Milena Dravić: Dobro se uvek isplati

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Milena Dravić: Dobro se uvek isplati

Glumica Milena Dravić, dobitnica statuete "Joakim Vujić", publici je kultura potrebna, onome ko za nju izdvoji 0,6 odsto budžeta - izgleda nije

KUL-Milena Dravic.jpg

U RIZNICI glumačkih priznanja, tokom više od pola veka raskošne karijere (među kojima su i dva našeg lista, nagrada "Žanka Stokić" i priznanje za glumicu 20. veka po izboru čitalaca "Novosti") Milena Dravić ovenčala se još jednim: statuetom "Joakim Vujić". Dodelio ju je Knjaževsko-srpski teatar za izuzetan doprinos razvoju pozorišne umetnosti Srbije, ali je po jednoglasnoj odluci žirija ovo nagrada ne samo za glumačko trajanje u teatru nego i na filmu i TV, kao i za "osoben dar, lepotu i harizmu"...

- Ova nagrada je veoma značajna, jedno je od najvećih priznanja za glumački rad u pozorištu. Drago mi je i što je žiri u svojoj jedinstvenoj odluci uvrstio moj kompletan opus. Počastvovana sam, pa i iznenađena. Nisam je očekivala - kaže dobitnica na početku razgovora za "Novosti".

*Trenutno vas gledamo samo u jednoj pozorišnoj predstavi, "Harold i Mod" u Beogradskom dramskom?

- Da, srećna sam što je to baš na sceni kojom su prošli velikani glume poput Olivere i Radeta Markovića, Ljube Tadića, Đuze Stojiljkovića, Tatjane Lukjanove, Čkalje, Debe, Miće Tomića ili Bate Živojinovića, koji je tu i počeo svoju karijeru. Mnogi od njih bili su i moji partneri. Raduje me i što je nagrada došla u godini jubileja BDP, šezdeset pet godina postojanja. Inače, na "Harold i Mod" sala je uvek krcata, što me posebno raduje u ovim teškim vremenima. Publika nas voli i hoće.

*Publika je mnogo volela i vaše predstave u Zvezdara teatru?
- Nažalost, ne igramo više "Larija Tompsona", koji je bio veoma značajan ne samo za repertoar ove kuće već i za beogradsko pozorište uopšte. Možda će se i obnoviti. Reč je o značajnom tekstu Duška Kovačevića, zato bi bilo važno da je vratimo na scenu. A ja bih to želela više nego da igram neku novu! Igrala sam i u njegovoj "Urnebesnoj tragediji". Uvek je fantastičan rad sa Duškom, vrhunskim piscem i divnim rediteljem. Uostalom, svi volimo njegove tekstove. Nove generacije ih znaju napamet, i pozorišne i filmske.

*Vaši pozorišni počeci vezani su za Atelje 212 i jedno drugo veliko ime naše scene, Miru Trailović?

- Ona me je dovela u ovaj teatar, a prva saradnja bila je s Mucijem Draškićem u predstavi "Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji". Izveli smo je više od sto puta, mogla je da traje i duže, ali se neko setio da je skine sa repertoara... U Ateljeu sam provela sedamnaest godina, imala sam i druge, izvanredne predstave. Dok je Mira bila upravnica, tu su se okupljali sjajni reditelji. Radila sam "Dekameron 81" s Robertom Ćulijem, "Kod lepog izgleda" s Paolom Mađelijem. Pa "Crnjanski ili lako je Andriću". Divna predstava, u kojoj su bile i Rahela Ferari i Vuka Dunđerski... Onda "Čudo u Šarganu" u Mirinoj režiji. Prema "Lulu" (u režiji Mucija Draškića) kritika je bila vrlo skeptična, ali je na predstavu došao Jonesko i bio apsolutno oduševljen! Drago mi je bilo kada sam mnogo godina kasnije sa Jagošem Markovićem u Kruševcu radila Joneskovu "Ćelavu pevačicu".

*Mnogi još pamte vašu predstavu "Ptic i ptica", u kojoj ste igrali sa svojim suprugom Draganom Nikolićem?

- Imala sam sreću da igram u jednom fantastičnom dobu Ateljea 212, a da me potom pozove Zvezdara teatar. Osećam da pripadam i ovom pozorištu i to u njegovom najboljem periodu. U "Ptic i ptici" Slobodana Stojanovića sam s Draganom odigrala bezbroj likova... Trenutno mi se na repertoaru Zvezdara teatra dopada Duškova predstava "Kumovi". Nažalost, teška vremena okrznula su sva pozorišta, pa i Zvezdaru. Ipak, nadam se da će se vratiti na svoje. Prvi su krenuli u tržišno poslovanje, dali putokaz kako će u budućnosti morati da se radi. Sada su se našli u nekom malom zastoju, verujem prolaznom. Veoma bih volela da i ubuduće radim tamo.

