Milan Stojadinović

Član
Učlanjen(a)
05.09.2009
Poruka
7.315
Milan Stojadinović (1888—1961), ekonomista, profesor univerziteta i srpski političar.

Životopis

Preko oca koji je je bio sudija u Čačku, porodica Stojadinović ušla je prvi put u redove intelegencije što je znatno odredilo tok vaspitanja i obrazovanja mladog Milana: osnovna škola, mesna gimnazija, domaći univerzitet. Prema položaju oca određena je i vrsta studija: prava.
Život studenta prava Stojadinovića bio bi ga možda odveo uobičajenim putem sa univeziteta u jednu dobru advokatsku kancelariju ili državnu službu, da tadašnji ministar finansija Protić nije bio upozoren na naročitu obdarenost mladog pravnika za finansijsku politiku. Posledica toga bila je da je dobio državnu stipendiju za inostranstvo, sa kojom je školske godine 1910-1911 proveo jedan semestar u Minhenu, a 1911 letnji semestar u Berlinu praktički u glavnom pruskom računovodstvu u Potsdamu i sakupio podatke za svoju doktorsku tezu o nemačkom budžetu, sa kojom je iduće godine bio promovisan kod docnijeg ministra inostranih poslova Ninčića za dr. prava.
Doktorat prava otvorio mu je put u višu državnu službu. Ali Stojadinović je želeo da najpre proširi svoje poznavanje Evrope: 1912 otišao je u Pariz, gde je kao hospitant radio u Ministarstvu finasija, a 1913 u London. Posle toga postao je pisar Ministarstva finansija u Beogradu. Četiri godine docnije, kad mu je bilo trideset godina, postao je načelnikom, 1919 napustio je državnu službu i postao direktor novoosnovane Britiš Tred Korporešen u Beogradu. Istovremeno predavao je na beogradskom univerzitetu privredne i finansijske nauke.

Politička karijera


Ministarska karijera počinje godine 1924. Nikola Pašić, šef Radikalne stranke kojoj se pridružio Stojadinović, zapazio je mladog profesora i privrednog stručnjaka. Uzeo ga je u svoju vladu kao ministra finansija i poverio mu zadatak da stabilizuje jugoslovensku monetu. Stabilizacija dinara bila je prvo delo Stojadinovićevo, i od njega se njegovo ime pročulo u najširim krugovima. Stojadinović je istupio iz vlade 1928. Za vreme kraljeve dikature nije bio politički aktivan, već je sasvim povučeno živeo u svojoj beogradskoj vili i studirao. U jednoj misiji koju mu je poverio kralj Aleksandar, Stojadinović je otišao u SAD. Kad se vratio stupio je u upravne odbore nekoliko preduzeća i postao predsednik beogradske Berze.
U decembru 1934, posle atentata na kralja Aleksandra u Marselju, Stojadinović je napustio svoj povučeni stav. Po želji kneza-namesnika Pavla i Namesničkog veća Jugoslavije dr Stojadinović je pozvan u vladu, kratko vreme posle parlamentarnih izbora od 16. maja 1935. Izbori su pokazali opasan rascep u Jugoslaviji. Vlada Bogoljuba Jevtića, koja je provela te izbore, dobila je većinu glasova, ali su se u zemlji pojavila dva fronta. U jednom frontu skupili su se Hrvati, većina Slovenaca, bosanski muslimani, kao i veliki deo Srba. Pretila je opasnost, da će se, ako bude nastavljena Jevtićeva politika, nastale suprotnosti još produbiti i prouzrokovati katastrofalne potrese u državnom životu. Takav položaj bio je tim opasniji, što se zemlja još nije oporavila od tragedije koju je pretrpela tragičnom smrću kralja Aleksandra u Marselju, u 9. oktobru 1934. godine.

Stojadinovićeva vlada


U situaciji novog zaoštravanja posle petomajskih izbora, knez Pavle Karađorđević, delujući iz pozadine, izazvao pad Jevtićeve vlade i mandat za sastav nove dodelio Milanu Stojadinoviću. Stojadinovićev dolazak na čelo Vlade, 24. juna 1935. godine, značio je da je u Beogradu prevagnuo britanski uticaj. Poznati finansijski stručnjak bio je direktor filijala dva britanska koncerna u Kraljevini Jugoslaviji. Kada je Stojadinović preuzeo mesto predsednika vlade, unutrašnja situacija Jugoslavije već je označavala tendencije ka jednoj značajnoj političkoj promeni. Oslonjajući se na kneza Pavla, Milan Stojadinović se posvetio pre svega dva izuzetno teškim zadacima, a to je korenita izmena jugoslovenske unutrašnje i spoljne politike. Jezgro Stojadinovićeve vlade činili su pripadnici Glavnog odbora Narodne radikalne stranke, Slovenske ljudske stranke i JMO - koja je ubrzo posle petomajskih izbora napustila opoziciono tabor. Stojadinović je uvideo, da zemlju treba smesta dovesti do smirenja. Zato je privukao u vladu predstavnike Slovenaca i bosanskih Muslimana kao i pristalice stare srbijanske Radikalne stranke, koja je još uvek prestavljala najjaču stranku u Srbiji. U Deklaraciji vlade 4. jula 1935. godine Stojadinović je, distancirajući se od Jevtića i njegove vlade, osporio bilo čiji monopol na jugoslovenski ideal: "Amanet koji je ostavio pokojni Viteški Kralj Aleksandar Prvi Ujedinitelj da čuvamo Jugoslaviju veliki je Amanet, ali taj Amanet nije ostavljen na čuvanje jednoj vladi ili jednoj političkoj grupi. Taj Amanet ostavljen je celom jugoslovenskom narodu." Vlada Stojadinović - Korošec - Spaho pošla je od toga da će Ujediniteljev amanet najbolje sačuvati ako bude išla putem smirivanja i stišavanja političkih zaoštrenosti. U Hrvatskoj započeo je da provodi politiku popuštanja i najšireg sporazumevanja da i onde dođe što pre do smirenja. Stojadinović je pokazao nameru da primi u vladu i predstavnike Hrvata, ali mu nije uspelo da sprovede tu zamisao, jer su Hrvati odmah zahtevali reviziju Ustava, a to je nemoguće da se učini za vreme maloletnosti budućeg kralja Petra II.

