstarice koje su je pratile izgledale su zastrašujuće, njih pak su pratili brzi i snažni razarači na čijim palubama su bili mornari, ali i naoružani ratnici koji su imali leteće mostove na čak četiri mjesta. Nije bilo nikakve sumnje, ovi brodovi udaraju snažno u bokove protivničkih brodova i tada preko tih letećih mostova kuljaju naoružani ratnici. Prava pak opasnost tih brzih razarača nije ni bila vidljiva. Bio je to mjedeni šiljak nešto ispod vodene crte broda. Dakle, strašni su alandski ratni brodovi uplovili u luku Skartarysa koju je netom prije zaposjela Sonsyreya sa svojim Dyadonkhama. Dvoje mladih, slobodan sin divljeg Sjevera i bajna princeza Toplih mora Južnih još uvijek se ne poznaju, no, uskoro će njihov susret, tek probuđenoj legendi, dati neki novi smisao koji su davno prije zacrtale vile Charyzmhe i već dugo najavljivali Sychythe. Bit će to početak najveće ratničko ljubavne romance koju ni najstariji nisu zapamtili, a snaga ljubavi stvorit će neki novi savez koji ni moćni savez Slavnih gradova nije zapamtio. Kako je sve zapravo počelo Athumanunh je već pisao, ali možda opetuje još jednom za one koji je nisu pročitali. No, to nekom drugom prilikom.


Legenda o Alandiji

Tajna Cytygwendha – grada Charyzmhy

Stotinu je ljeta već minulo od kako su prvi odredi Hladnih vatri poharali plodne ravnice Hyperareye. Egoizam i anarhija koju proširiše odredi Hladnih vatri sve su više uzimali maha. Ti mnogobrojni odredi koji provališe iz Središnjeg kontinenta bili su sastavljeni od vrlo lukavih ratnika, ratnika izvrsnih jahača koji su obožavali vatru, ali ne i njezinu božansku svijetlost, pa su ih valjda poradi toga magovi Hyperareye i nazvali – Hladnim vatrama. Kazivali su magovi da su njihova srca bila vatrena, ali da su se ogrnuli tamom i hladnoćom noći koja je i uništila savez Slavnih gradova. Kud god bi se kretali ti odredi pratio ih je teror, strah i užas koji su tijekom tih stotinu ljeta dobrano osjetili i upoznali i svi Okolni narodi koji su živjeli pod tim Plavim plaštevima Zvijezda što opet pokazaše sjaj i ljepotu nekadašnjeg Vremena. Vremena dok su još uvijek polja Atlantide bila zelena, a moćni se savez Slavnih gradova još uvijek poštivao. U to doba, u gardu waluzyanskyh Amazonki rodilo se treće dijete cara Waluzyanaca, cara Thandherha i gospodarice apyonskyh Amazonki iz grada Apyonha, carice Thanye. No, tog dječačića, na veliku tugu i bol carske obitelji Waluzye, ubrzo su oteli odredi Hladnih vatri i nitko ga više nije vidio. U to vrijeme dok je Svijet još uvijek bio mlad, kralj Hladnih vatri Syrly, više je puta potukao vojske Okolnih naroda i napokon njihove kraljeve prisilio na podređen položaj u kojem je samo on mogao diktirati uvjete nepravednog mira. Na ruševinama nekadašnjeg grada Prozirnih sjena, Hladne vatre utemeljile su svoj grad Samaragh u koji su svake godine morali dolaziti svi okolni kraljevi i pokloniti se kralju Syrlyu. Nitko više nije bio siguran da će užas i teror koji su nametnuli odredi Hladnih vatri ikada više prestati, jer kralj Syrly imao je tri sina, tri princa, koji su svojom surovošću i zlom nadmašili i svojega oca. Najmlađi među njima i najgori po surovosti, Fanthomh okružen najelitnijim odredima Hladnih vatri, strašnim Demonymha, bio je strah i trepet koji nije prezao ni pred čime, ni pred kime. Tako je jednom ničim izazvan oteo najmlađu kćer cara Amazonye i amazonske Čuvarice svetoga grada Cytygwendha, grada kojeg su utemeljile vile Charyzmhe, grada koji je nekada davno prije, bio u moćnom savezu Slavnih gradova. Uzalud su mnoge vojske Okolnih naroda prijetile novim ratom Hladnim vatrama ako se djevojka princeza Toplih mora ne oslobodi. Vatrena srca Hladnih vatri i srce njihovog mladoga princa ni na trenutak nisu zadrhtala, a tada pak se dogodilo nešto što dugo nikome od Okolnih naroda nije bilo razumljivo. Odjednom je sam kralj Syrly posjetio u svetom amazonskom gradu Cytygwendhu caricu Nemesydyu, posljednju iz plemenite amazonske loze Charyzmhy. Djevojka princeza Toplih mora Južnih oslobođena je, ali uz uvjet da će postati žena najboljem ratniku kojega je ikada to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, Vrijeme kada su sve nade i vjerovanja Okolnih naroda propala. Oholi i samouvjereni odredi Hladnih vatri slavili su svoju još jednu pobjedu, jer davno prije bilo je zapisano da će, onaj koji bude stekao naklonost posljednje među vilama Charyzmamha, postati vladar Hyghlandherskih moćnih kraljevstava i carstava, što sada se opet podigoše u svoj svojoj snazi, slavi i moći kakva se još nije vidjela od propasti Slavnih gradova. No, bahati, oholi i zločesti, ti ratnici što srca su im vatrena, ali su ogrnuti tminom i hladnoćom noći, niti sanjati nisu mogli da će se uskoro pojaviti legenda među Okolnim narodima. Legenda je uskoro kazivala da će se uskoro pojaviti 'Onaj koji još uvijek spava ispod pijeska legendarne Wananunhe', a pratit će ga najhrabriji, najodvažniji, najsnažniji i najodaniji ratnici koje je ikada to Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo. Hladne su vatre uskoro stale uvjeravati Okolne narode da je upravo njihov najmlađi princ taj kojeg su svi čekali, a odredi Demonha su ti ratnici koje legenda opisuje, a to su već i dokazali u bitkama što pokazaše da im premca nema. No, onda se dogodilo nešto što je njihovo uvjeravanje poljuljalo i dovelo do prvih sumnji. Naime, iznenada je u jednoj od stalnih bitaka, na obalama zelene rijeke Mandraghonha, u zemlji koja je još uvijek bila pod vlašću Anubye, ali je oduvijek pripadala Apyonhu, došlo do prvog poraza Hladnih vatri. Nikome nije bilo jasno čiji su odredi nanijeli poraz Hladnim vatrama na divljim i zelenim vodama Mandraghonha, pa čak ni samim Hladnim vatrama. Opet stanu kružiti priče među Okolnim narodima koje su opisivale ratnike koji su se pojavili Niotkuda, iznenada poput strašnoga vjetra Sjevernoga, o ratnicima koji su na brzim i snažnim konjima tog jutra pregazili vode Mandraghonha i pomogli Dyasparkahama. No, kako su se brzo pojavili, još su brže i nestali jašući s vjetrom Sjevernim na daleki sjever u opasno carstvo Bijele smrti i još dalje preko hladnih i mutnih voda ledene rijeke Hesperaskhe što nastaje negdje tamo daleko, daleko u Maglovitim planinama, kamo nikada ni jedna vojska toga doba nije zalazila. Nitko više, jedno duže vrijeme, te ratnike što iznenada pojaviše se s vjetrom Sjevernim, vidio nije. No, tada se pojave četiri maga iz naroda najstarijeg, naroda Sychytha, naroda koji se još uvijek sjećao Vremena prije nego je Atlantida potonula, Vremena kada se pravedna snaga i moć Slavnih gradova zemljom širila poput topline Sunca vječnoga. Ta četiri maga, drevnog naroda Sychytha, neobičnih imena Tahunah, Intosh, Tyhytonh i Nehenuf, uskoro će postati poznavatelji tajni i kazivači neobične legende što pojavi se među Okolnim narodima koji su tek trebali stasati u Hrabre narode. Početak legende mnogima je već odavno poznat, a onima kojima još uvijek nije Athumanunh će ispisati nekoliko rečenica što davno prije njega zapisa ih Tahunah: 'Tamo negdje gdje ledena mora zapljuskuju obale zemlje srebrenih borova. Tamo negdje gdje se kiša i vjetar dodiruju, ali se nikada ne razumiju. Tamo negdje gdje spava vjetar Sjeverni, na mjestu koje je zauvijek okovao led i teško ga pritisnuo snijeg. Tamo bi sjedili oni oko toplih vatri ogrnuti svojim plavim ogrtačima pozorno promatrajući nemirnu igru vatrenih jezika. Bijahu to strašni ratnici napadači, ratnici lutalice i osvajači, ratnici koji nisu poznavali strah. Kišu koja bi padala, oni ne bi ni primjećivali, dok bi njihovi oklopi i štitovi mutno svjetlucali, oni bi samo mirno jahali svoje plemenite i snažne konje. Ti teško naoružani i oklopljeni ratnici danima bi strpljivo tražili, a noćima pozorno osluškivali zvukove, a s prvim jutarnjim svijetlom tajnovito bi nestajali u mračnim šumama srebrenog bora. Govore da se ti ratnici još uvijek sjećaju Vremena prije potonuća Atlantide i prije propasti Slavnih gradova što nekada tako ponosno i gordo poput prstenova prostiraše se pod plavim nebom što okitiše ga milijuni zvijezdi dalekih i šutljivih. Govore da su ti ratnici naganjali strašni vjetar Sjeverni sve do ruba svijeta poznatoga i tamo onda, svojim se kopljima borili s vjetrom, pobjeđivali ga, ili bi i sami bili pobijeđeni. Onda pak jedne, izuzetno svijetle i hladne noći, noći kada se podigao vjetar neobičan, vjetar sa Sjevera, sa Snježnog oceana ledenog, neobičan za to doba godine, za to doba noći, ti su ratnici nešto, ili pak nekoga vidjeli na visokim maglovitim planinama snježnim. Tada u sam Osvit Vremena ti se ratnici obvežu i obećaju jedan drugome da će svake godine u isto vrijeme doći na isto mjesto riješeni da se bore i da redom izginu svi ako treba, samo da bi opet vidjeli zvijezdu Hawalandha i nešto, ili nekoga ispod nje. Tada ti ratnici Divlju rijeku pregaziše i podignu grad na mjestu gdje se gasi dan, grad prozirnih zidova kojeg imenom svojim nazvaše. Na tom mjestu vjetrovi su plamtjeli i zavijali, zavijali i stenjali, a oni bi teško oklopljeni i naoružani, smrznutih ogrtača ponavljali riječi samo njima razumljive: - Nema ništa ljepše od šume srebrenog bora i nema tajne veće od tajne Vitezova vjetra …-' Tajnu grada Cytygwendha, Athumanunh pak će vam ipak napisati jednom drugom prilikom, jer i nju, baš kao i ostale tajne, dobro poznaju ova četiri maga drevnog naroda Sychytha, što imena nadjenu im sam Athumanunh.


