Kusturica: Momu sam spominjao kao našeg Selindžera

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Kusturica: Momu sam spominjao kao našeg Selindžera

Momo kao da nikada nije prestao da sjedi na krilu svoga djeda uz hercegovačko ognjište i osluškuje kako stariji uobličavaju biografije poznatih i nepoznatih i kao da je kasnije i sam moderne stanove i kuće do kojih ga je dovodio život doživljavao kao nadogradnju na hercegovačko ognjište gdje se pored kršnog izgleda najviše vrednuje kako ko priča priče i ko umije da drži banku u društvu

momo.jpg

Čovjek čije ime nosi nagrada koju danas primam, dvostruko je djelovao na moj život. Prvo kao umjetnik, a u posljednjoj fazi njegovog života ostavio je snažan utisak na mene kao čovjek. Kada smo se družili na Mećavniku gdje je volio da boravi, a rvao se sa bolešću kao junak, ja sam saznao kako je nastalo Kaporovo junaštvo. Desilo se to u bombardovanju kada je njegova majka tijelom zaštitila dječaka Kapora i poginula od bombe žrtvujući se za svog sina. Vjerujem da se u tom događaju može tražiti korijen njegovog, ne samo junačkog, nego i aristokratskog ponašanja.
Momo Kapor i ja smo postali prijatelji još u vrijeme kada se nismo poznavali. U jednom goričkom haustoru, na periferiji Sarajeva igrali smo poker Njego, Paša, Dule i ja. Na poziv komšinice Fevze koja je odlučila da se suprotstavi organizovanom kriminalu, u haustor su upali policajci i uz pendrek lekciju krenuli u utvrđivanje identiteta malih delinkvenata.
„Sram te bilo, majku ti jebem balavu!” odzvanjali su glasovi policajaca u betonskoj prostoriji. „Nisam ništa uradio, čiko, majke mi“, čulo se nerazgovjetno zapomaganje ispod ruku uzdignutih iznad glave da blokiraju udarce pendreka.
„Kako se zoveš, mali?”, pitao me brkati policajac i stisnuo me rukom snažno pa sam jauknuo i, iskrivivši glavu od bola, rekao: „Momo Kapor”. Paša me pogledao u čudu, a Njego je skrivao osmijeh. Drugi policajac i Brko su se zgledali. „Stani tamo u ćošak!”, rekao je Brko. „Vadi papire! Đe su vam licne?” „Mi smo djeca. Tek smo napunili četrnaest godina!” Dok je zapisivao ime Njegoslava Aćimovića, Brko se okrenuo prema meni. „Šta je tebi Čedo Kapor?” „Tetak!”, rekao sam kao iz topa. „Sram te bilo! Da zna tetak kako brukaš poštenu porodicu Kapora lijepo bi se ti proveo! ‘Ajde marš kući i da te više nikada nisam vidio ovdje!” Bilo je to prvi put da bježim kući sa posuđenim identitetom, ali mi je godilo. Ne samo zbog toga što nisam dobio batine, obuzimala me finoća jer je spas stigao od pisca.