*Šta mislite o sadašnjem pozorišnom trenutku? Sve manje je predstava o kojima se danima govori, polemiše, na koje se više puta ide s posebnim izbuđenjem i uvek novim iščekivanjem?
- Ne znam da li sve može da se svali na krizu ili je u pitanju i nedostatak ideja... Eto, gostovali smo s "Harold i Mod" u Budimpešti i neka poređenja su se sama nametnula. Dok mi imamo dva-tri bioskopa, do kojih moramo da "zapucamo" u neki tržni centar, tamo možete da birate između 40 bioskopa! I filmove gledate ne samo na mađarskom, nego i engleskom jeziku. Uzimam primer prve susedne zemlje, i to one koja je takođe živela u socijalističkom režimu. Ako vam neko, kao kod nas, odvoji 0,6 odsto budžeta za kulturu, onda je sve jasno. Nikad ovoliko nismo bili poniženi visinom budžeta. Publici je kultura potrebna, nekome izgleda nije. Nijednoj zemlji nema napretka bez kulture.

*Nikad nismo bili ovoliko poniženi ni televizijskim programom. Vaš i Draganov šou "Obraz uz obraz" ostao je posle toliko godina nedostižan standard za ovu vrstu emisija?

- Pored drugih vrsnih autora i Duško Kovačević je kao mlad pisac radio za "Obraz uz obraz". Bilo je to vreme u kome je svako bio izuzetno posvećen svom poslu: od nas, reditelja, gostiju, do far-majstora! Ali bilo je to vreme i kada su pozorište i film bili na najvišem nivou. Naša pozorišta su gostovala po svetu, a filmovi sa svetskih festivala donosili nagrade. Vodilo se računa o kulturi. Ne znam po kom principu televizija danas radi. Neke serije se ponavljaju po dvesta puta, čak su i ljudi koji su u njima radili očajni zbog toga. S druge strane, ima toliko divnih serija koje se nikad nisu reprizirale! Ne znam zašto se vodi takva politika kuće. Mogli bi da se prave pristojni šou-programi. Eto, videli smo odličan "Prvi glas Srbije".

*Zbog čega uzimate za primer baš ovaj serijal?

- Moram da pohvalim one devojke finalistkinje, Mirnu Radulović, Saru Jovanović i Nevenu Božović. Njih tri bi bile odlične za neki mjuzikl ili šou-program! Urađen je dobar posao, uz odličan žiri. I pored nekih nekorektnih stvari oko SMS poruka, bio je pravedan završetak. Videli smo još dvoje-troje takođe fantastičnih učesnika. Jedan od njih je momak iz Inđije, Zoran Stanić. Nadam se da će mu se pomoći u daljoj karijeri jer takav muški glas nije se skoro pojavio. Dakle, imamo mi novih mladih snaga, talentovane dece u svim oblastima. Nema mnogo onih koji bi u producentskom smislu mogli i umeli da ih prepoznaju. A sve dobro u šta se uloži - na kraju mora da se i isplati...

ACA POPOVIĆ

*NEDAVNO smo na TV-u ponovo gledali odličnu seriju "Ceo život za godinu dana" Ace Popovića?
- Bila je to prva megaserija na našoj televiziji, u režiji Brace Slijepčevića i Mila Đukanovića. Ali prvi put je emitovana u celini i nikad više: od 54 epizode, jednostavno je više od pola nestalo! U to su se uverili i gledaoci u repriznom emitovanju. A reč je o Aci Popoviću, jednom od najvećih pisaca koje smo imali...

NEZABORAVNA SARADNjA

* MEĐU pozorišnim rediteljima posebno izdvajate Dejana Mijača?
- Moja prva saradnja sa Mijačem bila je u "Kir Janji". Igrala sam Jucu. Na čelu ekipe bio je Milan Ajvaz, tu su bili i Rade Marković, Mića Tomić, Branislav Lečić, Neda Arnerić. Pripremili smo se u Kanjiži, u kraju iz koga je Ajvaz, u "of Brodvej" stilu - kao jednu od prvih slobodnih produkcija početkom sedamdesetih, pod pokroviteljstvom Udruženja filmskih glumaca. Izvodili smo ovu predstavu po beogradskim scenama, širom Srbije i bivše Jugoslavije. Mislim da je to jedna od najboljih Mijačevih režija. Kasnije smo zajedno radili Basarin "Oksimoron" preko sto puta u Kult teatru, pomenutu "Ptic i pticu". Bila mi je dragocena saradnja s Mijačem, puno sam naučila. Žao mi je što nismo više sarađivali... Ali ne može se sve stići i postići.

(Večernje novosti)
 
Natrag
Top