Legenda o Alandiji

Dyadonskhe (amazonske) božice

Da ne bi bilo zabune i da netko nešto ne pomiješa, ove amazonske božice štuju samo Amazonke iz Athumanunhovih priča. Dakle, svi amazonski savezi, odnosno sva amazonska plemena štuju sedam božica koje su naslijedile još od vjerovanja mitskih vila Charyzmhy. Redom su to božice Izydya, Tocy, Aylya, Yanyha, Nyktya, Azurya i Netrycysha. Sve Athumanunhove amazonke iz njegovih priča vjeruju i štuju određene božice koje imaju vezu s njihovim pozivom, ili pak životnim položajem u amazonskom društvu. Tako npr. ratnice u pomoć dozivaju božicu Izydyu koja je ujedno i zaštitnica amazonskih ratnica, a utjelovljuje i božicu mudrosti i raznih umijeća, te je božanski razborita i samouvjerena, ona koja se ne povodi za srcem već za razumom. Mlade Amazonke, tek stasite djevojke, u pomoć dozivaju božicu Aylyu koja je ujedno i njihova zaštitnica. To je božica djevičanstva, utjelovljuje stabilnu i strpljivu, a utjehu pronalazi u samoći u kojoj zrači netaknutošću i potpunošću. Amazonke koje su stekle svojim položajem muževe, rodile djecu, u pomoć pak dozivaju božice Yanyhu i Netrycyshu. Božica Yanyha je božica braka, božica zaštitnica udanih amazonskih žena koja je svoju ulogu ratnice zamijenila i podredila cilju pronalaženja supruga i životu u braku. Božica Netrycysha pak je božica majčinstva, zaštitnica majki, utjelovljuje ženski poriv za pružanje tjelesne i duhovne potpore djeci. Božicu koju dozivaju u pomoć sve Amazonke kroz cijeli svoj poziv i život u amazonskom društvu je božica Azurya. Božica Azurya je božica ljubavi i ljepote, božica koja upravlja ženskim uživanjima u ljepoti i ljubavi, te seksualnosti i senzualnosti, potiče žene i djevojke na ispunjavanje kreativnih ženskih funkcija. Starije amazonske žene u pomoć dozivaju božicu Nyktyu koja je zaštitnica starica i božica Podzemnog svijeta. Ona je utjelovljenje ženske sklonosti za pokornošću i pasivnošću, te za udovoljavanjem drugima kojima želi biti potrebna. Na Athumanunhovoj sličici vide se amazonske božanske sunčane oznake njihovih božica, a kako one doista izgledaju Athumanunh vam to prikaže nekom drugom prilikom, već jednom drugi put, onako na samo njemu svojstven način.

Legenda o Alandiji

Dugo toplo Alandsko ljeto

Nakon dugog i , odnosno vrućeg, ali ne i sparnog alandskog ljeta. S vrhova tajnovite planine Wyghen spuštaju se prve magle. Tijekom mjeseca Maglodana kada se pojavljuju i tiho šuljaju kroz šume srebrenih borova prve magle sa dalekog sjevera Alanđanima započinje godišnje doba koje oni nazivaju Dozrijevanje (a mi bi za to godišnje doba kazali jesen – po Athumanunhu). Iza trideset maglovitih dana alandskog mjeseca Maglodana, dolazi trideset vjetrovitih dana alandskog mjeseca Vjetrovnika u kojem se počinju dizati strašni sjeverni vjetrovi, a tada na red dolazi trideset dana alandskog mjeseca Snježnika, mjeseca u kojem Alanđani opet užurbano utvrđuju svoj ionako neosvojiv Zimski bedem. Vitezovi vjetra pale tajnovite vatre u krugove i danima strpljivo sjede, a noćima pozorno osluškuju zvukove koje donosi tiha tama koja se valja s dalekog Sjevera i tada na zadnji dan mjeseca Snježnika i prvog dana mjeseca Zvjezdoroda, kada Alanđanima započinje godišnje doba koje oni nazivaju Slabljenje, Vitezovi vjetra stanu izgovarati riječi neke samo njima razumljive molitve. Simpatični starci Sychythe od tih riječi razumiju samo dvije 'Shangrha i Handrha', a kako te riječi oslikavaju neku crnokosu zaštitnicu, koju ti najbolji ratnici, koje je to Strašno i Nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, blagim riječima mole da Mu bude blaga. Sychythe opet znaju, ali ovaj puta i osjećaju Tahazeyhu – Onu Svijetlog oka, Onu Daha svježeg jutarnjeg, pa kad ujutro tajnovite šume srebrenog bora zanjiše stara skitnica, strašni vjetar sjeverni, Akhtyalan, svojim zamahom podigne prva jata Enhu ptica koje se vinu visoko u nebo iznad plime u kojoj se rađa srebrena zora. Nerazumljive riječi molitve Vitezova vjetra: benunh gem bah nubh muth nefther mer abeb shesh medhu nub nefther, riječi Zaboravljenih (Onih koji znaju Tajnu) na trenutak postaju razumljive i Odabranima (Onima koji čuvaju tajnu).


Legenda o Alandiji

Baharanunha ona koja lebdi u zraku – isparavanje vlage

Dobro, dakle, nakon što su tijekom mjeseca Kišnika bješnjele strašne proljetne oluje nad Alandijom, odnosno nakon što su pale kiše Shakazeye, tijekom mjeseca Blatnika svi su tragovi u Alandiji izbrisani, a tlo je natopljeno kišom i otopljenim snijegom, pa sadnja može početi, jer Alanđanima je došlo doba Buđenja (proljeće), a kako se tijekom mjeseca Sušnika pojavljuje snažno sunce dolazi i do isparavanja i naglog klijanja biljaka. Omamljeni neobičnim miomirisima šuma srebrenog bora Sychythe u tim jutarnjim izmaglicama vide predivne dugine boje i opet Okolnim narodima nude logično objašnjenje (Sonsyreya je opet posjetila Andraghonha i odgovor je za Sychithe jednostavan, a Okolni ga narodi takvog i prihvaćaju). Baharanunha lebdi nad Alandijom i njezin osmjeh zbunjenim Sychythama doista je tada izgledao kao najnježniji dodir ženstvenosti u tim Strašnim, Mračnim i Nezamislivim Vremenima. Sonsyreya tako postaje Baharanunha, ili Ono što nedostaje Alanđanima da bi njihova Legenda postala stvarna.


Legenda o Alandiji

Amandha Svemirska plesačica – Polarna svijetlost

Okolnim narodima nikada nije bilo jasno zašto su mudri i drevni Sychythe Sonsyreyu, u svojim tajnovitim kazivanjima, nazivali Amandha (Ona koja pleše na Nebu). U početku ni sama Sonsyreya nije razumjela što joj ti simpatični starčići pričaju, no, nakon što joj je Andraghonh napokon otkrio tajnu u pećini Alancheth, na Postelji od Sna, Sonsyrey je napokon shvatila i uzvratila mu svojom Snagom ljubavi u Čarobnim vrtovima Drymenha. No, tada pak se sve još više zakompliciralo, jer tajna Alanđana postala je još tajnovitija, Sychythe su bili uvjereni da je Amandha zapravo i Baharanunha (Ona koja lebdi Zrakom), a Okolni narodi više se nisu ni trudili shvatiti Tajnu već su se jednostavno prepustili predivnim pričama Sychytha, jer Legenda je bila živa, a Hladne su vatre bilježile teške poraze. O čemu se tu zapravo radi i što je to Athumanunh izmislio u svojoj priči, jer da bi Legenda bila živa ona mora biti na nečem stvarnom i utemeljena. Dakle, vrlo jednostavno, Athumanunh se poigrao s najobičnijom prirodnom pojavom, a to je polarna svijetlost. Gdje to zapravo počinje Athumanunhova priča? Priča počinje na opisivanju krajobraza Alandije, odnosno čiste i djevičanske prirode koja u Athumanunhovoj duši uvijek pobudi onaj snažan osjećaj beskonačnosti i velike tajne. Upravo ti divlji, netaknuti i djevičanski predjeli koje opisuje Athumanunh u Alandiji jednostavno obiluju suprotnostima koje su neki od Vas i dobro uočili. Uvijek nakon oštre i strašne zime, Bijeli snjegovi, (Athumanunh to u alandskom kalendaru naziva – slabljenje) dolaze strahovite proljetne oluje, kiše Shakazeye (Athumanunh pak to naziva – buđenje). Dobro ne idemo dalje po Alandyarnycu, ostanimo na trenutak na prva tri mjeseca alandskog kalendara (Zornik, Zimnik i Noćnik – po Athumanunhu). Dakle, nakon pojave zvijezde Hawalandha, odnosno nakon početka Nove godine Alanđana, ništa se ne događa, Zimski je bedem aktiviran i snažno je čuvan od ti najboljih i najstrašnijih ratnika koje je ikada zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme nakon potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova. Onda pak nakon tridesetog dana Zimnika i početkom prvog dana Noćnika strašni čuvari Zimskoga bedema vide Amandhu (nitko od Okolnih naroda nije se usudio priči Zimskome bedemu, no, simpatični starčići Sychythe skrivali su se i smrzavali se u mračnim šumama srebrenog bora tjerani silnom znatiželjom da vide koga to čekaju ti tajnoviti ratnici, ti strašni ledeni ratnici napadači). Dakle, Amandhu vide i prestrašeni Syhcythe, a to je predivan doživljaj koji pruža pojava polarne svijetlosti. Kada ujutro kroz vrata Kawamadhe izjaše Sonsyreya, Sychythe očarani njezinom ljepotom, promrznuti i pod dojmom polarne svijetlosti jednostavno su sami sebe uvjerili da su vidjeli baš Nju kako je plesala noćnim nebom. Dakako, polarnu svijetlost vide i ostali narodi Hygylandherha, ali sada im Sychythe nude i objašnjenje te misteriozne pojave.


