Mirjana Đurđević: Ljute i rane i trave

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Mirjana Đurđević: Ljute i rane i trave

Spisateljica o novom romanu „Leš u fundusu“ i surovim kalamburima naše svakodnevice: S produbljavanjem moralnog sunovrata humor postao čemeran

kul-mirjana.jpg
Mirjana Đurđević

OTRESITA, jezičava i pravdoljubiva. Prljava detektivka Harijeta, srpsko-ženska varijanta velikog Prljavog Harija, junakinja šest veoma čitanih romana Mirjane Đurđević (1956), posle nekoliko godina pauze ponovo je u akciji u romanu „Leš u fundusu“, koji je nedavno objavila „Laguna“. Opet je reč o parodiji na krimi priče, ali i o humorističko-satiričnoj slici društva.
Ovoga puta, Harijetu i njenog saradnika angažuje, novopostavljeni pomoćnik ministra policije da čuvaju njegovu pastorku Jelenu, glumicu čiji je otac, poznati krimos, u vreme hiperinflacije izrešetan na asfaltu. Ona je zvezda žute štampe, skida se sa kokaina i počinje probe pozorišnog komada koji se i priprema zbog nje. Predstavu režira Olga Mašina, koja je i napisala tekst, ali pod imenom poznatog majstora krimi žanra... I to je početak priče sa mnoštvom zanimljivih likova i neobičnih situacija.

* Zanimljiva je istorija nastanka i nestanka rukopisa ovog romana...
- Bilo je u javnosti mnogo spekulacija o sudbini ovog rukopisa: da određeni kulturni serklovi drže rukopis u blokadi, u strahu od izliva nezadovoljstva pozorišne javnosti nad principima upravljačke politike; da je jedini fajl sačuvan na prepotopskoj velikoj mekoj disketi koju sam progorela peglom, kao i pretpostavki da izvesni predstavnici književne kritike pokušavaju da se „ugrade“ u roman intervencijama kojih bi se kasnije odrekli. Srećom, u pitanju su bila samo čaršijska naklapanja i nijedan stravičan scenario se nije obistinio, rukopis je otkriven u jednom od starih rashodovanih kompjutera koji je još 2005. trebalo da podeli sudbinu knjiga iz Kraljevske biblioteke.

* „Leš u fundusu“ je inspirisan za sada jedinim vašim pozorišnim iskustvom?
- „Hogar Strašni i Bezobrazni“ je uistinu jedini dramski tekst koji sam napisala i rad na predstavi koja je igrana u pozorištu „Boško Buha“ pre osam godina bio je zaista neponovljivo iskustvo. Prošlo je bez mrtvih, na svu sreću. A malo je falilo...

* Hari u ovom romanu prvi put srećemo u ulozi privatne detektivke?

- Kojoj posao nikako ne ide - poslednji slučaj bio joj je potraga za izgubljenom mačkom. Demoralisana i dekintirana nevoljno prihvata privremeni angažman kao savetnica za trilere u jednom beogradskom pozorištu. Iz koga izlazi bogatija za najbolju prijateljicu, rediteljku Olgu, i psa Reksa. Dok pozorište ostaje siromašnije za upravnicu, koja bi, da je roman pisan ovih dana a ne pre osam godina, pouzdano bila stari kadar PUPS.

* Kako je uopšte nastala Prljava Harijeta. Ima li u njenom liku nešto i od naravi njenog autora?

- Hari se, kao cura u najboljim godinama, srednjim tridesetim, prvi put pojavila u „Ubistvu u akademiji nauka“, 2002. Nisam tada planirala nikakav serijal, niti sam nju videla kao nosioca radnje. Ali nametnula se, šta ću? Od onda starimo zajedno, ona pomalo na preskok, tako da me je stigla, gotovo da smo vršnjakinje. Ne znam da kažem koliko smo slične. Uostalom, sve smo mi, sredovečne, pomalo Hari. Ogrubele, cinične, zarđalog ženskog šarma, siromašnog društvenog i svakog drugog života. Što nije toliko generacijsko pitanje koliko je tranziciono. Žene srednjih godina, ne samo u Srbiji, regionu, već i šire, najveće su žrtve tranzicije. Slično važi i za žene iz „civilizovanog“ dela Evrope, samo se kod njih tranzicija zove kriza.