Jereza


Bez namere da u skorije vreme ide na skupštinske izbore, Stojadinovićeva vlada se izjasnila za sardnju sa "Jevtićevom skupštinom". Već na prvim sednicama te skupštine formirala se Jevtićeva manjina i Stojadinovićeva većina. Većina poslanika koji su svoj izbor dugovali više izvršnoj vlasti nego narodu, okrenula se novom šefu vlasti. Pored vladavinske većine u Skupštini, Stojadinović je pristupio formiranju stranke, koja je trebala da stvori utisak i o većini u narodu.
Nova stranka dobila je ime Jugoslovenska radikalna zajednica, a po skraćenici JRZ odomaćilo joj se ime Jereza kao neka vrsta nadimka. Sastavljen je program i statut stranke, prikupljen potreban broj potpisa i 19. avgusta 1935. svečano podneta prijava Ministarstvu unutrašnjih poslova. JRZ je nastala objedinjavanjem ostataka tri stare, prešestojanuarske stranke, ta stranka je vratila u opticaj ideju troimenog naroda. U njenom programu stajalo je da "poštovanje triju imena našega naroda - Srbin, Hrvat i Slovenac i njihove ravnopravnosti, poštovanje tradicije, jer će se na taj način razvijati međusobno poverenje." Hrvatska seljačka stranka i strane diplomate imali su utisak da je JRZ osnovana sa ciljem da se postavi politički obruč oko Hrvata, odnosno da se izoluje HSS. Ipak, izgleda verovatnije da su i Stojadinović i knez Pavale u JRZ videli sredstvo da se Maček na tera na kompromis. U toku organizovanja Jereze, Stojadinović je Sloveniju, odnosno Dravsku banovinu, prepustio Korošecu kao njenom faktičkom gospodaru. Mehmed Spahu, prepustio je nadmoćnu ulogu u krajevima bivše Bosne i Hercegovine, čime je od sebe odbio većinu tamošnjih Srba.

Spoljna politika


Odnosi sa Italijom i sa dvema državama Rimskih protokola, Austrijom i Mađarskom, bili su veoma zategnuti; Nemačka je vodila agitaciju kod nemačkih manjina u Jugoslaviji i srpskih organizacija. U Hrvatskoj nije prestajalo jedno hronično vrenje sa stalnim neredima i nemirima koji su postajali zabrinjujući. Katolički episkopat otvoreno se žalio na gonjenje katolika. Komunistička propaganda prouzrokovala je pravu pustoš. Osećalo se da nedostaje ruka šefa, vreme punoletstva mladog kralja Petra II bilo je još udaljeno. Budućnost Jugoslavije nije izgledala nasmejana. Ne treba zaboraviti da 1935. osovina Berlin-Rim nije još postojala ni u začetku, i da je Benito Musolini ohrabrivao austrijske legitimiste, tako da bi jedna restauracija Habzburgovaca u Beču ili Budimpešti izazvala otcepljivanje Hrvatske, a verovatno i Slovenije, dok bi Italija favorizovala ovaj razvoj, a Bugarska čekala svoj čas da se baci na tradicionalnog srpskog neprijatelja. Najzad, privredna kriza je bila na vrhuncu. Zemljoradnički proizvodi bili su izloženi neverovatnom padu cena, dok su trgovina i industrija Jugoslavije bile zapale u tešku situaciju, a bankama je pretila propast. Moneta je bila izgubila ravnotežu.
Ubrzo posle pogibije kralja Aleksandra došlo je do promene u francuskoj spoljnoj politici koja je izazvala promene i u jugoslovenksoj. Francuska, koja je pred opasnošću od Nemačke približila Italiji, nije htela da čuje da se Italija okrivljuje za Marsejski atentat. U jesen 1935, italijanski napad na Abisiniju izmenio je iz osnova odnose među velikim silama i međunarodni položaj Jugoslavije. Novembra 1935. godine, Društvo naroda reagovalo je zavođenjem sankcija protiv Italije. Što se tiče Jugoslavije, zabrana trgovine s Italijom, koja je bila njen glavni partner, dovela do prodora Nemačke. Svestan da za ekonomskim vezivanjem sledi političko, knez Pavle i Stojadinović su od Engleza tražili da povećaju trgovinu s Jugoslavijom. Dobili su odgovor da u Britaniji važi pravilo da trgovci kupuju gde žele. Adolf Hitler je u martu 1936. godine ušao s vojskom u Rajnsku oblast koja je po Versajskom sporazumu bila demilitarizovana, tampon zona između Nemačke, Francuske i Belgije. Bilo je pitanje samo vremena kada će doći na red Anšlus i Čehoslovačka. Francuska je izgledala slaba da sebe brani, a kamoli druge. Pošto se mislilo da je Francuska spremna da Jugoslaviju žrtvuje Italiji, Stojadinovićeva politika se još više okrenula prema Nemčkoj. Realizam jugoslovonskeg premijera shvatio je brzo da udaljena Francuska, koja je preživlavala Blumovo iskustvo, ne može i neće da pruža finansijsku pomoć. Nemačka je pored toga imala odlučujućeg udela u poboljšanju jugoslovenske privredne krize. Berlin je otkupio žetvu od zemljoradnika i ustupio kredit bankama i tvornicama, snabdevajući oružjem i ratnim potrebama Jugoslaviju, kao i lokomotivama i vagonima. Mala Antanta bila je žrtva jedne ozbiljne krize, francusko-jugoslovenski savez bio je pokoleban zbog marseljskog atentata i verzija o nemarnosti francuskih vlasti u vezi sa ovim. U novoj međunarodnoj situaciji, Jugoslavija, a sa njom i Rumunija, odvajale su se od Francuske i Male Atante. U septembrau 1936. godine, one su odbile Benešov predlog da se zadatak Male Atante proširi na odbranu ne samo od Mađarske, nego od bilo čijeg napada. Stojadinović je išao putem Velike Britanije koja je, posle skidanja sankcija Italiji juna 1936, povela politiku približavanja Musoliniju i Hitleru. Na podsticaj iz Londona i Berlina, Stojadinović je početkom 1937. godine sklopio s Bugarskom ugovor o "iskrenom i večnom prijateljstvu", kojim se ova odrekla pretenzija na Makedoniju, Caribrod i Bosilegrad. Ubrzo po sklapanju britansko-italijanskog sporazuma, 25. marta, i između Jugoslavije i Italije skopljen je sporazum o prijateljstvu. Grof Ćano je potpisao sa Stojadinovićem ugovor koji je ličio na jedan političko-vojni savez. Iz ovoga je proizašao jedan stav Mađarske i Bugarske prema susednoj Jugoslaviji. Jedino je Austrija ostala nezadovoljna. Pred ulazak nemačkih trupa u Austriju, Hitler je dobio Musolinijev pristanak. U jugoslovenskim vladajućim krugovima odranije se mislilo da je Anšlus manje zlo od restauracije Habzburga. Zbliženje između Nemačke i Kraljevine Jugoslavije paraliziralo je u isto vreme opasnost od Habzburgovaca, zajednička strepnja bila je od restauracije u Austriji ili Mađarskoj. Već u junu 1938. godine na red je došla Čehoslovačka. Za Stojadinovićevu Vladu bilo je najvažnije da Mađarska ne napadne Čehoslovačku, pošto bi to i za Jugoslaviju kao članicu Mala Antante bilo poražavajuće. U jeku napatosti povodom Sudeta, Musolini je 19. septembra, nakratko posetio jugoslovensku teritoriju, pozdravio jugoslovensku zastavu i trupe sa "pomoz Bog junaci". To je značilo da će Italija i Jugoslavija u predstojećem sukobu oko Čehoslovačke ostati neutralne. U Beograd je 24. septembra, iz Rima stigla vest da će Mađarska mirovati.