Athumanunhova legenda

Naxyrh – katastrofa zbog koje je potonula Atlantida i uništeni Slavni gradovi

Dakle, jednom godišnje, a i više puta ako je bilo potrebito, sastajali su se kraljevi Slavnih gradova u gradu Prozirnih sjena da bi na miran način riješili nastale nesuglasice i probleme. Prije te mirne rasprave kraljevi iz Slavnih gradova pili bi iz zlatnih pehara vodu prožetu miomirisima najrjeđih cvijetova koji su tada rasli i cvali. Taj napitak bio je nazvan 'nektar Bogova' i trebao je označiti zajedničko nadahnuće svim kraljevima koji su nakon ispijanja 'nektara Bogova' utonuli u san. Ujutro bi svatko od njih ispričao svoj san. Na kraju kralj iz grada Prozirnih sjena pokušao bi donijeti zajednički zaključak s kojim bi se svi ostali tada trebali složiti. Bio je to blagoslov božanstva koji se dugo slijevao na Atlante baš poput rijeke koja je tekla iz planina prema gradu Prozirnih sjena obavijajući grad Prozirnih sjena nekakvom mističnom koprenom. No, razvojem materijalnog bogatstva napokon je dovelo do kobne reakcije. Razvojem bogatstva rasla je i razvijala se osobnost, a s osobnošću razvijala se i oholost i žeđ za vlašću. Upravo ova oholost i žeđ za vlašću najveći je zamah dobila kod četvrte podvrste Atlanta. Bila je to rasa Helakhty (Hladne vatre – po Athumanunhu) koji su bili mješanci Balanmungovaca i ostalih Atlanta. Bila je to rasa blijedo-žućkaste puti. Helakthy su svoja kraljevstva razvijali na područjima MU. Usporedno s njihovim kraljevima razvijalo se i njihovo svećenstvo, odnosno, Crni magovi koji su se počeli baviti Crnom magijom. Ta Crna magija suštinski se razlikovala od Bijele magije koju su razvili Bijeli magovi Balanmungovaca. Tako dok Bijela magija djeluje u skladu s Božanskim, Crna magija doziva u pomoć niže sile i nagone. Helakhtyski kraljevi poželjeli su gospodariti, pa su odlučili osvojiti cijeli Svijet i pokoriti sve svoje susjede. Prekršili su savez i bratski dogovor Slavnih gradova. Uveli su Žrtvu krvi i umjesto 'nektara Bogova' pili su krv ubijenih životinja. Helakhty su prekinuli božanski hijerarhiju i okrenuli je naopako. Tako su oni umjesto sa silama odozgo sklopili savez sa silama odozdo, pa je tako nastala i prva organizacija Zla na Zemlji. U toj organizaciji Zla svatko je želio uništiti onoga drugoga, svi su ratovali protiv svih, a carovale su zavist, zloća, zloba, strah i nasilje. Crni magovi ne samo da su surađivali sa štetnim silama, već su razvijali i nove opasne sile, pa su misli Crnih magova ubrzo postale i njihovi tiranini. Grade se i niču crni hramovi u kojima se obožavaju monstrumi, nemani i još uvijek živi pterodaktili koji proždiru ljude, a ljudi su prisiljavani da obožavaju i njeguju kult osobnosti tirannina. Tako Čovjek postaje tiranin, muškarac traži od slabijih (žena, starci i djeca) da mu postanu robovi i da ga obožavaju. Žena Muškarcu postaje sredstvo tjelesnog užitka, pa se strahovitom brzinom razvija seksualna mahnitost. Pojavljuje se poligamija i ljudska je vrsta spremna na degeneraciju. Bogataši u hramove stavljaju svoje likove od orihalka, zlata i bazalta (slike i kipove), pa traže od siromašnih i slabijih da ih obožavaju. Čak su se pojavili i posebni svećenici koji su provodili obrede obožavanja tih izopačenih kultova ličnosti. Svemoćni proroci, egoizam, anarhija i ostala slična zla uzimaju maha cijelom Atlantidom i Atlanti su napokon prisiljeni da se podijele na dva tabora. Oni koji su ostali vjerni staroj tradiciji okupljali su se u Slavnim gradovima oko svojih kraljeva, ali su ubrzo postali tek manjina, jer je velika većina prihvatila mračnu religiju Hladnih vatri. Rat je bio neizbježan, a Atlantida postaje pozornica strašne borbe između Crne i Bijele magije. U tom strašnom ratu Hladne vatre zauzmu grad Prozirnih sjena, pa prvobitna kultura i civilizacija Atlanta počinje nepovratno propadati. Prokletstvo Naxyrh uzdrma napokon i savez Slavnih gradova, a kult Krvi napokon potisne kult Sunca. Crna magija odnese pobjedu nad Bijelom magijom, te nastanu velike seobe naroda. Sve se ispremiješa i katastrofa napokon, nakon strašne bitke, nazvane po Athumanunhu, 'Bitka iza Tamne strane Mjeseca', započne, a iza nje uslijede još neke u određenim razmacima. Evo, to je po Athumanunhu uvod u potonuće Atlantide i propast Slavnih gradova.
izvor:enhu.blog

 

[zjovan29]

Legenda o Alandiji

Onda kada se Sedam promijenilo u Osam

U ono Doba kada su Bogovi postali Ljudi i obitavali su među Njima. Na onoj strani najudaljenijih uporišta Vremena i Prostora, Oni (Vitezovi vjetra) Divlju rijeku pregaziše i utemelje Svoj Grad (Asgrad) koji imenom Svojim nazvaše. Usred hladnog Sjevernog Prostranstva (Sylenc) uspnu se na Goru visoku (Wyghenh), posjedaše u tajnoviti krug, ogrnu se svojim plavim plaštevima i zapališe vatre. Sjedili su tu Danima strpljivo, Noćima osluškivali zvukove pozorno i čekali da se napokon Iskonska Tama izlije iz Ničega i uobliči u Beskonačnost. Onda pak kada se napokon rodila zvijezda Hawalanda Bogovi su postali Ljudi i Ljudi su postali Bogovi. Sedam je sjajnih Zvijezda tada na trenutak posudilo Osmoj Zvijezdi sjaj. Sedam se promijenilo u Osam da bi napokon postalo Jedan, pa opet Sedam koji se mijenja u Osam koji postaje Jedan. Legenda je slobodno mogla započeti i započela je. Od tog trenutka Legenda je lutala s Njima tim Strašnim i Nezamislivim Ledenim prostranstvima sve dok se napokon nisu skrasili u Plavetnom Snu, jer Njihovo Vrijeme skoro je došlo.
Ovako su Oni koji znaju (magovi Hyghlandherha) opisali Veliku Tajnu drevnom narodu Sychytha, a ako se bolje pogleda Athumanunhova sličica zorno se ta Tajna može i vidjeti. Athumanunh je jednostavno među sedam postojećih Zvijezdi (Velika kola, Mali Medvjed sa Sjevernjačom, Cefej, Kasiopeja, Perzej, Kapela, te blizance Kastora i Poluksa, ubacio svoju Osmu Zvijezdu (Hawaland). Kada se te Zvijezde spoje pozorno u njihovom sjecištu postavi se Zvijezda Hawalanda, a potom se konstruira fini kristal snijega čije stranice diraju ta Zviježđa. Zapravo to je Zimsko Nebo koje su Alanđani vidjeli tijekom pet Svetih dana mjeseca Zvijezdoroda Nakon kojih je i Njima počela Nova Godina.