* Pisci retko odustaju od svojih popularnih junakinja. Zašto ste digli ruke od Harijete i razmišljate li da joj se vratite?

- U trenucima malodušnosti pomislim da se iscrpeo rezervoar bizarnih nepravdi koje bi Harijeta morala da rešava i ispravlja. Onda me stvarnost demantuje, ali i krize i nepravde počnu da se množe takvom brzinom da bi trebalo da pišem koliko piše Basara ne bih li uhvatila korak sa njima i sve ih „obradila“. Bojim se da ću biti prinuđena da se vraćam Harijeti dok god ne počnu da je brkaju sa Harijem Poterom.

* Svi romani iz serijala su pitki, životni i ostavljaju utisak da su napisani u dahu. Koliko ste dugo radili na rukopisima?

- Najčešće i pišem u jednom dahu, koliko mi to dozvoljavaju prijatelji i poznanici, koji me često prekidaju u radu sa željom da uđu u novi roman - iako pomalo zaziru od mogućnosti da budu ubijeni ili ismejani, želja za „ostavljanjem traga u literaturi“ je jača. Šalim se. Pišem onoliko brzo koliko sam trenutno nečim iritirana. Najbrže sam napisala „Parking svetog Savatija“, za dvadeset osam dana. „Bremasone“ sam pisala dve i po godine, ali to je nešto drugo, sve vreme sam marljivo učila, masonerija je mnogo ozbiljnija i kompleksnija od crkve i saobraćajne infrastrukture.

* Slike iz vašeg romana - naših naravi, aljkavosti, primitivizma, sitne i krupne korupcije, laži i obmana, povezanosti mafije i politike - kao da u našim danima doživljavaju kulminaciju?

- Naša stvarnost često reflektuje mane naših ljudi, kvar mentaliteta koji je teško otkloniti. Karakter je sudbina, i pojedinca i naciona. Što ne znači da se ne možemo promeniti bar utoliko što ćemo prihvatiti strogu samokritiku kao temelj svake promene. Harijeta, inače, nije velika čistunica, svedoci smo da i sama ponekad igra „prljavo“, ali ona ni ne treba da bude moralni primer, već samo da pošalje poruku kako politika čvrste ruke vredi, naročito onda kad je u toj čvrstoj ruci metla.

* Ima se utisak da smo se našli u nekoj opštoj apatiji i da više niko ne veruje da može biti bolji?

- Postoje indicije da se, u inat opštoj besramnosti, moral i čast vraćaju na velika vrata. Promotere ove još niko ne shvata ozbiljno, ali živi bili pa videli.

* Iako je vreme i zemlja u kome živimo idealna za pisce ubojitog pera, satiričnih dela je veoma malo.
Kako to tumačite?

- Šala - smeh - ... zvuči mi kao previše lepršavo i naivno odbrambeno sredstvo. Imam utisak da se i moj humor transformiše sa produbljavanjem moralnog sunovrata u kome živimo u nešto ljuto i čemerno. Na ljutu ranu ljuta trava? To više nije odbrana, to je rat.
- Naprotiv, mislim da smo preplavljeni humorom i satirom do te mere da smo već počeli da se davimo. Imamo bar desetak satiričnih dnevnih novina, koje nimalo ne zaostaju za „Našom krmačom“ za koju sam nekada pisala. Sve televizije u udarnim terminima puštaju humoristički informativni program, satira je ovladala sportskim terenima... Sve je to samo pitanje ugla posmatranja.

ROMAN O FEJSBUKU

*
Veoma često ste na „Fejsbuku“ na kome komunicirate sa vašim čitaocima. Šta vas najčešće pitaju?
- Do pojave društvenih mreža uopšte nisam imala predstave ko me sve i zašto čita. I dalje ne mogu da formiram sliku svog „tipičnog čitaoca“, to je jedno prilično šareno i simpatično društvo koje me redovno izveštava o svojim utiscima, ali i preslišava gradivo iz mojih prethodnih romana ili naručuje nove. U poslednje vreme pojavljuju se i brojni zahtevi da napišem kriminalistički roman o samom „Fejsbuku“. Ukoliko uspem da otkrijem da li je tajm lajn ubica ili je Zakerberg samoubica, verovatno ću sa Harijetom otići i u tu avanturu.

Izvor: Večernje novosti




 
Natrag
Top