Konkordatska kriza


Knez Pavle i nadbiskup Bauer vodili su razgovor o merama za sređivanje odnosa između rimokatoličke crkve i države, Bauer je tražio da se raspuste masonske lože i zaključi konkordat. Knez Pavle je obećao da će katoličkoj crkvi u većoj meri izaći u susret. Prvi potez Stojadinovićeve vlade išli su u tom pravcu. Po Stojadinovićevom nalogu, ministar pravde Ljudevit Auer, katolik iz Siska je pre polaska za Rim posetio Patrijarha Varnavu Rosića, tekst konkordata bio je dostavljen srpskom patrijarhu. Ministar Auer je potpisao konkordat, u Rimu, 25. jula 1935. godine. O potpisivanju konkordata, Stojadinovićeva vlada i Vatikan izdali su svoja saopštenja. U saopštenju Stojadinovićeve vlade izneto je da će se konkordatom sprovesti, "Ustavom kod nas usvojena, ravnopravnost katolicizma sa ostalim priznatim konfesijama." Posebno je navedeno da se Sveta Stolica obavezala da će poštovati jugoslovenske državne interese prilikom popunjavanja crkvenih položaja, naročito onih najvažnijih. Vatikansko saopštenje sadržalo je više detalja. Ni Jugoslovenska, ni Vatikanska strana nije tekst Konkordata stavila na uvid javnosti. Potpisivanje Konkordata prošlo je bez reakcije u jugoslovenskoj javnosti. U međuvremenu, kopija konkordata izvađena je iz fioke patrijarha Varnave. Verovatno podstaknuut od nekog iz opozicije. Konkordat, koji je čekao na ratifikaciju u parlamentu, ležao je u Stojadinovićevoj fioci petnaest meseci. Pošto je, početkom novembra 1936, Namesništvo izdalo ukaz kojim je ovlastilo predsednika Vlade da Konkordat uputi Narodnoj skupštini, reagovao je Arhijerijski sabor. Početkom decembra vladi je upućen memorandum sa porukom da Srpska crkva ne može na takvu odluku da pristane. Tek od marta 1937. godine u Narodnom predstavništvu, borba oko Konkordata se rasplamsavala, nekoloko meseci pre nego što je njegova ratifikacija stavljena na dnevni red. Od proleća 1937. sveštenstvo i opozicija, oslanjajući se na opozicione govore u Skupštini, razvili su tako žestoku kampanju protiv Vlade, da se stvorila sveopšta psihoza smrtne opasnosti za srpsko pravoslavlje. Stojadinović je pokušavao da parira kampanji koja se zahuktavala. Pred Svetim sinodom u Patrijaršiji izneo je sve razloge kojima su njegovi prethodnici bili rukovođeni u pitanju Konkordata. Navodeći da je Konkordat delo kralja Aleksandra, i da Namesništvo želi njegovu ratifikaciju, on je napominjao da je i Nikola Pašić zaključio Konkordat.
Gledajući kako se oko Srpske crkve skupljaju svi protivnici režima, i oni koji su nisu imali pojma šta sadrži Konkordat, i oni koji su zaboravili kada su poslednji put ušli u crkvu, Stojadinović je pitanje Konkordata shvatio kao pitanje ugleda šefa vlade. Igrom slučaja, kako je narastala konkordatska kriza, stanje zdravlja patrijarha Varnave se pogoršavalo. U jednom trenutku pronet je glas da je otrovan. Za 19. jul, kada je bila zakazana sednica Skupštine o Konkordatu, bilo je zakazano i moletestvije za ozdravljenje obolelog Patrijarha. Zamišljena "kao velika manifetsacija u borbi protiv Konkordata", litija je krenula u Knez Mihailovu ulicu. U Knez Mihalovoj nastala je tuča i hrvanje građana sa policajcima i žandarmima. Intervenicija policije je bila brutalna, ali su povrede učesnika litije preuveličavane. Politička borba, oko Konkordata se nastavila. Knezu Pavlu je upućen memorandum Svetog sinoda "u kome se tražilo da odmah Kraljevska vlada dr Milana Stojadinovića podnese ostavku i da se Konkordat skine sa dnevnog reda. Stojadinović nije hteo da odustane od ratifikacije Konkordata. Pritisci na poslanike da ne glasaju za Konkordat vršeni su sa raznih strana - od Crkve, opozicionara, masona.
Uveče, 23. jula, Konkordat je u Narodnoj skupštini izglasan sa 166 glasova, uz 129 protiv. Trebalo je da bude izglasan u Senatu, u kome je vlada lošije stajala Ali, još isto veče, Stojadinović je pred poslanicima JRZ objavio da će se neko vreme sačakati sa iznošenjem Konkordata pred Senat. Pri kraju dana, u kome je u donjem domu izglasan Konkordat, umro je patrijarh Varnava. Svim članovima vlade, osim generala Marića, bilo je zabranjeno da prisustvuju sahrani. Posle glasanja u Skupštini 1. avgusta, Sveti arhijerejski sinod jednoglasno je doneo odluku o eskomunikaciji ministara i poslanika pravoslavne vere, koji su glasali za Konkordat i isključeni su iz crkve. Stojadinović je tražio da se ukine eskomunikacija. Posle Vladinog odricanja od konkordata i Crkva je popustila u svom stavu prema eskomunikaciji. Na spoljnopolitičkom planu, Stojadinović je konkordatom hteo da potvrdi svoje prijateljske veze sa italijanskom vladom. Ali, i italijanska vlada, brinući se da konkordatska kriza ne dovede do Stojadinovićevog pada, počela se hladiti prema konkordatu. Pošto su obe strane u sporu popustile, u februaru 1938. godine, za novog patrijarha izabran je Gavrilo Dožić. Na taj izbor uticao je Stojadinović. Crnogorski mitropolit bio je njegov prijatelj još od dvadesetih godina, kada je kao radikalski poslanik išao po Crnoj Gori.