Legenda o Alandiji

Rodoslovlje Hyghlandherha

U tom Prvom dobu, među Okolnim narodima poznatijem pod nazivom Hyghlandher (Vrijeme Slobodnih), razvila su se mnoga gospodska (plemenitaška) imena porodica i obitelji od kojih će kasnije neka prerasti i u kraljevske dinastije. Najpoznatija među tim rodoslovnim stablima bila su slijedeća: Akhghedonh (kraljevska kuća Waluzyanaca), Nyrapthorh (kraljevska kuća Sywolykye), Anubythorh (kraljevska kuća Kotye), Sonhatokh (carska kuća Amazonye), Nuryndonh (carska kuća Hyperareye), Temydonh (plemenita obitelj Sonlendha), Kyxnatonh (carska kuća Tycanderoghe), Samhhotokh (carska kuća Amarotha), te Mynashdrymh (plemenita obitelj Desertye). Miješanjem, točnije stupanjem u bračne veze, članova ovih plemenitih obitelji i kuća nastaju i prvi moćni Savezi među kojima su najpoznatiji: Sjeverni Savez (Waluzya, Araradh, Dyasparh, Alandya i Sychytya), Amazonski Savez (Amazonya, Wulkanya, Anubya, Dyadonha i Amarya), Hyperareysky Savez (Hyperareya, Sonlendh, Nantya i Sylwerdadh), Savez Nyhbehkau (Sywolykya, Kotya, Coyotya, Wyldlandya i Pyktya), Južni Savez (Amaroth, Tycanderogha, Protoghen i Forx), te Pustinjski savez (Wananunha, Desertya, Galery i Sectorh). Nešto malo opširnije o kraljevskoj kući Akhgedonhaca iz Waluzye. Na čelu kraljevske obitelji Akhgedonh je car Thandher sin Dymyurghov koji je u bračnoj zajednici s Thanyom kontesom amazonskog grada Apyonha. Najstariji Thandherov sin princ Haywey nakon pogibije Thandherovog brata Naharynha, kralja Araradha, naslijedio je ujaka na prijestolju Araradha. Kćer Thandherovha princeza Shenha naslijedila je majčinu amazonsku kneževinu Dyaspharh. Najmlađi Thandherov i Thanyn sin Andraghonh ujedinivši slobodna Landherskha plemena iz Paparatye postao je prjestolonasljednik Alandye. Nakon ratova za Skartarys Andraghonhu se put isprepliće s najmlađom kćeri cara Amazonye princezom Dyadonhe mladom amazonkom Sonsyrey iz carske kuće Sonhatokh. Na sličici se vide neki od grbova tih kraljevskih kuća i plemenitaških obitelji Hyghlandherha.


Legenda o Alandiji

Ono Prvo Doba – Vrijeme kada je Legenda spavala

U ono Strašno Doba, ono prvo Doba, Doba kada je Vrijeme još uvijek spavalo negdje na granici mogućeg, negdje između Sna i Stvarnosti. Da, bilo je to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, Vrijeme kada je Nebo još uvijek imalo Dušu, a Zemlja još uvijek Tijelo. U tim davno prije zaboravljenim danima kada je Noć ukrala Dan, a tek Jutro poklanjalo miran San, prije tisuću ljeta snaga Nebeske božanske ptice počela je iznenada slabiti. Zapadni vjetrovi više nisu stizali do tajnovitih planina Wokeramha, Južni vjetrovi više nisu nosili pjenu pješčanih žalova Toplih mora južnih, a Istočni vjetrovi nisu više nosili kliktaje ponosnih Enhu ptica kroz pješčane dine nekada moćnog kraljevstva Desertye. Jedino su strašni vjetrovi Sjeverni neumorno zavijali noćima kroz porušene tornjeve usnulih gradova koji nekada bijahu Slavni gradovi. Prije tih tisuću ljeta stiglo je Zlo u krajeve Papratye gdje je živio slobodan i ponosan Hrabri narod. Vojničko plemstvo i plemenito gospodstvo tog Hrabrog naroda odmah se podiglo u obranu Dobroga, ali im je vojska bila malobrojna. Na onim strašnim Maglovitim poljima Herofhalha iza tamne strane Mjeseca odigrala se velika bitka u kojoj izginu svi iz vojničkog plemstva i mnogi od plemenitog gospodstva. Ostale su samo male skupine hrabrih ratnika koje sada više nije imao tko voditi. Otpor Hrabroga naroda Hladnim vatrama tako je polako i jenjavao, ali nikada nije prestajao. Strašni ratovi su nastavljeni, a ime Papratye je napokon zaboravljeno. Zaboravljeni su i malobrojni hrabri ratnici, a onda se Svijetom proširila vijest da su ti Zaboravljeni ratnici pronašli Nekoga i da su samo zbog Njega jahali dalje od opasnog ruba Poznatog Svijeta, a Okolni narodi počeli su vjerovati da bi opet mogli imati svojega kralja i svoje kraljevstvo. Bio je to početak stvaranja njihovog Sna, Legenda je rođena jednoga Jutra pojavom Zimske Zvijezde Zornjače i Noć je napokon dobila ljepotu koja je postala predivna, a Dan je napokon otkrio horizonte istine, a upravo istina je bila tamo gdje su se mašta i realnost po prvi puta dodirnuli, tamo gdje su se oduvijek kiša i vjetar dodirivali, ali se nikada nisu razumjeli. Tada je Nebo otvorilo Dušu svoju, a Zemlja poklonila Tijelo svoje najplemenitijoj rasi ljudi koji su ikada Zemljom koračali. Govorili su oni malo, a kada bi i govorili njihove priče bile bi nejasne i nerazumljive, jer znali su oni veliku Tajnu, a Tajne se ipak ne ispovijedaju … i tako stanu putovati ti strašni noćni ratnici, ratnici šutljivi kao oblaci, ratnici jedni od najboljih koje je ikada to Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo, a njihove Tajne bile su dobro skrivene. No, ipak snaga Nebeske ptice opet je rasla, a u Dječaku se počeo buditi Čovjek, ili pak je možda samo u Čovjeku još uvijek živio Dječak.
Dobro, bilo bi to dovoljno za uvod u povijest tih ratnika Landherha koji će prateći slobodne Enhu ptice napokon pronaći Miljenika Vjetra Sjevernog i s Njim napokon ostvariti svoje Enha snove.


Legenda o Alandiji

Alandyhestyt



Legenda o Alandiji

Alandyhestyt – alandska heraldica

Alanđani su narod koji čine vojnička plemena nazvana Landhery (riječ landhery na alandskom dijalektu označava onog koji je slobodan čovjek kojeg krase ratnička hrabrost, velikodušnost, pravednost, odanost i istina – po Athumanunhu). Okolni narodi alandska plemena nekada su nazivali zajedničkim imenom Papratyany što pak bi prevedeno značilo 'Stanovnici sjevera', a kasnije nakon što je Andraghonh ujedinio svih deset vojničkih (landherskyh) plemena u jedan narod, ime tog naroda je Alandyany što pak u prijevodu znači 'oni koji znaju tajnu Sjevera' (alan je zapravo alandska riječ koja označava nešto što je tajnovito, nešto što je bitno, nešto što je vječno, stalno i svenazočno). No, dobro, da Athumanunh ne ode preširoko, jednom drugom prilikom napisat će nešto o ujedinjenju tih vojničkih (landherskyh) plemena, a sada se vraćamo na Alandyhestyt (heraldicu). Dakle, Alanđani su svoju heraldicu (Alandyhestyt) pretvorili u točna i prepoznatljiva pravila. Dok su te njihove oznake, nevjerojatni, misteriozni znakovi i simboli ostalima Okolnim narodima predstavljali tajnu i misteriju, Alanđanima su itekako bili razumljivi i upravo su im oni mnogo puta pomagli tijekom kaosa bitaka. Tako su Alanđani razvili tri oblika štitova, a to su temeljni (herbergh), kopljanički (hemystyth) i konjanički (henkheryst) štit. Svi alandski štitovi imaju dvije temeljne boje crvenu i plavu koje su postavljene u posebnim odnosima na štitovima, obrubljene raznolikim crtama koje zapravo i govore o pripadnosti ratnika koji je iza štita. Upravo boje i njihov odnos na štitovima zorno prikazuju i hijerarhiju u tim alandskim vojničkim plemenima. Tako Vitezovi vjetra na štitovima i oklopima imaju srebrnu boju koja zapravo govori o njihovom dostojanstvu i pravednosti koja je doista praiskonska. Plava boja koja označava ratničku odanost i istinu lako je uočljiva na njihovim štitovima, kao i na štitovima i oklopima i drugih alandskih ratnika, no, Athumanunh će Vam sada odati jednu tajnu koju je jako teško uočiti ako se ne zna. Radi se zapravo o nazočnosti dvije plave boje. Plavu boju, odnosno (modru) svjetliju, mnogo purpurniju, boju na oklopu i štitu ima samo Andraghonh, a ta modra boja (phamodha) zorno govori da se radi visokoj plemenitosti. Tu plemenitost koju posjeduju samo božanstva, a upravo tu božansku plemenitost Bogovi su u sam Osvit vremena poklonili i dječaku Andraghonhu, a stari Panxha (duh šume srebrenog bora, ili Panđa) ne ponavlja bez razloga 'velika je snaga i mudrost koju Mu pokloniše Bogovi u sam Osvit vremena'. Nadalje Athumanunh ne treba nastavljati jer bi se opetovao. Naime, već prije Athumanunh je nešto pisao o alandskoj heraldici, a ovo je samo mala dopuna. Na Athumanunhovoj sličici prikazani su karakteristični štitovi Vitezova vjetra, najviše rangiranih u vojničkoj hijerarhiji Alanđana. Vitez je kod Alanđana najviša titula pripadnosti vojničkom plemstvu Alandije, a iza njih su kavaleri, pa vikonti, pa nobeli kao najniži dostojanstvenici u tom neobičnom alandskom vojničkom plemstvu koje osmisli i stvori Athumanunh na samo sebi svojstven način. Jednom drugom prilikom Athumanunh objasni i te plemičke titule tih alandskih dostojanstvenika, kao i kneginje, kontese, baronese, te ostale amazonske bajne dostojanstvenice.


