Ljiljana Habjanović Đurović: U Srbiji se uspeh ne oprašta

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ljiljana Habjanović Đurović: U Srbiji se uspeh ne oprašta

Pravda | 3. maj 2011.


BEOGRAD – Jedna od najčitanijih i najprevođenijih srpskih savremenih književnica, Ljiljana Habjanović Đurović na upravo završenom Drugom slovenskom literarnom festivalu u Tuli u Rusiji dobila je nagradu „Zlatni vitez“ u konkurenciji 85 pisaca. O ovom značajnom priznanju ali i o svom trenutnom književnom radu i planovima, u intervjuu za „Pravdu“ govori Ljiljana Habjanović Đurović.


ljiljana-habjanovic-djurovic.jpg

– Skup se odvijao pod pokroviteljstvom patrijarha moskovskog i cele Rusije Kirila, predsednika Ruske Federacije, predsednika Državne dume i ministra za kulturu. Kao moto festivala uzete su reči Svetog Sergeja Radonješkog: „Spasavajmo se ljubavlju i zajedništvom.“ Ove godine skup pisaca odvijao se u gradu Tuli, sedištu Tulske gubernije, u čijoj je neposrednoj blizini Tolstojeva Jasna Poljana. Bilo je prisutno osamdeset pet pisaca iz raznih slovenskih zemalja. Milošću Božjom, ovo veliko priznanje, ova izuzetno vredna i važna nagrada pripala je meni za „uzdizanje duše čoveka, za pravoslavne hrišćanske ideale“ – kaže na početku razgovora naša eminentna književnica.

Veoma ste popularni u Rusiji, znači li to da je njihova čitalačka javnost na pravi način prepoznala poruke u vašim romanima?

– Naravno. U to se uveravam prilikom svakog susreta sa svojim čitaocima, ali i kada čitam ono što književna kritika u Rusiji piše o mojim knjigama. Posebno sam bila ganuta pričom koju sam čula od urednice u izdavačkoj kući „Palomnik“, koja objavljuje moje knjige na ruskom jeziku. Jedna stara monahinja iz manastira Časnog krsta u blizini Moskve odjednom je zapala u sumnju. Onda je dobila roman „Petkana“, pročitala ga je i ponovo je poverovala. Ta monahinja se javila mojoj urednici, ispričala joj je svoju priču, zamolila je da meni uruči pismo i dva crteža.
Hvala Bogu, mnogo je čitalaca i poznavalaca književnosti, ne samo u Rusiji, već i u drugim stranim zemljama, koji razumeju da sam ja, milošću Božjom, unela novinu u književno stvaralaštvo, da pišem onako kako niko do sada nije pisao, da su u tim knjigama spojeni beletrističko i svetootačko, i to ističu predstavljajući moje knjige.

Duhovnost i religija su postale zaštitni znak vašeg stvaralaštva, koliko vas vera nadahnjuje u stvaranju?

– Ja ne bih ni umela, ni mogla, ni htela, da živim bez vere i bez Boga. Dakle, ne bih mogla ni da pišem. Ima onih koji mi zameraju što u mojim delima nema sumnje. Oni ne shvataju da vrednost i mudrost dela nisu u sumnji već u dubini i punini spoznaje.

Uspeli ste da spojite za mnoge nespojivo u literaturi, književni i komercijalni uspeh, da li zbog toga osećate posledice izreke „uspeh se ne prašta“?

– Mnogo je onih koji ne mogu da mi oproste uspeh. Međutim, zavist je lična muka svakog čoveka, zavist je greh, i ja se za njih molim Bogu da im pomogne da pobede taj greh. Društveno su mnogo opasniji oni koji govore o onome što ne razumeju, koji sude o onome čemu nisu ni duhovno, ni umno, ni moralno dorasli, koji se gorde sa pozicija svog kukavnog neznanja. Oni ne samo da nipodaštavaju one koje ne mogu da dosegnu, već štetočinski deluju na mlade, na nesigurne i na one koji žele da se dopadnu zvanično oglašenim autoritetima, ma kako ti „autoriteti“ u suštini bili jadni i nedostojni mesta kojih su se dokopali.

Kako biste ocenili stanje u kulturi danas u Srbiji, ulaže li država dovoljno u ovu oblast?

– Srbija je siromašna zemlja, tako da nema dovoljno sredstava ni za kulturu. Međutim, nije najveći problem koliko se ulaže, već u šta se ulaže. Ako našu zemlju predstavljaju na Bijenalu u Veneciji pravougaonici izatkani od ljudske kose, ako dovodimo u goste artiste iz Australije koje po Smederevskoj tvrđavi trupkaju na štulama, i to nam se predstavlja kao pozorišna umetnost, ako u Lajpcig ide četrdeset pisaca i bar upola toliko administrativnih pratilaca, a za mnoge od tih pisaca niko nije čuo ni u Srbiji, ako se novac iz budžeta i posao oko prevoda knjiga naših autora na engleski jezik daje jednoj privatnoj izdavačkoj kući čiji je vlasnik pisac, pa je hitro preveo i naštampao i svoju knjigu, onda to govori samo za sebe o odnosu prema kulturi u Srbiji danas. Ovakvih primera je mnogo, samo ova tema zaslužuje jedan poseban i ozbiljan razgovor. Ponosna sam što se moje knjige ne prevode na strane jezike i ne štampaju o trošku građana Srbije. Ponosna sam što u inostranstvo, na promocije i na sajmove knjiga, ne putujem o trošku građana Srbije. Ja putujem ili o svom trošku, ili o trošku svojih inostranih izdavača. A kada se nađem u inostranstvu, o svojoj zemlji govorim s ljubavlju i uvek pomenem i neke druge pisce iz Srbije. Tako je bilo i tokom ovog boravka u Rusiji.
Klanovi postoje

Postoje li književni klanovi kod nas?

– Da. Kod nas postoje klanovi u svakoj oblasti i javnog i tajnog delovanja, i to svi znaju.

Srećko Milovanović



 
Natrag
Top