Put do pada Stojadinovićeve vlade


Sredinom 1938. godine, Britanija je otpočela akciju za emancipaciju Balkana od Nemačke, odmah se otvorilo pitanje dokle će probritanski knez-namesnik tolerisati Stojadinovića i njegovu politiku prijateljske neutralnosti prema Italiji i Nemačkoj. Promena jugoslovenske spoljne politike mogla se izvršiti samo promenom unutrašnje politike. Britanski stav koji je bio i Pavlov, glasio je po Votstonu: "Sve dok se ne reši hrvatsko pitanje, Jugoslavija neće biti u stanju da igra ulogu u međunarodnoj politici, ni da pomogne prijateljima, ni da impresionira neprijatelja". Stojadinović je imao suprotan stav. Nalazeći se u dobrim odnosima sa Musolinijem i Hitlerom, Stojadinović nije smatrao da treba činiti bilo kakve ustupke hrvatskim nacionalistima. Njegova politika sporazumevanja sa dvojicom diktatora, koji su drmali sudbinom Evrope, vezivale su ruke Mačeku. Za njega i njegove emisare vrata nemačkih i itlalijanskih diplomatskih kancelarija bila su do daljnjeg zatvorena. Od jeseni 1938. godine, Britanija je učestala sa savetima i zahtevima da se reši hrvatsko pitanje, knez Pavle je taj problem uzeo u svoje ruke. Sa porastom britansog interesovanja za hrvatsko pitanje, pred Pavlom je rastao problem zvani Stojadinović.

Decembarski izbori


Stojadinovića nije bilo lako smeniti. Siguran u svoju snagu, sam Stojadinović je, septembra 1938. godine, predložio da se ne čeka april 1939. nego da se izbori održe 11. decembra 1938. godine. Računao je da će dobiti dva miliona glasova. Pavle je prihvatio Stojadinovićev predlog o izborima, ali ne zato što je verovao u Stojadinovićev uspeh, nego zato što je poverovao u Mačekovu prognozu. U junu 1938, Maček je prognozirao da će Stojadinović na predstojećim izborima gore proći od Jevtića na prethodnim, i to "u Srbiji". Sredinom avgusta, na poziv Udružene opozicije, parirajući Stojadinovićevoj kampanji po Dalmaciji, Maček je došao u Beograd i na mitingu pred oko 50.000 ljudi održao govor. Tokom intezivne predizborne kampanje, uz obilato korišćenje štampe, radia i filma, Stojadinović je držao dva-tri govora nedeljno prilagođavajući ih svakoj sredini ponaosob. Na decembarskim izborima, vladinoj listi pripalo je 306 poslaničkih mandata, a opoziciji 67. S obzirom na izborni zakon koji je favorizovao listu sa najvećim brojem glasova. Stojadinović je dobio 300.000 glasova više nego Maček. Pred decembarske izbore, Pavle je išao u London da bi sa britanskim ministrom utanačio preorjentaciju jugoslovenske unutrašnje i spoljne politike. Dani Stojadinovićevog vođstva bili su već tada odbrojani.

Tajni sporazum Stojadinovićeva i Ćana


Predsednik Vlade Stojadinović je primio ministra spoljnih poslova Italije Ćana na državnom dobru Belje u Baranji. Glavni predmet razgovora bile su teritorijalne podele na Balkanu i italijanska namera da okupira Albaniju. Posle Hitlerovog Anšlusa, Musoliniju je bio potreban njegov anšlus. Ćano je ubeđivao Stojadinovića u korist koje bi Jugoslavija imala od tog čina. Ćano i Stojadinović razmatrali su još krupnije opcije. Krupni plan odnosio se na račun državnog integriteta odnosno na hrvatsko pitanje. Stojadinović se obavezao da napusti sve zapadne krajeve, a Ćano da Italija pomogne proglašenje Velike Srbije. Italija bi dobila Gorski kotar i jadransku obalu od Sušaka do južno od Splita, i zauzvrat ostali deo Jugoslavije prizna kao Veliku Srbiju. Radilo se o ideji kralja Aleksandra Prvog amputacije Hrvatske. Stojadinović je Hrvate prepustio italijanskom uticaju. Stojadinović se suočio sa činjenicom da Versajska Evropa više ne postoji, a samim tim prestale su da važe nametnute odluke velikih sila posle Prvog svetskog rata i da su nastupili novi međunarodni odnosi u Evropi kao što su osovina Rim - Berlin. Stojadinović je smatrao da srpski narod gubi energiju u Jugoslaviji, državi koja je stvorena pod pritiscima Francuske i Britanije. Stojadinović se još januara 1937. godine uverio da Jugoslavija nema budućnost. Tada se prvi i poslednji put sastao s Mačekom. Stojadinović prilikom tog susreta nije našao ni jednu dodirnu tačku s Mačekom. O Stojadinovićeviim razgovorima s Ćanom knez Pavle je odmah obavestio Britance, a ovi su mu preporučili da ga smeni. Novu vladu, sa "specijalnom misijom" rešavanja hrvatskog pitanja, obrazovao je Dragiša Cvetković. Da bi Nemce i Italijane uverili da Stojadinovićev pad ne znači promenu spoljne politike Jugoslavije, na mesto ministra inostranih poslova postavljen je Aleksandar Cincar-Marković, dotadašnji poslanik u Berlinu. Za Nemce Stojadinović je bio jedini čovek koji je zasluživao njihovo poverenje.