Legenda o Alandiji

Zlo Nyhbehkau - prokletstvo Desertye

U ono nevjerojatno doba, doba kada je konačno tišina razbijena i otkrivena je istina o opasnom putovanju do tajnoga i tajanstvenog mjesta skrivenog duboko u srcu nezamislivog Sylenca. U tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, vremenu kada se pod plave plašteve Zvijezda opet nadvilo jednom već prije pobijeđeno zlo, a koje je sada opet pritiskalo Okolne narode koji ga nisu na vrijeme prepoznali, već su preduboko kopali, pa su ga oslobodili iz duboke tame u koju su ga Bogovi već jednom davno prije Osvita vremena bacili, pobijedili i duboko zakopali …
… 'Zašto mi sada opet to sve radiš plavooka? Odakle sada odjednom tolika Tvoja mržnja i bijes prema meni?' – želio je znati Andraghonh. 'Ti si Alanđanine bio na otoku Chronoshu i sve ovo vrijeme si znao za tajnu Svetog amazonskog grada Krunograda! Znao si za Veliku svećenicu s otoka Chronosh. Zašto mi to do sada nisi nikada rekao, odgovori Alanđanine?!' - i dalje je bila sva van sebe Sonsyreya. Uzalud je Andraghonh pokušavao objasniti, no, Sonsyreya je sada već histerično prijetila: 'Zbog Tebe i Tvojih Alanđana poginula je moja majka! Sada ćeš ti imati rat u svojoj Alandiji, na granicama su ti snažni združeni Sywolykho – Kotyanskhy odredi, a prema Dyasparhu se pokreću odredi Amazona cijelog Južnog Saveza, a pomoć mi nude i Nantyany i Arghorađani koji su svojim bojnim brodovima već okružili Skartarys! Ja sam osobno Syrlyu otkrila sve tvoje tajne koje te tako vješto štite i sada ste ravnopravni, pa da te sada vidim Alanđanine!' Andraghonh potpuno zbunjen jedva da je prozborio, ali onda njegova ozbiljna i tiha, ali dovoljno upozoravajuća i jasna zapovijed: 'Odlazi iz Alandije djevojko! Da se više nisi usudila vratiti ovamo! Za ovo što si sada izazvala i napravila samo ćeš ti snositi posljedice. Ti ćeš biti kriva za smrt mnogih ratnika, baš kao i tvoja majka prije tebe, ti nosiš u sebi prokletstvo zbog kojeg je i propalo staro kraljevstvo Desertye. No, ovaj puta više me neće prevariti nitko, pa ni ti djevojko s Toplih mora južnih. Idi slobodno, ali zapamti ovaj si puta prenaglila i vrijeme je da te naučim pameti!' Ovakva hladnokrvnost Andraghonha iznenada pobudi sumnju kod Sonsyreye, ali bilo je već prekasno! On je treskom zatvorio vrata i već je bio među svojim Vitezovima vjetra koji su ga okružili. Sonsyrey je još uspjela svoj pogled uputiti Panđi. No, Panđa joj samo odmahne glavom, pokušala je i sa Zumahovim pogledom, ali je njegovo lice bilo poput leda hladno i teško odgonetljivo … baš kao i lica ostalih dvadesetak Vitezova vjetra. Sonsyrey se ugrize za donju usnu i nervozno upita svoju kneginju i pratiteljicu kontesu Sandrhu: 'Nisam li prijateljice moja i ovaj puta ishitreno donijela odluku? Nisam li Ga napala nepotrebno, jer njegovo lice bilo je toliko iskreno i zbunjeno…' Sandrha ozbiljno i tiho odgovori: 'Ne znam kraljice moja, ali njegova je prijetnja upućena Vama bila ozbiljna i stvarna. Čini mi se da On mnogo toga zna o tajnovitoj pogibiji carice Nemesydye, Vaše majke, a ako je doista bio na Chronoshu, onda je jedino On mogao voditi mitske ratnike na bojnom polju Herofahlha. Ako je tako, onda nam samo božica Izydya može pomoći, jer tko će Ga nakon svega što smo mu priredile sada uopće pronaći i udobrovoljiti. Njegovi Alanđani sakrit će Ga, a mi ćemo imati strašnih problema. Alanđani su ludi za njim, ali i naši narodi sve više pokazuju neskrivene simpatije prema Njemu …' … 'Sonsyreya nisi li još jednom donijela krivu odluku i nisi li opet malo prenaglila. Što ti je trebala javna objava rata Alanđanima? Tim nepromišljenim potezom uvukla si nas u opasnu situaciju. Alanđani su u žurnim i vrlo opasnim preslaganjima po cijeloj Alandiji. Iznenada su njihove pukovnije ušle u Dyaspahr i Waluzyu i zauzele su prijeteće bojne složaje. Andraghonh se potpuno oglušio na zamolbe svoje sestre princeze Shenhe i zapovjedio je svojim generalima da se Zabranjena dolina potpuno blokira. Tako da je sada područje jezera Cray potpuno blokirano od njegovih ratnika, a princeza Shenha strahuje da Alandske pukovnije pripremaju navalu na naše gradove Cytycray i Suncyty. Moja luka Armadhor blokirana je alandskim razarača kojih ima kao nikada do sada, a Anubyskha luka Agythar strašno je pritisnuta njihovim velikim krstaricama koje predvodi najveća od njih, a čini mi se da nosi ima Askhanyha. Svi moji brodovi koji su napali otočje Skartarysha, po tvojoj želji, sada su potopljeni, jer tamo se pojavila niotkuda njihova bojna galija koja nosi tvoje ime, a prate je još dvije velike krstarice imena Nyzya i Netrycysha. Ova druga sa sobom je dovela desetak razarača koji su sada nadomak tvojeg otočja Bhather i opasno ti prijete gradovima Drym i Hawenh.' – opširno, ali i zabrinuto, obavijestila je Anthyopha svoju mlađu sestru. No, Sonsyreya je pokušala umiriti sestru: 'Ne boj se Anthyopho. Ovog trenutka to je sve što je mogao učiniti, više nema vremena da nam uzvrati udar na Skartarysu, jer će mu silno zaprijetiti odredi Sywolykyh i Kotyanaca koji su mu nadomak granica.' Sada pak se umiješa brat Sonsyreye i Anthyophe, princ Amaryanaca Moskhytho: 'Ako si računala na Sywolykhe onda to slobodno odmah zaboravi. Njihovi gradovi nasuprot Neberaskhe gore poput buktinja i potrebiti su im svi ratnici tamo, jer izgleda da su Alanđani naumili ovaj puta zapaliti im i samu prijestolnicu Sywolykyu. Kotyancy su udarili na Ararad, ali u tom se smjeru sada upravo kreće alandska glavnina koju predvodi On osobno. Ne vjerujem da će se Kotyancy još dugo tamo održati, a brzoteče koji su stigli poslani su od Hayweya s porukama da nam baš nije pametno što smo se umiješali u ovaj sukob s Alanđanima. Princ Haywey, iako je brat Andraghonha, moj je veliki prijatelj i ja mu vjerujem kada Ga brani i garantira da nije kriv za ovo za što si Ga ti tako brzopleto optužila. Sestrice razmisli još jednom.' … U tom trenutku pukovnik Unakas vidio je ono što je želio. Samo na trenutak Amazonski redovi pomaknuli su se, da bi se brzo presložili i još bolje zaštitili svoje središte. No, taj tek kratkotrajni trenutak Unakasu je bio i više nego dovoljan, pa je on sada svu snagu i moć svoje krilate pukovnije usmjerio baš na to mjesto gdje su se bojni složaji amazonskih kopljanika preslagali, a baš tu se nalazila i Sonsyreya. Sonsyreyna kontesa Sandrha shvatila je naum Unakasa i preostalo joj je samo jedno. Naime, pokušala ga je zaustaviti osobnom zamolbom: 'Unakas stani! Ne smiješ dalje, jer iza mene je Sonsyreya! Molim te Unakas, zaustavi navalu!' No, ubrzo je Sandrhy bilo jasno da u svom naumu neće uspjeti, jer Unakas joj ljutito odgovori na jeziku koji nije razumjela. Bio je to jezik Alanđana: 'Sonsyreyha khan dha Andraghonh mith khal! Deha Amazonkhas! Mil nah Deha Alhandhos ven dorha! Amental Sandrha, wan khy nestor!' No, sada se ispred Sandrhe pojavi Sonsyreya osobno, naopako okrenuvši svoj mač, ona se obrati Unakasu, ali na jeziku koji nitko osim Unakasa i Alanđana tog trenutka nije razumio: 'Unakas, nah rathy dha am tha!' Dok su se Amazonke čudile, jer nisu ni sanjale da je Sonsyreya već ovladala tajnim alandskim jezikom, Unakas se na trenutak stane kolebati i sam iznenađen, a onda iznenadni snažni glas koji je dopro do prvih alandskih bojnih redova istodobno umiri alandske ratnike i Unakasa. Amazonke su i dalje ostale zbunjene i zapanjene: 'Unakas, mil nah Yunha ta hu Zeya fahl!' Ova je zapovijed Sonsyrey bila itekako poznata i jasna, te se ona nasmije i okrene prema mjestu s kojega je došla zapovijed Unakasovim Krilatim jahačima. Sonsyreya odmah stane raspuštati svoju dugu crnu kosu i skidati grudne oklope istodobno se obraćajući Onome koji je još uvijek bio zaklonjen i skriven iza prvih redova Saguynyh alandskih Srebrenih kopljanika oboružanih dugim kopljima: 'Nunh Tha, Beatha Reya anthy mil dor Amazonkhas. In kabha Namunh … a potom nastavi amazonski obraćajući se i dalje zbunjenim Amazonima i Amazonkama: 'Spustite svoje zastave i raspustite bojne pletenice kćeri Sunca! Andraghonh Vam poklanja svoju nesebičnu milost i moli Vas za mir!' Iako mnogima Amazonkama i Amazonima uopće nije bilo jasno zašto je Alanđanin od njih zatražio mir kada je zapravo On bio na rubu pobjede, to sada više nije ni bilo važno, jer strašne su alandske oštrice na Njegovu zapovijed odjednom stale i klonule u pijesak, a tada se pogledi Andraghonha i Sonsyreye sretnu. Tog je trenutka postalo svima jasno, a što će se dalje dogoditi znali su samo Andragonh i Sonsyreya. Zlo koje je bilo probuđeno cvililo je u grču, jer teška je pancirna rukavica skinuta i Njegova je ruka s otvorenim dlanom ispružena prema Njoj. Njezina meka i nježna ruka prihvatila je poziv. Visoko iznad šume srebrenog bora još jednom zakliktala je ponosno alandska enhu ptica vinuvši se u palvetne visine nošena snažnim vjetrom Sjevernim …


Legenda o Alandiji

Alandyca – alandska slova

Alandyca (alandska abeceda) ima ukupno 30 slova koja zapravo predstavljaju slogove i glasove alandskog jezika. Ponekad jedno slovo u zavisnosti od mjesta na kojem se nalazi u riječi može imati različito značenje, odnosno slog, ili glas. Kada bi sada Athumanunh krenuo u opisivanje pravila i uporabu alandskih slova to bi potrajalo dugo, jako dugo, pa će to ostaviti za neki drugi put, ili pak možda razbije na manje dijelove objašnjenja. Sada će Athumanunh ispisati sva slova Alandyce i njihova moguća značenja, a gdje i kada poprimaju koje od značenja neki drugi put. Dakle redom slijede slova Alandyce: A – a, B – bea, C – tz, Č – tsh, Ć – ty, D – di, dy, E – ent, F – fhu, fho, G – gha, H – ha, I – in, ni, J – aj, K – kh, L – ul, M – mi, my, N – nh, O – omy, P – pe, R – re, rh, S – son, sy, Š – sha, sh, T – th, U – un, hu, V – vu, ve, W – wi, wy, wa, Z – sz, Ž – szh, X – ksa, Y – ja, Q – kua, kaf. Tako, to je to, a na Athumanunhovoj sličici ispisane su vam dvije riječi tipičnim alandskim slovima koje vi vrlo lako možete pročitati. U kutevima sličice nalaze se alandski tajni znakovi koje razumiju samo Vitezovi vjetra, a Athumanunh ih je i vama preveo.