kapor-buket-sa-kalenica-pijace.jpg
Momo Kapor: Buket sa Kalenića pijace

Ime Momo Kapor sam čuo dok je majka prepričavala sa komšinicama Dnevnik jedne Ane iz Bazara, a imena Čede Kapora se sjećam iz TV dnevnika pošto je on često presjecao vrpce otvarajući nove fabrike i druga čuda. Ideja o spasonosnoj izmjeni identiteta nastala je iracionalnim vezivanjem onoga što je već postojalo kao rodbinska veza poznatog umjetnika i značajnog političara. Opet nešto što nisam znao, ali policajac jeste. Ubrzo poslije moje privremene izmjene identiteta u našu kuću Šiba Krvavac je donio knjigu „Provincijalci” koja je mladiću moga uzrasta imponovala zbog patika na naslovnoj strani. Kasnije sam sa ponosom, kao praški student, pokazivao naslovnu stranu te knjige kada su se vodile studentske diskusije. Često su osporavali postojanje pop-arta u Jugoslaviji i tvrdili da se nismo uveliko razlikovali od ostalih soc-zemalja. Momo i njegova knjiga su tada bili argumenti u sazrijevanju, ali i stvaran dokument da je čak i književnost postojala kao popularna umjetnost. Ja sam tada Kapora spominjao kao našeg Selindžera. Utoliko mi teže pada što „dormeni” zapadne naučne kulture zaboravljaju da su upravo kroz djela Mome Kapora do nas šezdesetih stizali talasi Zapada.
Momo je dočekao novi rat kao najtiražniji pisac, pop-artista, niko mu po čitanosti nije bio ni do koljena, a on je izabrao u tom ratu novu ulogu. Htio je da svom narodu bude ono što je njemu bila njegova majka kada se u nacističkom bombardovanju žrtvovala za svog sina. Odlučio je da bude štit svome narodu i zbog takve odluke, kasnije, često je zanemarivan i nije doživio pažnju koju je zasluživao. Kakav narod, pomisliće dobronamjerni kritičar stranac, narod čija se elita rasipa sa tako važnim tipovima kao što je bio Momo Kapor.
Poslije epizode iz haustora kada sam izbjegao policijske batine zahvaljujući identitetu posuđenom od Kapora, sreo sam ga 1979. u Zatonu, primorskom mjestu kraj Dubrovnika. Prolazeći kraj nekog ostrvca, majka je pitala oca: „Kada ćeš ti imati ovako nešto?” „Nikada“, odgovorio je otac. „Ne mogu da izdržavam ni dvoiposoban stan, jesi l’ prodala kuću da školuješ sina u Pragu, a ti me pitaš kada ću ja imati ostrvo, bog s tobom ženska glavo.” „Samo pitam, šta se ljutiš, ovo ti je ostrvo našeg najboljeg pisca Mome Kapora”, rekla je Senka. „Valjda je naš najbolji pisac Ivo Andrić, naš nobelovac”, ljutnuo se otac. „Mislim dobar pisac koji se najviše čita...”, insistirala je majka.
Julskog popodneva 1979. prvi put sam vidio uživo Momu Kapora. Uplovio je na malom čamcu na zatonski mol. Na očima je imao velike sunčane naočari, na glavi sijedu kosu, ali sav utegnut, sajla od čovjeka, da nije stigao na jeftinom čamcu pomislio bih da je došao naočiti inspektor ili glumac koji stiže iz filma sa Linom Venturom. Neka lijepa žena je vezivala pramac za metalnu šipku, a moj otac je šapatom rekao majci: „Draga moja, ostrvo koje si mi pokazivala vlasništvo je oca ove žene, a ne Mome Kapora, on ti je, bona, naš čovjek, boem.” Momo se pozdravio sa Faikom Dizdarevićem, drugom sa kojim se zna još iz dana kada je radio u Tanjugu, a ovaj bio dopisnik iz Kaira. Sa njim je pričao na isti način na koji sam navikao da ga slušam u vrijeme našeg drugovanja na Mećavniku. Kao kakav dječak iz Hercegovine, on je radoznalo zapitkivao: Gdje je sada Nijaz? A šta mu rade djeca? Je li se Srđan oženio? Da li je Nenad završio režiju? Zna li on kako je teško postati režiser? Je li on gledao „Atlantu” Žana Vigoa. Sve sama pitanja koja vode kraticom u literaturu i koja o Kaporu govore koliko je bilo važno da saznaje biografske podatke likova koji će se u literarnoj arhitekturi lako sklapati u nove likove.
Momo kao da nikada nije prestao da sjedi na krilu svoga djeda uz hercegovačko ognjište, i osluškuje kako stariji uobličavaju biografije poznatih i nepoznatih, i kao da je kasnije i sam moderne stanove i kuće do kojih ga je dovodio život doživljavao kao nadogradnju na hercegovačko ognjište gdje se pored kršnog izgleda najviše vrednuje kako ko priča priče i ko umije da drži banku u društvu. Vrhunac te tradicije, po mom uvjerenju, jeste knjiga „Zelena čoja Montenegra” gdje je do savršenstva doveden tradicionalni jezik ali i moderni dokumentaristički pristup književnosti. I rasipništvo tako karakteristično za naše darovite ljude. Mali udio u toj knjizi, koji potpisuje uvaženi Džumhur, Momo je u ime prijateljstva podijelio napola sa Džumhurom. Još jedna potvrda njegove posvećenosti književnosti i zanemarivanja šalovanja postamenta za vlastitu statuu koja bi pojačala njegovu socijalnu funkciju. Kada sam mu pred kraj života na Mećavniku otvorio bar koji nosi njegovo ime, on mi je bio zahvalan: „Rekao mi je, dobro zvuči KAPOR BAR, a ja želim samo da kažem kako predivno zvuči nagrada – „Momo Kapor”.

Emir Kusturica
(Govor na uručenju nagrade Momo Kapor, Skupština grada Beograda, 8. aprila 2011.)
Objavljeno: 16.04.2011.
Izvor: Politika
 
Natrag
Top