Srpska radikalna stranka


Pošto Stojadinoviću i Ćanu nije uspelo teritorijalno prekrajanje Balkana, nove granice na teritoriji Jugoslavije su uspostavili tokom pregovora predsednik Vlade Cvetković i vođa Hrvatske seljačke stranke Maček, uz britansku podsticaj, stvorena je Banovina Hrvatska. Sporazum Cvetković-Maček je donet 26. avgusta 1939. godine. U februaru 1940. godine, Stojadinović je osnovao Srpsku radikalnu stranku, u čijem programu je Cvetković-Mačekov sporazum kvalifikovan kao državni udar, kojim je "ne samo od hrvatskih, već i od čisto srpskih krajeva stvorena država Hrvata. Ona je nazvana Banovina, ne u smislu dotadanje administrativne jedinice, već u državno-pravnom smislu, kao nastavak nekadanje polusamostalne hrvatske države sa teritorijalnim proširenjem kao nikada dotle u istoriji." Ne odričući se ideje jugoslovenstva, SRS je kao svoj neposredan cilj postavila "ujedinjenje svih Srba." Stojadinovićevi radikali su se izjasnili protiv sporazuma od 26. avgusta zbog toga što se njegovom granicom Srbija lišila čitave morske obale izuzev teško pristupačnog dela od Boka kotorske do Bojane. U programu SRS tražilo se povraćaj na stanje od pre 26. avgusta i pošto se omeđuju nacionalne teritorije treba da se ujedine sve srpske oblasti i krajevi.
Internacija i izgnanstvo

Na sednici Krunskog saveta, 6. marta 1941. godine, kada je odlučivano o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. U strahu da Hitler ne izdejstvuje povratak na vladu Stojadinovića, kao proosovinskog čoveka, na Krunskom savetu je tada rešeno da se bivši predsednik vlade - koji se već jedanaest meseci nalazio u internaciji - preda Britancima "na čuvanje". Protivno izričitoj ustavnoj odredbi "nijedan građanin ne može biti izgnan iz države", Stojadinović je 18. marta izgnan na grčku teritoriju a zatim predat Englezima.
Stojadinović je 1948. godine stigao u Argentinu, nastanišvi se u Buenos Airesu. 1954. godine uspostavio je socijalne kontakte sa bivšim poglavnikom NDH Dr. Ante Pavelićem, da bi krajem te godine potpisao sa njim sporazum o razbijanju i podeli Titove Jugoslavije. Milan Stojadinović je umro u svojoj kući u Buenos Airesu 1961. godine.

Citati


Ja sam prirodno - radi zaštite interesa svoje zemlje - bio u dobrim odnosima s celim svetom, s direktorima centralne Evrope, kao i državnicima zapadnih demokratija. Tako sam 1937. zaključio Pakt o nenapadanju i prijateljstvu s Italijom, a iste godine produžio Ugovor o prijateljstvu s Francuskom. U roku od četiri meseca, oktobar 1937 - januar 1938, učinio sam zvanične posete Parizu, Londonu, Rimu i Berlinu.
Njegov govor na finansijskom odboru Narodne skupštine 4. februara 1937:
- Gospodo, jedan i po milion vojnika u budućem evropskom ratu rešiće rat. Gde se naših jedan i po milion vojnika budu stavili, na toj strani biće sigurna pobeda. Pa, čak, i ako ne bi ušli u rat, jedan i po milion vojnika, to je tako važan jedan faktor, da i posle svršenog rata mi ćemo trebati i pobednicima i poraženima".
Drugi o Milanu Stojadinoviću

Gospodin Stojadinović, inteligentan čovek, koji nije učestvovao u ratu uprkos mladosti i dobrom zdravlju, postao je ministar finansija. Kao takav, on odlučuje o sudbini vaših obligacija ratne štete, čija je nominalna vrednost od 1.000 dinara pala na 50 i manje zato što država nije plaćala kamatu. On je po neznatnoj ceni pokupovao ogromne količine tog papira i, kad ga je za sebe dosta zgrnuo, on, ministar, objavljuje da će se kamate isplatiti. Istog časa obligacija se penje na 250 dinara i više, gospodin ministar je postao multimilioner.



wikipedia



Dve godine posle njegove smrti u Argentini su objavljeni njegovi memoari pod nazivom
http://serbianforum.org/domace-knji...dr-milan-stojadinovic-memoari.html#post482015

A 2005. Večernje Novosti objavljuju feljton u 19 nastavaka "Milan Stojadinović u tajnom arhivu UDBE"
Kod:
[URL]http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/feljtoni.120.html?item_id=455[/URL]
U 16. delu između ostalog stoji:

Pljunuo u lice Hitleru
1. februar 2005

Pišu: Veljko Lalić i Uglješa Balšić

Posle ustanka u Srbiji Nemci su na sve načine pokušavali da pronađu ličnost koja bi umirila nastalu situaciju. Izbor je pao na - Milana Stojadinovića, pre rata najmoćniju srpsku političku figuru, koji se u to vreme nalazio u engleskog zarobljeništvu, na ostrvu Mauricijus.
Koliko su bili ozbiljni da ga vrate u Srbiju najbolje se vidi u dokumentu od 4. januara 1942. u Gestapovoj arhivi, koju “Novosti” prve pronalaze u Stojadinovićevom dosijeu u Udbi:
-Nemci vode pregovore s Englezima za puštanje na slobodu dr Milana Stojadinovića. Kao kompezaciju Nemci bi pustili pet engleskih generala.
Nešto kasnije stiže i uputstvo iz Nemačke:
-U Italiji je prilikom bekstva uhvaćen bivši engleski poslanik Kembel. Berlin je predložio Londonu da Kembela zamene Stojadinovićem. Stvar se nalazi na dobrom putu. Povratak Stojadinovića u Beograd bi predstavljao politički događaj prvog reda. Poznati prijatelj Nemaca bi politički centar glavnog grada duboko preobrazio i svojim autoritetom dao nov pečat javnom životu Srbije. Ljotićev pokret nema mnogo simpatija za Stojadinovića. Kroz srpsku državnu propagandu treba obavezati beogradske listove da poklone pažnju i priznanje periodu srpske politike za vreme Stojadinovića.
To priznanje Stojadinović je, kako sam kaže u svojim memoarima, zaslužio “izuzetnim odnosom s Geringom”, koji je na svadbeno putovanje došao u Dalmaciju. Kada je Stojadinović uzvratio posetu, u Geringovoj kancelariji ugledao je njegov portret sa samo jednim odličjem na uniformi - ordenom Prvog stepena jugoslovenskog Belog orla.
-Inenađeni ste - rekao mu je Gernig. - Beli orao je najlepši orden koji sam dobio. Zato sam želeo da me s njim slikaju. Nemojte misliti da sam tu sliku juče obesio na zid povodom Vašeg dolaska...
Centralna tačka Stojadinovićeve poste Berlinu, ipak, bio je prijem kod Adolfa Hitlera 17. januara 1938. godine.
-Srbi i Nemci nisu bili u prošlom svetskom ratu ogorčeni neprijatelji, nego časni protivnici - rekao je Stojadinović prenoseći podrave kneza Pavla.
-Nemačka je - odgovori Hitler. - ušla 1914. u rat, a ni sama nije znala zašto. Ustvari, između Nemačke i balkanskih zemalja nema nikakvih spornih pitanja. Rat je došao kao neka luda fatalnost, ali je ipak doneo Nemačkoj izvesne koristi, oslobodio je od Harsburške zavisnosti.
Nakon što su se zajedno dogovorili da “ako treba i zajedno spreče povratak Hasburgovaca”, Stojadinović je Hitleru preneo poruku iz Londona od Čembrlena i Idna: “Engleska je spremna da udovolji njegove kolonijalne zahteve, samo uz garancije da će u Evropi biti mira u narednih 20, pa čak i samo deset godina”.
Hitler je biranim rečima poručio Stojadinoviću: “Englezi su hrabar narod”, kazao je mistično: “ali ne vole da ratuju. Oni više vole da se bore do poslednjeg Francuza...”
Od Jugoslavije, ipak, nije tražio politički pakt. Umešao se Gernig i obavestio srpskog predsednika vlade “kako će Nemačka uskoro verovatno postati neposredni sused Jugoslavije”.
-Za mene je veliko zadovoljstvo ovo što sam čuo o nemačkoj politici prema Austriji i Mađarskoj - nije imao kud Stojadinović. - Ni u ranijoj prošlosti, pre svetskog rata, nije bilo nesuglasica između Nemačke i Srbije. Nemačka je bila prva koja je ukazala pomoć u “carinskom ratu”, nemački vojnici su 1915. uzimali u zaštitu lokalno stanovništvo. Pitanje reparacije uvek se rešavlo sporazumno. Ako je i bilo neke disonance, to je bilo samo onda kada je jugoslovenska vlada gledala na Nemačku kroz tuđe naočare. Jugoslavija je sada skinula te naočare i sve stvari posmatra realno, svojim sopstvenim očima.
Stojadinovićeva aluzija na “tuđe naočare” Hitleru se očigledno jako dopala i na samom kraju on je rekao: “Kao što je Jugoslavija skinula tuđe naočare u svojim odnosima s Nemačkom, tako isto je i Nemačka sada skinula “bečke naočare”. Za Nemačku period probe je bio svetski rat. Za Jugoslaviju smrt kralja Aleksandra. Obe probe su srećno prebrođenje”.
Vođa Trećeg rajha svečano je obećao Stojadinoviću nepovredivost granica i zaključio: “Uostalom, za Jugoslaviju je, u odnosu na Nemačku, najbolja zaštita: dobro tretiranje nemačke manjine, koja je lojalna prema jugoslovenskoj državi”.
Dokument koji će Nemci pronaći u Velikom Bečkereku 9. februara 1942. godine, taman kada su završavali pregovore s Englezima oko puštanja Milana Stojadinovića, mora da je potpuno razbesneo Hitlera.

“Gospodine Bane primio sam vaš izveštaj pov. br. 78 i tim povodom čast mi je ponoviti moju usmenu preporuku, a naime da se prema Nemcima, jugoslovenskim podanicima, koji bi širili nacional-socijalističku propagandu u našoj državi postupi najenergičnije i primene nastrožije zakonske mere kako bi se i najmanji pokret još u početku suzbio i uništio.
Ista ovakva naređenja data su i Upravi grada Beograda, ukoliko se tiče Pančeva, a takođe i pres birou ukoliko se tiče pisanja listova koji izlaze na nemačkom jeziku. Primite gospodine bane uverenja o mom odličnom poštovanju”, predsednik ministarskog saveta i ministar inostranih poslova dr M.Stojadinović.

Nemci su bili u šoku. Desetak agenata sjurilo se u malo mesto u Vojvodini, jer “niko nije mogao da poveruje da je Stojadinović tako pljunuo u lice nemačkom Rajhu”. I to posle obećanja Hitleru...

ENGLESKI SAVET
Gering je Milana Stojadinovića prilikom posete Berlinu odveo na operu. Između činova Stoajdinović je naleteo na svog dobrog prijatelja Nevila Hendersona, poslednjeg britanskog ambasadora u Berlinu, pred Drugi svetski rat.
-On je bio oduševljen mojim prisustvom u Berlinu, jer je video da radim po njegovom savetu - sam piše Stojadinović u svojim memoarima, prenoseći i savet engleskog diplomate: “Uvek imajte u vašoj spoljnoj politici jednu stvar u vidu: Engleska je daleko, Nemačka je blizu...”

ZLATNA KNJIGA
Na izložbi nemačkih zanata i arhitekture Milan Stojadinović se po drugi put sreo s Hitlerom. Pred ulazak u zgradu upisivali su se u “zlatnu knjigu” uglednih gostiju. Stojadinović se prvi upisao i pokazujući Hitleru rekao: “Ja počinjem odozdo ukoso nagore...Kažu grafolozi da to znači optimizam”.
Hitler ga je presekao pogledom, a STojadinović je ubrzo i shvatio zašto - Hitlerov potpis išao je odozgo nadole. Znak pesimizma.


Govor Milana Stojadinovića u Novom Sadu 1928
.
Пријатељи и браћо! Драги Новосађани!