Legenda o Alandiji

Alandymetyca – alandske brojke

Alanđani svoje brojke pišu i označavaju posebnim znakovima, a alandske brojke temelje se na brojkama 1, 5, 10, 50, 100, 500 i 1000. Tako kod Alanđana jedinice 1, 2 i 3 predstavlja znak kruga, peticu predstavlja uspravljen pravokutnik. Četvrtica je kombinacija kruga i pravokutnika i to krug – pravokutnik (5 – 1 = 4), dok je šestica opet kombinacija pravokutnik – krug (5 + 1 = 6). Pisanje brojke do 1999 izvodi se na način prikazan na Athumanunhovoj slici označenoj slovom A. Ako pak se radi o brojci većoj od 1999 onda je kombinaciju brojki potrebito množiti i zbrajati, a čitanje tih tisućica, stotica, desetica i jedinica izvodi se uvijek odozgor prema dolje. To pak je zorno prikazano na Athumanunhovoj slici označenoj slovom B. To bi bilo to ukratko o alandymetycy (alandske brojke), a idući put nešto o alandycy (alandska slova).


Legenda o Alandiji



Nakon što su opet prešle preko rijeke Hesperaskhe i napustile područje Alandije Sonsyreyne Dayadonkhe dočekaju dyasparskhe ratnice princeze Shenhe. Shenha je sestra Andraghonova i upravo je ona Sonsyrey otkrila put do skrivenog mosta Armagedonhe, te je zamolila da se na povratku sastanu u gradu njezine i Andraghonove majke. Grad Apyon, grad waluzyskyh Amazonki, rodni je grad Andraghonov smješten u predivnom zavoju velike zelene rijeke Mandraghonha na samom sjeveru Waluzye zemlje cara Thandera oca Andraghonova. Sunce je polako nestajalo iza visokih Woltan planina, a sjene su sve više rasle. Staza kojom su Dyasparkhe vodile Dyadonkhe sve je više zalazila u mračne šume Waluzye, no, Sonsyrey ovdje nije osjećala nikakvu tajnovitost, čak su je šume Waluzye podsjećale na Anubyskhe i Amaryanskhe šume koje je toliko obožavala uvijek kada bi bila u posjetu svojoj braći. No, mrak i tama sve su više otežavali putovanje, pa su Dyasparkhe napokon pripalile svoje svjetiljke, a onda su napokon izbile na čistinu ispred grada Apyona iznad kojeg se izdizalo blijedo večernje nebo na kojem su se tek pojavile najranije Zvijezde. Duboki opkop opasivao je cijeli grad Apyon, a iza njega podizao se zemljani nasip na kojem je bio bedem koji je čuvao sigurnost grada Apyona. Na samom ulazu u grad Dysparkhe i Dyadonkhe dočekaju Waluzyankhe carice Tanye. Jedna od Waluzyanskih kneginja obrati se Sonsyrey i njezinim Dyadonkhama: 'Dobro došle u grad Apyon u kojem stoluje mudra carica Tanya, gospodarica Waluzyanaca slavnih ratnika Thanderovih. Kako se noć sve više spuštala, tako se sve više svjetala palilo u gradu Apyonu sve dok cijeli grad nije nalikovao na svjetleću buktinju koja sjaji kao plamen Zvijezda kojih je bilo sve više na nebu. Kada su Amazonke prošle kroz visoka, široka i čvrsta vrata Apyona pred njima se ukazala široka tratina koja je bila brižljivo njegovana i košena. Točno na sredini te livade iz zemlje je izvirao maleni potočić koji je punio vodom, bistrom i srebrenom, maleno jezero u čijem se središtu uzdizala velika amazonska piramida. Ispred piramide stražu su čuvale mlade waluzyskhe ratnice koje su bile ogrnute bijelim ogrtačima na kojima su se nalazili znakovi Apyona. Waluzyankhe povedu Sonsyreyu i njezine kontese u odaju koja se nalazila u samom središtu piramide. Odaja je bila osvijetljena i ispunjena blagim svjetlom, zidovi su joj bili obojani u svijetlo zelenim tonovima ukrašeni mnogim kamenim statuama i kipovima među kojima Sonsyreya stane raspoznavati likove bajnih amazonskih vila Charyzmhy. Na stolici ispod baldahina sjedila je okružena Waluzyankama carica Tanya. Pored carice sjedila je njezina kćer, dyasparskha princeza, plavokosa djevojka, visoka i vitka odjevena u haljinu modre boje. Majka i sestra Andraghonova ustanu istodobno i obije krenu u susret Sonsyrey nasmiješene i vedre u naumu da je pozdrave i požele joj dobrodošlicu. Kosa Shenhe bila je bujna, brižljivo češljana, zlatne boje, a kosa njezine majke bila je još uvijek duga i bujna, ali srebrene boje koja se srebrila na blagom svijetlu koje je osvjetljavalo središnju odaju velike piramide usred malenoga jezera. Sonsyrey se zagleda u caricu Tanyu i nemalo se začudi što na njezinom licu nije mogla zapaziti nikakav znak starosti, osim možda u njezinom pogledu koji je bio nekako dubok, poput zdenca sjećanja i mudrosti. Sonsyrey nije zapamtila svoju majku, Anubyskhu caricu Nemesydyu, ali je znala da je carica Tanya njezina vršnjakinja, pa je na trenutak Sonsyrey zamišljala kako je možda ovako mogla izgledati i njezina majka. 'Dobro mi došla kćeri Nemesydyna. Dvadeset je godina prošlo otkako je tvoja majka bila ovdje u mojoj zemlji. Vidim da si naslijedila svu njezinu ljepotu, a posebno me raduje što si napokon sve razjasnila s mojim najmlađim sinom. Iako mu je tek jedva dvadesetak proljeća on je već u svojoj slavi zasjenio svoga oca i starijeg brata. No, otkako su mi ga oteli nikad ga ne viđam duže vrijeme, pa je i njegovo ponašanje ponekad shodno tomu. To moje najmlađe dijete premalo je bilo sa mnom, a odgoj kojem su ga naučili njegovi ratnici ponekad ga čini divljim i neshvatljivim. Do sada ga ništa nije moglo promijeniti, ali otkako je tebe upoznao čini mi se da se pomalo i mijenja. Više je puta bio kod mene i stalno mi je o tebi pričao, pa te ja sada molim da budeš blaga i strpljiva s njim, jer njegove su namjere ponekad dobro skrivene i nerazumljive. On je još uvijek premlad da bi shvatio i prihvatio naše amazonske običaje i zakone.' Sonsyreya nježno zagrli Tanyu i tiho joj reče: 'Nemate razloga za zabrinutost gospodarice drevnog i svetog Apyona. Vaš sin je baš onakav kakav bi samo poželjeti mogli, a njegove nestašluke ne trebate opravdavati. On je toliko dječački iskren i neiskvaren, a ove posljednje nemile događaje prouzročila sam ja sama nesmotreno se poigravši s njegovim osjećajima. Obećao mi je da će za dva dana i on biti ovdje i da ga tu pričekam, a za to vrijeme ja bih Vam željela postaviti neka pitanja koja bih željela razjasniti oko pogibije moje majke na otoku Chronoshu. Otac mi nikada nije želio odgovoriti, a kako znam da ste Vi bili s njom tada ja Vas molim da mi razjasnite tu tajnu koju svi skrivate od mene.' 'Drago moje dijete, veliko je zlo pogodilo Amazosnka kraljevstva tih davnih dana, a breme tih dana mene pritišće već godinama. Rado ću ti odgovoriti na pitanja o tim danima kada su na strašnom bojnom polju Herofahlha pale najbolje među nama, a i tvoja majka koja je tih davnih dana osvijetlila amazonsku čast, ali je pri tomu i platila strašnu cijenu.' 'Hoćete li mi doista kazati istinu koju mi svi skrivaju već godinama?' – s nevjericom je gledala Sonsyrey u oči Tanye, a ova je nježno pogladi po kosi i mirno joj odgovori: 'Naravno da ću ti sve kazati, ali prije toga trebaš se odmoriti, jer uzbuđenja i stresovi koje si proživjela ovih dana mogli bi utjecati na tvoje zdravlje, a to nam svima u ovim Strašnim i Nezamislivim Vremenima najmanje treba. Noćas ćeš mirno spavati, a sutra ćemo sve lijepo razjasniti, ali nešto mi moraš obećati još sada!' Sonsyrey požuri obećati, ali je Tanya ubrzo smiri i zaustavi: 'Psst, dijete moje. Obećaj mi samo da tvoje srce neće klonuti sutra kada ti otkrijem tajnu koja te toliko pritišće, ma koliko god ona bila teška i šokantna …


Legenda o Alandiji

Nyghthanunh – polovica noći Alanthanunha

U tim davnim danima, na samom rubu Poznatoga svijeta, u samom srcu doline Sylenca, usred Grada prozirnih zidova, Ledenog grada Asgrada, u ono Strašno i Nezamislivo doba, onda kada je noć rasula svu svoju tamu i otvorila sve svoje odaje, spustila se još jedna beskrajna noć nad šumom srebrenog bora. Tama je prekrila redom predivne šume srebrenog bora. Tamo negdje daleko, daleko od najtoplijih mora Južnih, noć Joj ukrade dan, a zvijezde Je iznenada opkole. Noć nikako da Joj napokon pokloni san, a Ona slijedeći ritam srca svog i ne znajući probudi legendu. Sonsyreyin pogled odluta prema najvišoj kuli Asgrada, a tamo Joj pogled zastane na snažnom ratniku. Bio je to general Paska u društvu generala Peksa. Ta dva alandska generala u ovo gluho doba noći nešto su raspravljala. Pogled Sonsyreye potom odluta na snažne bedeme gdje ugleda generala Zumaha koji je nešto pokazivao stražarima, ratnicima Čuvarima Zimskog bedema. Sonsyreyn pogled stane munjevito lutati Asgradom, a gdje bi Joj god pogled stigao Ona je vidjela nekog od alandskih Vitezova vjetra. Njezina svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile svjetlošću milijuna Zvijezdi, gusta crna kosa pozorno i dugo češljana, a koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, sada je bila vezana trakom na čelu. Njezine bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su blagu nervozu. Noć je stigla već na polovicu, a Njega još uvijek nije bilo. Sonsyreya se tada odmakne od prozora i zagleda se prema vatri koja je širila ugodnu toplinu pozorno uređenim odajama dvornica Mynetonkha palače. Toplota je bila ispremješana s blagim i ugodnim mirisom bijelih alandskih ruža koje su rasle, cvale i mirisale jedino u ovim nepreglednim prostranstvima ledene doline Sylenca. Sonsyrey se zamisli: 'Zašto su svi oni budni u ovo doba noći, zar oni doista ne trebaju spavati, piti ni jesti kada je On u pitanju i zar …' Iznenada Sonsyrey se skameni i preplašena ustukne jedva tiho prozborivši: 'O boginjo blaga! Oh, Alanđanine, ti i tvoje budalaste dječje igre! Danima već drhtim i bojim se lutajući ovim mračnim i tajnovitim šumama, a sada se Ti pojavljuješ niotkuda. Zar doista želiš da izgubim razum?!' Iz najdaljeg kuta iznenada se pojavio On. Andraghonh, Gospodar zaboravljenih, miljenik strašnoga vjetra Actyalana. 'Zar nisi došla ovamo da me vidiš, crnokosa? Sada kad me vidiš ti se ljutiš na mene. Ja te ne razumijem, plavooka princezo Toplih mora Južnih.' Na trenutak je bio zbunjen Alanđanin. 'Oh, Alanđanine, osjećam da gubim razum s tobom! Ne mogu više bez tvojih dodira, a ti mi svake noći ulaziš u snove i obojiš ih tim svojim bojama koje samo ti razumiješ.' Andraghon se nasmije i nježno, ali i dovoljno snažno, zagrli mladu dyadonskhu princezu čije je srce treperilo, ali sada više ne od strašne zime alandske, nego od neizmjerne ljubavi prema ovom neobičnom dječaku koji ni prijatelje, a ni neprijatelje više nije ostavljao ravnodušnim. 'Dopusti mi noćas da ja tebi poklonim san, a umjesto mekih jastuka ja ti nudim svoje dlanove. Dopusti mi da uživam u tom tvom tajnovitom pogledu koji rasipa ovu nevjerojatnu i svijetlu noć u prekrasan dan, dopusti mi da slušam ritam tvog srca, molim te Alanđanine, dopusti mi da uživam u tvojoj blizini …' Predivne plave oči, oči kakve još nije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme opet su se napunile suzama i stale se presijavati u neobičnom spektru boja milijuna Zvijezdi koje su opet blistale nad šumama srebrenog bora kao u ono prvo doba kada su tu bili Slavni gradovi i moćna kraljevstva koja se još uvijek sjećaju Atlantide. Usne dvoje mladih, usne najljepše Palmine Leptirice, djevojke koja je polako poprimala ljepotu koja je krasila još samo vile Charyzmhe i usne dječaka koji je sada već stasao u najboljeg ratnika kojeg je ikada zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, nježno se spoje i ostanu u dugom strasnom poljupcu čvrsto zagrljeni. Tisuće vatri koje su okruživale u nekom misterioznom prstenu Ledeni grad prozirnih zidova iznenada snažnije zaiskri, a milijuni iskri polete u plavetno nebo gubeći se u svijetlosti milijuna Zvijezdi. Neobično jutro, istodobno hladno i toplo, stane se buditi uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples, a Alanđani Vitezovi vjetra tajnovito stanu nestajati u šumama srebrenog bora izgovarajući riječi koje su samo njima bile razumljive: 'Tanghatanunh, Starghatanunh, Nyghthanunh, Alantanunh …' na samom rubu šume koju oni nazvaše Welhfahr dočekaju ih snažne i visoke sjene. Vitezovi vjetra pozdrave se s njima riječima koje su opet samo oni razumjeli, a Sychthe zapamtili: 'Neka Vam Noć bude sklona Čuvari Xawyarha!' Sjene pak im jednoglasno uzvrate: 'Nek je Jutro spokojno Vama koji hodate uspravno!' Nakon toga misterioznim šumama srebrenog bora, šumama Mynechyz, Welhfahr, Kayonash i Tawegha začuje se pjesma. U početku tiha najtiša, a potom glasna najglasnija, potom blaga najblaža, a onda nježna najnježnija, da bi na kraju bila snažna i najsnažnija … Da, tako je to bilo u tim davno prije zaboravljenim danima tog Strašnog i Nezamislivog Vremena. U ono doba kada je pijesak Wananunhe bio crven kao ruža, a Vrijeme je bilo staro već polovicu. Ah, da zaboravio sam Vam napisati riječi te neobične pjesme. Riječi su mogle ići nekako ovako, ne, išle su baš tako: 'Kada ti Noć napokon ukrade Dan i donese ti plavetni San. Kada te Zvijezde opkole i sakriju tvoje tragove. Ti samo slijedi ritam srca svog i slušaj samo duše svoje glas, a kada se Nebo otvori iznad Vas, ti ljubi mu lice u mraku srebrenog bora, da napokon počne novi Dan …'
Ift kam daha mil nie, month daha ite am tha!