Веома ми је пријатно што чиним посету Новоме Саду у време када Војводина прославља двадесет година откако је остварен вековни сан наших прадедова о уједињењу Војводине са Србијом. (Бурне овације присутних) Ја долазим да у име краљевске владе поделим са вама осећања радости и да, мислећи на будућност, заједно са вама одам пошту нашој великој прошлости. (Усклици: ‘Живео др Стојадиновић!’) У тим мислима, са пијететом узимам реч на месту, са кога је Светозар Милетић за народна права дизао глас, а Јаша Томић српство славио. (Усклици: ‘Слава им!’) Ова света земља нашег народа, пре него ће се назвати Војводином, вековима се звала Новом Рашком и Новом Србијом. Она је примила у своја наручја кнеза Лазара и цара Уроша. (Усклици: ‘Слава им!’) Над њом лебде сенке наших владара, а зидине Деспота Ђурђа још чувају стражу над њеном равницом. Нови Сад је био духовна престоница нашег народа, огњиште патриотизма које је обасјавало нацију. Неизмерна је била љубав ваша према Србији. С браћом, од које вас је судбина делила, ви сте били једно срце. Певали сте краљу Петру: ‘Кад извесни куцне час…’ (Усклици: ‘Слава краљу Петру!’) И кад је тај час дошао, сви сте били с њим. Ишли сте у добровољце, у тамнице и на вешала и исписали сте вашим јунаштвом еп достојан вашег српског имена и достојан јаворових гусала Филипа Вишњића. (Одобравање: ‘Тако је!’) Те четири године борбе, то је било распеће нашег народа. Широм Војводине расејани су светли гробови поред путева, поред зидина, на пољанама, у портама. Петроварадински зидови били су сведоци мучења каква није запамтио свет. Најзад, из патњи родила се слобода. Дошла је победа, која је Југославију ујединила и донела јој границе. У ове дане, пре двадесет година, прве српске трупе умарширале су у Нови Сад. (Усклици: ‘Живео наш вођа!’) На овом месту запечаћено је вечно јединство Војводине и Србије. (Дуготрајно клицање: ‘Живео вођа! Живела Југословенска радикална заједница!’) Нови Саде, ти си своје име српске Атине часно заслужио! Био си и Атина и Спарта. Чувао си национални завет кроз векове и поднео си све жртве за национални идеал. И зато, када је слобода донела заједничку државу, прва престоница ослобођене Србије, Крагујевац, коме си слао родољупце и просветитеље, предао ти је палму првенства да будеш главни град и Војводине и Северне Шумадије. Свим тим борцима, знаним и незнаним, ја желим данас да одам дуг захвалности. Слава им! (Бурно клицање: ‘Слава им!’) Ми се морамо показати достојни њих. Они су се борили за уједињење Југославије. Наш идеал је да данас изградимо Југославију. (Усклици: ‘Живела Југославија!’) И као што је Војводина некад предњачила у делу ослобођења нашег народа, тако она данас има свету дужност да предњачи у делу консолидовања државе. (‘Живео! Вођа! Вођа! Вођа!’) Највећа пошта коју можемо указати онима који су животе положили је то да њихово дело наставимо, везујући све крајеве у исти напор за напредак народа. (Усклици: ‘Живео!’) Како је лепа данас Југославија за коју су се они борили! Југославија има данас тек двадесет година. Преболела је болести детињства које су биле дуге и тешке. Још пре три године хоризонти су нам били замрачени. Привредна депресија била је на врхунцу, а међународни положај земље неизвестан. Данас Југославија проживљава једно од најнапреднијих доба своје историје. Цела земља је у знаку обнове. Ми идемо у сусрет великој будућности, достојној наше велике прошлости. (Усклици: ‘Живео!’ продужују се неколико минута) У свим областима народнога рада, у пољопривреди, трговини и индустрији, у политичком, социјалном и културном животу извршене су реформе и остварен је напредак. (Усклици: ‘Живео др Стојадиновић! Живела краљевска влада!’) Песма рада одјекује њивама и војвођанско село се враћа свом негдашњем благостању. Заслужни ратници добили су земљу за обделавање. Уколико нису, морају је добити: или земљу или еквивалент за њу. (Бурно: ‘Живео!’) Држава је отписала земљорадницима половину дугова. Ваши стари занати, на које сте били поносни, на путу су да процветају поново. Граде се путеви, дижу вароши, изграђују пруге, зидају школе и болнице, подижу пристаништа. Вера у будућност чита се на свим лицима. Југославија је данас моћна држава. Њен престиж и углед никад нису били већи него данас. Она је окружена пријатељима и добрим суседима. (Усклици: ‘Тако је!’) У својим међународним односима ми не тражимо ништа туђе али не дамо ни педаљ земље која је наша. (подвукао Б.Н.) (Бурно клицање: ‘Тако је! Вођа! Вођа! Вођа!’) Ви сте ових дана видели како се границе понеких држава за двадесет и четири сата мењају. Али ми нисмо држава која је створена за зеленим столом, на дивану седећи и дуван пушећи. (Усклици: ‘Живео!’) Целом свету је познато да су границе Југославије праведно одмерене, крвљу обележене, мачем изрезане, костима хероја утврђене! Такве границе не могу се другачије ни мењати. На сабљи смо царство добијали, на сабљи смо царства и губили. Путем свадбе и наследства никад ништа нисмо добили. Ми смо били и остајемо народ ратника и јунака. (Бурно одобравање) Ваљда није било ратова у Европи а да ми у њима нисмо учествовали. Но, баш зато што знамо шта значи рат, ми уистину искрено желимо мир и стога што смо извршили наше национално уједињење у једну јединствену, недељиву и никад дељиву државу Срба, Хрвата и Словенаца, коју с преко деведесет процената насељавају Југословени. (Бурно клицање др Стојадино- вићу траје неколико минута.) Ми ни с једним суседом не морамо да се погађамо око питања наших граница. Ради овога ми са свима суседним државама живимо у најбољим и најкоректнијим односима. (Усклици: ‘Живео! Тако је!’) Пријатељство које смо благовремено склопили с великим суседима на нашој западној граници показало се у последњој европској кризи као важан фактор мира у овом делу Европе. Благодарећи нашем правилном предвиђању догађаја и благодарећи томе пријатељству, ми смо спокојно радили своје свакидашње послове на селу и у граду. Ми нисмо морали да трошимо милијарде само због мобилизације војника. Савез с Румунијом, Грчком и Турском у оквиру Балканског споразума гарантовао нам је све наше границе на Балкану. Пакт о вечитом пријатељству с братским бугарским народом (Усклици: ‘Живела браћа Бугари!’) још је више учврстио мир на тим границама. Пре кратког времена дошао је на Бледу и споразум с нашим суседом на Северу, а јуче и пријатељске речи мађарског министра спољних послова, тако да се сада и на тој страни с правом може очекивати само повољни развитак међусобних односа. (Усклици: ‘Живео!’). Данас, када стојимо пред изборима и када пред вас има куражи да изађе раздружена и неудружена опозиција, са разним кандидатима, почев од диктатора Петра Живковића (Огорчени усклици: ‘Доле!’), па преко федералисте Влатка Мачека (Усклици: ‘Доле Мачек!’) до интернационалног социјалисте Живка Топаловића (Усклици: ‘Доле!’), ја вас молим да се упитате где би се данас налазила Југославија, где ми и где ви сви, да смо усвојили мишљење опозиције, која је 8. октобра прошле године саветовала укидање Устава и Уставотворну скупштину унутра, а безглаву политику пркоса споља. (Усклици: ‘Доле опозиција! Живела Југословенска радикална заједница!’) Ви знате где бисмо се налазили, да вам и не објашњавам дуго! И тако, ако погледамо резултате наше спољне политике инспирисане мудрошћу првог краљевског намесника Његовог краљевског височанства кнеза Павла (Усклици: ‘Живео кнез намесник!’), ми можемо без претеривања рећи да су ти резултати равни једном поновном стварању Југославије! (Бурно одобравање: ‘Вођа! ‘Вођа! ‘Вођа!) Остаје нам још дело народне обнове које није готово. Пред нама су нове борбе за напредак економски и културни, и у тим борбама ја рачунам на вас. (Бурно одобравање: ‘Сви смо с тобом! Вођа! Вођа!’) Ваши преци су својим рукама исушили ово земљиште и од пустих мочвара, борећи се с барским грозницама и дивљим зверима, направили житницу. Ја очекујем од вас да ћете ту исконску енергију уложити да своју Отаџбину подигнете до висина о којима сте столећима сањали. Рачунам на све, на оне који су били с вама када сте ову земљу оплодили и на оне који су се после доселили. Када је пре двадесет година прва српска чета ушла у овај град, њен командир је рекао на овом истом месту: ‘Српска војска доноси свима грађанима мирни културни развитак; сви они који желе да раде наћи ће у српској војсци свог искреног помагача.’ Тим речима је остала верна наша држава. Равноправност за све вере и народности начело је моје политике. (Подвукао Б.Н.) (Бурно клицање које траје неколико минута: ‘Вођа! Вођа! Вођа!’) Наш народ може у питању мањина заузети само онај став који одговара његовој прошлости и његовом осећању праведности. Сама та урођена осећања нашег народа највећа су гаранција за развитак мањина, чији ће језик, вера, култура наћи код нас сву потребну заштиту. С друге стране, ја очекујем за права – лојалност; за једнакост – верност. Треба да сви ставимо снаге у покрет, да довршимо своју мисију. (Усклици: ‘Хоћемо!’) У нашим рукама је наша судбина. (Бурно одобравање) Једанаестог децембра треба да се изјаснимо: да ли хоћемо снажну, полетну Југославију, или желимо да од ње направимо огњиште раздора. (Усклици: ‘Нећемо! Доле опозиција!) Хоћемо ли сигурност која већ постоји или неки скок у маглу, како нам опозиција предлаже. (Усклици: ‘Доле опозиција! Живела Југословенска радикална заједница! Доле Мачек! Вођа! Вођа! Вођа!’) Браћо Војвођани! Ви, који вековима живите на овим Богом даним равницама, знате да цела Војводина, да све војвођанске њиве и ливаде, шуме и пашњаци, не припадају једном или двојици, већ свима вама појединачно. Али браћо, кад човек гледа војвођанске равнице, кад има моћ запажања, он види да код све те војвођанске земље, својине стотина и стотина хиљада појединаца који живе у Војводини, нигде нема ограда, нигде нема плотова, нигде зидова између појединих и појединачних делова тих приватних својина. Све је ту искоришћено. Ето, такву Југославију хоће краљевска влада, којој имам част председавати. Такву Југославију хоће Југо- словенска радикална заједница. (Усклици: ‘Живео др Стојадиновић! Живела Југословенска радикална заједница!’) Ми нећемо Југославију од плотова, преграда, од зидова и јендека (Одобравање), већ хоћемо јединствену Југославију без препрека, као војвођанске њиве, а чврсту и непробојну као гранитне планине нашег Приморја (Усклици: ‘Вођа! Вођа! Вођа! Живео др Стојадиновић!’ трају неколико минута). Ја верујем да и ви хоћете такву Југославију, и ако је такву хоћете, ви ћете 11. децембра сви гласати за моју листу. Живели!