Legenda o Alandiji

Nyxya – izgubljeni Svijet

Tamo negdje, negdje gdje ledena prostranstva Sylenca teško pritišće snijeg i čvrsto ih okiva led. Tamo negdje, negdje daleko, na samom rubu Sjevera, u tom Strašnom i nezamislivom dobu Hyghlanderha, u carstvu strašne Athumazye i ledene Anybeathe. Na tom mjestu, vješto skriven iza zastora noći, pod svijetlom milijuna Zvijezda koje su opet okitile plave plašteve Svijetlih noći, u nepreglednim ledenim prostranstvima Sylenca, daleko iza alandskog Zimskog bedema, prostire se Nyxya – izgubljeni Svijet. Pod okriljem tih Svijetlih i Plavih noći opet mirno spavaju i prostiru se, ponovno uzdignuti, nekada moćni i slavni gradovi. Dok tako s ove strane Poznatog Svijeta gore svijetla ponovno uzdignutih moćnih i slavnih gradova, s one strane Izgubljenog Svijeta gori na stotine taborskih vatri koje precizno i znalački, poput nekadašnjih prstenova moćne Atlantide, okružuju samo jedan grad, grad Asgrad. Dok tako gusta tama prekriva i skriva kule i bedeme tajnovitog alandskog Zimskog bedema Unakasovi Krilati jahači kreću se brzo, oprezno, možda sada još opreznije, jer u njihovom je složaju sada i njihova Handrha. Noćas će ta djevojka princeza s Toplih mora Južnih spavati u dvornicama Mynetonkhe, a mnogi će Okolni narodi, koji tek trebaju stasati u Hrabre narode, vidjeti mističnu svijetlost na Sjeveru gdje će se s prvim jutarnjim svijetlima roditi zora Hawalandha. Njezina nježnost i snaga ljubavi koju osjeća prema Njemu grijat će Alanđane toplije od vatre. Sonsyreya pak je znala da će tijekom te misteriozne Svijetle noći utonuti u san bez sna. Bit će to san u kojem će Sonsyreya kao kroz polusan vidjeti vrata Izgubljenog svijeta Sylenca iza kojih je On. Opet je Sonsyreya osjećala svu snagu ledenog vjetra Actyalana s kojim se On u tim strašnim i zauvijek ledom okovanim prostranstvima oduvijek igra. Napokon je sada shvatila da joj baš taj ledeni vjetar ledom okiva srce i na njezinim toplim azurnim morima i sada je znala da bez Njega više nikada neće moći. Znala je Sonsyreya da je ona sama gradila kule od Vjetra, a pri tomu zaboravila da je ipak On miljenik Vjetrova i to onih najstrašnijih, ledenih vjetrova Sylenca. Samo zbog Njega strašni vjetar Actyalan dolazio je i na Topla mora Južna i u bezživotne pustinje Wananunhe. Upravo je taj vjetar kovitlao i nosio crveni pijesak strašne zemlje Desertye, a činio je to samo za Njega. Opet Mu je i jučer pomogao kada je pred Asgrad donio strašne 'Bijele snjegove' koji su počeli padati i skrivati sve Njegove tragove. Sonsyreya je sada bila uvjerena da je njezina ljubav prema Njemu zapravo Sudbina ovog Svijeta, a tu ljubav Ona je osjetila još onda kada se prvi puta nepromišljeno upustila u bitku s Njegovim odredima na Skartarysu. Dugo je Sonsyreya tukla uzaludnu bitku za koju je unaprijed znala da će je izgubiti, jer On je ipak jedan od najboljih i svoje namjere uvijek dobro sakrije. No, noćas će Ona otvoriti vrata Izgubljenog svijeta i obojiti nebo Sylenca tirkiznim bojama. Zna Ona da On sanjari o prostranstvima ledenim u kojima nestaju svi tragovi, pa je odlučila u Njemu probuditi čovjeka i pokloniti mu novi san, san iz Čarobnih vrtova Dyadonhe i šum Toplih mora Južnih. Napokon joj je sada bila i razumljiva rečenica koju joj je general Panđa toliko puta izgovorio i uvijek joj slao tu poruku u plavom oblaku dima svoje lule: ' Shanunh Vondorha Shaenhutha hawa reya mil nah Yunha!' Razmišljajući tako Sonsyrey nije ni primijetila da je u pratnji Krilatih jahača prošla kroz vrata Zimskoga bedema, a kada se prenula prizor koji je vidjela doista nije očekivala. Zimski bedemi i snažne utvrde naprosto su bili načičkani Zumahovima Čuvarima Zimskoga bedema koji su redom zauzeli poseban stav, besprijekorno u najvećem mogućem redu i složaju dočekali su je najelitniji alandski ratnici, redom su tu uz Unakasove Krilate jahače koji su je i dopratili, izuzetno vješti i spretni Peksovi Crni streličari, sveprisutne Paskine Šumske patrole, njihovo noćno izdanje Noćne oči Protyronha, potpuno oklopljeni Modri oklopnici Kaybaha, izuzetno pokretni i vrsni napadači Isydorowhy Snježni odredi, opasni i bitkama vični Srebreni kopljanici Sague, neustrašivi ratnici Wowokhe Jutarnje ptice, a svi su oni izvukli svoje teške dvosjekle alandske mačeve, te ih okrenli oštricama nadolje prema Sonsyrey snažno i jednoglasno povikavši: 'Omythreya alanchet Aknahtanunh!' Istoga trenutka na Wyghenhu začuje se zavijanje strašnih alandskih polarnih vukova. Gotovo istodobno iznad najviših vrhova Wyghena pojavi se sjajna Zvijezda Hawalandha koja obasja Njega. Nevjerojatnom brzinom, nezamislivom uvježbanošću, istodobno svi alandski ratnici uz zveket vrate svoje teške mačeve natrag u korice, te snažne, pancirnim rukavicama zaštićene, stisnute desne šake, prislone na lijevu stranu svojih oklopa jednoglasno izgovorivši dva puta: 'SHA –GHANH! SHA – GHANH!' Ovaj put sve su to jasno vidjele i razumjele Amazonke Dyadonkhe. Redom Sandrha, Dayanha, Woanha, Anysyha, Felycyha, Laynha i Loretha, predivne djevojke ratnice, Palmine leptirice, koje su usprkos hladnoći koja im je već danima ledila njihova topla i nježna srca, stigle tako daleko. Iako na početku i nisu baš dobro razumjele što to ovi najstrašniji i najopasniji ratnici rade na ovom rubu poznatog Svijeta, sada im je postalo mnogo jasnije, a mistična svijetlost Sylenca odjednom im je zažarila obraze i ugrijala nježna srca i konačno su mogle razumjeti tajnu koju su slušale već danima u ovoj nevjerojatnoj vrištećoj tišini Sylenca.


Legenda o Alandiji

Sonsyreya je sada bila više nego sigurna da polako počinje razumjeti što su joj to simpatični starci Sychythe kazivali o tim davnim danima, o tom davno prije zaboravljenom Vremenu kada je Svijet već bio star polovicu. Konačno je povezala sve niti naočigled nevjerojatne i nezamislive tajne, a koja je bila toliko jednostavna i razumljiva, zapravo cijelo je vrijeme bila i vidljiva ovdje na samom rubu poznatoga Svijeta, ovdje u prostranstvima Sylenca gdje je tajnovita tišina naprosto vrištala. 'Princezo moja, što ćemo sada učiniti? Sva svijetla alandskog grada polako trnu, a nebom i dalje čujemo tiha šaputanja.' Upozorila je Sonsyreyu kontesa Dayanha, zapovjednica dyadonske luke Altemyrhe. 'Ne razumijem ovu tišinu koja nas okružuje Dayanha. Znam da je vrišteća tišina Sylenca koju sada čujete i vi pouzdan znak da samo na pravome mjestu, ali zašto je On onda podigao zidove u ovom carstvu hladnoće, snijega, leda i magle. Možda i nisam baš dobro shvatila priču o Vremenu Bijelih snjegova alandskih, ali ako se tama rasipa, a moje srce sve snažnije udara, gdje su onda sjene koje su nas trebale dočekati na ovom proplanku?!' – zebnja i zabrinutost opet su polako obuzimali Sonsyreyu koja jednostavno nije mogla vjerovati da je stigla ovako daleko i da će sada morati odustati, jer vrata Kawamadhe nikako nije mogla pronaći. Odjednom je Sonsyreya opet osjećala da je vjetar Actyalan lomi, a Anybeatha opet joj skriva Zvijezde vodilje koje su je i dovele ovako daleko u nepregledna prostranstva Sylenca. Bilo bi joj lakše kada bi se pojavili Unakasovi Krilati jahači za koje je bila sigurna da su negdje vrlo blizu, ili možda Paskine Šumske patrole čije poglede osjeća cijelim putem … lakše bi joj bilo i da se pojave strašni alandski vukovi, ali u ovoj vrištećoj tišini ništa se nije događalo, kao da je milijunima milja od ničega, kao da nije vrijedna, kao da opet doživljava teške poraze. Onda pak se Sonsyreya još nečega dosjeti i zapovjedi svojim kontesama: 'Zapalimo vatru i sjednimo oko nje, ogrnimo se toplim ogrtačima i čekajmo. Ako to rade oni, zašto to ne bismo uradile i mi?! Nešto se mora dogoditi, jer sigurna sam da sam samo na korak od Njegovog sna, osjećam ga po cijelom tijelu i kao da će mi srce iskočiti iz grudiju. Spremna sam za svoju Sudbinu.' Čim su Dyadonkhe zapalile vatru, nemirni plameni jezici stanu plesati neki tajnoviti ples, a odmah potom tiho, pa onda još tiše, da bi napokon najtiše počele padati pahulje prvih 'Bijelih alandskih snjegova'. Dyadonkhe se ogrnu svojim ogrtačima, a tada iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni odredi teško oklopljenih ratnika ogrnutih u plave ogrtače. Tihi poput sjena, nečujno poput tmine noći, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Bili su to Unakasovi Krilati jahači, strašni i šutljivi ratnici, ratnici koji su čuvali prostranstva Sylenca, ratnici koji su u žestokim konjaničkim karijerima jezdili dolinama Taweghe vješto se stapajući s krošnjama srebrenog bora, jer njihove su odore potpuno nalikovale tim krošnjama, tim iglicama koje je prošarao snijeg. Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih alandskih konja i njihovih Krilatih jahača, a onda je pukovnik Unakas izdao snažnu zapovijed: 'Alandhos, ghan saluminhe ift Handrha!' Munjevitom brzinom pojave se bliješteće alandske oštrice i uz istodoban zveket nestanu pod plavetnim ogrtačima Krilatih jahača. 'Dobro nam došla Zaštitnice naša, u ovo doba 'Bijelih snjegova'. No, krhka krila tvojih Leptirica mogla bi biti slomljena, pa sam zato došao da ti predložim da se skloniš u tople dvornice Asgrada, jer noćas će Athumazya i Actyalan plesati ledeni ples i baš je dobro što si s nama, jer tvoj topli dah grijat će Alanđane koji ovamo dopratiše Gospodara Zaboravljenih.' 'Unakas, gdje je Alanđanin?' – željela je sada znati Sonsyreya. Smiješak u kutu Unakasovih usana dyadonskhe kontese nisu razumjele, nije ga razumjela ni sama Sandrha, koja je sve teže skrivala svoje osjećaje prema tom nevjerojatnom alandskom pukovniku koji je uvijek bio prethodnica Andraghonovha, ali ga je itekako razumjela Sonsyreya: 'Ne mogu vjerovati, baš sam glupa. Usred Sylenca, ispred Zimskog bedema, na samim vratima Kawamadhe, na mjestu gdje se gasi dan, ja tražim da ga ti prokažeš. Neka ti bude Unakas, ali noćas će se nebo Sylenca ipak morati otvoriti, jer noćas ću ja Njemu ušetati u san i svima vama pokloniti Svijetlu i toplu noć koje se ni Panđa, taj stari lisac, više ne sjeća.' Unakas se sada uozbilji i samo prozbori: 'O Handrho, ti koja si Svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg, ti koja rukom možeš Zvijezde dodirnuti, ti koja obasjavaš ova vjetrovita prostranstva Sylenca. Napokon razumiješ, napokon znaš, ali moramo krenuti, jer još malo i nestat će dan ovdje u Wolsha, pa će vjetrovi uskoro plamtjeti i stenjati. U toplini Mynetonkhe bit ćeš spokojna i sigurna, a On će ti se već pridružiti s prvim jatima enhu ptica koje su sada već raširile svoja krila i uskoro će se opet vinuti iznad Mynechyza i Kayonasha.' Razgovor koji je njihova princeza vodila s Unakasom sad su razumjele i dyadonskhe kontese koje su sada i same bile uvjerene da njihova princeza polako, ali sigurno, preuzima davno prije zapisanu ulogu koju su joj dodijelile mitske vile Charysmhe.
izvor:enhu.blog