stormfront.org
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
19.07.2010
Poruka
132
O Milanu Stojadinoviћu znam samo čitajući knjigu "Ni rat ni pakt". Zbog toga su mi informacije o njegovim posleratnim aktivnostima, a pogotovo o dokumentu u Velikom Bečkereku začuđujuće. Ipak, na osnovu onog što znam, čini mi se da tekst Veljka Lalića i Uglješe Balšića u onom delu o sastanku Stojadinovića i Hitlera ipak nije baš najbolje prenesen. Da se bolje izrazim, ono što je Hitler predložio Jugoslaviji je bilo apsolutno fantastično. Da rezimiram:
- Jugoslavija ima obavezu da se u budućem sukobu velikih sila drži neutralna (ovo je bio jedini uslov, ne sećam se nikakvih zahteva za posebnim tretmanom nemačke manjine, bar ne na tom sastanku).
- Nemačka se obavezuje da ni u kom slučaju neće koristiti teritoriju Jugoslavije za transport trupa.
- Nemačka garantuje nepovredivost granica Jugoslavije ( ranije te godine Stojadinović je poslao pismo Čerčilu gde mu čestita na uspešnom rešavanju Abisinske krize, i zahvaljuje mu što je Engleska i dalje garant nepovredivosti granica Jugoslavije. Ubrzo je dobio odgovor da Engleska ne garantuje ništa)
- Ako na Balkanu i bude došlo do menjanja granica, Nemačka se obavezuje da Jugoslaviji pripadne Solun.

Nakon toga je Stojadinović sa Geringom u njegovoj kući vodio ekonomske razgovore. Gering mu je spomenuo da u Jugoslaviji postoji odličan rudnik (ne sećam se tačno koji) i da on nudi da otkupi sve što se odatle proizvede. Ako pristane na to, kao poklon će moći da dobije jedno od tri stvari: čitavu fabriku sa svim mašinama, bateriju topova (na koju je Gering bio izuzetno ponosan), ili eskadrilu najnovijih aviona. U Jugoslovenskoj vladi je nastao opšti haos šta od toga treba da se izabere, i nakon velike prepirke je doneta odluka da se zbog prestiža zemlje uzme avijacija (onih 72 Meseršmita bf109e-3).

E sada, ako je nakon svega toga onaj dokument iz Velikog Bečkereka autentičan stvarno neznam šta da mislim. Nešto mi tu smrdi, ali ipak to je politika.

Inače, zabavili su me neki njegovi "podvizi" dok je bio ministar finansija na koje je on bio naročito ponosan. U Londonu je prepodne išao u jednu bankarsku kuću kod koje je zemlja bila zadužena, ubedio ih da je Jugoslavija u teškoj krizi i izmolio odlaganje izmirenja obaveza na pet godina, a onda popodne je išao u drugu banku i ubeđivao ih kako je naša zemlja perspektivna i sjajna za ulaganje, i da treba da nam odobre još kredita. I tako, odlaganje izmirenja duga, i u isto vreme se još zadužiti, on je smatrao neverovatnim uspehom. Inače je bio vedar čovek :)
 
Poslednja izmena od urednika:
Član
Učlanjen(a)
02.06.2009
Poruka
131
Танго Аргентино: Стојадиновић-Павелић-Ранковић 1954 Argentina
 
Natrag
Top